Djavo i Iskariot III - Karl May

201 „Ne, već sve! Bila je to puna torba samih novčanica i vrijednosnih papira!“ „Sto mu gromova! Onda stvarno imamo smolu! A otišao je i njegov stari!“ Potrudio sam se da to kažem što ljutitijim glasom. „I on?“ upitala je, dok joj je iz očiju iskrilo zadovoljstvo. „Otkuda to znate?“ „Njegovo gnijezdo je prazno.“ „Jeste li znali za njegovo gnijezdo?“ „Da. Nalazi se kat više vas. Vi sigurno to ne znate, ali mi smo se u dolinu spustili uz pomoć nekoliko lasa i u momentu kada su nas primijetili i počeli dozivati upomoć, stari Melton je pobjegao kroz tjesnac napolje. Bio je tamo dolje kod stražara.“ „Divno!“ povikala je Judita. „Onda je ubrzo iza toga i njegov sin pobjegao kroz kanal, pa su se vjerojatno našli i zajedno otišli.“ „A kuda?“ „Kuda? Vjerujem da bi to vrlo rado htjeli znati.“ „Jasno. U ovom slučaju radoznalost me muči isto toliko koliko i vas. I vi biste rado htjeli znati kamo vam je pobjegao vaš ljubavnik?“ „Meni da je pobjegao, hahaha!“ -nasmijala se. „Samo se vi smijte! Mene nećete prevariti. On je sada i vama pobjegao. Vi nikada više nećete ugledati ni njega, a ni njegovog oca.“ „Nikada? Senjor, želim samo toliko da vani kažem da ću ga vidjeti kad god to zaželim.“ „Besmislica! Vi uopće ne znate na koju je stranu pobjegao.“ „Ne samo da to znam već znam i gdje će me čekati.“ „I ja!“ „Vi? Sve mi se čini da buncate! Za to mjesto znaju samo dvije osobe, naime, on i ja.“ „Tri! I mene možete ovdje uračunati, i to mirne duše! Reći ću vam koje je to mjesto još prije no što napustim pueblo.“ „Nećete vi ništa, baš ništa! Zar mislite da sam toliko glupa da u srdžbi i nesmotrenosti spomenem ono mjesto. Tu ste se preračunali! Mogu vam reći da se vi danas u svakom vašem računu varate. Džonatan je pobjegao ispred vas sa svojim novcem, a i njegov je otac

202 također pobjegao s novcem. Da ste barem njega na vrijeme uhvatili! Bilo bi vam dovoljno samo da mu čizme svučete. Njegov dio se nalazi između postave i lica čizama.“ „Grom i pakao! Između postave i lica! A njega sam već nekoliko puta mogao uhvatiti! Grdne li smole!“ „A da stvar bude još zanimljivija, znajte da Meltona više nikada nećete vidjeti.“ „Oho! Njuškat ću i juriti toliko dugo dok ne uhvatim obojicu.“ „To vam neće nikada uspjeti, nikada. Mi smo se zato pobrinuli! Kokošinjac je za, vas ostao za vječita vremena prazan, senjor!“ „Ne bih baš rekao, jer se u njemu još i vi nalazite!“ „Ja? Šta imate od mene? Ja sam siromašna i skoro više ništa nemam. Ostala sam čak i bez kose, i to zbog vas! Ne dirajte u mene.“ „To zavisi samo od mene.“ „Od vas? Vi nemate prava da se poslužite silom. Šta sam vam ja uradila i zgriješila da me napadate? Da li ste vi ikada imali pravo da bilo nad kime vršite nasilje? Ja sam štaviše uvjerena da ste čitavog života samo turali nos u tuđe stvari i lovili u tuđim vodama.“ „Da, ja sam već mnoge upecao i dalje ću pecati. Vi ćete sada biti prva ribica koja će se uhvatiti na moju udicu. Vi ste sada zarobljeni i ostat ćete pod dobrom stražom dok ne završim sve što treba. Poslije toga, što se mene tiče, možete otići kud god želite, pa čak i za vašim Džonatanom. Kada sam već ovdje, svratit ću u kuhinju, jer me baš zanima kako ste pričvrstili onaj poklopac da ga nismo mogli podići.“ Uzeo sam svjetiljku i sa Juditom pošao u kuhinju. Ležaj se nalazio opet nad otvorom, a na njemu ljestve, koje su tako jako pritiskale poklopac da ga odozdo zaista nitko nije mogao podići. „To ste zaista dobro izveli“, pohvalio sam je. „Da nije bilo onog kanala, mogli smo tamo dolje ostati do sudnjeg dana. Od sada ćete biti pod dobrom stražom kako vam više ne bi pala na pamet slična majstorija. Pod prismotrom ćete biti sve dotle dokle god budemo

203 ovdje boravili. Emery, ti ćeš sada ostati ovdje i pripaziti na ovu senjoru! Dobro otvori oči dok ti smjena ne dođe!“ Nekako me je čudno pogledao, ali ja sam mu potajice dao znak po kojemu je mogao zaključiti da imam određene namjere. Vidjela je da joj drugo ništa ne preostaje već da se pokori. Upravo sam htio krenuti kada mi je podrugljivo doviknula: „Baš vam hvala, senjor, što ćete toga gospodina ostaviti da me čuva! Da ste kojim slučajem vi u pitanju, ne bih mogla izdržati. A sada ispunite obećanje koje ste maloprije dali!“ „Kakvo obećanje?“ namjerno sam upitao, dok sam zastao. „Rekli ste da ćete mi kazati kamo je Džonatan Pobjegao i gdje ću se s njime sastati.“ „Dobro, održat ću riječ, samo se morate još malo strpiti!“ Popeo sam se na platformu i zamolio Winnetoua da pođe sa mnom do starog Meltona. Njegov stan se nalazio iznad ovog i čim smo stigli na platformu, povukli smo ljestve i spustili kroz otvor kako bismo mogli sići dolje. Nisam zaboravio gdje sam ostavio svjetiljku. Uzeo sam je i zapalio. Čim se fitilj upalio već smo čuli kako se drma stol za koji smo Meltona privezali. Najzad je svjetlo počelo jasnije i jače da osvjetljava prostoriju. Otišli smo do njega. Najprije smo mu oslobodili usta. Čim smo mu oslobodili usta, već je bijesno opsovao. „Dakle, ipak sam dobro čuo! Old Shatterhand i Winnetou!“ „Da, niste se prevarili, master Melton“, odgovorio sam. „Mi smo zapravo i došli ovamo da se u to uvjerite.“ „Bolje bi bilo da ste otišli k vragu!“ „Da snio to učinili, sjedili bismo tamo napolju, u hrpi kamenja, zajedno sa vašim bratom kojega ste ubili. Bio je to sotona u pravom smislu riječi. Platili ste mu onako kako je i zavrijedio, a sada ćete i vi biti nagrađeni.“ „Zavežite ta vaša pogana usta! U situaciji u kojoj smo se nas dvojica nalazili, ne može se uopće govoriti o ubojstvu. Ako’ se radi o biti ili ne biti, tada nema samilosti prema bližnjem.“ „Pa zar niste imali drugog izlaza nego da dotučete i probodete brata? Da li znate kako vas je nazvao?“

204 „Kako?“ „Juda Iskariot. Uostalom, tako vas je isto nazvao i Kriger-bej, kao i još neke druge osobe. Izgleda da vam je pravo zadovoljstvo da izdajete dobrotvore i da im vraćate dobrotu nezahvalnošću. Gdje se sada nalazi novac koji ste oduzeli vašem bratu?“ „To se vas ništa ne tiče.“ „A ja vam kažem da se to nas i te kako mnogo tiče, jer on pripada pravovaljanim nasljednicima starog Huntera.“ „Dovedite mi tog nasljednika da ga vidim!“ „To bi se dalo izvesti.“ „Da, dalo bi se, kada bi se moglo“, zlobno se nasmijao. „Pa ipak se može! Master Vogel je na slobodi! Vi ste svakako uvjereni da se on još uvijek nalazi dolje u hodniku, ali znajte, mi smo ga našli, prerezali spone i izveli napolje.“ „The devil!“ viknuo je i počeo trzati rukama i nogama ne bi li se oslobodio spona. „Tko vam je izbrbljao gdje se nalazi?“ „Nitko. Sami smo pronašli ulaz.“ „Vi ste se jedino kroz Juditin stan mogli dolje spustiti! Šta je sa Židovkom?“ „Ona se osjeća odlično.“ „A šta je sa mojim sinom Džonatanom?“ „On je isto tako dobro. Tako se jako vole da će svoje vjenčanje ostvariti u najkraćem vremenu, i to na vješalima.“ „Kako to? Zar je Džonatan uhvaćen.“ „A šta ste očekivali da će možda biti u boljoj situaciji od vas?“ „Uhvaćen, uhvaćen!“ zastenjao je. Odmah iza toga je zaškrgutao: „Znam da vas je bilo samo četvorica.“ „Nije tako, već samo trojica, jer ste jednoga uhvatili.“ „Vama je i sam pakao pritekao u pomoć, samo što novac nećete nikada dobiti. On se nalazi na tako sigurnom mjestu da ga nećete moći pronaći čak ni onda da se i sa samim đavolom udružite.“ „Samo polako. Do novca ćemo ipak doći.“

205 „Nikada, nikada! Jedino u slučaju ako se opametite i ublažite vaš zahtjev. Savjetujem vam da prihvatite ono što vam je Judita ponudila, jer inače nećete ništa dobiti! Novac nikada nećete pronaći, jer ga je moj sin dobro sakrio. Osim njega nitko drugi ne zna gdje je.“ „I vi!“ „Da, i ja!“ „A Judita?“ „Ne vjerujem da joj je rekao, jer tako što nije za žene.“ „O, u ljubavi se često sve kaže!“ „To nije uopće važno. Glavno je to što vi ništa nećete naći. Kakve koristi imate od toga što ste nas uhvatili i što namjeravate da nas predate... vlastima kad ćete i onako ostati praznih ruku.“ „To ne bi bilo nimalo utješno.“ „Dakle! Budite pametni! Pustite nas i prihvatite ponuđeni novac! Birajte: ili ćete nas pustiti pa imati novac, ili predati vlastima i ostati bez njega.“ „A koliko?“ „Nudim vam dva puta više od onoga što vam je Judita ponudila.“ „Prema tome bi nasljednik dobio nekakvu tričariju, a vi biste još uvijek posjedovali milijune i uz to još i na slobodi bili. To bi bio veoma loš posao. Pa šta vi mislite da ću vas ja predati vlastima? Ja i ne pomišljam da vas sobom teglim tako daleko.“ „A šta onda mislite da uradite?“ „Jednostavno da vam prosviram metak kroz glavu.“ „Sire, to bi bilo ubojstvo.“ „Nikako, već samo pravedna kazna. Prava ste gnusoba, a čovjek koji bi vas ubio, zaslužio bi nagradu. Mi ćemo se posavjetovati i vidjeti šta ćemo s vama uraditi. Sve mi se čini da će vam slijedećeg jutra svanuti i posljednji dan.“ „Do toga ne smije doći jer vi niste moji suci.“ „Jasno. Mi se nalazimo na Divljem zapadu i ravnamo se prema ovdašnjim zakonima. Čak i da ne spominjemo ono što se ranije dogodilo, dovoljno je već samo to što ste nas prošle noći napali i

206 postavili po danu zasjedu — pa da vam sada sudimo. Naši su životi bili u pitanju. Zakon prerije glasi: život za život.“ „Opametite se, sire! Dijelit ćemo.“ „Nikako, jer hoćemo sve.“ „Onda nećete dobiti ništa, baš ništa!“ sav bijesan počeo je da viče. „Ubijte nas, sasvim mi je sada svejedno! Tada ću barem umrijeti zadovoljan, što ćete ostati ubogi đavo, jer taj novac nećete nikada, nikada, nikada naći!“ Trostruki „nikada“je naročito otrovno i pakosno rekao. Utoliko sam ja bio mirniji. „Nemojte se toliko žestiti! Znam što znam. Kožnata torba — u koju je vaš sin strpao svoj dio novca — znam kako izgleda.“ „Kožnata?“ rekao je i umalo nije ostao bez daha. „Jeste li je vidjeli?“ Gledao me je takvim očima kao da mu život ovisi od mog odgovora. „Vidio? Pshaw! Kakve bih koristi imao da sam je samo vidio?“ „Sire, masteru, čovječe — zar je već u vašim rukama?!“ „Hm! To je torba vašeg sina i vas se to ništa ne tiče. Znam da i vi imate novaca, vaš dio i onaj vašeg brata koji ste mu oduzeli.“ „Da, imam ga, imam ga!“ zaurlao je bjesomučno. „Samo što vi do njega nećete doći! Ukoliko vam je sam đavo dao u ruke Džonatanov novac, onda mu se na tome i zahvalite. Ali vaši prsti neće dotaći moj novac!“ „O, treba samo da ispružim prste i odmah ću ga imati.“ Dok sam to govorio, oba sam kažiprsta prislonio na njegove noge. Trgnuo se i izbuljio oči kao da će mu iskočiti. Tada me je upitao: „Zar mislite da je tamo? Nisam baš toliko glup da ću ga skrivati u čarapama pa da mi na nogama iskoče žuljevi?“ „U čarapama ne, ali zato u čizmama.“ Gutao je kao da mu je nešto zapelo u grlu. „U čizmama? Možete ih slobodno svući i pogledati unutra! Tresite ih koliko vas je god volja, samo što iz njih neće ispasti ni prebijena para.“ „Znam zašto neće, jer taj novac nije u čizmama, već pod postavom.“

207 Te su ga riječi toliko pogodile da mu je glava klonula unazad. Sklopivši oči, ponavljao je samrtnim glasom: „Pod postavom!“ Odjednom se odupro nogama i svom snagom pokušao da se podigne. Lice mu je pomodrilo. Ponovo je počeo vikati: „Samo se usudi da mi dotakneš noge, ti, pseto Jedno! Pokidat ću spone i rastrgat vas u hiljadu komada!“ „Bijedni crve! Tvoja prijetnja je suluda! Novac će ostati kod tebe toliko dugo koliko mi budemo htjeli. Sada ćemo ti skinuti spone i poći ćeš sa nama.“ „Kuda?“ upitao je sada već mnogo mirnije, jer mu nismo svukli čizme. „Vidjet ćeš. Budi samo poslušan i nemoj galamiti, jer te u protivnom nećemo poštedjeti!“ Maknuli smo ga sa stola i oslobodili mu noge. Morao je i on da se popne gore, a odande da se spusti dolje, na nižu platformu, a zatim u Židovkin stan. Tamo smo mu ponovo vezali noge i položili ga na pod u susjednoj prostoriji. Ovdje je bio mrak. Tri prostorije dalje od ove nalazila se Judita pod stražom Emeryja. Otišao sam do Judite, a Winnetou se ponovo vratio gore. Sjedila je na stolici leđima okrenuta Emeryju i pretvarala se kao da nije čula moj dolazak. „Hoćeš li da te netko smijeni?“ upitao sam Engleza, dok sam oči sklopio i glavu malo nagnuo u stranu. Položio sam ruku na obraz. To je bio naš uobičajeni znak za spavanje. Emery me je odmah razumio. „Ja sam stvarno umoran i morao bih malo da odspavam.“ „Dobro, ali tko će te smijeniti? Ja sam zauzet, a i Winnetou je zaposlen, a Vogelu ne bih htio da povjerim ovako važnu dužnost.“ „Važnu? Pa valjda je sposoban da pazi na jednu ženu.“ „Mogao bi, ali sam doveo još jednog zarobljenika, i to onog starijeg Meltona.“ Čuvši to, naglo se trgla i okrenula prema nama. „Pa ja sam mislila da je pobjegao? Vi ste to i sami maloprije rekli.“ „Samo što nam je ipak pao šaka.“

208 „Vi ste odista pravi đavo! Šta ćete s njime uraditi?“ „Najprije ćemo mu skinuti čizme da vidimo šta se nalazi ispod postave. Sada i sami uviđate, senjora, da je vaša radost bila preuranjena, a vaša sprdnja pogrešna.“ „Valgame dios! Samo da sam šutjela! Sada je onaj silan novac izgubljen! Čak sam se izbrbljala iako me nitko nije pitao!“ „Varate se. Ja sam vas poticao na to a da to niste ni primijetili.“ „Ne bih rekla da je tako!“ „Kako da ne! Bit ću iskren pa ću vam reći da nam je stari Melton pao u ruke odmah čim smo stigli ovamo, dok vi o tome tada još niste imali ni pojma. Iznenadili smo ga ju njegovom stanu i vezali ga. Jedno je sigurno bilo: da se novac kod njega nalazi. Jedino nas je mučilo da saznamo gdje ga je sakrio, a znali smo da ćemo to najlakše od vas saznati.“ Uto je skočila sa stolice, pojurila prema meni, ispružila ruke želeći da me svega izgrebe. Bila je užasno bijesna i počela da viče: „Lazove, čudovište! Znači, vi ovako varate ljude! Pod vašim naoko toliko poštenim licem skriva se tolika podlost kakvu na ovom svijetu nitko ne bi mogao zamisliti! Najradije bih vam čitavo lice izgrebala!“ Zbog toga se nisam uzbuđivao, već mirno odgovorio: „Ukoliko zaželim, vi ćete još i veću glupost uraditi.“ „Nikada, ne, nikada!“ ponavljala je tvrdoglavo. „Nikada vam više neću pričiniti veselje da me nadmudrite. Došli ste kako bih opet nešto izbrbljala i poslužili ste se ponovo velikom laži.“ „Laž? Mogu li doznati kakvu laž?“ „Da ste uhvatili starog Meltona.“ Upravo sara i čekao da mi to kaže. Judita nije ni slutila da sam je doveo na tanak led. Bila je na najboljem putu da počini i drugu glupost. „To da je laž?“ rekao sam. „Ne znam čemu bi mi koristila!“ „Znate vi to dobro kao i ja. Možete li mi dokazati da ste istinu govorili?“ „Da“ „A gdje je Melton? Zašto mi ga ne pokažete?“

209 „On je vezan i ne mogu ga dovesti.“ „Prazan izgovor! Mogla bih ja do njega otići. Samo što mi to nećete dozvoliti.“ „A zašto ne bih. Vrlo rado!“ „Onda pođimo!“ Da, naprijed!“ Dohvatio sam svjetiljku i pošao s njome prema prostoriji u kojoj je ležao Melton. Ugledavši ga, sva je pretrnula. „O dios, istina je, stvarno istina! Senjor Melton, kako ste mogli dozvoliti da vas uhvate?“ „Zar niste i vi uhvaćeni?“ zagunđao je. „To je sasvim nešto drugo! Vi ste muškarac, imali ste uza. se oružje, a ja sam ...“ „Dosta!“ prekinuo sam je. „Ispunio sam vam želju i pokazao zarobljenika. Međutim, ne mogu vam dozvoliti da s njime razgovarate. On će ovdje ležati sve do sutra ujutro. Čim svane, bit ćemo i mi ovdje da se s njime malo našalimo i pogledamo šta se nalazi u čizmama. Pođite sada sa mnom!“ Okrenuo sam se i namjerno pošao prvi i ponašao se kao da me ništa ne zabrinjava. Međutim, uspio sam ipak da uhvatim znak koji mu je dala, što je trebalo da znači da će kasnije navratiti. Ja sam upravo to i želio, jer ću tako moći saznati kuda je pobjegao Džonatan. Ona će bezuvjetno to starome saopćiti — čim joj se bude ukazala prilika da kradom dođe do njega. „No, zar me i sada još smatrate lažovom?“ upitao sam je kada smo se opet našli u njenoj sobi. „Ovog puta ste istinu govorili, ali znajte da ću ubuduće još više paziti šta govorim. Meni nećete moći više nikada da postavite bilo kakvu klopku!“ „Nemojte se istrčavati! A tebe, Emery, zamolio bih da od sada budeš još više na oprezu. Naša dva zarobljenika nikako ne smiju stupiti u kontakt. Ova senjora bi bila u stanju da tom starcu pomogne u bijegu. Nakon dva sata doći ću da te smijenim. Ranije nikako ne mogu.“ „Well, svoju dužnost ću izvršiti iako sam vraški umoran.“

210 Još jednom sam mu dao znak, a zatim otišao. Odmah je shvatio da nešto želim pa me je otpratio do samog ulaza. Tamo me je tiho upitao: „Kakve to veze ima sa spavanjem? Zašto se moram pretvarati da sam umoran?“ „Judita želi da ode do starca. Potrudi se da bar desetak minuta razgovaraš s njome što glasnije kako ne bi čula šta se gore događa. Poslije se možeš pretvarati kao da si zaspao i nemoj se probuditi sve dok ja ne dođem.“ „A šta ako ona ode?“ „Nećeš je sprečavati.“ „Ali ona će možda ipak osloboditi starca?“ „Neće. Ja ću ga odande odnijeti i sam leći na njegovo mjesto.“ „Izvrsna ideja! Baš me zanima kako će se sve završiti.“ Emery se vratio natrag do Židovke, a ja sam otišao gore po Winnetoua. Starom Meltonu smo vezali ponovo maramom usta i nos i onda ga odnijeli u lijevo krilo tog kata. Winnetou me je sada vezao isto onako kao što je bio i Melton vezan i položio me na mjesto gdje se do sada on nalazio. Nije zaboravio da mi skine opasač, a nastojali smo da mi i odijelo bar naoko bude slično njegovom. Apač se opet vratio gore i ja sam s napetošću čekao da vidim kako će se sve to odvijati. Bio sam potpuno uvjeren da će Judita doći. Međutim, nisam bio baš najsigurniji da će reći ono što sam želio da saznam. Čuo sam je kako razgovara s Emeryjem, Nakon nekog vremena razgovor se utišao. Prošlo je četvrt sata i još četvrt. Čuo sam odjednom neki šum. Znači, dolazi. Uto je neka ruka počela da me opipava, i to po nozi. Trgnuo sam se kao što čini čovjek kada se preplaši. Uto sam začuo tihi glas koji me je upozoravao: „Budite mirni, senjor Meltone! To sam ja!“ „Tko?“ odgovorio sam isto tako tihim glasom. „Ja, Judita! Želite li bježati?“ „Grom i pakao! Samo da mogu!“ „Moći ćete jer ću vam ja pomoći. Jeste li maloprije primijetili znak koji sam vam dala?“ „Da.“

211 „Taj Shatterhand je stvarno veoma naivan i pravi mi je užitak da mu podvalim. Ja sam maloprije dobro osmotrila kako ste vezani. Podignite ruke. Ponijela sam nož.“ Podigao sam i ona mi je prerezala spone. Odmah iza toga mi je i noge oslobodila. Sjeo sam i pri tome namjerno proizveo šum. Želio sam da me upozori da budem oprezniji kako joj moji kratki odgovori ne bi bili sumnjivi. Morao sam izbjegavati da govorim duže jer bi me inače po glasu morala prepoznati. „Tiše, tiše!“ upozorila me je. „Može da se probudi moj čuvar.“ „Čuvar?“ upitao sam. „Da. Prava je sreća što je zaspao. Oni misle da vam sutra oduzmu novac, a morate znati da bi tada došla u pitanje ne samo vaša sloboda već i život. Vi morate da bježite k Džonatanu.“ „A gdje je on?“ „I on je „pobjegao. Ja sam mu pomogla. Otići će gore k Mogollon Indijancima. Njihov se poglavica zove Bitsil-Niyol — Jaki Vjetar. On je bio prijatelj „moga muža i rado će prihvatiti Džonatana. Ukoliko i vi pođete za njim i budete rekli poglavici da sam vas ja poslala, bit ćete srdačno primljeni kao i vaš sin. Kasnije ću i ja stići.“ „Kada?“ „Kada ova četvorica odu. Oni se ponašaju kao da su gospodari čitavog svijeta. Ja moram ostati ovdje da saznam kamo će oni krenuti. Iza toga ću. poći i ja, pa ću se sa Jonatanom sastati kod Klekie-Tse — ,Bijele stijene’. On će me tamo čekati. A sada bježite, samo se čuvajte da vas ne uhvate!“ Otišla je, dok sam ja čekao još neko vrijeme pa sam tada ustao i otišao na platformu. Tamo je sjedio Winnetou. „Poznaje li moj brat Bitsil-Nivola, poglavicu Mogollon Indijanaca?“ upitao sam ga. „Da“, rekao je. „To je hrabar ratnik i nije još nikada prekršio riječ.“ „Postoji li na njegovom području kakvo mjesto po imenu KlekieTse?“ „Da. Znam gdje se nalazi ta stijena. Zašto se moj brat raspituje za tog poglavicu i to mjesto?“

212 „Zato što Džonatan Melton bježi tamo.“ „Uff! Od koga je to Old Shatterhand saznao?“ Kada sam mu sve ispričao, tiho se nasmijao. „Moj brat je lukav kao lisica. Mi ćemo također odjahati do ,Bijele stijene’.“ Uto su prošla ona dva sata te sam sišao da prividno zamijenim Emeryja. Stajao je naslonjen na stolicu, opuštene glave, i pretvarao se kao da spava. Judita je sjedila na drugoj stolici i dočekala me pobjedonosnim izrazom lica. „O, a šta je to!“ viknuo sam. „Sve mi se čini da spavaš.“ Čuvši me, prividno se proteglio kap da se sada budi iza sna i pravio se kao da je zbunjen. „O, pa stvarno! Ipak sam zaspao, ali to nije moglo biti duže od nekoliko minuta.“ „Nekoliko minuta?“ smijala se Judita. „Senjor, spavali ste skoro čitava dva sata a da se niste ni pomakli.“ „A šta ste vi za to vrijeme radili?“, upitao sam. „Mnogo štošta. Čak sam se malo i prošetala kroz sve prostorije.“ „Da možda niste bili i kod Meltona?“ „Jasno! Mogu vam čak i to reći da je njegov zatvor prazan. Otišao je za sinom.“ „Onda moram smjesta...“ Ponašao sam se kao da sam veoma uzbuđen, dohvatio lampu i pojurio napolje. I ona je potrčala za mnom kako bi uživala u mom bijesu. Na kraju je i Emery pošao polako za nama. Naravno, pravio sam se da sam ljut kada sam našao na pođu prerezane spone. „Netko mu je pomogao“, ljutito sam rekao. „On nikako nije mogao sam sebi da prereze spone. Samo da znam tko — o, senjora, sve mi se čini da vi najbolje znate tko je mogao to biti.“ „Mislite?“ rekla mi je upravo smiješnom nadmenošću. „E, pa bit ću iskrena. Da, ja sam bila, senjor.“ „Vi, vi ste ga oslobodili?“ „Da! A što je s onom drugom glupošću koju ste sa tolikom sigurnošću očekivali da ću učiniti? Sada ispunite obećanje pa mi recite

213 gdje bi mogao biti Džonatan Melton! Da, da...“ — nasmijala se na sav glas — „lice poput vašeg je pravo oličenje gluposti. Pođite i popravite se, senjor!“ “Hm, rado ću poslušati vaš savjet, samo bih vas zamolio, senjora, da i vi pođete sa mnom kako biste se uvjerili koliko sam se popravio!“ „Neka bude. Budite tako ljubazni i prvi pođite!“ Odveo sam je u onu prostoriju u koju smo smjestili Meltona. Emery je pošao za nama. Već smo se nalazili pred zavjesom, a, ona je još uvijek pobjedonosno gledala u mene. „Znači, ovdje ćete mi pokazati koliko ste se popravili? Hajde, otvorite!“ „Da, senjora. Sada ćete se uvjeriti koliko sam se popravio, a ujedno ćete doznati i za vašu drugu glupost koju sam vam prorekao. Pogledajte!“ Povukao sam zavjesu i ona je pošla unutra. Čim je pogledala u sobu, već je ustuknula i počela vikati: „Valgame dios! Pa tu leži Melton!“ Njezine oči lutale su bespomoćno od njega do mene, pa ponovo do njega. „Da, Melton“, potvrdio sam. „Naravno! A šta ste mislili koga ćete ovdje ugledati?“ „Melton; Melton!“ ponovila je. „Naprosto ne mogu da vjerujem! Mora da je neka čarolija! Dozvoljavate li da govorim s njime, senjor?“ „Ne. Pođite sada sa mnom natrag u vaš stan!“ Stigavši dolje, srušila se na stolicu i upitno me gledala. Nestalo je nadmenosti. „Znajte, senjora, da još nikada nisam prekršio riječ“, počeo sam. „Upravo sam htio reći kamo je Džonatan Melton pobjegao. On se sada nalazi na putu do Snažnog Vjetra, poglavice Mogollon Indijanaca. I vi ste kasnije namjeravali da pođete za njim i da se nađete kod ,Bijele stijene’. Da li je tako ili ne?“ Čuvši to, skočila je sa stolice. „Tko vam je to odao?“ „Vi ste mi to lično rekli.“ „Ja - ja... ?“

214 „Da. Samo se sjetite vlastitih riječi: ,Taj Shatterhand je stvarno veoma naivan i pravi mi je užitak da mu podvalim!’ Ne bi bilo loše kad bih uvijek doživljavao ovakvu vrstu podvala!“ Preneraženo je gledala u mene i najzad promucala: „Ja — ja — ja — vas ne razumijem!“ „Onda ću vam priteći u pomoć. Da li znate kome ste u stvari prerezali spone?“ „Glupog li pitanja! Pa Thomas Meltonu!“ „,Niste. Vidjeli ste ga tamo gore vezanog. Bili ste toliko ljubazni da mene oslobodite spona.“ „Vas — vas... ?“ „Da. A sada dolazi na red ona glupost koju niste htjeli nikada da učinite. Džonatan Melton, glavni krivac, nestao je sa čitavim novcem. Vi ste istina znali kamo je otišao, samo što sam i ja to morao saznati. Zbog toga sam dopremio ovamo njegovog oca i pokazao vam ga, ali sam ga odmah iza toga uklonio i zatražio da me vežu, pa sam legao na njegovo mjesto. Znao sam da ćete doći jer sam primijetio mig koji ste dali Meltonu. Sir Emery se morao pretvarati kao da spava. Vi ste se onda odšuljali f otišli onamo gdje sam ja ležao, presjekli ste mi spone, pa ste bili toliko ljubazni i rekli sve što sam htio da saznam. Žalim vas, jer nije nikako ugodno da jedna dama mora slušati takve stvari. O tome više nećemo govoriti. Jedino bih vam htio još napomenuti da sam sada prisiljen da vas vežem, jer biste možda opet pokušali da oslobodite starog Meltona.“ „Da me vežete, vežete? Pa ja vam više i onako ne mogu ništa naškoditi!“ „Ne bih rekao! Doduše, mogao bih vas učiniti bezopasnom sve da vas i ne vežem, čak sam spreman da to i učinim, ali samo pod uslovom da mi na moja pitanja istinu odgovorite.“ „Dobro, pitajte!“ „Želim samo da vas upozorim kako vam neće uspjeti da me prevarite. Odmah ću primijetiti kada budete lagali. Znajte da vas u tom slučaju čeka dvostruka kazna.“ „Bit ću iskrena.“

215 „Nadam se. U vašem je interesu. Recite mi dakle da li je Melton pobjegao na konju?“ „Dobio ga je od onih ljudi kod kojih ste proveli jednu noć.“ „A da li je naoružan?“ „Ponio je pušku, nož i revolver.“ „Kako će se snaći kada još nikada nije bio u ovom kraju? Hoće li znati koji put vodi do Mogollon Indijanaca?“ „Da. Treba samo da ide uz Flujo Blanco, a zatim da skrene prema planinama koje će se pred njim pojaviti. U stvari, te su planine Sierra Blanca, a sigurno će uz put naići na njih.“ „A gdje se nalazi ,Bijela stijena’ kod koje treba da se sastanete sa Meltonom?“ „Također u Sierra Blanci.“ „Kako je Melton došao na ideju da pobjegne k Mogollon Indijancima?“ „Ja sam mu to preporučila, a također predložila da se sastanemo kod one stijene. Iskrenija od ovoga ne bih mogla biti!“ „Ne bih baš rekao!“ i „Kako to? Znala sam da ćete ga progoniti, pa sam vam ipak odala kamo je pošao i gdje će me sačekati. Znači, uvukla sam ga u opasnost da bude uhvaćen od vas. Zar možete još nešto više od mene zahtijevati?“ „Da. Zahtijevao sam da mi kažete istinu, a vi ste me sada slagali. Dali ste mi krive podatke o nastambi Mogollona i o položaju ,Bijele stijene’. Naveli ste mi krivi pravac. Htjeli ste da krenemo u suprotnom smjeru kako bismo izgubili na vremenu, a Melton što dalje izmakao i mi izgubili trag. Uz Sierra Blancu, a i na njoj, stanuju Niora Apači. Mi bismo dospjeli do njih ako pođemo onim putem koji ste vi naveli. Ja međutim znam da ćemo morati krenuti baš prema zapadu, jer tamo leže Mogollon planine po kojima su i Indijanci koji tamo stanuju dobili ime. Znajte da se ja ne dam prevariti.“ „Znači da sam ja krivo obaviještena ukoliko ste vi u pravu, senjor.“ „Ne lažite toliko uporno! Vidim da nas na svaki način želite obmanuti, pa ćemo vas za kaznu vezati jer niste poštovali moje upozorenje.“

216 „To nikako nećete uraditi!“ povikala je i ustremila se na mene. „Ja to ne dozvoljavam!“ Uto se oglasio Emery: „Zašto trošiš tolike riječi! Eno, tamo su kaiševi. Dođi i veži je!“ U tren oka se stvorio iza njezinih leđa, zgrabio je za ruke i laktove povukao unazad. Taj postupak, tako brz i kratak, tako ju je iznenadio da je ostala bez riječi, pa se nije ni branila. Oko gležnjeva sam joj omotao jedan kaiš, a drugi oko ručnih zglobova. Tada smo je položili na zemlju. Sada više neće moći da ode do starog Meltona i da mu u bilo čemu pomogne. Osim toga, nitko više nije morao da sjedi kod nje i da bude na oprezu. Kada smo s time bili gotovi, Emery i ja pošli smo do Winnetoua. Čim sam stigao, saopćio mi je da se ,Bijela stijena’ stvarno ne nalazi u Sierra Blanci, već u Mogollon planinama. Znači da smo dobro učinili što smo je vezali. Jutro smo dočekali na platformi. Yume su pustile da im se ugasi vatra, ali se nisu makli sa mjesta gdje smo ih ostavili. Nas su sada smatrali gospodarima puebla. Šta rog Meltona s mo donijeli gore. Imali smo razloga da mu ne kažemo da mu je sin umakao i kuda je otišao. Htjeli smo da mu skinemo čizme, no on je zaurlao od bijesa i trzao se sputanim nogama na sve strane, pa smo ga morali ukrotiti. Položili smo ljestve na platformu i za njih ga vezali. Oko njegovih butina i ljestava omotali smo jake kaiševe kako nam ne bi mogao smetati u poslu. Međutim, on se i sada počeo valjati po pođu zajedno sa ljestvama. Kako nismo imali drugog načina da ga ukrotimo, to su Winnetou i Emery klekli na njega i tek sam tada uspio da mu svučem čizme. Bile su postavljene tankom kožom. Čim sam ih iznutra počeo opipavati, odmah sam osjetio da se nešto nalazi između gornje kože i postave. Palo mi je u oči da je šav kojim je gornja koža bila spojena sa postavom bio svjež. Znači da je novac tek prije kratkog vremena stavio u čizme. Vjerojatno mu je kod šivanja Židovka pomagala, pa je zato i znala gdje je Melton čuvao opljačkani novac. Uz pomoć noža otparao sam postavu. Melton nije više vikao. Pomirio se sa sudbinom, ali su mu zato oči pune gnjeva pratile svaki pokret mojih ruku. U prvoj se čizmi nalazio tanak, papirnati paket u obliku koverte, dok su u onoj drugoj bila dva paketa. Otvorio sam ih.

217 U svakom od ona dva paketa bilo je po deset hiljada funti sterlinga. Iz trećeg paketa sam izvukao petnaest hiljada dolara u vrijednosnim papirima. „Master Melton, hoćete li nam reći kako ste došli do tog novca?“ upitao sam ga. „Neka vas vrag nosi!“ izderao se na mene. „Od mene nećete ništa saznati.“ „Nemojte biti baš toliko uvjereni! Znam šta treba da uradim pa da progovorite. Ukoliko nam i unatoč tome ništa ne kažete, nećemo znati za milost. Želim samo da vas upozorim da baš nije časno da nekakav bivši tuniski oficir dobije batina.“ „Batine? Zar ćete me batinati?“ „Da. Dakle, hoćete li nam odgovoriti?“ „Ne, pa makar me i dotukli, vi, bitange jedne!“ „Nemojte da vam se smijemo! U stvari, nama nije ni potrebno da nam bilo što kažete jer smo dovoljno pametni da sami odgonetnemo.“ „E pa kad ste toliko pametni, onda vi recite meni!“ „Vi i vaš brat ste, svaki, dobili po deset hiljada funti kao dio ukradenog nasljedstva. Džonatan vam je isplatio u funtama.“ „Deset hiljada funti! To je prava sitnica kada su u pitanju milijuni! Šta mislite da bismo mi bili zadovoljni da je na tome ostalo?“ „Ne. Svakako je trebalo da dobijete i više od toga. To što smo našli kod vas u stvari je bio samo predujam, jer ste morali da se rastanete sa Džonatanom!“ „Gle, gle, kako ste pametni, master Shatterhand! A otkuda onih petnaest hiljada dolara?“ „To je novac vašeg brata. On je uvijek uza se imao veći iznos. Vi ste mu oduzeli tih petnaest hiljada kao i onaj ostali novac.“ „Na krivom ste putu. To je moj novac.“ „To što tvrdite uopće nije važno, jer ćemo vas odmah naučiti kako treba da govorite. Tu pred vama stoji nasljednik kojega ste prevarili, pa će vam on odriješiti jezik. Master Vogele, budite tako ljubazni i siđite s puebla i donesite s onog grma dolje nekoliko savitljivih šiba!“

218 Vogel me je poslušao. Kada se vratio sa šibama, Meltona smo ponovo vezali za ljestve, ali sada s okrenutim leđima. „E pa, hoćete li govoriti?“ upitao sam ga još jedanput. „Neću!“ zaškrgutao je. „Tucite, master Vogel!“ Umjetnik je svom snagom počeo da ga udara šibom koju je odsjekao sa grma. No bez ikakve koristi. Melton je stisnuo zube i ni glasa nije dao od sebe. Tada je primijetio Emery: „To nije ništa. Naš mali master Vogel nema srži u kostima. Dodajte meni jednu šibu! Kladim se da ću ga natjerati da progovori.“ Već pri prvom Englezovom udarcu Melton je užasno kriknuo. Na leđima mu se pojavila krvava oteklina. Pri drugom i trećem udarcu uspjeh nije bio manji. Slijedeći udarci doprli su do živog mesa i zbog nepodnošljive boli progovorio je: „Stanite! Reći ću!“ „Dakle, odakle potječu onih deset hiljada funti?“ upitao sam. „Od nasljedstva“, priznao je. „A drugih deset hiljada ste ukrali od brata kojega ste ubili?“ „Da.“ „A onih petnaest hiljada dolara...?“ „... su također novci mog brata. Sada sve znate.“ „Lijepo! Sada ste iskusili i vidjeli da vas čovjek ipak može natjerati da progovorite. Sami ste krivi što ćete kasnije prilikom jahanja imati zbog batina neugodnosti.“ „Šta? Zar ću morati da pođem s vama? Novac je sada u vaš im rukama pa me pustite da sam odem!“ „Jeste li poludjeli, master? Gonio sam vas po čitavom Divljem zapadu zbog višestrukog ubojstva. Tražio sam vas u Egiptu i Tunisu. A eto, jurili smo za vama preko prerija, pa valjda ne mislite da ćemo vas pustiti sada kada smo vas najzad uhvatili!“ „Budite pametni, masteru! Kakva vam je korist od toga da me vidite na vješalima?“ „Nikakva, to je istina. Međutim, vi ćete ipak tamo završiti. Vaša smrt će mi tek biti garancija da više nećete nikom ništa moći učiniti.“

219 „Radite što znate, pseta, i neka ste prokleti za vječita vremena!“ „Da, mi ćemo raditi što znamo, ali će vaše hiljadostruko prokletstvo u stvari pogoditi vas. Master Vogel, izvolite vaš novac.“ „Neka se uguši u njemu dvadeset hiljada puta!“ vikao je Melton. Vogel je sav preblijedio. Držeći u rukama sva tri omota, rekao je isprekidanim glasom: „Nebesa! Koliki novac! Krv mi navire u srce, to je mnogo, mnogo, zaista vrlo mnogo!“ Htio je da dijeli s nama, ali mi smo odbili. „Nadam se da ćete imati još i više. Sklonite novac i vodite o njemu računa!“ „Dobro, neka za sada bude kod mene. Kasnija ćemo imati više vremena da se dogovorimo.“ Skinuli smo Meltona s ljestava. Čak mu je i stajanje pričinjavalo bol. Oslobodili smo mu noge pa je morao s nama da pođe dolje, jer smo htjeli da krenemo dalja.

220 XI BRZA STRIJELA Čim smo stigli dolje, odmah smo od Yuma zatražili da nam pokažu Meltonovog konja. Kada je bio osedlan, naredili smo mu da se popne na njega, a zatim smo ga vezali. Vratili su nam naše konje. Od Crvenokožaca smo kupili sušenog mesa. Indijancima smo rekli da ćemo otići, ali da najprije idemo po naša lasa. Upozorili smo ih da ih ne smiju dirati ili oštetiti. Pustili su nas da pođemo bez ikakvih smetnji. I unatoč tome smo primijetili da ih veoma ljuti što se moraju držati po strani. Ako se s njima bilo kada ponovo sretnemo, znali smo da će nastupiti kao neprijatelji. Sada je zapravo trebalo da jašemo uz kanjon Flujo Blanca. Međutim, morali smo da svratimo do Indijanke i ispunimo obećanje. Osim toga trebalo je da uzmemo i naša lasa. Zbog toga smo jahali niz rijeku. Poslije nekog vremena skrenuli smo prema istoku jer je u tom pravcu ležala kuća. Već nakon dva sata smo stigli do nje. Žena nas je dočekala pred vratima. „Da li je moja crvena sestra noćas imala kakav posjet?“ upitao sam je. „Da“, priznala je. „Onaj mladi bljedoliki kojega želite uhvatiti bio je ovdje i zahtijevao da mu dam našeg drugog konja.“ „Zar si mu ga dala?“ „Nisam, uzeo ga je sam. Htjela sam ga u tome spriječiti, ali mi je zaprijetio smrću,“ „Znači da je odjahao bez sedla?“ „Nije, i to je silom uzeo.“ „Da li ti je dao kakav nalog?“

221 „Da. Treba da isporučim bijeloj squaw da je sretno pobjegao i neka čim prije i ona pođe za njim. Drugo mi ništa nije rekao, već pošao prema jugu.“ „S tobom smo zadovoljni pa ćeš i dobiti ono što smo obećali.“ Svaki od nas joj je nešto poklonio, a to je bilo dovoljno da stigne do svojih pa da kod svojih bude smatrana čak i bogatom. Tada smo se vratili prema jugu da uzmemo naša lasa. Čim smo stigli do ruba kotline, odnosno do mjesta sa kojega smo spustili lasa, ustanovili smo da su sve Yume bile na okupu i gledale gore. Čekali su da dođemo. Na najvišoj platformi stajala je Židovka. Znači da su je iza našeg odlaska oslobodili. Mržnja koju je sada osjećala prema nama bila je još veća. Nije znala na koji način da nam se osveti. Naime, odsjekla je komad lasa, i to onoliko koliko je rukama mogla da dohvati, pa ispružila ruku u kojoj je držala taj komad: posprdno se izrugivala. Morao sam se nasmijati. Emery je dohvatio pušku, prislonio je uz rub ponora i uperio u nju. Čim je ugledala cijev puške, odjurila je vičući i nestala u otvoru koji je služio kao prilaz u zadnji kat. Povukli smo lasa i utvrdili da su nam preostala još dva i pol. Iza toga počelo je naše gonjenje Džonatana Meltona. Već su prošla četiri sata otkako smo napustili pueblo. Računali smo da je mladi Melton bio u prednosti punih osam sati. Obratio sam se zbog toga Apaču: „Koliko ima do ,Bijele stijene’?“ „Imamo dobre konje, pa nam neće više trebati od dvadeset sati.“ „Bit će više od dvadeset sati, jer Meltonov konj neće moći ići ukorak s našim. To je dnevno po dvanaest sati, što znači da ćemo sutra onamo stići. Šta misli Winnetou, hoće li nas Snažni Vjetar ljubazno primiti?“ „Mogolloni nisu baš najprijateljskije naklonjeni Apač ima, iako im ja do sada nikada nisam učinio ništa nažao. Zašto bi nas dočekao kao neprijatelja?“ „Melton će ga nahuškati protiv nas.“ „Da, ukoliko stigne prije nas.“

222 „Stići će. Taj će čovjek nastojati svim snagama da što brže izmakne ispred nas.“ „Ne znam zašto bi mu bilo potrebno da se toliko žuri? On je siguran da Judita nije ništa odala.“ „Možda se ovdje radi o nečemu što bi moglo biti kobno po nas. Ukoliko bude mislio da ćemo se duže zadržati u pueblu, nagovorit će Mogollone da s njime pođu do puebla kako bi nas napali.“ „To je, dakako, moguće. U tom slučaju morali bismo ih uz put sresti i sa sigurnošću računati da će nas neprijateljski dočekati.“ Pazili smo kako razgovaramo da nas stari Melton ne bi čuo. Ovaj nas nije ni pogledom udostojio. Mrko je gledao preda se i sigurno su mu glavom prolazile mračne misli. S vremena na vrijeme bi se začuo duboki uzdah ili ljutito stenjanje. Mora da ga je bolio onaj dio tijela po kojem je bio išiban. Nije moglo biti ni govora da stignemo Džonatana Meltona. To smo veoma brzo uvidjeli. Konji Vogela i Meltona nisu bili konji Komanča. Zarobljenik je pak nastojao da nam što više uspori jahanje. Bio bi pravi glupak kad ne bi znao’ da jurimo za njegovim sinom. Winnetouu je ovaj kraj bio dobro poznat, a osim toga bio je i vanredno pouzdan vodič. Držali smo se tačno Džonatanovog traga. Znali smo da još nikada do sada nije boravio u ovom kraju i da se pridržavao uputa koje mu je Židovka dala. Međutim, pogodio je pravac tako dobro kao da je ovaj put prevalio već nekoliko puta. Put je stalno vodio uzbrdo i pred večer smo stigli na visoravan koja leži između Sierra Blance i Mogollon planina. Onaj dio gdje smo mi stigli nije uopće bio šumovit. Sve sama štura, zakržljala trava koja me je podsjećala na Punu u peruanskim Alpima. I vjetar, koji je oštro i hladno dopirao sa zapada, bio je isti kao i tamo. Ubrzo nam je bilo hladno. Čovjek se malo-pomalo odvikao od tako svježeg zraka. „Hoćemo li sa još zaustavljati prije noći?“ upitao je Emery. „Samo ako bude potrebno“, rekao je Winnetou. „Pa valjda nećemo jahati do sutra ujutro! Bit će pametnije da potražimo već sada pogodno mjesto za logorovanje nego da se kasnije zaustavimo kada već padne mrak.“

223 „Moj je brat u pravu. Znam za jedno mjesto. To je nekakav stjenoviti zid i veoma pogodan da nas zaštiti od vjetra. Za četvrt sata bit ćemo tamo.“ Nakon četvrt sata ugledali smo omanje brdo. Stršilo je iz visoravni, i dok mu se strana, okrenuta zapadu, sasvim blago spuštala, dotle je ona druga, prema istoku, bila okomita i predstavljala zaštitni zid kamo nije mogao da dopre vjetar. Bilo je tu i podosta grmlja, znači, imali smo drva za vatru koja nam je kraj ovakve hladnoće i te kako bila potrebna. Sjahali smo, a zatim odvezali starog Meltona. Nije mogao ni sjahati, a ni hodati. Toliko se bio ukočio. Morali smo ga odnijeti pod onaj strmi zid gdje smo ga položili na zemlju.. Prikolčali smo naše konje pa otišli u potragu za suhim granjem i na kraju pripalili vatru uz koju smo legli što smo bliže mogli. Prihvatili smo se jela. I Melton je dobio svoj dio mesa, pošto sam ga nožem usitnio i komad po komad mu stavljao u usta. Nisam bio voljan da mu ruke oslobodim čak ni kod jela. „Hoćemo li stražariti?“ raspitivao se Emery. „Možda nije ni potrebno“, odgovorio je Winnetou. „Tu nema nikakvog neprijatelja.“ „Dobro, onda ćemo svi spavati! San nam je i onako potreban.“ „Pa ipak će biti pametnije da stražarimo“, rekao sam. „Prije svega moramo da pazimo na Meltona, a osim toga nemam povjerenja u njegovog sina. On, doduše, nije nikakav prerijac, ali zato nije ni glupan. Mogao je ipak posumnjati da smo saznali kuda ja pobjegao. U ovom slučaju mora biti načisto s time da idemo za njim. A što onda ako nas negdje vreba?“ „Hm!“ zagunđao je Emery. „Ne bih rekao da je baš toliko iskusan, ali ako si baš zabrinut, nemam ništa protiv da stražarimo,“ Bacali smo kocku. Prva straža je dopala Winnetoua, druga Emeryja, iza njega sam ja došao na red, a onda Vogel — i to svaki po sat i pol. To je ukupno iznosilo šest sati, sve do onog trenutka kada smo morali ponovo dalje krenuti. Sada je bilo oko devet sati uveče. Napori u zadnje vrijeme su me toliko iscrpli da sam čvrsto zaspao. Emery me je morao dva puta gurnuti da bi me probudio. Emery je legao a ja sam bacio na vatru novo drvlje da bi zagrijao spavače. Svuda

224 unaokolo vladala je duboka tišina. Jedino je kraj našeg zaštitnog zida fijukao vjetar. Da ne bih zadrijemao, svaki čas bih ustajao i prošetao malo unaokolo. U tome je prošlo i moje vrijeme, pa sam morao da probudim Vogela. Bilo mi ga je žao jer nije bio naviknut na ovakve napore. Vidio sam da duboko spava, pa sam ga ostavio na miru i riješio da ja odstražarim i njegovo vrijeme. Nakupljeno drvlje bilo je skoro sasvim izgorjelo, pa sam zbog toga krenuo da donesem još koju granu ili grančicu. Budući da smo bili pokupili sve što se moglo naći u najbližoj okolini, morao sam da odem malo dalje. Zbog mraka bio sam prisiljen da se oslonim na svoje čulo opipa. Dok sam zavlačio ruku u ovaj ili onaj grm, sve sam se više udaljavao od vatre. Jasno je da to nije moglo biti nečujno. U tom traženju bi zapucketala koja grana ili grančica, a kakav li je to bio šum koji sam sada čuo? Hm! Da li je to zvižduk vjetra? Ili je to bilo njištanje konja? Osluškivao sam. Šum se ponovio. Ukoliko se nisam prevario, tada je taj zvižduk dolazio desno od mene. Odložio sam suharke, legao potrbuške i u ovakvom položaju puzao dalja. Ne bih mogao reći da je bilo baš jednostavno provlačiti se kroz grmlje. Ukoliko se radi o neprijatelju skrivenom u grmlju, mogao sam ga otkriti jedino tako ako čitav prostor pretražim u cik-cak liniji. Ovako bih mogao zaviriti barem jedanput u svaki grm, samo što bi to sigurno satima potrajalo, a ja bih samo polovinu terena prešao. Međutim, drukčije nisam mogao postupiti. Puzao sam dakle kao što sam već napomenuo, najprije na desnu stranu do stijene a onda ponovo na lijevu stranu do kraja grma. Sporo sam napredovao, dok... o, opet je odjeknuo isti zvuk, a sada sam jasno čuo i njištanje konja. Znao sam sada čak i mjesto na kojem je ta životinja morala biti. Bilo je to negdje u blizini one strme strane brda do koje nije mogao da dopre vjetar. Znači da se i vlasnik tog konja tamo sklonio. Tko bi to mogao biti? Ukoliko je prije nas stigao, morao nas je bezuvjetno vidjeti. Zašto se sklonio ovdje? Zbog čega nam nije prišao ukoliko ne smjera neko zlo. Zašto nije pobjegao ako nas se boji? Možda je čak i poslije nas stigao. Ako je tako, morao je da primijeti našu vatru. On se svakako došuljao do nas da izvidi tko smo. To što je ostao u našoj blizini moglo je biti iz prijateljskih, a tako isto i iz neprijateljskih

225 pobuda. Sigurno se nalazimo u opasnosti, ukoliko se radi o većem broju ljudi. Morao sam na svaki način saznati na čemu smo. Zbog toga sam ponovo otpuzao do onog zida i produžio dalje. Ukoliko se nisam prevario, sada sam se morao nalaziti samo pedesetak koraka daleko od konja koji je zanjištao. Vukao sam se po zemlji četveronoške vodeći računa da se ne odam, dok na kraju nisam izračunao da sam stigao na određeno mjesto. I tačno, lijevo od mene stajao je konj, samo što nije bio jedan, već tri, pet, pa još i više. Svi su bili prikolčani. Jahači su morali biti negdje u blizini. Puzao sam dalje, stalno između zida i konja. Uto sam ispred sebe, u visokoj travi, ugledao nekakav dugačak, odeblji predmet, okrugli zavežljaj. A šta je to? Iako je to bila velika smjelost, ipak sam se dovukao onamo. Ispružio sam ruku da opipam i vidim šta li se u tom zavežljaju nalazi. Osjetio sam da se ovdje radi o nekom čovjeku omotanom u nekoliko ćebadi. Gel je li su ostali? Kako nisam mogao proći između zida i zavežljaja, morao sam napraviti luk. Tako sam stigao na manju čistinu. I gle, tu su sjedili upravo oni koje sam tražio! Čuo sam kako poluglasno razgovaraju. Morao sam barem nešto čuti o čemu razgovaraju. Odvažio sam se i pošao još bliže k njima. Zaustavio sam se iza oveće stijene pred kojom su čučala dvojica. Na domaku moje ruke nalazio se i nekakav grm. Ovaj zaklon je bio siguran i znao sam da me ne mogu primijetiti. Zavukao sam glavu između grma i stijene i naćulio uši. O, pa oni govore jezikom Yuma! Da nisu možda stanovnici puebla krenuli odmah za nama? Kakva zamisao! Ja je ipak nisam smatrao nemogućom. Upravo je jedan od njih rekao: „Nije trebalo da čekamo, već da odmah napadnemo.“ Iako nije glasno govorio, ipak sam ga po glasu odmah prepoznao onog Crvenokošca u čijoj je kući preksinoć bio izvršen prepad na nas. Moja je slutnja, znači, bila tačna. Imao sam pred sobom pueblo Indijance. „Bila bi velika greška“, proturječio je njegov susjed. „Naši meci bi pogodili uhvaćenog Meltona, upravo onoga kojega smo mislili osloboditi.“ „Ne, njega ne bi pogodili, jer je vatra gorjela.“

226 „Sjeti se samo straže! Old Shatterhand bi nas svakako čuo.“ „Pa i on te nije čuo, iako si bio blizu vatre!“ „U to vrijeme još nije bio na straži. Budili su ga upravo u času kada sam ja stigao. Morao sam brzo, pobjeći, jer bi me inače otkrio. Sva sreća što me nije čuo. Njegovom uhu ne bi izbjeglo da nas je i više bilo, zbog toga moramo čekati dok na red dođe onaj slijedeći.“ Uto se oglasio i treći: „Postupit ćemo onako kako nam ja bijela squaw rekla: čekat ćemo do svanuća da napadnemo. Tada ćemo moći vidjeti u što treba da gađamo. U pitanju su samo četiri osobe i za tren oka ćemo s njima biti gotovi. Ako bismo sada izvršili napad, ne bismo mogli tačno gađati zbog titranja vatre. Ukoliko ih samo ranimo, tada smo uzalud pošli za njima.“ „Da, vi se njih i suviše bojite“, primijetio je naš lažni ,Zuni’. „Nije to nikakav strah, već oprez. Bijela squaw želi da pobijemo neprijatelje. Rado ćemo joj učiniti tu uslugu jer je ona bila squaw našeg poglavice.“ „Ti si u pravu!“ čuo sam Juditin glas. Odmah se izvukla Iz ćebadi, ustala i prišla im. „Želim da budem prisutna. Hoću da vidim kako „e te hulje padati od vaših metaka. Bit ćete bogato nagrađeni ukoliko dobro izvršite zadatak. Ako oslobodite oca moga muža i ubijete protivnike, njihovi skalpovi su vaši. Dobit ćete čak i njihove puške, kao i sve ostalo što budemo kod njih pronašli. Iza toga ćemo smjesta produžiti dalje sve do ,Bijele stijene’ gdje me očekuje muž. Slažete li se?“ „Da, da“, čulo se svuda unaokolo. „Koliko ima do vatre kraj koje sjede one hulje?“ „Možda tri stotine koraka“, odgovorio je onaj koji je bio pošao u izviđanje. „Odšuljat ću se onamo da vidim šta rade.“ „To je opasno!“ „Za mene nije. Znam kako se to radi. Naučila sam to od muža, vašeg poglavice.“ „Poći ću s tobom i ja, jer se ne radi samo o tvojoj već i o našoj sigurnosti.“ „Onda hajde!“

227 Sada sam dosta znao pa sam se brže-bolje povukao natrag. Ta žena je bila upravo suluda. Pojurila je sa Crvenokošcima za nama kako bi uživala u našoj smrti. Kao žena pokojnog poglavice mora da. je često bila na konju kada je izdržala ovakvu jurnjavu! A samo kolika li je u njoj morala biti mržnja prema nama! Bila je upravo prava sreća što nam je nestalo suharaka, jer bi inače sjedio tamo ne sluteći koliko nam je smrt blizu bila. Zavukao sam se u bočno grmlje, ustao i brže-bolje potrčao. Jurio sam što sam brže mogao kako bih stigao prije njih dvoje. Zastao sam i čekao kada sam izračunao da mi je uspjelo da odmaknem ispred njih. Pazio sam da odaberem takvo mjesto kraj kojega moraju proći. Uto sam začuo šum u grmlju. Sagnuo sam sa i pustio ih da prođu, pa da onda i ja produžim. Oni su do naše vatre imali najviše još trideset koraka. Odavde su se malo udaljili kako ne bi jedno drugom smetali. On je puzao lijevo ispred mene, dok je ona išla malo udesno. Najprije sam morao uhvatiti njega, a onda nju. Pojurio sam za njim i pretekao ga, ali ne bez šuma. Zastao je i osluhnuo. To je upravo bio položaj tijela koji sam najviše želio. Samo jedan skok i već sam ga zgrabio za vrat i drškom revolvera udario po sljepoočnici. Tada sam ga ispustio i on je pao dolje. A sada je na redu bila Judita. Sigurno je mislila da baš ne mora mnogo paziti, jer je upravo u to vrijeme s one strane stijene još jače zaurlao vjetar. Njen se hod stvarno nije mogao čuti. Moram priznati da je u tom poslu bila vješta. Držala se tačno sjenke grmlja i da sam se sada nalazio tamo kraj vatre, sigurno je ne bih primijetio. Stigla je sasvim blizu našeg logorišta i, mogla je svakog spavača da vidi. Dok je klečala u travi, provirivala je između grmlja. Dovukao sam se tiho do nje, na stopu daleko. Upravo je ispružila vrat i isturila malo više glavu, pa još malo više. Izgleda da je mene tražila. Uto sam je oslovio: „Ja nisam tamo, senjora. Ukoliko mene tražite, morate se okrenuti na drugu stranu.“ Okrenula se. Crte lica kao da su joj se skamenile, dok joj je u grlu zamrla svaka riječ. Zataknuo sam revolver, izvukao nož i zaprijetio:

228 „Ako izustite makar i jednu glasnu riječ, zabit ću vam oštricu ravno u srce! Dovukli ste se ovamo da sa nauživate gledajući hulje. Neka bude, moći ćete da ih izbliza vidite. Ustanite i pođite sa mnom!“ Ustao sam. Ona je i dalje klečala i još uvijek zurila u mene. „Ustanite!“ ponovio sam. „Vi — vi — vi — ste...!“ zamucala je najzad. „Vi ste tu, da, u to ste se sada uvjerili. Samo sada pođimo dalje, naprijed!“ „Šta tre - tre...?“ „Šta treba da uradite? Sjedit ćete kraj nas kada nas budu gađali mecima. Dakle, naprijed, onamo do vatre!“ Namjerno sam glasno govorio. Winnetou se probudio i skočio na noge. Držao sam je za ovratnik bluze i gurao pred sobom. „Uff!“ uzviknuo je Apač sav iznenađen. „Pa to je squaw!“ Sa njezinim Yumama koji su došli da nas ubiju“, nadopunio sam, dok sam Juditu gurnuo na zemlju, pa je sjela kraj vatre. Probudio se Emery, a i Vogel, dok stari Melton vjerojatno nije ni spavao. Oči nije skidao sa svoje tako nesrećne spasiteljke. „A koga to vidim?“ upitao je Englez dok je trljao oči. „Pa to je opet naša dražesna Judita! Pa zar se ona od nas nikako ne može rastati?“ Ukratko sam im ispričao i objasnio našu situaciju, a zatim otišao po sakupljeno drvlje kako bih ražario vatru. Poslije toga sam donio i onesviješćenog Yumu. „Yume još neće doći“, primijetio sam. „Sada se moramo dogovoriti šta da poduzmemo.“ „Da, šta? Naročito, šta ćemo uraditi s ovom ženom, tom divljom, krvožednom mačkom. Ja bih joj najradije isjekao kandže.“ „Šta kaže moj brat?“ upitao sam Apača. „Ništa“, odgovorio je. „Winnetou stvarno ne zna šta bi mogao da kaže za takvu ženu. Trebalo bi ja ubiti, uništiti kao i zmiju zvečarku!“ „Nisam za to!“ rekao sam. „I unatoč svemu, ona je žena. Pustit ćemo je da ode. Sada možemo poći jer znamo na čemu smo.“ „Ja te ne shvatam“, dobacio je Emery. „A šta će biti sa Yumama, zar ih nećemo naučiti pameti?“

229 „Njima više ništa ne može koristiti. Naše je vrijeme prošlo. Neka se Melton popne i vežite ga za konja!“ „ A ta ,donna’ ovdje, koja se naziva ,damom’? Ja ne shvatam da unatoč...“ „Samo strpljenja! Smjestite najprije Meltona u sedlo, pa mi onda dovedite konja.“ „O, hm!“ Njega je umirilo to što sam ostao kraj Judite, jer je po tome zaključio da ipak neće ostati nekažnjena. Dohvatio sam onu polovinu lasa — čiju je drugu polovinu Judita bila odrezala — pa joj time pritegao ruke uz tijelo, objesio puške o rame i uskočio u sedlo. Tada sam ih zamolio: „Budite tako ljubazni i podignite našu dragu prijateljicu gore! Ona veoma voli da boravi u našoj sredini, pa sigurno neće imati ništa protiv ako je malo zagrlim.“ Emery i Winnetou su joj prišli da je podignu. Ona je međutim počela da viče iz svega grla. Dohvatio sam je i smjestio tako da je sjedila poprijeko na konju. Sada su i ostali uzjahali. Winnetou je dohvatio Meltonova konja za uzde. Krenuli smo držeći se zida stijene, pa onda čistine, preko koje je i dalje hučao vjetar. Nebo je bilo pokriveno oblacima. Bila je još mrkla noć. Winnetou je išao naprijed kao vodič, jer smo se u njega mogli mirne duše pouzdati. Judita ni rukama nije mogla micati. Objesila se preko sedla kao vreća. Zanijemila je od straha, jer nije znala šta ćemo s njome uraditi. Emery i Vogel nisu shvatili zašto sam je poveo sobom. Međutim, Apač je odmah znao šta namjeravam pa me je upitao: „Hoću li skrenuti a pravca kako bismo je zavarali?“ „Da, pođimo dosta daleko kako više ne bi vidjela planine.“ „Howgh!“ I unatoč mraku, odmah sam primijetio da je Apač krenuo sa puta kojeg smo se do sada držali. Bilo je oko četiri sata ujutro, samo što se mrak nekako duže zadržao nego što je to uobičajeno u ovo doba godine. Kad je počelo svitati, već smo više od jedne milje prevalili. Još smo uvijek bili na visoravni. Lijevo od nas, odnosno južno, bila je nekakva šuma koja se

230 pružala daleko i u vidu uzane trake gubila na zapadnom obzorju. Držali smo se juga sve dok nismo stigli do šume, pa smo tamo stali. Pustio sam da Židovka sklizne dolje, pa sam i ja sjahao kako bih odmotao onu polovinu lasa kojim je bila sputana. Šta la je oborenih očiju i šutjela. „Znate li gdje se sada nalazite, senjora?“ upitao sam je. Nije odgovorila. „Mi smo doduše osjetili i iskusili koliko rado boravite među nama“, nastavio sam, „samo smo, na žalost, sada prinuđeni da se odreknemo vašeg daljeg prisustva. Ostajte zdravo!“ Ponovo sam uzjahao, a zatim produžili dalje. Kada smo nakon nekoliko minuta pogledali natrag, vidjeli smo da još uvijek stoji na istom mjestu. „Ona ne zna gdje se nalazi“, rekao je Emery. „To sam upravo i htio“, odgovorio sam. „Hoće li se samo snaći?“ „Možda. Ako je pametna, ostat će tamo gdje se upravo nalazi. Njezine Yume će je tražiti, a to se zna, najprije u pravcu Mogollon planina. Čim primijete da nismo pošli onamo, vratit će se pa će ranije ili kasnije naići i na nju. ‘Najbolja kazna za nju je što će ostati sama i bespomoćna u toj divljini.“ „Možda je neće ni pronaći, pa će morati polagano da umre.“ „Nemoj da te to zabrinjava. Crvenokošci mogu najviše jedan dan izgubiti dok je ne pronađu. Možda će oni upravo zbog toga i zaboraviti da tragaju za nama.“ Kasnije se stvarno i pokazalo da sam bio u pravu. Neće grom u koprive. Jahali smo stalno uz ivicu šume, sve do one tačke gdje smo morali da je siječemo. To je išlo dosta lako jer su stabla bila prorijeđena. Oko podneva šuma je već ostala iza nas, a pred nama se ukazala travnata ravnica sa gdjekojim humkom ili manjim brdom. Tu smo se zadržali jedan sat kako bi konji malo odahnuli. Upravo kad smo htjeli krenuti, pojavilo se pred nama nekoliko jahača. Zbog toga smo se brže-bolje povukli natrag pod stabla. Čim su stigli bliže, odmah smo uočili da se radi o Indijancima. Imali su veoma dobre konje, ali zato nijedan od njih nije imao ni puške, koplja ili luka.

231 „Nekakva izvidnica!“ rekao je Winnetou, dok sam ja potvrdio. Ljudi koji idu u izviđanje moraju imati dobre konje kako bi mogli brzo da se kreću. Izvidnici bi oružje, koje smo maloprije spomenuli, kod ovakvih zadataka bilo samo na smetnji, pa ga zato obično i ostavljaju kod kuće. „Izvidnica?“ upitao je Emery. „Pa oni se obično pojavljuju samo tamo gdje je eventualno izbio kakav spor. Da li je netko od vas čuo da je jedno od ovdašnjih plemena iskopalo ratnu sjekiru?“ „Ja nisam“, odgovorio je Winnetou. „Ali znam da ovdje graniče područja nekoliko plemena. Svade su gotovo uvijek na dnevnom redu i nije isključeno da je jedno pleme pošlo u napad.“ Na licima one četvorice jahača nema nikakvih boja“, primijetio sam. „To je vjerojatno zato da se ne vidi kojemu plemenu pripadaju.“ „Neka moj brat sačeka dok ne dođu bliže. Čini mi se da su to tri mlada ratnika i jedan stariji.“ Iako nisu dolazili ravno prema nama, ipak su bili „dovoljno blizu da im raspoznamo lica. „Uff!“ uzviknuo je Apač. „Pa to je moj brat Brza Strijela, poglavica Niora! Njemu se možemo mirne duše pokazati!“ Izjahao je ispred stabla i pošao pravo prema onoj četvorici. I mi smo za njim pošli. Čim su nas ugledali, smjesta su zaustavili konje i posegli za noževima. No, već slijedećeg trenutka viknuo je onaj stariji: „Uff! Moj prijatelj i brat Winnetou! Veliki poglavica Apača mi je došao baš u času kada mi je najpotrebniji. On mi vrijedi toliko koliko i bolesniku sunčev trak kada čezne za toplinom.“ „Dolazak Brze Strijela vrijeđan je kao izvor žednome čovjeku. Vidim da je moj brat ostavio pušku kod kuća Da možda nije pošao u izviđanje?“ „Da. Brza Strijela je pojahao sa tri ratnika da vide iz kojeg će pravca zalajati pseta, Mogolloni.“ „Zbog čega je došlo do neprijateljstva između njih i hrabrih Niora?“ „Tri naša ratnika su prolazili područjem tih šakala, i to uz rijeku, pa su ih ubili. Poslao sam glasnike da ih upitaju zbog čega su ih ubili.

232 Ni oni se nisu vratili. Onda sam poslao izvidnicu. Od njih sam saznao da Mogollonima naveliko skapavaju konji pa su riješili da otmu naše. Zato sam i krenuo lično da se sam u to uvjerim. Upravo se vraćam.“ „Kakvu će vijest moj brat odnijeti svojim ratnicima?“ Brza Strijela je već otvorio usta da nam kaže, ali ih je odmah ponovo zatvorio i počeo nas trojicu oštro mjeriti. „Poglavica Apača je poveo sobom i tri bljedolika, pa čak i jednog zarobljenika. Kako onda mogu da mu odgovorim?“ Winnetou je najprije pokazao prema Vogelu. „Ovaj mladić doduše nije nikakav ratnik, ali je zato majstor zvukova koji sva srca očaravaju. Njegovo sviranje mora svakog da oduševi. Winnetou mu je poklonio prijateljstvo i zaštitu.“ Sada je pokazao na Emeryja. „Ovaj bijelac je snažan i hrabar ratnik. Njegovi kameniti šatori stoje s one strane mora, a posjeduje mnoga stada i ogromno bogatstvo. On je i unatoč tome pošao da izvrši velika djela. Winnetou je njegov prijatelj. On se s njime upoznao još ovdje u planinama, boravio s njime u savanni, pa ga je prije nekoliko mjeseci ponovo sreo u stranoj zemlji s one strane dviju velikih voda i vidio kako se hrabro bori.“ „A ovaj ovdje?“ upitao je Brza Strijela, dok je upirao prst u mene. „To je moj brat Old Shatterhand.“ Oči poglavice Niora su se zaiskrile. Čitavo vrijeme je sjedio na konju kao i mi, a kad je čuo Winnetouove riječi, skočio je s konja, zabio oštricu noža u zemlju, sjeo na zemlju i rekao: „Veliki Manitou je sada ispunio moju najveću želju. Najzad sam vidio Olda Shatterhanda. Neka moja slavna braća sidu s konja i sjednu ovamo do mene. Onog zarobljenika mirne duše mogu prepustiti mojim ratnicima, jer će oni dobro paziti na njega.“ Sjahali smo. Zapravo nismo imali mnogo vremena da dangubimo, ali vjerojatno ni on. Međutim, bila bi velika uvreda da mu želju ne ispunimo. Zbog toga smo sjeli u krug u čijem je središtu bio zabijen nož. Ona tri mlada Niora skinuli su s konja Meltona, ponovo mu vezali noge, a zatim ga položili dolje na travu. Apač im je dao znak da ga odnesu malo dalje kako ne bi čuo o čemu razgovaramo.

233 Brza Strijela je sada izvukao kalumet, napunio ga i pripalio duhan. Kada je i zadnji dim bio povučen, postali smo prijatelji, pa je tek sada poglavica odgovorio na Winnetouovo pitanje: „Ona pseta Mogolloni će za četiri dana napustiti svoje rupe i krenuti protiv mog plemena.“ „Po čemu je moj brat zaključio da će to biti za četiri dana?“ zapitao je Winnetou. „Vidio sam kako krpe svoje kumire. Znam po tome da za četiri dana dolazi do pokreta.“ „Hoće li ih moj brat kod kuće čekati ili će pojuriti prema njima?“ „To još ne znam. O tome će odlučiti savjet staraca. Neka me moj’ brat Winnetou otprati jer će oni rado saslušati njegove riječi, a znam da će biti i veoma ponosni što će u svojoj sredini vidjeti hrabrog Olda Shatterhanda.“ „Rado bismo to učinili“, odgovorio sam, „ali moramo odjahati Mogollonima.“ „Zar k njima, i to baš sada kada su iskopali ratne sjekire?“ upitao je sav iznenađen. Ukratko sam mu ispričao o čemu se radi. Gledao je jedno vrijeme preda se, sav zamišljen, i onda rekao: „I unatoč tome mislim da bi moja braća mogla da pođu sa mnom. Ukoliko onaj pokvarenjak, po imenu Džonatan Melton, ostane kod Mogollona i bude uživao njihovu zaštitu, možete ga kasnije tamo potražiti.“ „A ako mu odbiju zaštitu?“ „Odjahat će do ,Bijele stijene’ da sačeka svoju squaw.“ „Ona je već na putu i mogla bi već sutra da bude kod njega. Vidiš sada i sam da ne smijemo dangubiti.“ „Sada i ja to uviđam. Moj brat Shatterhand je napomenuo da je Melton na konju napustio pueblo.“ „Zar nije pošao kolima?“ „Nije.“ „Da li je u njegovom društvu i nekakva bijela squaw?“ „Za sada ne.“

234 „Pa zar on nije pošao sa četiri konja i kočijašem?“ „Nije.“ „Zar ni vodiča nije imao? .To je zapravo nekakav bijeli lovac?“ „Bio je bez vodiča. Zašto mi postavlja takva pitanja Brza Strijela?“ „Zato što sam vidio kako su Mogolloni napali nekakva kola. Ustrijelili su kočijaša i zarobili nekakvog v bijelca i bijelu squaw koji su sjedili u kolima, pa i vodiča koji je kraj kola jahao.“ „Zašto su to uradili?“ „Zato što su protiv nas iskopali ratne sjekire. Kad god se ta pseta nalaze na ratnom pohodu protiv Crvenokožaca, tada nemaju obzira ni protiv bljedolikih i računaju da su oni također njihovi neprijatelji.“ „Melton se ni u kom slučaju nije nalazio u toj grupi. Sada pogotovo ne smijemo dangubiti jer znam da život onih osoba visi o koncu. Morat ćemo se rastati od hrabrog poglavice Niora. Možda ćemo se ponovo vidjeti, prije no što to i mislimo.“ „Čini mi se da Old Shatterhand nije to bez razloga rekao?“ „Tako je. Možda će nam ustrebati tvoja pomoć kako bismo uhvatili Meltona. Da li Mogolloni znaju da ste saznali što namjeravaju?“ „Poznato im je da znamo njihove namjere, ali n“ znaju da slutimo kako će se to brzo dogoditi.“ „Onda to ide vama u prilog. Koje je pleme jače, vaše ili njihovo?“ „Po broju ratnika smo skoro jednaki.“ „Nadam se da će mi se pružiti prilika da ti budem od koristi. Hoćeš U mi učiniti jednu uslugu? Smatrao bih je velikom uslugom.“ „Reci o čemu se radi!“ „Moja je molba dokaz prijateljstva i povjerenja prema tebi. Mi ne znamo što ćemo doživjeti slijedećih dana. Vjerojatno ćemo biti prisiljeni na mudrost i odvažnost. Ukoliko bismo morali stalno vući sobom i toga zarobljenika, bio bi nam samo na smetnji.“ „Hoćete li ga meni povjeriti?“ „Upravo sam te to htio zamoliti.“ „Tvoja molba je uslišana. Znaj da će taj zarobljenik biti kod nas isto tako siguran kao da je pod tvojim vlastitim nadzorom.“

235 „Hvala ti! A sada pogledaj malo bolje u ovog mladića do mene! Poglavica Apača je već napomenuo da nije nikakav ratnik. On nije dorastao opasnostima kojima idemo u susret. Jesi li voljan da ga uzmeš pod tvoju zaštitu? Došli bismo kasnije po njega.“ „Neka onda živi pod mojim šatorom kao da mi je rođeni sin. Imaju li moja braća još koju želju?“ „Nemamo. Želio bih ti samo još reći da nećemo zaboraviti tvoju dobrotu i da ćemo od sada i mi voditi računa o tebi i tvojoj dobrobiti. Uhodit ćemo Mogollone i sve učiniti što bi ti moglo biti od koristi.“ „Hvala dobrom Manitouu što smo se ovdje sreli. Howgh!“ Stari Melton se veoma začudio kada je saznao da će ga Mori odvesti sobom, ali mi se ipak učinilo da mu ta promjena nije bila baš neugodna. Znao je da kod nas nema milosti, a da Niorima nije učinio nikakvo zlo. Možda se ponadao da ga neće suviše strogo čuvati pa će mu možda čak uspjeti da ih uvjeri kako je nevin. Možda će se među njihovim ljudima naći čak i takav koji će mu omogućiti da pobjegne ako mu obeća dobru nagradu. Zato mi se učinilo da sam na njegovom , licu i pročitao da je tim rješenjem prilično zadovoljan kada su ga ponovo vezivali za konja. Mi smo međutim bili potpuno sigurni da nas Mori neće iznevjeriti. On će kod njih biti bolje čuvan nego kod nas. Franc Vogel nije bio baš oduševljen time što je morao ostati s Niorima. Oprostili smo se na brzinu i dok su Crvenokošci sa Meltonom i Vogelom nestali u šumi, nas trojica, Winnetou, Emery i ja smo produžili ravnicom na kojoj smo dočekali Niore.

236 XII DŽON DUNKER Sada smo mogli biti sigurniji u naš dalji poduhvat jer kraj nas nije bilo onih čiji konji nisu mnogo vrijedili, kao ni Vogela koji nam nije mogao biti od velike koristi. Letjeli smo poput vjetra preko zelene ravnice i mogli smo očekivati da ćemo još večeras stići do cilja. Najkraći put bio je upravo onaj kojim su došli Niori. Trebalo je da idemo po njihovom tragu, samo što ga je kasnije ipak nestalo, i to zato što su pazili da za sobom ne ostave nikakav trag, jer su bili u blizini neprijatelja. Već je pao sumrak, ali smo mi bili sigurni da smo mnogo napredovali. Od našeg rastanka sa Brzom Strijelom prevalili smo najmanje pedeset kilometara. Počeli smo se ogledati ne bismo li našli kakvo zgodno mjesto za logorovanje. Lijevo od nas bila je nekakva uzvišica od koje se pružao red grmlja i gubio se negdje u daljini. Odmah smo znali da je tamo nekakva voda tekućica. Pojahali smo prema uzvišici, zaobišli je, ugledali pred sobom grm, iz kojega je dopro — prijeteći glas: „Stanite, mes’shurs! Tko se makne dobit će metak!“ Izgleda da se taj nije šalio. Netko se nalazio u grmu, ali ga mi nismo mogli vidjeti. Možda ih je čak bilo i više. Stali smo. Po govoru bih zaključio da je to nekakav bijelac, samo ne španjolskog porijekla. „Gdje se zapravo skriva taj strogi gospodar i vlasnik tog mjesta?“ upitao sam. Ovdje iza grma divlje trešnje te kojega viri cijev moje puške“, odgovorio je. „Zašto ste nam zaprijetili metkom, sire?“ „zato što ne želim da mi se približite dok ne vidim da li ste hulje ili džentlmeni.“ „Naravno da smo džentlmeni, cijenjeni masteru.“ „,To može da kaže svaka bitanga. Predstavite se kako pristoji.“

237 „A čime? Šta mislite da ćemo sobom svuda vući krštenicu ili dokumenat o cijepljenju?“ „Nisam na to mislio. Recite mi vaša imena! Tko li je taj crveni master?“ „Winnetou, poglavica Apača. Mene obično nazivaju Old Shatterhand.“ „Heigh — day! Winnetou i Shatterhand! Kakav susret! Odmah ću doći!“ Grane grma su se pokrenule i odande je izišao veoma visok i mršav muškarac čije je odijelo bilo u samim dronjcima. Bio je gologlav, a u ruci je držao jaku batinu. Da sam ga bilo gdje sreo, samo ne ovdje, pomislio bih da je nekakva lutalica i skitnica. Šešira nije imao, ali je zato ipak rukom izveo pokret kao da ga skida u znak pozdrava i, naklonivši se, rekao: „Kakva čast, kakva izvanredna čast, mes’shurs! Stigli ste baš u pravo vrijeme! Ne bih ni sam znao gdje da vas potražim.“ „Zar ste nas tražili?“ upitao sam ga začuđeno. „Za sada još nisam, ali sam upravo to namjeravao.“ „Upravo neshvatljivo! Jeste li sami ovdje?“ „Yes, master!“ „A kako vas treba osloviti?“ „Kako god želite. Postoje razni načini. Ako sto stvarno Old Shatterhand, tada ste već vjerojatno slušali o Džon Dunkieru?“ „O onom slavnom izviđaču generala Granta?“ „Yes, sire. Uostalom, zovu me još i ,ljubazni Dunker’ ili ,ljubazni Džon’.“ I opet je izveo onaj isti pokret kao i maloprije. „Htjeli ste da nas potražite?“ „Yes, vas, Winnetoua i nekakvog mladog muzičara, po imenu Vogel. Odmah ću vam objasniti cijelu stvar. Sjašite najprije pa pođite sa mnom do vode.“ „Sada dozvoljavate?“

238 „Yes. Uostalom, mogli ste mirne duše dopustiti da pucam“, nasmijao se. „Evo moje puške, hahaha!“ Ispružio je prema nama batinu. „Zar nemate puške?“ „Nemam. Uperio sam iz grma prema vama ovu batinu kako bih vas prevario.“ „Ali ja znam da Džon Dunker nikada nije bez oružja!“ „Imao sam, i to još kakvo! Crvenokošci, Mogolloni, sve su mi oduzeli.“ „O! Zar su vas napali?“ „Yes, sire, yes. Ne samo mene već i kola sa četiri konja.“ „Onda ste vi bili taj vodič? Kočijaša su pri tome ubili, zar ne?“ „Tako je. No, vi ste u to tako dobro upućeni kao da ste bili prisutni. Kako to, master?“ „Bečite mi najprije tko je bila ona lady u kolima?“ „Reći ću. Pođite najprije sa mnom do vode i osjećajte se kao kod svoje kuće! Dobro došli i od srca! Ovolika čast, ogromna čast!“ Ponovo je izveo isti pokret kao maloprije. Ja sam o tom čudaku već doduše slušao, ali sam ga tek prvi put vidio. Sjahali smo, utjerali naše konje u grmlje i našli se kraj izvora koji je izbijao upravo iz zemlje. Voda je bila svježa i bistra i probijala se između grmlja koje smo još izdaleka bili ugledali. Tu je stajao divan konj, osedlan na indijanski način. „Zar je to vaš konj, master Dunkeru?“ upitao sam ga. „Yes“, odgovorio je. „Ako baš hoćete, privremeno sam ga posudio od Jakog Vjetra, ako znate tko je ta crvena bitanga!“ „O, poglavica Mogollona! Kako to da vam je posudio takvog konja?“ „To ni on ne zna. Bila je to posudba i protiv njegove volje. Zaboravio sam da ga prethodno pitam. Mogolloni su sve oduzeli što god su našli kod mene, ali sam se ja branio, pa su mi tako sve odijelo pocijepali. Tada sam u zamjenu uzeo poglavičinog konja.“ „Sve mi se čini da je to prava pravcata pustolovina! Morate nam sve ispričati!“

239 „Rado. Samo bih vas prethodno zamolio da mi posudite bilo kakvo oružje, ukoliko ga imate na pretek, da se osjećam kao pravi čovjek!“ „Izvolite moj revolver.“ Uzeo ga je u ruke, počeo razgledati i vidio žig. „Divno oružje! Čuvena tvornica, sire! One hulje sada mogu doći. Ovako ih već mogu dočekati! I još nešto! Imate li možda koji zalogaj mesa? Od jučer ujutro ništa nisam okusio.“ „Dobit ćete i mesa. Molim te, Emery, daj mu oveći komad!“ Iako je bilo sušeno, komad je mogao biti težak više od kilograma, on ga je u veoma kratkom vremenu slistio. Taj čovjek je bio veoma gladan. Tada je rukama zagrabio vodu, napio se i zapucketao jezikom „Baš mi je prijalo! Nisam mislio da ću tako brzo doći do jela. Prava je sreća što sam naišao na vas, i to ne samo za mene već i za ostale zarobljenike. Znam da ste jedino vi pravi ljudi koji će ih osloboditi.“ „Tko su ti ljudi?“ „Tko su? Hm, sire, bit ćete veoma iznenađeni.“ „Pa recite već konačno! Moram da znam, da sve saznam!“ „Tako i treba, master. Ja ipak mislim da čovjek ne počinje čitati neku lijepu knjigu od sredine ili pak s kraja. Sve mora ići svojim redom, sire. Sjedim vam ja tako u Fort Belknapu kraj čaše mintjulepa — znajte da je to najbolji julep koji se može zamisliti — pa sam upravo razmišljao kuda će mi noge. Uto se pred vratima zaustavio četveropreg. Čovjek koji je izišao iz kola — to se već moglo na stotinu koraka vidjeti — bio je pravi džentlmen. Ušao je unutra, sjeo uz susjedni stol i pogledao unaokolo kao čovjek koji ne zna što bi pio. Ja sam mu naravno predložio da naruči mintjulep i pružio moju čašu da okusi piće. Popili smo zajedno poneku čašicu, pa me je na kraju upitao postoji li možda ovdje kakav pouzdani vodič koji bi pošao s njima u New-Mexiko, pa možda čak i dalje. Taj čovjek je, naime, htio da pođe prijeko, za Frisko. Već sam često prevaljivao taj put pa sam mu se ponudio da mu budem vodič. Uzeo je odmorne konje i već nakon jednog sata smo krenuli. Možda znate tko je taj džentlmen bio? Vi ga dobro poznajete!“ „Zaista? Vjerojatna slučajnost!“

240 „Da, slučajnost, ali sretna. Onaj master se zvao Fred Murphy, advokat u New Orleansu.“ „Advokat Fred Murphy? Zar je moguće! Znate li možda zbog čega je htio da ode u Frisko?“ „Tada još nisam znao, ali zato znam sada. Dok sam onako jahao kraj kola, prisluškivao sam razgovor. između njega i one lady.“ „A tko je bila ona lady?“ „Well, saznat ćete i to, samo još ne sada, jer ta dama još uopće nije na redu. Svaka stvar treba da bude na svom mjestu. Prije nego što progovorim o toj lady, moram najprije doći u Albuquerque.“ „Albukerki? Čovječe, nemojte me toliko mučiti! Pričajte brže!“ „Samo ne tako vatreno, sire. Stići ćemo do kraja iako se ne budemo mnogo žurili. Dakle, u Albuquerqueu smo morali da čekamo više od jednog dana jer je na kolima trebalo izvršiti opravak. Sjedili smo i jeli u nekakvom saloonu, čini mi se da se taj gostioničar zvao Plener. Bilo je tu još i drugih gostiju. Pričali su o koncertima koji su prije kratkog vremena ovdje bili priređeni. Gostovali su: nekakav violinista i jedna pjevačica. Poslužili su se španjolskim imenima, iako su svi znali da nisu bili španjolskog porijekla. Uostalom to je izbrbljala domaćica kod koje je stanovala sestra.“ „Jesu li ljudi u saloonu spomenuli njihova prava imena!“ „Naravno! Pa upravo je zbog toga i skočio moj advokat. Violinista je bio nekakav Mr. Vogel, a pjevačica Mrs. Verner, u stvari, oni su brat i sestra.“ „Aha! To sam i mislio! A dalje?“ „Čim je moj advokat čuo imena, odmah se raspitao gdje ta pjevačica stanuje, pa je smjesta izjurio iz saloona. Da nije bio u pitanju advokat, vjerovao bih da je poludio. Uostalom, poznato je da advokati nikada ne polude. Ili ste možda vi već koga vidjeli koji je izuzetno šenuo pameću, sire?“ Nisam — da — da — nisam! Dalje, pričajte dalje!“ „Dalje? Tu više nema šta da se kaže, osim da je slijedećeg jutra sjela u kola i Mrs. Verner i otputovala s nama. Putovali smo uobičajenim putem, preko San Josea, gore do Fort Wingatea, preko Sierra Madre, a tada dolje uz Rio Puerco, sve do ušća, gdje smo se prebacili preko

241 Kolorada da bismo produžili Cerbat cestom. Odjednom, lady nije htjela dalje. Govorila je o svom bratu koji se navodno nalazi u ovom kraju, o Old Shatterhandu, Winnetouu i o nekakvom sir Emeryju koji je navodno Englez...“ „Tako je. Evo, to je ovaj do mene.“ „Well! Velika čast, vanredna čast, sire!“ Opet je izveo pokret kao da skida šešir pa nastavio svoje pričanje: „Iz njihovog sam razgovora doznao da je u pitanju veličanstvena krađa. Pjevačica i njezin brat su bili oštećeni, a oni mangupi su bili tri takozvana Meltona. Old Shatterhand, Winnetou i Emery su krenuli da uhvate te hulje. Ti momci su se sklonili u nekakav dvorac koji navodno leži kraj pritoka malog Kolorada.“ „Kraj Flujo Blanca.“ „Well! Bit će tako. Ja to ne znam. Sada kada se lady našla u tom kraju, uporno je zahtijevala da potraže brata. Ja nisam imao prava da se u to miješam, jer mi je, uostalom, bilo sasvim svejedno hoćemo li poći za Kanadu ili dolje za Mexiko. Dakle, nisam rekao ni riječi. Advokat je međutim znao da se mora pokoravati volji jedne lady, pa smo zato skrenuli sa dosadašnjeg puta i pošli prema Mogollon planini.“ „Zašto pak onamo?“ „Zato što mali Kolorado nigdje nema toliko pritoka kao baš tamo. Nisam se uopće bojao da neću Pronaći taj takozvani dvorac.’! „Ali, master Dunkeru, kako ste mogli poći sa damom u taj kraj! I to još kolima! Znate i sami dobro da se kolima čovjek ne može probiti! Kako ste mogli da preuzmete takvu odgovornost?“ „Nisam ni uobražavao da ću moći, sire! Lady je naprosto htjela, i mi smo morali. Uopće nismo mogli da joj se suprotstavimo. Ukoliko bi netko pitao advokata iz New Orleansa iz čega bi radije čitao: da li iz zakonika ili iz dražesnih očiju pjevačice, on bi se odlučio za oči. Na mene ni u kom slučaju ne može pasti odgovornost. Čim smo skrenuli sa ceste, sporo smo napredovali. Kola bi čas išla nizbrdo, samo što se ne bi prevrnula, pa opet uzbrdo, i jedva su nas jadni konji vukli. Morali smo da pregazimo i nekakvu tekućicu u kojoj smo ostali satima zaglibljeni. Jučer u podne snio se opet nasukali i

242 završili u jednu rupu. Tamo nas je napalo oko stotinu Crvenokožaca, i to svi protiv jednoga vozača, koga su naime smjesta ustrijelili, dok se na advokata i onako nije moglo računati. Nisam stigao ni da podignem pušku i već me je zgrabilo trideset ratnika. Udarao sam oko sebe, ali bez koristi. Pocijepali su mi odijelo. Bacili su me na zemlju, vezali me i odvukli u dražestan kraj, po imenu Klekie-Tse, ,Bijela stijena’.“ „O! Pa mi upravo tamo namjeravamo poći.“ „Ne samo što namjeravate već i morate.“ „Moramo? Tko je to rekao?“ „Lady, koja se sada zajedno sa advokatom tamo nalazi. I kola su tamo odvukli. Jeste li već bili kadgod kod ,Bijele stijene’?“ „Još nisam.“ „Predstavite sebi neku omanju planinu! Ukoliko se popnete na nju i pogledate oko sebe, ugledat ćete nekakav okrugli dvorac sa bijelim zidinama, prozorima, portalima, kolonama, stupovima, stepenicama, balkonima i tornjevima. Mislit ćete da je sve to podigao slavni graditelj, ali to je samo prirodna stijena, bijeli krečnjak, koji je kiša s vremenom oblikovala. Kraj tog od prirode stvorenog dvorca teče rječica, i dok jedna obala dotiče samu stijenu, druga je obrasla guštarom. Od guštare prema planini pruža se travnata ravan, i tamo su sada Mogolloni razapeli svoje šatore.“ „Jesu li ratni šatori?“ „Nisu, jer su im tu žene i djeca. Dakle, odveli su nas u onaj dražesni kraj. Svi smo bili vezani i u početku je nas troje ležalo na okupu. Advokat umalo nije pukao od bijesa, a kadšto i zaplakao iz čistog straha. Plašljiv je kao zec. Lady je međutim bila tiha i sabrana. Rekla je da biste sigurno dojurili i oslobodili je samo da znate da je uhvaćena.“ „I hoćemo. Pričajte dalje!“ „Kada je došlo veče, rastavili su nas. Mene su smjestili pod šator i ostavili jednog Crvenokošca da pripazi na mene. Tako je bilo i s advokatom. Lady je također dobila šator, samo što su njoj skinuli spone. Ona sada smije čak f da napusti šator. Izgleda da je ona svojim očima osvojila poglavicu. Danas, oko podneva, odigralo se nešto što će vas iznenaditi. Izveli su me iz šatora i odveli do advokata. Vjerojatno

243 su namjeravali da nas saslušaju. Dok smo sjedili jedan do drugog, pred nama su stajali najotmjeniji ratnici Mogollona. Uto su doveli i nekakvog jahača koji je želio da razgovara sa poglavicom. Bio je bijelac. Čim ga je advokat ugledao, ljutito je viknuo.“ „Da li je advokat spomenuo njegovo ime?“ „Da. Najprije je viknuo, Small, Small Hunter, a iza toga je rekao Džonatan Melton.“ „A kako se ponašao jahač kada je čuo ove riječi?“ „Istina, u početku je bio uplašen, ali odmah iza toga imao sam dojam kao da se veseli. Nešto je dugo govorio poglavici, samo što na žalost nismo mogli da to čujemo. Mora da je taj čovjek došao izdaleka i na konju sigurno proveo pola noći, jer je od silnog umora odmah sjeo, dok mu je konj bio obliven znojem i pun prašine.“ „Kako se poglavica vladao prema njemu?“ „Najprije ga je mrko odmjeravao i gledao, ali kada je završio pričanje Jaki Vjetar je postao mnogo ljubazniji, pa je čak i lulu mira popušio s njime.“ „To ne valja!“ „Da, ne valja! Sada znam i ja da je taj čovjek jedan od ona tri Meltona, i to baš onaj najgori. To je i sam advokat rekao.“ „Da li je Melton imao i kakvu torbu?“ „Da, crnu, kožnatu. Visila mu je preko ramena. — i njemu su dodijelili jedan šator.“ „A znate li koji?“ “Da, baš onaj u koji je trebalo da kasnije budem odveden. Čim je ušao, odmah je iz njega izašao i uputio se prema nama.“ „Da li mu je torba i tada visila o ramenu?“ „Nije.“ „Znači da ju je ostavio u šatoru. To je za mene veoma važno. A dalje?“ „Prišao nam je, počeo se rugati advokatu, pa mu je između ostalog rekao da će umrijeti na stupu mučenja čim se Mogolloni vrate sa ratnog pohoda.“

244 „Znači da su ipak. govorili o nekakvom ratnom pohodu?“ „O tome nisam ništa čuo. O tome je jedino Melton govorio, ali mi se ipak učinilo da se zaista sprema nešto neuobičajeno.“ „Crvenokošci žele da napadnu Niore kako bi im oduzeli konje.“ „Oni drugi o tome vjerojatno ništa ne slute?“ „Već su upućeni i spremaju se.“ „Well, onda imamo šanse. Odjahat ćemo Niorima, zatražiti njihovu pomoć kako bismo oslobodili lady advokata.“ „O tome treba najprije razmisliti.“ „A zašto?“ „Zato što najprije moramo da upoznamo logor.“ „Da možda ne mislite otići onamo? Znajte da ćete medvjedu utrčati ravno u ždrijelo.“ „To mi ne pada na pamet. Ispričajte nam sada kako vam je uspjelo da pobjegnete!“ „Već sam napomenuo, sire, da su me izveli napolje i odveli k advokatu, kao i to da se upravo tada pojavio Melton. Poglavica je bio sav zaokupljen njime i izgubio nas potpuno iz vida. Toga trenutka nitko nije pazio na nas. Noge su nam bile slobodne, ali ruke vezane. Ja sam još jučer počeo da razvlačim kaiševe. U mom šatoru je stajao nekakav stari lonac sa pitkom vodom. U njemu sam nakvasio kaiševe koji su postali mekši i labaviji, tako da sam na kraju ipak uspio da izvučem ruke. Čekao sam samo još povoljan trenutak da mi uspije bijeg. Na kraju su mi naredili da se ponovo vratim u šator. Uz put sam morao da prođem kraj šatora poglavice. Odmah sam opazio konja, divnog konja, baš ovog kojega tu vidite i riješio: sada ili nikada! Brzo sam se oslobodio kaiševa, skočio na konja i odjezdio!“ „O, sigurno ste za sobom ostavili silnu zbrku!“ „Ne bih rekao da je u početku tako bilo, jer su Crvenokošci ostali naprosto skamenjeni — kada sam uspio da projašem kroz čitav logor a da mi nitko nije prepriječio put. Ali onda je otpočela galama. Zapraskali su hici, no prekasno, jer me nijedan nije pogodio. Prošao sam kraj stražara neozlijeđen. Sada sam doduše imao divnog konja, ali, na žalost, nikakvog oružja. Jurio sam sve do ovog mjesta i pustio

245 konja da se napi je vode. Upravo sam htio produžiti, kada ste vi stigli. Tako, sada znate sve.“ „Koliko vam je trebalo vremena da stignete ovamo?“ „Možda tri sata.“ „Vi svakako računate da su krenuli u potjeru za vama?“ „Yes, sire. Naravno da me jure. Iako im nije stalo mnogo do mene, starog momka, ipak će uložiti sve sile da dođu do konja, pogotovo što je poglavičin.“ „Gonioci se svakako pridržavaju vašeg traga i moraju završiti ovdje. Vidim da je sunce već zašlo, pa će sigurno biti mrak kada ovamo stignu. Oni onda više neće moći da vide trag. Međutim, mi ipak nećemo ostati ovdje. „Moramo odmah krenuti, i to prema Bijeloj stijeni’.“ „Well, ja ću s vama.“ „Nemamo ništa protiv. Korisna snaga se ne smije nikada potcjenjivati.“ Očigledno su mu moje riječi godile. Smješkao se zadovoljno. „Zar stvarno mislite da bi vam ljubazni Dunker mogao biti od koristi? I da umije više nego da skida samo šešir?“ „Po onome što sam o vama slušao moram zaključiti da ste valjan Zapadnjak.“ „Tako? Zar se može čuti i po koja dobra riječ o meni? To mi baš godi srcu. Dakle, ja ću poći s vama. U što god se upustite, znajte da ću i ja učestvovati, Poštovani sire. Nemojte zaboraviti da se ne smijemo vratiti istim putem kojim sam ja ovamo došao, jer bi u protivnom naišli na moje gonioce.“ „To je tačno. Winnetou poznaje ovaj kraj i on će nas voditi.“ „Winnetou će vas voditi tako“, rekao je Apač, „da ćete već za dva sata pred sobom ugledati ,Bijelu stijenu’.“ Napojili smo konje i ponovo ih uzjahali. Odavde smo otišli upravo onda kada je na zapadu nestao i zadnji tračak dana. I danas je nebo bilo puno teških oblaka. Mrak se brzo hvatao kao i jučer, ali nas je zato Winnetou vodio sa takvom sigurnošću kao da je

246 bijeli dan. Kako je rekao, tako je i bilo. Tek što su dva sata protekla, zaustavio se. Negdje pred nama dizala se visoka tamna masa. „To je ona planina o kojoj je Dunker govorio“, rekao je Apač. „Zaista?“ upitao je ljubazni Džon. „Po mraku je ne bih nikada prepoznao.“ „To je upravo ta planina. Ako čovjek ode gore do vrha, moći će pod sobom da vidi ,Bijelu stijenu’.“ „Onda moramo otići gore. Produžite dalje!“ „Stanite!“ upozorio sam ih. „Da li je logor s druge strane visa?“ „Da.“ „Onda je već straža na vrhu. Nimalo se ne bih začudio kad bismo gore ugledali stražare. Neka najprije Winnetou ode sam i izvidi situaciju.“ Apač je skočio s konja i nestao u mraku. Vratio se tek nakon pola sata. „Moja braća moraju biti na oprezu“, rekao je. „Gore su postavili dvostruku stražu.“ „Znači da ne možemo gore.“ „Možemo, samo ne na konjima.“ „Onda ćemo ih povesti malo natrag. Trebalo bi samo da jedan od njih zafrkće ili zanjišti pa da nas oda.“ Odjahali smo komad puta natrag i ostavili životinje da ih Emery čuva. Nas trojica smo pošli ponovo prema planini i oprezno smo se penjali gore. Ona dvostruka straža zapalila je vatru, pa su se njihove prilike još izdaleka jasno ocrtavale. Ti čuvari ili, bolje rečeno, njihovi predvodnici su zaista zavrijedili da im se čovjek nasmije. Stajali smo na ivici vrha i gledali dolje u logor. Jasno, ,Bijela stijena’ se sada nije mogla razaznati. Po ovakvom mraku je čak i ona bila crna. Dolje su bile zapaljene mnoge logorske vatre. Konture šatora su bile nejasne. „Well, tu smo“, rekao je Dunker. „A šta ćemo ,sada?“ „Šatori se ne mogu razlikovati“, odgovorio sam. „Da je sada mjesečina, mogli bismo vidjeti svaki pojedinačno, i onda bismo znali šta bi trebalo uraditi.“ „Mrak ima i svoju dobru stranu.“

247 „Svakako. Htio bih sada da znam ono što je najvažnije, naime, u kojem se šatoru nalazi Melton, a u kojem lady.“ „Ja vam na žalost, to sada ne mogu pokazati, iako tačno znam gdje se tko od njih nalazi. Kada bih vam sada to mogao reći, šta biste vi uradili?“ „Otišao bih dolje u logor.“ „Zbog čega?“ „Da govorim sa lady, kad već ne bih mogao da je izbavim.“ „Zounds! To bi opet trebalo da bude jedan od vaših majstorluka, koje samo vi i Winnetou možete izvesti. Samo znajte da su oko čitavog logora postavljene straže. Ne znam kako biste se mogli uvući?“ „Putem koji je najprirodniji, naime, malom rijekom. Neću otići odavde a da barem ne pokušam govoriti sa lady. Kakvi su im šatori: ljetnji ili zimski?“ „Ljetnji.“ „Dakle, platneni. Ima tu dakle i kolaca koji se lako daju izvući. Zimski šator je već druga stvar. Jesu li ona dva šatora koja tražim daleko od vode?“ „Nisu, već sasvim blizu.“ „Dobro, ja idem. Vratite se konjima i sačekajte me tamo! Evo vam moje puške. Ponesite ih Emeryju!“ „Zar se moj brat ne upušta previše u avanturu?“ upitao je Apač sav zamišljen. „Bit će bolje da i Winnetou pođe s njime.“ „Nije potrebno, jer od toga nemam nikakve koristi Ne bih imao ništa protiv ukoliko bih znao tačno o kojim se šatorima radi.“ „Onda bi možda trebalo da s tobom pođe ovaj bijeli lovac kojega smo sreli. On je dobro upućen i zna gdje se šta nalazi, a mogao bi ti i inače biti od koristi. Ti si i sam rekao da je valjani Zapadnjak.“ Dunker je bio odmah spreman da pođe sa mnom. „Ova akcija je upravo po mom ukusu. Ona me naprosto golica, sire! Šta mislite, sire, odgovaram li vam?“ „Hm, ja vas još ne poznajem tako dobro da to mogu reći. Umijete li plivati i roniti?“ „Donekle.“

248 „Kakva je bila danas voda u rječici, bistra ili mutna?“ „Mutna, a po njoj je plivalo mnogo iščupane trave i šaša.“ „Odlično, jer će nam to biti od velike koristi. Napravit ćemo vještačke otoke i sakriti se pod njima kako nas ne bi nitko vidio.“ „Otoke? Pod kojima ćemo se sakriti?“ upitao je začuđeno. „Objasnite mi to, sire! Meni to nije jasno.“ „Nije to nikakav problem i odmah ću vam to objasniti. Treba samo šaš i ostale stvari koje plivaju po vodi vezati u obliku malog otoka. Međutim, u sredini grane moraju biti malo više od ostalih, ali tako poredane da ostane šupljina u koju treba odozdo zavući glavu. Ovako čovjek može slobodno da diše, a i da gleda na sve strane.“ „Ali right! To je izvrsna ideja, sire. Da, od Old Shatterhanda i Winnetoua mogu čak i ja štošta da naučim.“ „Čovjek mora samo da bude snalažljiv, master Dunkeru.“ „Vidim da ti otoci moraju plivati. A šta ćemo mi, moramo li i mi s njima plivati?“ „Plivat ćemo ukoliko voda bude duboka, a gazit ćemo na plitkim mjestima. Ponekad se čovjek mora čak i ispružiti, ili zgrčiti, već prema dubini vode. Čovjek u takvim prilikama najlakše pliva u uspravnom položaju, a to se obično naziva ,gaženje vode’. Koljena se malo zgrče i onda se gazi ravno dolje, i to stalno naizmjenično, dok se ispruženim rukama čine lagani pokreti plivanja. Međutim, čovjek ne smije ni u kom slučaju da izazove ni najmanji val, jer bi to svakako primijetila osoba koja bi slučajno pogledala. Jeste li me sada razumjeli, master Dunkeru?“ „Yes, sire, veoma dobro. Pripravan sam da u tome učestvujem.“ „Čekajte samo, još nisam završio! Sada bih vam htio skrenuti pažnju na to kako se čovjek mora vladati kada se u blizini nalazi neprijatelj. Ne smijete ostati uvijek na istom mjestu, a ako već ostanete, onda možete jedino tamo gdje sami želite promatrati. Morate paziti da se ne krećete ni brže ni sporije od vode, odnosno, morate se kretati istom brzinom kao i sve ono što pliva na površini. Pogotovo bi bilo pogrešno da zaplivate uz struju. Kad god naiđete na kakav vir, ne smijete ga sjeći, već se morate okretati zajedno s njime. Ako se morate približiti obali, i to samo u slučaju da želite osluškivati,

249 morate odabrati takvo mjesto gdje je voda potpuno mirna. Najpovoljnije je ono mjesto gdje je obala malo izvučena, pa će izgledati kao da se otok tamo malo zadržao.“ „Hm! Ipak je teže nego što sam mislio, sire.“ „To je veoma jednostavno ako je čovjek uvježban i umije o svemu da vodi računa. Sada ovisi samo o vama hoćete li se odlučiti da pođete.“ „Još pitate? Već se unaprijed veselim.“ „Lijepo! Samo što ipak smatram svojom dužnošću da vas upozorim da je možda u pitanju i vaš život. Izgubljeni smo ukoliko nas ugledaju. Razmislite dobro!“ „Pshaw! Tu nema šta da se razmišlja. Idem i ja. I ja bih htio jednom da se zavučem u otok koji pliva Pa da svakom mogu pričati da sam to naučio od Old Shatterhanda.“ „Dobro! A znate li možda dokle dopiru postavljene straže na oba kraja doline?“ „Da, ukoliko nije došlo do nekih promjena u međuvremenu.“ „Onda me vodite. Mi ćemo u gornjem toku zaci u vodu, a izaći ćemo tek na kraju logora. Budući da kasnije nećemo imati vremena, to vam moram još reći kako se morate vladati. Tiho pucketanje jezikom bit će naš znak da imamo jedan drugome nešto da kažemo. Tada ćemo odmah približiti naše otoke kako bismo mogli to saopćiti. Uostalom, vi ćete uvijek biti iza mojih leđa pa ćete uraditi isto što i ja. Čim se budem dočepao obale, morate i vi. Zađem li ponovo u vodu, poći ćete i vi. Samo u jednom slučaju ne smijete postupiti kao i ja, a to je kada napustim otok i iziđem na obalu. To ću učiniti samo onda ako budem htio da uhodim jedan od šatora.“ „The devil! Valjda ne mislite da se i u to upuštate?“ „Ne samo možda već sigurno. Morat ćete me unaprijed upozoriti na šatore za koje sam se raspitivao. Ukoliko me ne obavijestite na vrijeme, moglo bi se desiti da predaleko otplivam, a natrag se ne smijem vratiti. Uostalom, htio bih vam samo toliko reći da je čitava stvar mnogo lakša nego što se to vama čini. Uz onu obalu rječice koja dodiruje ,Bijelu stijenu’ sigurno nema nikoga. Znači da nam sa te strane ne prijeti nikakva opasnost. Ona druga obala je obrasla

250 grmljem iza kojega se možemo sakriti. Osim toga, ide nam u prilog i to što je nebo zastrto oblacima, ova noć mračna, a njihove vatre slabo titraju, pa se u vodi uopće ne mogu raspoznati predmeti. Dakle, naprijed! Najprije ćemo obavijestiti Emeryja i onda možemo otpočeti naše mokro putovanje!“ „Zar ne bi bilo bolje da sačekamo dok se vatre ne ugase i Crvenokošci odu na spavanje?“ „Ne, jer želim, ukoliko mi to ikako bude moguće, da razgovaram sa lady i da prisluškujem Indijance ne bih li možda nešto saznao o predstojećem pohodu protiv Niora. Ako sada ne pođemo, onda je sve palo u vodu.“ Otišli smo do Emeryja i kod njega ostavili sve nepotrebne stvari, odnosno ono što se nije smjelo skvasiti. Od oružja ponijeli smo samo noževe. Kako Dunker ni noža nije imao, dobio ga je od Apača Winnetou je bio uporan pa nas je otpratio do rijeka Htio je da nam pomogne kod vezivanja otoka. Pristao sam na to jer smo tako dobili na vremenu. Sada smo morali da budemo krajnje oprezni. Brzo smo otkrili stražu koja je bila postavljena poviše logora Produžili smo dalje i ubrzo stigli do šaša. Morali smo ga odrezati ispod površine vode jer bi već ujutro Indijanci znali da je netko bio ovdje. Ispod i između obližnjeg grmlja bilo je dosta suhih grana pa smo mogli otpočeti izradu tih otoka. Zna se, oni moraju biti laki, a ujedno i čvrsti, jer ukoliko bi se bilo koji od otoka raspao, postojala je velika opasnost da nas Indijanci otkriju. Osim toga, oblik tih malih plovnih objekata nije smio nikako da bude upadljiv. Otok je morao da izgleda kao da je voda na prirodan način sve to skupila. Već nakon jednog sata bili smo gotovi, pa je Dunker prvi zagazio u rijeku kako bi pred mojim očima izveo probu. Mogu vam reći da je uspjelo. Winnetou se udaljio, rekavši da će za svaki slučaj sa mojom brzometkom biti u pripravnosti da nam u slučaju potrebe pritekne u pomoć. Tada sam i ja ušao u vodu, zaronio pod moj otok i zavukao glavu u šupljinu. Noćna pustolovina je mogla otpočeti.