The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search
Published by preda74pop, 2023-06-07 16:53:50

Djavo i Iskariot III - Karl May

Djavo i Iskariot III - Karl May

151 VIII PRED LISIČOM JAZBINOM Znajući da se Vogel nalazi u sigurnosti, pošli smo po tragu Yuma i produžili dalje. Sada smo bili krajnje oprezni jer smo bili sigurni da su poslali izvidnika. Trčali smo od stabla do stabla i čekali ovako zaklonjeni sve dotle dok nismo bili sigurni da pred nama nema ni jednog neprijatelja. Šuljajući se ovako, stigli smo nakon izvjesnog vremena u blizinu duboke kamenite doline koju je Flujo usjekao u visoravan. U stvari, ova dolina je bila kanjon prema kome smo se sada približavali, tako da je naš put i tok Fluja stvarao dva prava kuta. Odjednom se tlo počelo naglo spuštati. Bio je to nekakav uzani usječeni put koji je vodio dolje do rijeke. Mi se međutim nismo odmah spustili dolje jer je Winnetou rekao: „Morat ćemo najprije da vidimo kamo vodi ovaj put. Pođimo još malo dalje od njega da pogledamo s ruba kanjona!“ Tako smo i uradili. Za tili čas smo stigli do ivice visoke stijene odakle smo mogli da pogledamo dolje na rijeku. Odmah smo primijetili mjesto gdje završava uzani put. Preko puta tog mjesta, to jest na drugoj obali, završavao je i nekakav potok. Vjerojatno je to bio upravo onaj o kojemu je squaw govorila. Probijao se između stijena i uz njegovu obalu je bilo taman toliko mjesta da je samo jedan čovjek mogao onuda proći ili jahati. Emery je pokazao u tom pravcu i rekao: „Dakle, tamo je zasjeda! Pitam se samo kako ćemo uspjeti da se prišuljamo a da nas ne primijete? Ti bi nas momci odmah ugledali ukoliko produžimo uzvodno potokom.“ „Zar baš moramo uzvodno?“ upitao sam. „Mora da postoji još jedan put i ukoliko ga ne pronađemo ovdje, morat ćemo ga potražiti na nekom drugom mjestu.“ „Oho! Ti bi htio da Crvenokošce napadneš s leđa?“


152 „Da. Oni nas ne očekuju nizvodno i upravo zbog toga ćemo ih moći iznenaditi.“ „U tom slučaju morali bismo se prebaciti preko rijeke, preko kanjona, preko stijena.“ „O svemu tome sam već razmislio. Vratimo se do usječenog puta! Ja mislim da ćemo uspjeti, pogotovu što znamo kako izgleda teren.“ Vratili smo se dakle do onog puta i počeli se spuštati dolje. Kraj rijeke smo naišli na trag Yuma, i to je bilo upravo ono mjesto gdje su se njihovi tragovi razdvajali. Dok je jedna polovina produžila uzvodno, dotle je druga prešla rijeku i produžila uz potok. Sve da nas squaw nije o tome ni obavijestila, mi bismo i sami došli do istog zaključka. Bilo mi je upravo neshvatljivo kako su oba Meltona mogla da nas smatraju slijepcima. Taj bi trag pao u oči svakom čovjeku, a pogotovu Winnetouu! I mi smo se prebacili preko rijeke, samo što nismo produžili uz potok, jer su tamo gore Yume na nas čekale. Držali smo se Flujo Blanca, i to nizvodno, dok nismo stigli do mjesta gdje je obala bila nešto viša. Popeli smo se gore i zaključili da se sada nalazimo na visoravni s one strane rijeke. Sjekli smo ravan u pravcu dubokog korita potoka, gdje smo također odmah našli prikladno mjesto za spuštanje. Yume čekaju da dođemo dolje uz potok. Mi smo se međutim sada nalazili poviše njih i počeli se šuljati dolje prema njima. Bili smo još oprezniji nego do sada. Izgleda da Emeryju još uvijek nije bilo jasno što namjeravamo Winnetou i ja. Kad smo jednom zastali iza nekog zaklona, upitao me ja: „Zar je ovoliki trud stvarno bio potreban, Čarli?“ „Da“, odgovorio sam. „Yume nas čekaju. Ukoliko ne bismo došli, pošli bi u potragu za nama i pronašli naš trag koji vodi prema pueblu. Vjerojatno im ni u tom slučaju ne bi uspjelo da nas napadnu, ali bi zato bila otkrivena naša namjera. Tada bi nas sigurno sačekali dolje dok bismo se spuštali lasom u kotlinu.“ „Hm, neka bude. Samo što smo mogli na nekom drugom mjestu sačekati dok ne padne mrak.“


153 „Ne bi nam to ništa koristilo, Emery. Mi ih moramo zavarati. Neka vjeruju da ćemo kroz riječni tjesnac poći za pueblo. A osim toga, zar ti ne stvara zadovoljstvo to što ćemo ih lijepo prevariti! Naprosto ih vidim kako su naćulili oči i uši, uvjereni da ćemo doći uz rijeku, ili pak uz potok, ukoliko smo otkrili i drugi trag. I u jednom i u drugom slučaju morali bismo im uletjeti pravo u ruke. No, mi se sada nalazimo iznad njih i nadiremo s one strane s koje nas uopće ne očekuju.“ „Šta nam to koristi? Ti i onako ne misliš da Crvenokošcima naneseš bilo kakvo zlo! Da, sve bi imalo smisla da smijemo pucati i ne bi mi bilo teško da se penjem po toj vrućini i izlažem životnoj opasnosti. Baš zato što im se ne smije ništa desiti, znači da ćemo ih samo prestrašiti i pustiti da pobjegnu.“ „Njih, da, ali ne i onog drugog, naime, starog Meltona. Njega ćemo uhvatiti, ako nam to ikako bude moguće, pa će nam za večeras ostati samo još njegov sin. Jesi li sada zadovoljan?“ „Ukoliko tako bude, onda jesam. Vi mi niste uopće govorili da se tu radi o starom Meltonu.“ „To se samo po sebi razumije. A sada pođimo dalje, jer bi ti momci postali nestrpljivi i mogli bi da napuste zasjedu.“ Odavde smo se šuljali potrbuške. Svakog smo trenutka mogli očekivati da ugledamo Yume. „Uff!“ čuo sam odjednom Apača kako je pun iznenađenja uzviknuo. On je već bio odmakao naprijed i kada je viknuo, odjednom je ustao i pokazao na čistinu koja je počinjala odmah kraj grmlja, gdje se on bio pritajio. Dotrčali smo do njega i zabezeknuti stali. Trava je na ovom mjestu bila sva izgažena, što znači da su Yume bile ovdje, samo što ni jednog nismo ugledali. „Pobjegli su!“ rekao je Winnetou. „Da, ukoliko nije neka smicalica“, primijetio sam. „Možda su primijetili naš dolazak pa se povukli da bi nas dočekali mecima!“ „To ćemo odmah vidjeti“, rekao je Apač. „Neka moja braća malo ovdje pričekaju.“ Vratio se komad puta natrag pa preskočio potok i šuljajući krenuo uz drugu stranu obale opet prema nama. Tamo je bilo mnogo grmlja i šipražja pa ga Yume nisu mogle nikako primijetiti, ukoliko su se


154 stvarno nalazili pred nama. S druge strane je prošao mimo nas poput zmije i nestao. Tek smo ga nakon deset minuta ponovo ugledali, ali ovog puta uspravnog, što je trebalo da znači da o neprijatelju ni traga nema. „Pobjegli su!“ doviknuo nam je još izdaleka. „Prešli su rijeku. Trag im je vidljiv sve do obale.“ „Situacija nije nimalo ugodna!“ ljutio se Emery. „Svakako su otišli gore prema pueblu, jer nisu više imali strpljenja da čekaju. Hvatanje starog Meltona je palo u vodu.“ „Dobro bi bilo kada bi se samo o tome radilo“, rekao sam. „A šta bi se moglo još dogoditi?“ „Prešli su rijeku i ukoliko prepoznaju naš trag, oni...“ „Sto mu gromova, da! Pošli su za našim tragom, i to nizvodno, pa će se popeti na obalu kao i mi i produžiti prema potoku. Trebalo bi samo ovdje ostati i sačekati ih. Čovjek ne bi ni zamisliti mogao bolje i sretnije rješenje.“ „Ja nisam tako oduševljen kao ti. Da, ukoliko su primijetili naš trag, sigurno je da su tim pravcem i pošli. Sada se međutim nameće pitanje, kako? Ukoliko su se vratili onamo odakle smo mi pošli, bezuvjetno moraju pronaći Vogela i naše konje.“ „Veći baksuz od ovoga ne bi nam se mogao dogoditi!“ „Još više od toga! Moramo smjesta poći da izvidimo na koju su stranu pošli.“ Pojurili smo do potoka, pa dalje do rijeke. U tren oka smo pregazili plitku vodu. Na onom mjestu gdje se usječeni put spajao sa rijekom ugledali smo veći broj tragova nego što ih je maloprije bilo. Gledao sam, i gledao pa došao do zaključka da nisam dovoljno pametan. Emery je također došao do istog zaključka. To sam isto primijetio i kod Winnetoua, jer je odmahnuo glavom i najzad progovorio: „Možda su se Yume već vratile. Neka moja braća brže-bolje pođu sa mnom do konja!“ Pojurili smo uz usječeni put. Međutim, odmah smo uočili da su Yume bile ovdje, jer je i tu bila trava ugažena. Sada nam je bilo potpuno jasno da su pronašli naš trag i slijedili ga, samo, na žalost, onaj dio traga koji je vodio ovamo, a ne onaj kojim smo odavde dalje išli. Trčali


155 smo koliko god su nas noge nosile kako bismo čim prije stigli do grmlja gdje smo ostavili Vogela sa našim konjima. Više nismo marili za oprez jer su bili u pitanju naš prijatelj kao i konji. Trčali smo kao gonjena divljač probijajući se kroz grmlje i šiblje sa puškama na gotovs. Stigli smo — ali nigdje naših konja — a ni Vogela. Travnjak nije bio nigdje izgažen, pa ni traga bilo kakve borbe. Našeg violinistu su propisno iznenadili. Tragovi su odavde skretali u luku i vodili natrag prema usječenom putu. Baš smo i mi neki mudraci! Prava je sramota kakav smo poraz doživjeli. Uto se Emery oglasio: „Eto vam, samo stojte i gledajte jedan u drugoga! A gdje vam je stari Melton koga ste željeli uhvatiti?“ „Zar moj brat Emery nije još nikada pogriješio?“ upitao ga je Winnetou staloženo. „Dosta, dosta!“ odgovorio je Englez na svoj svojstveni način. „Treba da ga oslobodimo. Hajdemo, brzo, brzo!“ Već je i pojurio. No primijetivši da snio krenuli, ali sasvim laganim koracima, stao je i doviknuo nam: „Zurite se, požurite! Ne smijemo dangubiti.“ „A kuda?“ upitao sam. „Prema pueblu?“ „Prema — o, čini mi se da ti je jasno da su ga onamo odvukli. Da, onda svakako nećemo moći nastupati onakvom brzinom kako sam mislio.“ „Znaš i sam da po bijelom danu ne možemo na juriš osvojiti tvrđavu. Glavom se zid ne probija.“ „A šta ćemo raditi dok ne padne mrak?“ „Čekat ćemo — i ništa drugo.“ „Onda pođimo! Hajdemo ponovo do ruba nad pueblom niz koji se večeras mislima spustiti. Odande ćemo moći vidjeti šta će uraditi sa Vogelom i našim konjima.“


156 „A ako Yume pođu u potragu za nama, pronaći će i onaj trag, pa će nas u stopu pratiti i osujetiti plan. U tom slučaju ne samo što ne bismo uhvatili oba Meltona, već bismo i Vogela izgubili.“ „A gdje ćemo onda čitavo to vrijeme provesti?“ „Pokazat ću vam“, rekao je Winnetou. „Neka moja braća pođu sa mnom!“ Pošao je naprijed, i to ravno prema usječenom putu, i odmah sjeo iza prvog grma. „Jesu li moja braća voljna da ostanu ovdje?“ upitao je. „Ja nisam!“ odgovorio je Emery mrgodno. „Tu bismo sjedili baš, pred nosom neprijatelja!“ „Bolje od toga ne može biti“, rekao sam mu. „Čim odvedu Vogela u pueblo, smjesta će se opet vratiti ovamo.“ „Toga će se oni čuvati.“ „Ako i ne bi svi došli, Meltonovi će svakako poslati jednog ili više izvidnika kako bi saznali gdje smo i što namjeravamo.“ „A ako se ti momci i stvarno pojave? Šta onda?“ „Poslat ćemo ih natrag u pueblo sa zadatkom da isporuče pozdrave Meltonovima. Tada će te propalice znati da smo stvarno ovdje pa će se čuvati da bilo šta učine našem prijatelju.“ „Hm! To je već druga priča. Taj ubogi đavo se nalazi u takvoj opasnosti — da veće ne može ni biti.“ „Ne bih rekao da je baš toliko velika. On se nema čega bojati dokle god smo mi ovdje.“ „Oho! Sjeti se nasljedstva!“ „Pa? Pa dalje!“ „Bude li bilo šta rekao o tome, smjesta će ga ubiti.“ „Ne vjerujem da je toliko glup da bilo šta o tome kaže.“ „Zašto ne bi rekao? Ja štaviše mislim da će to svakako u srdžbi i učiniti.“ „Reći će“, tvrdio je Winnetou. „Winnetou je upravo zbog toga i sjeo ovamo.“


157 Ovog puta nisam znao šta je Apač ovim riječima htio da kaže. Tek kada sam ga upitno pogledao, nastavio je: „Da li je moj brat Šarli čvrsto uvjeren da nas se Meltonovi boje?“ „Da.“ „A računaju li oni da će nas ovdje uhvatiti i dotući?“ „Nikako, već naprotiv, oni znaju da će brzo doći kraj njihovoj igri.“ „Da, nećemo dozvoliti da nas iznenade, a pogotovo da nas ubiju. Uspjeli su da uhvate Vogela, ali ne i nas. Otkrili smo njihovo gnijezdo. Ukoliko budu namjeravali da bježe, bit ćemo im stalno za petama i nećemo im dati mira sve dotle dok ih ne uhvatimo. Toga su oni svjesni. A eto, Vogel im je neočekivano pao u ruke. On im sada predbacuje njihova nedjela i govori im kako je on pravi nasljednik. Šta će oni uraditi?“ „Smjesta će ga ubiti!“ tvrdio je Emery. „Slaže li se s tim moj brat Šarli?“ „Ne“, odgovorio sam, jer sam znao šta je zapravo Winnetou htio da kaže. „Ubojstvo bi samo još pogoršalo njihovu situaciju znajući da ubojice kod nas ne mogu da računaju ni na kakvu milost.“ „Moj brat je u pravu. Ukoliko ga ne ubiju, već zadrže kao taoca, tada postoji izvjesna nada za njihov spas.“ „Znači, moj brat Winnetou vjeruje da će se ovdje ubrzo pojaviti izvidnik, a iza toga možda i posrednik?“ „Da.“ „Moj brat je od nas oštroumniji. On se nikada nije prevario, pa sam i sada uvjeren da će se njegova slutnja obistiniti.“ „Ja pak sumnjam“, zagunđao je Emery nestrpljivo. „Pa recimo da se to i ostvari, zar ćete stupiti u pregovore sa tim čovjekom?“ “Da. Mi se prije svega moramo pobrinuti da se tom mladom čovjeku ne desi nikakvo zlo, a to možemo postići jedino tako ako, naravno prividno, prihvatimo prijedloge suprotne strane. Danas, naravno, nismo bili dovoljno oprezni. No i pored naše nesreće imali smo ipak i sreću koja donekle ublažuje slučaj.“ „Kakvu sreću?“


158 „Što smo sobom ponijeli lasa. Da smo ih ostavili kod konja, ne bih sada znao kako da oslobodimo Vogela...“ Winnetou mi je dao znak da šutim. Bio je zauzeo takav položaj na zemlji da je mogao vidjeti jedan dio usječenog puta. Primijetio sam kako mu oči sijevaju. Uto sam začuo i korake. Netko se oprezno približavao, i to upravo onako kako se približava čovjek koji nije siguran u svoju stvar. Zavukli smo se još dublje u grmlje. Uto se pojavio jedan Indijanac. Ogledao se prvo lijevo, a zatim desno, i kada nikoga nije primijetio, izišao je sasvim iz usječenog puta i počeo ispitivati tragove u travi. Dok je bio još leđima okrenut nama, Winnetou je ustao, prišao mu tiho otraga i upitao: „Šta traži u travi moj crveni brat?“ Yuma se naglo okrenuo i od silnog straha ispustio pušku. Winnetou ju je hitro odbacio nogom. „Da li je moj brat nešto izgubio?“ Po Indijančevu licu sam odmah vidio šta namjerava, naime, da bježi, i u tri skoka preprečio mu put. Kako je i on pojurio prema usječenom putu, uletio mi je ravno u ruke, pa sam ga čvrsto zgrabio. On je doduše pokušavao ne bi li se istrgnuo, ali vidjevši da to neće moći učiniti, smirio se i dozvolio da ga Winnetou razoruža. Odveo sam ga malo podalje od tog puta i naredio mu da legne. Nije se protivio. Winnetou je opet legao i zauzeo takav položaj da je mogao držati na oku onaj put. Tada se obratio zarobljeniku: „Zna li moj brat tko smo mi?“ Kimnuo je potvrdno. „Neka kaže naša imena!“ „Winnetou i Old Shatterhand. Onog drugog bljedolikog ne poznajem.“ „Ovaj bijelac je slavan lovac. Moj brat je tačno naveo naša imena. Gdje ih je čuo ili se možda već i lično negdje s nama upoznao?“ „Vidio sam vas u Sonori, kod hacijende del Arroyo i u Almaden Altou.“


159 „Ukoliko se moj brat još sjeća tamošnjih događaja, svakako će znati i to da nismo neprijatelji Yuma, jer smo s njima sklopili mir. Zbog čega su se ovdje Yume digle protiv nas?“ Crvenokožac nije odgovorio. „Mi smo tada savladali nekoliko stotina Yuma, a znam da vas je sada mnogo manje. Zar mislite da ćete ovdje biti bolje sreće?“ „Mi stanujemo u takvom pueblu u koji nikakav neprijatelj ne može prodrijeti.“ „Moj se brat vara. Litica Almaden Alta je bila mnogo nepristupačnija nego što je to vaš pueblo. Mi smo i unatoč tomu prodrli unutra, pa smo čak i vlasnika uzeli kao zarobljenika. Almaden Alto je čuvao veliki broj Yuma, pa ga je ipak moj brat Shatterhand sam osvojio. S kakvom ćemo tek lakoćom onda prodrijeti u vaš pueblo! Možete čak biti i svi na straži, ali mi ćemo ipak neprimijećeni proći riječnim tjesnacem i uzanim prilazom. Ako to uradimo, tada ćete svi biti izgubljeni. Za vas bi bilo bolje da do toga ne dođe.“ Te su riječi svalile kamen sa srca Yumi. Zarobili smo ga. Mogli smo ga i ubiti. Međutim, na to je brzo odgovorio: „Zašto nam poglavica Apača daje takav savjet koji se ne može prihvatiti?“ „Ne može prihvatiti? Zašto?“ upitao je Winnetou, iako je veoma dobro znao šta je Crvenokožac htio da kaže. „Zato što tvoj savjet sada ne mogu da čuju baš oni kojima je upućen.“ „Poslat ćemo te k njima.“ Lice Yume se još više ozarilo. „Dozvoli onda da odem! Reći ću mojoj braći šta si mi savjetovao.“ „Pričekaj još malo! Otkada se crveni ratnici ne stide da budu robovi bijele squaw?“ „Mi nismo njezini robovi.“ „A ja kažem da jeste. Zbog pokornosti prema njoj skloni ste da izazovete neprijateljstvo trojice slavnih ratnika, za koje dobro znate da bi vas mogli uništiti samo ako to zažele. Vi za ljubav te žene


160 zaštićujete osobe, to jest lopove i ubojice. Osim toga, oni ne pripadaju ni jednom plemenu Crvenokožaca. Trebalo bi vas sve prezreti.“ Yuma je ljutito sijevnuo očima. Međutim, brzo se savladao. „Ta bijela žena je bila squaw našeg poglavice i mi se samo zbog toga danas njoj pokoravamo.“ „Reci mi jednog crvenog ratnika koji se pokoravao squaw svog poglavice, pogotovo poslije njegove smrti? Neka moj brat kaže svojim drugovima šta o njima misli Winnetou, ukoliko i dalje budu štitili bijelu ženu i njenog prijatelja. Vi ste uhvatili nekakvog mladog bijelca koji je naš prijatelj. Ukrali ste nam i konje. Sinoć ste izvršili prepad sa namjerom da nas ubijete. Sve te činjenice zahtijevaju osvetu i. znaj da će biti neizbježna ako se ne opametite i po stupite onako kako ću predložiti.“ „Da čujem šta traži Winnetou?“ „Naše konje, onog mladića o kojemu sam upravo govorio, i ona dva bijelca koji u pueblu stanuju sa squaw.“ „A šta nam za sve to Winnetou nudi?“ „Sve! Život!“ Po držanju Yume se moglo vidjeti da veoma mnogo cijeni Winnetoua, ali mu je na tankim usnama sada ipak zaigrao posprdan smiješak. „A šta će se dogoditi ukoliko naši ratnici ne prihvate tvoj zahtjev?“ „Onda ćete to brzo saznati. Sada možeš da ideš. Mi ćemo ostati ovdje sve dotle dok sunce ne bude deset pedalja daleko od zapadnog horizonta. Ukoliko nam do toga vremena ne odgovorite, onda će tomahavke da odluče. Krenut ćemo po mraku uz rijeku i ubiti svakog koji nam prepriječi put. Prodrijet ćemo u vaš pueblo i uzeti sve što nam sada ne želite dati.“ „Znam da je Winnetou veliki ratnik, ali ni Yume nisu miševi koji će, ugledavši neprijatelja, bježati iz svojih rupa.“ „Nećete imati prilike ni da nas vidite, a ni čujete. Prije no što i pomislite, mi ćemo vas iznenaditi. Moj brat može sada ići. Što prije dobijemo odgovor, tim će za Yume biti bolje.“


161 Yuma je ustao i uzdignute glave nestao u usječenom putu. Njegov ponos nije dozvoljavao da primijetimo koliko je bio sretan što je izvukao čitavu kožu. Kada je nestao, Emery je upitao: ;,Šta misli Winnetou hoće li Yume zbog straha izručiti onu trojicu i naše konje?“ „Neće“, odgovorio je Apač. „Winnetou, međutim, tačno zna šta će se sada odigrati. Ovaj se ratnik vraća da ispriča Meltonu što sam mu naredio. Mi nećemo nikako dobiti ono što smo tražili. Ponudit će nam sasvim nešto drugo.“ „A šta?“ „Zarobljenika i naše konje. Osim toga, oni će po tom mladom bijelcu obećati jedan dio nasljedstva sa zahtjevom da napustimo ovaj kraj i da nikad više ne poduzmemo nešto protiv Meltonovih. Vidjet ćete da nećemo dugo čekati na dolazak posrednice.“ „Posrednice?“ upitao je Emery začuđeno. „Da. Meltonovi će se čuvati da se lično pojave, a osim toga ne mogu povjeriti bilo kojem od Yuma ono što nam misle ponuditi. Oni mogu u ovom slučaju samo jednu osobu da pošalju, a to je ona bijela squaw za koju vjeruju da će nas moći zaslijepiti svojim lijepim licem.“ Svaka čast Apačevom oštroumlju. Već sam se često divio njegovoj pouzdanoj sračunatosti, ali sam sada ipak mislio da je otišao i suviše daleko. O tome međutim nisam ništa rekao. Čekali smo možda i više od jednog sata kada smo ugledali jednog Crvenokošca. Bio je to isti onaj Yuma s kojim smo maloprije razgovarali. „No, Winnetou, je li to ona bijela squaw?“ dobacio je Emery. „Još nije“, odgovorio je ravnodušnim glasom. Yuma je dolazio polako, sjeo do nas, kao da se to samo po sebi razumije i kao da mu ne preti nikakva opasnost. Šutio je i čekao da ga mi prvi oslovimo. Winnetou je bio i odviše ponosan, a ni ja nisam htio da otpočnem razgovor. Emery je naprotiv bio sklon da bude prvi, pogotovo što je bio veoma radoznao. Ja sam ga međutim upozorio, dobacivši mu značajan pogled. Razumio je i šutio je. Na taj način Yuma je ipak bio prisiljen da prvi počne. Najzad je upitao:


162 „Moja braća svakako nisu pretpostavljala da ću se tako brzo vratiti?“ „Na tebe nismo uopće ni računali“, odgovorio je Winnetou. „Nama je baš bilo potpuno svejedno da li ćeš se vratiti ili ne, jer je to bilo od značenja samo za vas.“ „Prenio sam tvoju poruku onoj dvojici koji stanuju sa bijelom squaw.“ „A ratnicima Yuma?“ izmaklo je Englezu. „I njima. Svi su čuli. Otac onoga koji je uzeo za ženu bijelu squaw poslao me je da vam saopćim odgovor.“ „I kako glasi?“ „Da će bijela squaw doći ovamo i razgovarati , s vama.“ Odmah sam primijetio da je Winnetou suzdržavao smiješak. Englez se međutim ražestio i upitao: „Bijela squaw? Šta ti misliš da je naš običaj da pregovaramo sa ženama?“ „čovjek koji me je poslao uvjeren je da ćete rado s njome pregovarati.“ „A zašto nije lično došao?“ „Zato što nema vremena.“ „Neka onda pošalje svoga sina!“ „Ni taj neće doći. Oni vjeruju da ih ne biste više pustili.“ „To bi lako moglo da se desi! Razloga za to imamo dovoljno.“ Emery je stvarno bio potpuno ojađen. Uto se Winnetou umiješao: „Bilo tko da je taj posrednik, mi ga ne bismo zadržali, jer bi mogao da ode kada god zaželi. Poglavica Apača nije naviknut da sa ženom pregovara. No u ovom slučaju želio bih ratnicima Yuma dokazati da se prema njima želimo odnositi kao prijatelji, i zbog toga dozvoljavam da dođe ta žena. Vrati se u pueblo i to im saopći!“ Yuma je otišao a mi smo sada s napetošću čekali Juditin dolazak. Ta žena je i unatoč svemu što se odigralo imala obraza da pregovara s nama. Oni u pueblu su svakako unaprijed računali na našu dozvolu, jer nismo dugo čekali a Židovka se već pojavila dolje u usječenom putu. S


163 njome je dolazila i nekakva mlada Indijanka noseći lagano sjedalo ispleteno od trstike i šaš a. Odmah sam uočio da je Judita vodila naročito računa o tome šta će za ovu priliku obući. Od marame je napravila turban kako bi sakrila ošišanu glavu. Kimnula je glavom prema nama, dala Indijanki znak da namjesti stolicu tačno prema nama, zauzela mjesto i nasmijala se: „Veoma mi je drago, senjori, što vas vidim raspoložene. Izgleda da vam je godio taj daleki put. čini mi se da ste svi zdravi i u dobrom raspoloženju. Nadam se da će to povoljno utjecati na naše pregovore.“ Nismo ustali, a ni uputili riječi pozdrava. Lice mi je bilo hladno, pa sam joj tako i odgovorio: „Ostavite se naklapanja! Držimo se onoga zbog čega smo se sastali! je li istina da vi sada živite sa takozvanim Small Hunterom i njegovim ocem?“ „Da.“ „Vi uNew Orleansu još niste znali da je taj čovjek njegov otac. Kada ste to saznali?“ „Ovdje, kada je stigao otac.“ „Onda vi sada sigurno znate i pravo ime vašeg vjerenika?“ Ponovo se nasmijala. „Rečeno mi je da se pred vama ne moram ni stidjeti, a ni bojati. Vi za nas više ne predstavljate nikakvu opasnost i zbog toga vam slobodno mogu priznati da mi je njegovo pravo ime poznato.“ „On se zove Džonatan Melton, a njegov otac Thomas Melton. Zar nije tako?“ „Tačno je.“ A njegov stric?“ „Harry Melton.“ „A da li znate gdje se on ovoga časa nalazi?“ „Ne znam zašto to mene pitate, jer to bolje znate od bilo koga drugog! Vi ste ga proboli nožem.“ „Tko vam je to rekao?“ „Njegov brat. Od tako silovitog čovjeka kakav ste vi čovjek može očekivati čak i ubojstvo radi pljačke.“


164 „Hm! Znači da me smatrate siledžijom?“ „Naravno, jer za to imam dovoljno razloga! Možda ste već zaboravili da je po vašem nalogu trebalo da me bičuju?“ „Nisam, a da budem iskren, znajte da se moram savlađivati da sada ne postanem siledžija. Bit će bolje da ne iznosimo takve stvari. Budući da znate kako se vaš vjerenik zove, znat ćete tada i to zbog čega sam ovdje?“ „Da. O tome mi je govorio.“ „Znači, vi ste svjesni da je varalica?“ „Varalica? Džonatan nije varalica, već veliki prepredenjak, i ja uopće ne mislim da“ mu to zamjerim.“ „Shvatam u čemu je stvar. Vi ste materijalno propali, pa vam je ostala samo još ova hrpa kamena i blata, koju, praveći se važnom, nazivate dvorcem. Znam da bi vam svaki Indijanac mogao da ospori pravo na nj. Vama je samo dobro došlo što se vaš Džonatan dočepao tog ogromnog nasljedstva, pa ćete opet imati od čega da živite na velikoj nozi. Znajte da sam došao ovamo kako bih uhvatio vašeg Džonatana.“ „To mi svi znamo“, nasmijala se. „Budući da ste nastupili kao sukrivac, najradije bih i vas zadržao.“ Odmah je promijenila boju lica i nesigurnim glasom brzo upitala: „Senjor, ja sam posrednica. Nemojte to zaboraviti!“ „Ja uopće ne mislim da vas zadržavam. Možete se nesmetano vratiti vašem časnom društvu. Ukoliko bih smatrao potrebnim da i vas uhvatim, potrudit ću se da to odložim za kasnije.“ „To je veoma ljubazno s vaše strane“, primijetila je i u lice mi se nasmijala. „Ne radi se ovdje o tome, već o nečem sasvim drugom. Ja nisam raspoložen da budete u mome društvu, i zbog toga ću nastojati da budete što duže i dalje od mene. To je pravi uzrok.“ „Vi ćete održati svoje obećanje, senjor. Vi ste iskreni prema meni isto onako kao što sam i ja prema vama. Omrznula sam vas već na prvi pogled.“ „Hvala! Ovakva čast mi već odavno nije bila ukazana.“


165 „I zbog toga“, nastavila je brzo, „pravi mi je užitak što mogu sa vama pregovarati — samo što ovdje u stvari ne može biti govora o pregovaranju. Došla sam jedino zato da vam saopćim da ovdje nećete ništa postići. Vi ste do ovog časa imali sreće pa mislite da ste došli do cilja. No, grdno ste se prevarili. Zar ste stvarno toliko ludi da vjerujete da ćete moći prodrijeti u naš pueblo?“ „Dajem vam časnu riječ da ću prodrijeti u kotlinu kad god to budem zaželio. „Pitam se samo šta biste time postigli ako se stvarno probijete u našu kotlinu? To još ne znači da ste u pueblu.“ „Nije teško da se čovjek popne do njega.“ „Nemojte uobražavati da ste svemogući! Ako biste se i uvukli u njega, to još ne znači da ste nekoga od nas uhvatili. Mi smo svi naoružani i nikako vas ne bismo poštedjeli. Najmanje se nadajte da ćete se novca dočepati.“ „Naprotiv, uvjeren sam da ću do njega ipak doći.“ „Ni do novčića! Senjor, vaš ludi plan vas je do sada stajao toliko truda da vas od srca sažaljevam. Voljni smo da vas zato nagradimo.“ „A čime, milostiva senjoro?“ „Vama je na svaki način poznato gdje se sada nalazi Vogel?“ „Da.“ „I to je jedan od dokaza da niste baš toliko bistri koliko ljudi pričaju. Zar bi se pametan čovjek ikada odlučio da sobom povede ovako neiskusnog dječaka? Šta bi nas moglo spriječiti da ga uklonimo?“ „To ne bi išlo vama u prilog. Smrt jednog nasljednika ne bi vam mogla ništa koristiti, jer osim njega postoje još i druge osobe koje imaju pravo na to nasljedstvo. Zločin ostaje zločin. Vi ćete i te kako voditi računa o tome da se tom mladom čovjeku ništa ne desi.“ „Ja? E pa znajte da mi je baš svejedno hoće li umrijeti ili ostati na životu. Ukoliko se vratim neobavljena posla, Džonatan i njegov otac će ga sigurno ubiti. Čujte što vam nudim! Vratit ćemo vam vaše konje, a i onog mladića koji se zove Vogel. Taj čovjek tvrdi da je u rodbinskoj vezi sa Hunterom...“


166 „Lijepo!“ „Vogel će dobiti sto tisuća dolara, a vi ćete dobiti deset tisuća.“ „Lično ja?“ „Da. Zamislite samo šta to znači, pogotovo ako se uzme u obzir i onaj novac koji ste oduzeli Meltonovom stricu nakon što ste ga proboli nožem! Imat ćete u rukama čitav imetak.“ „Sasvim tačno, senjora.“ „A mi zato ne tražimo ništa drugo već...“ Zastala je i ispitivački me mjerila ne bi li dokučila šta ću odgovoriti. „No, već...“ upitao sam. „Da odustanete od daljnjeg proganjanja Džonatana i njegovog oca i da o čitavoj stvari nikome ne pričate, a Vogela i njegovu rodbinu nagovorite da se zadovolje sa sto tisuća dolara.“ „Kakve li velikodušnosti!“ „Dakle, slažete li se?“ „Da.“ „Veoma mi je drago. Ja, stvarno, nisam očekivala da ćete biti toliko razumni. Ukoliko se sva trojica slažete, mo...“ „Slažemo se. Samo bih želio još da primijetim da ste nas zaboravili upitati sa čime se mi u stvari slažemo.“ „E pa sa čime?“ „S time da su Meltonovi najveće hulje pod suncem.“ „Pa to uopće i ne spada ovamo.“ „Onda ćete svakako reći da i ona druga istina ne spada ovamo, s kojom se mi isto tako slažemo, naime, da ste vi isto takva hulja kao i ona dva Meltona.“ „Senjor, čemu te riječi! Zar ćete upropastiti naš lijepi sporazum?“ Ona je stvarno povjerovala da ću prihvatiti njezin prijedlog. Ja sam se čitavo vrijeme trudio da budem što hladnokrvniji i mirniji i unatoč svome unutarnjem raspoloženju. Izgleda da je tek sada shvatila kako iz mene govori srdžba i sprdnja. Čim je izgovorila posljednje riječi, ustala je kao da želi otići. Tada sam i ja ustao i oštro je odmjerio:


167 „Naš sporazum? Zar ste stvarno povjerovali da ću prihvatiti vaš suludi zahtjev?“ „Kažete suludi? Suludi?“ ponovila je. „Razmislite samo šta vam sve nudim!“ „Ja nemam šta da razmislim! Vogel će i onako primiti sav novac, sav, izuzev naravno onoga koji je do danas potrošen!“ „Baš ste ludi. Prihvaćate li?“ „Ne.“ „Onda nikada nećete dobiti vaše konje.“ „Uzet ću ih sam.“ „A Vogel mora umrijeti.“ „Bude li mu makar i dlaka sa glave nedostajala, platit ćete svojim životom, senjora Judita!“ „Ne znam samo gdje i kada me se želite dočepati!“ „Saznat ćete. Ja mislim da postoje izvjesni razlozi zbog kojih ne biste smjeli biti tako samouvjereni. Winnetoua i Old Shatterhanda ste već upoznali.“ „Za uzvrat ćete sada nas upoznati. Dakle, hoćete li prihvatiti moje prijedloge?“ „Neću!“ „Onda više nemamo o čemu da razgovaramo!“ Indijanka je čitavo vrijeme — dok smo mi razgovarali — stajala po strani. Judita joj je sada dala znak da uzme stolicu. Krenula je prema usječenom putu. Međutim, malo podalje od nas je zastala i zadubljena neko vrijeme gledala preda se. Zatim se ponovo vratila i prišla mi. „Bili smo uvjereni da ćete prihvatiti moje prijedlo...“ „U tom slučaju ne bih bio ništa bolji od vas i od Meltonovih“, prekinuo sam je. Ne obraćajući uopće pažnju na moje riječi, nastavila je: „... ali nismo izgubili iz vida da ćete možda odbiti. Primila sam nalog da vam u tom slučaju dam do sutra u podne rok za razmišljanje.“ „To je veoma ljubazno od vaše strane!“


168 „Zna se, to je rok iz milosti. Vratit ću se sutra u podne da vidim jeste li se odlučili. Hoćete li biti ovdje?“ „Svakako, naime, ukoliko se prije toga ne vidimo.“ „To vam neće uspjeti“, nasmijala se. „Dakle, sutra u podne. Ostajte zdravo, veliki junače!“ „Ne tako brzo, senjora! Otpratit ćemo vas jedan komad.“ „Zašto?“ upitala je sva začuđena i ponovo zastala. „Zato što dobro znamo kako treba da se vlada jedan caballeros kada ga dama posjećuje. Otpratit ćemo vas do vaših.“ „Pa će u vas pucati.“ „U krajnjem slučaju u vas, ali ne i u nas.“ „Neće u mene, već u vas! Ostanite ovdje!“ „Pah, samo vi krenite. Mi se ne bojimo.“ „Dobro, nemam ništa protiv ako želite da budete ubijeni.“ Žurnim koracima pošla je sa Indijankom niz usječeni put. Ja sam je u stopu pratio. Iza mene su išli Winnetou i Emery. Kraj rijeke Židovka je skrenula u tijesni kanjon. Kada je vidjela da sam joj i ovdje za petama, stala je. „Sve mi se čini da ćete poći dalje!“ „Jasno!“ „Upozoravam vas da će Indijanci — koji se nalaze gore — pucati u vas!“ „Draga moja senjora, za nas ne brinite! I sami vidite da idemo neposredno iza vas. Ukoliko bi netko pripucao, tada će pogoditi vas, a nikako nas. Vi ste sada naš štit.“ Te su je riječi uplašile. „Nestanite! Vratite se natrag!“ vikala je. „U protivnom, neću se maknuti s mjesta.“ „Nećete? Omekšat ćete još vi. Znajte da je bila velika glupost od strane Meltona što vas je k nama poslao. Mi smo doduše veoma pristojni što vam dozvoljavamo da se vratite, ali ćemo vas otpratiti.“ „Ja neću krenuti dalje!“


169 „Tada su vas prisiliti! Ne ljutite se ako bi slučajno moja pesnica došla u doticaj sa vašim labudovim vratom, dražesna senjoro!“ Uhvatio sam je za potiljak. Međutim, ona se spustila dolje i prkosno sjela. „Možete me i ubiti, ali se odavde neću ni pomaći!“ „U to sami ne vjerujete! Poći ćete vi i te kako! Ustanite!“ Samo sam je malo uhvatio za nadlakticu i ona je kriknula od boli. Pošla je dalje. Winnetou i Emery su me u stopu slijedili. Apač je držao svoju pušku s moje desne strane, a Emery s lijeve. Obojica su bili spremni da pucaju. Tako su oni mogli svakog trenutka da pucaju, dok bi metak, nama namijenjen, bezuvjetno morao pogoditi Juditu. Mogu reći da mi nije bilo nimalo ugodno što sam ovako postupio, jer, makar koliko nisko pala, ona je u mojim očima ipak bila samo žena. Ovdje se nije radilo samo o tome da oslobodimo Vogela već i o tome da izvršimo čitav naš plan. Upravo zbog toga i nisam smio da budem nježan. Kanjon se sve više sužavao. Ubrzo smo ugledali i Indijance koji su ležali u zasjedi iza grmlja kraj stijene. Ona mlada Indijanka je požurila sa svojom stolicom naprijed i sve im ispričala. Pustili su nas da se sasvim približimo. Ja sam izvukao revolver i, gurajući stalno Židovku ispred sebe, opalio nekoliko puta u zrak. Počeli su da bježe. Tjerali smo ih ovako sve dalje i dalje sve dok nisu jedan za drugim nestali negdje unaokolo. Oni su u stvari pobjegli u tjesnac koji spaja kanjon rijeke Flujo Blanco sa kotlinom u kojoj leži pueblo. Stigli smo do tjesnaca. Prema Meltonovom proračunu upravo je na ovom mjestu trebalo da nastupi opasnost po nas. Zbog toga sam rekao Juditi: „Ovdje ste nas htjeli satjerati. Dok je trebalo da nas jedna polovina Yuma sačeka u tjesnacu, ona druga, koja se nalazila uz potok, imala je zadatak da nas otjera unutra. Sada i sami vidite da nije tako jednostavna stvar upuštati se u koštac s nama jer smo veoma lako stigli onamo gdje smo namjeravali.“ „Vi ste prava sotona!“ zasiktala je. „Neka sam, draga senjora. Samo znajte da ću s pravim zadovoljstvom pucati u svakoga koji se bude usudio da kroz ovaj tjesnac napusti pueblo. Vaši su ljudi sada svi tamo na okupu, odnosno zatvoreni. Mi ćemo zaposjesti prilaz i nećemo


170 nikoga napolje pustiti. Nas je doduše samo trojica, ali zato imamo svi zajedno preko šezdeset metaka a da naše puške ne moramo puniti. Recite to vašim ljudima! Kažite im i to da nećemo imati obzira ni prema kome ukoliko se zarobljeniku bilo šta dogodi! Sada možete poći unutra! Više nam niste potrebni. Budući da ste za sutra u podne zakazali sastanak, u to vrijeme ćemo još ovdje biti, .Veliki junak’ vam sada kaže zbogom!“ Pustio sam joj nadlakticu, i ona je nestala u tjesnacu. Sjeli smo pred sam prilaz sa puškama na gotovs. U ovom dubokom kanjonu već se spuštao mrak i dan je bio na izmaku. „Upravo veličanstveno, Čarli“, došapnuo mi je Emery. „Tko bi mislio da ćemo po bijelom danu i čitave kože dospjeti čak ovamo? Pueblo je naš. Mi smo pobijedili.“ „Čekat ćeš još na to. Ja mislim da će Meltonovi pobjeći.“ „Sto mu gromova! Morat ćemo opet da jurimo za njima!“ „Nisam na to mislio. Možda smo im već prepriječili put. Drugog prilaza nema, već samo ovaj pred kojim sada sjedimo. Oni sada znaju da smo ovdje i da ćemo pucati u svakoga koji bi htio da napusti tjesnac. Sada su sasvim sigurni da su naši.“ „Samo što nećemo moći vječito ovdje da čučimo. Ipak ćemo morati da prodremo unutra.“ „Tako je! Čim padne mrak, odmah ćemo se odšuljati. Samo, na žalost, nemamo konja. Morat ćemo otići pješice čak onamo do ruba stijene.“ „Samo što će tada ovaj izlaz ostati slobodan.“ „svakako, samo što oni to ne znaju. Bit će uvjereni „da smo još ovdje i nitko se neće usuditi da pođe napolje.“ „Ali čim se budemo spustili dolje, odmah će nas primijetiti i počet će bježati napolje.“ „To se ne da spriječiti.“ „Ipak. Jedan od nas će ostati ovdje.“ „Hm! To je već nešto drugo. Šta kaže na to moj brat Winnetou?“ „Naš brat Emery je u pravu“, odgovorio je Apač. „Neka onda on ostane ovdje. Sa svojom dvocijevkom i oba revolvera će lako moći zadržati svakog koji bude htio da bježi.“


171 „Da, tako će i biti“, složio se Englez. „Uostalom, ja baš nisam vješt penjač. Spuštanje pomoću lasa bi za mene predstavljalo veliki napor. Ovdje međutim nemam ništa drugo da radim već jedino da opalim ako netko promoli nos.“ „Sada je samo pitanje hoćemo li nas dvojica moći da obavimo sve što nas čeka u pueblu?“ upitao sam Winnetoua. „Hoćemo“, rekao je. „Da uhvatimo oba Meltona, a istodobno da se branimo od Yuma, koji će svakako nastojati da nas spriječe?“ „Oni nas neće spriječiti, pogotovo zato što su izvan puebla. Oni su sigurni samo pred tjesnacem s unutarnje strane, i to tamo gdje se on sastaje sa kotlinom. Kao što će Emery paziti da nitko ne izađe, tako isto sada i oni paze da ne bi netko ušao.“ „Dozvoljavam, samo što je ideja da se nas dvojica spustimo s one visoke stijene u duboku kotlinu veoma smjela, pogotovo što je kotlina puna neprijatelja. I najgluplji metak često zna da obori najhrabrijeg čovjeka.“ „Yume uopće neće pucati. Oni stoje pred izlazom, dok se u pueblu nalaze samo oba Meltona i bijela squaw. Ja vjerujem da ćemo s njima biti brzo gotovi, a da Yume ništa i neće primijetiti. .Tada se više nemarno koga bojati, jer će nam Meltonovi poslužiti kao zaklon i štit, slično kao i maloprije ona bijela squaw. Moj brat Šarli je tu stvar zamislio mnogo težom nego što ona u stvari jeste.“ Sada sam bio mirniji jer sam uvidio da Winnetou ipak ima pravo. Ja sam samo radi toga bio malo sumnjičav jer je, prema mome mišljenju, trebalo danas da padne konačna odluka. Ukoliko nam to ne bi uspjelo, moglo se lako desiti da kasnije ni u čemu ne uspijemo. Emery je sada ustao i pošao da nakupi suvaraka za noć. Ja sam mu u tome pomogao. Bilo je svakako bolje ako kraj njega gori vatra. Od vatre je mogla doći dvojaka korist. Prije svega, ona je služila kao rasvjeta, a osim toga i kao prepreka za svakoga koji bi htio da iziđe napolje.


172 IX U DVORCU YUMA Čim je pao mrak, odmah smo primijetili i lagane oblake dima koji se probijao kroz tjesnac. Znači, Yume su s unutrašnje strane zapalile vatru. I mi smo nabacili suvarke, i to u samom ulazu, i zatim zapalili. Nakupili smo dovoljno goriva kako bi vatra mogla da plamsa čitavu noć. Emery je počeo da pretražuje unaokolo ne bi li našao zgodno mjesto. Odabravši neko grmlje, zavukao se u njega kako bi sjedio u mraku, dok je prema njemu gorjela vatra. S ovog mjesta je mogao držati na oku priličan komad tjesnaca i na vrijeme uočiti svakoga koji bi htio da prodre napolje. Bilo je već krajnje vrijeme da Winnetou i ja krenemo. Zamolio sam Engleza da mi da svoj laso. „Uzmi ga“, rekao je. „Nadam se da će izdržati. Kada ćete stići gore?“ „Možda tek za sat i četvrt, jer ne možemo jahati.“ „Da li možete dati kakav znak kada stignete dolje?“ „Ne, jer bi nas to vjerojatno odalo.“ „Ja bih vam rado pomogao ukoliko bi došlo do borbe.“ „Onda slušaj budno šta će se odigravati na drugom kraju tjesnaca! Ukoliko padnu samo obični hici i čuješ uobičajenu galamu, ostat ćeš na svom mjestu i ne smiješ nikoga napolje pustiti. Ali, ako do tebe dopre duboki zvuk moje puške za medvjede, znaj da smo u opasnosti i pojurit ćeš preko obje vatre ravno u kotlinu. Čim te budem ugledao, doviknut ću ti šta treba da uradiš.“ U kanjonu je sada bio već potpuni mrak. Naš se je vid međutim već toliko izoštrio da nismo uopće nalijetali na stabla, niti posrtali u vodu. Prilično brzo smo odmicali. Za nas je bilo kudikamo bolje kad smo napustili dolinu rijeke i usječeni put jer su zvijezde osvjetljavale prostor pred nama.


173 Išli smo što smo brže mogli, pa ipak, prošlo je više od jednog sata dok nismo stigli na visoravan, odnosno do onog mjesta ruba odakle se vidjela kotlina. Winnetou me je odveo do stabla za koje smo htjeli da privežemo laso. Dolje je gorjela velika vatra, i to tačno na onom mjestu gdje se tjesnac sastaje sa kotlinom. Nigdje drugog svjetla i svuda unaokolo samo duboka tišina. Legli smo na zemlju da obavimo pripreme. Nismo imali mnogo što da uradimo, već jedino da vežemo lasa jedno za drugo. Nakon jednog sata stupili smo u akciju. Jedan kraj lasa smo privezali za deblo drveta. Winnetou je onaj drugi kraj obavio sebi oko grudi i leđa ispod oba pazuha, objesio o rame pušku i kleknuo na rub ponora, čvrsto sam uhvatio laso i, oduprijevši se nogama, pustio da mi polako prolazi između prstiju. Kako je uže išlo niz rub stijene, imalo je da izdrži manju težinu zbog tog otpornika. Još nije bila ni čitava dužina lasa odmotana, a već sam primijetio da je Winnetou stigao dolje. Sada je on odozdo čvrsto zategnuo uže kako se ne bi pri spuštanju njihalo. Moj zadatak je bio kudikamo teži od njegovog. Nije nimalo lak posao spuštati se u dubinu pomoću ovako tankog lasa dok bi to s jakim uzetom bila prava igrarija. Ako se čovjek u takvom slučaju ne služi i nogama, laso bi mu lako mogao da izranjavi ruke i prodre čak do mesa. Moje spuštanje je išlo veoma polako. Bolove doduše nisam osjećao, ali su mi ruke bile živa vatra kada sam stigao dolje do Winnetoua. Imao sam uza se i obje moje puške, jer sam ih prije spuštanja objesio o rame. Nalazili smo se na najvišem platou zgrade. Nedaleko od nas su bile prislonjene ljestve, a nekoliko koraka dalje ugledali smo otvor u podu, koji je u stvari predstavljao ulaz u niži kat, na čijem smo krovu sada zapravo stajali. „Jesi li možda primijetio nešto sumnjivo?“ upitao sam Apača. „Nisam“, odgovorio je. „Možda je netko ovdje dolje pod nama. Morat ćemo poći bliže otvoru i prisluškivati.“ „Nema potrebe, jer tu nema nikoga. Da se bilo tko nalazi u ovom katu, ljestve bi bile u otvoru. One su međutim prislonjene s vanjske strane, postavljene za silaženje.“


174 „To je tačno. Onda siđimo na slijedeći plato!“ Dovukli smo se do ljestava i kliznuli niz njih jer je tako išlo mnogo brže. I ovdje u pođu nalazio se otvor, a i tu su ljestve bile prislonjene sa vanjske strane. Znači; i u ovom katu nije bilo nikoga. Winnetou mi je skrenuo pažnju dolje na vatru. „Tamo dolje nalaze se na okupu svi ratnici koji stanuju u gornjim katovima, i zbog toga su oni prazni.“ Umalo što i mene nije uvjerio u to, ali je iznenada iz kata ispod nas dopro dječji glas. „A šta je to?“ došapnuo mi je Apač. „Znači da ovdje ipak ima nekog živog .“ „Tiho!“ upozorio sam ga, „Svakako da ovdje nema ni jednog ratnika, ali su zato, vjerojatno, njihove žene i djeca. I usprkos tome moramo biti na oprezu kako ne bismo prouzrokovan ni najmanji šum, jer bi squaw mogle izaći napolje da pogledaju ima li koga.“ „Oni ne mogu uopće da izađu, jer su muškarci kod odlaska izvukli ljestve iz otvora i prislonili ih sa vanjske strane da se pomoću njih spuste dolje. Članovi porodica su prisiljeni da ostanu unutra sve dotle dok se ratnici ponovo ne vrate i ljestve opet spuste dolje kroz otvor.“ I tako smo se šuljali s jednog platoa na drugi, sve niže i niže, dok nismo stigli na četvrti. Međutim, ove ljestve nisu bile prislonjene s vanjske strane, već su se nalazile u otvoru. „Ovo je opasno“, došapnuo mi je Winnetou. „Svakog trenutka bi se netko gore mogao pojaviti. Dobro bi bilo da se spustimo dolje na slijedeći plato.“ „Samo kako? Ljestava nema, a iz otvora ih ne smijemo izvući jer bi netko mogao opaziti.“ „Uzet ćemo one niz koje smo se upravo spustili.“ „Nikako. Ukoliko bi netko izišao iz tog stana, pitao bi se otkuda ovdje ove ljestve kad one uopće ne spadaju ovamo. To bi bilo krajnje sumnjivo i podigli bi uzbunu.“ „Onda ćemo se spustiti bez ljestava.“ „Samo kako?“ „Pomoći ćemo jedan drugome. Dođi !“


175 Nijedan kat nije bio mnogo viši od dva metra i čovjek se lako mogao spustiti i bez ljestava. Dovukli smo se do ruba naše terase. Iz otvora pod nama dopiralo je slabo svjetlo. „Pazi, pazi samo!“ došapnuo sam Apaču. „Pod nama se sada nalazi treća platforma, odnosno strop drugog kata u kojemu stanuje Meltonov otac. Po svjetlu bih rekao da se nalazi u stanu. Situacija je prilično opasna, pogotovo što nemamo ljestve i što ćemo možda kod spuštanja prouzrokovati šum.“ „Onda moramo čim prije da se spustimo dolje. Držat ću dugačku pušku za medvjede i pomoću nje neka se moj brat spusti dolje. Čim stigne dolje, treba da odmah stane uza sam zid kako bih mu mogao stati na ramena.“ Tako sam stigao dolje. Čim je Winnetou stao na moja ramena, sastavio sam obje šake i tako napravio oslonac kako bi se što tiše dohvatio poda. Zbog toga sam morao odložiti pušku i prisloniti je uza zid. U trenutku kada je Apač htio da jednom nogom stane na tlo, slučajno je gurnuo tu tešku pušku i ona je uz tresak pala dolje. Pala je tačno nad stanom starog Meltona. „Bježimo odavde prema najudaljenijem kraju terase!“ rekao sam. „Tamo se moramo prikriti jer će vjerojatno Melton izići napolje!“ Pojurili smo preko terase pa smo se tamo na kraju opružili i pripili uz pod. Čim smo to uradili, već se i starac pojavio. Napola se izvukao kroz onu rupu i upitao na jeziku puebla: „Payu — nun — ima li tu nekoga?“ Ne dobivši odgovora, sasvim se izvukao iz otvora i krenuo polako, i to, na našu sreću, u suprotnom pravcu. U nešto je posumnjao. Ne otkrivši ništa sumnjivo na onom kraju, krenuo je prema nama, ali ne tako daleko da bi nas mogao vidjeti. Iza toga se ponovo vratio do ljestava i spustio dolje. Čim je nestao u otvoru, dovukli smo se i mi onamo kako bismo malo bolje pogledali dolje. Čitav otvor je bio taman toliko velik da se kroz njega može provući malo jači čovjek, pa zbog toga nismo mogli bogzna šta vidjeti dolje. Osim četiri noge nekakve stolice drugo ništa nismo uspjeli da Vidimo. Zaključili smo da svjetlost ne dopire iz prostorije pod našim nogama, već svakako iz susjedne. S


176 vremena na vrijeme bi se čulo tiho kašljucanje. Čim bi ono prestalo, zavladala bi tišina. Izgleda da je Thomas Melton bio sam. „A šta ćemo sada?“ tiho sam upitao Apača. „Moramo ga uhvatiti“, odgovorio je. „Zovi ga! Samo pazi da to izvedeš tihim glasom, jer bi inače primijetio da je stran.“ „Dobro, prevarit ću ga. Ti ćeš ga odmah uhvatiti za gušu. Samo ga dobro stegni da ne bi kriknuo. Ostalo prepusti meni.“ Sada sam se nagnuo nad otvor, počeo ga dozivati, i to takvim glasom da me nije mogao prepoznati: „Oče, oče, jesi li dolje?“ „Da“, odgovorio je i odmah sam začuo šum kakav obično nastaje kada netko ustaje sa stolice. „Šta želiš?“ Moja je namjera uspjela, jer je smatrao da ga zove sin. „Dođi gore, brzo!“ „Zašto?“ „Hajde, samo brzo!“ „Govori glasnije! Ili možda ne smije nitko da čuje?“ Čim je to izgovorio, već je i krenuo. Dok sam se Ja brzo povukao natrag, Winnetou je već bio spreman da ga zgrabi. Obojica smo klečali s one strane izlaza prema kojoj je morao okrenuti leđa prilikom penjanja. Najprije smo mu ugledali glavu, pa vrat, a onda su mu i ramena bila izvan otvora „Šta se dešava? Gdje si...“ Dalje nije stigao — Winnetou mu je svojim jakim prstima ukliještio vrat. Ja sam ga odmah snažno lupio dva puta po glavi i pridržao ga ispod pazuha kako ne bi pao dolje. „U nesvijesti je“, došapnuo mi je Winnetou. „Pusti ga da niz ljestve sklizne dolje!“ „Nikako, jer bi se čulo kada bi pao, a znamo da njegov sin stanuje kat niže, tačno ispod njega. Ja ću ga pridržavati, a ti pođi unutra, i tada ću ga spustiti dolje. Na taj način nećemo prouzrokovati nikakav šum.“ To je bilo lako reći, ali mnogo teže izvesti. Otvor nije bio dovoljno velik da u njega stanu dvije osobe. Meltonovo tijelo je zauzimalo gotovo čitave ljestve, pa je Apač jedva uspio da nogu stavi u prečku


177 ljestava. No napokon je ipak stigao dolje i dohvatio mlitavo tijelo. Sada sam se i ja spustio. Najprije sam povukao ljestve, kako nas nitko ne bi mogao iznenaditi, i tek tada sam se počeo malo ogledati unaokolo. Nalazili smo se između četiri gola zida. Osim one stare drvene stolice drugog namještaja nije bilo. S desne i lijeve strane nalazili su se otvori za vrata. Zavirio sam u prostoriju koja se nalazila desno od nas i u kojoj je Melton do maloprije sjedio. I tamo samo četiri gola zida, nekakav stari sto, dvije drvene stolice i ležaj od naslaganog krzna i ćebadi. Izvukao sam nož, pa sam jedno od onih ćebadi isjekao u dugačke trake, vratio se k Meltonu da mu vežem ruke i noge. Jednim komadom sam mu vezao i usta kako pe bi mogao vikati. Sada smo mogli mirne duše malo bolje pogledati čega sve tu još ima. Na stolu je stajala nekakva jednostavna glinena svjetiljka s veoma lošim uljem. Ponijeli smo je kako bismo mogli da vidimo šta se sve tu još nalazi. Šest prostorija — jedna kraj druge — ovdje se nalazilo. Bile su veoma oskudno namještene. Na prvi pogled smo vidjeli da je sve bilo izrađeno pomoću sjekire. U jednoj od soba otkrili smo starčevo oružje. Nismo ga se ni dotakli. Umirila nas je činjenica što ovaj kat nije bio ni sa čime vezan s onim donjim. Prema tome, dok budemo odsutni, neće nitko moći iz nižeg kata ući u stan da oslobodi starca. Pretpostavio sam da upravo u tom nižem katu stanuje Džonatan Melton sa Židovkom. Vratili smo se do starca i odvukli ga u onu prostoriju u kojoj je bila svjetiljka. Okrenuli smo stol tako da su mu noge stršile prema gore, zavukli između nogu tijelo zarobljenika i privezali ga za sve četiri noge. Kada je to bilo gotovo, ugasili smo svjetiljku, prislonili opet ljestve uz otvor, popeli se na platformu pa izvukli ljestve kako bi se uz pomoć njih dočepali onog kata niže, odnosno kata gdje je stanovao Džonatan. Otvor u stropu je i ovdje bio slobodan i kroz njega je probijalo veoma jako svjetlo. Pošto smo uz rub spustili ljestve i sišli dolje, odšuljali smo se odmah do otvora i osluškivali ne bismo li što čuli. Razgovarale su dvije osobe i odmah sam prepoznao glas Džonatana i Judite. I ovdje su bile prislonjene ljestve, ali ih zato nije bilo napolju, uz platformu. Ovaj otvor je skoro bio dva puta širi od onih na koje smo do sada naišli, i zbog toga je i vidik bio bolji od onoga kod starog


178 Meltona. Džonatan i Judita su sjedili na klupi i uspio sam da čujem šta je upravo Židovka rekla: „Ti dakle misliš da će ona trojica ostati tamo napolju pred našim ulazom?“ „Da“, odgovorio je. „Pazit će na nas!“ „Pa zar ih nikako ne možemo otjerati?“ „Ne možemo, tu na žalost postoji samo jedan jedini put koji vodi napolje. Da se sada ovdje nalazi na okupu stotinu, pa i više ljudi, ne bi ništa, postigli, jer se kroz tjesnac može proći samo jedan iza drugog. Oni bi ubili one prve, i njihova bi tijela samo zakrčila put ostalima. Jedino se tješim time što imamo živežnih namirnica za nekoliko mjeseci, a vode za čitavu vječnost. Te tri hulje će morati s vremenom da izgube strpljenje.“ „Mi baš ne moramo toliko dugo da čekamo. Dođi , dragi moj, hoću nešto da ti pokažem! Spustit ćemo se dolje.“ Dolje? U tom slučaju se moraju poslužiti ljestvama i zbog toga smo brže-bolje napustili otvor i odjurili do krajnje tačke platforme. Legli smo na pod i čekali. No uzalud, njih nije bilo. Izgleda da je prvi kat bio povezan sa prizemljem s unutrašnje strane. Privukli smo se uz sami rub terase i oprezno promolili glave ne bismo li dolje što ugledali. Međutim, nismo ništa primijetili, iako nas je sada mučila želja da saznamo šta je to Židovka htjela da pokaže Džonatanu. U svakom slučaju bilo je to u vezi sa bježanjem. Tek nakon dužeg vremena smo se osmjelili da ponovo priđemo otvoru. Sjedili su dolje na istom mjestu i razgovarali. Na osnovu prvih riječi koje sam uhvatio došao sam do zaključka da govore o mogućnosti bijega iz kotline. Prinio sam glavu još više otvoru kako bih bolje razumio njihove riječi. U istom trenutku me je Winnetou uhvatio za ruku, odvukao dalje od otvora i rekao šapćući: „Bježimo odavde! Tamo gore netko se približava!“ Kao što je već bilo napomenuto, mi smo se u ovom času nalazili na drugoj platformi, računajući to odozdo, i to na tako neznatnoj visini od podnožja doline da bi nas vatra morala osvjetljavati — koja je gorjela na unutrašnjoj strani prilaza — ukoliko bismo ustali. Zbog toga smo počeli puziti da se sklonimo uza zid malo podalje od ovog mjesta.


179 Dok smo napeto prisluškivali ne bismo li što čuli — odjednom je nad našim glavama odjeknuo nekakav muški glas. „Hajde produži! Zašto si stao?“ „Primijetio sam nešto što mi je sumnjivo“, čuo sam tihi odgovor. „A što?“ „Upravo su se dvije glave bile nadnijele nad onim otvorom dolje.“ „To baš ne bi moralo biti sumnjivo.“ „Zašto ne bi moralo biti sumnjivo kad dvije osobe prisluškuju?“ „Meni nije. To su vjerojatno bile služavke.“ „Nisu. Jedan je od te dvojice bio Indijanac sa dugačkom kosom, a onaj drugi nekakav bijelac sa šeširom na glavi.“ To je vjerojatno bio jedan od naših ratnika sa Meltonovim ocem.“ Ja se s time ne slažem, jer znam da otac ima sasvim drugi šešir. To su svakako neke strane osobe.“ „Hajde da pogledamo!“ Po šumu smo zaključili da su legli uz rub platforme i počeli da istražuju donju platformu. Kakve li sreće što na sebi nismo imali ništa svijetle boje, ali smo znali da će nas svakako primijetiti ukoliko im je vid izoštren. Ovako je prošlo i nekoliko minuta u velikoj napetosti. Tada smo začuli: „Vidiš li šta?“ „Ne.“ „Ni ja. Vjerojatno si se prevario. Stranci ne mogu uopće doći u našu dolinu, a pogotovo ne na platformu!“ „Da ti pravo kažem, ni meni nije to jasno, ali ipak imam osjećaj kao da su tu!“ „Ne vjerujem. Spustimo se mirne duše dolje i pogledajmo, pa ćeš i sam vidjeti da tu nikoga nema.“ „Da, hajde da vidimo!“ Čuli smo kako su ustali i uputili se onamo gdje smo maloprije prislonili ljestve.


180 Šmugnuli smo brže-bolje prema lijevom kraju platforme, dok su se ova dva Crvenokošca spustila na desnoj strani. Pripili smo se uza sam zid. Mi smo ih sada mogli promatrati jer su išli uspravno, a i odsjaj vatre ih je osvjetljavao. Napustivši ljestve, počeli su polako da pregledaju desni kraj platforme i zatim pošli prema nama. Pažljivo su sve Pregledali, pa smo bili sigurni da moraju stići i do onog mjesta gdje smo se mi nalazili. Tako je i bilo. Nalazili su se samo još deset, osam, šest, .pa samo još četiri koraka daleko od nas. Nadao sam se da će doći još bliže i da ćemo u tom slučaju hitro iskočiti i uhvatiti ih. Međutim, nije tako bilo, jer su stali i, nagnuvši se prema nama, zurili u nas. „Šta to leži tamo?“ upitao je jedan od njih. „Nekakav čovjek“, odgovorio je onaj drugi. „Nije jedan, već dva. Tko ste?“ Vidio sam da su potegli noževe. Nismo smjeli da ih da čekamo i zato smo skočili i bacili se na njih. Udario sam jednog od te dvojice tako snažno po ruci da mu je nož odmah izletio i već posegnuo da ga zgrabim za vrat. Međutim, on se hitro povukao natrag i ispružio ruke ne bi li se obranio. To je potrajalo nekoliko trenutaka. Sada mi je međutim lice bilo izloženo svjetlosti vatre koja je dopirala ovamo, pa me je prepoznao. Odmah je počeo da viče koliko ga je god grlo služilo: „U pomoć! Ovdje gore se nalazi Old Shatterhand!“ Smjesta sam ga lupio tako snažno po glavi da se skotrljao na zemlju. Istog časa kleknuo sam jednom nogom na njegove grudi i rukama mu stezao vrat. Sada više nije mogao vikati, ali sam zato iza svojih leđa začuo onog drugog: „I Winnetou je ovdje! Dođi te brzo gore! U pomoć, u pomoć...!“ Dalje nije stigao jer je i on bio svladan. Kada sam pogledao šta se odigrava iza mojih leđa, ustanovio sam da je i Winnetou poput mene klečao na svom protivniku i pesnicom ga udarao po glavi. „Šta ćemo sada s njima?“ upitao sam. „Nemamo vremena da ih vežemo.“


181 „Pustit ćemo ih preko ruba dolje na prvu platformu.“ U slijedećem trenutku oba tijela su već bila dolje. Tamo nam nisu mogli ništa naškoditi. Vratili smo se brzo opet k ulazu. Odjednom se pojavila nekakva glava, i to upravo glava Džonatan Meltona. Stajao je na ljestvama, gledao lijevo i desno ne bi li ustanovio zbog čega je netko tražio pomoć. Vidjevši kako se približavamo, grdno se prestrašio i počeo vikati: „Winnetou i Old Shatterhand! Tisuću mu đavola! Oni su...“ Više od toga nismo čuli jer je nestao. Kada smo se našli kraj samog otvora, bilo je već kasno da ga zgrabimo. Čim je stigao dolje, odmah je odvukao ljestve kako ne bismo mogli da se spustimo dolje. Znači nije nam uspjelo da iznenadimo mladog Meltona. Mi se u stvari zbog toga nismo morali ljutiti jer je on i onako bio naš, pogotovo što nije mogao da napusti dolinu. Zov u pomoć je uzbudio čitav pueblo. Nad našim glavama zaorila se vika žena i djece, koji su dozivali muževe i očeve. Dolje kraj vatre sve je bilo na nogama. Dok su jedni stajali kao ukopani, drugi su dojurili ne bi li se dočepali platforme i uhvatili nas. Uto je odjeknuo gromki glas Winnetoua: „Da, ovdje stoje Old Shatterhand i Winnetou. Neka ratnici Yuma ne pokušavaju da dođu gore jer ćemo pucati čim se njihove glave pojave na prvim ljestvicama. Savjetujemo ih također da ne pokušavaju bježati kroz tjesnac jer ih i na izlazu čeka sigurna smrt. Neka se squaw sa svojom djecom koja se nalaze gore brzo vrate u svoje nastambe, pa ukoliko ne budu mirni, zadesit će ih ista sudbina.“ Poslije ovih riječi Winnetouovih, nastupila je duboka tišina. Iako nismo mogli odavde znati šta se tamo gore na onim katovima odigrava, ipak smo zaključili, po tišini koja je zavladala, da su poslušali Apačevo naređenje. Tako je isto bilo i sa muškarcima, jer se ni jedan nije usuđivao da pride ljestvama koje vode na prvi kat. Yume su dobro poznavale Apača. Bojali su ga se kao i njegove srebrom okovane puške, pa su se brzo vratili k vatri. Kada sam zaključio da su svi na okupu, upitao sam ih jasnim glasom: „Tko je vaš predvodnik? Neka istupi nekoliko koraka naprijed, jer Old Shatterhand želi s njime da govori.“


182 Čekali smo neko vrijeme, pa je na kraju ipak jedan od Crvenokožaca istupio nesigurnim koracima i odgovorio: „Mi već odavno nemamo poglavice. Svi smo jednaki, ali sam ipak voljan da čujem šta ima da nam kaže Old Shatterhand.“ „Htio bih najprije da vam skrenem pažnju na nešto drugo! Pogledajte svi onu granu koja viri na desnoj strani naložene vatre. Ona će za tren oka nestati.“ Podigao sam pušku za medvjede i gađao. Iako nije bilo lako pogoditi pri ovako nesigurnom i titravom svjetlu, ujak sam odapeo. Metak je pogodio granu i prepolovio je tako da je jedan dio odletio čak do stijene. „Uff, uff!“ odjeknulo je iz usta iznenađenih Crvenokožaca. „Jeste li sada vidjeli kako sigurno naši meci gađaju?“ doviknuo sam im. „S isto takvom sigurnošću ćemo gađati u vaša srca i glave ako ne učinite ono što od vas zahtijevamo!“ „A šta od nas zahtijeva moj bijeli brat?“ upitao je onaj Yuma. „Veoma malo. Mi nismo došli ovamo kao vaši neprijatelji. Mi od vas tražimo samo to da nam izručite dvojicu bljedolikih koji se kod vas skrivaju.“ „A zašto ih želite uhvatiti?“ „Oni su počinili mnoga velika nedjela i za to moraju biti kažnjeni.“ „To ne možemo prihvatiti jer smo im obećali da ih nećemo vama izručiti.“ „Ja i ne tražim da se crveni ratnik ne pridržava obećanja koje je dao. Jeste li im još šta obećali?“ „Nismo.“ „Preporučujem vam da svoju riječ održite, jer neće biti potrebno da nam ih vi izručite. Mi ćemo ih sami uhvatiti. Da možda niste preuzeli obavezu da ćete se boriti za njih u slučaju da nam uspije prodrijeti ovamo?“ „O tome uopće nije bilo govora, pogotovo što smo to smatrali nemogućim, a ako ćeš ti... uff , uff, uff!“ Dalje nije stigao jer se u tom trenutku dogodilo nešto čemu se nitko nije nadao. Naime, Emery je čuo „moj hitac i ušao u tjesnac.


183 Napustivši ga, u tren oka je preskočio vatru i istog časa našao se među Crvenokošcima. Naprosto su se skamenili kada su ugledali smjelog Engleza. Odmah nas je opazio te mahnuo puškom. „Čarli! hoću li malo pogladiti ove momke?“ „Nije potrebno jer ćemo se složiti na miran način. Popni se ovamo gore do nas!“ Stigao je gore do nas a da ga u tome Crvenokošci nisu sprečavali. Bili su zabezeknuti njegovom smjelošću. Čim je stigao gore na platformu, gdje smo se nalazili i mi, odmah je upitao: „A gdje su Meltonovi? Jeste li ih otkrili?“ „Da. O tome ćemo kasnije. Najprije moram da završim pregovore sa Crvenokošcima.“ Poslije ovih riječi obratio sam se Yumama: „Sada su moja braća vidjela da ih se ne bojimo, štaviše, da su sada čak u našoj vlasti. Sada vam je jasno da zahtijevamo samo ona dva bljedolika. Hoćete li nam dozvoliti da odemo neometani odavde — sa zarobljenicima?“ „Da li još - šta tražite od nas?“ upitao je onaj Crvenokožac. „Naše konje i ništa više!“ „Da ne misliš možda odvesti i bijelu squaw koja ovdje stanuje?“ „Ne.“ „Mi je moramo zaštititi jer je bila squaw našeg po glavice.“ „Ona nam nije potrebna.“ „A hoćete li ostaviti sve netaknuto što njoj pripada?“ „Da. Mi nećemo ništa dirati od onoga što je njezino pravo vlasništvo.“ „Onda smo spremni da s vama sklopimo mir. Gdje bi trebalo da popušimo lulu mira?“ „Ovdje gore, kod nas.“ „Hoćemo li svi doći gore?“ „Nije potrebno. Dovoljno je ako sam dođeš. Govorio si u ime tvoje braće, pa ćeš i ovo obaviti u njihovo ime. Ponesi sobom kalumet!“ Stigavši gore, skinuo je s vrata staru izmazanu lulu. O pojasu mu je bila zataknuta duhankesa. Sjeli smo i lula je išla od ruke do ruke. Iako smo se trudili da taj svečani obred obavimo čim prije, smatrali


184 smo da će Yume poštovati sporazum. To je potvrdio i sam govornik, jer čim je obred bio završen, ustao je i svečano izjavio: „S vama smo sada sklopili mir. Vas je samo trojica, dok je nas daleko više, pa smo ipak upali u vaše ruke jer nemamo onakvu čarobnu pušku kakvu ima Old Shatterhand. Hoće li moja braća stvarno održati riječ i sve ostaviti netaknuto?“ Da“, odgovorio sam. „Mi još nikada nismo prekršili zadatu riječ.“ „Mi ćemo i vama dokazati da su nam namjere poštene. Neka naši ratnici donesu ovamo gore puške i noževe i odlože ovdje kraj vas. Na taj način bit ćete sigurni da ćemo zaista održati obećanja“ „Neka moj crveni brat izda naređenje! Osim toga, -želimo da se vatra održava sve do svitanja i da svi ostanete tamo dolje na okupu. Prihvataš li?“ „Da.“ „A sada još nešto: reci mi gdje se nalaze naši konji.“ „Oni pasu tamo prijeko, u sjeni stabala.“ „Jesu li nam ispraznili bisage?“ „Da.“ „U koga su predmeti koji su se nalazili u bisagama?“ „Prisvojili su ih ona dva bijelca koje želite uhvatiti.“ „S našim konjima ste uhvatili i jednog mladog bljedolikog. Gdje se on sada nalazi?“ „Zatvoren je u pueblu.“ „Gdje?“ „To nam nisu rekli. Vidjeli smo samo da se morao popeti uz dvoje ljestava.“ „Znači, baš na ovu platformu.“ „Da, i onda se morao kroz ovaj otvor spustiti dolje u stan bijele squaw.“ „Postoje li tamo kakve prikladne prostorije za zatvaranje zarobljenika?“ „Ne, jer se dolje nalaze isključivo stanovi. Možda se iz tog stana morao opet spustiti ljestvama kat niže.“


185 „To ste morali onda i primijetiti.“ „Nismo, jer unutar toga kata postoji prilaz u prizemlje.“ „A gdje se nalazi taj prilaz?“ „Na samom kraju desne strane, u prostoriji iza sobe. Tamo je kuhinja bijele squaw.“ „A gdje ona obično spava?“ „Na istoj strani, u predzadnjoj prostoriji. Sada si sve saznao što ti smijem reći. A sada ću narediti da se donese oružje.“ Otišao je kako bi izdao naređenje. Potrebno je napomenuti da smo stalno držali na oku otvor, odnosno prilaz u Juditin stan. Stajali smo u samoj njegovoj blizini, pa se lako moglo dogoditi da se Džonatan popne ljestvama i puca u nas. Ona dva Indijanca koja smo spustili na platformu prizemlja odavno su je napustili i pridružili se ostalima kraj vatre. Bio sam zadovoljan što su ostali nepovrijeđeni. Počeli su donositi oružje i odlagati kraj nas. Kada je posljednji Indijanac otišao, ostali smo opet sami, pa snio mogli krenuti da oslobodimo Vogela i uhvatimo Džonatan Meltona. No, najprije sam ispričao Englezu kako smo pomoću lasa sretno stigli navrh puebla i kako smo Meltonovog oca već uhvatili. „To ste dobro izveli!“ rekao je. „Nadam se da neće biti ništa teže uhvatiti i njegovog ,dobrog’ sina.“ „Neće biti ništa teže? Uvjeren sam da će biti čak i veoma opasno, pogotovo što se moramo spustiti kroz ovaj otvor. Da li si svjestan toga kako se može dogoditi da tamo dolje stoji Melton sa puškom i revolverom i samo čeka trenutak da nam skrati život?“ „Sto mu gromova, to je istina! Mi drugog izlaza nemamo već da odemo dolje, a kako dolje gori svjetlo, to nije ni potrebno da budemo na oprezu.“ „I te kako je potrebno. I sam ćeš uvidjeti. Sada ćemo najprije morati da odredimo tko će od nas ostati gore.“ „Zar je zaista potrebno da netko ostane gore?“ „Svakako. Ovdje se radi o našoj sigurnosti. Ja, lično, moram bezuvjetno otići dolje. Već unaprijed osjećam da ćemo dolje morati


186 rješavati kojekakve tajne, pa zbog toga predlažem da sa mnom pođe Winnetou, jer je on u tome upravo pravi majstor.“ „Hm, prihvatit ću, iako osjećam veliku želju da i ja malo razgledam taj ,dvorac’.“ „Kasnije ćeš zato imati više vremena. Naše puške ćemo ostaviti kod tebe. Sada ću najprije malo da zavirim i izvidim situaciju.“ Odložio sam šešir, zavukao glavu u otvor i, držeći se čvrsto za njegov rub, zavukao se unutra koliko god su mi ruke to dopuštale. S unutarnje strane ljestve su bile uklonjene pa su me zbog toga Winnetou i Emery pridržavali kako ne bih pao unutra. Uspjelo mi je da se toliko zavučem da sam mogao vidjeti čitavu prostoriju. Tu je bila ona klupa na kojoj je do maloprije sjedila Judita sa Džonatanom, pa nekakav stol i dvije stolice. Iznad stola je visilo ogledalo. Oba otvora, koja su vodila lijevo i desno’, bila su zastrta šarenim platnom. Dakle, iza onog desnog zastora stanovala je Judita, a iza lijevog Džonatan. Uto sam primijetio da se desni zastor miče. Pojavila se ženska ruka sa revolverom, pa sam brzo povukao glavu natrag. Uto je već i hitac odjeknuo. Naravno, već sam slijedećeg trenutka bio izvan otvora. „Sto mu gromova, to je bilo opasno! Tko je pucao?“ upitao je Emery. „Judita!“ „Gdje se skriva?“ „Iza zastora, u susjednoj prostoriji.“ „A Džonatan?“ „Njega nisam vidio. Vjerojatno vreba na onoj drugoj strani.“ „Situacija je veoma škakljiva. Sada ne možemo dolje.“ ,A ja kažem da možemo. Skočit ću dolje.“ „Tada će s obje strane pucati u tebe!“ „Na to moram računati, samo se nadam da ću biti brži od njih. Lampa stoji na stolu, pa ukoliko mi uspije da je odmah ugasim, vjerujem da me neće moći pogoditi. Donesite ljestve i držite ih u pripravnosti! Čim vam budem dao znak, odmah ih morate spustiti kroz otvor, pa neka Winnetou dođe dolje. Mi moramo ovako postupiti, jer drugog izlaza nemamo!“


187 Moj poduhvat je mogao uspjeti zahvaljujući samo tome što je ovaj otvor bio dva puta veći od ostalih. Šta o sam raširenih nogu tačno iznad otvora, izvukao revolver da bih ujedno bio i naoružan. Pustio sam „da mi noge skliznu kroz otvor, i kada sam skočio dolje, dočekao sam se na noge. Jednim skokom sam se našao kraj stola i ugasio lampu. Još dva hitra skoka nazad — i već je zapraskao revolver. Židovka je ponovo pucala u mene i sigurno bi me pogodila da sam se malo duže zadržao kraj stola. Morao sam se poslužiti lukavštinom. Bacio sam se na pod, i to namjerno, tako da bi me čula, i odmah počeo stenjati. Na taj način sam htio da domamim Džonatana. Međutim, pojavila se samo Judita. „O nebesa, pogodila sam ga!“ I dalje sam stenjao. „On umire! Ubila sam ga! Svjetla, dajte svjetla!“ Sve je to zvučalo tako kao da nije imala namjeru da me pogodi. Mislio sam da će doći unutra i ponovo upaliti svjetiljku, ali sam po zvuku zaključio da je pošla dalje. Ustao sam brže-bolje i odjurio u onu prostoriju u kojoj se do maloprije nalazila Judita. Kroz zavjesu sam primijetio nekakvo svjetlo koje je dopiralo iz jedne od udaljenih prostorija. Svjetlo se sve približavalo i postajalo jasnijim. Netko je povukao zavjesu susjedne prostorije i pojavila se Židovka noseći glinenu svjetiljku. Ugledavši me otvorila je širom oči, pa Joj je od zaprepašćenja ispao i revolver iz ruku. „Dobro veće, senjora!“ pozdravio sam je. „Izvinite što vam remetim kućni mir!“ „Pa-pa-pa vi ste tu!“ kriknula je. „Mislila sam da ste na samrti, a eto — stojite ovdje preda mnom! Zar niste ranjeni?“ „Nisam.“ „A zbog čega ste tako jezovito stenjali?“ „Imam veoma lošu naviku da kadšto, zabave radi, pomalo stenjem.“ „A ja sam se toliko uplašila! Htjela sam vas samo malo zaplašiti.“ „Čudnovato! Zar da vam povjerujem.?“ „Slobodno mi možete vjerovati, jer mi je bila namjera da vas samo spriječim da se spustite dolje.“


188 „Pa ste baš onda pripucali kada sam se već spustio! Senjora, o tome ćemo kasnije govoriti. A sada bih vas zamolio da mi kažete gdje se nalazi Džonatan Melton!“ „ „Nije više ovdje!“ „Lažete, njemu za ljubav! Onda mi ništa drugo ne preostaje već da ga sam. potražim!“ „Samo vi tražite!“ „To ću i uraditi! Samo što ćete mi vi pri tome pridržati svjetlo.“ „Ja nisam vaša služavka. Sami nosite lampu!“ Pružila mi je malu posudu sličnu vazi. Ja sam međutim odbio. „Vi ste ovdje kod kuće, dok je meni nepoznat raspored prostorija. Zato vas moram zamoliti da me vodite. Pođite naprijed! Ja ću vas u stopu pratiti. Ukoliko bi ovdje netko pokušao da me napadne, opet ćete mi poslužiti kao štit, a osim toga znajte da mi neće biti teško da vam žabljem nož u leđa. Vi ste dva puta pucali u mene i zato neću imati obzira prema vama.“ f „Ovdje nema nikoga. Dođi te!“ Rekla je to tako da se moglo protumačiti dvosmisleno. Iako bi možda netko drugi povjerovao da govori istinu, ja sam imao osjećaj da se Melton ipak negdje skriva. Odvela me je kroz prostorije na desnoj strani, u kojima je ona stanovala. Kod svakog zastora sam očekivao da će Melton iskočiti, ali njega nije nigdje bilo. Onda smo se vratili, pa me je odvela u prostorije s lijeve strane, u kojima je on stanovao. Odmah sam dobio utisak da je u njima nekada boravio poglavica Indijanaca. Ni ovdje nisam nigdje ugledao Meltona. „A sada, jeste li ga uhvatili?“ upitala me je gledajući pobjedonosno u mene. „Za sada još ne. Znam da se negdje skriva i neću sve dotle mirovati dok ga ne pronađem.“ „Baš mi je žao što se toliko trudite. Mr. Melton je već odavno otišao.“ „Kuda?“ „A kako bih ja to znala? Njega ovdje više nema, a nema ga ni u pueblu, ni u okolici.“ „Ne bih rekao da je baš tako, jer sam ga još prije pola sata ovdje vidio.“


189 „Nije istina!“ „Čak sam čuo kako s vama razgovara dok ste sjedili na klupi pod otvorom. Dobro bi bilo da se sada vratimo jer ćete dobiti još jednu posjetu.“ „Koga?“ „Winnetoua.“ „Divno!“ rekla je posprdno. „Baš me zanima hoće li ova dva toliko slavna Zapadnjaka uspjeti da pronađu trag!“ „Ja sam mu već ušao u trag, senjora! Moram pronaći ljestve koje su nestale s vašeg ulaza. Još maloprije su se tamo nalazile.“ „A gdje su sada?“ upitala je podrugljivo. „Pokazat ću vam ih.“ „U tom slučaju morali biste biti sveznajući.“ „Vidjet ćemo! A sada ćete poći sa mnom do ulaza!“ Stigavši onamo, pozvao sam Winnetoua. Spustili su dolje ljestve i odmah je zatim sišao i Winnetou. Židovku nije udostojio ni pogledom, već samo upitao: „A Džonatan Melton?“ „Još ga nisam pronašao.“ „Tražit ćemo ga ponovo.“ Uzeo sam od Židovke svjetiljku, a zatim smo krenuli. Iz radoznalosti je pošla za nama. Najprije smo svratili u lijevo krilo, naime, u muška odjeljenja, i kada nismo ništa otkrili, prešli smo u prostorije koje se nalaze na desnom krilu. Apač je smjesta uočio nešto što je i meni maloprije bilo upadljivo, samo što o tome do sada nisam bio ništa pomenuo. Yuma nam je bio rekao da bijela squaw u zadnjoj prostoriji obično kuha, dok u predzadnjoj spava. Sasvim straga se zaista i nalazila nekakva kuhinja. U najzabitijem uglu bilo je nešto slično Ognjištu, načinjenom od blata, dok se poviše njega nalazila rupa u stropu kako bi dim mogao izlaziti. Bilo je tu i tanjura, šoljica, zdjela i drugog posuda, i nekakav veliki zemljani vrč za vodu. Čudno je bilo to što se baš ovdje u kuhinji nalazio krevet načinjen od nekakvog dušeka, naslaganog krzna i pokrivača, dok su u predzadnjoj prostoriji visili samo odjevni predmeti. Na stolu je ležalo


190 nekoliko komada nakita, a na pođu je bilo raznih drugih stvari. Odmah sam utvrdio da je sve to bilo namjerno razbacano. „Pa?“ upitala je sada. „Sada je i slavni poglavica Apača ovdje. Šta ste pronašli?“ „Odmah ćete to vidjeti“, odgovorio sam. Dakle, zaustavili smo se ponovo u predzadnjoj prostoriji. Winnetou je bio i suviše gord da bi se lično obratio Židovki, i zbog toga mi je glasno rekao kako bi i ona mogla da čuje: „Da je na mjesto squaw muškarac, Winnetou bi znao šta da joj odgovori. Neka mi moj brat doda svjetlo!“ Dodao sam mu svjetiljku. Winnetou se sagnuo i osvijetlio pod. Upitao me je: „Šta misli moj brat, da li se ove stvari nalaze uvijek na podu?“ „Ne, netko ih je prije kratkog vremena razbacao po podu.“ „Zbog čega?“ „Samo da bi popunili prostoriju, jer nitko ne bi smio primijetiti da tu nešto nedostaje.“ „Moj brat je veoma tačno pogodio. Pogledaj malo bolje u onaj ugao! Šta vidi moj brat?“ „Nekakav dugački četverokut koji odudara od ostalog dijela poda.“ „Koliko je dugačak i širok?“ „Tačno toliko dugačak i širok koliko i krevet koji se sada nalazi u kuhinji.“ „Tako je! Znači da je zapravo do maloprije na tom mjestu bio krevet. Squaw je u ovoj prostoriji spavala. A zašto je prenijela svoj krevet u kuhinju?“ „Da bi nešto skrila.“ „Tako je. Neka Old Shatterhand pođe sa mnom u kuhinju.“ Čim smo stali uz krevet, Winnetou je posegnuo za ćebadima da bi ih uklonio. Kraj njega se odmah stvorila Judita želeći da ga u tome spriječi: „Senjori, šta treba to da znači? Nadam se da odmorište jedne dame umijete poštovati!“


191 „Svakako“, odgovorio sam „Baš zbog toga i želimo da ga odnesemo tamo gdje se i do sada nalazilo. Vi ovdje u kuhinji niste nikada spavali.“ „Uvijek!“ „Zar na ljestvama?“ „Na ljestvama? Šta ste time mislili reći?“ „Da su u pitanju one ljestve koje upravo tražimo. Uostalom, ja vam još nisam postavio jedno veoma važno pitanje. Gdje se nalazi onaj mladi senjor koji je ovdje zatvoren?“ „Ne znam. Muški poslovi me nisu nikada zanimali.“ „Ukoliko vi to zaista ne znate, spremni smo da vam. onda mi kažemo. On je sada pod vašim krevetom.“ Istoga časa bacila se na pokrivače i počela vikati: „Nikome neću dozvoliti da se ovoga dotakne! Vaše je ponašanje bezobrazno.“ „Ustanite, senjora!“ „Neću! Jedino ćete me silom moći odavde ukloniti.“ Bilo mi je upravo ogavno da se poslužim silom, ali šta se moglo drugo uraditi, pogotovo s tako upornom ženom? Uto mi je pritekao u pomoć Winnetou. „Ako netko ne želi svojevoljno da ode, tada ćemo ga silom ukloniti!“ Dohvatio je s poda onu veliku zemljanu posudu s vodom i njome krenuo prema krevetu. „Nebesa! On želi da me polije vodom!“ kriknula je Judita i skočila istog časa. Winnetou još nije stavio posudu na staro mjesto a ja sam već bio uklonio sve što je bilo naslagano kao ležaj. Tu smo otkrili upravo ono što smo i tražili. Tu se nalazio nekakav otvor koji je vodio dolje u prizemlje. Na otvoru se nalazio poklopac načinjen od rezanih oblica, vezanih remenjem. Uklonili smo poklopac i zavukli svjetlo u otvor. I gle, ljestve su se tu nalazile. „Tu su. Nadam se, senjora, da sada i sami uviđate kako sam dobro znao gdje treba potražiti trag. Hoćete li biti tako ljubazni da prvi pođete dolje!“


192 Bila je ljuta, ali je ipak pošla. Za njom sam krenuo ja s lampom, a iza mene Winnetou. Kad smo se spustili niz zadnje prečke, zapuhnuo nas je vlažan, memljivi i smrdljivi zrak. Nalazili smo se u nekakvom dugačkom, uzanom hodniku, i to na samom njegovom kraju. Zidovi su i ovdje bili od gline i nigdje ni jednog otvora. Kada smo stigli do sredine tog hodnika, primijetili smo da su po pođu bile poredane jake daske. Sagnuo sam se i odmaknuo dva do tri komada. Ugledao sam sjaj vodene površine. Dohvatio sam jednu od tih dasaka i spustio je dolje u vodu da vidim koliko je duboko. Kad sam je izvukao, ustanovio sam da je dubina vode iznosila otprilike jedan metar, dok je razmak površine i poda iznosio dobrih pola metra. „Uff!“ izustio je Apač na jeziku Siouxa. „Da li je moj brat primijetio onaj bazen ispred puebla?“ „Da.“ „Mi sada stojimo upravo na sredini hodnika, koji je u stvari toliko dugačak koliko je širok sam pueblo. Možda je ova voda povezana sa bazenom?“ „Vjerojatno.“ „U tom slučaju ova bi voda morala da dolazi iz rijeke. Ukoliko bi se netko spustio dolje u tu rupu i produžio podzemnom vodom, mogao bi izići u Flujo Blanco.“ „Tako je! Mladi Melton nam je upravo tim putem umakao.“ „Baš bi mi bilo krivo. Mogli bismo da prisilimo squaw da nam kaže kako je pobjegao.“ „Ne znam da li će progovoriti ako pokušamo da je prisilimo?“ „Progovorit će, a ukoliko... slušaj! Možda je moj brat čuo nekakav uzdah?“ „Nisam.“ „Meni se učinilo kao da dopire s kraja hodnika. Produžimo da vidimo šta je to moglo biti.“ Šta vio sam daske ponovo na staro mjesto i tada smo pošli dalje u izviđanje. Da, i ja sam sada čuo nekakvo stenjanje. Pošli smo brže i stigli do kraja hodnika a da nismo primijetili da je Židovka zaostala.


193 Bio sam zabrinut zbog Vogela, i“ zato takva žurba i u toj žurbi tolika nesmotrenost. I tačno, ležao je ovdje, i to vezan za kolac koji je bio zabijen u zemlju. Bio je sputan remenjem, dok su mu usta i nos bili vezani nekakvom starom maramom. Zbog toga je i mogao samo da stenje, a marama je jedva dozvoljavala da diše. Skinuli smo mu najprije maramu i odmah je punim plućima udahnuo zrak. „Hvala bogu! Odmah sam vas vidio čim ste se tamo na onom kraju hodnika pojavili i strepio sam da ćete se ponovo vratiti. Molim vas, skinite mi te kaiševe!“ Prerezali smo ih, pa je sada mogao ustati. Počeo je da se proteže i širi ruke kako bi mu krvotok proradio. Upitao sam ga: „Da li ste pretrpjeli mnogo straha?“ „Jasno!“ „Trebalo je da znate da ćemo doći.“ „O, znao sam to unaprijed da ćete uspjeti da prodrete u pueblo, samo nisam nikako vjerovao da ćete otkriti ovo mjesto. Bojao sam se da. ću ovdje ostati.“ „Tako je to kada čovjek, umjesto da čuva konje, spava.“ „Nisam kriv što sam iz čiste dosade zadrijemao. Kada su me probudili, već sam bio vezan. Odveli su me kroz kanjon i tjesnac u pueblo i tu me saslušali.“ „Tko vas je saslušavao?“ „Oba Meltona i Židovka. Vi ste tu ženu smatrali lakoumnom. Međutim, ona je isto toliko pokvarena kao i Meltonovi. Ona zna da je bogatstvo koje se nalazi u Džonatanovim rukama plod ubojstva i pljačke. Bio sam se razbjesnio i postao neoprezan.“ „Jeste li im kazali da ste vi pravovaljani nasljednik?“ „Da. Možete i sami zamisliti koliko su bili iznenađeni, a ujedno i radosni. Rekli su mi da moram umrijeti, pa su me zbog toga i dopremili ovamo.“ „Ne bih rekao da su vas htjeli ubiti. Samo su namjeravali da vas zastraše i omekšaju. Oni su nam bili ponudili nagodbu, samo što smo


194 mi to odbili. Kasnije ćemo o tome više pričati. Sada nam recite jesu li vas pitali što namjeravamo?“ „Jasno. Meltonovi su htjeli da znaju šta ćete poduzeti da postignete cilj. Ja im međutim nisam ništa odao.“ „To je bilo dobro. Sada više nemamo ovdje šta da tražimo. Gore ćemo moći bolje da razgovaramo. Hajdemo! Vidim da je Židovka već otišla.“ Vratili smo se do kraja hodnika i htjeli da se popnemo ljestvama. Njih međutim više nije bilo. Stajali smo kao ukopani. „A šta sada kaže moj brat?“ upitao je Winnetou, dok mu je veseli smiješak zaigrao na usnama. „Bili smo prave budale.“ „Sada ne možemo gore“, počeo je da jadikuje Vogel. „Uhvaćeni smo.“ „Nismo“, odgovorio je Winnetou. „Pa da smo i uhvaćeni, to bi bilo samo za kratko vrijeme. Morat ćemo najprije da ispitamo da li se može podići onaj poklopac.“ „Kako ćete gore kad nema ljestava?“ „Već su tu“, odgovorio sam. „U ovom slučaju sami ćemo biti ljestve. Da li ste gimnastičar?“ „Da.“ „Stanite na Winnetouova ramena. Ja ću kleknuti pa će Winnetou stati na moja ramena. Vi ćete tada moći da dosegnete strop i pokušati da odignete poklopac.“ Naš pokušaj nije urodio plodom. Čim je Judita stigla gore, povukla je za sobom ljestve i navukla poklopac na otvor. Čime ga je pritisla, to za sada nismo mogli da znamo, ali ga Vogel nije mogao nikako podići. „A šta ćemo sada?“ upitao je ,umjetnik’. „Tek sam ugledao slobodu, a već sam ponovo zarobljen.“ „Sir Emery čeka gore na nas i ukoliko se ne vratimo, doći će po nas.“ „A ako i on bude nadmudren?“ „Tada nam još uvijek ostaje put kroz vodu.“ „Kakva voda?“


195 „Zar ne znate da se na sredini hodnika nalazi jedan otvor i pod njime teče voda?“ „Ne znam.“ „Izgleda da ova podzemna voda ima veze sa rijekom. Mi čak naslućujemo da je Džonatan Melton tim putem pobjegao.“ „A kada je to moglo biti?“ „Prije dobrog sata.“ „Aha, ja sam upravo u to vrijeme primijetio nekakvo svjetlo kako se spušta niz ljestve, a iza toga čuo tihi razgovor. Na žalost, nisam mogao da razumijem o čemu su razgovarali, a pogotovo da prepoznam tko je mogao biti. Sve mi se čini da ih je dvoje bilo. Došli su do sredine hodnika, i tu sam vidio da je svjetlo stajalo neko vrijeme pa je ubrzo nestalo.“ „To je bila Židovka sa Džonatanom Meltonom. Umakao nam je. Iako se tome nimalo ne veselimo, ipak smo sretni što smo otkrili ovaj izlaz. Mi nećemo čekati da nas Emery potraži, već odmah poći vodenim putem. Ulja imamo još dovoljno u lampi. Znam da ćemo se kasnije morati probijati kroz mrak. Šta kaže na to moj brat Winnetou?“ Apač je prihvatio moj prijedlog, dok mister Vogel ovdje nije imao šta da govori. Winnetou i ja nismo nimalo marili što ćemo se malo smočiti, dok se Vogel, htio ne htio, morao pomiriti s time. Vratili smo se ponovo do sredine hodnika i uklonili daske. Najprije smo svukli cipele, pa smo revolvere kao i ostale stvari dobro spremili da se ne bi smočili, a zatim smo se jedan po jedan spustili u vodu koja nam je sezala do prsa.


196 X TAJNI PUT Ja sam išao naprijed s lampom. Morali smo se malo zguriti da ne udarimo glavom o strop. Prije koliko stotina godina je izgrađen ovaj kanal? Bio je ozidan ciglama koje su se do danas dobro održale. Zrak je bio loš, no ipak podnošljiv. Ukoliko se nisam prevario, ovaj kanal se proteže ispod samog tjesnaca u pravcu rijeke. Mi smo znači, morali proći tačno ispod puta kojim je malo prije Emery stigao u kotlinu i do puebla. Ovaj put nije bio ni u kom slučaju kratak. Najzad smo osjetili da je svakim korakom zrak postajao bolji, pa je na kraju svjetlost naše svjetiljke obasjala guste grane. Ugasio sam svjetiljku, razvukao guštaru, i produživši još dva koraka — odjednom se našao u rijeci. Voda je na tom mjestu bila isto toliko duboka kao i u kanalu. One grane koje su potpuno zaklanjale ulaz u kanal u stvari su bile biljke puzavice. Odmah iza mene stigli su Winnetou i Vogel. Popeli smo se na obalu i našli se u kanjonu Flujo Blanco, odmah do tjesnaca. „Siguran sam da je i Melton ovdje izišao“, tiho je rekao Winnetou. „Šta misli moj brat: da li se on možda još nalazi negdje u blizini?“ „Nikako, on je sigurno već pobjegao i ni časka se nije zadržavao.“ „Naš brat Emery sigurno nije dobro pazio jer bi ga inače morao vidjeti ili čuti.“ „Ne bih rekao da je tako, jer je Emery tada već bio kod nas i kada je Melton napustio kanal.“ Vatra kraj koje je sjedio Englez već se bila ugasila. Gazeći po pepelu, ušli smo u tjesnac. Na onom drugom kraju gorjela je vatra Yuma Indijanaca, preko koje je Emery uskočio u kotlinu. Sada nam nije ništa drugo preostajalo već da i mi to isto učinimo. Zaletio sam se i prvi preskočio plamen i oborio dva do tri Indijanca. Crvenokošci su se silno uplašili i stajali kao okamenjeni. Uto je i Winnetou stigao. To im


197 se ipak učinilo i odviše zagonetnim, jer su bili uvjereni da se nalazimo gore u pueblu, a eto nas sada ovdje, i to tako brzo kao da nas je luk izbacio. Izbečili su oči i od silnog iznenađenja stajali nijemi. Sada je stigao i Franc Vogel. To je u njihovim očima bilo još veće čudo, jer se taj mladić, u stvari kao zarobljenik, nalazio iza jakih zidova te kamenite građevine, a eto sada njega gdje dolazi s vanjske strane. „Uff, uff!“ odjeknulo je unaokolo, dok je Crvenokožac s kojim smo popušili lulu mira, nadodao: „Zar veliki Manitou danas pravi čuda? Da li su naša braća čarobnjaci kad istodobno mogu biti u pueblu i ovdje kod nas?“ „Dobro bi bilo da moj crveni brat o tome malo razmisli“, odgovorio sam. „Ukoliko tokom razmišljanja ne pronađe objašnjenje, možda će mu ono doći u snu.“ Otišli smo do ljestava koje su bile prislonjene uz prizemlje puebla. Popeli smo se na drugi kat. I sami možete zamisliti koliko je Emery bio iznenađen kada nas je ugledao. On je tamo gore stajao na straži kraj ulaza u Židovkin stan. On nas je dakle očekivao iz onog otvora, a mi smo stigli iz doline. Pošao nam je u susret do ljestava i sav iznenađen rekao: „Otkuda vi ovdje? Pa tu je i master Vogel! Ja sam mislio da...“ „Tiho!“ prekinuo sam ga. „Nemoj tako vikati! Židovka ne smije da nas čuje! Jesi li je u međuvremenu vidio?“ „Da, tu je dolje u svome stanu. Zavirivao sam s vremena na vrijeme i vidio kako se seta gore-dolje.“ „Da ti se možda nešto nije učinilo sumnjivim?“ „Nije. Ponovo je upalila onu svjetiljku koju si ti bio ugasio.“ „Pa zar ti nije bilo sumnjivo da se predugo zadržavamo?“ „Da, malo, ali sam računao da imate svakako nešto da obavite. Šta se to u stvari dogodilo? Mora da ste otkrili nekakav tajni put koji vodi iz doline.“ „Tako je. Ta lijepa Judita nešto smjera protiv nas. Ona je sada čvrsto uvjerena da smo upali u klopku, a upravo bi me začudilo ako ne pokuša da i tebe nadmudri.“ Ispričao sam mu što smo doživjeli, pa nadodao:


198 „Mi se nećemo pokazati. Uvjeren sam da će pokušati nešto da poduzme protiv tebe i vjerojatno će brzo doći gore da izvede svoju zamisao. Upravo me zanima što misli učiniti da i tebe savlada.“ Sa Winnetouom i Vogelom sam otišao do mjesta gdje su bile naslagane puške Yuma. Čim smo tamo stigli, poredali smo ih u piramide, sjeli iza njih kako nas Židovka ne bi mogla vidjeti. Kako smo mislili, tako je i bilo. Već nakon kratkog vremena pojavila se na vrhu ljestava Judita i ogledala se da pronađe Emeryja. On je stajao malo podalje od nje. „Senjor!“ oslovila ga je. „Neka predvodnik Yuma odmah dođe sa tri Indijanca ovamo gore u moj stan.“ „Čija je to naredba?“ „Senjora Shatterhanda. On je dolje kod senjora Meltona.“ „Zašto je Old Shatterhand poslao vas? Mogao me je o tome lično obavijestiti.“ „On nema vremena. Ta dva senjora imaju da razgovaraju o veoma važnim stvarima. Čini mi se da upravo razgovaraju o nasljedstvu.“ „A šta će im u tom slučaju Crvenokošci?“ „Ja to ne znam. Old Shatterhand vam poručuje da se požurite.“ „Dobro! Recite mu da će Crvenokošci odmah stići!“ Pošla je opet dolje, dok je Emery došao do nas i upitao: „Šta ona zapravo smjera?“ „Nije teško pogoditi. Uvjerena je da smo u njenim rukama pa sada želi da se još i tebe dočepa. Crvenokošci treba da dođu samo zato kako bi ih nagovorila da te uhvate.“ „Ne znam čemu bi joj to služilo? Kakve li koristi od toga ako nas sve uhvati?“ „I te kako bi bila velika korist! Poslala bi glasnika za Džonatanom i pozvala ga da dođe natrag. Tada bi on dobio igru ukoliko bismo mi svi bili zarobljeni.“ „U tom slučaju bi morala znati na koju je stranu otišao.“ „Naravno da zna.“ „O, kada bismo i mi to mogli saznati!“


199 „Saznat ćemo, jer ćemo se poslužiti lukavštinom-.“ „A kako?“ „Pretvarat ću se kao da sam Melton-otac.“ „Nije mi jasno šta si time htio da kažeš! Valjda te neće zamijeniti njime.“ „Ona neće ni u šta posumnjati i povjerovat će da je to stari. Ona još uvijek ne zna da smo ga uhvatili i vezali. Ona će mu sigurno reći na koju je stranu otišao njegov sin. A ja ću tada saznati što nas interesira.“ „Pa ipak ne shvatam kako ćeš to izvesti.“ „Pođi sa mnom dolje do nje! Upravo me zanima kakvo će lice napraviti kada me ugleda! Za sada joj reci samo toliko da želiš sa mnom razgovarati!“ Spustili smo se niz ljestve i oslušnuli. Izgleda da se nalazila u sobi gdje su joj bile haljine. Emery je krenuo naprijed, dok sam ja išao za njim do zadnjeg zastora. Stigavši onamo, rastvorio ga je i ušao unutra. „To ste vi, senjor?“ čuo sam kako ga je upitala. „Očekivala sam Indijance. Kada će doći?“ „Još im nisam ništa rekao.“ „A zašto niste? Senjoru Shatterhandu se veoma žuri.“ „Htio bih najprije s njime da govorim. Gdje je?“ „Tamo na drugom kraju. Zašto odmah niste postupili onako kako je naredio? Zbog čega najprije morate s njime da govorite?“ „Zato što mi se čitava ova stvar ne sviđa. Što će mu Indijanci? Ako mu baš netko treba, tu sam ja, a znam da je i Winnetou s njime.“ „Ne znam.“ „Ali zato želim ja da znam! Odvedite me k njemu!“ „Ne smijem. Zabranio je da ga bilo tko smeta.“ „Smeta? Pshaw! Ja kao njegov prijatelj nikada mu ne mogu biti na smetnji, dok bi mu Indijanci svakako smetali. Dakle, gdje je?“ „Tamo na drugom kraju, kao što sam vam već rekla.“ „Zar me nećete odvesti k njemu?“ „Neću. Zabranili su mi.“ „Tada ću poći sam!“


200 „Vi ga nećete pronaći!“ „Naći ću ga, i to odmah. Hoćete li da vam to i dokažem?“ „Da.“ „Dobro, senjora! Evo, tu je!“ čim je to rekao, već je i zavjesu povukao, uhvatio me za ruku i uvukao unutra. Ugledavši me, naprosto je zanijemila od užasa. „A sada vidite, senjora“, rekao sam, „ne samo da me ljudi brzo otkriju već se i sam umijem brzo snalaziti. Domalo još zatvoren u vašem podzemlju, a sada me evo opet gore a da nije bilo potrebno da budete ljubazni i spustite ljestve. Vi se svakako mnogo radujete što me ponovo vidite zdravog i čitavog?“ „Da, da, baš se radujem, i to iz dna svoje duše!“ zasiktala je, dok je stezala pesnice i grčevito stiskala zube. „Da vam radost bude još veća, želim da vam saopćim kako se i Winnetou i senjor Vogel nalaze gore. Vaš podzemni kanal nije samo odveo vašeg vjerenika u slobodu već i nas.“ Na ove riječi okomila se na mene kao mačka: „Imate hiljadu puta više sreće nego pameti. Samo se nemojte odviše veseliti! Najveću podvalu sam ipak ja izvela!“ „A koju?“ „Pa baš to što sam Meltonu pomogla u bijegu. On ništa nije znao o tom kanalu. Nitko živ za taj tajni put ne zna. Moj muž, poglavica, jedino je meni saopćio tu tajnu: ako mi bude ikada za trebalo, da se njime mogu poslužiti.“ „I takav je slučaj bio danas, zar ne?“ „Da. Čim sam Džonatanu pokazala put u slobodu, već nakon pola sata su do mene doprla vaša imena. Stigli ste u dolinu. Džonatan se međutim požurio kako bi vam umakao, pa mu je to stvarno i uspjelo.“ „Neka mu je! Do njega mi nije mnogo stalo jer znam da je novac ostavio ovdje.“ „Mislite? Baš ste mudri! Za kakvog ga glupaka smatrate? Računali ste da ćete ovdje samo ispružiti ruku i da će vam se novac odmah na dlanu naći. Samo, vi ste se grdno prevarili. Novac je sobom ponio.“ „Samo jedan dio!“


Click to View FlipBook Version