Djavo i Iskariot III - Karl May

301 „Mora da je Jaki Vjetar čvrsto uvjeren da će pobijediti, jer inače ne bi poveo i zarobljenike. Oni bi mu na ovom pohodu mogli biti čak i na smetnji. Možda ih je poveo sobom samo zbog toga da mu ne naškode.“ „Ti misliš da bi pokušali bježati?“ „Da. Poveo je sa sobom sve pouzdane ratnike, dok su u logoru ostali samo starci i starice, žene, dječaci i djevojčice. Nitko od njih ne bi bio dovoljno sposoban da pripazi na zarobljenike. Dakle, njima ne bi bilo teško da pobjegnu.“ „Da, to bi bio jedini uvjerljivi razlog, samo što ga ja, ne smatram odlučujućim, jer znam da ta kola kao i putnici mogu na putu biti povod teškoćama i smetnjama. Samo time što ih je poveo sobom, netko mora stalno na njih paziti dan i noć. Da ih je ostavio u logoru kraj ,Bijele stijene’, pod prismotrom njegovih ratnika, bili bi pod sigurnijom stražom. Osim toga, imao bi slobodnije kretanje u ovom ratnom pohodu.“ „Moj brat dobro misli. Ja drugi razlog ne vidim, iako nije baš najpametnije da čovjek ovako postupi.“ „Osim toga, tu je i raznolikost terena kroz koji moraju Mogolloni proći. Sjeti se samo usječenog puta, to jest onog koji vodi gore do platoa kanjona, kao I onog drugog koji vodi dolje! Oni se s kolima tamo uopće neće moći probiti.“ „Mogolloni vjerojatno i ne poznaju dobro taj dio puta pa misle da će moći proći sa kolima.“ „Mogu samo toliko reći da su veoma neoprezni. Kada netko želi da napadne neprijateljsko pleme, mora dobro znati put kojim će se poslužiti. Ti si mi opisao taj kraj i po toma vidim da kola neće moći dalje od ,Izvora sjene’ Oni će tamo provesti noć. Šta misliš, ne bi li možda bilo dobro da ih uhodimo?“ „Svakako.“ „Samo to ćemo moći uraditi jedino kada padne mrak.“ „Jasno, približiti im se možemo jedino po noći, ali je ipak pametnije da po danu pojašem za njima. Moj brat Šarli može kasnije poći za mnom i tako udesiti da po mraku stigne onamo.“ „Dobro. Gdje i kada treba da se nađemo?“

302 „Bio si već kod izvora pa znaš kako izgleda. Poći ću ti u susret na udaljenost od deset puščanih dometa. Tamo ću te čekati. Čim stigneš na tu udaljenost, opali jedanput iz puške za medvjede, pa ću ti odgovoriti mojom srebrom okovanom puškom. Zvuk pušaka nam je dobro poznat, pa nam neće biti teško da pronađemo jedan drugog.“ „Dobro! Pretpostavljam da se onda više nećemo vraćati natrag?“ „Ne. Naši ljudi će poći za nama. Neka još tokom noći krenu sa zarobljenicima. Tempo jahanja neka podese tako da stignu do nas sat nakon svanuća. Mogolloni tada više neće biti kod izvora. Sada ću još samo da napojim konja pa ću odjahati.“ „Reci onda Niorima da dovedu i ostale konje!“ Nestao je u pravcu juga, jer su se konji tamo nar težili. Već nakon kratkog vremena stigli su s konjima. Čim je napojio svoga, Winnetou je odjahao. Kako nam se nije žurilo da odemo odavde, mi smo se udobno smjestili. Našim zarobljenicima svakako nije bilo lagodno, jer su bili vezani. Judita je također bila vezana čim je došla k sebi. Ljubazni Dunker ju je iz ciste zlobe položio u travu kraj njenog Džonatana. Zbog toga sam ga pozvao na odgovornost, a on me je onda upitao: „Mislite li da bi nam to štetilo, sire?“ „Da. Zar se ovakvim zarobljenicima može dozvoliti da razgovaraju? Lako bi mogli da se dogovore i da skuju plan i zajedno pobjegnu, ili da se dogovore „ako bi dali krive izjave.“ „Neka se samo dogovaraju! Njihove nam izjave nisu potrebne jer imamo i onako dovoljno dokaza. Zar još niste uočili zbog čega sam ih položio jedno do drugog?“ „Iz zlobe, iz čiste zlobe, master Dunker. Možda nije tako?“ „Nije. Nisam ta učinio iz zlobe. Ja bih prije rekao da je u pitanju sitna manguparija. Nakon svega što se odigralo, ne vjerujem da će razgovor između njih biti nježan. Želio sam da jedno drugo naljute. Pogledajte samo malo onamo! Jeste li uočili kako se samo gledaju! Well, otići ću malo bliže da čujem o čemu razgovaraju.“ Sjeo je iza njihovih leđa, ali tako da ga oni nisu mogli primijetiti. Odmah sam po

303 licu tog obješenjaka zaključio da ga njihove riječi razveseljavaju. Povukao sam se u sjenu drveta, legao i zaspao. Pustili su me da se ispavam. Na kraju me je ipak netko probudi i odmah sam osjetio da me je san prilično okrijepio. Bilo je još dva sata do zalaska sunca. Ni sada me još ne bi bili probudili da Džonatan Melton i Židovka nisu zahtijevali da dođem k njima. Kad sam došao k njima, Judita me je ljutito dočekala: „Senjor, zašto moram da ležim kraj ovog čovjeka? Toga glupaka, koji je iz straha bacio novac u jezero, morate odavde maknuti ukoliko ne želite da se ugušim od bijesa.“ „Baš je to čudno! Sinoć ste sasvim drukčije govorili o njemu, i razgovarali ste.“ „Šta vi o tome znate!“ „O, znam sve.“ „Sve? Ništa, baš ništa ne znate! A gdje sam ja sinoć bila?“ To je rekla posprdnim prizvukom. Ja sam se na to samo nasmijao. „Kraj izvora ,Zmijske planine“. Netko vam je uz samu vodu podigao kolibu. Najprije ste sjedili tamo ispred kolibe s onim valjanim Yumom koji nas je toliko ljubazno ugostio u svojoj kući. Znam čak i to da ste govorili o meni i još o nekim osobama. Uto je iskrsnuo vaš dragi Džonatan.“ „On? - Otkuda?“ „Iz pravca ,Bijele stijene“. Krenuo je sa Mogollonima kako bi nas uhvatio. Budući da je prilično nevješt, loše je prošao. Senjor Džonatan je htio sa Mogollonima da se ulogori kraj izvora, pa kako je još izdaleka ugledao vašu vatru koja se rasplamsala, došao je najprije sam da vidi tko se tu nalazi. Vi nikada više nećete imati prilike da dođete u takvu situaciju, Inače bih vas upozorio da je upravo neoprostiva greška dozvoliti da se vatra toliko rasplamsa. Ona vas je odala. Sigurno se još sjećate kako ste ga srdačno dočekali.“ „Onda — onda ste nas vjerojatno prisluškivali?“ najzad se dosjetila. „A gdje ste se skrivali?“

304 „Pod drvećem s druge strane vode, tačno preko puta vas. Čuo sam svaku vašu izgovorenu riječ, pa sam odlučio da vam danas ovdje ljubazno zaželim dobro Jutro.“ Čuvši to, malo se izdigla i ljutito me očima prostrijelila. Melton je bio sav bijesan što je Judita dozvolila da je netko nadmudri Zbog toga Joj je predbacio. Zatim se obratio meni i rekao: „Vidite, meni još nikada nitko nije mogao doći tako blizu da prisluškuje o čemu govorim.“ „Varate se, mister Melton. Podsjetit ću vas samo na jedan slučaj. Dok smo brodom putovali za Tunis, Winnetou je u vašem prisustvu otvorio vaš kovčeg i iz njega izvadio papire koje smo poslije pročitali u našoj kabini. To mu ne bi uspjelo da nije. izvadio ključeve iz vašeg odijela koje ste imali na sebi. Kad smo sve pregledali, vratio je papire opet u kovčeg, a i ključ u vaš džep. Zar to nije teže izvesti od običnog prisluškivanja? Ja bih vam doduše mogao Još neke stvari nabrojiti, ali zato nisam sada raspoložen. Vi nas još ni izdaleka ne poznajete.“ „O, poznajem vas i suviše dobro. Znajte, vi ste đavoli u ljudskom obliku, koji ne znaju ni za milost, a ni za sažaljenje. Vi ste do sada uvijek imali sreće, amo nemojte biti odviše oholi, jer ćete jednog dana ipak naletjeti na pravog majstora.“ „Možda na vas?“ „Ne. Sa mnom je gotovo! Znam da je došao kraj mojoj igri. Nekako mi je uspjelo da vam sretno izmaknem, samo s tom razlikom: što dalje, tim teže. Znam da se više nemam čemu nadati.“ „Baba!“ dobacila mu je Judita siktavim glasom. „Umukni!“ viknuo je na nju. „Da te nisam spoznao, situacija bi danas bila sasvim drukčija. Međutim, jedno me ipak tješi, a i veseli. Morao sam da se odreknem plijena i znam da ga se više nitko neće moći dočepati.“ „Da se možda ne varate?“ upitao sam. „Da se varam? Pshaw! Zar niste vidjeli da sam te milijune bacio u jezero?“ „Da li se stvarno opljačkani novac nalazio u crnoj kožnatoj torbi koja vam je visila o vratu?“

305 „Da. Sada to mogu mirne duše reći kada je sve otišlo u nepovrat i kada novac više nitko neće uzeti.“ „To nije istina. Novac nije na dnu jezera.“ „Nego gdje?“ „Evo tu, u mom džepu.“ Pri tome sam lupio rukom po prsima. „Oho! Nemojte samo da vam se nasmijem! Znam da me želite naljutiti. Nemojte samo uobražavati da će vam to i uspjeti.“ „Uspjet će mi! Novac se nalazi kod mene!“ „Onda mi ga pokažite!“ „Dobro! Poznajete li ovaj novčanik?“ Izvukao sam ga iz džepa i pružio prema njemu. Čim ga je ugledao, trgao se. „Sto mu gromova! Pa to je, pa to...“ „... vaš novčanik“, dovršio sam. „Nije! Isključeno!“ vikao je. „To je nekakav novčanik koji je sličan mome. Mene nećete prevariti.“ „Dokazat ću vam da sam govorio istinu.“ Otvorio sam ga i pokazao mu sadržaj svakog pretinca. Sada je i sam utvrdio da je to stvarno pravi novčanik s milijunima. Iako su mu bile vezane ruke i noge, odbio se od zemlje takvom snagom da se za momenat uspravio, ali odmah zatim pao dolje. Vikao je kao izbezumljen: „To je moj novčanik! To je on! To su moji milijuni! O ti, đavole, hiljadostruki đavole! Kako je samo taj novac dospio u tvoje ruke?“ Uopće nisam uspio da mu odgovorim jer je sada i Židovka na sav glas počela da viče. Saznanje da su milijuni ipak spašeni, a uz to još i u mojim rukama, dovelo ih do ruba ludila. To više nije bila vika, nipošto, već urlanje. Počeli su se valjati prema meni i sputanim rukama uhvatiše me za noge. Žena je vikala kreštavim glasom: „Ovamo s novcem, ovamo! Daj ga, lopove, pljačkašu, vucibatino! Daj ga!“ Bio je to oduran prizor! Oni se više nisu ponašah kao ljudi Odgurnuo sam ih nogama. Međutim, oni su se ponovo dokotrljali do mene, pa sam bio prisiljen da naredim da ih vežu tako da se više nisu

306 smjesta mogli pomaći. Meltonovo lice se ne da opisati. Njegove zakrvavljene oči naprosto su iskočile iz svojih duplji. Urlao je poput zvijeri. Više ih nisam mogao gledati, pa sam otišao da opremim konja za predstojeći put. Tek što sam se popeo u sedlo, doviknuo mi je Melton da dadem još jednom k njemu. Došao sam. Dočekao me je pogledom u kojemu se nazirao gnjev, ali se ipak trudio da ostane hladnokrvan dok me je pitao: „Sire, kako ste došli do novčanika? Kada ste ga uzeli?“ „One noći kada ste sa Mogollonima održali vijećanje radi dogovora o napadu na Niore. Dok ste vi sa poglavicom sjedili, ja sam vas prisluškivao. Plivao sam niz rijeku i uspio da prodrem u logor. Vaša nesmotrenost i nepažnja mi je išla na ruku.“ „Pa vi ste onda morali otići u moj šator!“ „Jasno. Tom sam prilikom temeljito pregledao vašu torbu i iz nje izvadio dragocjenu novčarku.“ „O đavole! Samo da mogu postići ono što želim, tad bih vas raskomadao u hiljade komadića!“ Dok je to govorio, trzao je bijesno ne bi li olabavio spone. „Nemojte to ni pokušavati, master! Kaiševi su čvrsti. Maloprije ste rekli da te milijune nitko više neće dobiti, ali znajte da će ipak završiti u’ nečijim rukama, i to u rukama pravih nasljednika.“ „Neka vas đavo odnese! Ja sam bio toliko siguran u taj novčanik da zadnjih dana uopće nisam ni zavirio u torbu. Ima H u novčaniku još nešto osim novca?“ „Da, neka pisma, čini mi se.“ „Jeste li ih već pročitali?“ „Nisam, jer ta pisma pripadaju nasljednicima.“ „Smrt i prokletstvo! Sire, čujte što ću vam reći! Novac je još tu, a i ja sam još ovdje! Nemojte biti baš toliko sigurni u njega! Sada kada sam vlastitim očima vidio novčanik, igru još neću smatrati izgubljenom. Tu se radi o milijunima, shvaćate li, o milijunima. Zbog toga ću se boriti do zadnjeg daha!“ „Samo se vi borite, mister Meltone, borite se s kim god hoćete! U stanju u kakvom se sada nalazite, ne bih baš rekao da će vam to poći

307 za rukom, a osim toga, pobrinut ćemo se da više nikada ne pokažete svoje junaštvo. U pravu ste. Tu se radi o milijunima i konačno se nalaze u mojim rukama. Uhvatio sam i vas. Obećavam vam da se neću odreći ni novca, a još manje vas!“ Odjahao sam do Emeryja i Dunkera i upozorio ih da naročitu pažnju obrate i dobro pripaze na zarobljenike. Iza toga sam dozvao zamjenika poglavice kako bi mu dao upute o vremenu polaska. Poslije toga sam napustio mjesto koje je za krivog nasljednika bilo tako zlokobno. Ukoliko sam htio da stignem u pravo vrijeme tamo gdje sam sa Winnetouom bio zakazao sastanak morao sam malo požuriti. Znajući da imam dobrog konja, a uz to i odmornog, kao i tačan pravac gdje imam da potražim Apača, krenuo sam slobodno naprijed. Htio bih samo još napomenuti da sam sobom poveo i jednoga od Niora, jer mi je trebao kao glasnik koji bi poglavici prenio plan borbe sa Mogollonima.

308 XVII U SUSRET ODLUCI Dan je već bio na izmaku. Sumrak se počeo polako spuštati. Veće je bilo divno. Nebo je bilo osuto zvijezdama, a tanki srp mladog mjeseca, prva četvrt, bio je blizu zalaska. Svijetla noć mi nije baš odgovarala. Međutim, na istoku se pojavio oblak. Budući da je večernji povjetarac dopirao iz tog pravca, mogao sam se nadati da će se naoblačenje postepeno širiti i tako zakloniti zvijezde. šutke smo jurili prostranom ravnicom. Nior je stalno bio iza mojih leđa i držao se na pristojnom odstojanju. Svega smo jedanput, izmijenili nekoliko riječi. On je tačno poznavao ovaj kraj i zbog toga sam mu se obratio kada sam smatrao da smo već blizu mjesta sastanka. „Izgleda da je moj brat prepustio meni brigu o putu. Da li se nalazimo u dobrom smjeru prema ,Izvoru sjene?“ „Old Shatterhand umije da pronađe svaki put, pa čak i onda kada ga ne poznaje“, odgovorio je. „Rekao bih da imamo još samo četvrt sata da jašemo. Da li je tako?“ „Tačno je onako kako moj bijeli brat kaže.“ Produžili smo još komad puta i tek se onda zaustavili. Čim smo stali, odmah sam opalio iz moje puške medvjede. Očekivao sam da ću čuti prasak srebrom Kovane puške, no umjesto toga odjeknuo je glas, nedaleko pred nama: Evo me, tu sam. Odmah sam prepoznao zvuk puške moga brata Šarla.“ Istoga časa stigao je i Winnetou. Pružio mi je ruku. „Ti si sa takvom sigurnošću izračunao gdje se nalazi ovo mjesto da si se čak i zaustavio u neposrednoj blizini mene. Zato sam ti i odgovorio riječima, a ne puškom.“ „Jesi li već odavno ovdje?“ upitao sam ga. „Nisam, jer sam tek po mraku mogao da obiđem Mogollone.“

309 „Ali si ih svakako prije toga vidio?“ „Da. Išao sam stalno za njima, i to uvijek na kratkom rastojanju, koliko sam to mogao sebi dozvoliti.“ „Jesu li se ulogorili kraj ,Izvora sjene’?“ „Da. Moj brat zna da se uz samo izvorište ne može ulogoriti onoliki broj ratnika. Kraj izvorišta je ostao samo poglavica sa tri najstarija i najistaknutija ratnika, dok se ostali nalaze nizvodno, malo podalje od tog mjesta.“ „Jesu li postavili stražu?“ „Nisu. Mogolloni su veoma neoprezni ljudi.“ „A znaš li možda gdje se nalaze kola?“ „Šuljajući se uspio sam čak dva puta da obiđem i čitav logor. Oba puta sam ih vidio, i to uz vodu, nedaleko od onog mjesta gdje je poglavica.“ „A gdje su njihovi zarobljenici?“ „Sjede u kolima. Čuva ih samo jedan jedini stražar.“ „I ja bih htio da malo bacim pogled na taj logor.“ „To nimalo nije teško. Ovaj oblak uskoro će biti iznad naših glava, pa će za nepuna pola sata pokriti još i ostatak vedrog neba. Hoćeš li da pričekaš dotle?“ „Da.“ Njegova se pretpostavka stvarno pokazala tačnom, jer se oblak počeo sve više širiti i već nakon pola sata pokrio je čitavo nebo. Uto je Winnetou rekao: „Sada možemo krenuti. Konje ćemo ovdje ostaviti pod nadzorom ratnika Niora.“ „Onda ću kod njega ostaviti i obje moje puške.“ „Predaj mu samo pušku za medvjede, dok ću ja ponijeti brzometku.“ „Zašto?“ „Dok ti budeš uhodio Mogollone, ja ću ostati u blizini i prisluškivati. Ukoliko te ne posluži sreća, vjerojatno će nastati galama. Čim je čujem, ispalit ću iz brzometke jedan rafal, pa će se oni silno preplašiti, ti ćeš tada moći mirno da pobjegneš.“

310 Nioru sam predao tešku pušku, dok je Winnetou uzeo brzometku. Krenuli smo u pravcu juga gdje je ležao ,Izvor sjene’. Sada je već nastala takva tmica da čovjek nije mogao vidjeti ni trećinu od onoga što je vidio maloprije. Nakon nekih deset minuta Winnetou se zaustavio i rekao tihim glasom: „Ako produžiš još samo stotinu koraka, stići ćeš do prvih grmova. Ti ih poznaješ jer smo već tamo bili. Tačno preko puta njih izvire voda kraj koje sjedi poglavica. Tamo gdje izvor skreće ulijevo sjede ostali ratnici. Između poglavice i njih nalaze se kola.“ „A gdje su im konji?“ „Oni pasu s druge strane grmlja.“ „Pokušat ću da se dovučem do poglavice. Znači, ukoliko bi mi se bilo šta dogodilo, pucat ćeš. Samo pazi i nemoj to činiti prije nego čuješ dva do tri hica iz mog revolvera.“ Sada sam ostavio Apača i oprezno pošao dalje. U jednom sam momentu nogom udario u kamen. Odmah sam pomislio da bi mi taj kamen mogao dobro poslužiti. Bio je velik kao pola dlana. Podigao sam ga i strpao u džep. Ponovo sam se sagnuo i počeo rukom opipavati tlo. Tako sam pronašao još pet sličnih kamenčića, pa sam i njih strpao u džep. Zatim sam produžio dalje. Kada sam već prevalio nekih šezdesetak koraka, legao sam dolje kako bih produžio puzeći. Ubrzo sam stigao do prvih žbunova. Svuda je vladao mrak. Mogolloni nisu zapalili vatre. To je vjerojatno bila jedna od mjera predostrožnosti. Osim toga, svuda je vladala takva tišina da se nije čuo ni najmanji šum, iako sam znao da se nalazim veoma blizu njih. Puzeći stalno u ravnoj liniji, pedalj po pedalj, provlačio sam se od grma do grma i konačno začuo glasove. Miris korova koji obično puše Indijanci, mješavina divlje kudjelje s malo duhana, također je dopirao do mene. A sada sam ipak ugledao vatru, ali sasvim malenu, tako da se izdaleka nije mogla ni primijetiti. Zapalili su je u nekakvoj manjoj rupčagi da bi osvjetljavala samo mali dio prostora. Podržavali su je tankim grančicama. To je značilo da im je služila jedino zato da bi imali čime da pale lule.

311 Ta vatra je širila taman toliko svjetla da sam mogao odmah prepoznati poglavicu kao i ona tri stara ratnika koji su sjedili uz samo izvorište. Iza njihovih leđa nalazila su se dva grma. Dovukao sam se do tih grmova i priljubio se uz sam korijen. Odavde sam mogao da čujem svaku njihovu riječ. Da, svaku njihovu riječ — samo da su govorili. Na žalost, oni su šutjeli. Pušili su i pušili a da nisu ni riječi progovorili između sebe. Čekao sam četvrt sata, pa još četvrt sata — ali ni jedna riječ nije pala! To je bila prava kušnja za moje strpljenje. Izgleda da se taj jaki miris divlje kudjelje nekako okomio na mene. Počeo se zavlačiti u moj nos i dražiti me na kihanje. Već sam se htio povući natrag kada je napolju ispred grmlja odjeknuo glasan zov. „Uff!“ rekao je odjednom poglavica. „Izvidnici.“ Dakle, stigli su izvidnici. Oni će podnijeti izvještaj i tada ću svakako i ja nešto saznati. Zbog toga sam ostao na istom mjestu, sav pripijen uz zemlju i više nije bilo draženja na kihanje. Sada se već mogao čuti i topot kopita konja kao i tupi udarac nogu onih koji su skočili iz sedla. Pojavila su se dva Indijanca. Jedan je došao sasvim blizu, dok je drugi stao malo podalje. Onaj prvi je bio izvjestitelj. Međutim, nije još ništa rekao, jer je poštovanje nalagalo da poglavica prvi progovori. Ovaj je još neko vrijeme šutio i najzad progovorio: „Moja dva mlada brata su dugo izostala. Dokle su odjahali?“ „Mnogo dalje od ,Tamne doline’.“ „Jesu li vidjeli ispaše Niora?“ „Nismo. Tako daleko nismo otišli.“ „Jeste li dobro upamtili put kojim ćemo i mi odjahati?“ „Da.“ „Da li je težak?“ Nije. Samo što se kola neće moći lako probiti putem koji vodi gore na plato kanjona, a ni putem koji se spušta s platoa!“ „Zar niste ni jedno pseto od tih Niora ugledali?“

312 „Jesmo, i to jednog jedinog između platoa kanjona i ,Tamne doline’.“ „Otkuda je dolazio?“ „Sa sjevera prema jugu.“ „Znači da je dolazio odavde i jahao svojima?“ „Da, jahao je svojima, samo što nismo mogli ustanoviti da li je stvarno dolazio odavde.“ „Da li vas je primijetio?“ „Nije. Mi smo ga prvi ugledali, pa smo imali dovoljno vremena da se sklonimo s puta.“ „Zašto ga niste uhvatili?“ „Mislili smo da je bolje ako ga pustimo da prođe.“ „Da li je imao ratne boje?“ „Nije.“ „Onda znači da put do platoa kanjona, kao i onaj koji vodi dolje, nije pogodan za kola?“ „Strm je i uzan, pa bismo imali velikih poteškoća da kola odvezemo tamo do ,Tamne doline’.“ „Uff! Saslušao sam vas. Sada možete otići ostalima,“ Obojica su se udaljila. Mislio sam da će ova četvorica najzad početi da se dogovaraju u vezi s onim što su doznali od izvidnika. Međutim, oni su i dalje šutjeli. Prošlo je ponovo četvrt sata i tada sam uvidio koliko je istinita ona uzrečica: .strpljen spašen’, jer je poglavica najzad postavio pitanje: „Šta misle moja braća? Da li je ono pseto kojega su naši ratnici sreli stvarno bio izvidnik?“ „Nije“, odgovorio je najstariji od njih. „Da je izvidnik, morao bi ovdje boraviti, dok mi uopće nikakav trag nismo otkrili. Prema tome, dolazio je iz nekog pravca, i on nije nikakav izvidnik.“ „A ako je ipak u pitanju uhoda! Pokazat će se kasnije jesu li pravilno postupili što su mu dozvolili prođe.“ Poglavica je pravilno rezonirao, jer je Nior kojega su ta dva Mogollona vidjeli pio baš onaj kojega sam danas ujutro poslao do poglavice Niora. Poglavica Mogollona je nastavio:

313 „A šta kažu moja braća u vezi s kolima?“ „Trebalo ih je ostaviti u logoru“, odgovorio je opet isti. „Pa ti zarobljenici ne mogu uopće jahati.“ „Onda je trebalo da i oni ostanu u logoru. Oni su tamo bili na dobrom mjestu. Kraj njih je trebalo ostaviti nekoliko iskusnih ratnika.“ „Ti ih i onako ne bi mogli obraniti.“ „Misliš od Winnetoua i Olda Shatterhanda?“ „Da. Moj je brat čuo da su ta dvojica sa svojim drugovima bili u pueblu gdje su htjeli da uhvate bijelca, po imenu Melton. Ovaj im je umakao i sigurno su pojurili za njim.“ „Ukoliko otkriju njegov trag.“ „Ta dva ratnika su u stanju da pronađu svaki trag, pa će otkriti i Meltonov i slijediti ga. Oni su protiv nas nahuškali ta pseta Niore, i zbog toga sam poslao prema njima Meltona sa pedeset ratnika. Ukoliko ih pronađu, bit će zarobljeni. Ako ih ne otkriju, Winnetou v ( i Old Shatterhand će odjahati s ostalima do našeg logora kod ,Bijele stijene i pošto nas ondje ne nadu, okrenut će se i poći za nama.“ „Onda nam se iza leđa sprema velika opasnost.“ „Ja u tome ne vidim nikakvu opasnost. Kada nas stignu, mi ćemo već odavno biti pobjednici nad Niorima. Tada ćemo i njih dočekati tako da nam neće moći pobjeći. Sada i sami vidite koliko je bilo dobro što smo i zarobljenike poveli. Da smo ih ostavili kraj ,Bijele stijene’, ne bi bilo u stanju ni dvadeset do trideset ratnika da se ogledaju sa Old Shatterhandom i Winnetouovom lukavštinom.“ Dobri poglavica Mogollona zaista je imao izvrsno mišljenje o nama dvojici, samo što mu je, na žalost, pogrešan bio račun. Samo da je znao da se nalazim ovdje, u njegovoj blizini, i da slušam svaku njegovu riječ, svakako ne bi ovako mirno nastavio: „Kola smo morali povesti, jer zarobljenici uopće ne znaju jahati. Čak da smo ih i stavili na konje, oni bi nas samo zadržavali na putu.“ „Na kraju će ipak morati jahati ako se kola zaista ne budu mogla probiti kroz usječene puteve“, rekao je najstariji.

314 „Da li je put uzak ili ne, to će se tek tamo pokazati. Mi ćemo sutra ujutro s osvitkom dana krenuti, ali ćemo zarobljenike ostaviti ovdje pod dobrom stražom. Oni mogu i kasnije krenuti. Recimo, za nekoliko sati. Ovako ćemo stići prije njih do onih usječenih puteva, pa bismo mogli proširiti mjesta koja nam se budu učinila preuskim. Howgh!“ Ova zadnja riječ je značila da je i taj problem riješen. Kako poglavica nije dalje govorio, to ostala trojica su šutjela. Ukoliko budu dalje govorili, znao sam da će to učiniti tek nakon duge stanke. Nisam bio nimalo raspoložen da tako dugo čekam. Riješio sam da se vratim, i to istim putem natrag do Winnetoua. Ali sam prvo skrenuo ulijevo, gdje je, prema riječima Winnetoua, trebalo da stoje kola. I stvarno, ugledao sam ih, i to s ove strane obale potočića koji je ovdje bio širok samo stopu i pol. Na drugoj strani sjedio je Indijanac, i to sasvim blizu. Puška je ležala kraj njega. To je bio čuvar. Još sam malo dalje otpuzao, jer sam htio da ustanovim kolika je udaljenost do najbližih Mogollona. Oni su bili udaljeni po prilici dvanaest do četrnaest koraka. Čim sam to utvrdio, odšuljao sam se ponovo natrag do kola. Bila je to neka stara kontinentalna poštanska kočija, prava grdosija, kakvih sada uopće više i nema u saobraćaju. Ispod kola bilo je još mračnije nego oko njih. Zbog toga sam se podvukao pod kola, jer me ovdje stražar nije mogao vidjeti, dok sam ja njega jasno razabirao. Na moje iznenađenje primijetio sam da je prozor tih kola bio otvoren baš na onoj strani gdje sam i ja se bio podvukao. Kakva neopreznost Mogollona, ukoliko se zarobljenici stvarno nalaze u kolima! Možda je još jedan čuvar sjedio unutra kraj njih? U tom slučaju taj se neoprez mogao objasniti. Naumio sam da razgovaram s njima. Samo kako da to izvedem? Ustao sam i našao se između dva Kotača i čuvara koji je sjedio na drugoj strani. On me nikako nije mogao vidjeti. Zakucao sam na vrata kočije i odmah se bacio na zemlju. Ukoliko u kolima sjedi Mogollon, vjerojatno će pogledati kroz prozor. Pogledao sam gore, ali se ničija glava nije pojavila. Pokucao sam još jedanput, ali sada mi je odgovorilo tiho, oprezno kucanje o pod kola. O, znači da su ipak unutra! I to bez nadzora! Vjerojatno su vezani, jer inače ne bi ostavili otvoren prozor, već bi se u kolima nalazio još jedan čuvar. Osmjelio sam se i ispravio, prinio glavu uz sam otvor i šapatom upitao:

315 „Mr. Murphy, jeste li tu?“ „Yes!“ odgovorio je tiho. „Ima li sa ove strane slobodnog mjesta unutra?“ „Da.“ „Škripe li vrata kada ih čovjek otvara?“ „Ne. Metalne šarke su putem ispale pa su na mjesto njih stavili kožne.“ „Dobro, ući ću.“ Spustio sam se još jedanput dolje u travu i provirio između prednjih i zadnjih kotača prema stražaru. Još uvijek je sjedio isto onako kao i maloprije. Izvukao sam iz džepa jedan kamen i bacio ga tako da je pao nekoliko metara iza stražara. Čuo je udarac kamena o zemlju, ustao i počeo da osluškuje. Izvadio sam i drugi kamen pa ga bacio dalje od prvog. Uspjelo mi je da prevarim Mogollona. Udaljio se u pravcu zvuka. U tren oka ponovo sam bio na nogama, otvorio vrata, ušao u kola i za sobom ih opet tiho zatvorio. Zbog mraka koji je vladao u kolima morao sam se osloniti na ruke, pa sam lijevo od sebe odmah osjetio ono dvoje jer su sjedili jedno kraj drugog. Sjedište desno od mene bilo je prazno. Sjeo sam na to mjesto. Začudio sam se kada sam ugledao da je i onaj drugi prozor otvoren. „Znači, to ste ipak vi, sire!“ došapnuo mi je brzo advokat. „Kakve li smjelosti! Vi se usuđujete...“ „Tiho!“ prekinuo sam ga. „Za sada ni riječi! Moram najprije da vidim šta radi vaš stražar.“ Kad sam pogledao napolje, primijetio sam da se već vraća. Izgleda da mu je ipak nešto bilo sumnjivo, jer je prišao kolima s druge strane i kroz otvor upitao: „Jesu li još oba bljedolika unutra?“ Pitanje je postavio na veoma lošem engleskom jeziku. Yes!“ odgovorili su oboje istovremeno. Mislio sam da će se Crvenokožac time zadovoljiti, ali u tome sam se prevario. On je produžio, i to na nekakvoj mješavini španjolskog jezika i jezika Indijanaca: „Čuo sam nekakav šum, jesu li vaše spone još čvrste? Moram ih pregledati.“ Jednom je nogom stao na stepenice, dok je obje ruke

316 zavukao kroz prozor kako bi prekontrolirao pjevačicu. Čim se uvjerio da je ovdje sve u redu, skočio je dolje, obišao kola i stigao na drugu stranu. Uto sam se brže-bolje prebacio na drugi kraj i zgurio koliko sam god mogao. I ovdje je zavukao ruke kroz prozor i ispitao kako stoje spone kod advokata. Pošto je ustanovio da je sve u najboljem redu, nestao je uz nerazgovijetno mrmljanje. Sada sam se dovukao do sredine sjedišta i pogledao kroz prozor za njim. Primijetio sam da je zauzeo prijašnji položaj. „Sada možemo razgovarati“, rekao sam. „Nastojte da budete tihi! Izgleda da se smirio.“ „O nebesa, u kakvoj ste samo opasnosti bili!“ rekao je Murphy. „Samo da je rukom uhvatio suprotno sjedište, smjesta bi vas otkrio!“ „Ili ja njega! Za mene ne brinite! Ovdje u kolima sam daleko sigurniji nego napolju. Kako ste vezani?“ „Najprije smo bili jedno za drugog, pa su zatim oko nas omotali dugački laso. Poslije su nam ruke Povezali na leđa. Još su nam stavili omču oko vrata, čiji je kraj pričvršćen dolje za sjedište. Mi se čak ne možemo ni podići jer bismo se zadavili.“ „To je specijalni način vezivanja kako bi bili sigurni da im ne umaknete. Kod toga je u stvari i stražar izlišan. Ja se i ne čudim što su ostavili otvorene prozore. Ovako barem imate svježeg zraka.“ „Prozore? Prozora već odavno nema. Poglavica ih je skinuo. Morate sami znati da takva dva staklena osna mnogo znače za tog momka.“ „Svakako. Znači, zbog toga su otvoreni! Sada ću vam u prvom redu dati neke upute kako biste znali šta ćete uraditi ako me slučajno ovdje kod vas otkriju.“ “Da čujemo!“ „Pričekajte još malo. Prije no što vam iznesem ono što želim, htio bih da pregledam vaše spone, jer ću vam tek onda moći sve da objasnim.“ Utvrdio sam da mi je Murphy dao tačan opis načina na koji su ih vezali. „Tako“, rekao sam tada, „sada znam šta ću najprije zahvatiti nožem.“

317 „Nožem?“ „Da. Pazite dobro što ću vam reći! Ukoliko bi me ovdje primijetili, prvo što ću učiniti bit će to da vam prerežem spone. Za taj posao mi neće biti potrebno više od deset sekundi. Pomoću moja dva revolvera moći ću Crvenokošce držati na odstojanju. Za to vrijeme vi ćete izaći kroz vrata koja se nalaze ovdje lijevo pored mene i potrčati tačno u pravcu grmlja i produžiti dalje. Tamo ćete začuti hice. Onaj koji će opaliti rafal nije nitko drugi do Winnetou, pa ćete ga dozvati po imenu. Čim budete stigli do njega, znajte da ste u sigurnosti, jer nijedan od ovih tri stotine Mogollona neće se usuditi da pojuri za vama, i to još po ovakvoj tmici, a pogotovo kada budu čuli Apačevo ime.“ „Dobro, a vi?“ „Čim primijetim da se nalazite u sigurnosti, ja ću za vama doći. Vjerujem da ću se morati ogledati samo s dvije ili tri osobe, a s njima ću brzo svršiti. Istina, odmah će se dići galama, ali se u toj pometnji nitko neće usuditi da pride kolima. Vi ćete u međuvremenu već daleko biti. Ja ću morati još nekoliko puta da opalim iz revolvera i da se zatim sklonim na sigurno mjesto. Dakle, sada znate kako se morate vladati u slučaju da me netko ovdje otkrije. Ukoliko do toga ne dođe, oslobodit ćemo vas sutra ujutro.“ „Od srca želimo da se vaše riječi obistine i da opet budemo na slobodi! Ali s time još ni izdaleka nismo gotovi. Mi moramo da uhvatimo Džonatan Meltona.“ „Taj je već u mojim rukama.“ „Šta — kako?“ „Tiho, tiho!“ upozorio sam ga. „Zar vi to smatrate šaputanjem’? Mogao bi vas čuti Crvenokožac!“ „Zar je istina? Naprosto ne mogu da vjerujem! Sire, sada bih najradije glasno povikao: hura, pobjeda!“ „Ostavite se toga! Što se tiče mene, kasnije ćete moći’ da vičete dok budete imali daha.“ „A gdje ste ga uhvatili?“ „Kod ,Duboke vode’, tamo gdje ste i vi stali s kolima. Znajte da su i milijuni kod mene.“ „Gdje, gdje?“ žudno je upitao.

318 „Evo tu, u mom unutarnjem džepu.“ „Šta ? Šta ? Pa zar vi tako ogromni iznos nosite sobom?“ „Jasno! Da ga možda nije trebalo okačiti o stablo ili zakopati u zemlju?“ „Vi ste se usudili čak i ovamo da dođete, i to među tri stotine Indijanaca i u ovu poštansku kočiju? Ako vas uhvate, opet će biti izgubljen sav taj ogromni novac.“ „E pa znajte, baš me neće uhvatiti! Uvjeren sam da je taj novac mnogo sigurniji u mom džepu negoli u vašoj blagajni u New Orleansu. Šta više, želio bih da taj novac, kada dođe u ruke pravih nasljednika, ne bude nikada u većoj opasnosti nego što je sada u mojim rukama! No, primjećujem da smo skrenuli s našeg razgovora. Htjeli smo da kažemo koju riječ o Džonatanu Meltonu.“ „Da, ispričajte nam kako je pao u vaše ruke. Da ste ga samo vidjeli i čuli kako se ponašao prema meni tamo u logoru Mogollona kada je vidio da smo njihovi zarobljenici! Pričajte, pričajte, sire! Moram saznati kako je pao u vaše ruke, a pogotovo kako se pri tome ponašao.“ Smatram da nije potrebno napominjati kako smo tokom razgovora bili krajnje oprezni. Nismo zaboravili ni na našeg čuvara. Advokat se bojao za svoju kožu, ali koliko je samo strepio zbog mene! Samo se po sebi razumije da je pjevačica bila prilično zabrinuta. U stvari, ja se nimalo nisam bojao. Ja sam se u kočiji osjećao kudikamo sigurnijim negoli na bilo kojem mjestu izvan nje. Ovdje sam im zaista sve mogao na miru da ispričam. Moje izlaganje sam morao prekinuti jer nije bilo baš tako bezopasno. Začuo sam korake i kad sam provirio napolje, vidio sam da dolazi nekakav Crvenokožac, vjerojatno da smijeni stražara Stražar je ustao, a novi produžio do samih kola, stao na stepenice i počeo da pregleda spone isto onako kao i njegov prethodnik. Ta je opasnost ipak na kraju sretno prošla. Kada sam im ispričao sve što je trebalo da znaju o Džonatanu Meltonu, nastavio sam i ostalo: „Mogolloni će krenuti rano, i to čim svane dan. Oni vas misle ovdje ostaviti još nekoliko sati, i to pod dobrom stražom. Tada ćemo mi izvršiti prepad na taj odred i vi ćete biti opet na slobodi.“

319 „Kako to samo lijepo zvuči!“ rekao je advokat. „Samo da li će se to tako glatko odvijati! Šta vi mislite da se ta četa neće braniti?“ „Možda će se i braniti“ „Strašno! I vi to govorite tako mirnim glasom! Sire, zamolio bih vas da me samo ovoga puta sretno odvedete kući! Nikada mi više u životu neće pasti na um da odem na Divlji zapad! Šta mislite, da li će taj odred koji ovdje ostane biti brojčano velik i jak?“ „Ne vjerujem. Poglavica će svakako ostaviti samo onoliko ratnika koliko bude smatrao prijeko potrebnim, — recimo, otprilike desetoricu.“ „Pa oni ne mogu baš ništa poduzeti protiv vas i vaših stotinu Niora.“ „Nema nas stotinu, jer smo jedan dio ostavili kao stražare kod Mogollona koje smo zarobili, ali ćemo ipak biti šest do sedam puta jači od vaših stražara. Osim toga, treba računati i na to da će se oni uplašiti kada ih iznenada napadnemo. Mislim da će se sve ovo svršiti i bez prolijevanja krvi. Tako, a sada ću poći.“ „Čuvajte se samo da vas stražar ipak ne primijeti!“ „I ovog ću prevariti kao i onog prethodnog. Pazite samo!“ Iz džepa sam izvadio dva kamenčića, a zatim jednog bacio. Odmah smo primijetili da je stražar čuo pad kamenčića, a kada je pao drugi, ustao je. Bacio sam i treći. Ovaj je pao još dalje od ostalih. Stražar je sada pošao u tom pravcu. „Laku noć!“ rekao sam. „Do viđenja sutra ujutro!“ Proturio sam ruku kroz prozor i otvorio vrata s vanjske strane, izašao iz kola, pa ih opet tiho zatvorio.Smjesta sam se bacio na zemlju, jer sam primijetio da se onaj stražar već vraća natrag. Postao je sumnjičav. Isto kao i njegov prethodnik, prišao je kolima da se uvjeri da li je u kolima sve u redu. Sva je sreća bila u tome što je najprije stao s druge strane mjesta gdje sam se ja nalazio, pa sam pretpostavljao da će navratiti i ovamo. Počeo sam se brzo kotrljati Itako bih se što više udaljio. Na izvjesnom odstojanju sam se zadržao kako ne bih privukao njegovu pažnju. Međutim, stražar nije došao na ovu stranu, već je ostao na onoj i sjeo. Sada sam mogao da se udaljim, i to puzeći. Budući

320 da sam znao gdje se neprijatelj nalazi i da više ni jednog nemam pred sobom, mogao sam mune duše ustati i uspravno produžiti dalje sve do Winnetoua. Zatekao sam ga na istom mjestu gdje smo se rastali. „Da možda nisam dugo izostao?“ upitao sam. „Nisi“, odgovorio je. „Iako Sam čekao više nego što sam računao, znao sam da ti se pružila prilika da prisluškuješ. Nimalo nisam bio zabrinut, pogotovo što se nikakva galama nije čula.“ „Tako je, prisluškivao sam. Ali vratimo se natrag našim konjima! U svakom je slučaju bolje da ih ne ostavimo u blizini neprijateljskog logora.“ Nior je sjedio kraj naših konja. Sjeli smo kraj njega pa sam ispričao što sam doživio i čuo. Podatak da će Mogolloni krenuti rano, a kola ostaviti još neko vrijeme, za nas je bio veoma važan. „Izvršit ćemo prepad na odred i osloboditi oba zarobljenika“, rekao je Apač. „Tako sam i ja mislio. Možda bi ipak bilo bolje da kola i taj odred ostavimo na miru, i to zbog širine usječenih puteva. Ukoliko poglavica Mogollona ustanovi da su oba usječena puta dovoljno široka i da kola kroz njih mogu proći, produžit će mirne duše dalje, računajući da su kola već na putu. U ovom slučaju bismo mogli osloboditi zarobljenike ne izlažući se opasnosti da će on to prerano primijetiti.“ „A šta ako su putevi preuski?“ „Stat će kako bi uža mjesta proširio pomoću tomahavki. Ukoliko kola ne bi stigla u određeno vrijeme, posumnjao bi i poslao glasnika da vidi šta je s kolima. U ovom slučaju morali bismo odložiti oslobođenje zarobljenika za kasnije.“ „Moj brat je u pravu.“ Pošto je to rekao, sav se predao razmišljanju. Nije mi bilo teško da pogodim o čemu toliko razmišlja. Nakon kratkog vremena Apač mi je rekao: „Moći ćemo mirne duše izvršiti prepad na odred koji će čuvati kola, jer mi je poznato da su oba puta dovoljno široka i da kola mogu proći. Kola sam vidio, pa znam koliko su široka. Budući da smo donijeli odluku da Mogollone napadnemo gore na platou, u obzir bi došao

321 samo put koji vodi gore. Znam da tamo nema nikakve prepreke. Upravo sam sada u mislima boravio tamo i još jedanput odmjeravao svaki metar puta. Kola mogu proći.“ „Znači da će Mogolloni bez zadržavanja odjahati gore do platoa.“ „Tako je. Prepad će se tačno po planu odvijati.“ „A kako si ti to sve zamislio?“ „Moj brat je jednom već bio tamo, pa neka mi kaže svoje mišljenje.“ „Ne želim da bude ubijenih. Zbog toga se čitav prepad mora izvršiti na brzinu. Poglavica će sa tri stotine ratnika odjahati prema jugu. Ako se budemo pola sata kasnije približili, i to s juga, onda nas oni koji budu čuvali kola neće smatrati neprijateljima. Šta više, pomislit će da smo neki od njihovih ratnika koji su se morali iz izvjesnih razloga vratiti. Tek kada budemo sasvim blizu i kada nam budu prepoznali lica, uvidjet će da su se prevarili. To će biti prekasno.“ „Moj brat je ovo dobro smislio i izvest ćemo njegov plan. A dalje?“ „Od ,Izvora sjene’ pa do ,platoa kanjona’ čovjek treba da jaše tri puna sata. Ja nisam zato da sobom povedemo i one koje smo jučer zarobili, a isto tako ni one koje ćemo sutra zarobiti. Njih ćemo ostaviti kraj izvora uz dobru stražu. Nema potrebe da budemo zabrinuti, jer ćemo svega tri sata biti daleko od njih. Ukoliko kraj njih ostavimo četrdeset Niora, i to pod Emeryjevom komandom, znaj da će biti u dobrim rukama baš kao da su u našim.“ U tome se slažem sa mojim bratom. Namjerava U da lično učestvuje u borbi?“ „Ovisi o situaciji. Naš je zadatak da pođemo za Mogollonima i da ih utjeramo u usječeni put kako bi na platou pali u ruke Niorima koji tamo već čekaju. To se mora bezuvjetno ostvariti. Šta će dalje biti i šta ćemo poduzeti, zavisi o okolnostima. Meni bi, jasno, bilo najmilije kad bi Mogolloni položili oružje i kad bi došlo do borbe.“ „To će učiniti jedino onda ako uvide da će ih otpor odvesti u sigurnu smrt.“ „Morat ćemo upravo to i dokazati! To ćemo moći postići jedino onda ako se svi budemo pridržavali plana s kojim smo i poglavicu Niora upoznali.“ „Šta misli moj brat Sa li će se poglavica Niora pridržavati uputa?“

322 „Mislim da hoće. U najmanju ruku bio bi budala ako ih se ne bi pridržavao.“ „Ja mislim da bi bilo dobro da pošaljemo glasnika do njega pa da saznamo da li je tačno postupio.“ „Zato nemamo vremena. Uostalom, nama nije samo potrebno da znamo da je voljan tako postupiti već i da se uvjerimo da će se toga zaista i pridržavati.“ „Ti si time mislio reći da ga je potrebno nadgledati. U tom slučaju do njega bi morao da ode jedan od nas dvojice.“ „Upravo sam to htio i da kažem. Jedino bi se tada, ukoliko ti ili ja budemo kraj njega, moglo na njega utjecati da se odrekne nepotrebnog prolijevanja krvi. Kako dobro poznajem oba zarobljenika koje treba da oslobodimo, a kako sam ujedno preuzeo obavezu da sredim nasljedstvo, znači da je moje mjesto ovdje. Ti si stari prijatelj Niora. Zbog toga pođi ti do njihovog poglavice!“ „Ako ti tako misliš, onda se slažem. Odmah ću krenuti.“ „Hoćeš li povesti i ovog mladog ratnika koji je ovdje s nama?“ „Da.“ „Zamolio bih te da vodiš računa o tome da šuma uz plato bude dobro osigurana. Isto tako i na onoj strani treba da bude postavljen veći broj ratnika. Mogolloni ne smiju imati slobodan izlaz. Ukoliko se ne budu predali, pobit ćemo ih kao satjeranu divljač, ili će se sručiti u onaj duboki kanjon čije će se dno napuniti smrskanim tijelima njihovih ratnika“ „Budi uvjeren da ću sve poduzeti da se čitava stvar mirno okonča. Ukoliko Mogolloni ne prihvate naš prijedlog, neću moći spriječiti njihovu smrt Ti pak vodi računa o tome da ih potjeraš kroz usječeni put!“ Pošto smo izmijenili još neke primjedbe, uzjahao je. I Nior je uzjahao konja, pa su zatim otišli. Približavala se odluka.

323 XVIII NA PLATOU KANJONA Čim su oni otišli, vratio sam se komad puta natrag da me sutra ujutro Mogolloni ne bi otkrili. Prikolčao sam konja i legao na zemlju. Zavukao sam ruke pod glavu i upro oči u nebo na kojem su opet sjale zvijezde — pošto su se oblaci razišli prema zapadu. Sjetio sam se svih događaja, od onoga dana kada sam prvi put vidio Harry Meltona. Koliko briga i opasnosti otada do danas! Razmišljao sam sve dok me na kraju nije savladao san. Nisam se zamotao u ćebe, pa sam se zbog svježeg zraka probudio. Po položaju zvijezda sam zaključio da je moglo biti sat prije svanuća. Ubrzo iza toga začuo sam topot konjskih kopita. Dopirao je sa sjevera. Krenuo sam tamo, ali sam malo Podalje legao na zemlju. Pojavio se odred jahača. Ispred jahača jahale su dvije osobe, i to bijelac i Crvenokožac, koji je svakako bio vodič. Odmah sam ustao i doviknuo im izmijenjenim glasom: „Halo, mes’shurs! Kamo idete?“ Smjesta su ona dvojica zaustavili konje i dohvatili puške. Bijelac je odgovorio: „Šta se to koga tiče kuda ćemo! Dođi bliže, momče da vidimo tko si. Inače ćeš okusiti metak!“ „Pa zar vi uopće umijete da gađate u čovjeka, mister Emery?’’ „Emery? Taj momak me poznaje! Tko bi to mogao što mu gromova, baš sam glup!“ rekao je na kraju. „To nije nitko drugi nego stari Čarli! Dođi ovamo, dijete moje, i reci nam gdje se nalazi Apač!“ „Sjašite pa ćete saznati. Morat ćemo još neko vrijeme ovdje ostati. je li sve u redu, Emery?“ „Sve.“ „A šta je sa Džonatanom?“

324 „Jaše sa svojom dragom Juditom. Dunker iz istog sažaljenja ne želi da ostanu sami ni jedan jedini trenutak.“ Uto je stigao i odred i odmah su svi sjahali. Najprije sam otišao do Meltona. Upravo su ga skidali s konja i polagali do Judite. Dunker je bio kraj njih. Zatim sam obišao uhvaćene Mogollone. Ležali su jedan do drugoga, leđa okrenutih, i vezani. Oni su bili dobro čuvani. Iza toga sam Emeryju, Dunkeru i zamjeniku poglavice ispričao što smo se Apač i ja dogovorili. Zatim sam upitao Niora: „Zna li moj crveni brat koje mjesto u samoj blizini ,Izvora sjene’ odakle bismo mogli pratiti odlazak Mogollona a da nas oni ne primijete?“ „Znam jedno“, odgovorio je. „Čim moj brat zaželi, odvest ću ga tamo.“ „Dobro! Uskoro ćemo krenuti jer je jutro već blizu. S nama će poći pedeset tvojih ratnika. S njima ćemo izvršiti prepad na neprijateljski odred koji je zaostao. Ostala pedesetorica će paziti na zarobljenike.“ „A ja?“ upitao je Dunker. „Vama sam povjerio Meltona pa mu morate praviti društvo.“ „Valjda ću ja smjeti da pođem s vama?“ upitao je sada Emery. „Tebe ću također zamoliti da ostaneš ovdje. Sjeti se da osim Meltona moramo voditi računa i o pedeset zarobljenika! Želim da budu pod dobrom stražom. Znaj da to činim iz povjerenja prema tebi, Emery.“ „Dobro! A kada ćemo mi poći do izvora?“ „Poslat ću vam glasnika.“ Nakon kratkog vremena uzjahalo je pedeset Niora. Na čelu odreda jahao je zamjenik poglavice i ja. Vodio nas je prema zapadu, jer je htio da ,Izvor sjene’ obiđe u luku. Malo kasnije skrenuli smo prema jugu, a zatim prema istoku. To je bila krajnja tačka luka pa smo se zaustavili pred izduženom uzvišicom na kojoj je bilo grmlja. „Stigli smo na samo mjesto“, rekao je zamjenik poglavice „Koliko ima još do izvora?“ upitao sam ga.

325 „Pet minuta. Čim se čovjek popne na ovu nisku uzvišicu i skloni iza grmlja, može da vidi čitav kraj oko ,Izvora sjene’.“ „To je dobro. Pričekajmo dok se sasvim razdani!“ Ležali smo uz podnožje uzvišice sve dok i posljednja zvijezda nije nestala i na istoku počela polako da rudi zora. Sa zamjenikom poglavice otišao sam gore. Pritajili smo se iza grmlja i čekali dok se nije toliko razdanilo da smo mogli dobro da vidimo kraj pod nama. Nismo dugo čekali. Grmlje koje nas je skrivalo pokrivalo je čitavo sedlo uzvišice, pa se zatim spuštalo niz drugu stranu i postepeno širilo, dok se nije sasvim suzilo gdje se nalazio izvor. Iza izvora prestajalo je i grmlje i otpočinjala travnata prerija. „Odlično!“ rekao sam Indijancu. „Bolje od ovoga ne bismo mogli poželjeti.“ „Znači da je moj bijeli brat sa mnom zadovoljan?“ „Potpuno! Mi sada odavde možemo na oku držati čitav kraj i pratiti odlazak Mogollona. Konji nam nisu ni potrebni za prepad. Polako ćemo se spuštati kroz grmlje i prišuljati do izvora.“ Odmah sam vidio koliko mu je godilo što sam ga pohvalio, samo se trudio da to ničim ne pokaže. Pred nama je ležao logor Mogollona. Mogli smo čak da prepoznamo i strop poštanske kočije, jer je vino iz grmlja. Mogolloni su već bili budni i počeli se pripremati za pokret. Jedni su sjedili, drugi se prali, a ostali su bili zaposleni oko konja. Nakon izvjesnog vremena odjeknuo je reski zov. To je bio znak za pokret. Svi su pohrlili konjima. Uzjahali su ih. Iza toga se formirao vod, i to jahač za jahačem. Mogli smo ih sa lakoćom izbrojati. Bilo ih je tri stotine i četiri. Ta dugačka traka kretala se prema jugu, onamo gdje ih je čekala propast. Ispred samog grmlja ostala su desetorica Mogollona i gledali za onima koji su odlazili. Znali smo da ih nikako ne može biti više, jer smo primijetili samo četrnaest konja, deset jahaćih i četiri za vuču kola. Čim je ona dugačka kolona nestala u pravcu juga, mogli smo stupiti u akciju. Naredio sam da s nama pođe trideset Niora. Ostali će kasnije doći s konjima. Držeći se stalno grmlja, pretrčali smo sedlo, spustili se niz drugu stranu i ponovo uz grmlje produžili, dok nismo

326 stigli u samu blizinu izvora. Tu sam izišao malo više napolje da vidim šta oni drugi rade. Deset ubogih đavola sjedilo je kraj vode i doručkovalo. Kada su ugledali Niore, toliko su se prestrašili da ni jedan nije pokušao da se brani ili pobjegne. Bili su za tili čas vezani. Ja sam tada prišao staroj poštanskoj kočiji, otvorio jedna vrata i viknuo: „Dobro jutro, Mrs. Verner i Mr. Murphy! Došao sam da održim riječ.“ Marta je kriknula od sreće i sklopila vjeđe. Izvukao sam nož, prerezao spone, iznio je napolje i pomogao da sjedne u travu. Bila je i odviše slaba da bi mogla stajati na nogama. Uto je advokat nestrpljivo viknuo: „A sada i mene, sire! Koliko ću još dugo čekati?“ „Samo strpljenja, Mr. Murphy! Čovjek u isto vrijeme ne može da usluzi više osoba. Odmah ću i vas osloboditi.“ Čim sam ga oslobodio spona, napustio je kočiju i proteglio ruke i noge. „Hvala bogu! I toj bijedi je došao kraj. Bio je to grozan položaj u ovoj staroj kočiji!“ Nije našao ni jedne riječi zahvalnosti, ali pri tome nije zaboravio ni nešto drugo. Dodavši do mene, stavio je lijevu ruku na moje rame i upitao: „Sire, da li je kod vas još sve u redu?“ upitao me je i desnicom me lupkao po prsima. „Da li se novčanik još nalazi kod vas?“ „Da. Čudnoga li pitanja!“ „Moram da znam koliko se još u njemu nalazi.“ „A zašto baš vi to morate znati?“ Zato što sam ja tutor, i samo ja mogu odrediti što se mora uraditi sa tim novcem.“ „Nemojte samo uobražavati! Vi ste samo bili tutor ali sada to više niste. Vi više nemate prava da određujete što ima da se uradi sa novcem, pogotovo što ste, smatrajući sebe veoma lukavim, uručili čitavo nasljedstvo varalici.“ „Naučit ću vas ja još pameti!“ To je rekao oštrim i prijetećim glasom, ali sam ja ipak ostao miran:

327 „Sve se bojim da ste se namjerili na neposlušnog daka.“ „O, poslušat ćete me vi, i to još kako. Dakle, hoćete li mi predati novac ili ne?“ „Neću. Ovaj novac će ostati kod mene sve dotle dok ne pronađem pravog vlasnika.“ „Možda mislite da vi sami odredite osobu koja na to ima pravo?“ „Nema potrebe. Zakoniti nasljednik se već javio. Uostalom, poznajem ga i lično.“ „I ja ga poznajem. Nasljedstvo je preuzeo iz moje ruke zvaničnim putem. Dakle, ovamo s novcem! Hoćete li ga dati ili ne?“ „Neću. Uostalom, zamolio bih vas da promijenite ton, jer bi vam malo pristojniji mnogo više odgovarao u ovoj situaciji.“ „Tako? A kakav to?“ „Mnogo blaži. A da dodam, morali biste biti još i zahvalni na svemu što sam učinio za vas. Prosjak se zahvaljuje ako mu čovjek pruži makar i zalogaj kruha, dok sam vam ja vratio slobodu i spasio život, a vi mi sve to uzvraćate grubostima! Ako mislite da ćete time nešto kod mene postići, tada se veoma varate.“ „A vi ćete kod mene još manje postići. Sve mi se „ni da vi onaj novac ne želite uručiti, već da ga onako Potajno prisvojite za...“ „Dosta! Ni riječi više!“ zagrmio sam. „Ima takvih odgovora koji se uzvraćaju samo pesnicom!“ „Pesnicom? Pshaw! Od vaše se pesnice nimalo ne bojim, unatoč tome što dozvoljavate da vam se rugaju i nazivaju vas Old Shatterhand. Jedan dio tog novca treba da nestane u vašem džepu i...“ Dalje nije stigao jer je odletio u velikom luku čak preko obližnjeg grma i tamo pao na zemlju. Marta je sva prestrašena skočila na noge i uhvatila me za obje ruke. „Za ime božje, nemojte ga ubiti. Znam da nema nikakvog prava da ovako postupa s vama, ali ga nemojte ubiti!“ „Ubiti? Pah! Ja sam ga samo malo ,odbacio’ od sebe, i to je sve. Ubuduće će se čuvati da mi se približi, jer bi tom klevetniku pokazao kako pravi čovjek brani svoju čast i ime.“

328 Uto je stiglo i onih dvadeset Niora sa konjima. Jednom od njih sam naredio da se odmah vrati i dovede Emeryja i Dunkera sa četom koja se tamo nalazila pod njihovom komandom. Životinje su odmah otišle na vodu i kada su se dovoljno osvježile, razmilile su se po sočnom travnjaku. Murphy je u međuvremenu ustao i povukao se u stranu. Sjedeći iza grma, trljao, je izudarane dijelove tijela. Marta je ponovo došla k sebi. Počela mi se zahvaljivati, ali sam je zamolio da prestane, što je i učinila. Uto je stigao i ostatak ratnika sa zarobljenicima. Čim su ugledali pedeset vezanih Mogollona, svojih drugova, od užasa su počeli vikati. Upravo sam htio da izdam upute u vezi sa smještajem ljudi kad mi je svu pa žnju odjednom zaokupilo glasno urlanje. Bio je to advokat koji se derao. Čim je ugledao Džonatana Meltona, skočio je na noge i bacio se na njega baš u momentu kada su ga skidali s konja. Oborio ga je na zemlju i udarao pesnicama po licu varalice. Emery i Dunker su me upitno pogledali jer nisu znali šta da urade: da li da odvuku Murphyja ili da ga puste da nastavi udarati. „Skinite Meltonu spone s ruku“, doviknuo sam Dunkeru. Kada su Džonatana skinuli s konja, nisu ni stigli da mu ponovo vežu noge. Jedino su mu ruke bile sputane. Nije bilo potrebno više od jednog trenutka pa su mu i ruke bile slobodne. Odmah je stao da se brani od napadača Murphyja, koji još uvijek nije htio da prestane. Nastala je takva tučnjava da su ovu borbu sa velikim užitkom pratili ne samo slobodni već i zarobljeni i vezani Indijanci. Čas bi jedan bio gore, čas drugi. Potrajalo je prilično dugo dok nije pala odluka. U stvari, pobjednika nije ni bilo jer su obojica pali potpuno iznureni i iscrpljeni jedan pored drugog. Emery mi je prišao, malo čudno pogledao i upitao: „Zašto dozvoljavaš da Murphy dobija takve batine? Ti si naprosto natjerao Meltona na njega!“ „Murphy je i suviše samouvjeren. Sa kakvim pravom se usuđuje da zlostavlja Meltona? Maloprije je pod prijetnjom zahtijevao od mene novac. Umjesto da mi se zahvali što sam ga oslobodio, rekao je da mu ga ne želim dati zato što namjeravam jedan dio tog novca da zadržim za sebe.“

329 „Pfuj! Nadam se da si mu obje pesnice zabio u glavu.“ „To baš nisam, jer sam. radije to prepustio dragom Džonatanu.“ „Well, nije bila loša ideja! Gledaj samo kako sada tamo leže i hvataju zrak. To je baš dobro došlo obojici. Meltona ćemo morati ponovo da vežemo.“ „Naravno!“ Na moj znak ponovo su ga vezali. Otkada su otišli Mogolloni nije prošlo više od tri četvrt sata. Na to me je Emery upozorio. „Morali bismo da krenemo“, rekao mi je, „mače nećemo stići pravovremeno do usječenog puta.“ „Rekao si u množini?“ „Jasno! Da nisam možda pogriješio? Možda opet smatraš da moram ostati?“ „Tako je. U pitanju su zarobljenici, a među njima najvažniji je Melton. Znaš i sam šta nas čeka ukoliko bi mu uspjelo da umakne. Osim toga, tu se nalazi i šezdeset Mogollona na koje treba paziti, a tu su i Yume Židovkine. Ja odavde moram poći sa pedeset ratnika kako bi uspješno utjerao u usječeni put tri stotine Mogollona. Zamisli samo kakva bi situacija nastala kad bi se ovi ovdje izvukli i pošli za nama!“ „To bi dakako bilo veoma loše jer bi vas satrli oni ispred i iza vas.“ „Znači da ti je sada jasno zašto želim da ostaneš ovdje? Tu mora ostati pouzdan čovjek. Zar misliš da bih ovako što mogao povjeriti Bunkeru?“ „Bunkeru? Hm! Taj čovjek je doduše veoma dobar izviđač, samo što mu i unatoč tome ne bih povjerio ovako važnu dužnost.“ „To je i moje mišljenje. Prema tome, samo jedan od nas može doći u obzir.“ „Well! Onda moram ovaj zadatak ja preuzeti. Dobro si me skuhao. Ipak znaj da bi mi bilo milije da lično mogu učestvovati u okršaju, gore na platou.“ „Pitanje je da li će uopće i doći do okršaja. Reci mi koliko bi ti trebalo ratnika za čuvanje zarobljenika?“ „Ja mislim da bi bilo dovoljno deset, jer su i onako svi vezani.“ „Uzmi. trideset! Meni još uvijek ostaje sedamdeset.“

330 „Samo što ćeš ti morati da izvedeš najteži dio plana, i to sa četiri puta manje ljudi nego što ih ima Winnetou tamo gore na platou.“ „Imat ću dovoljno. Nedostatak ljudi ću nadoknaditi nečim drugim. Pazi! Da bih imao isti broj ratnika kao i neprijatelj, trebalo bi mi sto sedamdeset ratnika. Znači da mi nedostaje ravno jedna stotina. Taj broj će mi nadoknaditi ova stara kočija.“ „Ba ti ova kočija neće možda poslužiti kao top?“ „Ne kao top, već kao ovan.“ „Ovan? Pa to je naprava kojom su se služili u srednjem vijeku!“ „Samo što ću se sada njome koristiti i ja, jer taj moj ovan neće ostati mrtvo drvo i željezo, već će biti nešto živo.“ „Ne shvatam.“ „A ipak je to veoma jednostavno! Čim i zadnji Mogollon nestane u usječenom putu, moramo se pobrinuti da im blagovremeno zatvorimo izlaz. Znači da ih u stopu moramo pratiti, iako je to veoma opasno. Trebalo bi samo jedan da se okrene i prepozna nas, i onda bi svi pojurili na nas. Kočija nam mora poslužiti kao zaklon. Kada budemo sasvim blizu Mogollona smatrat će nas kao da smo njihovi ratnici.“ „Dobro smišljeno! Samo mi se čini da kod toga postoji ipak jedna začkoljica. Kod kola je ostalo samo deset ratnika, a ti ćeš se pojaviti sa sedamdeset. To će im ipak biti sumnjivo.“ „Nikako. Ti si zaboravio na onu pedesetoricu koji su sa Meltonom pošli i koji se sada nalaze ovdje zarobljeni. Povjerovat će da su u pitanju baš oni“ „Tačno! Mislit će da su ona pedesetorica naišla na onu desetoricu koji su čuvali kočiju, pa zatim zajedno krenuli. Prema tome, samo deset ratnika je razlika, što im nikako ne bi moglo pasti u oči. A šta će poslije biti?“ „Odmah ćeš čuti.“ Dozvao sam zamjenika poglavice i zamolio ga: „Sazovi tvoje ljude i saopći im da mi je potrebno šestorica dobrih jahača. Oni treba sa mnom da učestvuju u veoma važnom i opasnom poduhvatu. Želim da to budu samo dobrovoljci!“

331 Postupio je kako sam rekao. Ni manje ni više — svi su se javili. Sada sam objasnio i njemu kao i njegovim ratnicima o čemu se radi. „Morat ćemo da idemo za Mogollonima, i to za kolima. Mogolloni nas moraju smatrati za svoje. Bezuvjetno je potrebno da odmah uđemo i mi u usječeni put čim posljednji ratnik Mogollona bude u njemu. Kada stignu gore na plato i oko sebe svuda unaokolo ugledaju hrabru braću, smatrat će igru izgubljenom i vjerojatno će pokušati da se vrate istim putem natrag. Naš je zadatak da to spriječimo. Ja im želim zatvoriti povlačenje pomoću kola. Onaj put je veoma strm, pa ću u kola morati da upregnem najmanje osam konja. Znam da vi niste vični vožnji i zbog toga ću ja sjesti na vozačevo sjedište i upravljati konjima rudnjacima. Pred njima će biti upregnuto još šest konja, i na svakom treba da sjedi, jedan od vas kako bismo ih mogli što bolje potjerati. U početku će Mogolloni misliti da su onih šest jahača njihova subraća. Međutim, kasnije, čim im se budemo više približili, postoji opasnost da nas ipak prepoznaju i otvore vatru. Znači, jahačima na konjima ispred kola predstoji veoma opasan zadatak. Zbog toga želim da se oni dobrovoljno jave. Ako i unatoč ovome što sam sada iznio netko ima želju da se dobrovoljno javi, neka digne ruku!“ Sve ruke su poletjele gore. „Vidiš da među nama nema kukavica“, rekao je zamjenik poglavice i nasmiješio se pun ponosa. „Ako Old Shatterhand sam može da izloži opasnosti svoj život sjedeći na kolima, tada nijedan naš ratnik neće ustuknuti.“ „Dobro, reći ću još nešto! Ratnici koje želim da povedem sobom moraju biti vrsni jahači, jer se kola u galopu moraju otjerati gore kroz usječeni put kako bi među Mogollonima koji se nalaze pred nama nastala što veća zbrka. Ja vas ne poznajem. Vi se najbolje znate. Odaberite mi šest najboljih i najpouzdanijih jahača!“ Zamjenik poglavice je to preuzeo na sebe. Zadatak nije bio baš tako lak jer je čovjek morao paziti da ne uvrijedi nijednog od svojih ratnika. Već nakon kratkog vremena mu je uspjelo da odabere šestoricu a da ostali nisu ni zagunđali. Naročito sam bio zadovoljan kada sam saznao da su ovdje ostala i ona dva konja rudnjaka koja su dovukli kola do ,Bijele stijene’. Da sam sada morao upregnuti dva poludivlja indijanska konja, možda bi mi čak i polomili rudu. Ovaj

332 poduhvat je i onako bio dosta opasan. Sva je sreća što je oprema bila još u dobrom stanju. Za prednjih šest konja nije bila potrebna nikakva oprema. Pomoću lasa smo ih vezali uz rudu. Pripreme su bile brzo obavljene i kola sa osam upregnutih konja stajala su spremna za polazak. Prišao mi je Emery i rekao vanredno ozbiljnim glasom: „Zar se nitko nije mogao naći tko bi sjeo gore na vozačevo mjesto? Zašto se baš ti moraš izložiti neprijateljskim mecima?“ „Vjerojatno neće ni doći do velike pucnjave“, odgovorio sam, „a osim toga znaš i sam da svaki metak baš ne pogađa cilj.“ „Šta misliš, kada ćeš se vratiti ovamo?“ „Nadam se da će za četiri sata sve biti gotovo. Ukoliko iz bilo kakvog razloga ne bih mogao ovamo da se vratim, poslat ću ti glasnika.“ „Učini to svakako, Čarli! Znaj da ću sa velikim nestrpljenjem čekati na tvoj dolazak. Još nešto bih te zamolio! Nemoj se previše izlagati opasnosti, stari moj Čarli! Znaš i sam da u ovim krajevima ima takvih ljudi koji bi radije vidjeli svoju vlastitu smrt nego tebe mrtvog i ukočenog. Obećaj mi to, čuješ li?“ Tom valjanom Englezu su stvarno navirale suze na oči, toliko mi je bio privržen! Zamišljao je da idem u susret mnogo većoj opasnosti nego što je ona stvarno bila. Dirnut njegovim riječima, pružio sam mu ruku. . „Hvala ti na brizi, dobri Emery! Budi siguran da neću slijepo srljati u propast. Osim toga, u pitanju su i milijuni koji se nalaze u mom džepu.“ „Zar ćeš taj novac stvarno ponijeti u borbu?“ „Hoću. Ja jamčim za njega. Budi bez brige! A sada, ostaj mi zdravo, stari lovče!“ Upravo smo završili, kada nam je prišla Marta i rekla: „Vidim da se tu nešto sprema, a po riječima koje sam čula vidim da namjeravate da se izložite opasnosti.“ „Nije tako kao što mislite“, odgovorio sam. „Želim samo da se vašim kolima odvezem do ,platoa kanjona’, i to je sve.“

333 „Onda neka vam je sa srećom! Znajte da će ovdje netko ostati koji će u mislima biti kraj vas.“ Upravo sam htio da od lasa i remena ispletem nešto slično biču kada je Džonatan Melton poslao jednog od Niora po mene. Poručio je da ima nešto važno da mi saopći. Stigavši do njega, upitao sam ga što želi. Najprije me je mrko pogledao, a zatim odgovorio: „Vidim da se spremate na polazak. Svakako idete u borbu?“ Da.“ „Da li se novac nalazi kod vas?“ „Zašto to pitate?“ „Zato što ga ne smijete izložiti opasnosti da nestane!“ „Kod mene je siguran.“ „Ne bih rekao! Ja vam kažem da se vi više nećete vratiti, jer idete u sigurnu smrt. Ukoliko mi obećate da ćete me pustiti na slobodu, spreman sam da vam odam plan Mogollona, i tako ćete se spasti.“ „Tako! Dakle vi želite da izdate vaše prijatelje i saveznike! To je samo vama slično. To vam neće ništa koristiti, jer sam ja već upućen u njihov plan. Mogolloni žele da odu do ,Mračne doline’. Mi smo već poduzeli korake da ih još prije no što dođu do ,Mračne doline’ opkolimo, i prema tome nijedan od njih neće uspjeti da pobjegne. Već nakon nekoliko sati poslat ću vam čovjeka koji će vam javiti da smo izvojevali pobjedu.“ „Nije mi stalo, sjednite u kola i idite do đavola!“ Okrenuo mi je leđa. Ja sam otišao. Dovršio sam bič i sada smo mogli da krenemo. Budući da su mi dvije puške bile nepotrebne, ostavio sam kod Emeryja pušku za medvjede. Brzometku sam objesio o rame i popeo se gore na visoko sjedište za vozača. Dunker mi je dodao uzde, dok je onih šest Niora uzjahalo prednje konje, pa su na kraju stare poštanske kočije krenule. Konji rudnjaci su bili naviknuti na vuču kola, ali zato ostali nisu. Poskakivali su čas naprijed, čas ovamo, čas onamo. Moje, mače mirne životinje, odjednom su postale nesigurne i zbog toga kočije nisu bile odmah povučene, već odbačene. Tek kada je onih šest Crvenokožaca bolje poteglo za uzde i podbolo konje u slabine, prestalo je bacanje

334 kočija i počele su se kretati manje opasno. Kako ovdje pravog puta nije bilo, to je i vožnja bila prilično neugodna, pogotovo što prednji jahači nisu bili dovoljno spretni da na vrijeme zaobiđu opasnija mjesta. Znali smo ponekad doći do takvih mjesta gdje je čovjek morao biti krajnje oprezan da izbjegne nesreću. Niori koje sam poveo sobom išli su jedan iza drugoga. Nije uopće bilo potrebno da čovjek zna tačan pravac u kojemu leži ,plato kanjona’, jer je trebalo da pridržavamo tragova Mogollona i da stignemo onamo. Udaljenost do platoa iznosila je tri sata vožnje. Morao sam da vodim računa o brzini, jer smo neprijatelje htjeli sustići pred samim usječenim putem, poslao sam naprijed jednog jahača koji je dobio zadatak da promatra zaštitnicu. On je morao da nas obavijesti na kojem smo odstojanju, pogotovo što nismo smjeli prije vremena da stignemo do njih. Iz početka smo jahali i vozili priličnom brzinom kako bismo nadoknadili prednost Mogollona. Nakon skoro dva sata vožnje naišli smo na izvidnika, koji nas je obavijestio da je neprijatelj samo deset minuta daleko ispred nas. Od sada smo morali ići istim tempom kao i oni. Da je ovaj kraj bio ravan, sigurno bi nas ugledali. Međutim, kraj je bio išaran brdima, dolinama i zavojima, iza kojih smo se mogli pritajiti. Nakon ponovnih četvrt sata doveo je izvidnik jednog Niora Indijanca. Sreo ga je putem, pa mi je javio: „Ovaj se ratnik bio sklonio iza stijene kako ga neprijatelj ne bi primijetio. Ima da ti prenese poruku Winnetoua.“ „A šta mi on poručuje? „Da je sve učinjeno kako si naredio“, rekao je pridošli. „Jesu U se vaši ratnici sakrili iza one stjenovite uzvišice?“ „Da, a ima ih također i u šumi, i to skoro do samog onog mjesta gdje se usječeni put spaja sa platoom kanjona’.“ „A šta je s konjima?“ „Oni su iza uzvišice. Tamo su dobro sakriveni i nijedan ih Mogollon neće moći primijetiti.“ „To je dobro. A gdje je tvoj konj?“

335 „Putem sam ga sakrio. Tako mi je naredio Winnetou. Kada sam to učinio, produžio sam pješice, jer ovako za sobom neću ostavljati tragove, a mogu se lakše i sakriti.“ „Ti si dakle mislio da ćemo stići odmah iza Mogollona?“ „Tako mi je rekao poglavica Apača. Spustio sam niz usječeni put i odande pješice oprezno dalje produžio. Sakrio sam se čim sam ugledao Mogollone Čim su malo odmakli, produžio sam dalje i naišao na tvog izvidnika u kojemu sam odmah prepoznao svoga prijatelja.“ „Gdje jaše poglavica Mogollona?“ „Na čelu kolone ratnika.“ „Koliko još ima do ulaza u usječeni put?“ „Polovina onog vremena za koji bljedoliki kažu jedan sat.“ „Dobro, priključi se našim ratnicima! Neće ti biti teško da pješice držiš s njima korak, jer ćemo od sada moći da se usporenim tempom dalje probijamo.“ Krenuli smo dalje. Zemljište je ovdje bilo tako pogodno da smo uspjeli da se još više približimo Mogollonima. Izvidnik je opet pojahao naprijed i kada smo stigli do njega, rekao nam je da je neprijatelj još samo pet minuta jahanja udaljen od nas. Išli smo samo sada stalno u zavojima između brda i već kod slijedećeg smo stigli do Mogollona. Do njih smo stigli na onom mjestu gdje su se strane brda malo više razilazile. S druge strane brda ukazala se omanja čistina. S desne i lijeve strane dizale su se visoke stijene, dok se na suprotnoj dizala strma planina obrasla gustom šumom. Uz samo podnožje, i to na desnom kraju, prestala je šuma i tamo se ukazao ulaz u usječeni put. Mogolloni su upravo ulazili. Čekali smo dok i posljednji nije nestao, pa smo onda pojurili preko čistine da bismo na samom ulazu u usjeklinu zastali za nekoliko trenutaka. Neprijatelj se sada nalazio u klopci. Gore na platou su ih čekali naši drugovi, dok smo mi bili dolje. Bilo nas je dovoljno da osujetimo odstupanje neprijatelja. Do ovog trenutka nisam bio baš sasvim siguran da će nam sve uspjeti. Da su nas Mogolloni primijetili i na vrijeme okrenuli prema nama, mi ne bismo bili dovoljno jaki da ih odbacimo natrag u

336 usjeklinu. Čak da nam je to i uspjelo, veći dio njihovih ratnika bi lako mogao pobjeći bilo s jedne ili druge strane. Naravno, to bi mogli učiniti samo pješice, jer se preko stjenovite krivine ne bi mogli prebaciti na konjima. No sada su se nalazili u usječenom putu čije strme strane uopće nisu bile prohodne. Bilo kako bilo, oni se moraju držati samog puta. Plato na kojem smo ih namjeravali opkoliti imao je oblik trokuta. Tlo trokuta je bilo kamenito. Uz stranu preko puta ulaza pružala se dugačka stjenovita uzvišica iza koje se skrivao jedan dio naših ratnika. Strana koja je otpočinjala uz sami prilaz bila je šumovita i u njoj se skrivao drugi dio Niora. Uz stranu koja je spajala ulaz sa uzvišicom nalazio se dubok kanjon, prirodna i nepremostiva prepreka. Na drugom kraju kanjona počinjao je izlazni put. Taj visoki trouglasti plato, koji je za Mogollone trebalo da bude sudbonosan, zaposjelo je tri stotine Niora. Sto pedeset Niora se nalazilo iza uzvišice pod komandom njihovog poglavice. Onih drugih stotinu i pedeset čekalo je u šumi pod zapovjedništvom Winnetoua. Naš plan je bio da pustimo Mogollone da bez smetnje stignu gore na kanjon, pa čak i da se okrenu prema izlazu. Ja sam se s mojim Niorima morao pojaviti gore u momentu kada se Mogolloni budu nalazili već pred samim izlazom. U tom slučaju bismo uspjeli da ih imamo u našim rukama i, ukoliko budu razumni, predat će se. Oni će gore biti na nišanu i nezaštićeni, dok će šuma i visoravan štititi Niore. Odande ih nitko ne bi mogao otjerati a da pri tome ne bi i sam nastradao. Osim toga, kod Indijanaca nije običaj da vode otvorenu borbu. Poglavica Mogollona je prvi stigao gore na plato. Zastao je nekoliko trenutaka, a zatim počeo da pogleda. Kada mu se ništa nije učinilo sumnjivim, pojahao je dalje. Za njim su pošli i svi ostali. Taj čovjek je bio toliko siguran u svoju stvar da nimalo nije bio oprezan i toliko pametan da pošalje barem jednog čovjeka naprijed da izvidi situaciju. U času kada je i posljednji Mogollon stigao gore na plato, Pu u njihovom odredu bio je otprilike na sredini dužine kanjona. Sada ih treba pustiti još samo dva minuta da jašu dalje i onda... i onda svi da izađu iz svojih skrovišta. Ali, na žalost, poglavica Niora je bio i odviše nestrpljiv da sačeka pravi momenat. Ležao je iza ovećeg kamena na uzvišici, uperio pušku u vodu Mogollona, odapeo, ali ga nije pogodio.

337 Istog časa njegovi ljudi su napustili skrovišta u kojima su se nalazili, pa je odmah iza toga odjeknuo ratni urlik. Svi su počeli pucati, ali bez uspjeha, jer je udaljenost bila još prevelika. Skrenuo sam pažnju Winnetouu da će Niori u šumi slijediti ovaj loš primjer, pa je onda viknuo da se nadaleko čulo: „Nemojte još pucati! Ostanite u šumi!“ Njemu nije bilo stalo do toga da osujeti prenagljeni prepad, već prije svega da izbjegne nepotrebno prolijevanje krvi. To je bio glavni zahtjev koji smo bili postavili poglavici Niora. On ga je bio i prihvatio. Na žalost, Winnetouovo naređenje nije bilo izvršeno. Njegovih stotinu i pedeset Niora izišli su iz šume i počeli uz divlji ratni urlik da pucaju u Mogollone. Mnogi su pali pogođeni. Snažni Vjetar; njihov poglavica, silno se prestrašio i zaustavio konja. Vidio je da je čitavu visoravan zaposjeo protivnik i da je na drugoj strani šuma vrvjela od neprijatelja. Desno od njega zjapio je duboki kanjon. Ukoliko produži dalje, približit će se uzvišici s koje meci do sada još nisu bili opasni. Uostalom, do nje je bilo mnogo dalje nego do usječenog puta gdje se sada nalazio kraj njihovog odreda. Okrenuo je naglo konja, visoko se uspravio u sedlu, i pokazujući rukom u pravcu puta, naredio je svojini ratnicima: „Natrag! Opkoljeni smo! Brzo opet dolje kroz usječeni put!“ Jasno, Winnetou bi drukčije postupio. Taj nenadani napad je toliko uplašio Snažan Vjetar da je izgubio moć rasuđivanja. Pojurio je natrag, pa su i njegovi ljudi to isto učinili. Pri tome je došlo do divljeg komešanja, jer je svaki želio da čim prije stigne do usječenog puta. Niori su iz šume stalno pucali. Bilo je to pravo pravcato ubijanje. Zbog toga je Apač izišao iz šume i mašući puškom naredio: „Nemojte pucati! Winnetou vam to naređuje!“ Na svu sreću njegova je pojava mnogo jače djelovala od prijašnjih riječi. Paljba je prestala. Posljedice preuranjenog napada više se nisu dale popraviti jer su Mogolloni već stigli do usječenog puta. i nagrnuli na nj. A šta sada? Zar me još nema? Tek što je Winnetou na to pomislio, već je primijetio da je kod neprijatelja došlo do zastoja. Oni više nisu mogli dalje, a ni natrag.

338 Čim sam s Niorima stigao do ulaza, zastao sam malo da oslušnem. Kako nisam ništa čuo, potjerali smo kola u usječeni put, a odmah za njima dolazili su i ratnici. Odluka je bila tu. Kako ćemo samo gore stići? Obje strane usječenog puta bile su od samog kamena, i to od liskunovog škriljca. Na nekim mjestima zidovi su bili toliko tijesni da je širina usjeka iznosila samo nekih dva metra. Tu su, u stvari, bila i najuža mjesta, pa su kola imala dovoljno mjesta za prolaz. Međutim, šljunak nam je zadavao mnogo posla. Bio je tu i tamo i po koji oveći kamen o koji su se točkovi mogli lako razbiti. Morali smo ih stalno izbjegavati. Vozili smo priličnom brzinom, prema gore, i kao što sam kasnije ustanovio, mi smo. prevalili polovinu puta kada su gore pali prvi hici. „Jeste li čuli? Pucaju!“ doviknuo sam jahačima na prednjim konjima. „Počeli su da se bore a da nas nisu sačekali. Potjerajte konje! Sada moramo u galopu!“ Udarali su konje petama, a ja sam bičem šibao rudnjake. Počeli su da jure i kola su pošla nevjerojatnom brzinom prema gore. Sada naravno više nije moglo biti govora niti o zaobilaženju, a niti o smotrenom upravljanju. Ta stara kočija čas se naginjali na jednu, a čas na drugu stranu, poskakivala kao kakva životinja koja skače preko kamenja. Lijevom sam se rukom čvrsto uhvatio za visoko sjedište i morao uprijeti sve snage da ne padnem dolje, pogotovo što sam u istoj ruci držao i uzde, dok sam desnicom mahao bičem. Uto je pred nama odjeknulo višestruko urlikanje. Pogledao sam prema gore i ugledao pred nama u usječenom putu zbijene jahače. To su bili Mogolloni u bijegu. „Dalje!“ doviknuo sam prednjim jahačima. „Ni po koju cijenu se ne zaustavljajte! Jašite i vozite, pa makar i preko njih!“ Ti odvažni momci su me poslušali. Vikali su i bodrili svoje konje tjerajući ih sve dalje. Njihove životinje još nikada nisu vukle kola. Maloprije, dok je put bio bolji, konji su slušali svoje jahače. No čuvši sada škripu i treskanje kotača starih poštanskih kočija, a uz to i udarce koje su im davali njihovi jahači, pritisak na bedra, urlanje — konji su podivljalo pojurili vratolomnom brzinom naprijed a da nisu uopće obraćali pažnju na prepreku koja im se ispriječila. Sudar je bio neizbježan. Hoćemo li uspjeti? Tko će biti odbačen? Mi koji dolazimo

339 sa donjeg kraja ili Mogolloni koji nadiru odozgo i, zahvaljujući tame, imaju veću udarnu snagu? Nastupio je, trenutačni zastoj. Konji obiju strana su se sudarili. Naša kola su stala. „Naprijed!“ doviknuo sam. „Udarajte kundacima po njihovim životinjama!“ Mogolloni nisu morali ništa drugo da učine već da ubiju naše konje prednjake. Ali toga se nisu sjetili. Izgubili su nekoliko dragocjenih trenutaka, znajući da se iza njih nalazi neprijatelj, a eto sada i pred njima nepoznatih jahača, i to baš sa njihovim kolima, a na kolima nekakav bijeli vozač koji se ponaša kao pravi ludak. Mojih šest Niora su te poslušali. Dohvatili su puške i počeli tući oko sebe sve što im je stvaralo prepreke. Zapjenušeni konji su pojurili dalje, dok sam ja svom snagom gonio konje rudnjake, Kola su napokon krenula. Mogolloni su se okrenuli natrag i urlajući počeli bježati gore. Mi smo ih stopu pratili. Živi ovan je izvršio svoj zadatak i sada sam znao da smo pobijedili. Niori iza kola počeli su također urlikati i vikati iz glasa. Zaista nije bilo nikakvo čudo što je neprijatelj počeo bježati natrag pored te paklene galame i urlikanja. Napokon su kola stigla gore do onog mjesta gdje se usječeni put spaja sa platoom. Samo jedan pogled i odmah ini je bila jasna čitava situacija. Lijevo od mene nalazio se Apačev odred pod stablima, dok je on sam stajao izvan šume i držao u ruci srebrom okovanu pušku i gledao prema nama. S druge strane platoa drugi odred Niora, i to onaj na brežuljku - a mojoj neposrednoj blizini zbijeni i satjerani ne prijatelj - svi su s užasom zurili u vozilo. Ovaj sam momenat morao iskoristiti. „Stanite! Zbijte se ovdje i ni jednog ne propuštajte!“ doviknuo sam onima iza mene. Te sam riječi uputio Niorima iza kola. Već slijedećeg trenutka je onih šest jahača na čelu poslušala moje naređenje: „Tjerajte dalje! Pojurite, ravno na njih!“ Produžili smo dalje i utjerali konje i kola među Mogollone. Razdijelili smo ih i sebi, probili put. Isti na, ja sam računao da će Mogolloni ostati zabezeknuti, samo što nikad nisam vjerovao da nas neće napasti. Mogolloni su se počeli sklanjati na jednu i drugu stranu i propustili su kola a da nisu ni pokušali da ih zaustave. Mi smo već stigli do samog kanjona. Naši podivljali konji mogli su nas veoma lako

340 povući u bezdan. Međutim, onih šest Niora bili su toliko vrsni jahači da su čak i u ovoj situaciji uspjeli da drže u vlasti svoje životinje. Tako smo se probijali kroz gomilu neprijatelja koja se iza naših leđa ponovo zbijala i spajala. Ja se nisam obazirao ni na jednog od njih, već i dalje gonio konje. Ali gle, odjednom je preda mnom iskrsnuo jahač na konju i razrogačenih očiju buljio u mene. Od silnog iznenađenja ostao je na mjestu kao da je oduzet. Tog sam čovjeka poznavao, jer sam ga vidio kad sam se skrivao u vodi kraj“ ,Bijele stijene“ i pratio razgovor Mogollona koji su vodili tokom njihovog savjetovanja. Bio je to Jaki Vjetar „Tjerajte ulijevo i stanite tamo pod brežuljkom!“ doviknuo sam mojim jahačima. Dok sam desnom rukom brzo zakačio uzde o željeznu kuku, lijevom sam dohvatio brzometku i skočio s kola baš u trenutku kada su skretala ulijevo. Pošto su kola naglo okrenula, našao sam se na zemlji. Brzo sam se podigao ha noge i u jednom skoku našao kraj poglavice, uhvatio uzde njegovog konja i jednim pokretom natjerao ga da se propne na prednje noge. Konj se propeo, opustio stražnje noge i kada je ponovo stao na prednje, ja sam se već našao na sapima životinje iza poglavice. Životinja je sada pojurila za kolima, preko platoa, prema drugoj strani. Ovakav napad Jaki Vjetar nije uopće očekivao, ali je ipak bio toliko prisutan duhom da posegne za nožem. Puška mu je još ranije bila ispala iz ruke. Htio je da zabije nož u mene, ali do toga nije došlo. Da bih oslobodio ruke, morao sam pušku prebaciti preko ramena, pa sam mu stegao vrat tako snažno da je odmah opustio ruku u kojoj je držao nož i počeo objema rukama da mlatara oko sebe. Znači da mu je nestajalo daha. Nije prošlo više od jedne minute od trenutka moga dolaska na plato do ovog momenta. Iza mojih leđa čuo sam divljačke urlike Mogollona kada su primijetili da sam im uhvatio poglavicu. Iz pravca šume i brežuljka dopirao je ushićeni urlik Niora, dok ja lično nisam bio baš naročito oduševljen situacijom u kojoj sami se nalazio. Poglavicu sam morao čvrsto držati za vrat, dok mi je o ramenu mlitavo Visila brzometka i lupala me po ušima. Konj se bio razjario i uzjogunio. Htio je da nas zbaci. Ja nisam mogao ništa učiniti jer je poglavica ispustio

341 uzde. Uzde su se vukle po zemlji i zato ih nisam mogao ni dohvatiti, a osim toga bio sam toliko otraga da ni noge nisam mogao zavući u uzengije. Bilo Je. to pravo žongliranje na konju, kao što to gledamo u cirkusu, samo mnogo teže i opasnije. Da bih oslobodio ruke, nisam imao drugog izlaza nego da zbacim poglavicu. Nadam se da neće slomiti vrat. On ne samo da je izgubio uzde već su mu noge ispale iz uzengija. Zato sam ga i mogao povući u stranu, pokušavajući da mu jednu nogu prebacim na drugu stranu kako bi skliznuo dolje sa konja. No, ta moja čovjekoljubiva namjera imala je loše posljedice. Onesvijestio se i sav se opustio na moju desnu ruku, dok sam se ja naginjao naprijed da drugom rukom podignem njegovu lijevu nogu. Osjetivši taj pokret, konj se još više uznemirio i naglo skočio u stranu, te smo obojica odletjeli dolje i pali na kao kamen tvrdu majčicu I ja sam kao i poglavica ležao nekoliko trenutaka nepokretno. Kada sam pokušao da se uspravim, imao sam osjećaj kao da me je vjetrenjača odbacila, dok mi je u glavi zujalo i bučalo kao da se u njoj nalazi najmanje dvadeset košnica. Pred očima mi je sve iskrilo kao da sam ugledao onoliko polarnih svjetlosti koliko ih gore u Laponiji ni za deset godina čovjek ne bi mogao vidjeti. U prvom momentu sam pomislio da su mi sve kosti bile slomljene. Uto sam začuo hice, okrenuo se da pogledam šta se to događa i vidio kako prema meni juri nekoliko Mogollona — svakako da oslobode svog poglavicu. Niori su počeli da u njih pucaju. Ukoliko uspiju da stignu do mene, bit ću izgubljen. Stigli su već tako blizu da bi me sigurno morali uhvatiti još prije no što pomoć stigne. Skočio sam na noge i istog momenta su u mojoj glavi nestale košnice i osjećaj polarnih svjetlosti, a od bolova više ni traga. Nedaleko od mene ležala je brzometka — koja je na svu sreću još bila čitava. Potrčao sam onamo, podigao je i uperio je u ona četiri momka — četiri hica —četiri metka, svakom konju po jedan u prsa. Životinje su se već nakon nekoliko koraka srušile. Zbačeni jahači su se pokupili i brže-bolje odmaglili. Čim su ona četvorica pobjegla, bolovi su se ponovo javili, u glavi mi je brujalo kao i maloprije, a svjetla su se ponovo iskrila pred mojim očima. Uto je poglavici Niora sinula dobra ideja: poslao je nekoliko ljudi k meni. Njemu je to bilo lakše da učini nego Winnetou, jer sam

342 bio bliže brdu nego šumi. Ti ljudi su uhvatili konja Jakog Vjetra, dok su njega vezali i odnijeli — a ja sam se, oslonivši se na dvojicu, odvukao do brda. Sada sam utvrdio da su mi sve kosti ipak ostale čitave, ali sam zato na mnogim mjestima bio jako izudaran, a poznato je da je to daleko bolnije i od samog prijeloma. Pod samim brdom položili su na zemlju uhvaćenog poglavicu, a ja sam sjeo do njega. Ovaj nam je čovjek bio toliko važan da sam donio odluku da lično stražarim pored njega. Uostalom, u ovakvom stanju u kakvom sam se sada nalazio ništa Pametnije ne bih mogao ni učiniti. Znao sam da su one iskre pred očima i šum u ušima polazili otuda što mi je krv navirala u glavu. Jedino su hladni oblozi mogli da pomognu. Međutim, ja sam se toga odrekao jer nisam htio da pred Crvenokošcima pokažem toliku slabost. Kako mi se vid još nije sasvim normalizovao, nišana mogao znati šta se tamo prijeko događa. Čuo sam doduše da tamo netko glasno govori, samo što nisam mogao da razlikujem glasove. zbog zujanja u ušima. Uto je stigao i Brza Strijela da vidi kako se osjećam. „Pao sam s konja, ali, na svu sreću, ostao sam čitav“, odgovorio sam kratko. „Tko govori tamo prijeko?“ „Winnetou.“ „Kome govori?“ „Neprijateljima.“ „Što govori poglavica Apača Mogollonima?“ „Da se predaju.“ „Smiju li oni donijeti odluku bez poglavice?“ „Moraju, iako to ne žele. On je naš zarobljenik i prema tome ne može da ih posavjetuje. To sve imamo da zahvalimo tvojoj odvažnosti.“ „Nije to bila nikakva odvažnost, već brza i odlučna akcija. Vidio sam da su se Mogolloni silno prestrašili, pa sam se tim momentom koristio Ako je i postojala kakva opasnost, znam da nije bila tako velika;“ „Pa mogli su pucati u tebe!“

343 „Nisu. Tko je prvi pripucao još prije no što sam stigao na plato? Da li je to bio netko od Mogollona?’’ „Ne“, odgovorio je sav zbunjen. „To smo mi bili. Mislio sam da su već sigurno u našim rukama.“ „Nisi ti imao šta da misliš, već si mogao da ;“e pridržavaš tačno dogovorenog plana. Mogollonima bi sigurno uspjelo da pobjegnu da se već nisam, našao, u usječenom putu. Ja sam ti: predao jednog zarobljenika. Da li je pod dobrom stražom?“ „Da. Poveli smo ga sobom. Eno ga tamo kod konja koji pasu iza brda.“ „Zašto si ga poveo?“ „Zato što je kod ratnika u sigurnijim rukama nego da je ostao u selu kod starih žena i staraca.“ „Pravilno si postupio. A šta je s onim mladim bljedolikim kojega sam ti povjerio?“ „I on je ovdje. Nije htio da se odvoji od zarobljenika. Želiš li da ih pozovem ovamo?“ „Kasnije. Netko dolazi. Da to nije možda Winnetou sa dva Indijanca?“ „Da.“ Budući da sam onu trojicu mogao već prilično dobro da prepoznam, to je bio dokaz da mi se vid popravio. I glava mi je bila lakša. Stanje u kojem se nalazio uhvaćeni poglavica nije bilo baš ružičasto. Još uvijek je ležao zatvorenih očiju. Mislim da to nije bilo samo zbog toga što sam ga onako čvrsto stegao za vrat već da mu je više naškodio pad sa konja. Ona dva Indijanca koje je Winnetou doveo bili su Mogolloni, stari ratnici. Po tome sam znao da su došli da se posavjetuju. Zastali su na pristojnoj udaljenosti, dok je Apač prišao k nama i obrativši s prije poglavici Niora, upitao ga strogim glasom: „Tko je od vas prvi pucao?“ „Ja. Mislio sam da je bilo pravo vrijeme.“

344 „A mi smo se dogovorili da ću ja prvi pucati. Ti si poglavica i zbog toga je trebalo da se ti prvi pridržavaš dogovora. Da li znaš koliko ima mrtvih strani neprijatelja?“ „Ne.“ Osam, a ranjenih ima kudikamo mogli izbjeći.“ „Oni su to zaslužili. Da je njima uspio plan koji su zamislili, pobili bi mnogo više mojih ratnika, a znam da bi još i druga nedjela počinili.“ „To je tačno, samo što je ipak trebalo da održiš riječ“ „Winnetou svoju riječ još nikada nije prekršio.“ Poslije ovog prijekora obratio se meni: „Tvoj brat je izveo veliko junačko djelo. Kakva je situacija kod ,Izvora sjene’?“ „Dobra. Uhvatili smo one koji su morali da čuvaju kola i svi se nalaze pod strogom stražom.“ „A kako se osjeća moj brat? Vidio sam i da je pao s konja. Jesi li povrijeden?“ „Sve su mi kosti ostale čitave.“ „Samo se ti dobro odmori! Uradio si više nego što treba. Neka sada drugi ljudi obave ono što se ima još uraditi.“ „Sada mi je već mnogo bolje. Vidim da si doveo dva ratnika Mogollona. Vjerojatno treba da se održi savjetovanje.“ „Da. Oni žele da razgovaraju sa svojim poglavicom.“ „Evo ga ovdje kraj mene. Još se nije ni pomakao, ali se ipak nadam da nije slomio vrat.“ „Pregledat ću ga.“ Winnetou se nagnuo nad poglavicom Mogollona i već nakon kratkog vremena rekao: „Nije mu se ništa dogodilo, jedino je malo glavom udario o kamen. Brzo će se osvijestiti. Mi ćemo čekati dok se ne osvijesti.“ „Za to vrijeme ja ću otići do usječenog puta do mojih Niora. Moram bezuvjetno poslati jednog do Emeryja koji je ostao kraj ,Izvora sjene’.“ „Da mu javiš o našoj pobjedi?“

345 „Da. Osim toga, poslat ću mu poruku da dođe sa svojim ljudima ovamo.“ „To je veoma pametno, jer bi se inače na putu sreo s Mogollonima. Mi smo se dogovorili da ćemo im vratiti slobodu i tako treba da bude.“ Ustao sam i krenuo. Zna se, kod prvih koraka sam osjetio izvjesne bolove, ali sam ih podnosio. Istina, oni su postepeno počeli da popuštaju, ali ne mnogo. Potrudio sam se da predem plato uzdignute glave, kao da mi se nije ništa dogodilo. Čim sam stigao na domak šume, Niori — koji su se tamo nalazili — dočekali su me klicanjem. Lijevo od mene, blizu ruba kanjon; čučala su na zemlji tri dugačka reda Mogollona dr žeći za uzde konje koji su se nalazili iza njihovi leđa. Primijetili su moj dolazak i njihove oči su naprosto bile prikovane za mene — dok sam prolazio? Dobacivali su poluglasno jedan drugome riječi, a mogao sam primijetiti da moj pad u njihovim očima nije ostavio loš dojam. Odmah sam poslao jednog Niora kao glasnika, a zatim se opet vratio k Winnetouu. Winnetou je sjedio do poglavice Mogollona. Zauzeo sam mjesto na drugoj strani, a Brza Strijela je čučao na indijanski način prema nama. Jaki Vjetar počeo je polako da se osvješćuje. Htio je da pokrene ruke i noge, ali to nije mogao jer je bio vezan. Najzad je otvorio oči. Prvi pogled pao je na mene. Zurio je neko vrijeme u mene, a zatim upitao: „Bljedoliki, tko si ti?“ „Zovu me Old Shatterhand.“ „Old Shatterhand!“ ponovio je vidno prestrašen. Iza toga je ponovo sklopio oči. Izgleda da je htio obnoviti cio događaj, ali nije mogao da sredi misli. Tada je opet pogledao p rema meni i rekao: „Vezan sam. Tko je naredio da me vežu?“ „Ja.“ Ponovo je zatvorio oči. Kada ih je opet otvorio, primijetio sam da mu se oči već jasnije iskre. Tek se sada bio potpuno osvijestio. Gledao me je očima kao da me želi probosti.

346 „Sjećam se. Ti si stigao na kolima, skočio na zemlju, pa odmah zatim i na moga konja. — Da nisi možda prije ovog susreta bio u pueblu Yuma?“ „Jesam, i to sa Winnetouom. Kasnije sam te prisluškivao kod ,Bijele stijene dok ste održavali savjetovanje.“ „Uff! Kod ,Bijele stijene’? Pa naše savjetovanje smo održavali u sredini logora!“ „To mi je poznato jer sam lično bio tamo. Govorili ste tako glasno da sam svaku vašu riječ mogao čuti. Plivao sam sa strujom nizvodno i pritajio se uz obalu, baš iza tvojih leđa. Kada sam smatrao da sam dosta saznao, otplivao sam dalje do kraja logora. Budući da su Niori moji prijatelji i znajući da si me ti htio uhvatiti, obavijestio sam ih što sam brže mogao i savjetovao da vas dočekaju ovdje, na platou kanjona.“ „Onda tebi imamo da zahvalimo što smo pobijeđeni?“ „Da.“ Kada je to čuo, nekako me je čudno pogledao. Tada me je upitao: „Zašto sjede ovdje ona dva stara ratnika iz moga plemena?“ „Došli su da se s tobom posavjetuju u vezi s uslovima pod kojima ćeš moći opet biti slobodan.“ „A koji bi to bili uslovi?“ Iako je poglavica Niora sjedio tačno preko puta, Snažni Vjetar ga još do sada nije udostojio ni jednim pogledom. Kada je čuo pitanje poglavice Mogollona, naš saveznik se odmah odazvao; „To bi mogao mene da pitaš’ Mogollon ga još uvijek nije pogledao. „Razgovaram sa Old Shatterhandom i ni s kim drugim. Dakle, koje uslove postavljate?“ „Po pravilu biste svi morali izginuti“, rekao sam, „morali bismo vam uzeti skalpove, kumire, konje i oružje, kao i sve ostalo što ste ponijeli. Winnetou i ja spremni smo da razgovaramo sa poglavicom Niora ne bi li bio blaži u svojim zahtjevima.“ „A zašto on?“ „Zato što je on pobjednik.“

347 „Varaš se. Nas su pobijedili Winnetou i Old Shatterhand i zbog toga ćemo jedino njima dozvoliti“ da nam postavljaju uslove. Spreman sam da ih saslušana.“ Gledao je u mene s velikim iščekivanjem, dok sam ja upitno pogledao u Winnetoua. On me je odmah razumio. „Sa svim što moj brat Šarli učini i kaže složit ću se.“ Sada sam mirne duše mogao odgovoriti Vjetru: „Vi ste krenuli s namjerom da izvršite prepad na Niore. Znam da si ti ne samo hrabar Već i istinoljubiv poglavica. Dakle, hoćeš li mi reći istinu?“ „Hoću“, gordo je odgovorio. „Šta biste vi uradili u slučaju da su se branili?“ „Poubijali bismo ih, njihove žene i djevojke li i sve što imaju pokretno ponijeli sobom.“ „Vidim da si istinu rekao. Zakon Divljeg zapada glasi: ,isto se istim vraća.’ A sada su Niori pobjednici. Što bi sada u stvari trebalo da očekujete? „Isto to.“ „Vaša sudbina bi bila isto onakva kakvu ste vi njima namijenili da se nisam našao ovdje sa Winnetouom. Ponudili smo našu pomoć Niorima i odredili im uslove pod kojima ćemo im pružiti uslugu.“ „A koji su to uslovi bili?“ upitao je otvorenih očiju. „Da vam poštede živote.“ „A šta je s našim kumirima?“ „Možete ih i dalje zadržati.“ “Uff! Znači da ćemo se moći vratiti u naš logor kod ,Bijele stijene’?“ „Da.“ „Onda mi skini veze! Ja se sa svime slažem i smjesta ćemo odjahati natrag.“ „Stani! Tako brzo to ne ide. Za vaše živote i kumire jamčimo mi. Hoćemo li vam još i drugo što moći isposlovati osim života i kumira zavisi od poglavice Niora.“ Poglavica Niora je samo odmahnuo rukom.

348 „Moja braća su i sama mogla primijetiti da zarobljeni poglavica Mogollona ne želi sa mnom razgovarati, štaviše, još nijednom me nije pogledao. Kako može onda od mene da očekuje neke povoljne uslove?“ Na te riječi Mogollon se ipak osvrnuo: „Voljan sam da razgovaram s tobom. Pogledaj ovamo pa ćeš vidjeti da i ja u tebe gledam! Dakle, reci što ti od nas zahtijevaš!“ Nior je malo oklijevao, a zatim odgovorio: „Winnetou, slavni poglavica Apača, i Old Shatterhand, veliki lovac i ratnik Divljeg zapada su moji prijatelji i braća. Oni su po duši veoma blagi i popustljivi iako u njihovim rukama leži snaga medvjeda. Oni nisu prijatelji prolijevanja krvi i nerado gledaju ako se na nečije lice spusti oblak žalosti. Sklon sam da postupim onako kako bi i oni postupili, i to iz zahvalnosti što su sa mnom popušili lulu bratstva. To je jedno što sam htio da kažem. Mogolloni su namjeravali da izvrše prepad na nas kako bi nas poubijali i opljačkali sve što imamo. To im međutim nije uspjelo. Sada smo mi pobijedili i na našoj strani nije pala ni kap krvi. To je drugo što sam želio da kažem, i zbog toga sam sklon da ne budem toliko okrutan, već samo zahtijevam da mi Mogolloni izruče svoje konje i oružje.“ „Uff!“ viknuo je Jaki Vjetar. „To nećemo prihvatiti!“ „Onda smatrajte da ste moji zarobljenici i čeka vas ista sudbina koju ste nama pripremali: umrijet ćeš na stupu mučenja, a s tobom i svi tvoji ratnici koji živi dospiju u naše ruke. Znam da će to biti svi, osim onih koji su ovdje poginuli.“ „Mogu ti samo savjetovati da prihvatiš uslove poglavice Niora!“ nagovarao ga je Winnetou. „Odviše su teški!“ branio se Jaki Vjetar. „Naprotiv, odviše su blagi“, dobacio sam sada ja. „Da si ti na njegovom mjestu, postavio bi sasvim druge uslove, što si i sam maloprije rekao.“ „Dozvoljavate li da malo razmislim o tim teškim uslovima i situaciji u kojoj se sada nalazim.“ „Svakako. Hoće li ti biti dovoljno polovina sunčeve putanje?“ „Da.“

349 „Dobro. Neka tvoja dva stara ratnika dođu malo bliže kako bi s tobom mogli da se dogovore. Ali prije toga imam da ti postavim jedan zahtjev: neka svi tvoji ljudi odmah predadu oružje koje imaju uza se. Ukoliko smjesta ne izdaš to naređenje, započet ćemo borbu, u kojoj će doći do klanja tvojih ljudi.“ „Hoćeš li im kasnije opet vratiti oružje?“ „Da, čim istekne vrijeme koje sam ti dao. Ti ćeš nam tek tada saopćiti što si odlučio.“ „Da li to isto obećava i Winnetou?“ „Ja dajem svoju riječ“, odgovorio je Apač. Poslije toga Jaki Vjetar je, naredio svojim starcima: „Riječi ove dvojice velikih ratnika su isto kao i dva zavjeta. Pođite do naših ratnika i naredite im da predaju oružje i odlože ga na jednu hrpu na sredini platoa. Neka onda Mori čuvaju ovaj zalog! Čim to obavite, vratite se ovamo da se posavjetujemo sa vama!“ Ustali su polako i zamišljeno, a zatim krenuli. Mogollon i ja srno veoma dobro znali što radimo. Samo što su naše namjere bile oprečne. Očekivao sam Emeryja sa zarobljenicima. Znao sam da bi Mogolloni odmah dohvatili oružje čim bi ugledali svoje vezane drugove. Upravo sam zbog toga i zahtijevao predaju oružja. Emery se mogao mirne duše pojaviti na platou kad nijedan Mogollon ne bude više imao oružja. A on, poglavica? On se oslanjao na Džonatan Meltona i na pedeset njegovih ratnika, kao i desetoricu, koje je ostavio kraj advokata i Marte. Bio je uvjeren da će sa tom šezdesetoricom — ne računajući tu još i Yume — moći nešto da postigne. Zbog toga je i prihvatio moj zahtjev ne bi li nas obmanuo i zaveo tako da mu padnemo šaka. Prije svega htio je da dobije na vremenu. Mogolloni su odmah i bez oklijevanja poslušali svog poglavicu. Poslali smo do njih nekolicinu Niora. Mogolloni su im jedan po jedan predavali oružje: puške, koplja, strelice, noževe i tomahavke. Sve te stvari odnijeli su na sredinu platoa i složili ih u kupe koje je čuvalo dvadeset dobro naoružanih Niora. Kada je to bilo obavljeno, ona dva starca vratila su se k svome poglavici. Napravili smo im mjesta pa su sjeli dolje do njega. Mi nismo imali nikakve namjere da slušamo o

350 čemu razgovaraju. Postavili smo kraj njih dva stražara koji su morali da vode računa o tome da nijedan od njih ne oslobodi poglavicu spona. Morali su stajati malo podalje od njih kako ni oni ne bi mogli ništa čuti. Nismo uopće smatrali potrebnim da i dalje ostanemo kraj njega jer nam je i onako bio siguran. Imao sam zato dovoljno vremena da me poglavica Niora odvede na drugu stranu brda gdje sam znao da se nalazi Franc Vogel. Winnetou nije pošao s nama, već je ostao na platou da nadzire situaciju i budno vodi računa o svemu.