Djavo i Iskariot III - Karl May

101 i uvjeren sam da niste ništa obavili. Znam da ni najmudrijem čovjeku ne bi uspjelo da na osnovu onako nesigurnih podataka pronađe one koje traži.“ „Hm! Često se dešava da ljudi i u magli slučajno nalete jedan na drugoga, dok se u normalnim prilikama možda ne bi ni primijetili.“ „Šta — tako? — Izgleda da vaš put ipak nije bio uzaludan.“ „Meni se čini da ću vašu sestru prisiliti na nešto čemu nije sklona.“ „A što bi to bilo?“ „Ona je maloprije tvrdila da nije raspoložena da postane ponovo milijunašica.“ „Milijunašica? — Zar se to odnosi na one riječi koje ste maloprije rekli: da ćete je prisiliti?“ „Da. Ja vam to ozbiljno govorim.“ „To bi bilo više nego divno!“ rekao je i od silnog oduševljenja naprosto skočio sa stolice. Marta je s velikom napetošću pratila moje riječi, ali nije ništa rekla. „U tom nema ničeg čudnog“, nastavio sam. „Meni se čini veoma čudnim što vas dvoje niste u to upućeni. Vidim da moje pismo iz Southamptona niste primili.“ „Pismo? O tome ništa ne znam. Mislio sam da ćemo razgovarati o našem susretu u Evropi. Sjećam se da ste mi govorili kako je saputnik Small Huntera varalica i da se zove Džonatan Melton.“ „Da. Ja sam obojicu i našao, i to jednog mrtvog, a drugog na životu.“ „A tko je od njih ostao na životu?“ „Melton. Small Hunter je mrtav.“ „O nebesa! Onda smo mi stvarno nasljednici tog ogromnog bogatstva!“ „Nasljednici milijuna!“ nadodao sam. Uhvatio se rukama za glavu i nastavio: „Naprosto neshvatljivo! Kakve li radosti! Ako ništa drugo a ono radi naših roditelja! Nemojte mi zamjeriti, ali vas moram zagrliti!“

102 Htio je da me povuče sa stolice, ali ja sam se opirao i zamolio ga da se malo stiša: „Umirite se! Stvar još nije stigla do krajnje tačke. Da, tačno je da ste vi nasljednici, ali bogatstva, na žalost, više nema. Sve se nalazi u rukama Džonatana Meltona.“ „O nebesa! Da mu nije advokat Fred Murphy sve predao?“ „Tako je“, odgovorio sam i zatim ispričao sve kako se odigralo. „Prema tome, Melton će morati da izruči novac! A gdje se sada nalazi ta hulja?“ upitao je sav uzbuđen. „Ovdje u Albukerkiju“, odgovorio sam mirno. „Šta ? Ovdje — tu — Albukerkiju? Ja ću ...“ „Stanite!“ zaustavio sam ga, pošto je već bio krenuo prema vratima. „Čekajte još malo! Vi ga nećete pronaći napolju, na stepenicama, jer je on bio ovdje u gradu, i to prije kratkog vremena — računam prije dva dana. Sjednite mirno i saslušajte šta ću vam ispričati!“ Odvukao sam ga do stolice i produžio svoj izvještaj. Možete misliti kakvom su pažnjom pratili moje izlaganje. Dugo nisam mogao da završim jer su me stalno prekidali pitanjima i primjedbama. Najzad sam im ispričao kako sam došao u ovaj grad. Naprosto sam uživao gledajući koliko su iznenađeni. Franc je počeo da me hvali na sva usta, no ja sam ga prekinuo: “Nemojte meni ništa pripisivati, već sir Emeryju i Winnetouu. Uostalom, njih ćete veoma brzo vidjeti. Sve imate da zahvalite samo njima, naravno, ukoliko se stvar okonča u vašu korist.“ Marta mi je samo pružila ruku i nije ništa rekla, što mi je kudikamo više godilo od Francovih riječi. Ovaj je sav uzbuđen šetao po sobi goredolje, katkada nešto zagunđao, pa zatim odmahnuo glavom, ili pak izgovarao nekakve nerazgovjetne riječi, prijetio pesnicama kao da se pred njim nalazi Melton. To mi je već dosadilo pa sam tome učinio kraj: „Ne svađajte se sa zrakom, dragi prijatelju! Time nećete ništa postići. Pošto sam vam sve ispričao, vratit ću se u hotel. Ne znam da li je Emery još tamo ili je možda već otišao, jer smo se dogovorili da nas obavještava kako stoje stvari u Plenerovom saloonu. Ukoliko se

103 Džonatan Melton još nalazi tamo, budite sigurni da nam više neće izmaći. Ako je već otišao, tada ćemo sutra ujutro pojahati za njim. A što se njegovog oca i strica tiče, skoro bih tvrdio da su oni još tu, štaviše, da sam ih čak i vidio.“ Ispričao sam im’ što sam doživio u koncertnoj dvorani. „Zar su imali sombrero na glavi?“ upitao je zamišljeno. „Opišite mi kako otprilike izgledaju ta dva stara Meltona!“ „Visoki su i mršavi, rekao bih da su iste visine.“ „Čini mi se da sam ih maloprije vidio.“ „Vidio? Gdje?“ „Na puteljku uz rijeku, između naše kuće i one prve prema gradu.“ „Aha! Da možda ne vrebaju mene?“ „Ne vjerujem. Oni ne znaju da ste ovdje.“ „U to nemojte vjerovati! Ovi Meltonovi su iskusni Zapadnjaci. Pretpostavimo da su one dvije osobe na koncertu bili baš oni i prepoznali me. Odmah im je bilo jasno da sam zbog vas ovdje, pa su se brže-bolje pokupili i otišli.“ „A zašto su pošli baš ovamo? Oni nikako nisu mogli znati da ćete vi k nama.“ ,,To je tačno, samo što oni nisu direktno ovamo pošli, već se sakrili negdje u blizini koncertne dvorane i raspitali se gdje stanujem i gdje se momentalno nalazim. Njihovim očima nije izmaklo da sam s vašom sestrom krenuo ovim putem, pa su pošli za nama. Vjerojatno još čekaju kako bi me uhvatili. Jesu li vas prepoznali?“ „Jasno! Morao sam da prođem kraj njih. I gle, sada sam se tek sjetio da su se prestrašili kada su čuli moje korake iza svojih leđa, jer su se okrenuli da vide tko ide.“ „Napolju je potpuno vidno i čovjek može sve da prepozna. Jeste li možda vidjeli čime su bili naoružani?“ „Zurio sam pa nisam mogao da uočim da li imaju pištolje i noževe, ili revolvere, ali sam zato Vidio da u rukama drže puške.“ „To je najbolji dokaz da žele pucati. Ljudi u gradovima ne vuku sobom puške. Znani da za vrijeme koncerta nisu bili naoružani, što znači da su najprije svratili po oružje, jer su naumili da se njime

104 posluže. Već sama činjenica što su se postavili u blizini vašeg stana jasno govori što su naumili. Oni su se, bez svake sumnje, okomili na mene.“ Čuvši ovo, Marta me je svesrdno zamolila: „Preklinjem vas, nemojte otići! Vi morate ostati ovdje!“ „Ne mogu, jer me Winnetou i Emery čekaju.“ „Neka čekaju do sutra ujutro!“ „Dotle se može štošta dogoditi, a u takvim slučajevima je prijeko potrebno da budem prisutan. Znam da su oni već sada nestrpljivi što sam toliko izostao, pa zbog toga moram da odem, zaista moram.“ „A Ja vas neću pustiti!“ rekla je hvatajući me za ruku ne bi li me zadržala. „Oni vas žele ubiti. Jeste li svjesni šta to znači?“ „Već su mnogi htjeli da pucaju u mene, pa su i pucali — ali me unatoč tome vidite zdravog i čitavog.“ „U ovom slučaju se radi o okorjelim ubojicama.“ „Za mene bi oni mogli predstavljati opasnost samo u slučaju kada to ne bih znao. Budući da sam obaviješten, ne moram brinuti. Pretpostavljam dvije mogućnosti: prva, da Meltonovi računaju da ste me vi obavijestili o njihovom prisustvu kraj rijeke, odnosno, oni su otišli smatrajući da im je propala zasjeda jer sam o tom“ obaviješten.“ „A druga?“ „Da se oni i unatoč tome susretu još nalaze na onom puteljku. U namjeri da me iznenade, oni će se postarati da nadu neko zgodno mjesto gdje bi se sakrili, a znam da to mogu jer uz obalu raste gusto grmlje. Ja ću se međutim čuvati da se vratim istim pravcem. Poći ću zaobilaznim putem.“ “U tom će slučaju pojuriti za vama i ubiti vas! Ne, vi ćete ostati ovdje. Ja vas molim!“ Iako sam primijetio koliko strahuje zbog mene, nisam smio popustiti. Rekao sam: „Vi se uzalud trudite da me zadržite. Ja moram zaista o...“

105 Šta o sam usred rečenice jer je tog trenutka vani odjeknuo hitac, a odmah iza toga i drugi. Uto je odjeknuo i nečiji glas: „Tamo sam ih vidio! Uhvatimo one lopove u grmlju!“ Bio je to Emeryjev glas. Uzeo sam svjetiljku i dodao je Francu. „Posvijetlite mi! Moram otići!“ Napustio sam sobu i pojurio niz stepenice. Stigavši pred ulazna vrata, nisam ih mogao otvoriti jer mi je brava bila nepoznata, i zbog toga sam morao sačekati dok ne dođe Vogel. Kad sam izišao napolje, pogledao sam na sve strane, ali nisam uspio ništa da vidim unatoč vanrednoj vidljivosti. Marta je stajala na vrhu stepenica i povikala za mnom: „Ostanite! Zar se niste dovoljno uvjerili koliko je ozbiljna situacija?“ „Meni lično više ne prijeti nikakva opasnost. Netko je otjerao te propalice. Ukoliko su nekoga pogodili meci to su jedino mogli Winnetoua, i mogu vam reći da bi mi to bilo veoma žao.“ „Winnetou?“ upitao je Vogel. „Vi mislite da je on bio ovdje?“ „Da. Prepoznao sam Bothwelov glas. On nije znao da sam došao ovamo i mogao je to jedino da sazna od Winnetoua, pa je s njime pošao ovamo. Po njegovim sam riječima zaključio da je Emery pošao za ubojicama. Međutim, mi nismo čuli Apačev glas. Bit će da je — o, hvala bogu, eno, tamo prijeko su se pojavile dvije prilike! To su oni i čini mi se da nijedan nije ranjen!“ Winnetou i Emery su brzo pretrčali čistinu. Sav sretan pojurio sam prema njima i upitao: „Da li je netko od vas pogođen?“ „Nije“, odgovorio je Emery. „Meci su bili dobro namijenjeni, ali su veoma loše gađali. Tko zna kakve su to bitange bile! Vjerojatno nekakve ovdašnje skitnice koje su nas zamijenile sa nekim drugim.“ „To se mene ticalo. Te junačine su sigurno bile oba stara Meltona.“ „Sto mu gromova, zar je moguće? Ako je to stvarno tako, onda sam se uzalud uzrujavao. Po čemu ti to zaključuješ?“ „Saznat ćeš kasnije. Ne smijemo dangubiti, već mi recite u kom su pravcu pobjegli.“ Uto je Apač progovorio:

106 „Winnetou je jurio za njima i skoro bi ih i stigao. Međutim, bila su tamo dole dva konja, i oni su skočili na njih i odjurili.“ „Jasno, vi niste ponijeli vaše puške pa niste mogli ni da pripucate na njih. Njihov plan je bio dobro smišljen. Otišli su i više se neće vratiti.“ „Misliš?“ upitao je Emery. „Ako se vrate i negdje pritaje, upast ćemo ponovo u veliku opasnost.“ „Ja sam siguran da su otišli. Vidjeli su vas, a Winnetoua čak i prepoznali, pa će se čuvati da se ponovo vrate. Dođi te sa mnom gore!“ Bilo mi je veoma drago što su se ovdje našla i moja dva prijatelja, te smo mogli bez žurbe da se dogovorimo sa Francom Vogelom o svemu. Marta je bila sva sretna što joj se pružila prilika da nas ugosti, a naročito Winnetoua i Emeryja, kojima ima sve da zahvali. Stigavši ponovo gore u sobu, obratio sam se najprije Emeryju: „Jesi li doznao nešto važno?“ „Da. Džonatan Melton je bio ovdje i sa svojom vjerenicom odsjeo kod Plenera.“ „Kada?“ „Jučer prije podne. Zajedno su ručali, a zatim zamijenili svoje konje za odmorne i odmah produžili dalje.“ „Kolima?“ „Da. Plener im je morao pribaviti vodiča koji je s njima odjahao. Oni putuju preko Acome za Mali Kolorado.“ „Pitanje je da li su rekli istinu! Možda su to kazali samo da bi nas obmanuli.“ „U tom slučaju Plener bi morao biti sa Džonatanom u dosluhu.“ „Nije potrebno da bude u dosluhu. Džonatan mu je vjerojatno slagao i ocrnio nas kako bi nas Plener nesvjesno obmanuo. Imaš li još što da kažeš?“ „Da. Danas prije podne navratila su u saloon dva muškarca i napravili pozamašan račun. Između ostalog upitali su gostioničara nije li kod njega slučajno navratio nekakav senjor sa senjorom. I njima je rekao isto onako kao i meni. Iza toga su ona dvojica napustila lokal.“ „Da li su došli pješice?“

107 „Da. Upravo sam se sjetio da mi je gostioničar uz put rekao da su ona dvojica imala na glavi veoma velike sombrerose.“ „Znači, otac i stric Melton! Bili su toliko oprezni da ne odsjednu kod Plenera, već samo da navrate.“ „Zbog čega su samo ostali ovdje do danas uveče i zašto nisu smjesta pošli za svojim dragim Džonatanom?“ „Vjerojatno su bili umorni, a i konjima je bio potreban predah.“ „Zašto nisu promijenili konje? Novaca vjerojatno imaju dovoljno.“ „Jasno da imaju, Džonatan ih je svakako dobro opskrbio. Oni su, opreza radi, pošli iz New Orleansa drugim puteni. Večeras su posjetili koncert i vidjeli me. Naslućivali su da ste i vi ovdje, pa su pošli za mnom i čekali u blizini kako bi me uhvatili. Na putu ovamo poveli su i konje kako bi u si vica ju da me ubiju mogli čim brže nestati.“ „Samo kuda?“ „Vjerojatno su pošli istim pravcem kojim je krenuo i Džonatan. Oni su se svakako u New Orleansu još prije rastanka dogovorili kako će tko putovati.“ „Možda se oni ni sada neće pridržavati istog pravca, kao što se nisu ni do sada pridržavali!“ Sada se oglasio Winnetou: „Dvorac bijele squaw leži između Malog Kolorada i Sierre Blance. Ovamo vodi samo jedan put, koji bi se mogao nazvati dobrim, i to je upravo onaj kojim je pošao i bljedoliki Džonatan. Zašto bi njegov otac i stric pošli lošijim?“ „To je i moje mišljenje“, rekao sam. „Stari Meltonovi svakako nisu skloni da se izlažu kojekakvim poteškoćama, ukoliko to nije baš bezuvjetno potrebno. I ja sam uvjeren da će oni jahati preko Acome. I mi ćemo sutra poći istim putem i to čim svane.“ „I ja ću s vama!“ rekao je Franc Vogel sav oduševljen. „Vi?“ nasmijao sam se. „Da možda ne mislite u divljoj Sierri Blanci prirediti koncert?“ „Da! Upravo žudim da tim Meltonovim odsviram pjesmu od koje će im biti dosta za čitav život.“

108 „Dragi prijatelju, prepustite to radije nama. Mi ćemo pojahati za Meltonovima kako bismo im oduzeli ono što su opljačkali. Vi nam pri. tome ne možete biti ni od kakve koristi. U međuvremenu vi pođite u Santa Fe i priređujte koncerte. Mi ćemo vas tamo posjetiti i u krilo vam položiti vaše milijune.“ „Ne! Nemojte me žalostiti i ostaviti ovdje! Samog sebe ću smatrati nečasnim čovjekom ako to dozvolim!“ On je u stvari bio u pravu. Radi njega smo se izlagali opasnosti i bilo je sasvim razumljivo što i sam želi učestvovati u ovom poduhvatu. Izgleda da je i Emery o tome razmišljao, jer ga je upitao: „Znate li barem da nekako jašete?“ „Više od toga. Čovjek u ovoj zemlji to veoma brzo nauči.“ „A kako baratate oružjem?“ „Nisam baš prvoklasan strijelac, ali ukoliko se žrtvi približim na tri koraka, budite sigurni da neću promašiti.“ Sada nas je i Marta počela moliti da povedemo Franca. Primijetivši da se ja nećkam, obratila se Emeryju. Taj „engleski vitez“ nije mogao odoljeti molbama lijepe pjevačice te se na kraju obratio meni i upitao me: „Imaš li ti kakvih posebnih razloga zbog kojih ne želiš da ga povedeš, Čarli?“ „Nemam. Razgovaraj sa Winnetouom, neka on odluči!“ Apač je bio kratak i jasan: „Neka ovaj mladić ne misli da je uživanje jahati sa nama. Morat ćemo da sjedimo punih osam dana u sedlu dok ne stignemo do cilja.“ „Spreman sam da i to izdržim“, obećao je Vogel. „Moj mladi brat će moći da nam se pridruži, ukoliko uspije da do svanuća pribavi dobrog konja sa sedlom i ostalom opremom.“ Vogel me je uhvatio za ruka i zamolio: „Pomozite mi, dragi prijatelju! Ovdje se mogu nabaviti konji, puške i municija. Većina prodavaonica je još otvorena. Hoćete li?“ „Rado. To ćemo brzo obaviti, pa ćemo imati još nekoliko sati vremena da se naspavamo.“

109 Winnetou, Emery i ja smo se oprostili od Marte. Oba moja prijatelja su otišla u svoj hotel, dok sam ja krenuo sa Vogelom u potragu za konjem i svim ostalim predmetima koji su mu bili potrebni. Morali smo da budimo trgovce i zbog toga da platimo nekoliko dolara više. Najveću brigu nam je zadao konj. Stare, odslužene rage mogle su se svuda dobiti, samo ne onakva životinja kakva je nama bila potrebna, Tek nakon dugog lutanja i dizanja mnogih trgovaca iz kreveta stigli smo do jednoga koji nam je ponudio doduše nekakvog starog, ali još uvijek okretnog riđana, i to za ,bagatelu’, naime za osamdeset dolara, dok u stvari nije vrijedio više od četrdeset. Vogel nije mnogo razmišljao, već platio. Njegovi koncerti su bili toliko unosni da ovakav izdatak nije za njega značio mnogo. Kada smo sve to završili, bilo je već toliko kasno da sam znao da Franc više neće imati vremena za spavanje, jer kod kuće još mora da se pripremi. Sat iza svanuća došao je k nama. Prešli smo rijeku i produžili prema Atriscou, a odande jugozapadnim pravcem prema Rio Puercou.

110 VI KAIN Ne smatram potrebnim da vam podrobno opišem kako smo putovali, već samo toliko da je Vogel ipak umio kako-tako da jaše. Tu i tamo nailazili smo na takva mjesta na kojima su se veoma jasno ocrtavali tragovi kopita dvaju konja. Vjerojatno je to bio trag braće Melton. Oni su odmakli ispred čitavu jednu noć. Međutim, svi su znaci govorili da im se sve više približavamo. U trku bismo ih stigli samo da a nama nije pošao i Vogel. Uveče drugoga dana stigli smo u Acomu, nekakav stari pueblo Indijanaca, kamo su vjerojatno i Meltonovi svratili. Pod pueblima se podrazumijevaju gradovi utvrđeni poput gradina. Njih su podigli starosjedioci ove zemlje. U čitavom Mexiku ih možda ima još samo oko dvadeset. Od njih su najznačajniji Taos, Isleta i Acoma. Pod tim starim gradovima ili selima ne smije čovjek nikako podrazumijevati naselja sa razbacanim zgradama ili pak ušorenim kućama. Podigli su ih u vidu gradina kako bi pružali što bolju zaštitu od neprijateljskih prepada. Te teške građevine su sazdane od ilovače ili komada stijena, već prema tome koji im je građevni materijal bio pri ruci, ne pridržavajući se nikakvog stila, a ni nekih posebnih fasada. Radi bolje predodžbe zamislite sebi dva stjenovita zida, prilično udaljena jedno od drugog, a među njima razbacano sitnije i krupnije kamenje. Ljudi su te blokove naslagali jedan kraj drugoga vežući ih blatom sve dok nije nastao zid koji je spajao jednu stranu, s drugom i dosegao visinu kata. U tom zidu niti je bilo prozorskih otvora, a niti otvora u vidu vrata. U tom prostoru su podizali uzdužne i poprečne zidove od gline tako da je nastao izvjestan broj četverokuta i odozgo opet sve to prekrili debelim slojem gline. U stropu su se nalazili otvori koji su u stvari služili kao ulaz u te četverokute, odnosno stanove. Na takvom prizemlju su od istog materijala dizali, prema potrebi, prvi, drugi ili treći kat s tom razlikom

111 da je svaki slijedeći kat bio uži jedan ili više metara. Na osnovu toga onaj niži raspolagao je slobodnim prostorom, sličnim balkonu. Većina tih stepenasto poredanih katova nemaju niti vrata, a niti prozora, već samo otvore u stropu. Prema tome, čovjek se mora uvijek popeti jedan kat više ako želi da se spusti u onaj niži, i to jedino kroz onaj otvor. U prizemlje čovjek može doći jedino uz pomoć ljestava koje su prislonjene uz vanjsku stranu zida, koji u stvari nije imao nikakvog otvora. Ukoliko čovjek ljestve povuče na ravan krov, napadaču nije lako da dospije gore. Često su ti zemljani zidovi, koji vode od jednog kata do drugoga, stepenasto izređani, pa se čovjek lako može po njima penjati gore. Katkada se pak dešava da se samo pomoću ljestava može penjati sa kata na kat. Kako su ove ljestve pokretne, i one se mogu po potrebi ukloniti. Ovakva vrsta građevine pruža izvrsnu zaštitu protiv neprijateljskih prepada. Ukoliko bi stanovnici povukli ljestve sa svih katova, neprijatelj bi mogao jedino uz pomoć vlastitih da se dočepa ravnog krova prizemlja, ali bi se zato izložio strijelama branilaca, koji se u ovakvim slučajevima uvijek nalaze na gornjim katovima, ili strijelama napadača, koji se nalaze skriveni u donjem dijelu. Ukoliko bi se neprijatelj i nakon ubistvenog napada dočepao prve terase, njega su čekale iste takve poteškoće i opasnosti ukoliko je htio da osvoji slijedeći kat. Dok je napadač taj napad vršio nezaštićen, dotle je druga strana uvijek imala siguran zaklon. Ovaj opis važi za pueblo, koji je po svom obliku bio najpravilniji. Međutim, ovakvi su rijetki. Oni drugi zapravo predstavljaju nepravilnu, nabačenu grupu zemljanih izbi raznih oblika, koje većinom leže u sumornom kraju i ostavljaju dojam ružne gomile ruševina. U tim vještačkim šupljim zemljanim kockama su nekada stanovale stotine i tisuće osoba. Oni su mogli da održavaju međusobne veze jedino na taj način što su se kroz otvore na ravnim krovovima spuštali u one koji su bili ispod njih. Danas se naravno više ne može govoriti o tolikom broju. Žitelji pueblosa se ni u kom slučaju ne smiju uspoređivati sa poduzetnim, slobodnim Indijancima. To su dobrodušne, zadovoljne neznalice, navodno zaostali potomci starih Azteka. Većinom su katolici, ali su zapravo pogani. Još se uvijek mole svom Manitouu i privrženi su starim paganskim običajima. Ukoliko ih netko uvrijedi

112 zbog njihova praznovjerja, tada se ti, inače bezazleni ljudi, mogu veoma lako pretvoriti u osvetoljubive i opasne tvrdoglavce. Ovi Indijanci se bave zemljoradnjom, stočarstvom i kućnim poslovima, ali i to na veoma primitivan način. Njihove male oranice obično leže u blizini pueblosa i obraduju ih najprimitivnijim oruđem. Sve što je novo i korisno u njima teško ili čak nikako ne prodire — jer sve što je novo kosi se sa njihovim predanjima. Oni će radije gladovati nego da zemlju nagnoje, a pri obradi se služe jednostavnim palicama ili drvenim motikama. Isto je tako i sa stočarstvom. Tu i tamo se može vidjeti po koja mršava koka, po koja svinja, ali zato mnogo pasa. čudnovato, ali ti bijesni psi trče slobodno unaokolo, dok su im svinje privezane za lance. Ti Indijanci su prilično vješti u izradi košara, kesa i rogožina. Prave jednostavne vrčeve i urne iz pečene gline. Iz gline oblikuju razne figure, samo za ljepotu oblikovanja nemaju mnogo smisla. Te figure većinom služe kao igračke. Često pak nose vjersko obilježje, i u ovakvim slučajevima ih izlažu u ,estufi’. To je nekakav maleni prostor ograđen niskim, tri stope visokim zidovima, u kome stoje dva visoka kolca. Paze na to da nepozvani čovjek ne ude u estufu. Dakle, stigli smo pred večer u Acomu i raspitali se za predsjednika, koji u stvari nije bio neki visoki službenik, već nešto slično seoskom uči. Gdje god se ljudi služe španjolskim jezikom, tu i najniži službenik može imati veoma zvučnu titulu. Pueblo Indijanci gotovo svi vladaju španjolskim jezikom. Stigavši onamo, iskupilo se čitavo stanovništvo, koje nas je podozrivim očima gledalo. Mora da je za ,to bio posrijedi neki naročiti uzrok. Mi nismo imali namjere da bilo šta od njih tražimo, a za predsjednika smo se raspitivali jedino zato da od njega dobijemo kakva obavještenja o Meltonovima. Već smo sjahali, ali nam nitko nije izišao u susret da nam pridrži konje, a ni da nas odvede do predsjednika. Bilo mi je veoma čudnovato što nisam vidio ni jednu mladu djevojku, ali zato podosta veoma zgodnih dječaka. Svi su se držali na odstojanju, čak bi se moglo reći i neprijateljski. Uzde naših konja smo privezali za stijenje i poslije krenuli u potragu za vodom. Svi su nas mrko posmatrali. Emery i ja smo stigli do male baštice u kojoj je raslo oskudno povrće i pogdjekoji cvijet. Emery se već

113 sagnuo da iščupa rotkvu koju je svakako htio da plati. Istoga časa dojurio je jedan od onih dječaka, uhvatio ga straga, kako bi ga odvukao. Emery ga se oslobodio i ponovo posegnuo za rotkvom. Ja sam ga zatim uhvatio za ruku i odveo. Tada sam tek primijetio da smo stajali pred estufom. Emery koji je prišao, pogledao je preko niskog zida i nasmijao se. U estufi je stajalo možda i čitavo tuce već spomenutih figura, kojima se čovjek i nehotice morao smijati. Bile su to sve figure koje su predstavljale čovjeka raskrečenih nogu, a ruke su izgledale poput ispruženih. Glave i čelo bez nosa, dvije rupe umjesto očiju, a dolje veliki otvor umjesto usta. Bilo je tu figura u sjedećem položaju, izobličenih trbuha, sa tri glave, jedna gore, druga na leđima, a treća na grudima. Uši su bile duže od ruku. I ovdje je Emery već posegnuo rukom želeći da dohvati jednu od tih figura kako bi je malo izbliza pogledao. I ponovo sam ga odvukao i rastumačio mu šta te glinene figure zapravo znače. Na moje se riječi nasmijao i pošao dalje. Svi su pošli za njim, jedino je onaj dječak ostao gledajući me nesigurnim očima, a zatim je ubrao jedan cvijetak u onom sićušnom vrtu i, pruživši mi ga, rekao: „Hvala vam! Ova je rotkva rasla za mog oca, i ona je jedina.“ Sada sam utvrdio da taj glas nikako ne može da potječe od dječaka, već od djevojčice. Sjetio sam se: u nekim pueblosima djevojčice oblače poput dječaka. One nose hlače i kratko podrezanu kosu, češljaju se sa razdeljkom na strani, pa čovjek na prvi pogled ne može da razlikuje žensko od muškog. Htio sam nešto da joj poklonim, samo šta? Sjetio sam se da u džepu imam malenu srebrnu kutijicu u kojoj sam držao šiljilo za olovke. Šiljilo sam u međuvremenu izgubio. Izvadio sam kutijicu, pružio joj, otvarajući je i zatvarajući, kako bi vidjela kako se njome rukuje — pa joj rekao: „Primi ovo od mene za cvijetak, lijepa puebla!“ Sva zadivljena gledala je u mene, ali se nije usudila da uzme kutijicu. U njenim očima je ova stvarčica predstavljala umjetničko djelo od neopisive vrijednosti. „Ti si mi dala cvijetak, a ja ti poklanjam ovo. Uzmi, tvoja je!“ ponovio sam. „Moja?“ upitala je nepovjerljivo, ali zato ozarenih očiju. „Da. Tvoj cvijetak mi je dragocjeniji od ove male kutije.“

114 „A meni je vaša kutijica dragocjenija od moga cvijetka! Hvala vam! Vi ste dobar čovjek. To, sam odmah primijetila.“ Uzela je kutijicu, poljubila me u ruku i uz radosno klicanje pojurila prema ljestvama koje vode gore u njezin stan, kako bi u njemu sakrila ovo za nju veliko blago. Kako je malo potrebno da se čovjek osjeća sretnim! To ću veoma brzo iskusiti. Upravo je stigao Winnetou da nas odvede odavde. U blizini pueblosa bilo je nešto slično cisterni, u koju se tokom godine slijevala kišnica. Winnetou je otkrio ovu vodu te smo odveli naše konje onamo da ih napojimo. Nekakva glinena posuda visila je o užetu i njome smo upravo htjeli da crpemo vodu. Kada su to primijetili Indijanci, dojurili su ovamo uz glasnu viku želeći da nas u tome spriječe. Mi smo morali još danas da dođemo do vode, jer smo znali da ćemo sutra prolaziti kroz takve predjele u kojima nema ni kapi vode. Zbog toga je taj danas tako naročito vatreni Emery dohvatio pušku i htio silom iznuditi vodu. Pueblosi su se povukli natrag. Znali su vrlo dobro da se ne mogu suprotstaviti puškama i unatoč tome što su oni bili daleko brojniji. Njihovo oružje je bilo veoma primitivno. Meni je bilo jasno da ti jadni ljudi imaju prvenstveno pravo na ovu vodu i zbog toga nisam htio da budem okrutan i da je iznudim uz pomoć sile. Zamolio sam zbog toga prijatelja da promijeni svoj stav. Dao sam ljudima nekoliko malih srebrnjaka s obrazloženjem da im želim platiti vodu. Čuvši to, postali su odmah ljubazniji i dozvolili nam da crpemo vodu i napojimo konje. Već se i veče približavalo pa smo se morali ogledati gdje ćemo provesti noć. Kako se ovi Indijanci nisu pokazali mnogo prijaznim, nismo mogli ni računati na to da prenoćimo u njihovoj blizini ili čak i u samom pueblu. Prihvatili smo naše konje i otišli dalje od mjesta i tamo legli da provedemo noć pod vedrim nebom. Sigurnosti radi morali smo i sada da postavimo stražu. Prošla su već čitava dva sata, mrak je već odavno bio pao, kada smo primijetili da se netko približava iz pravca puebla. Ta se osoba zaustavila na izvjesnoj udaljenosti. Upitali smo tko je i pozvali da dođe k nama. Uto se oglasio ženski glas: „Želim da razgovaram s onim dobrim senjorom.“ Bila je to ista ona djevojčica koja mi je poklonila cvijetak.

115 „Pođi k njoj!“ rekao mi je Emery. „To se svakako odnosi na tebe.“ Poslušao sam ga. Stigavši do Indijanke, upozorila me je: „Moramo tiho razgovarati, jer sam krišom pošla ovamo, a ne želim da vam se bilo šta dogodi.“ „Tko bi mi mogao nešto nažao učiniti?“ „Ona dva bijelca koji su danas stigli.“ „O, znači, vi ste ih vidjeli! Kada?“ „Tri sata prije vašeg dolaska.“ „Koliko su se kod vas zadržali?“ Prišla mi je bliže i rekla još tiše: „Rekli su nam da ćete i vi brzo stići.“ „Znači, zahtijevali su od vas da prema nama zauzmete neprijateljski stav.“ „Tako je. Rekli su nam da ćete razoriti našu estufu i figure božanstava.“ „To nam nije ni na pamet padalo. Šta su još o nama govorili?“ „Da ste opasni ljudi koji su počinili mnoga ubojstva i da ćete nas opljačkati jer ste lopovi.“ „Vjeruj mi da je baš obratno. Pljačkaši i lopovi su baš ona dvojica i zbog toga mi jurimo za njima kako bismo ih uhvatili i predali pravdi. Mi smo pošteni ljudi.“ „Vjerujem vam, senjor. Vi nimalo ne ličite na zločinca, a prema nama ste bili i ljubazni. Zbog toga sam i došla ovamo kradom da vas spasim.“ „Da me spasiš? Znači da nam prijeti neka opasnost?“ „Da. Ne znam u kolikoj mjeri, ali se ona dvojica još uvijek nalaze među nama.“ „Gdje? Možeš li mi reći gdje su?“ „To ne smijem da vam kažem, jer ne bih željela da budem izdajica naših ljudi.“ „Dobro, onda ćeš mi možda ipak moći reći šta ti ljudi smjeraju?“ „Ja mislim da vas žele ubiti. U čitavu ovu stvar je samo nekolicina naših muškaraca upućena. Ženama i djeci nisu ništa odali. Oni su veoma tajanstveni i po tome zaključujem da je nešto krupno u toku.“

116 Nakon tih riječi je odjurila koliko su je noge nosile. Možda nas je baš ova djevojčica upravo spasila od smrti. Moji drugovi bili su veoma iznenađeni kada sam’ im rekao šta sam saznao. Emery je htio smjesta otići do puebla i pozvati na odgovornost stanovnike. Winnetou mu je međutim rekao: „Neka se moj brat ne prenagli! Crvenokošci su Povjerovali njihovim lažima. Meltonovi bi im pomogli ukoliko bismo ih napali, ili bi se koristili borbom i pobjegli. Bit će pametnije da ih ovdje sačekamo, jer su vjerojatno upoznati s mjestom gdje se sada nalazimo. Predložio bih da potražimo neko drugo mjesto pogodno da provedemo ovu noć. Oni će nas tražiti, pa ćemo ih lako uhvatiti ako nam se približe.“ Winnetou je bio u pravu, pa smo prihvatili njegov prijedlog. Naše logorište smo premjestili još na veću udaljenost od puebla. Sada kada smo bili upozoreni, bilo nam je i te kako drago što su se Meltonovi ovdje zadržali. Nije trebalo da ih gonimo. Stražu smo rasporedili tako da su uvijek dvojica spavala, a dvojica stajala na straži. Ja sam bio sa Vogelom. Kada smo i po drugi put smijenili Winnetoua i Emeryja, bila je prošla već skoro noć a da ništa sumnjivo nismo primijetili. Vogel i ja nismo sjedili kraj spavača, već otišli malo podalje od njih, naime, ja udesno, a Vogel ulijevo. Ovako udaljeni jedan od drugoga mogli smo da držimo na oku mnogo veći prostor. Ja sam čak priljubio uho uz zemlju kako bih mogao da uhvatim zvukove još sa veće daljine. Čekali smo, rekao bih, gotovo nepomično, dugo, dugo, sve do tri četvrt sata prije svanuća. Tada sam začuo nekakav šum. Dopirao je iz onog pravca gdje je ležao Vogel i, ako se ne varam, bio je to topot kopita dvaju konja, koji su dolazili iz pravca puebla i produžavali prema ravnici. Ustao sam i otišao do mog prijatelja. „Jeste li što čuli?“ „Da, ljudske korake.“ „Koliko ih je moglo biti?“ „Tko bi to mogao sluhom da utvrdi? Bilo ih je mnogo. Dolazeći iz pravca puebla, prošli su kraj nas na velikoj udaljenosti.“

117 „I ja sam to čuo, samo što ste se vi ipak prevarili. Nisu to bili nikakvi ljudi, već samo dva konja, čiji topot tako odzvanja da bi neupućeno lice lako moglo da povjeruje kako se radi tko zna o kolikom broju ljudi. Morat ćemo da probudimo Winnetoua i sir Emeryja, jer sam uvjeren da su u pitanju Meltonovi.“ Kada sam im saopćio što smo uočili, odmah su se i oni složili da su u pitanju jedino Meltonovi. Pun ratobornosti Emery je ponovo rekao: „Da, to su svakako oni. Pobjegli su i moramo smjesta da pojurimo za njima.“ „Nikako“, primijetio je Winnetou. „Moja braća moraju da čekaju dok ne svane kako bismo mogli da im uđemo u trag. Osim toga, moramo još jedanput da napojimo naše konje. Oni su doduše sinoć dobili vode, ali mi ne znamo kuda će nas put odvesti i hoćemo li danas i sutra opet naići na kakvu vodu.“ I tako smo sjedili i čekali sve dotle dok na istoku nije počelo da se probija svjetlo dana. Uzjahali smo i otišli do puebla. Odmah smo primijetili da su već svi stanovnici bili budni. To je bio dokaz da su tokom noći htjeli nešto da poduzmu protiv nas. Htjeli smo već da svratimo do cisterne kada je jedan od njih pošao prema nama: „Morat ćete opet platiti ukoliko želite da napojite vaše konje.“ „Tko si ti i s kakvim pravom to zahtijevaš?“ „Ja sam poglavica pueblosa.“ „O tako! Jučer smo htjeli da razgovaramo s tobom. Pitali smo ljude gdje se nalaziš, ali nam nitko nije htio odgovoriti.“ „Ja nisam bio ovdje.“ „Lažeš, jer se tačno sjećam da sam ti vidio lice. Kada si napustio pueblo?“ „Jučer ujutro.“ „Znači da si prekjučer, kao i prethodnih dana, bio ovdje.“ „Da.“ „Tada ćeš nam svakako moći reći da li su ovdje navraćali u to vrijeme kakvi stranci.“ „Nitko nije navraćao.“ „Ali su zato jučer kod vas ipak bila dva bijela jahača?“

118 „Nisu. Kad sam stigao kući, ljudi su mi jedino o vama pričali. Da su i neki drugi navraćali, sigurno bi mi i to saopćili.“ „Tu su bila dva jahača. Tražili su nas po noći kako bi nas ubili.“ Ove su ga riječi uplašile pa mi je odgovorio zamuckujući: „Senjor, kako možete ovako nešto tvrditi! Mi smo pošteni i miroljubivi ljudi i ne činimo nikakvo zlo.“ „Da ste zaista toliko pošteni, ne bi nas sada ti lagao. Zapravo bi trebalo da vas kaznimo, ali to nećemo učiniti jer smo dobri ljudi. Znam da su prije nepunog sata pobjegla ona dvojica o kojima govorim. Budući da se mi njih ne bojimo, a vas preziremo, smatrat ćemo kao da se ništa nije dogodilo, pa ćemo vam čak i vodu platiti.“ Dali smo mu zatraženi iznos. Napojili smo konje i produžili dalje. Jahali smo jedan kraj drugoga sve dotle dok nismo stigli na takvu udaljenost gdje nas Indijanci više nisu mogli vidjeti. Tu smo se razdvojili i počeli da tragamo. Apač je prvi pronašao trag koji je u početku išao zapadnim pravcem, ali nakon izvjesnog vremena skretao prema sjeverozapadu. „Samo da možemo poći galopom, ubrzo bismo ih stigli“, rekao sam. „A šta nas sprečava?“ upitao me je Emery. „To što Vogelov konj neće moći držati korak a našima.“ „Da li je moj mladi brat naučio kako se otkrivaju tragovi?“ „Nisam“, odgovorio je mladić. „Čim otisci nisu jasni, ja ih ne mogu otkriti.“ „Onda ga ne smijemo ostaviti da nas sam slijedi, jer nas neće moći pronaći, već će zalutati. Meltonovi imaju dobre konje, ali ćemo ih ipak ubrzo stići. Winnetou će sada sa Old Shatterhandom krenuti u potragu. Dovoljna su nas dvojica pa da ih uhvatimo. Neka moj brat Emery slijedi sa master Vogelom naš trag.“ Po Emeryjevom licu sam odmah vidio da nije naročito oduševljen što mora ostati sa Vogelom. Međutim nije proturječio. Winnetou i ja smo produžili galopom, dok je on sa Vogelom zaostao za nama.

119 Meltonovi su odmakli ispred nas možda jedan sat jahanja. Jurili smo preko puste stepe. Tlo je bilo kamenito, ali smo se ipak pobrinuli da za sobom ostavimo vidljiv trag. Trag Meltonovih se mogao vidjeti samo s vremena na vrijeme. Oni su svakako o tome vodili računa, kako bismo što više vremena izgubili u traganju. Možete zamisliti koliko smo morali biti na oprezu, pogotovo što smo jurili u galopu. I ovoga puta je Apač pokazao kakav je majstor. Ravnica je postepeno prelazila u kraj čije je tlo bilo talasasto. Uzvišice i udoline su bivale sve veće. Nakon dva sata su se već pojavile i planine. Bili su to istočni ogranci Sierre Madre. Put nas je vodio stalno ravnim pravcem. Jahali smo čas uzbrdo, čas nizbrdo, no bez ikakvih poteškoća, jer ti visovi nisu bili ni visoki, a ni strmi. Oni su se jedino isticali potpunim pomanjkanjem vegetacije. Prošao je već i treći sat kada smo stigli na vrh odakle se pružao pogled na dolinu kao i na planinu koja se dizala s druge strane. Odavde smo ugledali Meltonove. Već su se nalazili s druge strane doline i jahali uz padinu planine. Sada je bilo važno da nas ne primijete, i zbog toga smo još više potjerali naše konje kako bismo stigli na domak Meltonovih. Topot kopita naših konja nije mogao da dopre do njih. Ne znam zbog čega, ali jedan od njih se ipak okrenuo još dok smo se dolje spuštali. Primijetio nas je i skrenuo pažnju bratu na nas. Podboli su svoje konje i pojurili uz planinu. Vidjevši to, Winnetou se nasmijao i rekao: „Ovakvu jurnjavu njihove životinje neće dugo izdržati i mi ćemo ih brzo uhvatiti.“ Govorio je tako uvjerljivo, ali je, na žalost, bilo sasvim drukčije od onoga što je mislio. Kada smo stigli na vrh one planine, Meltonovi su bili već u dolini. Gonili su svoje konje što su više mogli okrećući se s vremena na vrijeme prema nama. To je tako išlo gore-dolje, i kada god bismo stigli gore, uvijek bismo utvrdili da smo opet smanjili rastojanje. Izgleda da su njihovi konji bili premoreni, dok su naši trčali kao da su potpuno svježi. Stigavši ponovo na jedan od vrhova, ugledali smo dvije visoravni koje su se uporedo pružale prema zapadu. Medu njima je ležala uzana ravna udolina čije je tlo bilo tu i tamo prekriveno gomilama kamenja. Promatrajući ovu sliku, čovjek je sticao dojam da je čitav naraštaj giganata ovdje kopao kanal koji se s vremenom isušio. I upravo prema tom kanalu jurili su Meltonovi, a mi za njima.

120 Čitava ova jurnjava mogla je da potraje još samo četvrt sata. Uto se nešto dogodilo od čega nam se digla kosa na glavi. Na ovolikoj udaljenosti nismo mogli da tačno raspoznamo tko je Harry, a tko njegov brat. Jurili su u galopu baš prema jednom od onih mjesta gdje je na hrpi ležalo kamenje razne veličine. Vidjeli smo da se konj sapleo, pao, poklopivši jahača. Onaj drugi se zaustavio, sjahao da bi unatoč opasnosti pomogao bratu. Kasnije smo utvrdili da je pao Thomas Melton. Njegov brat Harry pokušavao je da podigne konja, ali mu to nikako nije uspijevalo, jer je životinja slomila prednju nogu. Uspjelo mu je da ga ipak odvuče u stranu kako bi Thomas mogao ustati. Po njihovim živim kretnjama odmah smo zaključili da je došlo do svade. Ostao je samo jedan konj, prema tome mogao je da bježi samo jedan od njih, dok je onom drugom prijetila opasnost da ga u najkraćem vremenu stignemo. „Dva jahača, a samo jedan konj! Sada možemo biti sigurni da su naši!“ rekao je Winnetou. Pripijeni jedan uz drugoga, pojurili smo na konjima prema kanalu. Uto se odigralo nešto jezovito. Onaj neozlijeđeni konj je pripadao Harry Meltonu. Htio je da ga uzjaše, ali ga je brat u tome spriječio. I Thomas je htio uzjahati. Nastala je svađa oko konja, koja je veoma brzo bila okončana, jer se taj jezoviti prizor odigrao u tako kratkom vremenu da ga čovjek ne bi mogao ni ispričati Harry je odbacio brata, zavukao nogu u uzengije s namjerom da uzjaše. Uto je Thomas zamahnuo iza njegovih leđa puškom i udario ga tako snažno kundakom po glavi da se onaj drugi srušio na zemlju. Za trenutak Thomas se sagnuo da vidi šta je s bratom, a onda je ustao, skočio na konja, pa zatim odjurio. Tek smo kasnije vidjeli što je zapravo bio uradio dok se nagnuo nad bratom. Od trenutka kada je konj pao, pa do časa kada je Thomas Melton odjurio, nisu prošle ni dvije minute, a mi nismo mogli u tako kratkom vremenu da stignemo na domet puške. Još smo jače potjerali naše konje i brzo stigli do onog mjesta na kojem je ležao Hary Melton i konj njegovog brata. Životinja se ritala preostalim zdravim nogama i trudila da se podigne. Međutim, stalno je padala natrag. Melton je nepokretno ležao u hrpi kamenja.

121 Tu smo se zaustavili i sjahali. Na grudnom košu, u lijevom gornjem dijelu, imao je duboku ranu iz koje je tekla krv. „Bratoubica!“ viknuo je sav uzbuđen Apač. „Da, bratoubica!“ rekao sam i ja, dok mi je čitavim tijelom prolazila jeza. „Hajdemo za njim da ga uhvatimo!“ „Nije potrebno jer je i onako naš. Ovdje se vjerojatno radi o čovjeku na samrti i naša je dužnost da ostanemo.“ Winnetou mi nije proturječio, iako sam po njegovim očima zaključio da bi najradije pojurio za ubicom. Ranjenik je ležao u nesvijesti. Sa njega smo svukli kaput i prsluk. Košulja je bila sva natopljena krvlju. Morali smo i nju da skinemo. Iako je krv tekla u priličnoj količini, ipak nije postojala opasnost da će iskrvaviti. Krv nije izlazila u mlazevima pri disanju, pa nas je to umirivalo. Htjeli smo da ga previjemo, samo, na žalost, nismo imali vode. I tako smo sjeli i čekali da se Harry Melton osvijesti. Tek je nakon dugog vremena otvorio oči. Uhvatio se objema rukama za glavu i bezizražajnog lica zurio u nas. Izgleda da mu se toga časa vratila svijest. On nas je prepoznao, opsovao i već htio da skoči na noge, ali je istoga trenutka pao. „Samo vi mirno ležite, master!“ rekao sam mu. „U važim grudima počiva smrt, i što se više budete micali, tim će prije svršiti s vama.“ Tek je sada vidio u kakvom je stanju. Primijetio J“ krv, zavoj, pa upitao tihim, isprekidanim glasom: „Krv — krv — od — odakle?“ „Iz vaših grudi!“ „Krivac?“ „Vaš brat vam je zabio nož.“ „Zar — zar Thomas — moj brat?“ Mora da je to bio strašan udarac za njega. Od užasa je zatvorio oči. Kada ih je ponovo otvorio, zaškrgutao je zubima i divlji bijes prešao je preko njegovog đavolskog, a inače lijepog lica „Neka je proklet taj ubica, taj Juda Iskariot! On me je izručio vama!“

122 „To bi bilo najmanje zlo, ali vas je vjerojatno izručio smrti. Raščistite vaše račune dok ste još na životu!“ „Gdje — gdje je?“ „Pobjegao je na vašem konju.“ „Da da, sada se sjećam. Njegov je konj pao, pa sam sjahao da mu pomognem. Onda je htio da pobjegne na mome konju. Svađali smo se. Znam da sam uzjašio, a šta je dalje bilo, ne sjećam se.“ To je uspio da kaže samo velikim naporom, a pri tome je morao da predahne. Sada sam ja nastavio: „Vi niste ni stigli da uzjašete. Udarac njegovog kundaka vas je oborio na zemlju. Poslije smo vidjeli kako se nadnio nad vas, i sada znam da vam je tada zabio nož u grudi.“ „Nagnuo?“ ponovio je. Pogledao je oko sebe kao da nešto traži. „Gdje je moj kaput?“ „Evo ga, tu je.“ „Dajte ga ovamo, dajte ga ovamo!“ Dodao sam mu ga. Drhtavim rukama tražio je nešto u gornjem džepu, ali nije ništa našao. „Prazan je!“ zastenjao je. „Prazan! Uzeo ga je!“ „Šta je uzeo?“ „Novčanik s novcem. O, taj Juda! A ja sam mu brat!“ „Čiji je novac?“ „Moj, moj!“ „Samo što je bio ukraden?“ Šutio je i tek onda kada sam mu još dva puta postavio pitanje, odgovorio je: „To se vas ništa ne tiče, vas, vas...!“ Ugledavši nož kraj sebe, koji smo mu mi bili izvukli iz pojasa, posegnuo je za njim i zamahnuo prema meni. Mogu vam reći da baš nije bilo tako jednostavno istrgnuti mu ga iz ruke, unatoč tome što je bio teško ranjen. Iako naše rvanje nije potrajalo dugo, za njega je ipak značilo velik napor. Krv je počela jače teći iz rane, i on je sav iznemogao sklopio oči.

123 Dok sam se ja trudio ne bih li zaustavio krvarenje, on je govorio kao da je duhom odsutan, polako, isprekidano i tihim glasom: „Zarobljen — uhvaćen! Winnetou — Shatterhand, pasji sinovi! — Opljačkan — proboden — od Thomasa — prokleti Juda — prokleti Iskariot! O osveto — osveto!“ Izgleda da se nalazio u polubudnom stanju, i ja sam sada iskoristio momenat ne bih li nešto saznao. „Uzeo je vaš dio od Hunterovog novca, zar nije tako?“ „Da — Hunterov novac!“ kimnuo je a da nije otvorio oči. „Pa i on je imao isto toliko?“ „Da, isto toliko.“ „A ostali dio se svakako nalazi kod Džonatana?“ „Džonatan — sve! Osveta — osveta!“ „Bit ćete osvećeni! Gonit ćemo ga sve do...“ Nisam dovršio, već čekao šta li će reći. „Do Flujo Blanco - White - Forka!“ prošaptao je. „Da li se tamo nalazi Židovkin dvorac?“ „Da, dvorac — njezin pueblo.“ Odjednom je širom otvorio oči i ukočenog pogleda izderao se na mene: „Tko ste vi?“ „Nadam se da me poznajete.“ „Da, ja — vas poznajem. Old Shatterhand — Winnetou, dva đavola — đavola! Šta me ispituješ? Pusti me na miru!“ „A ja sam mislio da bi bio red da vas osvetim?“ „Da se osvetite! — Da — da — da! Pojurite za njim — ubijte ga — oduzmite mu novac i donesite...“ Sada je tek postao svjestan što je rekao, pa je zaprijetivši pesnicama produžio: „Ne, ne — neću reći! Što se mene tiče, Thomas može pobjeći! Vi ste — nećete — ništa — ništa više saznati! Idite do đavola — idite do đavola!“

124 Sav se opružio i ušutio. Krv je počela još jače da teče. Budući da se više nije micao, uspjeli smo da je ponovo zaustavimo. Zaspao je. Za čitavo to vrijeme Winnetou je šutio i pratio svaki trzaj na Meltonovom licu. „On nikada više neće napustiti ovo mjesto.“ „Nadajmo se da će se još prije smrti pokajati!“ „Samo neka to bude čim prije kako bismo mogli da pođemo u potragu za njegovim bratom. Čini mi se da ti ga je žao?“ „Da.“ „Nije to zaslužio. Bio je gori od životinje. Ovaj konj je kudikamo više zaslužio sažaljenja. On nije nikome ništa nažao učinio i Winnetou će mu skratiti muke.“ Apač je konjskoj glavi prinio cijev svoje srebrom okovane puške i ispalio metak koji ga je oslobodio daljnjih muka. Kada je hitac odjeknuo, Melton se malo podigao sa zemlje i očima punim užasa gledao oko sebe. „Tko je pucao? Da li je netko gađao u — u ...“ Nije dospio ni da dovrši pitanje, jer je ponovo pao i ostao satima u istom položaju. Katkada bi nešto rekao šaptavim glasom, ali ga nismo mogli razumjeti. Mislili smo da je utonuo u san, ali to nije bilo tačno. Nalazio se u polubudnom stanju i svaki čas bi se izraz njegovog lica mijenjao. „Sada znamo tačno gdje se nalazi Židovkin dvorac„, rekao sam Winnetouu. „Da, uz Flujo Blanco. Izbrbljao se.“ „Poznaje li moj brat tu rijeku?“ „Iako još nisam bio tamo, već u njenoj blizini, neće mi biti teško da je pronađeni. Ona teče sa Sierre Blance, a Yankee je zovu White Fork.“ Negdje oko podne stigao je i Emery sa Vogelom. U predvečerje nastupio je i kraj Harry Meltona. Odjednom je neočekivano skočio na noge. Izgovarao je ime svoga brata i kleo, a zatim mrtav pao. Njegov je kraj bio bezbolniji no što je to zavrijedio. Slijedećeg jutra smo ga zakopali i navalili na grob kamenje da ga štiti od lešinara. Sada smo mogli da napustimo ovo sumorno mjesto.

125 VII LAŽNI ZUNI Da smo produžili Thomasovim tragom samo bi na vremenu izgubili. Bio sam više nego siguran da je pojurio najkraćim putem kako bi čim prije stigao do sina. Udarili smo jugozapadnim pravcem kako bismo nadoknadili ono što smo jučer izgubili. Ovaj put je vodio ravno kroz Sierra Madru ili Zuni planine, kako ih tamošnji ljudi obično nazivaju. Čudnovato! Čim smo ostavili brda iza sebe, odmah su nastupile i druge vremenske prilike. Dok je nebo do sada bilo gotovo uvijek vedro, ovdje su se svakodnevno skupljali teški oblaci iz kojih je često padala kiša praćena grmljavinom. Srećom, nevrijeme bi brzo prolazilo. Mi smo se sada nalazili u području izvorišta Malog Kolorada i u ovo godišnje doba često su padale veoma jake kiše. Zahvaljujući vlazi, vegetacija je bila veoma bujna. Svuda smo nailazili na vodu i dovoljno hrane za konje. Međutim, naša odjeća nikako da se osuši ni preko dana, a ni preko noći, što je moglo biti veoma opasno po naše zdravlje, pogotovo poslije onakve žege kakvu smo imali prethodnih dana. Osim Vogela svi smo bili naviknuti da i po najvećoj žezi ili hladnoći spavamo pod vedrim nebom. No, sada bi nam ipak dobro došlo suho konačište. Uveče trećeg dana poslije Harry Meltonove smrti rekao nam je Winnetou da ćemo sutra stići u blizinu Flujo Blance. Kiša je lijevala kao iz kabla. Zapravo, Čovjek uopće više nije mogao ni govoriti o nekakvoj kiši, već o provali oblaka, koja se formalno sručila na nas i umalo nas nije sprala s konja. Bilo mi je žao Franca Vogela. On nije bio naviknut da se suočava sa takvim pojavama, ali je ipak nastojao da ne klone. U tom kraju bilo je čitavih skupina stabala i grmlja, a to je značilo da postoje izvori i potoci. Južno od nas ležala je Sierra Blanca, samo je zbog nevremena nismo mogli vidjeti.

126 I eto, kao da je nešto rastjeralo oblake, nad nama se ponovo nasmiješilo plavo nebo, samo, zna se, ne zadugo! Opet nam se pružio dalek vidik. Vjerojatno je na Sierri padala kiša. Što smo se više približavali podnožju, zrak je postajao čistiji i prozračniji. Još prije pet minuta zbog kiše nismo mogli vidjeti“ ni deset koraka ispred sebe, a eto sada — o, sada se može vidjeti čak i onaj čovjek gore na vrhu. Naš put je također onamo vodio. Sasvim gore, prema vrhu, nije bilo ni jednog stabla, i vjerojatno je taj čovjek čitavo vrijeme stajao na kiši. Sada se maknuo. Spuštao se niz padinu i stigao do podnožja upravo u času kada smo htjeli da prođemo to mjesto. Bio je to neki Indijanac srednjih godina, obučen pola u platnenom, a pola u kožnom odijelu. Ljubazno nas je pozdravio i ne mogu reći da je ostavljao loš dojam. Oružja nije imao. Nekako nas je radoznalo pogledao i odmah mi se učinilo kao da želi s nama razgovarati. Zbog toga sam ga oslovio: „Kojemu plemenu pripada moj crveni brat?“ „Ja sam Zuni“, odgovorio je. „Otkuda dolazi moj bijeli brat?“ „Direktno iz Acome.“ „A kamo ide?“ „Do Kolorada, a odande još i dalje. Poznaje li moj brat taj kraj?“ „Da. Stanujem ovdje u blizini sa svojom ženom.“ „Postoji li ovdje kakvo mjesto, zgodno za noćenje, da se zaklonimo od kiše?“ „Ima, i ako je mojoj braći pravo, odvest ću ih do svoje kuće.“ „O, ovdje postoji čak i kuća?“ „Da. Neka moja braća pođu i pogledaju! Ukoliko im se sviđa, mogu i ostati. Kiša ne može da probije kroz strop, a vatra gori čitavu noć.“ Pošao je naprijed, a mi za njim. „Zuni? Kakvi su to ljudi?“ upitao me je Emery. „Da li si već ranijih godina sreo nekoga iz tog plemena?“ „Da. Zuni su najbrojniji među svim pueblo Indijancima, a nekada su igrali veoma značajnu ulogu. Oni su miroljubivi i navodno su darovitiji od ostalih pueblosa.“

127 „Meni se taj čovjek ne čini sumnjivim. Baš me zanima kakva je to građevina koju on naziva svojom ,kućom’. Ne bi bilo loše da jednu noć ipak provedemo pod krovom kako bismo mogli osušiti naša odijela.“ Zuni nas je vodio preko velikog travnjaka kroz koji je vijugao uzani potok. Uz sam rub stajala je ,kuća’, velika ozidana kocka sa jednim jedinim otvorom koji je služio kao ulaz. Dok su zidovi bili od gline, krov je bio načinjen od trstike, koja je s nutarnje kao i s vanjske strane bila premazana glinom. Unutar četiri zida nalazila se jedna jedina prostorija koja je, po svemu sudeći, služila za svaku svrhu. U jednom uglu su ležali razni plodovi, cio prinos Indijančevog zemljišta. U drugom uglu se nalazio ležaj napravljen od lišća i krzna. U sredini zadnjeg zida, nasuprot vratima, bilo je ognjište. Tu je pod bio nešto izdignut i oblijepljen glinom. Do njega je stajala hrpa drva pripremljenog za ognjište. Ulaz se mogao zatvoriti zavjesom od krzna. Za nas je međutim bilo najprimamljivije to što smo ugledali velike komade dimljenog mesa od divljači kako vise sa stropa. Čim smo ušli u kuću, s onog ležaja je ustala nekakva žena. Podozrivo nas je pogledala i odmah nestala. Više se nije ni pojavljivala. „Ovo je moja kuća“, rekao je Indijanac. „Ukoliko se mojoj braći sviđa, mogu ovdje ostati koliko god im je volja“ Iz Winnetouovih očiju sam pročitao da on nema ništa protiv da se ovdje odmorimo. Zbog toga sam Prihvatio Zunijevu ponudu. „Ostat ćemo ovdje ako moj brat hoće da zapali vatru da osušimo naša odijela.“ „Odmah ću zapaliti.“ Prišao je ognjištu i čučnuo da zapali vatru. To me je doduše začudilo, jer sam znao da ima ženu koja je mogla da obavi taj posao. Znam da je mnogim Indijancima ovakva vrsta posla ispod časti. Izvan zgrade nalazio se prostor koji je bio određen za konje i ograđen kolcima. Najprije smo skinuli sedla, a onda ih utjerali unutra. Sedla su nam bila potrebna kao uzglavlje. Dok je Zuni bio zaposlen oko vatre, nastavio sam s njime razgovor: „Otkada stanuje moj brat u ovome kraju?“ „Oduvijek“, odgovorio je. „Onda vjerojatno poznaje rijeku po imenu Flujo Blanco?“

128 „Da, nije daleko odavde.“ „Ima li tamo koga živog?“ Odgovor na ovo pitanje mogao je za nas biti od velikog značenja. Prostodušno je odgovorio: „Da, ima tamo i bijelaca kao i Crvenokožaca.“ „Da se možda tamo ne nalazi kakav pueblo?“ „Da, taj pueblo je još od pamtivijeka bilo vlasništvo Zunija. Međutim, jednog dana stigli su mnogobrojni Indijanci iz Mexika, iz Sonore. Bilo je to još onda kada je ovaj kraj pripadao Mexiku. Otkrili su zlato u vodi i od Zunija otkupili pueblo. Platili su im u oružju, koje su im kasnije stvarno i donijeli. Od toga dana on je postao vlasništvo jednoga poglavice Yuma Indijanaca. Prije nekoliko godina stigao je do rijeke njegov unuk. Doveo je sobom veoma lijepu bijelu squaw, a i mnoge ratnike sa ženama i djecom. Stanovali su u pueblu. Poglavica je često odlazio sa svojom ženom u nekakav veliki grad, po imenu Frisko, i samo je rijetko kada navraćao ovamo. Ali, jednog dana je umro i njegovu bijelu squaw više dugo nisam vidio. Međutim, ima nekoliko dana kako je opet tamo sa nekakvim bijelcem.“ „Jesu li doputovali na konjima?“ „Ne, već kolima. Sjedili su u nekakvoj staroj poštanskoj kočiji. S njima je bio kočijaš i nekakav vodič iz Albukerkija. Ovaj je međutim jahao na konju. Prošle noći stigao je još jedan bijelac. Čuo sam da je to otac onog bijelca kojega je squaw povela sobom.“ „Od koga si to saznao?“ „Od njega lično.“ „Kada?“ „Kad je svratio kod mene.“ „Hm! Stigao je usred noći i svratio kod tebe? To mi izgleda nekako čudno. Tvoju kuću nitko ne bi mogao pronaći noću ukoliko nije tačno upućen gdje se ona nalazi. Da li je on već i ranije dolazio ovamo?“ „Nije. Moja vatra je gorjela i vrata nisu bila zastrta. Svjetlost se izdaleka mogla vidjeti, pa je navratio da se raspita gdje se nalazi pueblo. Ostao je kod mene sve do jutra, pa sam ga onda odveo.“

129 „Koliko ima do puebla?“ „Brzi jahač bi tamo mogao da stigne za dva sata.“ „Znači da si ti u prijateljskim odnosima sa tamošnjim bijelcima i Crvenokošcima?“ „Da.“ „Da ti nisu možda napomenuli da ćemo i mi stići?“ „Nisu. Zar ćete i vi onamo?“ „Da. Jesi li voljan da nam sutra pokažeš put do puebla?“ „Vrlo rado.“ „Zar je teško doći do tog puebla?“ „Neupućeno lice bi lako moglo da prođe mimo ulaza u pueblo i da ga ne primijeti. Flujo protječe kroz dolinu uz koju se na onom mjestu dižu strme i visoke stijene. S desne strane rijeke su stijene, malo razdaljene jedna od druge, pa je tako stvoren prirodan a uz to tijesan prolaz koji vodi do puebla.“ „Mi bismo željeli da iznenadimo tamošnje stanovnike. Oni doduše znaju da ćemo doći, samo ne znaju kada. Možeš li nas odvesti onamo a da nas putem nitko ne primijeti?“ „Mogu. Vodit ću vas tako da vas nitko ne vidi.“ „Je li taj pueblo velik?“ „Nije, ali je zato vanredno čvrst i siguran. Nema tog neprijatelja koji bi se popeo gore, ukoliko stanovnici pružaju otpor i brane se. Ako bi netko s rijeke skrenuo u taj tijesni put, dospio bi u široku, okruglu jamu, opkoljenu samim stijenama, i to tako strmim da se nitko ne bi mogao uz njih popeti. Tlo te jame je obraslo travom. Ima tamo još podosta drveća, grmlja i raznog drugog bilja. Tamo konji mogu da pasu do mile volje, a ima i obradive zemlje na kojoj Yuma Indijanci gaje tikve, luk i razno drugo povrće. Na samom početku, znači, upravo tamo gdje se put spaja sa jamom, podignut je pueblo uz samu stijenu. On je veoma uzan, ali zato visok, iako ne seže do samog vrha litice. U njemu je stanovala bijela squaw sa svojim mužem, poglavicom Yuma, a sada opet živi s onim bijelcem i njegovim ocem.“ Taj čovjek je bio potpuno iskren. On u nama uopće nije gledao neprijatelje, kao stanovnici puebla, jer bi se inače svakako čuvao da

130 bude toliko iskren. U najmanju ruku, on nam sigurno ne bi dao tako tačan podatak o tom mjestu. Sa moga stanovišta nije postojao nikakav razlog da budemo nepovjerljivi, a odmah sam uočio da je i Winnetou istog mišljenja. Pa ipak vam mogu reći da nisam bio potpuno zadovoljan sa tim Zuni Indijancem. Promatrao sam ga, razmišljao neko vrijeme, pa mi je tek onda bilo jasno šta mi se nije svidjelo. Bio je i odviše ljubazan prema nama, dok je Indijanac u svakom pogledu veoma suzdržljiv, a pristupačan prema strancu tek onda kada ga malo bolje upozna. Ovaj Zuni nas je, međutim, dočekao kao stare drage znance, a njegova iskrenost je bila upravo neshvatljiva. Razgovarao je sa Židovkom i Meltonovima, pa je bilo čudno što mu nisu rekli da o njima ništa ne govori? A bilo je posrijedi još nešto. Njegova žena je napustila kuću i nije se još vratila. Napolju je ponovo počela grmljavina i sijevalo je, a kiša je lila kao iz kabla. Šta li ta žena radi napolju po tom vremenu? Mora da je bio veoma važan razlog zbog kojega se tako dugo zadržala napolju. Domaćin nas je poslužio komadom dimljenog mesa divljači, ali nam se nije pridružio. Pozvali smo ga da jede s nama, međutim, on je odbio s napomenom da je već večerao. Ja mu nisam vjerovao. On je tamo gore na planini stajao kao stražar koji ne smije da napusti svoje mjesto i unatoč onakvoj kiši. Tek onda kada nas je ugledao počeo je da se spušta. Što sam više o tome razmišljao, tim mi je čitava ova stvar postajala sumnjivijom. Šta više, došao sam do uvjerenja da je tamo gore čekao na naš dolazak. Ukratko, riješio sam da budem na oprezu. Puške, koje smo maloprije bili odložili, odnio sam u jedan ugao, a tamo sam i sedla sklonio. Vidjevši šta radim, Winnetou je malo nabrao vjeđe, što je u stvari trebalo da znači: „Zašto je to potrebno? Sumnjaš li u što?“ I Zuni je imao oružja, naime, nekakvu pušku koja nije bogzna šta vrijedila, i luk sa tobolcem i strelicama. Sve je to bilo obješeno o zabijeni kolčić u zid. Dok smo mi jeli, sjedio je na indijanski način u našoj blizini i očito uživao gledajući nas kako nam jelo prija. Interesirali smo se za divljač u tom kraju, pa je počeo da se žali na Gileno Apače, koji često upadaju u ovaj kraj i tamane divljač.

131 „Ti psi nemaju šta da traže ovdje“, rekao je. „Zašto se ne drže onog područja koje im nitko ne osporava? Uostalom, meni je svaki Apač mrzak.“ „Svaki? Zašto? Pa još nikada nisam čuo da su Zuni ratovali s njima.“ „Da, kad smo slabiji od njih. Uzimaju što je naše, a protiv toga mi se ne možemo čak ni braniti. To su sve sami lopovi i pljačkaši i trebalo bi ih do zadnjega uništiti.“ „Samo što među njima ipak imade mnogo hrabrih i slavnih ratnika.“ „Ne vjerujem u to. Neka mi moj brat kaže jednoga od njih!“ „Na primjer, Winnetou!“ „Samo mi o njemu nemoj govoriti! Kada vas sutra budem odveo u pueblo, i sami ćete čuti od tamošnjih Yuma Indijanaca kakav je to šugavi šakal.“ „Pa zar je on ikada nastupio kao neprijatelj Yuma?“ „Uvijek! Jednom prilikom im je nanio tako velik gubitak da ga oni nikada neće zaboraviti. Teško njemu ako im padne šaka!“ „Velik gubitak? Kako se to dogodilo?“ „Prilikom prepada na nekakvu hacijendu stekli su dragocjenu pljačku koju im je oduzeo. Iza toga su ti ratnici logorovali kraj starog rudokopa u kojem je trebalo da rade strani bljedoliki. Od toga je trebalo da jedan dio pripadne Yumama, pa im je i to Winnetou pokvario.“ „Kako je to bilo moguće? Pa on sam nikako nije mogao nanijeti štetu čitavom jednom plemenu?“ „Baš je u tome stvar što nije „bio sam, jer je s njime bio još jedan koji je još gori od poglavice Apača, naime, nekakav bljedoliki, po imenu Old Shatterhand.“ „Hm, onaj Zapadnjak! Sjećam se. Ako se ne varam, o tome sam već slušao. Jesu li Yume imale kakav povod da izvrše prepad na hacijendu, da je opljačkaju i spale?“ „To — to ne znam“, priznao je sav zbunjen. „Znam da je netko domamio veliki broj bljedolikih u ovu zemlju, pa su ih zatvorili u rudnik žive. Ti bijednici su bili zemljaci Olda

132 Shatterhanda i on ih je zbog toga izbavio. Koliko se ja sjećam, ta dva ratnika su tom prilikom uspjeli da sklope čak i mir sa Yumama.“ „Samo što više nije na snazi- Ponavljam: teško njima ako ih Yume uhvate!“ Zuni je odjednom zauzeo potpuno drugi stav. Dok je do maloprije bio pun ljubaznosti, sada je pokazivao takvu ogorčenost kakvu nisam očekivao. Zbog toga sam rekao: „Izgleda da si velik prijatelj Yuma, jer su ti riječi pune bijesa kao da si i sam jedan od njih.“ „Ja sam njihov prijatelj, a njihovi neprijatelji su i moji“, priznao je. „Samo mi se čini da si krivo obaviješten. Winnetou i Old Shatterhand su onom prilikom veoma blago postupili sa Yumama, Savladali su ih nekoliko puta i imali ih potpuno u svojoj vlasti, pa su ipak bili veoma uviđavni. No dosta, i o tome nemojmo više razgovarati!“ „Da, o tome šutimo, jer čim samo pomislim na njih, najradije bih toga Apača i njegovog bijelog prijatelja vidio na stupu mučenja.“ Okrenuo je leđa i prislonio se uza zid i mrko zurio u vatru. Sada je bilo gotovo sa njegovom ljubaznošću. Winnetou me je značajno pogledao. Samo da je taj Zuni znao da smo upravo nas dvojica ovdje, oni koje je toliko želio da vidi na stupu mučenja! Pravo da vam kažem, bilo mi je nekako čudnovato što nije došao na tu misao. Sigurno nije bio toliko slijep da nije vidio da je Apač Indijanac. Zbog čega ga nije pitao kojem plemenu pripada? Znam da je Winnetou odviše ponosan a da mu ne bi rekao pravo ime. A onda i naše puške, njegova srebrom okovana i moja brzometka! Svi su za njih znali, pa makar i po pričanju. Vatra je osvjetljavala čak i onaj ugao u kojem su stajale. Trebalo je da Zuni samo onamo pogleda pa da odmah vidi s kim ima posla. Taj čovjek mi je postajao sve neugodnijim. I eto, najzad se vratila i žena. Bila je skroz mokra i haljina joj se sva prilijepila uz tijelo. Prošla je mimo nas a da nas nije ni pogledala. Sjela je ponovo na isti ležaj na kojem smo je bili i zatekli. Nije bila ružna, ali je ostavljala dojam zastrašenog bića i reklo bi se da je bila robinja ovog čovjeka, a ne njegova žena.

133 „Gdje li je ta jadna žena mogla biti po takvoj kiši?“ upitao je Emery. „Zbog čega li je samo otišla čim smo mi došli i satima bila odsutna?“ „Sigurno je morala da obavi neki važan posao“, odgovorio sam. „Koliko je po opisu Zunija daleko do Flujo Blance?“ „Na dobrom konju dva sata.“ „A koliko je otprilike ova žena bila odsutna?“ „Mislim da je bila više od četiri sata, i — o, da ne misliš možda da je bila kod Meltonovih?“ „Mislim da je bila. Javila im je da smo došli.“ „Svaka čast tvom oštroumlju, Čarli, međutim, ti si se ovog puta prevario!“ „Možda, ali vjerojatno nisam, štaviše, tvrdim da nas je Zuni smjesta prepoznao i da je njegova ljubaznost bila samo maska.“ „Na to ne smijem ni da pomislim, jer ukoliko bi bio u pravu, morat ćemo da računamo na neugodnosti. Da ne misliš možda da nas žele ovdje uhvatiti?“ „Oni na to i računaju.“ „Onda moramo smjesta otići.“ „Nikako. Ostat ćemo ovdje.“ „Čovječe, zar ćeš dozvoliti da te ovdje uhvate?“ „Nikako.“ „Samo što ćete to sigurno zadesiti ukoliko budeš čekao na njihov dolazak.“ „Ako se ne varam, nije ni potrebno više da čekamo, jer su oni svakako već ovdje.“ „Misliš?“ „Da. Stigli su vjerojatno sa tom ženom.“ „Pa čekaju napolju?“ „Da.“ „Sto mu gromova! A mi sjedimo ovdje kraj otvorenih vrata uz rasplamsalu vatru. Samo nekoliko hitaca i mi smo gotovi.“ „Ne brini. Meltonovi. nas žele žive uhvatiti i upravo zbog toga mi im nećemo pasti šaka.“

134 Da bih u slučaju potrebe bio spreman, pošao sam u kut i dohvatio brzometku. Tom sam prilikom prišao vratima, navukao krzno i ostavio samo uzani otvor kako bi mogao dim da izlazi. Sada nas sa vanjske strane nije mogao nitko vidjeti kako sjedimo uz vatru. Zoni se međutim s time nije složio. „Zašto si zatvorio Vrata?“ upitao me je. „Želiš li da se ugušimo?“ „Dini i ovako može da izađe. Nitko se neće ugušiti“, odgovorio sam. „Vrata moraju ostati otvorena.“ Ustao je. „Ja te lijepo molim da ih ostaviš zatvorena, jer bi nas inače mogao netko da vidi spoja.“ „A tko bi mogao da bude napolju?“ „Možda ti to znaš.“ „Tamo nema nikoga i vrata se moraju ponovo otvoriti.“ Već je krenuo da ukloni krzno. Ta njegova upornost me sve više uvjeravala da sam tačno naslutio. „Stani, inače ću pucati!“ doviknuo sam uperivši brzometku u njega. Okrenuo se istog momenta i, ugledavši pušku, sav se prestrašio. „Zar ćeš u mene pucati?“ promucao je. „Da, ukoliko smjesta ne sjedneš tamo gdje sjedi i tvoja squaw.“ „A zašto baš tamo?“ „Ne pitaj, već poslušaj!“ „To je moja kuća, a ne vaša!“ „U ovom trenutku smatramo je našom. Od tebe ovisi hoćeš li je ponovo dobiti.“ „Vi ste moji gosti. Ja sam vas doveo ovamo. Zar se ovako postupa sa domaćinom?“ „Da, jer nas je pozvao ovamo samo radi toga da izgubimo glavu. Sjedni smjesta onamo, ukoliko ne želiš da pucam!“ Pretvarajući se kao da će nas poslušati, on se međutim približavao onom mjestu gdje mu je visila puška. Ja sam to primijetio i pojurio, zaklonio leđima oružje i pokazao prema ležaju:

135 „Nisam rekao da ideš ovamo, već onamo. A sada brzo, jer nemam mnogo strpljenja.“ Stajao je preda mnom, dok mu je iz očiju sijevala mržnja. „Brzo!“ ponovio sam. „Ja sam Old Shatterhand, a ondje sjedi Winnetou. Kao što vidiš, upravo smo mi one osobe o kojima si govorio. Želiš da nas vidiš na stupu mučenja, ali ćeš se zadovoljiti time da nas ovdje gledaš.“ Nato se posprdno i glasno nasmijao. „Šta ti misliš da ću se ja od vaših imena uplašiti? Nije mi ni na kraj pameti. Čim sam vas ugledao, znao sam tko ste.“ „To sam i mislio.“ „Došli ste ovamo da ubijate, ali ste utrčali smrti u ruke. Znaš li tko sam ja?“ „Da čujem.“ „Nisam nikakav Zuni, već jedan od onih Yuma ratnika koji su se sa poglavicom i njegovom bijelom squaw ovdje naselili. Danas ćemo s tobom obračunati za hacijendu del Arroyo i za Almaden Alto.“ Okrenuo mi je leđa i pošao u pravcu ležaja, ali je iznenada skočio prema vratima, odmaknuo krzno i nestao. Samo da sam pripucao, lako bih ga zadržao. Međutim, meni je mnogo bilo stalo do toga da to izbjegnem. Nato je njegova žena počela polako da se diže misleći da to ne vidimo. I ona je htjela pobjeći. Ja sam je međutim upitao: „Da možda ne čezneš za svojim mužem?“ Šutjela je. „Ukoliko želiš da odeš, pođi. Mi te nećemo zadržavati.“ Promatrala nas je nesigurnim pogledom. „Šta ćete uraditi sa mnom ukoliko ovdje ostanem?“ „Ništa. Mi se ne borimo sa ženama. Ostani mirne duše ovdje i radi što god te je volja, samo ne smiješ da nas sprečavaš u onome što ćemo uraditi.“ „Senjor, vi ste dobri! Ostat ću ovdje i ništa neću poduzeti protiv vaše volje.“

136 Prije no što su se i ostala trojica naoružali, morali smo navući krzno na vrata. I opet sam sjeo kraj vatra Emery i Winnetou su to isto učinili, dok je Vogel sav zabrinut rekao: „Preklinjem vas, nemojte opet sjediti tamo!“ „A zašto ne „bih?“ upitao sam. „Zato što vas kroz otvor može bilo tko pogoditi. Neprijatelj se može prišuljati i zaviriti pored zastora.“ „To upravo i želimo.“ „Pa da pucaju?“ „Neće imati vremena. Brži smo od njih. Ako bi se sakrili iza zida, oni nas ne bi vidjeli, pa ne bi ni pokušali da pucaju. U tom slučaju nama bi bilo uskraćeno zadovoljstvo da im damo dobru lekciju. Sjednite samo mirne duše ovamo pored nas! Vi se nemate čega bojati. Oslonite se na naš vid, ali ni u kom slučaju nemojte gledati prema vratima. Oni napolju bi to lako mogli primijetiti. Što se mene tiče, gledajte bilo kuda, samo ne u vrata!“ „A šta ako izvrše napad na ovu kuću?“ „Ne vidim kako bi to mogli izvesti.“ „Naprosto mogu navaliti kroz vrata.“ „Oni baš to neće učiniti, jer znaju da će se suočiti sa našim puškama. Meci moje brzometke ne bi ni jednog promašili. Uostalom, nisu oni tako brojni da mogu riskirati i po koju žrtvu.“ Konačno je i on sjeo, leđa okrenuo prema vratima, ali je kadšto ipak nesvjesno trgnuo ramenima. Sigurno se osjećao kao da ga svakog trenutka može pogoditi metak. Mi smo namjerno glasno razgovarali kako bi oni napolju stekli što uvjerljiviji dojam da smo mi ovdje bezbrižni. Pretvarali smo se kao da uopće ne postoji krzneni zastor, samo što smo ga ipak držali na oku. Vjetar ga je ponekad zanjihao. To nam baš nije išlo u prilog. Odjednom sam ugledao puščanu cijev između donjeg kraja zastora i tla. Netko ju je ugurao unutra u dužini od dva palca. Winnetou je istog trenutka prinio srebrom okovanu pušku, hitac je zapraskao, a napolju odjeknuo krik. Puščana je cijev nestala.

137 „Taj se više neće usuditi da je ugura“, nasmijao se Emery. „Ti su stvarno za vrijedili batina. Šta su oni mislili da će nas ovdje uhvatiti!“ „Zar ste sigurni toliko da im to neće uspjeti?“ upitao je Vogel. „Ni govora! Mi bismo sada morali da se došuljamo do vrata i pustimo da vatra ugasne kako nas ne bi mogli vidjeti, pa da ih jednog po jednog očistimo.“ „Bilo bi još bolje da se popnemo na krov“, primijetio sam. „Imali bismo slobodan pogled na sve strane.“ Winnetou je kimnuo glavom. Do stropa nije bilo ni tri metra. Ne bi bio nikakav problem da puškom probijemo rupu na stropu, a to bismo mogli učiniti puškom Indijanca, jer naše moramo čuvati. Za ovaj poduhvat bilo je potrebno pustiti da se vatra ugasi, „jer bi inače svjetlost probijala i naš poduhvat bi propao. Kada je vatra potpuno ugasnula, Emery je skinuo sa zida Indijančevu pušku i dao se na posao. Winnetou ga je morao smijeniti. Ja sam, međutim, prišao vratima kako bi u slučaju potrebe zaustavio napadače. Legao sam na pod i polako dovukao glavu do ivice zida. Odmaknuo sam malo zastor i pogledao napolje Pred vratima nije bilo nikoga. Pogledao sam udesno i tamo nikoga nije bilo! Odmah na lijevoj strani — aha, eno jednog napadača koji se šulja, i to tiho, baš kao pravi Indijanac. Čekao sam dok nije bio još svega tri stope daleko od vrata, pa strelovitom brzinom Pojurio napolje, lijevom ga rukom zgrabio za prsa, a desnicom mu prilijepio četiri zvučna šamara, pa ga zatim tako snažno odgurnuo prema čistini da je pao na zemlju. I stvarno, taj čovjek je bio Indijanac. Pušku je ispustio iz ruke. Ja sam je podigao i odnio u kuću. Znao sam da se neće usuditi ponovo da nasrne. Da se nije radilo o mnogo ozbiljnijoj stvari, ja bih se sada slatko nasmijao. Uostalom, kiša je prestala da pada i nebo je počelo da se razvedrava. Rupa u stropu je već nakon kratkog vremena bila dovoljno velika da se možemo provući kroz nju. Služeći se Emeryjevim ramenima, izvukli smo se nas trojica, pa smo onda i njega povukli gore. Jasno, mi se nismo odmah uspravili, već se kretali u pognutom položaju. Zvijezde su prilično osvjetljavale čitav kraj, pa smo morali voditi računa da nas ne primijete. Svaki je dobio zaduženje da motri na jednu stranu svijeta, odnosno, ja sam stao uz prednji zid, Winnetou uz zadnji, Emery uz desni, a Vogel uz lijevi.

138 Čim sam se dovukao do ivice i pogledao dolje, ugledao sam baš pod mojim nogama dva momka. Opalio sam dvaput iz revolvera kako bismo ih zastrašili. Iznenađeni ovakvim napadom, počeli su glasno vikati i brže-bolje pobjegoše. Sada je i na onoj zadnjoj strani odjeknuo hitac iz Winnetouove srebrom okovane puške, a odmah se iza toga začuo njegov glas koji je probio noćnu tišinu: „Dalje od konja, inače će slijedeći hitac proći ravno kroz glavu!“ Tamo straga, iza kuće, nalazio se onaj ograđeni prostor gdje smo bili smjestili naše konje. Htjeli su ih otjerati upravo u času kada je Apač stao na stražu. Nije dugo potrajalo pa su se čuli pucnji i s one dvije preostale strane. Ovi momci su se šuljali baš oko čitave kuće. Naši su ih hici uplašili pa su počeli da se povlače. Uvidjeli su da im je propao plan. Više se ni jedan nije usudio da nam se približi. Već je i dan uvelike bio, a u čitavoj okolini ni žive duše. Spustili smo se opet dolje. Žena je još uvijek ležala na istom mjestu. Izgleda kao da nije baš mnogo marila za muža. Winnetou joj je prišao i upitao: „Zašto moja crvena sestra nije odjurila napolje svome mužu?“ „Zato što o njemu više ništa ne želim da znam“, odgovorila je. „Senjori, poklonite mi nešto novaca kako bih se mogla vratiti svome plemenu!“ „Hoćeš li da se vratiš dolje u Sonoru?“ upitao sam iznenađen. „Da, senjor.“ „Zar potpuno sama na tako dugi put, probijajući se kroz područja mnogih stranih plemena?“ „Ja se ni jednog plemena ne bojim. Siromašna squaw nema neprijatelja.“ „To je istina. Znam da ti ni jedan ratnik neće ništa nažao učiniti. Samo se pitam zašto želiš da napustiš svoga muža?“ „Zbog toga što me je prisilio da napustim pleme i da s njime pođem ovamo. Kod kuće su mi roditelji i braća, dok ovdje umalo nisam umrla od čežnje za nj imat“ „Zar tvoj muž nije ljubazan prema tebi?“ „On je veoma loš čovjek. Mrzim ga.“

139 „Dobro! Dat ćemo ti dovoljno novaca da bi uz put mogla sve platiti što ti ustreba.“ Poklonio sam joj onoliko koliko su mi to mogućnosti dozvoljavale. Emery joj je dao desetorostruko više od mene, dok joj je Vogel dao nekoliko dolara, a Winnetou zrno zlata koje je nosio u pojasu. Samo da ste je vidjeli kako je bila sretna! „Hvala vam, senjori! Trebalo je da baš ovdje poginete, a ipak ste tako dobri. Koliko li se radujem što taj plan nije uspio!“ „Šta su oni zapravo mislili da nam urade?“ upitao sam je. „Trebalo je da kod nas prenoćite kako bi vas sve u snu uhvatili.“ „Od koga potječe taj plan?“ „Od ona dva bijelca — oca i sina. Sin je sa bijelom squaw prvi stigao ovamo i bio je uvjeren da ste mrtvi. Tada je stigao i njegov otac i rekao da ste mu za petama i da ste na putu ubili i opljačkali njegovog brata. Onda nam je naredio da se popnemo gore na planinu, i da vas tamo sačekamo i pozovemo da budete naši gosti Čim ste stigli ovamo, morala sam unatoč nevremenu da odjurim za Flujo Blanco i saopćim obojici da ste stigli. Odmah su krenuli sa mnom onamo, ali su sobom poveli i svoje ratnike.“ „Zar nas nisi mogla upozoriti?“ „Nisam. I ja sam vas u početku smatrala lošim ljudima. Međutim, ti si veoma ljubazno postupio sa mnom i odmah sam posumnjala da su nas slagali. Osim toga, vi ste me još i bogato podarili. Spremna sam da vam se za to odužim, samo ne znam kako!“ „Moći ćeš da nam se odužiš ako nam daš obavještenja koja ćemo od tebe zatražiti.“ „Pitajte, senjor! Rado ću vam sve reći što god znam.“ „Spreman sam da ti povjerujem jer ti po očima vidim da si poštena. Sinoć nam je tvoj muž opisao položaj vašeg puebla. Šta misliš, da li nam je govorio istinu?“ „Nije vas slagao jer mu je otac bijelog senjora naredio da govori istinu.“ „Ne vidim zbog čega? Pa oni su nas htjeli ovdje u kući uhvatiti?“

140 „Naša kuća je u stvari predstavljala samo početak plana. Govorili su da će vas domamiti u drugu stupicu ako im ovdje ne uspije da vas uhvate.“ „A znaš li kakva je trebalo biti?“ „Da, budući da je svaki od nas u to morao biti upućen, a pogotovo što smo se svi veselili da ćemo se osvetiti za prošle događaje.“ „Nadam se da ćeš nam ispričati na koji je način trebalo da upadnemo u tu drugu klopku?“ „Reći ću vam sve. Moj muž vam je morao tačno opisati pueblo, jer ukoliko ovdje ne uspiju, namjeravali su vas domamiti onamo.“ „Nitko nas ne mora domamiti, jer smo čvrsto riješili da bezuvjetno posjetimo pueblo.“ „To bi ujedno bio i vaš kraj, ukoliko vas ja ne bih sada upozorila na neke stvari. Oni nisu uspjeli da vas ove noći iznenade, i zbog toga su svi odjahali u pueblo vodeći računa da za sobom ostave jasne tragove kako biste vi što lakše pronašli put. Taj put vodi ravno u riječnu dolinu Flujo Blanco i dalje se produžava uz njezinu desnu obalu sve do onog mjesta gdje je dolina toliko tijesna da se kroz nju može probiti samo jedan jahač. Baš na tom mjestu postoji otvor u stijeni. Kroz njega prolazi uzani puteljak koji vodi ravno prema pueblu. Uz obje strane se dižu visoke stijene uz koje se nitko ne može popeti. Onamo vas žele domamiti. Polovina naših ljudi vas čeka na tom puteljku, dok je druga polovina u zasjedi. Ovi će vas pustiti da mirno prođete, pa će tek onda izići i poći za vama. Po njihovom planu treba da se nađete između ta dva odreda.“ „Plan nije nimalo glup! Put kroz stjenoviti tjesnac, koji ima mjesta samo za jednog jahača, desno i lijevo strme litice, a sprijeda i straga četa neprijatelja!“ „Tako je, senjor. Taj je plan smislio onaj stariji.“ „Nije loš, lako postoji jedna greška, a možda i više. Mi i onako ne bismo ušli u tu klopku sve da nas nisi ni upozorila. Dakle, polovina vaših ljudi bit će u zasjedi i prepustit, će nas, dok će druga polovina biti pred nama na putu za pueblo.“ „Tako je, senjor.“

141 „A rekla si da moraju ostaviti za sobom jasne tragove? Moja sestra treba da zna da mi nismo slijepi. Mi uvijek vodimo računa o broju tragova pa bismo i sami ustanovili da polovina nedostaje. Da, nije baš ni tako da bi polovina nedostajala. Nismo tako glupi da pomislimo kako su nestali u zraku. Odmah bismo znali da je jedan dio neprijatelja otišao na ovu, a drugi dio na onu stranu. Znali bismo šta treba da uradimo. Napustili bismo konje, došuljali se do zasjede i uništili je.“ „Kako biste onda ušli u tjesnac?“ „Možda ne bismo uopće ušli, a ukoliko bismo to uradili, neprijatelj bi onda bio samo pred nama, a ne i iza naših leđa. Znamo da je taj tjesnac taman toliko širok da ima mjesta samo za jednog jahača. Prema tome bi i vaši ljudi morali jahati jedan iza drugoga, pa bi se i na njihovoj strani mogao boriti samo onaj koji je prvi, kao i na našoj. Ne vjerujem da bi itko ostao živ da prebroji leševe onih koji su poginuli na vašoj strani.“ Odmah sam vidio da su je moje riječi veoma zabrinule. Pokušavala je ne bi li molbama spriječila tu pogibelj. Senjor, nemojte to uraditi! Ja ne bih željela da naši ljudi ginu zbog toga što sam vas ja upozorila. Radije bih samu sebe ubila.“ „Umiri se! Mi u Yumama ne gledamo neprijatelje. , Mi smo s njima sklopili mir i želimo da postupamo kao prijatelji. Znaj da se ni jednom neće ništa desiti ukoliko to zavisi isključivo od nas. Mi želimo jedino da uhvatimo ona dva bijelca, a znam da vi s njima nemate nikakve veze, i to je sve. Zbog toga ćemo pokušati ne bismo li lukavštinom uspjeli da postignemo što želimo, tako da uopće i ne dođe do borbe. Reci mi, zar je stvarno put kroz tjesnac jedini koji vodi do puebla?“ „Da, drugoga nema.“ „Zar se čovjek ne bi mogao nigdje popeti uz stijene koje opkoljavaju jamu?“ „Ne, nikako, jer su stijene strme kao i zidovi ove kuće. Pokazat ću ti ako hoćeš.“ „Kada? Gdje?“ -“Ako hoćeš, odmah. Rijeka leži duboko, a iznad nje je, visoko, ravnica. Čovjek koji to zna može otići do samog njezinog ruba i odande vidjeti pueblo.“ „To ćemo pogledati. Hoćeš li nas odvesti?“

142 „Da. Uzjašite konje i pođite ravno prema jugu pa me sačekajte kraj jedne osamljene stijene. Ja ću poći drugim putem kako se moj trag ne bi poklapao s vašim.“ Odnijeli smo naša sedla iza kuće i stavili ih na konje. Onaj tobožnji ,Zuni’ imao je dva konja. Na jednom je pobjegao, dok je onaj drugi stajao zajedno t našima u ograđenom prostoru. Žena je htjela na njemu da pođe za nama. Jahali smo naznačenim pravcem i nakon pola sata ugledali pred sobom stijenu gdje je trebalo da je sačekamo. Nije dugo potrajalo i squaw je stigla. Produžila je na čelu, a mi za njom, i to prema zapadu. Kraj kroz koji smo jahali bio je bogat grmljem. U stvari, to je bila visoravan u koju su brdski potoci urezali duboka korita. Nakon jednog sata stigli smo do grma nad kojim su se bile nadvile krošnje mnogih stabala. Bio je prilično velik i imao oblik potkove. Squaw je ovdje sjahala, vezala konju prednje noge kako ne bi mogao da ode daleko. I mi smo ovako postupili, pa smo pošli za njom u grmlje. Probijala se ravno kroza nj, ali nakon nekog vremena je zastala i rekla: „Samo još nekoliko koraka i bit ćemo na rubu duboke jame odakle ćete ugledati pueblo. Pazite samo da vas odozdo slučajno netko ne opazi!“ Pošto nas je žena upozorila, legli smo na zemlju i ovako se provlačili kroz posljednje šiblje. Nije dugo potrajalo i pred nama se ukazala dubina, i to toliko strma da nas umalo nije uhvatila vrtoglavica. Dolje, na sočnom travnjaku, paslo je oko dvadeset konja i oko stotinu ovaca. Bilo je tamo i visokih stabala, ali zbog velike udaljenosti ona su odavde izgledala kao manje bilje. „I opet jedna kotlina!“ rekao je Winnetou. Apač to nije bez razloga rekao. Da, opet jedna od onih kotlina. Tokom našeg lutanja kroz ove krajeve upravo ovakve kotline imale su za nas veoma veliko značenje. Baš ti krajevi često su bili upravo zlokobni za naše neprijatelje, dok smo se mi uvijek čuvali da se zadržavamo u ovakvim stupicama. Kadšto je zadržavanje bilo neizbježno pa smo se u takvim slučajevima skoro uvijek pokajali. Ova kotlina pred nama mogla je lako da se pretvori u zatvor za one koji sada tamo žive, pogotovo što je postojao samo jedan jedini put

143 koji je vodio odatle, naime, onaj uzani tjesnac koji nam je spomenula squaw. Ta kotlina je imala skoro pravilni oblik kruga i stjenoviti zidovi su se uspravno dizali kao u kakve tvrđave. Nikakve izbočine, nikakve udubine, a ni pukotine. Tu se zbilja nitko ne bi mogao popeti gore. Što sam više gledao, to mi je ova kotlina sve više djelovala kao ogroman kavez za medvjede, koji je tako napravljen da stanovnici moraju ostati u njemu. Ležali smo na zemlji gledajući ulaz, koji je odozgo izgledao koso, pa smo se zaista uvjerili da je tijesan i da u njemu ima mjesta samo za jednog jedinog Jahača Odmah do ulaza se dizala građevina koju je Židovka prozvala svojim dvorcem. Mogu reći da nije mnogo pogriješila što ga je tako nazvala. Taj dvorac je bio pravi pueblo. I ovdje su katovi bili stepenasto poredani, kako je to ranije bilo opisano. Još se i danas vidi mjesto s kojega se sručila velika masa stijenja i upravo su te komade upotrijebili za gradnju puebla. Zadnja strana puebla bila je pripijena uz strmu liticu. Bilo je tu osam katova s isto tolikim brojem terasa. Čitava građevina sličila je pravilnoj četverostranoj piramidi s tom razlikom što je treba predočiti samo kao polovinu piramide, koja je vidljiva, dok je čovjek imao dojam da je ona druga polovina ugrađena u stijenu. Uz svaki kat bile su prislonjene ljestve. Kad bi se uklonile one na najnižem katu, u građevinu ne bi moglo prodrijeti ni jedno strano lice. Sve je to djelovalo kao kakav neosvojiv, utvrđeni zamak. Ranijih godina ovaj pueblo je svakako i služio toj svrsi. Pueblo je već sam po sebi bio neosvojiv, a siguran je bio još i zbog toga što se nije nalazio na čistini, već potpuno skriven, osiguran vanredno uzanim prilazom, koji je, u slučaju potrebe, mogao da brani mali broj ljudi. Čovjek je mogao ovu tvrđavu da osvoji jedino iznenadnim prepadom. Gladovanjem se nije mogla prisiliti na predaju, jer je bilo obradive zemlje, pa su mogli da gaje povrće i druge plodove u tolikim količinama koliko je bilo potrebno za život stanovnika. A i vode je bilo na pretek. U sredini kotline se i sada ljeskala voda. Vjerojatno su tamo tokom godina sami uredili omanji bazen s vodom iz potoka. Nas su međutim više zanimali ljudi koji su tu živjeli. Pred samim onim uzanim ulazom ugledali smo nekolicinu Indijanaca. Svi su bili naoružani puškama. Vjerojatno je trebalo da brane prilaz. Njihov zapovjednik

144 sjedio je poviše njih na prvom platou puebla, i to u društvu Džonatana Meltona i Židovke. Čak je i Melton držao pušku u ruci. „Senjor, sada i sami vidite da je tačno sve ono što sam rekla“, primijetila je Indijanka. „Ratnici na ulazu čekaju na vas. Oni drugi su ostali napolju kraj rijeke u zasjedi i čekaju momenat da vas utjeraju J u tjesnac.“ „Gdje li je otac onog bijelca što tamo dolje sjedi?“ „I on je napolju, u zasjedi. On je zapovjednik“ dok je njegov sin ovdje. Oni su uvjereni da će vas uhvatiti.“ Na to je Englez primijetio: „A šta ćemo sada? Hoćemo li odavde skočiti dolje pa odmah uhvatiti za vrat dragog Džonatana?“ „Dolje? Možda, samo nećemo skočiti. Pogledaj samo i ocijeni kolika je udaljenost odavde do gornjeg platoa puebla!“ „Rekao bih, barem dvanaest metara.“ „Toliko u svakom slučaju ima.“ „Da ne misliš možda napraviti toliko duge ljestve“, nasmijao se. „Ako već misliš da tjeraš šalu, nastoj da budeš duhovitiji!“ „Hm, da, situacija je veoma ozbiljna. Morat ćemo na svaki način prodrijeti u pueblo, a Vidim da nam to nikako ne bi uspjelo kroz prilaz. Naravno, morat ćemo da se odavde spuštamo dolje.“ „Ja baš ne bih htio tvrditi da i tamo ne bismo uspjeli. Već sam objasnio squaw da bismo mogli silom prodrijeti, samo što bi tada došlo do otvorene borbe. Pretpostavimo da stvarno uspijemo prodrijeti odozdo u kotlinu, i to nepovrijeđeni. Međutim, još uvijek bi nas ljudi s platforme mogli uništiti. Znam da nam ne bi bilo teško da se po noći dovučemo unutra. Morali bismo ih tako savladati da nas nitko ne čuje, a možda čak i priklati, samo što ja nisam tome sklon. Zbog toga nam ništa drugo ne preostaje već da se odavde spustimo dolje.“ „Misliš, pomoću lasa?“ „Da.“

145 „Čuj, to je opasno, jer su naša lasa kupljena. Nemam mnogo povjerenja u njih, pogotovo kada se radi o takovoj dubini. Igramo se životom i rekao bih, skoro sa sigurnošću, da će se prekinuti.“ „Izdržat će, jer smo ih sve natopili mašću, a iza toga izložili dimu.“ „Ja se ipak ne bih pouzdao u njih. Da li si ti siguran da će i u dubini stajati čvrsto i da se nećemo njihati?“ Da. Spustit ću se prvi dolje kako bih te razuvjerio. Ja ću dolje zategnuti lasa pa ćete moći da se spuštate a da se nimalo ne njišete.“ „Well! Pokušaj, pa ako ti uspije, rado ću se i ja spustiti. Ne bi li najprije upitao squaw da li...“ „Ni govora!“ prekinuo sam ga. „Ova žena ne smije saznati da ćemo se odavde spustiti dolje. Ja sam doduše uvjeren da je prema nama bila iskrena, samo što ipak smatram pametnijim da o tome ne zna. Iako je odlučila da šuti, ipak bi mogla da izbrblja nešto svom mužu ili nekom od Indijanaca.“ „Baš je dobro što nas ne može razumjeti. Kuda je nestao Apač?“ Naime, Winnetou je nestao u grmlju, i to desno od nas. Znao sam otprilike šta namjerava i zato sam mu odgovorio: „Uvjeren sam da je otišao tamo, tačno iznad puebla, da izvidi kako da se spustimo dolje.“ Tako je i bilo. Već nakon kratkog vremena se vratio pa nam saopćio: „Ovdje postoji samo jedan jedini put koji nas bez krvoprolića može dovesti k cilju“, izjavio je. „Morat ćemo se spustiti dolje — na plato.“ Sada se on poslužio jezikom Siouxa, i to iz istog razloga zbog kojega se mi maloprije nismo poslužili ovdašnjim jezikom. „Šta misliš, hoćemo li imati dovoljno lassa?“ upitao sam ga. „Da.“ „I neće se prekinuti?“ „Svi će izdržati. Ako sva tri nadovežemo, bit će upravo tako dugački da se dočepamo gornjeg platoa puebla.“ „Za što ćemo ih ovdje gore privezati?“

146 „Za stablo koje se nalazi uz sam rub, a čiji su korijeni dovoljno jaki da izdrže. Nadam se da će moj brat prihvatiti prijedlog da se još večeras spustimo dolje?“ „Da. Upravo sam htio da ti to isto predložim. Što ćemo u međuvremenu raditi?“ „Zar moj brat ne bi mogao sam da nade odgovor?“ „Možda. Sada bismo morali nastojati da sve poduzmemo kako neprijatelji ne bi pogodili šta namjeravamo učiniti.“ Winnetou je kimnuo u znak potvrde. „Da, morat ćemo da skrenemo njihovu pažnju na drugu stranu da bismo imali slobodne ruke. Kako misli moj brat da to izvedemo?“ „Morat ćemo nešto uraditi kako bi bili uvjereni da ćemo ih napasti kraj rijeke.“ „Tako je! Oni moraju steći dojam da se želimo kroz tjesnac prišuljati pueblu. Ako želimo to postići, moramo se spustiti k njima.“ „Zar već sada?“ upitao je Emery. „Da“, rekao je Apač. „Potrebno je da nas vide, ili barem primijete, pa da steknu uvjerenje da smo dolje.“ „To je veoma opasno. Ukoliko se izložimo njihovom pogledu, možda se neće dugo kolebati, već će nas jednostavno pokositi.“ „Zaboravljaš da bi do toga došlo jedino onda kad bismo se približili na domet njihovih pušaka. Do toga međutim neće doći.“ „Samo što jedan dio njihovih ljudi čeka u zasjedi. Znamo da bi nas oni morali primijetiti, ali ne znamo gdje se oni zapravo nalaze, pa bi im lako mogli upasti ravno u ruke.“ „Nećemo. Zašto imamo oči i uši? Možda je i ovoj ženi poznato mjesto zasjede.“ Odmah smo je upitali i ona nam je odgovorila: „Morat ćete se opet vratiti do naše kuće i odande poći onim tragom koji su namjerno ostavili za sobom naši ljudi. Tada ćete stići do potoka koji se ulijeva u Flujo Blanco. Bilo je dogovoreno da se tamo odvoje. Dok je jedan dio dobio zadatak da produži uz rijeku Flujo i ode do puebla, onaj drugi je trebalo da pođe uz potok sve dok ne dođu do

147 zgodnog mjesta i tamo ostanu u zasjedi. Znam da su govorili o nekakvom grmlju.“ „I oni nas sada vjerojatno željno očekuju“, dodao sam. „Vidim da je onaj prvi odred već kod puebla. Hoćemo li ih pustiti da još čekaju na nas?“ „Nipošto, jer ćemo smjesta odjahati do rijeke“, rekao je Winnetou. Poslije se obratio ženi: „Nadam se da ja moja sestra iskreno govorila?“ „Da“, odgovorila je prostodušno, a i po licu sam odmah vidio da govori istinu. „Onda ćemo te i nagraditi. Ako uhvatimo ona dva bijelca, i to zahvaljujući lukavštini i bez borbe, dat ćemo ti još više zlata nego što ga sada imaš. Ukoliko nas izdaš, prvi naš metak bit će namijenjen tebi.“ „Ja želim da odavde odem potajice, ali ne i da naškodim mojima. Po vašim riječima vidim da ih ne želite ubiti, već, štaviše, poštedjeti, pa ćete mi i zlata dati kako bih mogla lakše stići u Sonoru. Vi ništa niste iznudili od mene pa vas neću ni odati.“ „Moja sestra se sada može vratiti svojoj kući.“ Već je htjela da krene. Međutim, sjetili smo se još nečega što je bilo veoma važno da saznamo. Čak i taj toliko promućurni Winnetou bio je zaboravio na to. Zbog toga sam je ja upitao: „Vjerojatno znaš za raspored prostorija puebla?“ „Da.“ „A znaš li onda u kojoj stanuje bijela squaw koja je stigla kolima?“ „U prvom katu.“ „Gdje se nalazi ulaz?“ „U pođu drugog platoa. To je nekakva rupa kroz koju se spuštaju ljestve. Taj se otvor nalazi u samoj sredini platoa.“ „Indijanci onda sigurno stanuju u prizemlju?“ „Ne.“ „Čemu onda služi taj prostor?“ „Kao spremište zaliha, kukuruza i drugih prinosa, te povrća koje se gaji u dolini. Tamo postoji nekakav bunar.“

148 „Da nije možda kakva cisterna?“ „Nije. Voda dolazi iz rijeke.“ „Vjerojatno je i ona voda dolje u kotlini povezana sa Flujo Blancom?“ „Da. Ta voda nikada ne presuši, jer i rijeka nikada ne ostaje bez vode.“ „A gdje onda stanuju tvoje Yume?“ „U gornjim odjeljenjima.“ „A znaš li onda gdje borave ona dva bijelca, otac i sin, koje želimo uhvatiti?“ „Sin stanuje u prvom katu.“ „A otac?“ „U odjeljenju iznad stana svoga sina.“ „Kako samo može ta bijela squaw da izdrži u ovoj divljini? Ovdje joj svakako nedostaje sve ono što je inače potrebno bjelkinji pa da bude zadovoljna!“ „Ona ima sve ovdje. Još za života poglavice, ovaj joj je sve dobavio što god je zaželjela. Bilo je veoma teško sve te stvari dopremiti ovamo kroz divljinu, ali ona ga je toliko zaslijepila da mu nikakav napor nije bio prevelik. Naši muškarci su stalno bili na putu za Prescott ili Santa Fe da dopreme njene narudžbine.“ „Dobro! Sada mi je sve jasno. Možeš da se vratiš kući. Samo nemoj zaboraviti na Winnetouove riječi! Budeš li nepošteno postupila, kaznit ćemo te. Ali ako budeš vjerna, dobit ćeš još i više novaca.“ „Kada, senjor?“ „Čim uhvatimo ona dva bijelca.“ „A gdje?“ „U tvojoj kući. Vjerojatno ćemo proći onuda kada budemo napuštali ovaj kraj.“ „Samo bih vas molila da to učinite u četiri oka, jer ne želim da za to još netko sazna.“ „Ne brini! Valjda ne misliš da ćemo tvoju dobrotu nagraditi na taj način da stradaš.“

149 Uzjahala je svog neosedlanog konja i otišla. I mi f smo naše pojahali. Nestala je prema sjeveroistoku, u pravcu svoje kuće. Čovjek koji bi od njene kuće pošao prema. Flujo Blanco morao je da pođe ravno prema zapadu. Mi smo međutim htjeli odmah s ovog mjesta poći ravno i zbog toga smo morali skrenuti prema sjeverozapadu. Bilo je vrlo lako izračunati koliko će nam vremena trebati da stignemo do traga koji su za sobom ostavili Melton s Indijancima. Dok nam je pri dolasku bilo potrebno pola sata, i to držeći se južnog pravca, da stignemo do one tačke odakle smo pošli tačno prema zapadu, dotle nam je sada bilo dovoljno i polovina tog vremena, pogotovo što smo mogli brže potjerati konje. Tako je i bilo, jer smo već nakon kratkog vremena stigli do traga koji su Yume namjerno za sobom ostavile. Svi su znaci govorili da je rijeka blizu. Uto je Emery upitao Apača: „Što zapravo namjeravate? Znam da je bilo govora o tome da ćete se pokazati Yumama, samo nisam čuo gdje i kako ćete to izvesti.“ „Potražit ćemo zasjedu koja nas vreba.“ „Hoćete li se izložiti njihovom pogledu?“ „Nećemo.“ „Pa ja sam mislio da nas oni ipak moraju vidjeti. Zašto se onda moramo prikradati?“ „Nastojat ćemo da nas ugledaju tek onda kada budemo pred njima.“ „Aha! Znači da ćemo se prišuljati! U tom slučaju nećemo moći povesti i konje.“ „Tako je. Uz put ćemo ih ostaviti. Naš brat Vogel će ih čuvati. On i onako ne bi smio da pođe s nama jer nije vješt šuljanju i mogao bi nam samo naškoditi.“ „Onda ćemo prije svega morati da pronađemo zgodno skrovište za njega i konje kako na kraju ne bismo ostali i bez njega i bez konja.“ Desno od nas ugledali smo podužu skupinu grmlja. Pojahali smo onamo, sjahali, sakrili u grmlji naše konje i ostavili Vogela s njima, pošto smo mu dali potrebne upute. Izgleda da mu baš nije bilo pravo

150 što nismo i njega poveli, ali je na kraju morao priznati da nije dovoljno vješt i da bi nam samo smetao u obavljanju ovako važnog zadatka.