Djavo i Iskariot III - Karl May

51 podmitila ljude kako nam nitko ne bi izišao u susret. Sigurno je sobom ponijela prilično novaca kada su joj tolike konje dali. Nitko nam nije htio dati nikakva obavještenja. Ali kada je Emery odvukao malog konjušara u stranu i stisnuo mu jedan dolar u šaku, njemu su se odjednom otvorila usta. Odao je Englezu ne samo vrijeme dolaska i odlaska Židovke, već još i to da je prije izvjesnog vremena svratio kod njih nekakav džentlmen i pobrinuo se da dama čim brže napreduje na svom putu. Po njegovom opisu, odmah smo znali da je posrijedi Džonatan Melton. Džonatan i Judita su svakako već unaprijed odredili pravac puta, pa je zbog toga i mogao na svakoj stanici da se pobrine kako bi bez zastoja čim brže stigla na cilj. Ona nije bez razloga otišla prijeko, na San Pedro cestu. Znala je da će samo tamo moći da zamijeni svoje umorne konje za odmorne. Kako smo sada bili sigurni da je na putu za Albukerki, nisam više smatrao potrebnim da je u stopu pratimo. Ona je krenula kolima zbog čega će nekoliko puta morati mijenjati konje, ići zaobilaznim putem i na taj način ćemo je lako prestići. Stigli smo u Albukerki ranije od nje, pa smo imali vremena ne samo da je sačekamo već da se malo ogledamo i za Meltonovima. Put kojim smo naumili da krenemo vodio je preko sjevernog dijela Llana Estacada. Znao sam da je čitav onaj kraj pusta visoravan i da ćemo uz put naići možda na prepreke i da ćemo se morati mnogo čega odreći. I unatoč tome zahtijevao sam da pođemo tim pravcem. Emery nije bio baš naročito sklon mome prijedlogu. Naveo je neke razloge koji mi se nisu učinili baš tako važnim. Izgleda da je i Winnetou bio istog mišljenja, jer mi je rekao: „Morat ćemo možda da jašemo i čitave dane a da ne naiđemo na vodu. Pitam se samo da li će to naši konji izdržati?“ „Naći ćemo vode jer nisu sušni mjeseci“, primijetio sam. „Svuda, ali ne na visoravni, jer tamo vjetar isuši svaku lokvu i svaku baricu.“ „Ima tamo čitavih polja kaktusa sa plodovima punim vode. Pomoću njih ćemo uspjeti da napojimo naše životinje.“

52 „Moj brat je u pravu jer u tim plodovima stvarno ima veoma mnogo vode, i to će biti dovoljno za naše konje. Ima tu još nešto zbog čega moramo dobro razmisliti hoćemo li direktno ići do Albukerkija. Da li je Old Shatterhand uvjeren da je Džonatan Melton tamo ili da će onamo stići?“ „Da. Jasno, s pretpostavkom da mi je Židovka istinu govorila.“ „Sigurno je rekla. A šta ako se Melton uz put zadržao?“ „To nije isključeno.“ „Onda će ga Judita sresti i reći da smo pošli za njom, jer ti je odala da ide u Albukerki. U tom slučaju on neće otići onamo.“ „Do toga bi došlo jedino onda ako bi ga nešto putem zadržalo.“ „Nije tako. Možda se negdje zaustavio kako bi je sačekao.“ „To bi za njega bio samo gubitak vremena!“ „Ne bih rekao. Za njega je svejedno da li će je negdje uz put sačekati ili u Albukerkiju. U samom Albukerkiju mogao bi ga netko prije raskrinkati negoli negdje u pustom kraju, gdje nema nitko da ga vidi.“ „Hm! Na to ne bih imao šta da dodam. Međutim, u meni nešto govori da moram otići u Albukerki.“ „Znam da moj brat ima ponekad takve osjećaje koji ga rijetko kada iznevjere. Ovog puta bih ga zamolio da se ne osloni na osjećaj, već na zdrav razum.“ „Kada me za nešto Winnetou moli, tada ga uvijek poslušam. Pođimo onda za Židovkom!“ U Henrietti smo kupili još neke stvari da dopunimo našu opremu i iza toga napustili mjesto. Iz početka smo se držali zapadnog pravca pa smo uveče stigli do pritoka Red Rivera, preko kojega smo se prebacili slijedećeg jutra. Sada smo skrenuli prema sjeveru, ka South Fork of Red River. Tamo smo stigli slijedećeg dana u podne. Tu je bio dryfurt, to jest gaz. Ovaj prijelaz je bio toliko širok i plitak da ga je jahač mogao prijeći a da se nimalo ne pokvasi, jasno, ukoliko nije bilo vrijeme poplava.

53 Do ovog mjesta smo uvijek imali dovoljno ispaše za naše konje. Trag kola je još uvijek bio vidljiv. Međutim, odavde je trag kotača skretao prema sjeverozapadu, dok je pritok s izvorom ostao na istoku. Znali smo da ćemo zaci u kraj u kojemu nema hrane za naše konje, a ni vode, kako za njih tako i za nas. Zbog toga smo se ovdje pošteno napili, a i životinje napojili. Krenuli smo dalje. Put preko Campa Radziminsky i Fort Elliotta bio bi mnogo bolji. Znali smo da je Džonatan Melton iz posebnih razloga izbjegavao naseljena mjesta. Već sam napomenuo da je Židovka imala prednost od osam sati, a nama, na žalost, još nije uspjelo da smanjimo odstojanje. Šta više, činilo se kao da se to odstojanje još više povećalo. Ona je doduše krenula teškim kolima, ali je zato imala prednost da mijenja konje, što kod nas nije bio slučaj. Zelenilo na koje smo nailazili među pritocima Red Rivera postepeno je nestajalo. Na mjesto prerije nastupila je pješčana pustinja. Već čitav jedan dan jahali smo tom pustinjom a da ni jednu vlat trave nismo ugledali. Slijedećeg jutra prestao je pijesak i nastalo je kamenito tlo. Taj kamen je bio veoma tvrd i po njemu, na žalost, više nismo mogli da prepoznamo trag stare poštanske kočije, koja je sada sigurno imala prednost od čitavog jednog dana. U potrazi za tragom skrenuli smo malo udesno, pa zatim ulijevo, i na svu sreću naišli smo na jednu veliku lokvu. Veoma smo se obradovali toj vodi, iako joj boja nije bila mnogo primamljiva. Prinijeli smo maramice ustima i kroz njih srkali vodu, a iza toga na isti način napojili konje, i na kraju je ostao sam mulj bez kapi vode. Tek kada se ponovo pojavilo peščano tlo, ugledali smo opet trag kola. Zahvaljujući traganju, izgubili smo čitava dva dana. Trag je bio dva dana star, pa se uslijed toga slabo vidio. „Glupa situacija!“ rekao je Emery. „Budemo li i dalje ovako napredovali, tada nikada nećemo stići tu ženu.“ „Sigurno ne do Albukerkija“, potvrdio sam. „Vidim da si ipak ti bio u pravu kada si rekao da bi bilo bolje direktno odjahati u Albukerki.“ „Prekasno si došao do tog zaključka. Sada se više ne možemo vratiti natrag.“

54 „Pa i da možemo, Winnetou to ne bi učinio“, umiješao se Apač. „Pretpostavimo da se Džonatan Melton uz put zaustavio kako bi sačekao Židovku. Možda će se tada smanjiti rastojanje.“ „A šta misli moj brat, gdje će se zaustaviti?“ „Jedino tamo gdje ima vode, dakle, gore kraj rijeke Kanadian. Do toga mjesta imamo da jašemo još puna dva dana.“ Iako sam veoma cijenio Apačevu oštroumnost, samo sam odmahnuo glavom, jer mu nisam htio u prisustvu Emerya proturječiti. Ja se nisam slagao s njegovim mišljenjem, ali sam se ipak pomirio sa činjenicom da drugog izlaza sada nije bilo. On je primijetio da sam odmahnuo glavom i upitao me: „Zar se, moj brat ne slaže sa mnom?“ „Ne. Vjerujem da Židovku nećemo stići.“ „Pa čak ni onda ako je bude čekao Džonatan Melton?“ „Ni onda, jer će samo toliko čekati dok ona ne stigne. Zatim će odmah s njome poći dalje.“ „Uff! Možda će ipak da joj da toliko vremena da se odmori!“ „Neće, jer će upravo od nje saznati da smo joj za petama.“ Na ove moje riječi samo je sagnuo glavu i rekao obeshrabreno: „Moj brat ima pravo. Trebalo je da poslušamo njegov savjet, a ne moj. Winnetou nije pravilno postupio!“ Zbog ovih riječi bilo mi je žao Winnetoua. Međutim, iako kasnije, ipak je dobio zadovoljštinu, jer smo stigli kočiju usprkos mojoj tvrdnji, samo, na žalost, pod sasvim drugim uvjetima nego što je to Apač predvidio. Do Kanadian Rivera smo imali još puna dva dana. .Put je bio veoma naporan. Stigli smo na samu visoravan. Konji su gazili po dubokom pijesku, a užareno sunce je pržilo, te smo se osjećali kao u pećnici. I unatoč tome sretno smo prebrodili prvi dan. Najradije bismo bili krenuli poslije kratkog odmora odmah dalje, iskoristivši svježinu večeri u noći, samo što to nije bilo preporučljivo, jer smo mogli po mraku izgubiti trag. Slijedećeg jutra, na svu sreću, naišli smo ponovo, na lokvu i konji su je ispraznili do zadnje kapi vode. Oko podneva smo se našli pred skupinom bodljikavih kaktusa. Njihovi okrugli plodovi su puni

55 vodnjikavog soka, koji doduše nije naročito ukusan, ali zato može žednom čovjeku da nadomjesti vodu. To znaju čak i životinje. Napili smo se do mile volje, a zatim smo sa gomile plodova odstranili bodlje, pa ih dali konjima, koji su ih pohlepno pojeli. Zatim smo opet dalje produžili. Nadali smo se da ćemo još prije večeri naići na bilo koju pritočicu rijeke Kanadian i da će tamo biti dovoljno vode i trave, pa da više ne moramo oskudijevati. Tek što je minulo podne, zavladala je takva sparina da smo jedva mogli disati. Na jugu je nebo bilo užareno. Winnetou se nekoliko puta okrenuo onamo. „Sve mi se čini da se sprema uragan!“ primijetio je Emery. „Tako će i biti!“ odgovorio sam. „Sva sreća što nismo daleko od rijeke. Oluje Llana Estacada ne znaju za šalu.“ „Moj brat Shatterhand je u pravu“, rekao je Winnetou. „Kad god se duh Llana podigne iz dubine, tada sav ojađen bjesni pustinjom, diže pijesak čak do neba, obara šume, ukoliko ih zahvati, i plodne krajeve.“ „Sto mu gromova! I vi stvarno mislite da se ovdje radi o tom zlom duhu?“ „Doći će. Winnetou to tačno zna. Neka moja braća podbodu konje. Moramo se požuriti — ukoliko ne želimo da budemo sahranjeni pod oblacima pijeska — i pronaći takvo mjesto na kojemu nas ne može oluja zahvatiti punom snagom.“ Podboli smo konje i oni su potrčali koliko su god mogli. Svojim instinktom su osjetili kakva im opasnost prijeti iza leđa. Na kraju su pojurili svom snagom a da ih nismo ni gonili. Crvenilo na južnom horizontu se sve više širilo. Dizalo se prema nebu i dok mu je boja pri vrhu bila svijetla, dotle je pri dnu postajala sve tamnija. Doprlo je čak do zenita. Oba kraja su se uporedo vidljivo produžavala prema sjeveru. To je bilo opasno. U Llanu Estacadu sam već jednom takvu oluju doživio. Od časa kad smo uočili opasnost prošla su skoro dva sata. Neće proći ni četvrt sata i oluja će se sručiti na nas. Naši konji su već jedva išli. Više ne bi pomoglo ni podbadanje, a ni bičevanje, jer su te jadne životinje bile potpuno iscrpljene, čeznući za sigurnim skloništem.

56 Odjednom smo negdje daleko od nas, na istoku, ugledali omanju izduženu uzvišicu. Skrenuli smo prema njoj. Pijesak tamo više nije bio toliko dubok, štaviše, tu i tamo se vidio po koji komad zemlje s oskudnom travom. „Tu završava pustinja!“ rekao je Winnetou. „Vidiš li onaj brežuljak i ono osamljeno suho drvo, Šarli?“ „Da“, kimnuo sam, dok mi je vjetar nosio riječi s usta. I stvarno, na samom rubu obzorja, ravno pred nama, stajalo je visoko, suho stablo bez ijedne grane. „Sjećaš li se brežuljka i onog stabla?“ „Sjećam se. Spašeni smo. Tamo počinje trava, a samo četvrt sata iza stabla teče malen potok koji izvire s onog brežuljka tamo prijeko. Potjerajmo galopom kako bismo na vrijeme stigli gore!“ Podboli smo naše konje i oni su pošli galopom posljednjim snagama. Nije samo naš život bio u pitanju već i njihov. Trčali su s isplaženim jezicima. Da smo se zaustavili, sigurno bi pali od iscrpljenosti. Zbog toga smo ih tjerali, zviždali, vikali i urlali kako bi ih održali na nogama. Projurili smo kraj suhog stabla, — preko zelene trave — i pred nama je odjednom iskrsnuo grm i u njegovom šiblju smo ugledali vodu — dalje, dalje — u grmlje — preko vode — još jedan komad između grmlja... i tek smo onda stali. Nismo stigli ni da sjašemo a konji su istog trenutka pali od umora. Trzali su nogama, dahtali su isplaženih jezika, dok su im oči bile sklopljene. „Skinite ćebad!“ viknuo sam. „Istrljajte životinje! Udarajte ih šibljem da se ne bi ukočili! Mi ih moramo održati na životu jer bez njih nećemo moći produžiti!“ U tren oka skinuo sam s mog konja ćebe i odsjekao nekoliko grana s obližnjeg grma. To je uradio i Winnetou. Emery se međutim nije odmah snašao jer mu nije bilo jasno čemu sve to. „Zašto ste se zavukli tako duboko u grmlje?“ upitao je. „Zašto niste stali kraj onog potoka? Nama je upravo voda u ovom trenutku najpotrebnija.“ „Vidjet ćeš odmah. Ti se za sada pobrini za tvoju životinju!“

57 Ja i Winnetou smo počeli iz petnih žila da trljamo naše konje, pa je i Englez slijedio naš primjer. A tada — tada je počelo! Negdje gore visoko proparalo je nešto zrak slično zvuku trube ili tubatona i zazviždalo, zaurlikalo, zasiktalo i zagrmjelo kao iz hiljadu grla. Zahvatila nas je jezovita žega i već slijedećeg trenutka takva hladnoća kao da se nalazimo na Sjevernom polu. Tu sam hladnoću dobro poznavao. Ona je bila veoma opasna za naše životinje. Tukli smo ih i dalje šibama da im krv ostane na površini tijela. Iako je hladnoća trajala samo jednu minutu, bila je ipak tako oštra i prodorna da bi sigurno podlegli da ih nismo tukli šibama. Zahvaljujući stalnom pokretu, nismo ni mi osjećali toliku hladnoću. Odjednom je ponovo nastupila žega. Glasovi u zraku su nestali. Iznenada je do nas dopro snažan šum. Zrak je postao neproziran. Jedva sam vidio Winnetoua i Emeryja, pa sam im zbog toga i doviknuo: „Ležite odmah, glavu okrenite prema sjeveru! Držite se čvrsto, jer će vas inače oluja odnijeti.“ Da, vjesnici su prošli, a sada dolazi uragan. Zrak je bio pun pijeska i zavlačio se u svaku poru. U roku od nekoliko sekundi bile su mi pune oči i uši, kao i nos, iako sam lice bio zavukao u ćebe. Čovjek je jedva disao i malo je nedostajalo da se uguši. To je potrajalo samo nekih tri minuta, pa se sve stišalo. Na nama je ležao sloj pijeska debljine osam do deset palaca. Zrak je međutim bio opet čist i bistar. Ustali smo i udisali ga punim plućima. Kada smo pogledali prema jugu, ugledali smo neobičnu sliku. Unatoč tome što je zrak bio potpuno čist i bistar, na obzorju se odražavala velika pješčana ravnica, a na njenom kraju, visoko, suho stablo bez ijedne grane. „To je fatamorgana!“ rekao je -Emery. „Da, to je obmana koja je česta ovdje u Llanu Estacadu, jer se uvijek pokazuje ili prije ili poslije oluje“, rekao je Apač. „Stablo kraj kojega smo prošli tamo se vidi okrenuto.“ „Pred nama je slika kraja koji u stvari leži južno od nas. Da se sada nalaze neki ljudi sjeverno od nas, i to na istoj udaljenosti, sigurno bi nas vidjeli — a možda još i prije no što je oluja nastupila. Stvaranje

58 slika presijecanjem svjetlosti nastaje uslijed dva sloja zraka različite temperature i gustoće. No, nemojte više gledati u tu sliku, jer će ubrzo nestati, već se bolje postarajte za konje. Iscrpljenost, zagrijanost, pa hladnoća, oluja, ponovna žega — sve je to imalo odraza na naše konje. Morat ćemo ih zbog toga još duže vremena trljati i tek onda vidjeti da li će moći stati na noge i potrčati.“ Nakon četvrt sata već su se toliko oporavili da su mogli hodati. Pojahali smo ih i nekih deset minuta najprije kružili s njima, jer bi inače ostali ukočeni. Vode im još nismo smjeli dati. Na jednom mjestu uklonili smo pijesak koji se nagomilao na travi, da bi se konji malo okrijepili. Tek smo sada mogli sebi posvetiti malo više pažnje. Očistili smo pijesak sa odijela i drugih stvari. Pri tome smo sjeli i razgovarali. „Vi ste znali za ono stablo i brežuljak“, rekao je Englez. „A ti, Šarli, znao si čak i to da iza stabla protječe potok. Zar ste ,već jednom bili u ovom kraju? Sigurno ste ga zapamtili po tome što se vjerojatno nešto značajno ovdje dogodilo, jer ste ga tako brzo prepoznali?“ „Svakako. Ako samo malo bolje pogledaš u to staro, suho drvo, odmah ćeš i sam vidjeti da se ni u kom slučaju nije osušilo zbog starosti, već zbog vatre.“ „O! Šuma u plamenu na samom rubu Llana Estacada.“ „Ne. To je bila vatra radosnica za Komanče, a vatra boli za Winnetoua i mene.“ „Grom i pakao! Da vas možda ti momci nisu htjeli ispeći?“ „Da, i to ne samo nas dvojicu već uz nas i četvoricu naših drugova.“ „Pa, čovječe, ja o tome ništa ne znam! Pričaj!“ „Winnetou i ja smo se spuštali sa Sierre Guadalupe da se preko ravnica pustinje prebacimo do Fort Griffina. Mi se pustinje nismo bojali jer smo je dobro poznavali, a osim toga ponijeli smo sobom dvije mješine vode, kao i živežne namirnice. Na pola puta sreli smo četiri osobe koje su dolazile iz Fort Davisa i htjele da produže gore do Fort Dodgea.“ „Baš je čudno što su išli tim putem! Od Rio Granda, pa čak gore do Arkansasa! Pa to je skoro šest stotina milja zračne linije! Osim toga još

59 i toliki komad puta kroz pustinju Llana! Zar se nisu mogli koristiti dužini puteni kroz sigurnije krajeve?“ „To je svakako i trebalo da urade. Bili su nesnalažljivi, a pogotovo oni koji su ih poslali na put. Saznao sam od njih da se radilo o pozamašnom poslu iz kojega je trebalo da izvuku velik novac. Zbog ograničenosti u vremenu naredili su tim ljudima da pođu direktnim putem, to jest putem koji vodi kroz divlji Llano. Posao je Bio povjeren dvojici mladih trgovaca koji Zapad uopće nisu poznavali. Zbog toga su s njima pošla i dva lovca, koji su doduše već bili u Llanu, samo ne tako duboko. Oni pogotovo nisu znali šta se sve na putu može ispriječiti kada se ide s juga prema sjeveru.“ „Kakve li gluposti! Mogli su se spustiti brodom niz Rio Grande do New Orleansa, a odande Mississippijem i Arkansasom sasvim gore.“ „Da. A isto tako su mogli krenuti i uz Rio Grande pa produžiti kroz New Mexiko do Santa Fea, a odande da se prebace na glavnu cestu Arkansasa. Da su pošli bilo kojim od ta dva puta, stigli bi na cilj ranije nego kroz Llano, pa čak i da nisu naišli na prepreku.“ „Što se prepreka tiče, vidim da ih ovdje ima napretek.“ „Tako je! Ona četvorica naprosto su uletjela u ruke smrti. Naišli smo na njih kako leže u pijesku napola mrtvi od gladi i žeđi. Isti slučaj je bio i s njihovim konjima. Svi bi umrli da nismo na njih naišli, i to samo pukim slučajem. Zahvaljujući vodi koju smo imali, uspjelo nam je da ih podignemo na noge, a isto tako i njihove životinje. Winnetou je znao da postoji nekakva voda nedaleko od toga mjesta, pa smo ih odveli onamo. Savjetovali smo ih da i oni pođu s nama do Fort Griffina. Međutim, oni su nas toliko uporno molili da ih prebacimo kroz pustinju, pa smo na kraju i prihvatili. Zbog toga smo bili prinuđeni da skrenemo s našeg pravca i pođemo prema sjeveru.“ „Time ste se i sami izložili opasnostima.“ „Na žalost! Ubrzo smo se i pokajali. Winnetou je računao da ćemo uz put proći kraj dva pojilišta. Jedno od tih smo, na žalost, morali mimoići, jer se ondje bilo upravo iskupilo čitavo društvo pljačkaša. A kada smo stigli do onog drugog, ustanovili smo da je skoro presahlo. Radi vlastitog spasa morali smo najprije napojiti konje. Nama nije ostalo ni kapi vode, pa smo tako žedni morali produžiti dalje.“

60 „I sve ste to pretrpjeli zbog nekakvih nepoznatih ljudi?“ „Da. Ni ti ne bi drukčije postupio. Poznajem te dobro.“ . „Pshaw! Pričaj mi dalje!“ „Konji su nam već jedva išli, pa sli se na kraju i zaustavili. Ono malo vode što su dobili nije moglo da ih duže vremena održi svježim i dovoljno otpornim za tako veliko naprezanje, pa su nas slijedećeg dana jedva nosili. Pustili smo da se odmaraju čitavu noć, pa smo ujutro, malo okrijepljeni, pošli pješice dalje.“ „Pješice? Zar niste više mogli jahati?“ „Nismo. Konji su bili odviše iscrpljeni. Oko podneva zaklali smo jednoga i pili mu krv.“ „Pfuj!“ „Ne govori pfuj! Da si bio na našem mjestu, isto tako bi postupio. Uveče smo morali ubiti još jednoga, a treći nam je uginuo tokom noći. Slijedećeg dana smo i ostale zaklali. Njihova krv nas je održala na životu. Međutim, ne bih mogao riječima izreći kako nam je bilo pri duši i kako smo izgledali. Tada sam iskusio da čak i krv može opiti čovjeka, pogotovo onda ako je čovjek jako iscrpljen, kao što smo tada mi bili. Pokušali smo da hodamo, ali su nam se noge saplitale i padali smo. Ponovo smo ustajali i opet padali, i tako još neko vrijeme, a onda se više nismo mogli ni dići.“ „Grozno! A gdje je to bilo?“ „Nedaleko odavde, možda jedan sat jahanja, jugozapadno od onog golog stabla koje si maločas vidio.“ „Već nagađam! Komanči su vas napali, a vi se niste mogli braniti zbog iznurenosti.“ „Tako je. Nemoćan od žeđi, ležao sam na zemlji. Bio sam u bunilu i pred očima su mi se redali svakojaki prizori. Winnetou je bio u istom stanju. Odjednom je oko nas odjeknuo divlji urlik te sam pokušao da stanem na noge. To mi nije uspjelo, pa sam se onesvijestio. Kada sam se probudio, bio sam vezan. Winnetou je ležao do mene s ona četiri stranca. Svuda oko nas sjedili su Komanči.“ „Koliko ih je bilo?“ . „Izbrojao sam ih četrnaest.“

61 „Samo!“ „Da, samo! Četrnaest zdravih, snažnih muškaraca protiv šestorice, koji su od iznurenosti bili skoro mrtvi. Crvenokošci su nas nahranili i dali vode. Kada smo se dovoljno okrijepili da snio mogli hodati, doveli su nas ovamo i ponovo nam dali jesti i piti, i to do mile volje. Komanči su kraj nas ostali čitavu noć. Onda su nas odveli do onog stabla. Po poglavičinim riječima, tamo je trebalo da budemo spaljeni. Ime mu je bilo Mova-kituh — što znači: Snažna Ruka. Za njega se govorilo da je bio najogorčeniji neprijatelj svih bijelaca. Dakle, odveli su nas do onog stabla i poredali. Najprije su privezali za deblo oba trgovca, pa zapalili vatru. Kada su bili mrtvi, došla su na red ona dva lovca. Winnetou i ja morali smo doći na red posljednji.“ „A jesu li vas prisiljavali da gledate kako i ova dvojica umiru na vatri?“ „Da. Prizor je bio strašan, a zapomaganje pogotovo. Bilo je zaista sve to nevjerojatno jezovito. Kada samo na to pomislim, još i danas me hvata jeza.“ „Ako to Old Shatterhand kaže, onda je zaista moralo biti užasno! Izgleda da su ti Komanči veoma krvožedna banda!“ „O tome nemojmo više govoriti! Dakle, umrla su i ona dva lovca i onda je došao red na nas. Moram napomenuti da su nam bili oduzeli sve što smo imali. Winnetouova srebrom okovana puška predstavljala je veoma dragocjen plijen, pa ju je zbog toga prisvojio poglavica. Za smaknuća onih ubogih đavola držao ju je cijelo vrijeme u ruci. Znali smo da su obje cijevi napunjene. Konje nisu poveli sobom, već ostavili ovdje kraj potoka.“ „Sa čuvarima?“ „Ne. To je bilo veoma povoljno za nas. Moram napomenuti da je kod Winnetoua i kod mene nestalo svake iscrpljenosti. Da, ojađenost koja je u nama buktala, udvostručila nam je snage. Do poglavice stajao je njegov sin, mlad, kršan ratnik s mojom teškom puškom za medvjede, koju je držao u ruci. Nakon ovog uvoda neće ti biti teško da ostalo pogodiš. Put od potoka do stabla morali smo prevaliti pješice, što znači da su nam noge bile slobodne. Ruke su nam međutim bile vezane na leđima. Winnetou me je značajno pogledao namignuvši najprije prema stablu, a onda prema potoku. Odmah sam ga razumio.

62 Sva sreća što to nitko nije primijetio. Ona četvorica su bila isto tako vezana kao i mi. Prije no što su ih bacili na lomaču, vezali su ih dva po dva, i to licem u lice, tako da je izgledalo kao da su zagrljeni. I ovako sputane vezali su ih za stablo. Tako zagrljeni stav na lomači Crvenokošci su izmislili kako bi samrtne muke njihovih žrtava bile još veće. Mi smo se baš zbog toga nadali spasu. Ukoliko i nas žele ovako vezati, morat će nam skinuti veze sa ruku, pa smo vjerovali da ćemo imati vremena da se spasimo.“ „To su užasni, užasni trenuci, koje ne bih želio nikada doživjeti!“ „I upravo je bilo tako kako smo se nadali. Poglavica je svom sinu i jednom od Crvenokožaca dao znak — te je mladi Indijanac prišao Winnetouu da izvrši svoju dužnost dželata, dok je onaj drugi prišao k meni. Skinuo mi je s ruku spone, pa me uhvatio za nadlakticu da me odvede do Winnetoua. Winnetouu su također sada već bile slobodne ruke. Naredili su nam da se zagrlimo. Istog časa Apač je istrgnuo poglavici kesu s mecima, dok mu je desnom oduzeo srebrom okovanu pušku. I ja nisam oklijevao. Istrgnuo sam se iz ruku onoga koji me je do maloprije držao, izvukao nož iz njegovog pojasa i zataknuo ga za svoj, dok sam ga drugom rukom tako snažno odgurnuo da se izvrnuo i skljokao na zemlju. Lijevo od mene stajao je sin poglavice, koji je bio prisvojio moju pušku za medvjede. Jednim skokom, sam se našao kraj njega, istrgnuo mu pušku iz ruku, oduzeo kesu s mecima i pojurio sa Winnetouom prema potoku.“ „Zar nisu pucali za vama?“ „Nisu. Bili su toliko iznenađeni i preneraženi da su ostali razjapljenih usta. Tek smo nakon nekog vremena začuli iza naših leđa ljutitu viku. Pojurili su za nama. Bili smo prilično odmakli i znali smo da nas neće stići. Dočepavši se prvog grmlja, Winnetou je stao i ustrijelio prvu dvojicu. I moja puška je bila Puna pa sam ispalio na slijedeću dvojicu. Ostali su uvidjeli da više nema smisla da nas gone. Stali su da bi se posavjetovali, razišli se kako bi nas ponovo napali s nekoliko strana. Zahvaljujući tome imali smo dovoljno vremena da odaberemo najbolje konje t odjurimo odavde.“ „Kakve li sreće! I ti sve to tako hladnokrvno pričaš?“

63 „A kako bi inače trebalo da ti ispričam? Sami Crvenokošci su nam išli na ruku. Sada smo mi gonili njih, i to prije svega zato što smo morali da se osvetimo zbog onako divljački spaljenih naših saputnika, a osim toga morao sam se ponovo dočepati svoje brzometke. Smrt četvorice naših saputnika je morala biti osvećena. Četvoricu smo već ustrijelili, a slijedećeg dana još četvoricu, a dan kasnije opet trojicu.“ „Znači da ste ih jedanaest ubili. Međutim, bilo ih je ukupno četrnaest. Ostala su na slobodi dakle još trojica.“ „Tako je. Iako su svi zavrijedili smrt, jedan ja morao ostati na životu da bi mogao svojima ispričati kako Winnetou kažnjava ubojstvo. Tek smo s druge strane Kanadiana iznenadili preostalu trojicu, i to na onom mjestu koje Komanči nazivaju Theitis-čihonopuestijait - Dolinom smrti. Ta dolina je još za dvojicu zaista postala dolina smrti.“ „Da li je i poglavica bio među onom jedanaestoricom?“ „Nije, on je bio jedan od one trojice. Poštedjeli smo ga do ovoga časa kako bi i on imao prilike da svojim očima gleda smrt svojih ljudi, kao i vlastitu propast. Tamo smo ustrijelili njega i jednog od njegovih pratilaca, dok smo onog trećeg pustili da bježi. Zakopali smo ih sa svim što su uza se imali. Oduzeli smo im međutim sve što su prisvojili od nas i četvorice spaljenih. Imao sam opet svoju brzometku. Pala su nam u ruke i neka pisma iz Fort Da visa, pa smo ih kasnije s ostalim predmetima predali nadležnima u Fort Dodgeu. Kako se ovdje radilo o poglavici, dužnost nam je nalagala da ga pristojno sahranimo. Winnetou nije htio od toga da odstupi, iako mu je bio smrtni neprijatelj. U toj Dolini smrti je bila i nekakva usjeklina. U nju smo ga položili s oružjem u ruci i kesicom sa kumirima oko vrata.“ „Leži li on još uvijek tamo? Ja vjerujem da su zvijeri već odavno prodrle u tu usjeklinu i raskomadale ga.“ „Nisu. Zatrpali smo otvor kamenjem. Izgleda da nas je onaj odbjegli pratio i vidio što smo radili, jer Komanči znaju gdje se nalazi grob Snažne Ruke. Mora da im je dao tačan opis mjesta.“ „Po čemu zaključuješ da im je poznato mjesto gdje ste sahranili Snažnu Ruku?“

64 „Winnetou i ja smo jedanput bili svratili pa smo vidjeli da je nestalo onog sitnog kamenja koje smo mi naslagali i da je uz otvor sada bio prislonjen jedan jedini kamen, i to veliki. Znači da je netko dolazio da posjeti i oda počast poglavičinom grobu. A sada znaš pod kakvim smo okolnostima upoznali čitav ovaj kraj u kojem se sada nalazimo. Stablo još uvijek postoji, samo što je suho. Ona vatra je i njemu skratila život.“ „Poslije onako zlokobne noći sigurno vam je danas ovaj kraj pun draži jer niste zarobljeni!“ „Pun draži? Ove riječi nimalo ne odgovaraju mojim osjećajima. Ja bih najradije odmah krenuo. Šta ima Winnetou da kaže na to?“ Apač je smatrao da je bolje ostati ovdje. Veče se već približavalo. Tu smo imali vode, kao i trave za naše konje. A više od toga u ovom trenutku nije nam ni trebalo. Ja se doduše nisam ugodno osjećao ovdje, ali sam se ipak pokorio volji mojih drugova. Iako se na travi nalazila debela naslaga pijeska, ipak su konji imali dovoljno hrane da se najedu. Osjetili su miris sočne hrane i kopitama su razgrtali pijesak. Sada smo ih pustili da se i vode napiju. Kako čovjek u blizini rijeke uvijek može da bude iznenađen nekim neočekivanim susretom, to smo sada otpočeli podrobno da pretražujemo čitavu okolinu. U tome sam bio veoma uporan. Nisam otkrio ništa što bi me moglo zabrinjavati. Upravo sam htio krenuti prema potoku kada je, odjeknuo hitac. Nemojte misliti da sam se uplašio, jer pravi prerijski lovac mora poznavati zvuk svake puške. Bio sam svjestan da je to Emery pucao i nije bilo razloga za paniku. Stigavši do potoka, vidio sam da je ustrijelio debelog divljeg purana. To mu nismo zamjerili jer nam je meso te mlade ptice upravo kao naručeno došlo. Pronašli smo mjesto za udobno logorovanje, zapalili vatru i pekli purana. Izvrsno nam je prijao. Pojeli smo polovinu, dok smo drugu ostavili za sutra. Za sutra! Bolje bi bilo da čovjek ne donosi odluke za slijedeći dan! Možda ni za časove koji dolaze! Nije nam bilo suđeno da pojedemo drugu polovinu, jer je pala u ruke ljudi kojima je nismo željeli priuštiti.

65 IV GROB KOMANČA Kako je čitav kraj bio prilično nesiguran, nismo smjeli sva trojica da spavamo. Odredili smo redoslijed stražarenja. Ja sam bio prvi na redu. Poslije mene došao je Winnetou, a na kraju Emery. Negdje oko pola noći smijenio sam Emeryja i ugasio vatru. Nakon jednog sata. probudio sam Winnetoua pa sam opet zaspao. Imao sam veoma loš san: ležao sam kod kuće u krevetu; uto su se vrata otvorila i ušla je nekakva malena prilika poput majmuna, koja je jednim skokom dospjela na moj krevet, sjela mi na grudi i obavila mi oko vrata dugačke, dlakave ruke. Nisam imao snage da pozovem u pomoć, a niti da se pomaknem. Bila je to mora. Mora! Ljudi pričaju da čovjek u takvim momentima mora samo da izgovori tu riječ i odmah će nestati pritiska, pa čovjek ponovo može normalno disati. Izgleda da u tome ima malo istine, jer čim sam se sjetio riječi „mora“, nestalo je tereta. Probudio sam se. O! Ja nisam bio kod kuće, već kraj Kanadiana! „Winnetou!“ zvao sam ga. „Šarli!“ odgovorio je. Ležao je do mene. Htio sam pružiti ruku prema njemu, ali nisam mogao jer su mi bile vezane uz pojas. Pokušao sam se malo pridići, ali sam istog časa ponovo pao natrag, jer sam osjetio da mi nešto steže vrat Bit će da je nekakvo uže ili remen. Sanjam li Ja još uvijek ili je ovo stvarnost? Zvijezde nad mojom glavom već su počele da gube sjaj. Svuda naokolo samo grmlje. Ali šta je to? Medu grmljem su sjedile mnoge tamne prilike, a do mene je dopro miris masti, po čemu sam zaključio da su to Crvenokošci. Nitko nije govorio.

66 Bio sam uhvaćen i vezan, a Winnetou isto tako. A šta je sa Englezom? Po položaju zvijezda rekao bih da su već tri sata; znači: trebalo bi da on bude na straži. „Emery?“ zvao sam. „Well!“ odgovorio je. „Dakle, i ti!“ „Kako su me samo podlački iznenadili!“ „Za vrijeme stražarenja?“ „Na žalost, da! Kao da su iz zemlje izašli! Zgrabili su me za vrat, za ruke i noge, za leđa i prsa, sa svih strana. Stegli su mi grlo da ne bih mogao vikati!“ „Tko?“ „Indsmeni.“ Uto je netko do mene progovorio: „Master Bothwell i Winnetou vam o tome ne mogu ništa ispričati, ali zato ću vam ja odgovoriti na pitanje. Vi se nalazite u rukama poglavice Pa-ark-piopa.“ Pa-ark-piop znači — Velika Strijela. Zbog svoje surovosti bio je nadaleko poznat i ozloglašen ovaj strašni poglavica Komanča. Ukoliko se mi stvarno nalazimo u njegovim rukama, nismo imali mnogo nade u spas. Iako ga još nikada nisam vidio, ipak sam znao da još nije zašao u godine. A tko je taj čovjek koji je govorio? Pogledao sam u stranu i do mene ugledao čovjeka u odijelu kakvo obično bijelci nose. Nije ni trebalo da se okrenem i da vidim tko je, jer sam ga po glasu prepoznao. Bio je to Džonatan Melton. „Zašto okrećete glavu?“ rekao je smiješeći se. „Zar sam vam toliko mrzak, ili me pak niste prepoznali? Znate li tko sam?“ Sav bijesan odgovorio sam: „Da li znam tko ste? Vi ste najveća propalica i hulja koju sam ikada u životu sreo!“ „Mogu vam reći da je to čista predrasuda, i to toliko teška koliko i nepravedna, sire. Naprotiv, ja sam poštenjak, a pogotovu u poređenju s vama. Želite li možda da vam to i dokažem?“

67 Uporno sam šutio i zbog toga je posprdno nastavio: „Nadam se da ste svjesni da upravo vama imam mnogo štošta da zahvalim?“ „Svakako.“ „E pa, sada ću moći da vam sve vratim istom mjerom pošteno i pravedno. Zna se da vas veoma zanima kako ste upali u klopku i šta vas čeka?“ „Tako je!“ „Dobro, bit ću kratak. Više nećete izigravati ulogu pustolova. Sudbina vam je zapečaćena i nikada mi više nećete smetati. Vi ste zarobljenik poglavice Velike Strijele. A znate li tko je bio njegov otac?“ „Ne.“ „Snažna Ruka, poglavica kojega ste ubili i sahranili gore u Dolini smrti. Umrijet ćete u najgroznijim mukama. S vama je tamo bio i Winnetou i zbog toga ćemo vas žive zakopati u jamu u kojoj se nalaze kosti poglavice. Velika Strijela se zakleo preda mnom da će to učiniti, a možete mi vjerovati da Indijanac uvijek održi ovakvu zakletvu. E pa, recite mi, sire, kako vam je sada pri duši?“ „Osjećam se veoma ugodno.“ „Dobro, imat ćete prilike da se osjećate još ugodnije. Prije vaše smrti želim vam još nešto priznati, naime, da sam ja zaista ona osoba za koju me smatrate.“ „Da, Džonatan Melton, varalica! A onaj mrtvac u klancu kod Uled Ayara bio je pravi Small Hunter, zar ne?“ „Tako je.“ „Dok je kolaghasi u stvari bio vaš otac.“ „Da. On je ubio Amerikanca. Mislili smo da će Uled Ayuni biti dovoljno sposobni da vas drže na sigurnom mjestu. Sada međutim uviđam da su glupaci. Uspjelo vam je da pobjegnete, ali ne i da nas stignete. Mi nismo mnogo razmišljali, već direktno otputovali za New Orleans gdje je za nas već bio pripremljen teren.“ „Od strane vašeg strica?“ „Da. Telegram i pisma su njemu bili uručeni i mi smo se prema njima ravnali. Uspjeli smo da u najkraćem vremenu sredimo sve oko

68 nasljedstva, pa nam ni ovdje niste mogli doskočiti. Iako ste bili uvjereni da ste veoma lukavo postupili, sada pak morate priznati da ste u stvari prava šeprtlja. Ipak me od svega najviše veseli to što sam uspio da vas kod Mrs. Silverhill onemogućim. Čini mi se da ste bili veoma utučeni zbog toga što vas je odbila?“ „Mene odbila? Kada?“ „U Sonori gdje ste je toliko puta na koljenima molili.“ „Ja?“ upitao sam uz grohotan smijeh, unatoč situaciji u kojoj sam se nalazio. „Da, vi! Samo se smijte. Mene ne možete zavarati. Mogu misliti koliko ste bili sretni kada ste je napokon opet vidjeli u New Orleansu!“ „Sretan? Pa u krajnjem slučaju i ne zvuči tako loše!“ „Da. Umalo što niste sišli s uma od silnog oduševljenja!“ „Da nisam možda i tada pao pred njom na koljena?“ „Nego! Priznajte to slobodno!“ „A šta mi drugo i preostaje nego da priznam kako mi je urođeno da pred svakom suknjom padam na koljena. Vjerujem da vam je ona to lično rekla!“ „Jasno! Od koga bih inače to saznao? Koliko se samo slatko smijala dok mi je pričala kako vas je zaključala u svom stanu, a zatim pobjegla. Nadam se da vam je napomenula da smo vjereni?“ „Da.“ „Priznajte da niste pojurili za njom samo zato da biste mene uhvatili već i da budete u njezinoj blizini! Sve sam od nje saznao. Pretpostavljam da vam je rekla kako sam otputovao za Albukerki, gdje imam zakazan sastanak s ocem i stricem?“ Da „ „I da ćemo otići u njezin dvorac gdje želim sebi stvoriti život kao u raju.“ „I to je rekla.“ „Sada ste upoznati sa svime i ne bih imao više što da kažem, osim razloga zbog kojega sam još ovdje. Mnogo sam čeznuo za njom i odlučio da je sačekam ovdje kraj Kanadiana. Da smo produžili dalje, imali bismo čitava dva dana prednosti. Međutim, kada mi je Judita

69 ispričala sve što je doživjela od časa našeg rastanka, odnekuda su se pojavili Komanči i bili smo suočeni s velikom opasnošću. Odmah mi je sinula spasonosna ideja. Znate li možda koja?“ Da.“ „Znao sam da ste nam za petama...“ „Samo što tada još niste znali za krvnu osvetu Velike Strijele.“ „To još nisam znao, ali mi je zato poznato da su Komanči u stalnoj zavadi s Apačima. Na osnovu toga sam Velikoj Strijeli učinio ponudu korisnu za obje strane. Kazao sam mu kako će uhvatiti Winnetoua, ukoliko bude pustio mene i Juditu da produžimo neopljačkani.“ „Da li je prihvatio?“ „I te kako, pogotovo onda kada je čuo da se sa Winnetouom nalazi i Old Shatterhand.“ „Čini mi se da on baš nije imao mnogo povjerenja u vas jer vidim da vi još ni sada niste na slobodi.“ „Tako je. Najprije moram ja da ispunim svoje obećanje, pa će tek onda i on da ispuni svoje. Mi smo znali da ćemo vas pronaći negdje na onom putu kojim je pošla Judita, i zbog toga smo se vratili jedan dio puta natrag. Uto je došao orkan sa fatamorganom. Ona je prikazala sliku trojice jahača kako jure prema potoku. To ste mogli biti samo vi! Komanči su bili već blizu potoka. Oni su računali da ćete ostati tamo, pa su se povukli u šumu daleko nekih pola sata. Pijesak je zasuo njihov trag. Kada se stišalo nevrijeme, vi ste počeli da ispitujete okolicu. Uto je pao i mrak pa smo poslali uhode. Ovi su nam javili da sjedite kraj vatre uz sam potok i pečete purana. Nešto kasnije pošli su Komanči da vas opkole. Opkolili su vas a da vi to niste ni primijetili. Oni su čak i te uočili kako ste rasporedili stražu. Znali su da nije laka stvar izvršiti iznenadan prepad na Winnetoua i Old Shatterhanda, pa su zbog toga Indijanci čekali dok ne bude opet onaj treći na straži. Savladali su vašeg master Bothwella a da nije ni pisnuo. Vi ste tako čvrsto spavali da nijedan od vas nije osjetio da vas netko veže. Sada sve znate. Onaj preostali komad ispečenog purana ću vam uzeti i u slast pojesti zajedno sa Juditom — u znak sjećanja na vas.“

70 „A gdje je sada Mrs. Silverhill?“ „Ostala je u šumi pod nadzorom Komanča. Mislim da bi sada bilo mnogo pametnije da razgovaramo o drugim stvarima. Imao bih još dvije molbe na vas, koje ćete mi kao zahvalan džentlmen svakako ispuniti“ „Koje?“ „Veliki sam prijatelj pušaka. Vi imate čak i dvije, i to toliko čuvene da vas moram zamoliti da mi ih bezuslovno poklonite prije vaše smrti.“ „A šta ako to ne uradim?“ „Ne biste ništa postigli jer ih i onako smatram svojim dobrim plijenom.“ „Dobro! A koja je druga molba?“ „Vi ste mi tamo prijeko u Tunisu oduzeli nek“ dokumente, a znam da je tada bio sastavljen i nekakav zapisnik o lesu. Recite mi gdje se nalaze ti papiri?“ „Obratite se na vašeg advokata, Fred Murphyja u New Orleansu! On će vjerojatno znati kako ćete dospjeti do njih.“ „Baš ste duhoviti! Kao što vidite, ja sam vam već uzeo polovinu purana, a sada ću i puške.“ Stvarno mi je oduzeo ostatak purana i već je posegao za puškama koje su ležale kraj mene Romanci su bili sigurni da im ne možemo umaći i nisu smatrali potrebnim da uklone oružje. Već sam htio da pozovem poglavicu kada je iza mojih leđa odjeknuo oštar glas i začuo sam na lošem engleskom povik: „Stani! Ostavi puške!“ Istog momenta pojavio se poglavica. Znao sam da to nitko drugi nije mogao biti jer je imao utaknuta perja u perčinu. „Zašto da ih ostavim?“ upitao je Melton. „One su moje.“ „Nisu. Ti si ovu trojicu obećao meni!“ „Da, samo ne i njihove predmete.“ „Nije bilo ni potrebno, jer pobjednik ima uvijek pravo na sve stvari pobijeđenog. Naređujem ti da ostaviš puške!“

71 Bijelac ga nije htio odmah poslušati i zbog toga je poglavica izvukao nož i zaprijetio mu. Melton je tek sada odbacio puške i bijesno rekao: „Evo ti ih iako na njih nemaš prava! Otići ću do naših kola i smjesta produžiti dalje.“ „Čekaj još malo.“ „Da čekam? Zašto? Ja sam održao svoju riječ i ti me sada moraš pustiti jer si mi to obećao.“ „Obećao sam ti, pa ću obećanje i održati. Pitam se samo da li si ti mogao da nam kažeš tačno vrijeme kada ćemo uhvatiti ovu trojicu?“ „Nisam.“ „Isto tako nisam ni ja mogao unaprijed odrediti vrijeme kada ćeš otići. Ti ćeš za sada još ostati!“ „Da možda i mene ne želiš zadržati kao zarobljenika?“ Čuvši to, poglavica je zagrmio: „Umukni, ogavni kojote, i slušaj!“ Melton je ponovo sjeo do mene. Crvenokožac je međutim nastavio smirenijim glasom: „Obećao si mi Winnetoua i Old Shatterhanda pa ću ih odmah i ispitati.“ Šta o je ispred Winnetoua gledajući ga užarenih očiju. „Kako se zoveš?“ „Ja sam Winnetou, poglavica Apača“, odgovorio je Winnetou. „A kako se zoveš ti?“ upitao je Engleza. „Bothwell.“ „To se ime još nikada nije čulo kraj logorske vatre.“ Sada je prišao k meni i odmjeravao me neko vrijeme. „A ti si Old Shatterhand?“ „Da.“ „A da li si neprijatelj Komanča?“ „Nisam, ali se moram braniti ako me napadne bilo bijeli ili crveni ratnik.“ „Jesi li ti zajedno sa Winnetouom ubio moga oca, Snažnu Ruku, poglavicu Komanča, kao i moga starijeg brata?“

72 „Da, pali su od mojih metaka, a ne od Winnetouovih.“ „Winnetou je bio prisutan, pa je isto tako kriv kao i ti. Bit ćete jednako kažnjeni. Kako se sada i Bothwell nalazi među vama, zadesit će ga ista sudbina. Mi ćemo vas žive uzidati u grob Snažne Ruke. — Postrojite se oko zarobljenika i vratimo se u šumu našim konjima!“ Ovu naredbu je izdao svojim ljudima. Poglavica nije mogao biti stariji od trideset godina. Crte lica, kao i čitav njegov nastup, odavali su čovjeka ponosna i neumoljiva. Od njega se ni u kom slučaju nismo mogli nadati popustljivosti. Sa nogu su nam skinuli spone kako bismo mogli hodati. Krenuli smo, i to pod stražom dvadeset i trojice Komanča. Nije prošlo ni pola sata kad smo stigli do šume, to jest takozvane šume, jer je drveće bilo veoma razrijeđeno i poredano kao neka uzana traka. Za tili čas smo se probili kroz nju i našli se na čistini gdje su pasli konji pod nadzorom dvojice Indijanaca. Samo se po sebi razumije da su i naše dotjerali ovamo. Sada su nam skinuli spone, ali su nas ponovo vezali, samo na drugi način. Morali smo uzjahati, te su nam ruke pritegli iza leđa, a noge vezali za kolan. Vidio sam da je i Džonatan Melton uzjahao konja. Kada je sve bilo spremno, krenuli smo u galopu prema sjeveru. Prerija, koju smo sjekli, bila je toliko široka da nam je trebalo čitava dva sata da stignemo na drugu stranu. I ovdje je orkan jučer svu travu zasuo pijeskom. Uskoro su pred nama izronila visoka, krošnjasta stabla, i stigli smo do južne obale rijeke Kanadian duž koje vodi cesta za San Pedro i Albukerki. To nije bila cesta kakvom je svi zamišljamo, jer se radilo o putu kojim prolaze zaprežna kola, i to uglavnom s volovima. Medu drvećem su stajala stara kola na dva točka i do njih šest konja brsteći travu. Židovka je sjedila na travi. Čim smo stigli blizu, ustala je. Primijetio sam da su na travi leškarila dva muškarca i pretpostavio da su to bili unajmljeni kočijaši. Tu smo zatekli na straži petoricu Komanča, pa je prema tome čitava četa imala trideset ljudi. „Ulovili smo ih!“ doviknuo je Melton Židovki. „Vodim ti i tvog nesuđenog obožavaoca.“

73 Rekavši to uperio je prstom u mene. Ona se samo nasmiješila i sva sretna kimnula glavom prema njemu a da me nije niti pogledala. Znao sam da je najpametnije da šutim kod ovakve drskosti. I gle, u to se odazvao netko, i to čovjek od kojega nikad ne bih očekivao daće bilo šta reći u moju obranu. To je bio lično poglavica. Obrativši se Meltonu, rekao je: „Datu si riječ održao, pa ću i ja svoju. Vi sada možete da produžite i mi vam nećemo ništa nažao učiniti niti bilo šta oduzeti. Imao bih samo jednu želju, i to da malo bolje pogledaš ove ratnike. Winnetou i Old Shatterhand su već bili jednom zarobljeni i osuđeni da budu živi spaljeni. Znam da su bili dobro vezani pa im je ipak uspjelo da usred bijela dana pobjegnu. Tom su prilikom ubili najhrabrijeg poglavicu Komanča i dvanaest njegovih ratnika. Oni nisu ostavili poglavičino tijelo da ga strvinari i kojoti raskomadaju, već sahranili — položivši ga u grob, a njegovo oružje, kao i kumire, ostavili kraj njega kako bi mogao kao pravi junak da pođe u vječita lovišta. Oni su naši neprijatelji, no ipak veliki, slavni ratnici i poštenjaci. Sada me zanima tko si ti?“ „Ja sam džentlmen koji...“ „Umukni!“ prekinuo ga je poglavica. „Dok si razgovarao sa Old Shatterhandom, bio sam se pritajio u grmlju iza vaših leđa i čuo sve što si mu priznao. Ti nisi nikakav ratnik, već kukavna lopuža. Ja, Velika Strijela, imao sam već prilike da boravim i štošta vidim u gradovima bljedolikih. Sjećam se da su tamo varalice pozatvarali. Ošišali su im kosu kako bi što vidnije odudarali od poštenog svijeta. Ja ću svoju riječ održati i ti ćeš moći da odeš neometan tek onda kada i ti više na glavi ne budeš imao ni jednu jedinu vlas kose, za razliku od ovih odvažnih i poštenih ljudi. Skinite mu noževima svu kosu s glave!“ „Moju kosu? Moju...“ „Šuti i više se ne deri, jer ću ti u protivnom ne samo kosu već i kožu skinuti sa glave!“ zagrmio je poglavica. Melton se nikako nije htio pokoriti naređenju. Vikao je i otimao se, dok ga na kraju nije dvanaest šaka savladalo. Jedan postariji Komanč prišao mu je tada i bovi-nožem skinuo mu sa glave svu kosu. Vjerojatno Meltonu nije baš godilo ovo suho brijanje jer je jezovito cvilio, a licem mu prolazili grčeviti trzaji.

74 Kada mu je glava bila potpuno gola tek tada su pustili Džonatana. Istoga časa skočio je na noge i zavukao se iza kola. I Židovka je htjela da se sakrije, ali ju je u tome spriječio poglavica rekavši: „Stani, ostani ovdje! Melton je rekao da je ovaj bijeli ratnik bio tvoj obožavalac. Da li je to tačno?“ „Da“, rekla je ne trepnuvši okom. „I ti si ga odbila i radije pošla sa muškarcem koji se sada skriva tamo iza kola? Jesi li za njega udata?“ „Još nisam.“ „Indijanka nikada ne bi pošla na put sa muškarcem za kojega nije udata. Osim toga, jezik ti je sličan zubu zmije iz kojega štrca otrov. Znaj da bi tisuće naših žena i djevojaka bile veoma sretne kad bi Old Shatterhand bilo koju od njih zaželio da mu postane ženom. Sa ovakvom ptičicom kakva si ti znam da se on nikada ne bi oženio. Priznaj da si lagala!“ „Da“, rekla je jedva čujnim glasom. „Služila si se podlim lažima i svojim otrovnim riječima namjerno vrijeđala tog hrabrog ratnika. Ti uopće nisi zavrijedila da ga i pogledaš. Znaj da se ti ni u čemu ne razlikuješ od onoga čovjeka s kojim si krenula na put. Skinut ćemo i „tebi kosu sa glave kako biste i u tome bili potpuno isti. Ti si uvrijedila velikog ratnika kojemu je ispod časti da se pravda pred ženom. Skinite i njoj kosu! Kada i to bude obavljeno, mogu ova dva ništavila da pođu kud god žele!“ Judita je na ove riječi podigla strašnu dreku. Istina, prezirao sam je, ali sam ipak zamolio poglavicu: „Pa-ark-piop je velik ratnik. Ta žena nije zavrijedila ni trunke sažaljenja sa moje strane. Neka joj ostavi kosu na glavi i okrene joj leđa kao ponosit čovjek.“ Poglavica me oštro odmjerio. „Tko je ovlastio Old Shatterhanda da se miješa u naređenje Velike Strijele? Poglavica i ratnik ne smije nikada povući riječ koju je zadao. Ja ostajem pri svome i naređujem da se i njoj skine kosa!“ Učinio sam toliko koliko sam mogao da uradim u ovako bespomoćnoj situaciji. Okrenuo sam se na drugu stranu kako ne bih morao da gledam, ako već moram da čujem viku Judite. Izgleda da se

75 Judita branila iz petnih žila i vikala kao da je netko nabija na kolac. Kada se sve stišalo iza mojih leđa — opet sam se okrenuo, ali je nisam mogao vidjeti jer se i ona sakrila iza kola. Odande je odjeknuo Meltonov glas: „Neka mi Velika Strijela još jedanput kaže hoće li ubiti ovu trojicu zarobljenika!“ „Održat ću riječ i sutra ćemo ih uzidati“, odgovorio je poglavica. „A sada neka ta kukavica sa svojom squaw nestane čim prije, jer ih ne želimo više gledati. U protivnom ćemo im uzeti još više od kose!“ Upregli su brže-bolje konje, a ostale privezali za kola. Ona dva kočijaša skočila su na prednja sjedišta, dok se Melton smjestio kraj Judite. Otišli su. I opet nam je izmakao isti onaj čovjek za kojim smo jurili tamo prijeko u Africi, još k tome bili smo zarobljenici od Komanča koji će nas žive sahraniti. Sada smo svi sjahali i sjeli u travu. Komanči danas još nisu ništa okusili pa su htjeli i to da obave ovdje i tek onda da nastave dalje prema Dolini smrti. , Nemojte misliti da sam izgubio svu nadu. Konačnu odluku o našoj sudbini Komanči će donijeti tek sutra, što znači da smo imali na raspolaganju još najmanje dvadeset sati. Šta se sve može dogoditi u roku od dvadeset sati! Znajte da nisam računao ni na kakvu pomoć sa bilo koje strane. Morali smo sami sebi pomoći. Ali kako? U čitavoj ovoj situaciji bilo je utješno to što nas, izgleda, nisu htjeli mučiti. Poglavica je do sada dao dovoljno dokaza koliko nas cijeni. To nam je za sada bilo dovoljno. I nama su dali jesti. Bilo je tu mesa. Naši komadi mesa nisu bili ništa manji od onih koje su dobili Komanči. Kako nas nisu htjeli hraniti oslobodili su nam ruke. Međutim, čitavo vrijeme su nas oštro promatrali. Poslije jela ponovo su nam vezali ruke na leđa. Dok su to radili, primijetio sam da se Emery malo trgnuo dok su mu skupljali ruke na leđa. Osjetio je da sam to zapazio. Neprimjetno mi je došapnuo: „Ti si primijetio da sam nešto učinio?“

76 „Da. Trebalo je biti oprezniji jer su i Crvenokošci to mogli uočiti. Lako bi mogli posumnjati da nešto smjeraš.“ Čim sam to rekao, već se i Komanč obratio poglavici. Znači da je nešto posumnjao. „Ova dva bljedolika govore jezikom koji ja ne razumijem.“ Nato se poglavica okrenuo prema nama: „Neka mi Old Shatterhand kaže kojim su jezikom razgovarali.“ „To je jezik moga naroda.“ „Postoji li u tvom narodu pjesma smrti?“ „Da. Tužbalice i naricaljke.“ Nato je počeo tako glasno da govori kako bi ga svi čuli: „Kad god hrabri ratnik osjeti da mu je smrt blizu, on se duševno priprema za nju. Sjeća se svojih djela i veliča ih na način kakav je uobičajen u njegovom plemenu. Ova dva bljedolika su hrabri ratnici. Oni će umrijeti i zbog toga moraju da govore o svojim djelima jezikom kojim govori njihov narod. Nama je dozvoljeno da ih ubijemo, ali ne i da im oduzmemo dušu, jer će one morati u vječitim lovištima da dvore Snažnu Ruku. Zbog toga ih ne smijemo sprečavati da se služe jezikom svoga naroda!“ Ovakvu obazrivost od njega nisam očekivao. Sada sam mogao mirne duše dalje razgovarati sa Emeryjem. Trudili smo se da nam lica budu što ozbiljnija pa da zbilja steknu dojam kako razgovaramo o predstojećoj smrti. „Dakle“, upitao sam ga, „na što si mislio onoga momenta kada sam pogledao u tebe?“ „Sjetio sam se vještine koju sam nekoliko puta gledao, pa je poslije i sam pokušao da izvedem. Ona se zove ,vezani čarobnjak’, pa sam pomislio ne bih li je i sada mogao izvesti.“ „Hm! Nemoj samo uobražavati da ćeš ove ljude moći da prevariš bilo kakvim hokus-pokusom!“ „Nije to nikakav hokus-pokus. Radi se o dva vješta zahvata koji ne mogu pasti u oči ni bijelcu, a kamoli Indijancu. Čarobnjak dozvoljava da mu se ruke vežu remenjem na leđa, ali će mu ipak uspjeti da se oslobodi spona.

77 Pri tome je najvažnije da čovjek sam stavi remen preko zgloba lijeve ruke.“ „To ne mora nikome upasti u oči. Crvenokošci mogu to tumačiti susretljivošću. A dalje?“ „Pazi! Čovjek mora da uhvati remen po sredini i jedan kraj položi na lijevi ručni zglob, pa protivnik sada može mirne duše da veže čvor. Dok je Crvenokožac pritezao remen, povukao sam i ja, ali onaj drugi kraj, pretvarajući se kao da pomažem svom protivniku. U stvari, sada je čvor bio nepravilno vezan, i lako se može vući amo-tamo. To ne može nikako pasti u oči onome koji veže čvor. Dok su obje ruke na leđima, s onim drugim dužim krajem trebalo bi da se pritegne zglob desne ruke. Ovdje je opet važno da čovjek, koliko god to može, lijevom rukom povuče desni rukav, što bi protivnik morao da protumači kako mu želim dati više mjesta za vezivanje. Zbog toga je udaljenost između ruku mnogo veća, pa ima dovoljno mjesta za otvaranje čvora. Tu neispravnost ne može nikako da uoči lice koje nije upućeno u ovu vještinu. Ja sam to često vježbao i znam da sam uvijek uspio bilo desnom ili lijevom rukom da odriješim suprotni čvor i u datom slučaju ponovo da ruke stavim u prvobitni položaj. Jesi li sada shvatio što sam htio reći?“ „Da. Ako se budemo iz ovoga izvukli, tada ćemo to imati da zahvalimo jedino tvome majstorluku.“ „Da, ja sam i maloprije vodio o tome računa da sve bude kako treba. Komanči će nam za večeru vjerojatno ponovo osloboditi ruke, ali će nas iza toga opet vezati, i ja ću tada izvesti pokušaj. Hoćeš li i ti?“ „Hm! Uvjeren sam da bi ovu veoma jednostavnu vradžbinu mogao i ja izvesti. Ipak smatram da bi čovjek morao u tome. biti dovoljno vješt, a ne početnik kao ja, i zbog toga ću radije prepustiti tebi taj trik, jer ne bih želio da stavim na kocku našu slobodu i život.“ „Ja mislim da bi ipak trebalo da pokušaš. Ako bi još i Winnetouu objasnili čitav postupak, mogli bismo sva trojica u najkraćem roku biti na slobodi. Budemo li dovoljno brzi, nitko nas više neće moći zaustaviti.“ „Tvoje su riječi veoma primamljive, ali ne i tako lako izvodljive kao što to misliš. Prije svega, kako bismo tako nešto saopćili Winnetouu a

78 da to ne čuje bilo koji od naših stražara? On razumije samo po koju našu riječ, dok engleski i sami znaju.“ „To je doduše istina.“ „Osim toga, ne smije biti upadljivo — što bi se u svakom slučaju dogodilo kad bismo to učinili sva trojica. Ako to izvede samo jedan od nas, neće nikome biti sumnjivo. Moje je mišljenje da ti to sam izvedeš.“ „A šta će onda biti s vama?“ „Čekat ćemo! Dobro bi nam došao nož. Na žalost, oni su nam ih oduzeli.“ „Nisu, imam ja još jedan mali preklopni nožić sa pilicom za nokte. Obično ga nosim u unutrašnjem džepu. Vjerojatno će nam isprazniti džepove, ali se ipak nadam da taj mali džepić neće otkriti.“ „To je odlično. Čim ti budu ruke slobodne, moći ćeš nožićem da prerežeš spone na nogama, a iza toga i nas da oslobodiš.“ Winnetou je sjedio kraj nas. On je samo pogdjekoju riječ razumio od svega toga što smo Emery i ja razgovarali, ali smo se ipak nadali da ćemo naći priliku kako bismo mu mogli dati potrebna objašnjenja. Sve se odigralo onako kako smo i pretpostavili: poslije večere su nam pregledali džepove i ispraznili. Oduzeli su nam sve, ali na svu sreću nisu otkrili Emeryjev mali nožić. Ponovo smo uzjahali i vezali su nas isto onako kako smo bili vezani i pri dolasku. Krenuli smo prema Dolini smrti. Sjećam se da Komanči nisu imali namjeru da skrenu u tu dolinu kada smo ih gonili Winnetou i ja. Vrludali su amo-tamo kako bi nas zavaravali. Stalno smo morali da vodimo računa o njihovom tragu i zbog toga je prošlo i nekoliko dana dok nismo u dolini izvršili osvetu. Danas, međutim, trebalo je da pođemo direktno onamo, što znači da smo imali donle samo sedam do osam sati putovanja. Komanči su bili daleko bolje opskrbljeni konjima no što smo to mi bili. Na rijeci Kanadian je postojao gaz i mi smo tamo prešli na drugu stranu i odmah produžili prema sjeveru. Duž rijeke je bilo stabala i trave. No poslije nekog vremena nestalo je stabala, pa čak i grmlja. Što smo se više udaljavali od vode, sve je manje bilo vegetacije.

79 Dolina smrti nije dobila ime zbog toga što smo u njoj ubili poglavicu i tamo ga sahranili, već zato što leži u potpuno pustom kraju. Snažna Ruka je skrenuo u nju tada jedino zato da se sakrije ispred nas. Dolina je imala oblik utonulog kratera. Bočni zidovi su joj bili veoma strmi i sastavljeni od samog čvrstog kamenja i stijena. Za jahača je postojao samo jedan jedini put kojim je mogao da ude u kotlinu, dok je pješak mogao da se spusti dolje na nekolike mjesta. Dno kotline je imalo oblik kruga koji je čovjek mogao lako da obiđe u roku od pola sata. Na sjevernoj strani doline izvirala je neka mala voda. Imala je ukus sumpora. Ponirala je blizu samog izvorišta, ali je ipak davala dovoljno vlage da bi uz nju moglo da raste bilje i trava. U podne smo zastali da se odmorimo. Na našu radost dobili smo ponovo komad sušenog mesa. Došao je trenutak da se izvede trik. Skinuli su nam spone sa ruku i tada smo jeli. Čim smo bili gotovi, odmah su nas ponovo vezali. S najvećom napetošću sam gledao šta će Emery uraditi. Mirno je dohvatio remen, prebacio ga preko zgloba lijeve ruke i čekao da se tamo zaveže čvor, pa je stavio obje ruke na leđa da mu se i desna priveže. Kad je Crvenokožac bio gotov, ovaj je još jedanput pregledao spone i kada se uvjerio da je sve u redu, primijetio sam da je bio zadovoljan obavljenim poslom. Toga časa sam pomislio da Emery nije uspio u svom poduhvatu čarobnjaka. Zbog toga sam ga upitao: „Čini mi se da si se prevario? Crvenokožac je dobro provjerio tvoje spone i nije ništa otkrio.“ „A ja sam ga ipak prevario! U stanju sam da bilo kad izvučem ruke. Rado bih ti to dokazao samo. da smijem. Imam jedan prijedlog!“ „Kakav?“ „Da se odreknemo večere. Ukoliko ne želim da jedem, ne moraju mi skinuti spone s ruku. Kaiševi će ostati ovako kako sada stoje i mogao bih svakog trenutka da ih se oslobodim. Ukoliko bih jeo, nisam siguran hoće li mi uspjeti ponovo da izvedem ovaj trik.“ „Ukoliko odbiješ hranu, oni bi lako mogli da posumnjaju. Svakom je čovjeku poznato kako se žudno čeka momenat kada će mu spone biti skinute kako bi rukama mogao da miče.“

80 „To si tačno rekao. Stvarno bi moglo biti sumnjivo ako ne budem htio da jedem.“ Opet smo krenuli dalje. Sada smo sva trojica bili jedan do drugog, i to sa Winnetouom u sredini, pa smo mu uspjeli u nekoliko riječi da objasnimo što smo naumili. Čak ni kod ovako radosne vijesti izraz lica mu se nije nimalo promijenio. Do ruba Doline smrti stigli smo sat prije sumraka. Spuštali smo se na konjima uz strmu i uzanu padinu, i to jedan iza drugog, sporo, kao povorka na sahrani. Toga časa počeo sam ponovo da sumnjam da ćemo ipak izići iz nje. Stigavši do dna kotline, poglavica je skrenuo i poveo nas do one vode koja je izvirala iz stijene. Ondje se zaustavio i sišao s konja. To su uradili i svi ostali, jer je bilo riješeno da se noć provede kraj vode. Sada su pokušali da vide hoće li im konji piti ovu vodu, no uzalud, jer konji nikako nisu htjeli, i to zbog sumpora koji je smrdio trulim jajima. Dok su oni time bili zaposleni, ja sam počeo da osmatram dolinu. Tamo uz sjeverozapadni rub, gdje su stijene bile najstrmije, bila je i ona usjeklina u koju smo bili sahranili poglavicu. Otvor nije bio velik. Pri dnu jedva dva metra širok, a sve uži pri vrhu, te je u visini čovjeka iznosio svega dva pedlja. Odavde se produžavao istom širinom još prilično gore. Čitav otvor se ni u kom slučaju cio ne bi mogao zatvoriti, pogotovo ne u toj visini, i zbog toga sam računao, budemo li stvarno zatvoreni, možda ćemo vremenom umrijeti od gladi i žeđi, ali ne i ugušiti se, jer je kroz gornji otvor uvijek strujao zrak. Kamena ploča, kojom, je otvor bio zatvoren, bila je teška i na donjem kraju šira od samog otvora, dok je visina kamena iznosila oko metar i pol. Znao sam da ćemo taj teret moći da savladamo jer smo nas trojica bili dovoljno snažni da tu ploču srušimo i prokrčimo sebi put u slobodu. Odmah sam uočio da u blizini ploče ima dovoljno kamenja da uz nju naslažu čitavu gomilu. U tom slučaju ne bismo mogli da je pomaknemo s mjesta. Crvenokošci su nas odveli do groba. Bila su potrebna petorica Crvenokožaca da uklone ploču. Kada je to bilo obavljeno, poglavica je stao pred otvor i rekao svečanim glasom: „Tu je sahranjen Mowa-kituh, veliki poglavica Komanča. Njegova je duša otišla u vječita lovišta, gdje je čitavo vrijeme uzalud čekao na

81 duše svojih ubojica kako bi ga tamo dvorili. Neka se vrati i čuje šta mu njegov sin i osvetnik ima da kaže!“ Čekao je neko vrijeme, a zatim nastavio; „Winnetou i Old Shatterhand su gonili i ubili Snažnu Ruku. Ova dva neprijateljska ratnika „u pala u moje ruke i svojim životima će platiti tvoju smrt. Howgh!“ Nakon tih rijeci ponovo su prinijeli ploču a da nisam uspio malo bolje da pogledam u grob. Vodili su nas prema vodi. Na nekih dvadeset i pet koraka daleko od izvora nalazila se u stijeni uzana usjeklina, i oni su nas smjestili u nju. Morali smo da sjednemo. Sada su nam vezali noge i ostavili dvojicu da stražare. Ostali su produžili dalje do vode nakon što je poglavica preporučio čuvarima da budu na velikom oprezu. Ova usjeklina je bila kao stvorena za smještaj zarobljenika. Dok su nas sa tri strane opkoljavale stijene, na četvrtoj su sjedili naoružani stražari. Crvenokošci su znali da je ovo najsigurnije mjesto, kudikamo bolje nego da su nas odveli sobom do vode. „Proklete li ideje da nas baš ovdje zatvore!“ zagunđao je Emery. „Ovo mi se nikako ne sviđa!“ „Misliš? Mogu ti reći da je meni naprotiv veoma drago što su to uradili.“ „Ja te ne razumijem. Da smo izvan usjekline, mogli bismo da vidimo šta se odigrava oko nas i imali bismo više prostora.“ „Da, samo što bi napolju bili još pod većom prismotrom. Pričekaj samo dok padne mrak, pa ćemo sa tada moći osloboditi a da to stražari i ne primijete. Dok su ovdje u nas uprta samo četiri oka, tamo kraj vode bili bismo izloženi pogledima svih.“ „Hm, to bi moglo i tačno biti! Ti u svakom zlu umiješ da pronađeš i nešto dobro.“ Pao je i mrak! Na žalost, zapalili su malu vatru pred našom usjeklinom, a ne kraj vode gdje su logorovali Indijanci. U ovom kraju nije bilo dovoljno suharaka kako bi se zapalila veća vatra na kojoj bi sa moglo peći meso. Suhe trave je bilo dovoljno za održavanje slabe vatre.

82 To nam nije nikako išlo u račun. Čitava usjeklina pružala je dovoljno mjesta samo za tri osobe. Pred samim ulazom je gorjela vatrica, dok su četiri koraka dalje sjedili stražari. Želimo li ih savladati, morali bismo najprije prijeći preko vatre, a tada bi oni imali dovoljno vremena da se late oružja ili pak da dozovu pomoć. Osim toga, plamen vatre nas je osvjetljavao. „Eto ti!“ rekao je Emery. „Možda i sada želiš da mi proturječiš.“ „Ne! A šta ti misliš da će ta vatra gorjeti čitavu noć?“ „Jasno! Oni neće ni u kom slučaju dozvoliti da se vatra ugasi.“ „Ako budu imali dovoljno drva. Pogledaj samo kakvom brzinom dogorijevaju sitne biljčice i kako je mala gomila koju su sakupili!“ Večeru smo dobili veoma kasno i opet samo komad mesa. Skinuli su nam ponovo spone sa ruku. Bili smo veoma sretni što je Emeryju opet uspjelo da prevari Crvenokošca koji ga je vezivao. Mogao je i sada izvući svoje ruke iz remenja. Stražari su se mijenjali svaka dva sata i uvijek provjeravali da li su nam spone u redu. Nitko nije primijetio da je Emery mogao olabaviti kaiševe. Crvenokošci su dugo bili budni i njihovi su se glasovi čuli čak iza ponoći. Najzad sve se stišalo i izgleda da su svi otišli na spavanje. Ležali smo glava do glave i tiho se dogovarali. Vatrica je još uvijek gorjela, ali je hrpa suharaka bila tako malena da nije mogla potrajati duže od jednog sata, a tada će i ona izgorjeti. Razgovarali smo na engleskom jeziku kako bi i Winnetou mogao da učestvuje u dogovoru. „Prokleta situacija“, zagunđao je Emery. „Bojim se da će biti prekasno za pogodan momenat.“ „Zašto prekasno?“ upitao sam. „To bi trebalo da i sam znaš! Iako se sve stišalo, mi ne znamo da li svi spavaju. Moramo još počekati. Smjena straže je već blizu i ona bi odmah primijetila što se dogodilo, ukoliko već sada stupimo u akciju.“ „Onda ćemo čekati da se obavi smjena.“ „U pitanju je dragocjeno vrijeme koje nikada više ne bismo mogli nadoknaditi. Ukoliko se izvučemo odavde, nećemo moći smjesta pobjeći jer nemamo konja. Tko zna koliko bi potrajalo dok se dočepamo sjedala. Njihovim ljudima ne bi bilo teško da nas uhvate!“

83 „Mi se nećemo zadržavati zbog konja.“ „Šta ? Da možda ne misliš bježati pješice?“ „Da.“ „Pješice? Onda znaj da će nas sigurno uhvatiti.“ „Neće. Bježat ćemo pješice, samo ne daleko, jer ćemo ostati u dolini.“ „U dolini? Jesi li poludio?“ „Prije svega u pitanju je naše oružje. Pretpostavljam da ga se za sada nećemo moći dočepati. Budemo li otišli daleko, nikada ga više nećemo vidjeti. Zbog toga i moramo ostati ovdje i sačekati trenutak pogodan da ga se ponovo dočepamo.“ „Kako ti to misliš? Postoji li ovdje neko sigurno mjesto gdje se možemo sakriti?“ „Da, mislim na poglavičin grob.“ „Aha! Mogu ti reći da si veoma smion.“ „Nisam ja ni izdaleka toliko smion koliko ti misliš. Po mom mišljenju bilo bi još smjelije napustiti Dolinu smrti i bježati širokom ravnicom, gdje nas svatko može još izdaleka primijetiti. Naši gonioci bi još u samu zoru krenuli za nama i uhvatili nas. Nije ni potrebno da ti kažem šta znači biti bez konja i oružja.“ „Jesi li ti stvarno uvjeren da se nećemo domoći konja i oružja?“ „Gotovo siguran. Nije u pitanju samo naše oružje već i sve ostalo što su nam oduzeli.“ „Zar se ne bismo mogli došuljati do njih i krišom im sve oduzeti?“ „Ne vjerujem, jer bi nas u tom poduhvatu uhvatili.“ „Pa neka nas uhvate! Sto mu gromova, samo da su mi ruke i noge slobodne, pokazao bih tim Crvenokošcima tko je Emery Bothwell!“ „Možda misliš da sam ja manje odlučan od tebe? Ja nisam nimalo voljan da me ponovo uhvate kad sam već na slobodi. Ja i ne tvrdim da je prijeko potrebno da se sakrijemo u grob poglavice, čim se budemo oslobodili spona, morat ćemo najprije da pogledamo da li svi Crvenokošci spavaju i šta je s našim stvarima, pa ćemo tek tada donijeti konačnu odluku.“

84 „Tako je!“ rekao je sasvim tihim glasom Winnetou, koji do sada nije učestvovao u našem razgovoru. „Plan moga brata Shatterhanda je dobar. U najgorem slučaju moći ćemo se sakriti u grob poglavice. Komanči će pomisliti da smo pobjegli bez konja i oružja i da će im biti lako da nas ponovo uhvate. Zbog toga poglavica i neće poslati sve svoje ljude u potjeru za nama, jer će netko morati da čuva naše stvari.“ „A zašto bi ih čuvali?“ upitao je Emery. „Moj je brat čuo kada je poglavica Komanča rekao da želi da nepovrijeđeni odemo u vječita lovišta i zbog toga stvari moraju čuvati kako bi nam ih dali kada nas budu zazidali. Po njihovom vjerovanju, moramo ostati nepovrijeđeni kako bismo u vječitim lovištima mogli biti snažni i valjani robovi mrtvog poglavice. Oni će baš zbog toga voditi strogo računa da naše stvari budu netaknute kako bi tobože na drugom svijetu dospjele u vlasništvo Snažne Ruke. Zahvaljujući našim puškama, taj mrtvi Komanč bio bi smatran u vječitim lovištima za najslavnijeg ratnika.“ „Jasno! Ovi Komanči su veoma praznovjerni, jer smatraju da će sve što se kod nas nalazi otići s nama zajedno na onaj svijet,“ „Da. Oni nas misle prinijeti kao žrtvu mrtvome da mu poslije budemo sluge. Nemojmo više razgovarati, jer izgleda da dolazi smjena.“ I stvarno, naši su čuvari ustali kako bi napravili mjesta onima koji su stigli. I ovi su najprije provjeravali naše spone pa su tek onda sjeli. Jedan od stražara je dovukao još ono malo suharaka što je preostalo i bacio ih na vatru. Ona je gorjela samo još nekoliko minuta da bi se konačno ugasila. Sada smo već mogli da vidimo nebo. Po njemu su prolazili oblaci i tu i tamo bi zasjala po koja zvijezda. Izvan naše usjekline bilo je međutim toliko mračno da smo jedva mogli da nazremo obojicu Komanča, iako su bili udaljeni svega tri metra od nas. Nakon četvrt sata Izvukao je Emery ruke iz remenja pa je uz pomoć svog nožića oslobodio i noge. Brže-bolje je odriješio i naše spone, iako bi mnogo brže išlo da ih je prerezao, ali nam je remenje bilo potrebno da vežemo naše stražare. Naše ruke su zbog spona bile prilično umrtvljene, i mi smo ih morali dobro trljati i gibati kako bi proradila krv u njima. Sada je trebalo da stupimo u akciju. Oba Crvenokošca su sjedila tako da su im

85 lica bila okrenuta prema nama. Riješili smo da oprezno dopužemo do njih. Znali smo da bi nam propao čitav plan ukoliko nas prerano ugledaju, odnosno prije nego što im stegnemo grla. Na svu sreću, u usjeklini je bilo mnogo mračnije nego napolju. Počeli smo polako i tiho da se na koljenima šuljamo prema njima. Pri tome smo nastojali da nam oči budu čim manje otvorene jer se širom otvorene oči mogli čak i u ovako gustom mraku primijetiti. Približavali smo se sve više i više. U tome me je Winnetou uhvatio za nadlakticu. To je bio ugovoreni znak. Istoga sam časa pojurio naprijed i uhvatio za vrat jednoga od Komanča. Hvatanje za vrat sprijeda uvijek je teže izvesti negoli s leđa i mogu reći da smo u tome obojica uspjeli jer je Winnetou bio obuhvatio onog drugog. Pod udarcem našeg naleta stražari su pali na leđa i osim tihog krkljanja nije se moglo ništa drugo čuti, a ni glas koji bi mogao doprijeti prijeko do logorišta kraj vode. Tada smo im zadali već poznati udarac u sljepoočicu kako bi ih onesvijestili i tek smo im onda oslobodili vrat da se ne bi ugušili. Jedan dio našeg zadatka je bio sretno obavljen. Osim noževa Crvenokošci uza se nisu imali nikakvog drugog oružja. Uzeli smo ih, pa smo imali barem nešto uza se čime smo se mogli u slučaju potrebe braniti. Stražarima smo začepili usta, a zatim ih vezali. Tada smo ta nepokretna tijela odvukli u spilju gdje smo se do maloprije mi nalazili“ pa smo ih vezali jednog za drugog kako se ne bi mogli izvući napolje. „Neka me moja braća ovdje sačekaju“, rekao je Winnetou tihim glasom. „Winnetou će se odšuljati do vode da izvidi što nam valja uraditi.“ Udaljio se tiho i nečujno poput zmije. Vratio se već nakon dvije minute, a to ni u kom slučaju nisam očekivao. Odmah sam znao da nešto nije u redu. „Mi ne smijemo ni do konja, a ni do oružja“, rekao je. „Kod životinja s“ nalazi straža. Naše stvari su odvojili i one leže kraj vode, a kraj njih sjedi poglavica. Ostao je budan od silne radosti što će moći da osveti smrt oca. Winnetou je to i pretpostavljao.“ „Zar ga ne bismo mogli iznenaditi kad i stražare?“ „Nikako, jer se svuda oko njega nalaze ratnici koji bi se odmah probudili čim bismo prišli.“

86 „Da, onda nam ništa drugo ne preostaje već da se sakrijemo i čekamo na daljnji razvoj događaja“, rekao sam. „Pođimo onda do groba!“ Zgurili smo se i počeli se šuljati najprije na desnu stranu i tek onda kada smo bili dosta daleko, ispravili smo se. Ploču, kojom je bio zatvoren grob, pomakli smo taman toliko da smo se mogli provući kroz otvor. Međutim, teže nam je bilo da je s unutrašnje strane privučemo i namjestimo u prvobitni položaj. Vjerovali smo da s vanjske strane neće ostati nikakav trag jer je tlo bilo kamenito. Naše skrovište nije bilo baš najudobnije, iako je usjeklina bila prilično duboka, ali zato veoma niska. Sasvim straga ležali su ostaci Snažne Ruke. Bila je to dobro održana indijanska mumija, pa se u tom grobu nije osjetio vonj truleži ili raspadanja. Unatoč tome nije nam bilo ugodno boraviti u društvu mrtvaca koji nam je za života bio neprijatelj. Čučali smo zbijeni jedan uz drugoga i čekali grozničavom napetošću da svane dan. Znali smo da više neće doći do smjene straže, jer su oni posljednji nastupili svoju dužnost dva sata prije svitanja. Računali smo da će za nepuna pola sata nastupiti zora. Istina, ona veoma brzo prolazi, ali je za nas mogla da traje čitavu vječnost, i to zbog situacije u kojoj smo se nalazili. Nismo ni riječi progovorili. Biti tako blizu mrtvim ostacima poglavice učinilo je da se nismo mogli osloboditi nelagodnog osjećaja. Vrijeme je prolazilo. Ja sam sjedio uz samu ploču i s vremena na vrijeme gledao kroz uzani otvor. Vidio sam da se počeo buditi dan. Sve se više približavao čas odluke: čim bude svjetlije, morat će poglavica primijetiti da se ona dva stražara više ne nalaze na svom mjestu, gdje su morali da sjede. Uto je Emery prekinuo tišinu: „Da li je već vidno, Čarli?“ „Samo na tri do četiri koraka, ali će začas biti vidnije.“ „Pa će odmah i galama da odjekne. Baš smo bili ludi što smo se zavukli ovamo. Ukoliko otkriju da smo ovdje, izgubljeni smo.“ „To baš ne izgleda vjerojatno kako ti misliš.“ ,“Šta bi ti uradio da nas otkriju?“

87 „U tom slučaju ne bi mi ništa drugo preostalo već da se bacim na poglavicu i da ga savladam. Ukoliko bi nam to uspjelo, mogli bismo s njime da pregovaramo.“ „A što ako nas uopće ne pusta napolje?“ „Pah! Morat će!“ „A što ako pred pločom nagomilaju kamenje?“ „Ovaj posao iziskuje dosta vremena. Nas trojica smo dovoljno jaki da začas srušimo ploču — čuj!“ Negdje napolju odjeknuo je reski krik, krik Indijanca kada želi da svoje ljude upozori na opasnost. „Da li je to bio poglavica? Pogledaj napolje, Čarli, brzo!“ Nismo ni primijetili da je napolju postalo sasvim vidno, jer kada sam opet prinio oko otvoru, mogao sam da sagledam čitavo logorište kraj vode. Da, krik je dolazio od poglavice. Stajao je pred usjeklinom u kojoj smo se mi još do maloprije nalazili i gledao vezane i onesposobljene stražare. Njegov krik je probudio i ostale Crvenokošce, i svi su skočili na noge i dojurili do poglavice. Najprije je nastupilo kratkotrajno komešanje, a odmah iza toga zavladao je mir. Poglavica je naredio da se stražarima skinu spone i oslobode usta kako bi ih ispitao. Vidio sam kako stoje pred njim. Znači da su ostali na životu. Odjednom su počeli urlati. Počeli su da se ogledaju na sve strane. Kako nisu ništa primijetili, vjerovali su da smo nestali iz doline. Poglavica im je glasno izdavao naredbe. Naoružali su se, pojurili prema konjima, uzjahali ih i krenuli prema strmom uzanom putu kojim smo se bili spustili u dolinu. Dolinu, međutim, nisu svi napustili. Ostala su trojica, naime, poglavica i ona dva stražara. Voda je sjeo na isto mjesto gdje je i noć proveo, dok su oni stajali na izvjesnoj udaljenosti od njega. Bio je bijesan na njih, pa se nisu usudili da mu priđu. „Sada ćemo vidjeti da li su ti Crvenokošci dovoljno pronicljivi“, rekao je Emery. „Ukoliko jesu, neće dugo potrajati i oni će se opet vratiti natrag. Oni moraju ustanoviti da se ne nalazimo napolju, na ravnici, i na osnovu toga donijeti zaključak da se još uvijek nalazimo u kotlini.“ „Neće biti tako!“ primijetio sam. „Mislit će da smo imali dovoljno vremena da odemo toliko daleko da nas više ne mogu otkriti. Uzalud

88 će tražiti naše tragove. Oni ne mogu ništa pronaći i pitat će se kojim smo pravcem krenuli. Podijelit će se u manje odrede i nastaviti da tragaju za nama, i to u raznim pravcima. Ja sam sada čak uvjeren da će nam plan uspjeti.“ Čekali smo. Nakon četvrt sata vratio se jedan jahač i saopćio nešto poglavici. Ovaj je ustao i uzjahao konja. Naredio je da to isto učine i ona dva stražara, pa su svi zajedno otišli. Naše puške, kao i ostale stvari, ostale su kraj vode. Vidio sam kako su Crvenokošci nestali iza stijene, tamo gdje počinje puteljak, i poslije kratkog vremena ponovo sam ih ugledao gore. „Uspjet će nam!“ uzviknuo sam. „Uspjet će nam mnogo bolje nego što sam to očekivao. Došli su po poglavicu i ovaj je otišao zajedno a ona dva stražara. Naše stvari još uvijek leže tamo, a tu su i naši konji.“ „Onda napolje, napolje!“ viknuo je Emery. Već je htio da poskoči, ali sam ga upozorio: „Još ne sada. Moramo sačekati da potpuno nestanu iz vidika.“ To se već nakon kratkog vremena i ostvarilo. Srušili smo ploču. Bili smo slobodni. Emery je htio smjesta da pojuri i uzme naše puške, ali ga je Winnetou upozorio: „Neka moj brat ne prenagli. Najprije moramo ponovo da vratimo ploču na isto mjesto. Poglavica će se sigurno vratiti. Ako to ne bismo uradili, on bi još odozgo mogao primijetiti da je grobnica otvorena i dozvati svoje ratnike.“ „A šta bi nam to smetalo? Mi se i onako više ne moramo bojati njega.“ „Ne bih baš rekao! Mi moramo također poći istim putem gore. Postoji samo ovaj puteljak, pa ako ga zaposjednu, nećemo se moći odavde izvući.“ Udruženim snagama podigli smo tešku ploču i ponovo je priklopili uz otvor. Kada je to bilo gotovo, odmah smo odjurili do vode kako bismo čim prije ponovo došli do naših stvari. Ustanovili smo da je sve u redu. Kako sam samo bio sretan znajući da su puške opet kod mene! „A sada bježimo!“ viknuo je Emery, već spreman da pojuri konjima.

89 „Još nemoj!“ rekao sam mu. „Najprije moramo da vidimo šta se tamo gore na ravnici događa.“ Počeli smo se penjati uz strmi puteljak prema gore. Bili smo stalno na oprezu, jer je postojala mogućnost da će se poglavica vratiti, pa možda čak i u pratnji nekoliko Crvenokožaca. Čistine smo sjekli hitrim skokovima, a zastali bismo samo tamo gdje je bilo dovoljno zaklona i osluškivali čuju li se možda koraci ili topot konjskih kopita. To je bilo veoma pametno, jer čim smo se sklonili iza novog zavoja, već smo začuli topot kopita. Kako je Winnetou bio na čelu, oprezno je pogledao iza stijene i, okrenuvši se prema nama, rekao: „Dolazi poglavica.“ „Sam?“ „Da.“ Topot je prestao. Komanč se bio zaustavio i pogledao dolje u dolinu. Da nismo prinijeli ploču na otvor, on bi to sada sigurno primijetit i vjerojatno bio uvjeren da se još uvijek nalazimo dolje u dolini. On nije opazio da su naše stvari nestale jer je mirno produžio dalje. „A šta ćemo sada?“ upitao je Emery. „Moramo ga uhvatiti“, odgovorio sam. „Ali ne ovdje, jer mi se ovo mjesto ne sviđa. Njegovi bi ga ljudi čuli kad bi zazvao u pomoć. Hajdemo brzo dolje!“ Okrenuli smo se i pojurili natrag, a zaustavili se tek na onom mjestu gdje se u dolini završava puteljak. Uz samu ivicu ležala je velika stijena, dovoljna da se iza nje sakrije čovjek. Tamo se šćućurio Winnetou. „Neka se moja braća sklone malo dalje kako ih ne bi vidio. Ja ću ga propustiti, a onda odstraga skočiti na konja i savladati ga. Onda ga moja braća mogu sprijeda napasti.“ Emery i ja smo brzo prevalili još onih preostalih dvadeset koraka koliko je bilo do kraja puta, pa smo se tamo sklonili iza ugla. Ubrzo iza toga čuli smo kako dolazi poglavica. Pazili smo na topot kopita njegovog konja. Mora da je upravo stigao do mjesta gdje se Apač skrivao — prošao ga je — konj je stao. Čuli smo prigušeni krik. Iskočili smo iza ugla: konj je stajao na putu, dok je Winnetou klečao iza

90 Komančevih leđa stežući mu vrat objema rukama. Priskočili smo i mi i skinuli sa konja od straha nepomičnog Crvenokošca. Razoružali smo ga i pritegli mu ruke vlastitim lassom uz tijelo. Tada smo ga odveli na takvo mjesto koje se odozgo nije moglo vidjeti. Tu smo ga bacili na zemlju pa mu vezali i noge — te je sličio djetetu u povoju „Neka moja braća ostanu ovdje kraj njega“, rekao je Winnetou. „Ja ću brzo otići gore da vidim šta rade Komanči.“ Otišao je. Velika Strijela ležao je pred našim nogama i gledao nas očima punim neopisivog bijesa. Da je netko drugi bio na njegovom mjestu, vjerojatno bi šutio. Međutim, uvjeren da smo već odavno pobjegli, nije mogao odoljeti želji da sazna kako nam je uspjelo da ga domamimo u klopku. Zbog toga me je upitao: „Gdje se skrivao Old Shatterhand sa svojina drugovima kada ga nismo mogli nigdje otkriti?“ „U grobnici tvoga oca.“ „Uff! A zašto niste odmah pobjegli?“ „Zato što nismo htjeli da odemo bez konja i oružja. Vidiš i sam da smo sve uzeli natrag.“ „Winnetou i Old Shatterhand su veoma smioni ratnici“, rekao je sav bijesan. „Ipak si uvidio da bi ratnici Komanča morali biti mnogo bistriji da bi nas mogli držati u svojim rukama. Vama je uspjelo da nas uhvatite zahvaljujući samo tome što nas je izdao zlikovac. To vam nikada više neće uspjeti. Samo mlad ratnik poput tebe mogao je smisliti da nas zatvori u grobnicu svoga oca.“ „Nemojte zaboraviti da se još ovdje nalazite!“ „O, naprotiv, mi se osjećamo toliko sigurnim kao da na čitavom svijetu nema nijednog ratnika Komanča! Meni je dovoljna samo ova moja puška koju vidiš u mojoj ruci pa da ih sve pošaljem u vječita lovišta. Vjerojatno si već slušao o toj pušci.“ „Da. Dao ti ju je sam zao duh. Možeš njome da pucaš do mile volje a da je ne moraš puniti.“ „Ako si stvarno svjestan toga, onda nikako ne bi smio govoriti da će nas tvoji ratnici ponovo uhvatiti.“

91 Šutio je i ostao neko vrijeme zatvorenih očiju, a kada ih je ponovo otvorio, ispitivački me je pogledao i upitao: „Ja sam u vašoj vlasti. Šta ćete uraditi sa mnom?“ „Bio si odredio da mučki umremo. Trebalo je da u grobnici Snažne Ruke polako umiremo od gladi i žeđi. Šta bi onda ti mogao da očekuješ od nas?“ „Smrt. Znam da ćete me mučiti, samo nećete doživjeti da preko mojih usana prijeđe i jedna riječ zapomaganja.“ „Nećemo te mučiti, a niti ubiti. I ti nas nisi mučio, već cijenio kao hrabre ratnike. Mi ćemo napustiti ovaj kraj i tebe ostaviti ovdje na ovom mjestu kako bi te kasnije pronašli tvoji ratnici i oslobodili spona. Winnetou i Old Shatterhand nisu žedni ljudske krvi. Oni čak ni onda ne bi ubili tvog oca da ona četiri bljedolika nisu spaljena po njegovom naređenju.“ Toga trenutka vratio se Winnetou. Čuo je zadnji dio mojih riječi pa se obratio poglavici: „Da, neka Velika Strijela saopći svojim ratnicima da je Winnetou prijatelj svih Crvenokožaca, a da sinove Komanča smatra svojim neprijateljima samo onda kad nastupaju kao neprijatelji. Ti si nas htio ubiti i mi bismo sada mogli s punim pravom da zahtijevamo tvoj život. Međutim, mi ćemo te poštedjeti. No ipak smo prisiljeni da vam nešto uzmemo. Mi smo krenuli na put da uhvatimo bljedolikog koji je u stvari veliki zlikovac. Ti si se zauzeo za tog čovjeka i pustio da ode sa ženom s kojom se nije vjenčao. Iza toga si nas dovukao ovamo. Onaj je čovjek, zahvaljujući tome, daleko odmakao, a stići ćemo ga jedino ako budemo imali dobre konje. Vidim da ratnici Komanča imaju konje koji su mnogo bolji od naših. Mi ćemo u zamjenu za naše uzeti tri vaša konja. Ja ću uzeti tvoga konja. Howgh?“ Uzjahao je poglavičinog konja i skrenuo na puteljak, davši nam znak da i mi pođemo. Emery je htio da uzjaše svoga. Međutim, Winnetou mu je rekao: „Neka moja braća ostave ovdje svoje životinje jer ćemo tamo gore naći mnogo bolje.“ Pojahao je naprijed a da Komanča nije više uopće ni pogledao. I mi smo za njim pošli. Nije teško zamisliti koliko je poglavica bio bijesan

92 gledajući kako mu odvode konja. Bila je to divna životinja. Bio sam uočio da ima još nekoliko sličnih — dobrih konja i kod ostalih Komanča. Zanimalo me je na šta ćemo naići u ravnici. Morali smo bezuslovno i mi doći do dobrih konja, ali se nisam usudio da postavim pitanje — kako, jer sam osjetio da Winnetou o tome ne želi da govori. Jahao je šutke na čelu kao čovjek koji uopće ne mora da bude na oprezu. Izgleda da je bio sasvim siguran u svoj plan. Stigavši gore, odmah sam uočio da su se Komanči ponašali kao da im ne prijeti nikakva opasnost. Još uvijek su bili u potrazi za našim tragovima, i to u grupama i u raznim pravcima. Vidjeli smo kako su u pognutom položaju pretraživali tlo svuda unaokolo ne bi li što pronašli. Konje su ostavili pod nadzorom jednog jedinog čuvara, jer su računali da bi im oni samo smetali i zbrisali tragove. Udaljenost do konja nije bila veća od nekih šest stotina koraka. Crvenokožac je sjedio na zemlji s okrenutim leđima prema nama i gledao u daljinu svoje drugove kako tragaju. „Ovaj čovjek bi lako mogao čuti korake moga konja“, rekao je smiješeći se Winnetou. „Zbog toga ću ovdje čekati dok moja braća ne odu tiho onamo i ne odaberu dvije najbolje životinje.“ Ostavili smo Winnetoua. Uzeo sam brzometku spremnu na nišan kako bih zastrašio Crvenokošca. šuljao sam se sa Emeryjem i sve se više približavao mjestu gdje se on nalazio. Sav se bio predao promatranju pa nije ni primijetio da smo stigli do konja. Kada sam već bio sasvim blizu, upitao sam ga: „Ne bi li mi možda sin Komanča rekao za čim toliko uporno tragaju njegova braća?“ Okrenuvši glavu prepoznao nas je. Poskočio je kao da ga je neka opruga odbacila i zabezeknuto zurio „Old — Shatterhand!“ rekao je zamuckujući. „Da, ja sam. A poznaješ li onog ratnika tamo u sedlu?“ „Winnetou, na poglavičinom konju!“ „Tako je! A sada mi reci šta tvoja braća traže tamo napolju?“ „Traže - traže — vas!“ odgovorio je još uvijek sav zabezeknut. „Nas? Onda idi brže-bolje onamo i reci im da smo stigli!“

93 Primijetio sam da ne misli otići jer je još uvijek zurio u nas kao u kakvo priviđenje. Bilo mi je dosta toga pa sam uperio cijev puške u njega i zaprijetio: „Brzo, jesi li čuo, inače ću pucati!“ „Uff!“ uzviknuo je prestrašeno, okrenuo se i pojurio koliko god su ga noge nosile. Sada smo imali slobodne ruke. Svi su konji bili osedlani pa smo odabrali dvije najbolje životinje. Indijanac je jurio kao pravi trkač, dižući dreku da se mogla čuti svuda unaokolo. Znao je da će samo ovako uspjeti privući pažnju svojih drugova. Dok je trčao, uporno je pokazivao rukom na nas, i zato su oni ostali dotrčali do njega. Zahvaljujući tome imali smo dovoljno slobodnog prostora, pa smo pojurili u galopu prema jugu izvan dometa indijanskih pušaka. Kasnije smo ponovo skrenuli prema zapadu.

94 V KONCERT NA DIVLJEM ZAPADU Da smo se ponovo vratili na ono mjesto gdje smo bili uhvaćeni, samo bi izgubili na vremenu. Zbog toga smo pošli ravno zračnom linijom koja je vodila prema Albukerkiju i na cilj stigli četvrtog dana pred večer. Taj je grad dobio svoje ime po hercegu — vicekralju Mexika. Riječ Albukerki znači: bijela bukva (Alba querrus). U tom mjestu odmah se primjećuju dva dijela grada koji odudaraju jedan od drugog, naime, jedan dio grada je stari i potječe iz vremena Španjolaca, dok je drugi noviji i građen u američkom stilu. Između ta dva dijela nalazi se široki pojas. Španjolski dio grada još i danas nosi svoj iskonski pečat i nigdje nisam vidio da se dva dijela grada toliko razlikuju kao što je to slučaj ovdje. Novi dio Albukerkija bio je na dlaku isti kao i svi ostali američki gradovi koji su nikli kao gljive, sa lošim nepopločanim ulicama i uličicama i drvenini nogostupima uz kuću. Kuće“ su u većini slučajeva bile sazdane od dasaka. Bilo je tu dućančića i točionica svih mogućih vrsta. Ovaj grad leži uz lijevu obalu Rio Grande del Norte. Uz njegovu desnu obalu širilo se veliko selo, po imenu Atrisco. Sve da i nismo bili već unaprijed obaviješteni, ipak bismo znali gdje ćemo pronaći one koje tražimo, naime u američkom dijelu grada. Znali smo da je u Plenerovom saloonu bio zakazan sastanak, Jasno, čuvali smo se da sva trojica zajedno odemo u tu gostionicu, i zbog toga smo se zaustavili pred jednim drugim — takozvanim hotelom. U njemu smo ostali Winnetou i ja, dok je Emery odjahao do Plenera kako bi se kod njega smjestio. On je najmanje mogao upasti u oči od nas trojice. Šta vili smo mu u zadatak da se što manje pojavljuje među gostima, ali zato da pribavi što tačnija obavještenja. Kao što je već bilo napomenuto, stigli smo pred veče. Bili smo umorni i htjeli rano da pođemo na spavanje. To sam rekao i konobaru za vrijeme večere, i on mi je na to odgovorio:

95 „Ja bih vam ipak nešto preporučio, džentlmeni. Albukerki je doduše neko veoma sumorno gnijezdo. Ali ako se čovjeku jedanput pruži mogućnost da nešto doživi, treba tu priliku iskoristiti, a ne odmah spavati.“ „A šta bi to bilo? Vidim da ste se oduševili i zanijeli, masteru!“ „Kako i ne bih? Odmah biste znali o čemu se radi samo da vidite tu Španjolku, sire!“ „Vidio sam ja već u životu mnoge Španjolke. Šta je ova po zanimanju?“ „Pjevačica. Mogu vam reći da čitav Albukerki luduje za njom. Najprije je htjela da pjeva samo jedno veče, ali je odaziv bio toliko velik da je produžila gostovanje još za dvije večeri. Danas nastupa zadnji put.“ „Kako se zove ta vanredna Španjolka?“ „Pajaro.“ „Hm! Zvuči sasvim lijepo!“ „Čisto španjolski. Ona i jeste čistokrvna Španjolka, mada najradije pjeva pjesme drugih naroda.“ „Šta kažete? Španjolka i pjeva pjesme drugih naroda?“ „Da. Zar vam se to čini tako čudnim? Vjerujem da zna zbog čega to čini. Važno je da ona te pjesme dobro pjeva! Ta senjora, Marta Pajaro, ima i brata koji svira u violinu. A mogu vam reći da od tog Franciska Pajara nema većeg umjetnika na violini!“ „Dakle, oni se zovu Marta i Francisko Pajaro? To je veoma interesantno. Možda ću ipak otići da ih čujem. Gdje se održava koncert?“ „U onom saloonu tamo prijeko. Karte su već sve rasprodane, ali zato imam ja još nekoliko. Istina, ulaznica staje jedan dolar, a ako mi platite dva dolara, moći ćete dobiti još jedno mjesto.“ „Oho, vi odmah želite da zaradite sto na sto! Neka bude. Dajte mi dvije karte!“ Možda bi se netko upitao zašto kupujem kartu unatoč dvostrukoj cijeni? Stvar je veoma jednostavna: Pajaro znači ptica, odnosno Vogel, i te dvije osobe ne mogu biti nitko drugi do Marta i Franc Vogel. Kako

96 se odmah ne bih sjetio svojih starih znanaca, osoba zbog čijeg smo nasljedstva Winnetou i ja otišli čak u Egipat i Tunis i odande se opet vratili u Ameriku? Ovdje mi je jedino smetala činjenica što ta Španjolka pjeva strane pjesme. O tome sam govorio i Winnetouu, i on je odmah bio spreman da odemo na koncert. Do početka koncerta bilo je još svega pola sata, pa smo se morali požuriti da stignemo na vrijeme. Konobar nije ni malo pretjerivao, barem ne što se ticalo broja posjetilaca. Zgrada u kojoj je bio smješten saloon bila je također napravljena od dasaka. Tamo je bilo mjesta za šest stotina osoba i jedino je još u zadnjim redovima bilo nekoliko slobodnih stolica. Oni koji nisu mogli ući zauzeli su nusprostorije i hodnike. Na improviziranoj pozornici stajao je glasovir. Zavjesa je odvajala umjetnike od publike. Dat je znak za početak i oba umjetnika su izašla na pozornicu. Da, bili su to Franc Vogel i njegova sestra. Držao je u ruci violinu, dok je ona prišla glasoviru da ga prati. Divno je odsvirao svoj komad i utvrdio sam da je značajno napredovao. Marta je sjedila tako da sam je gledao iz profila. Bila je kudikamo ljepša nego ranije. Patnje zadnjih godina produhovile su joj crte lica. Iza prve tačke su se povukli. U drugoj tački nastupila je Marta, dok ju je Franc pratio. Pjevala je španjolsku romansu, i to toliko savršeno da je morala ponoviti pjesmu. Imala je na sebi dugačku crnu haljinu zatvorenu do vrata. Osim ruže u kosi drugog nakita nije imala. Kod svake su se tačke izmjenjivali prateći jedan drugoga. Marta je otpjevala još dvije pjesme prerije, kao i jednu španjolsku serenadu, a iza toga još nekoliko drugih pjesama. Publika je bila toliko oduševljena njenim pjevanjem da je od pljeskanja zadrhtala čitava dvorana. Na kraju me je upitao Winnetou: „Zar možda moj brat ne bi otišao do njih i zamolio da mu kažu gdje stanuju? Mi moramo s njima razgovarati.“

97 To je bilo tačno. Umjetnici su danas nastupili posljednji put, i možda će već sutra otputovati. Morao sam bezuvjetno sa njima da razgovaram. Ustao sam da pođem k njima. Uz put sam morao kroz hodnik, da se probijem kroz mnoštvo ljudi, i time privukao na sebe pažnju prisutnih. U prolazu sam iznenada začuo, iako polutiho, ipak razgovijetne riječi: „The devil! Čuj, pa to je Old Shatterhand!“ Pogledao sam na onu stranu odakle su dopirale riječi i ugledao dva muškarca sa širokim sombrerima na glavi. Obod njihovih šešira je bio toliko ogroman da se nije na njihovim licima drugo ništa moglo vidjeti osim tamne brade. Čim su primijetili da sam pogledao na njihovu stranu okrenuli su glavu. To mi je bilo sumnjivo. Dok je jedan od njih izgovarao moje ime, svi su ostali pogledali prema meni, što sam u stvari htio da izbjegnem. Zato sam brzo produžio dalje. Brat i sestra su se za vrijeme pauze zadržavali iza zastora. Stigavši do zastora, upitao sam: „Da li je znancu dozvoljeno da uđe?“ Netko je od njih odvukao zastor, i ja sam ušao. „Tko — tko — ste vi, ah, to ste vi?“ rekao je Franc, dok je od silnog iznenađenja ustuknuo dva koraka unazad. „Gospodin May!“ uzviknula je Marta. Učinilo mi se kao da se malo zanijela, i ja sam priskočio da je pri držim. Odveo sam je do stolice i tada rekao njezinom bratu: „Vi i ne slutite koliko sam zadovoljan što sam vas ovdje našao! Imam da vam saopćim važne stvari, ali vas sada ne želim smetati. Recite mi samo gdje stanujete.“ „U posljednjoj kući na kraju grada — uz rijeku“, odgovorio je Franc. „Dozvoljavate li da vas poslije koncerta otpratim kući?“ „Da, da, štaviše, to vas molimo.“ „Dobro! Doći ću poslije koncerta po vas. I Winnetou je ovdje.“ Marta je pokrila lice rukama i počela da plače. Ostavio sam ih kako bih skratio njihovo uzbuđenje. Stigavši do onog mjesta na kojemu sam

98 čuo da netko spominje moje ime, htio sam da malo bolje pogledam tko su ona dvojica, ali, na žalost — njih više nije bilo. Samo da nisam maloprije produžio dalje! Pauza je sada bila znatno duža nego ranije. Marta je morala da se smiri prije no što se ponovo pojavi. Najprije je njezin brat odsvirao svoju tačku, a iza toga je ona pjevala. Oduševljeni pljesak je već davno prestao, ali slušaoci nisu htjeli da odu, i tek se nakon dugog vremena dvorana ispraznila. I Winnetou je otišao. Htio je da budem nasamo sa bratom i sestrom. Kada sam se uvjerio da su svi otišli i da više nema nikoga da dosađuje umjetnici, otišao sam k njima. Ona nije govorila, pa sam zbog toga i ja šutio. Ponudio sam joj ruku, a onda smo napustili dvoranu. Njezin brat nije mogao, odmah da pođe s nama jer je morao sa gostioničarem da sredi račune. Večernje nebo je bilo puno zvijezda. Bilo je vidno kao usred bijela dana, iako na nebu nije bilo mjeseca. Kuća u kojoj su stanovali ležala je podalje od grada, blizu rijeke. Domaćica je bila udovica, porijeklom iz Španjolske. Marta nije htjela da se smjesti u bilo kojoj gostionici. Iako su sve one nosile naziv hotel, u stvari to ime nisu nikako zavrijedile. Išli smo uzanim, ugaženim puteljkom, koji je vodio uz samu obalu rijeke. Bilo je tu raznoraznog grmlja, a iza njega je stršio iz vode gusti šaš. Domaćica nam je otvorila vrata. Očekivala je da će se vratiti kući brat i sestra, pa se vrlo začudila kada je umjesto Franca ugledala mene, stranog čovjeka. Nije ništa primijetila, već nas je odvela — sa svjetiljkom u ruci — uz uzane stepenice - gore na kat na kojem se nalazio iznajmljeni trosobni stan. U Albukerkiju je rijetko koja kuća imala ovakav kat. Dok smo sjedili jedno prema drugom, počeo sam polako i oprezno da skrećem razgovor na ono što sam imao da kažem. „Znate li da je vaš brat bio zato u Evropi da mi saopći u kakvoj se situaciji nalazite?“ „Da. Ja sam ga u stvari bodrila i nagovarala da se obrati na vas.“ „Zar je zato potrebno da se neko bodri?“ „Svakako. Nakon onoga što ste doživjeli u našoj kući nije bio baš uvjeren da ćete se još jedanput zauzeti za nas.“

99 „Onda moram reći da me nije dovoljno poznavao. Uostalom, znam da vas je Winnetou podsjetio na mene. Zar nije tako?“ „Da. Tog divnog čovjeka nam je sam bog poslao. Izbavio nas je iz velike bijede i možemo jedino njegovoj pomoći zahvaliti što smo uspjeli da organiziramo turneju.“ „Smijem li znati kakav je financijski efekat?“ „Vanredan! Gdje god prvi put nastupamo, publika nas sa rezervom prima. Međutim, poslije prvog nastupa u svakom mjestu nas mole da produžimo gostovanje. Tako je bilo i ovdje.“ „A kuda ćete sada otputovati?“ „Idemo za Santa Fe i odande na Istok.“ „O! Zar niste zadovoljni vašim dosadašnjim uspjesima? Svakako želite postati milijunašicom!“ Oborila je oči i lice joj se odjednom uozbiljilo. „Milijunašica? Nikad više, barem ne za ovakvu cijenu koju sam morala platiti. I sama sam ubrzo uvidjela da sam bila zaslijepljena. Spomenuli ste moje uspjehe. Nemojte misliti da bi me oni mogli zaslijepiti! Vi se svakako još sjećate da sam uvijek radije kod kuće pjevala negoli pred publikom. Cilj moga života nije bio da postanem pjevačicom — koju može svako da sluša samo ako plati ulaznicu. Danas bi svakako bila mnogo sretnija da me tada nije ,otkrio’ onaj dirigent. On me je naprosto prisiljavao da se posvetim pjevanju, a ja nisam bila dovoljno jaka da mu se suprotstavim. Da nije bio toliko uporan, ja bih danas bila ona ista siromašna radnica i...“ Nekako joj se nije dalo da produži. Čekala je hoću li ja nešto reći, ali i ja sam šutio. Napokon je nastavila: „... možda bih unatoč tome bila sretna, ili barem toliko sretna koliko sam bila u ono vrijeme.“ „Nadam se da vas ne moram ubrajati među nesretne.“ Ponovo je podigla oči prema meni i nastavila: „Šta znači sreća, a šta nesreća? čovjek ne smije trajno zadovoljstvo da smatra srećom, kao ni duševnu bol nesrećom. Kad biste me vi upitali jesam li — zadovoljna, odgovorila bih: da, i to opet samo onda kad bih samu sebe prisilila da vam tako odgovorim.“

100 Naš razgovor počeo je postajati neugodan, pa mi je upravo bilo drago što se na vratima pojavio njezin brat. Držao je paket pod miškom, odložio ga na stol i pokazao rukom na njega. Pružio mi je desnicu i radosno rekao: „Dobrodošli, dragi zemljače! Tko bi ovo ikada pomislio! Naprosto sam zanijemio od iznenađenja, ali i od radosti, kada sam vas ugledao. A sada ćemo proslaviti ovo viđenje! Donio sam nešto. Pogodite šta!“ „Vjerojatno vina.“ „Da, samo kakvog? Evo, pogledajte!“ „Pravi francuski burgundac!“ pročitao sam. „Da“, kimnuo je smiješeći se i prinio bocu još više mojim očima. „Čudite se, zar ne?“ „Ne, nikako. Šta više, ljut sam.“ „Zbog čega?“ „Zato što nije pravi.“ „Najprije pokušajte, pokušajte!“ „Nije potrebno, jer je i sama etiketa krivotvorena.“ „O!“ rekao je sav razočaran kada je malo bolje pogledao u etiketu. „To nisam ni primijetio.“ „Dobra podvala! Vidim da je etiketa ovdje odštampana, pa se pitam gdje li su smućkali ovo vino! Koliko ste platili za tu bocu?“ „Tri dolara.“ „Tako! To još nekako ide. Burgundac je na licu mjesta mnogo skuplji. Neka im bude! Pokušajmo taj famozni burgundac!“ Napunio je tri čaše. Nazdravili smo i prinijeli ih ustima. Vidio sam kako im se lice izdužilo već nakon prvog gutljaja. Ja ga međutim nisam niti okusio, jer mi je bilo dosta već i samog mirisa. Bila je to neka smrdljiva mješavina octa i suhog grožđa. Odložili smo čaše na stol i Franc je počeo da grdi. „Zbog toga se nemojte uzrujavati!“ rekao sam i nasmijao se. „Ja nisam došao k vama da pijem. Prospite taj bućkuriš i sjednite da mirno razgovaramo o nečemu mnogo pametnijem.“ „Da, pričajte nam o tome šta ste uradili tamo prijeko u Egiptu!“ rekao je, dok je sav napet gledao u mene. „Vaš zadatak je bio pretežak