The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search
Published by preda74pop, 2023-01-12 10:24:41

Institut - Stephen King

Institut - Stephen King

kratka, zdepasta antena. Dao ga je Mišel. Otvorio je lažno dno konzole
dok je ona ukucavala broj. Izvadio je tanke rukavice od lasteksa, dva
„gloka 37” i bocu koja je, ako je suditi po etiketi, sadržala osveživač
vazduha. Predao je jedan pištolj Robin. Drugi je zadržao za sebe. Dao je
bocu spreja Mišel.

„Hajdemo, veliki time, hajdemo”, pevušio je dok je navlačio
rukavice. „Rubin-crveni, Rubin-crveni, tako se zove.”

„Prekini s tim srednjoškolskim proseravanjem”, oglasila se Mišel.
Progovorila je u telefon naslonjen na rame, da bi mogla da navuče
rukavice: „Sajmondse, čuješ li me?”

„Čujem te”, rekao je Sajmonds.
„Ovde Rubin-crveni. Stigli smo. Isključi sistem.”
Čekala je, slušajući Džerija Sajmondsa na drugoj strani veze.
Konzole „devolt” alarma ugasile su se u hodniku i kuhinji doma
Elisovih u kom su Luk i njegovi roditelji spavali. Mišel je javljeno da
krene. Podigla je palčeve prema članovima tima. „U redu je. Sve je
spremno.”
Robin je prebacila torbu s neophodnim stvarima preko ramena.
Ličila je na žensku tašnu srednje veličine. Svetla u džipu nisu se upalila
kad su izašli. Vozilo je imalo tablice državne policije Minesote. Išli su u
koloni po jedan između kuće Elisovih i Destinovih (u kojoj je Rolf
spavao, nadajući se da će sanjati vruće cmakanje). Ušli su kroz kuhinju.
Robin je ušla prva, zato što je imala ključ.
Zastali su pokraj pećnice. Robin je iz torbe izvadila dva mala
prigušivača i tri kompleta naočara za noćno izviđanje, s elastičnim
trakama. Zbog naočara su zaličili na insekte, ali je senovita kuhinja
izgledala svetio. Deni i Robin zašrafili su prigušivače. Mišel je krenula
kroz dnevnu sobu, ka hodniku i stepenicama.
Kretali su se hodnikom na spratu sporo, ali prilično samopouzdano.
Tepih im je prigušivao korake. Deni i Robin zastali su ispred prvih
zatvorenih vrata. Mišel je nastavila prema drugim. Osvrnula se prema
partnerima i gurnula sprej ispod pazuha da bi mogla da podigne obe
šake, s raširenim prstima: dajte mi deset sekundi. Robin je klimnula.
Odgovorila je podignutim palčevima.
Mišel je otvorila vrata i ušla u Lukovu spavaću sobu. Šarke su tiho
škripnule. Oblik u postelji (ništa se nije videlo, izuzev nešto kose) blago
se promeškoljio i umirio. Dete bi u dva ujutru trebalo da bude u
najdubljoj fazi noćnog sna, neosetljivo za svet, ali ovo očigledno nije
bilo. Možda genijalna deca ne spavaju isto kao obična, ko bi ga znao?


Mišel Robertson sigurno ne. Na zidovima su bila dva postera. Videla ih
je kao na dnevnom svetlu pomoću specijalnih naočara. Na jednom je
bio dečak na skejtbordu u letu, savijenih kolena i raširenih ruku. Na
drugom su bili Ramonsi, pank grupa koju je Mišel slušala dok je bila u
srednjoj. Pomislila je da su sad svi mrtvi, i da su otišli na veliku Rokavej
plažu na nebu.

Zakoračila je preko sobe. Brojala je u sebi: četiri... pet...
Na šest je bokom udarila u dečakov sto. Na njemu je bio neki trofej.
Prevrnuo se. Nije napravio veliku buku, ali se dečak okrenuo na leđa i
otvorio oči. „Marna?”
„Naravno”, rekla je Mišel. „Šta god želiš.”
Videla je začetak uzbune u dečakovim očima, i kako otvara usta da
nešto kaže. Zadržala je dah i ispustila mlaz iz boce s razdaljine od pet
centimetara od dečakovog lica. Ugasio se kao sijalica. Uvek se tako
gase. I bude se bez mamurluka, šest ili osam sati kasnije. Bolji život
pomoću hemije, pomislila je Mišel. Brojala je sedam... osam... devet...
Deni i Robin su na deset ušli u Herbovu i Ajlininu sobu. Odmah su
se suočili s problemom: žena nije bila u krevetu. Vrata kupatila bila su
otvorena i crtala su trapezoid svetlosti po podu. Bilo je previše svetio
za naočari. Skinuli su ih i ispustili na pod od ispoliranih dasaka.
Dvostruki udarac jasno se čuo u tihoj sobi.
„Berbe?” začuo se tihi glas iz kupatila. „Jesi li prevrnuo čašu s
vodom?”
Robin je krenula ka krevetu. Potegla je „glok” s pojasa na leđima,
dok je Deni išao ka vratima kupatila, ne trudeći se da priguši korake.
Bilo je prekasno za to. Stajao je pored njih, s pištoljem u visini lica.
Na jastuku na ženinom delu kreveta raspoznavalo se ulegnuće,
otisak njene glave. Robin ga je postavila preko muškarčevog lica i
ispalila hitac. „Glok” je načinio tihi, kašljucavi zvuk, ništa više od toga.
Ostavio je malu smeđu mrlju na jastuku.
Ajlin je izašla iz kupatila. Izgledala je zabrinuto. „Herbe? Da li si d...”
Videla je Denija. Uhvatio ju je za gušu, prislonio „glok” na
slepoočnicu i povukao obarač. Čuo se još jedan tihi, kašljucavi zvuk.
Kliznula je na pod.
Herb Elis se za to vreme bacakao nogama, gužvajući meku i
mirišljavu posteljinu pod kojom su on i pokojna žena spavali. Robin je
ispalila još dva hica u jastuk. Drugi je bio prasak umesto kašljucanja, a
treći još glasniji.
Deni je sklonio jastuk. „Jesi li previše puta gledala Kuma? Bože,


Robin, ostao je bez pola glave. Šta će pogrebnik da radi s njim?”
„Posao je obavljen, to je bitno.” Jednostavno, nije volela da ih gleda

dok ih ubija. Nije volela da gleda kako ih svetlost napušta.
„Moraš da se pribereš, curo. Treći je bio glasan. Požurimo.”
Podigli su naočari i krenuli u dečakovu sobu. Deni je podigao Luka.

To nije bio problem, klinac nije imao više od četrdeset pet kilograma.
Cimnuo je bradom, da bi dao do znanja ženama da krenu. Izašli su kao
što su došli, kroz kuhinju. U susednoj kući nije bilo svetla (čak ni treći
hitac nije biopreterano glasan), niti se išta čulo, izuzev cvrčaka i
dalekih sirena, možda čak u Sent Polu.

Mišel je koračala na čelu kratke kolone između dve kuće. Osmotrila
je ulicu i dala znak ostalima da nastave. Deni Vilijams je mrzeo ovaj deo
operacije. Da je neki tip koji pati od nesanice u ovo doba noći pogledao
kroz prozor i video troje ljudi na komšijskom travnjaku, izgledali bi
sumnjivo. Ako bi jedan od njih nosio nešto što liči na telo, izgledali bi
veoma sumnjivo.

Ali Vajldersmut drajv – imenovan po davno preminulom ugledniku
iz Gradova blizanaca2 – čvrsto je spavao. Robin je otvorila zadnja vrata
džipa, okrenuta pločniku. Ušla je u vozilo i ispružila ruke. Deni joj je
uručio dečaka. Privila je Luka uza se. Dečakova glava ljuljala se na
njenom ramenu. Pipala je u potrazi za pojasom.

„Bljak, balavi”, rekla je.
„Da, onesvešćeni ljudi to rade”, rekla je Mišel i zatvorila zadnja
vrata. Sela je pored vozača. Deni je seo za volan. Mišel je spakovala
pištolje i sprej, dok je Deni polako vozio dalje od doma Elisovih.
Uključio je farove, nadomak prve raskrsnice.
„Pozovi”, rekao je.
Mišel je otkucala isti broj. „Ovde Rubin-crveni. Imamo paket, Džeri.
Na aerodrom ćemo stići za dvadeset pet minuta. Aktiviraj sistem.”
Alarm se uključio u domu Elisovih. Kad policija stigne, zateći će dva
mrtvaca i jedno nestalo lice. Dečak će biti najlogičniji sumnjivac.
Saznaće da je briljantan, a takvi su malo šašavi, zar ne? Malo nestabilni?
Ispitaće ga, kad ga pronađu. A pronaći će ga, pre ili kasnije. Deca mogu
da beže, ali čak ni ona briljantna ne mogu da se sakriju.
Ne mogu dugo.

7


Luk se probudio. Setio se sna koji je usnio. Nije bio prava noćna mora,
ali nije bio prijatan. Nepoznata žena bila je u njegovoj sobi. Nagnula se
preko njegovog kreveta. Plava kosa padala joj je oko lica. Rekla je:
Naravno, šta god želiš. Kao devojka na nekom od porno-klipova koje je
pokatkad gledao s Rolfom.

Uspravio se u sedeći položaj. Isprva je mislio da se našao usred
drugog sna. Bio je u svojoj sobi – iste plave tapete, posteri, radni sto s
trofejom Lige petlića – ali gde je prozor? Prozor s pogledom na Rolfovu
kuću je nestao.

Čvrsto je sklopio oči. Naglo ih je otvorio. Ništa se nije promenilo. U
sobi bez prozora i dalje nije bilo prozora. Hteo je da se uštine, ali bi to
bio kliše. Umesto toga se udario prstima po obrazu. Sve je ostalo isto.

Izašao je iz kreveta. Njegova odeća bila je na stolici, na kojoj ju je
mama ostavila sinoć – veš, čarape i majica na sedištu, farmerke na
naslonu. Polako ih je obukao, gledajući na mesto na kom je trebalo da
bude prozor. Zatim je seo da bi obuo patike. Njegovi inicijali bili su sa
strane, TE. To je bilo u redu, ali je srednja horizontalna crta na E bila
predugačka. Bio je siguran u to.

Okrenuo ih je. Tražio je prljavštinu s ulice na đonovima i nije ništa
našao. Sad je bio sasvim siguran. Ovo nisu njegove patike. I previše
čiste pertle bile su pogrešne. Ipak su savršeno odgovarale.

Zapitao se da li je poludeo. Da li je samo pukao kao dete u strašnom
filmu koji je napisao i režirao M. Najt Šajamalan. Zar deca s
visokorazvijenim mozgom nisu sklona nervnim slomovima? Ali nije
bio lud. Bio je isti kao sinoć, kad je otišao na spavanje. U filmu bi ludo
dete mislilo da je razumno – to bio bio Šajamalanov obrt – ali je, prema
knjigama iz psihologije koje je Luk pročitao, većina ludaka znala da je
luda. On nije.

Kao mali (s pet, umesto s dvanaest godina) prošao je kroz pomamu
skupljanja političkih bedževa. Otac mu je rado pomogao da napravi
zbirku, zato što je većina bedževa mogla da se jeftino pazari na Ibeju.
Bio je naročito očaran (iz njemu nedokučivih razloga) bedževima
kandidata koji su izgubili na predsedničkim izborima. Groznica ga je
prošla. Većina bedževa je sad verovatno uskladištena na teško
dostupnom delu tavana, ali je spasao jedan. Služio mu je kao talisman.
Na njemu je bio plavi avion, opkoljen rečima KRILA ZA VILKIJA. Vendel
Vilki kandidovao se za predsednika protiv Frenklina Ruzvelta 1940.
godine, ali je teško poražen. Pobedio je u samo deset država i osvojio


osamdeset dva elektorska glasa.
Stavio je taj bedž u pehar Lige petlića. Potražio ga je, ali ga nije

našao.
Zatim je prišao posteru Tonija Houka. Izgledao je kako treba, ah

nije bio. Mala poderotina na levoj strani je nestala.
Patike nisu bile njegove, a ni poster. I Vilkijev bedž je nestao.
Ovo nije bila njegova soba.
Nešto mu je zalepršalo u grudima. Nekoliko puta duboko je

udahnuo da bi pokušao da obuzda neprijatno osećanje. Prišao je
vratima i dohvatio kvaku. Bio je siguran da će brava biti zaključana.

Nije bila, ali hodnik iza vrata nije nimalo ličio na onaj u kući, u kojoj
je živeo dvanaest i kusur godina. Bio je od jeftinih blokova, umesto
drvenih panela. Blokovi su bili omalani bledom industrijski zelenom
bojom. Preko puta vrata bio je poster s troje dece Lukovog godišta.
Trčali su preko polja s visokom travom. Jedno je bilo zamrznuto usred
skoka. Bila su luda ili mahnito srećna. Poruka na dnu postera JOŠ
JEDAN DAN U RAJU sugerisala je ono drugo.

Izašao je iz sobe. Hodnik se na desnoj strani završavao dvokrilnim
vratima, sa šipkama za guranje. Levo od njega, tri metra od još jednih
dvokrilnih vrata je bila devojčica. Sedela je na podu. Nosila je zvoncare
i košulju širokih rukava. Bila je crna. Pušila je cigaretu, iako je izgledala
kao Lukova vršnjakinja.

8

Gospođa Sigsbi sedela je za svojim stolom, gledajući kompjuter. Nosila
je poslovni kostim, sašiven po meri, koji nije skrivao njenu izuzetno
mršavu građu. Seda kosa bila joj je savršeno počešljana. Doktor
Hendriks je stajao pored njenog ramena. Dobro jutro, Strašilo, pomislio
je, iako to nikad ne bi rekao.

„Pa”, rekla je gospođa Sigsbi, „evo ga. Najnovija pridošlica. Lukas
Elis. Leteo je mlažnjakom prvi i poslednji put u životu, a da to nije znao.
Po svim podacima je popriličan genije”.

„Neće to dugo biti”, rekao je doktor Hendriks. Nasmejao se na za
njega karakteristični način. Izdisao je, a zatim udisao dok se smejao, pa
je njegov smeh ličio na njakanje. Tehničari su mu nadenuli nadimak


Donki Kong, zahvaljujući tom smehu, izuzetnoj visini (imao je 205
centimetara) i isturenim zubima.

Okrenula se. Oštro ga je odmerila. „To su naši štićenici. Neukusne
šale ovde nisu na ceni, Dene.”

„Izvini.” Želeo je da doda: Ali koga zavlačiš, Sigsbijeva?
Izgovoriti tako nešto bilo bi nepristojno, da i ne govorimo da je
pitanje u najboljem slučaju bilo retoričko. Znao je da nikog ne zavlači, a
ponajmanje sebe. Sigsbijeva je bila kao onaj nepoznati nacistički
šaljivdžija koji je došao na sjajnu ideju da postavi natpis Arbeit macht
frei, rad oslobađa, na ulazu u Aušvic.
Gospođa Sigsbi držala je prijemni obrazac novog dečaka. Hendriks
je zalepio kružnu ružičastu nalepnicu u gornjem desnom uglu. „Jeste li
išta naučili od ružičastih, Dene? Išta živo?”
„Znaš da jesmo. Videla si rezultate.”
„Jesam, ali da li si doznao išta upotrebljivo?”
Rozalinda je promolila glavu u kancelariju, pre nego što je dobri
doktor stigao da odgovori. „Imam papire za vas, gospođo Sigsbi.
Imamo još petoro novih. Znam da su na vašem spisku, ali napredujemo
brže od planiranog.”
Gospođa Sigsbi je izgledala zadovoljno. „Svih pet danas? Sigurno
živim valjano.”
Hendriks (ili Donki Kong) pomislio je: Ne možeš da kažeš živim
ispravno, zar ne? Neki šav bi ti pukao.
„Samo dvoje danas” rekla je Rozalinda. „U stvari noćas. Smaragdni
tim. Troje sutra, od Opalnog. Četvoro su TK. Jedan je TP, i taj je izuzetan
ulov. Devedeset tri nanograma BDNF-a.3
„Ejveri Dikson, jelda?” rekla je gospođa Sigsbi. „Iz Solt Lejk Sitija.”
„Iz Orema” ispravila je Rozalinda.
„Mormon iz Orema”, rekao je doktor Hendriks, s karakterističnim
magarećim smehom.
On je izuzetan ulov, pomislila je gospođa Sigsbi. Na njegovim
papirima neće biti ružičaste nalepnice. Previše je dragocen za tako
nešto. Minimalne injekcije, da se ne bi rizikovali napadi i nikakva
iskustva bliska davljenju. Ne s BDNF-om od preko 90.
„To su sjajne vesti. Odista sjajne. Donesite mi fascikle. Stavite ih na
moj sto. Jeste li ih poslali imejlom?”
„Naravno.” Rozalinda se osmehnula. Svet je krenuo putem
elektronike, ali je ona znala da gospođa Sigsbi više voli papir od
piksela; u tom smislu pripadala je staroj školi. „Doneću ih što je pre


moguće.”
„Donesi i kafu, molim te. Takođe što je pre moguće.”
Gospođa Sigsbi se okrenula ka doktoru Hendriksu. Pušta stomak

iako je toliko visok, pomislila je. Kao doktor, trebalo bi da zna koliko je
to opasno, pogotovo za čoveka njegove visine, čiji vaskularni sistem
sigurno radi pod većim opterećenjem. Ali medicinari najviše
prenebregavaju medicinska pravila.

Ni gospodin Sigsbi ni Hendriks nisu bili TP, ali su u tom trenutku
delili istu misao: koliko lakše bi sve ovo bilo da su naklonjeni jedno
drugom, umesto što se preziru. Gospođa Sigsbi se nagnula nazad da bi
se obratila doktoru koji se nadnosio nad nju, kad su ponovo ostali sami
u kancelariji. „Slažem se da inteligencija mladog gospodine Elisa nije
bitna za naš rad u Institutu. Mogao bi da ima i IQ od 75. Ona je razlog
zbog kog smo ga uzeli nešto ranije. Primljen je ne u jednu, već u dve
najkvalitetnije obrazovne ustanove – MIT i Emerson.”

Hendriks je zatreptao. „U dvanaestoj?”
„Upravo tako. Ubistvo njegovih roditelja i njegov nestanak naći će
se u vestima, ali ne u onim velikim, van Gradova blizanaca. Ipak će
ustalasati internet nedelju-dve dana. Njegov nestanak bio bi mnogo
veća vest da je stigao da ostavi traga u bostonskoj akademskoj
zajednici. Klinci poput njega lako stižu do televizijskih vesti, obično u
udarnim terminima. I šta ja uvek kažem, doktore?”
„Da je u našem poslu odsustvo vesti dobra vest.”
„Tako je. U savršenom svetu ostavili bismo ga na miru. Imamo
dovoljno TK-a.” Kucnula je po ružičastom kružiću na formularu. „Ovo
pokazuje da nema bogzna kako visok BDNF. Samo...”
Nije morala da dovrši rečenicu. Neke robe su sve ređe. Slonove
kljove. Tigrovo krzno. Rogovi nosoroga. Retki metali. Čak i nafta. Tom
spisku mogu se dodati i specijalna deca, čije izuzetne osobine nemaju
nikakve veze s koeficijentom inteligencije. Još petoro će stići ove
nedelje. Među njima će biti i Dikson. To je veoma dobar ulov, ali bi pre
dve godine imali tridesetoricu.
„Pogledaj”, rekla je gospođa Sigsbi. Novopridošli dečak je na
njihovom ekranu prilazio najstarijem rezidentu Prednje polovine.
„Upoznaće ’preterano pametnu za njeno dobro’ Bensonovu.
Predstaviće mu pregled situacije, ili neku verziju toga.”
„Još je u Prednjoj polovini”, rekao je Hendriks. „Trebalo bi da je
proglasimo jebenim odborom za doček.”
Gospođa Sigsbi počastila ga je najledenijim osmehom. „Bolje nju


nego tebe, doco.”
Hendriks je spustio pogled. Hteo je da kaže: Iz ptičje perspektive

vidim koliko brzo ti se kosa proređuje, Sigersova. To je posledica tvoje
slabe ali dugovečne anoreksije. Skalp ti je ružičast kao oko albino zeca.

Mnogo toga je želeo da kaže gramatički savršenoj glavnoj
administratorki Instituta, bez sisa, ali nikad nije. To ne bi bilo mudro.

9

U hodniku od jeftinih blokova bilo je mnogo vrata i postera. Devojčica
je sedela ispod onog na kom su se crni dečak i devojčica, spojenih čela,
bezumno kezili. Ispod slike je pisalo BIRAM DA BUDEM SREĆAN!

„Ovaj ti se sviđa?”, rekla je crna devojčica. Izbliza je video da je
cigareta među njenim usnama zapravo slatkiš. „Napisala bih BIRAM DA
BUDEM USRANA, ali bi mi oduzeli olovku. Ponekad gledaju kroz prste,
ali ponekad ne. Problem je što nikad ne možeš da znaš kako će
reagovati.”

„Gde sam?”, pitao je Luk. „Kakvo je ovo mesto?” Bio je na ivici plača.
Verovatno zbog dezorijentacije.

„Dobro došao u Institut”, rekla je.
„Jesmo li u Mineapolisu?”
Nasmejala se. „Teško. I više nismo u Kanzasu, Toto. U Mejnu smo.
Bogu iza nogu. Tako misli Morin.”
„U Mejnu?” Zavrteo je glavom, kao da je dobio udarac u čelo. „Jesi li
sigurna?”
„Jašta sam. Mnogo si beo, beli dečače. Mislim da bi trebalo da
sedneš, pre nego što se srušiš.”
Seo je, pomažući se jednom rukom, zato što su noge odbijale da se
saviju. To je više ličilo na pad.
„Bio sam kod kuće”, rekao je. „Bio sam kod kuće. Probudio sam se
ovde. U sobi koja liči na moju, ali nije moja.”
„Znam”, rekla je. „Šokiran si, jelda?” Gurnula je ruku u džep
pantalona i izvadila kutiju. Na njoj je bila slika kauboja koji vitla lasom.
UHVATI SLATKE CIGARETE, pisalo je na poklopcu. PUŠI KAO TATA!
„Hoćeš li jednu? Malo šećera dobro će činiti tvom umu. Meni uvek
pomaže.”


Luk je uzeo paklicu i podigao poklopac. U njoj je bilo šest cigareta.
Svaka je imala crveni vrh, koji je imitirao žar. Uzeo je jednu. Stavio ju je
usta i odgrizao polovinu. Slatki ukus ispunio mu je usta.

„Nikad nemoj da radiš to s pravim cigaretama”, rekla je. „Nemaju ni
izbliza tako dobar ukus.”

„Nisam znao da ih još prodaju na ovaj način”, rekao je.
„Sigurna sam da ove ne prodaju”, rekla je. „Puši kao tata? Mora da se
šališ? Sigurno su prastare. Imaju neke otkačene stvari u kantini.
Uključujući prave cigarete, ako možeš da veruješ. ’Lakije’, ’Ćesterfilde’ i
’kamele’, kao u starim filmovima na Tarner klasiku. U iskušenju sam da
ih probam, ali koštaju mnogo žetona.”
„Prave cigarete? Ne misliš na ove za decu?”
„Ovde i nema nikog izuzev dece. I nema ih mnogo u Prednjoj
polovini. Morin kaže da će još njih doći. Ne znam otkud joj informacije,
ali su obično pouzdane.”
„Cigarete za decu? Šta je ovo? Ostrvo zadovoljstva?” Nije se osećao
naročito zadovoljno.
To ju je raskravilo. „Kao u Pinokiju! Ta ti je dobra!” Podigla je ruku.
Luk joj je dao petaka. Bilo mu je malo bolje. Nije znao zašto.
„Kako se zoveš? Ne mogu da te stalno zovem beli dečak. To je
prilično rasistički.”
„Luk Elis. A kako se ti zoveš?”
„Kališa Benson.” Podigla je prst. „Vodi računa o onom što ću ti reći,
Luk. Možeš da me zoveš Kališa, ili Ša. Samo nemoj da me zoveš Ortak.”
„Zašto ne?” Još je pokušavao da dođe sebi. I nije uspevao. Nije bio ni
blizu uspeha. Pojeo je drugu polovinu cigarete, onu s lažnim žarom na
vrhu.
„Zato što Hendriks i njegove pogane kolege to govore kad ti daju
injekcije ili izvode testove. ’Zabiću ti iglu u ruku. To će te boleti, ali budi
dobar ortak. Uzeću ti bris iz grla, zbog čega ćeš krkljati kao jebeni crv,
ali budi dobar ortak. Potopićemo te u rezervoar, a ti zadrži dah i budi
dobar ortak.’ Zato ne možeš da me zoveš Ortak.”
Luk nije polagao mnogo pažnje na priču o testovima, kojom će se
kasnije pozabaviti. Usredsredio se na reč jebeni. Čuo ju je iz usta
velikog broja dečaka (Rolf i on često su je koristili kad su bili napolju).
Čuo ju je od crvenokose lepotice koja je možda pala na prijemnom, ali
nikad od devojčice njegovih godina. Pretpostavljao je da to znači da je
vodio ugodan, zaštićen život.
Spustila je ruku na njegovo koleno, što je izazvalo blago peckanje.


Iskreno mu se obratila: „Poslušaj moj savet i budi dobar ortak, bez
obzira na to koliko loše bude bilo, bez obzira na to šta ti nabiju u grlo ili
u dupe. Ne znam za rezervoar, zato što nikad nisam bila u njemu, ali
sam sigurna da ćeš ostati u Prednjoj polovini, dokle god te budu
testirali. Ne znam i ne želim da znam šta se dešava u Zadnjoj polovini.
Ali znam da je ona kao zamka za bubašvabe – deca ulaze u nju, ali ne
izlaze. Ne vraćaju se ovamo, nikako.”

Osvrnuo se za sobom. U hodniku je bilo mnogo motivacionih
postera, i mnogo vrata, osam ili više na obe strane. „Koliko dece je
ovde?”

„Petoro, uključujući i nas dvoje. U Prednjoj polovini nikad nije
gužva, ali sad liči na grad duhova. Deca dolaze i odlaze.”

„Kad već govorimo o Mikelanđelu”, promrmljao je Luk.
„Šta?”
„Ništa. Šta...”
Jedno krilo dvokrilnih vrata na bližem kraju hodnika se otvorilo.
Pojavila se žena u braon haljini, okrenuta leđima. Zadnjicom je gurala
vrata, dok se borila s nečim. Kališa je hitro ustala. „Zdravo, Morin. Drži
se, devojko. Mi ćemo ti pomoći.”
Luk je ustao i krenuo za Kališom, pošto je rekla mi, umesto ja.
Izbliza je video da je braon haljina u stvari uniforma kakvu čistačice
nose u otmenom hotelu – srednje otmenom, zato što nije imala rojti ili
drugih ukrasa. Sredovečna žena pokušavala je da prevuče korpu s
vešom preko metalnog praga između hodnika i velike prostorije, koja
je ličila na salon. U njoj je bilo stolova, stolica i prozora koji su
propuštali blistavu sunčevu svetlost. Tu je bio i televizor veličine
filmskog ekrana. Kališa je otvorila druga vrata, da bi napravila više
mesta. Luk je uhvatio korpu za veš (sa strane je pisalo DANDUKS).
Pomogao je ženi da je prevuče u ono o čemu je počeo da razmišlja kao
o hodniku spavaonice. U korpi je bilo posteljine i peškira.
„Hvala, sine”, rekla je. Bila je prilično stara, s dosta sedina u kosi.
Izgledala je umorno. Na pločici iznad mlohave leve dojke pisalo je
MORIN. Odmerila ga je. „Ti si novi. Luk, jelda?”
„Luk Elis. Otkud znate?”
„Viđela sam tvoje ime na dnevnom rasporedu.” Izvadila je svijeni
komad papira iz džepa suknje. Zatim ga je vratila unutra.
Luk je pružio ruku, zato što je tako vaspitan. „Drago mi je što smo
se upoznali.”
Morin ju je stisnula. Delovala je pristojno. Bilo mu je drago što su se


upoznali. Ali nije mu bilo drago što je ovde. Plašio se i brinuo za
roditelje, kao i za sebe. Sigurno im nedostaje. Pomisao da su poverovali
da je pobegao od kuće bila je krajnje neprijatna, ali do kakvog zaključka
su mogli doći kad su zatekli praznu spavaću sobu svog sina? Policija će
uskoro krenuti u potragu za njim, ako već nije. Ah tražiće ga daleko
odavde, ako Kališa ima pravo.

Morinin dlan bio je topao i suv., Ja sam Morin Alvorson. Spremačica
i devojka za sve. Održavaću tvoju sobu.”

„Ne pravi joj mnogo posla”, rekla je Kališa, s opominjućim
pogledom.

Morin se osmehnula. „Tako si slatka, Kališa. Ovaj momak neće biti
neuredan kao onaj Niki. Liči na Pigpena iz stripova o Snupiju i Čarliju
Braunu. Je li u svojoj sobi? Nisam ga videla na igralištu s Džordžom i
Ajris.”

„Znaš kakav je Niki”, rekla je Kališa. „Kaže da je rano ustao ako se
probudi pre jedan po podne.”

„U tom slučaju pospremiću druge sobe, ali doktori ga očekuju oko
jedan. Probudiće ga ako dotle ne ustane. Drago mi je što smo se
upoznali, Luk.” Nastavila je svojim putem. Gurala je korpu umesto da je
vuče.

„Hajdemo”, rekla je Kališa i uhvatila Luka za ruku. Ponovo je osetio
peckanje, uprkos zabrinutosti za roditelje.

Povukla ga je ka salonu. Hteo je da prouči prostoriju, pogotovo
automate za prodaju (prave cigarete, je li to moguće?), ali mu se Kališa
unela u lice čim su se vrata zatvorila za njim. Izgledala je ozbiljno,
gotovo besno.

„Ne znam koliko dugo ćeš biti ovde – kao što ne znam koliko dugo
ću ja biti – ali za to vreme budi pristojan s Morin, jel’ važi? Ovo mesto
puno je poganih nitkova, ali ona nije kao oni. Ona je dobra. I ima
probleme.”

„Kakve probleme?” Pitao je najviše iz pristojnosti. Gledao je kroz
prozor, na ono što je moralo biti igralište. Video je dečaka i devojčicu,
verovatno svoje vršnjake. Možda su bili malo stariji.

„Kao prvo, misli da je bolesna, ali ne želi da ide kod doktora zato što
ne može da priušti bolovanje. Zarađuje samo četrdeset hiljada godišnje,
a ima dva puta veće dugove. Možda i veće. Njen suprug ih je nagomilao
i zbrisao. A dug je sve veći. Zbog kamata.”

„Vig”, rekao je Luk. „Moj tata to tako zove. To je skraćenica od
vigoriš, ukrajinske reci za profit ili dobitak. To je razbojnički izraz. Tata


kaže da su kompanije koje izdaju kreditne kartice uistinu razbojničke
družine. Zasnivaju se na nečuvenim kamatama, on ima...”

„Šta ima? Pravo?”
„Da.” Prestao je da gleda decu na igralištu, verovatno Džordža i
Ajris. Okrenuo se ka Kališi. „Poverila ti je sve te stvari? Detetu? To znači
da si stručnjak za intrapersonalne odnose.”
Kališa je izgledala iznenađeno. Zatim se nasmejala. To je bio
raskošan smeh. Smejala se s rukama na bokovima i zabačenom
glavom. Činio ju je sličnijom ženi nego detetu. „Interpersonalni odnosi!
Imaš bogat rečnik, Luki!”
„Intra, a ne inter” rekao je. „Izuzev ako se ne sastaješ s grupom, da
bi im zahvalila, da bi ih posavetovala, ili nešto slično.” Nastavio je,
posle kraće pauze. „To je bila, hm, šala.” I to neuspela. Šala kakvu
smišljaju bubalice.
Dva puta ga je procenjivački odmerila od glave do pete. Ponovo je
osetio ono prijatno peckanje. „Koliko si pametan?”
Pomalo postiđeno je slegnuo ramenima. U redovnim prilikama nije
se pravio važan – to je bio najgori način na svetu za sklapanje
prijateljstva i uticanje na ljude – ali je sad bio uznemiren, zbunjen,
zabrinut i (mogao bi da prizna) strahovito zaplašen. Bilo mu je sve teže
da ne označi ovo iskustvo rečju kidnapovanje. Naposletku, bio je klinac.
Zaspao je, da bi se probudio hiljadama kilometara od kuće, ako je
Kališa govorila istinu. Da li su roditelji dopustili da ode bez roptanja, ili
su pružili otpor? Nije verovao u to. Nije znao šta mu se desilo, ali se
nadao da su spavali dok se to dešavalo.
„Pretpostavila bih da si prilično prokleto pametan. Da li si TP ili TK?
Mislim da si TK.”
„Ne znam o čemu govoriš.”
Izuzev što je možda znao. Pomislio je na način na koji su tanjiri
pokatkad zveckali u kuhinjskim ormarićima i kako bi se vrata spavaće
sobe ponekad sama od sebe otvorila ili zatvorila i kako se poslužavnik
trzao u Roket pici. Kao i na kantu za smeće koja se pomerila sama od
sebe na dan polaganja prijemnog ispita.
„TP je telepatija. TK je...”
„Telekineza.”
Osmehnula se i pokazala prstom na njega. „Ti si zaista pametno
dete. Telekineza, tako je. Ti si ili jedno ili drugo. Navodno niko nije i
jedno i drugo – tako kažu tehničari, ja sam telepata.” Rekla je to s
izvesnim ponosom.


„Čitaš misli”, rekao je Luk. „Naravno. Svakog dana, a nedeljom dva
puta.”

„Šta misliš, otkud znam za Morin? Nikom nije govorila o svojim
problemima. Nije takva osoba. I ne znam pojedinosti, samo obrise.”
Nastavila je, posle kraćeg razmišljanja. „Hvatam i nešto o bebi. Nešto
iščašeno. Jednom sam je pitala ima li dece. Rekla je da ih nema.”

Slegnula je ramenima.
„Uvek sam to mogla – na mahove, a ne sve vreme – ali me to ne čini
superherojem. Pobegla bih odavde da raspolažem takvim moćima.”
„Jesi li ozbiljna?”
„Jesam, i evo prvog testa. Prvog od mnogih. Razmišljam o jednom
broju, od jedan do pedeset. Koji je to broj?”
„Ne znam.”
„Zaista? Ne pretvaraš se?”
„Uopšte se ne pretvaram.” Odšetao je do vrata na drugom kraju
sobe. Neki dečak napolju šutirao je na koš, dok je devojka skakala na
trambulini – ništa smelo, samo skokovi i poneki premet. Izgledalo je da
se ne zabavljaju, već da samo troše vreme. „Ova deca su Džordž i Ajris.”
„Jašta su.” Prišla mu je. „Džordž Ajls i Ajris Stanhoup. Oboje su TK-
ovi. TP-ovi su ređi. Hej, pametnjakoviću, je li to prava reč ili še kaže
retkiji?”
„Redi je u redu. Ipak bih se odlučio za retkije. Redi zvuči nekako
čudno.”
Razmišljala je o tome nekoliko sekundi. Ponovo se nasmejala i
pokazala prstom na njega. „Ta ti je dobra.”
„Možemo li da izađemo napolje?”
„Naravno. Vrata igrališta nikad se ne zaključavaju. Samo što nećeš
hteti da ostaneš napolju. Bube su jako agresivne u ovoj vukojebini. Naći
ćeš ’autan u ormariću s lekovima u kupatilu. Koristi ga. Preporučujem
ti da se kupaš u njemu. Morin kaže da će se situacija s insektima
popraviti kad se vilini konjici izlegu, ah nisam videla nijednog.”
„Jesu li oni dobra deca?”
„Džordž i Ajris? Naravno. Mislim da jesu. Hoću reći, nismo bogzna
kakvi prijatelji. Džordža poznajem samo nedelju dana. Ajris je došla
ovamo... hmm... pre otprilike deset dana. Nik je najduže ovde, posle
mene. Nik Vilholm. Ne tragaj za smislenim odnosom u Prednjoj
polovini, pametnjakoviću. Već sam ti rekla da deca dolaze i odlaze. I
niko od njih ne pominje Mikelanđela.”
„Koliko dugo si ovde, Kališa?”


„Gotovo mesec dana. Ja sam starosedelac.”
„Pa, hoćeš li mi reći šta se ovde događa?” Klimnuo je ka deci
napolju. „Hoće li oni?”
„Reći ćemo ti ono što znamo, i ono što nam poslužitelji i tehničari
govore, ali sklona sam zaključku da su to uglavnom laži. Džordž oseća
isto. Ajris pak...” Nasmejala se. „Ona je kao agent Molder iz Dosijea X.
Ona želi da veruje.”
„U šta da veruje?”
Način na koji ga je pogledala – istovremeno mudar i tužan – ponovo
ga je nagnao da u njoj vidi odraslu osobu umesto deteta. „Veruje da je
ovo samo malo skretanje na velikom auto-putu života, i da će se na
kraju sve dobro završiti, kao u Skubi Duu.”
„Gde su tvoji roditelji? Kako si stigla ovamo?”
Pogled odrasle osobe je nestao. „Ne želim da govorim o tim
stvarima.”
„U redu.” Možda ni on nije hteo. Ne još.
„I ne brini ako Niki počne da viče kad ga upoznaš. Tako se oslobađa
pritiska, a neki od njegovih izliva su...” Nastavila je posle kraće pauze.
„Zanimljivi.”
„Ako ti tako kažeš. Hoćeš li mi učiniti uslugu?”
„Naravno, ako mogu.”
„Ne zovi me pametnjakovićem. Zovem se Luk. Koristi moje ime, je
1’ važi?”
„To mogu.”
Uhvatila ga je za zglob kad je posegnuo ka vratima.
„Još nešto, pre nego što izađemo. Okreni se, Luk.”
Poslušao je. Bila je nekoliko centimetara viša od njega. Nije znao da
će ga poljubiti dok to nije učinila. Poklopila mu je usne svojim. Čak mu
je na sekundu gurnula jezik između usana. To nije izazvalo samo
peckanje već punokrvni trzaj, kao da je zario prste u šteker. Prvi pravi
poljubac, i pravo cmakanje. Pomislio je (koliko god je mogao da misli
neposredno posle takvog iskustva) da bi Rolf bio tako ljubomoran.
Odmakla se od njega, sa zadovoljnim izrazom lica. „Ovo nije prava
ljubav, niti išta slično. Ne bih želela da to pomisliš. Nisam sigurna ni da
li je usluga, ali bi mogla biti. Prve nedelje po dolasku ovamo bila sam u
karantinu. Nije bilo injekcija za tačke.”
Pokazala je na poster na zidu, pored aparata sa slatkišima. Na
njemu je bio dečak u stolici. Veselo je pokazivao na gomilu šarenih
tačaka na belom zidu. Nasmejani doktor (bela bluza i stetoskop oko


vrata) stajao je s rukom na dečakovom ramenu. Iznad slike je pisalo:
INJEKCIJE ZA TAČKE! A ispod: ŠTO BRŽE IH VIDITE, BRŽE ĆETE SE
VRATITI KUĆI!

„Šta to znači, kog đavola?”
„To sad nije bitno. Moji roditelji bili su zakleti antivakcinaši. Dva
dana nakon dolaska u Prednju polovinu dobila sam ovčije boginje.
Kašalj, visoka temperatura, velike ružne crvene tačke, čitava priča.
Možda sam još malčice zarazna. Dobićeš boginje ako budeš imao sreće
i provesti nekoliko nedelja pijući sok i gledajući televiziju, umesto
bodenja iglama i magnetne rezonance.”
Devojčica ih je ugledala i mahnula. Kališa je odmahnula. Otvorila je
vrata pre nego što je Luk išta stigao da kaže. „Hajde. Izbriši taj
budalasti izraz i upoznaj Fokerove.”


INJEKCIJE ZA TAČKE

1

Kališa je spustila ruke na Lukova ramena ispred vrata institutske
kantine i televizijskog salona. Privukla ga je sebi. Pomislio je – zapravo
se ponadao – da želi da ga ponovo poljubi. Umesto toga mu je šapnula u
uvo. Naježio se kad ga je usnama zagolicala po koži. „Govori o čemu
god hoćeš, samo ne pominji Morin, je l‘ važi? Mislimo da prisluškuju
samo povremeno, ali bolje je biti oprezan. Ne želim da upadne nevolje.”

Morin je spremačica, ali ko su oni? Luk nikad nije bio ovako
izgubljen, čak ni kao četvorogodišnjak, kad se na petnaest beskrajnih
minuta razdvojio od majke u Tržnom centru Amerika.

Insekti su ga okružili, baš kao što je Kališa predvidela. Oblaci malih
crnih buba kružili su mu iznad glave.

Sitni šljunak pokrivao je najveći deo igrališta. Predeo oko koša koji
je dečak po imenu Džordž nastavio da gađa bio je pokriven asfaltom,
dok je trambulina bila opkoljena sunđerastim materijalom, da bi
ublažila pad neopreznih vežbača. Video je teren za šaflbord, igralište za
badminton, vežbalište s konopcima, i nekoliko jarko obojenih valjaka,
od koji su deca mogla praviti tunele – iako ovde nije bilo dece koja bi ih
mogla koristiti. Video je ljuljaške, vrteške i tobogan. Na dugom
zelenom ormanu okruženom stolovima za piknik pisalo je IGRE I
OPREMA i MOLIMO VAS DA VRATITE ONO ŠTO STE UZELI.

Igralište je bilo okruženo najmanje tri metra visokom žičanom
ogradom. Luk je uočio kamere koje su ga snimale iz dva ugla. Bile su
prašnjave, kao da skoro nisu čišćene. Iza ograde nije bilo ničeg izuzev
šume, uglavnom borove. Po njenoj gustini zaključio je da je stara
osamdeset godina. Naišao je na formulu u knjizi Američko drveće, koju
je pročitao jednog subotnjeg popodneva kad je imao desetak godina.


Bila je prilično jednostavna. Nije morao da čita godove. Zamislite obim
jednog drveta, podelite ga s vrednošću broja pi da biste dobili prečnik,
zatim pomnožite taj broj s prosečnim faktorom rasta za
severnoameričke borove, koji je 4,5. Lako je izračunao starost šume i
još lakše izvukao zaključak da ovo drveće nije sečeno najmanje dve
generacije. Šta god da je Institut bio, nalazio se usred drevne, guste
šume, što znači da je bio usred pustoši. Što se samog igrališta tiče, prvo
što je pomislio o njemu bilo je da, ako je ikad postojalo zatvorsko
dvorište za decu uzrasta od šest do šesnaest godina, nije moglo da
izgleda drugačije od ovog.

Devojka – Ajris – videla ih je i mahnula. Dva puta je odskočila na
trambulini. Konjski rep je leteo zajedno s njom. Skočila je u stranu.
Dočekala se u elastičnoj pozi, s raširenim nogama i savijenim
kolenima. „Ša! Ko ti je to?”

„Ovo je Luk Elis” rekla je Kališa. „Jutros je stigao.”
„Zdravo, Luk.” Ajris mu je prišla i pružila ruku. Mršava devojka bila
je pet-šest centimetara viša od Kališe. Imala je prijatno, lepo lice.
Obrazi i čelo sijali su joj od mešavine znoja i sredstva za odvraćanje
insekata. „Ajris Stanhoup.”
Luk se rukovao s njom, svestan da su insekti – u Minesoti su ih zvali
ribice, nije znao kako ih ovde zovu – počeli da ga opsedaju. „Nije mi
drago što sam ovde, ali pretpostavljam da mi je drago što smo se
upoznali.”
„Ja sam iz Abilina, u Teksasu. A ti?”
„Ja sam iz Mineapolisa. To je u...”
„Znam gde je”, rekla je Ajris. „U zemlji milijardu jezera, ili tako
nešto.”
„Džordžu!”, povikala je Kališa. „Jesi li zaboravio na pristojnost,
mladiću? Dolazi ovamo!”
„Dolazim, ali čekaj. Ovo je važno.” Džordž je nagazio na liniju za
izvođenje slobodnih bacanja, prineo je loptu grudima, i progovorio
tihim, napetim glasom. „U redu, narode, sve se svelo na ovaj trenutak,
posle sedam teškom mukom dobijenih utakmica. Primiče se kraj
drugog produžetka. Vizardsi vode protiv Seltiksa za jedan poen i
Džordž Ajls, koji tek što je ušao u igru, ima priliku da izbori pobedu
izvođenjem slobodnih bacanja. Ako pogodi jedno, Vizardsi će
izjednačiti, ako pogodi oba, ući će u istoriju, i verovatno obezbediti
mesto u košarkaškoj Kući slavnih, a možda dobiti ’tesla kabriolet...”
„Moraćeš sam da ga doteraš”, rekao je Luk. „Tesla ne pravi


kabriolete, ne još.”
Džordž nije obraćao pažnju na novajlijinu upadicu. „Niko nije

očekivao da će se Ajls naći u ovoj situaciju, ponajmanje on sam. Napeta
tišina zavladala je u Kapital areni...”

„U tom času nekoje prdnuo!”, povikala je Ajris. Isplazila je jezik i
ispustila otegnuti, iskidani zvuk. „To je bila prava bomba! Jako
smrdljiva!”

„Ajls je duboko udahnuo... dva puta je udario loptom o parket, što je
njegov zaštitni znak...”

„Brbljivi Džordž ima veoma bogatu maštu”, rekla je Ajris Luku.
„Navići ćeš se na to.”

Džordž je pogledao na trojku. „Ajls baca gnevni pogled na
usamljenog navijača Seltiksa, koji ga dekoncentriše s mesta pored
sredine terena... to je devojka koja izgleda glupo i čudesno ružno...”

Ajris je ispustila još jedan lažni prdež.
„Ajls se okreće košu... Ajls šutira...”
Lopta je promašila ceo koš.
„Bože, Džordžu”, rekla je Kališa, „to je bio grozan šut. Izjednači
rezultat ili izgubi jebenu utakmicu, da bismo mogli da razgovaramo.
Ovaj momak ne zna šta mu se desilo.”
„Kao da mi znamo”, rekla je Ajris.
Džordž je savio kolena i šutnuo. Lopta se zakotrljala po obruču...
izgledalo je da će upasti... ali je pala pored koša.
„Seltiksi su pobedili, Seltiksi su pobedili!”, povikala je Ajris. Skočila je
kao navijačica i mahnula nevidljivom kićankom. „Sada dođi ovamo da
pozdraviš novo dete.”
Džordž im je prišao. Usput se branio od insekata. Bio je nizak i
zdepast. Luk je pomislio da će se samo u snovima naigrati košarke.
Imao je plave oči koje su Luka podsetile na filmove Pola Njumana i
Stiva Makvina, koje je voleo da gleda na TCM-u s Rolfom. Pozlilo mu je
kad se setio kako su ležali ispred televizora i jeli kokice..
„Vozdra. Kako se zoveš?”
„Luk Elis.”
„Ja sam Džordž Ajls, ali su ti devojke verovatno to rekle. Za njih sam
bog.”
Kališa se uhvatila za glavu, a Ajris pokazala srednji prst.
„Bog ljubavi.”
„Ali Adonis, a ne Kupidon”, rekao je Luk, koji se polako uhodavao.
Pokušavao je, ako ništa drugo. „Adonis je bog žudnje i lepote.”


„Ako ti tako kažeš. Kako ti se ovo mesto dopada? Trulo je, zar ne?”
„Šta je ovo? Kališa ga zove Institut, ali šta to znači?”
„Moglo bi se zvati i Dom za jogunastu psiho decu gospođe Sigsbi”,
rekla je Ajris i otpljunula.
Ovo iskustvo ličilo je na dolazak na polovini filma, ili na uključenje u
polovinu treće sezone televizijske serije, sa zamršenim zapletom.
„Ko je gospođa Sigsbi?”
„Kraljica kučki”, rekao je Džordž. „Savetujem ti da ne budeš drzak.
Ne voli drznike.”
„Jesi li TP ili TK?”, pitala je Ajris.
„Pretpostavljam da sam TK.” To je zapravo bilo mnogo više od
pretpostavke. „Ponekad se stvari oko mene kreću. Verovatno je to moje
delo, pošto ne verujem u kućne duhove. Ali to ne može biti dovoljan
razlog da...” Ućutao se. Razmišljao je: Ne može biti dovoljan razlog da se
nađem na ovom mestu. Ali bio je ovde.
„Da li si TK pozitivan?”, pitao je Džordž. Krenuo je ka stolu za
piknik. Luk ga je pratio. Dve devojke su krenule za njim. Mogao je da
izračuna približnu starost šume oko njih. Znao je imena stotinu
bakterija. Mogao je da priča o Hemingveju, Fokneru i Volteru, ah nikad
nije bio ovako neobavešten.
„Nemam pojma šta to znači.”
Kališa je rekla, „Oni decu poput mene i Džordža zovu pozi. Mislim na
tehničare, poslužitelje i doktore. Ne bi trebalo da znamo...”
„Ali znamo”, Ajris je dovršila njenu rečenicu. „To je javna tajna. TK i
TP pozitivni mogu to da rade kad im se ćefne, makar neko vreme.
Ostali ne mogu. Ja pomeram stvari samo kad sam ljuta, veoma srećna
ili zaprepašćena. To je nevoljna radnja, kao kijanje. Stoga sam samo
prosečna. Prosečnu TK i TP decu zovu ružičastima.”
„Zašto?”, pitao je Luk.
„Zato što obično na papirima u fascikli imaju ružičastu tačku. Ne bi
trebalo da znamo sadržaj naših dosijea, ali sam je jednog dana videla u
mom. Ponekad su nemarni.”
„Pazi šta radiš, ili će jednog dana biti nemarni preko tvojih leđa”,
rekla je Kališa.
Ajris je nastavila. „Ružičasti dobijaju više injekcija i testova. Ja sam
bila u rezervoaru. Bilo je gadno, ali ne previše.”
„Šta je...”
Džordž nije dao priliku Luku da završi pitanje. „Ja sam TK poz. U
mom dosijeu nema ružičaste tačke. Ovaj klinac ima nula ružičaste.”


„Video si svoj dosije?” rekao je Luk.
„Ne moram. Ja sam čudesan. Gledaj ovo.”
Nije bilo nikakve koncentracije dostojne svamija. Dečak se ukočio.
Desila se izuzetna stvar. (Luku se činila izuzetnom, iako devojke nisu
bile naročito impresionirane.) Oblaci bubica koje su kružile oko
Džordžove glave poleteli su unazad. Obrazovali su neku vrstu
kometinog repa, kad da su pogođeni snažnim naletom vetra. Samo što
vetar nije duvao.
„Vidiš li?”, rekao je. „To je TK poz u akciji. Samo što ne traje dugo.”
Imao je pravo. Bubice su se vratile. Okružile su ga. Nisu mu prilazile
zbog sredstava protiv insekata koje je naneo na kožu.
„Drugi hitac koji si uputio ka košu”, pitao je Luk. „Jesi li mogao da
gurneš loptu kroz obruč?”
Džordž je odmahnuo glavu, s tužnim izrazom.
„Volela bih da dovedu zaista snažnog TK poza”, rekla je Ajris. Njen
„upoznala sam novo dete” entuzijazam se urušio. Izgledala je umorno,
uplašeno i starije od svojih godina. Luk je mislio da ima petnaest.
„Nekog ko bi mogao da nas jebeno teleportuje odavde.” Sela je na klupu
izletničkog stola i pokrila oči šakama. Kališa je sela kraj nje. Obgrlila ju
je. „Nemoj da si takva. Sve će biti u redu.”
„Ne, neće”, rekla je Ajris. „Pogledaj ovo, ja sam jastuče za igle!”
Ispružila je ruke. Imala je dva flastera na levoj i tri na desnoj ruci.
Snažno je protrljala oči. Pribrala se i pogledala Luka s pokeraškim
licem. „Pa, novi dečače – možeš li svesno da pomeraš stvari oko sebe?”
Luk je o premoći uma nad materijom, koja se naziva i
psihokinezom, govorio samo s roditeljima. Mama je rekla da bi se ljudi
uplašili kad bi znali. Tata je rekao da je to najmanje bitna stvar u vezi s
njim. Slagao se s njima, ali ga se ova deca nisu plašila. I ta osobina bila
je važna na ovom mestu. To je bilo jasno.
„Ne mogu svesno da mrdam čak ni ušima,”
Nasmejali su se. Luk se opustio. Nalazio se na neobičnom i
zastrašujućem mestu, ali je bio u dobrom društvu.
„Stvari se pokatkad pomeraju u mom okruženju, to je sve. Sudovi ili
escajg. Ponekad se vrata sama zatvaraju. Stona lampa se nekoliko puta
sama uključila. Ništa krupno. Dođavola, nisam bio sasvim siguran da je
to moje delo. Mislio sam da je to promaja... ili snažno podrhtavanje
tla...”
Ljubopitljivo su ga posmatrali.
„U redu”, rekao je. „Znao sam. Baš kao i moji roditelji. Ali to nikad


nije bilo važno.”
Možda bi i bilo, pomislio je, da nije bio zapanjujuće pametan, da ga

u dvanaestoj nisu primili ne na jedan već na dva prestižna koledža.
Pretpostavimo da imate sedmogodišnjaka koji može da svira klavir
kao Van Klibern. Da li bi iko mario što to dete može da izvede nekoliko
jednostavnih trikova s kartama? To nije mogao reći Džordžu, Ajris i
Kališi. Zvučalo bi kao hvalisanje.

„Imaš pravo, to nije važna stvar!”, žustro će Kališa. „Zato smo u
ovako jebenoj situaciji! Nismo Liga pravde ili Iks ljudi!”

„Jesmo li kidnapovani?” Molio se u sebi da će se nasmejati. Molio se
da će reći naravno da nismo.

„Pa, jesmo”, rekao je Džordž.
„Zato što možeš da oteraš insekte na sekundu-dve? Zato...” Setio se
poslužavnika koji pada sa stola u Roket pici. „Zato što ponekad uđem u
sobu, a vrata se zatvore za mnom?”
„Pa”, rekao je Džordž, „Ajris i Ša ne bi bile ovde kad bi otimali ljude
zbog lepote.”
„Dilkane”, rekla je Kališa.
Džordž se osmehnuo. „Izuzetno sofisticiran odgovor. Rame uz rame
s gricneš mi kobaju!”
„Ponekad jedva čekam da te pošalju u Zadnju polovinu”, rekla je
Ajris. „Bog će me verovatno usmrtiti zbog toga, ali...”
„Čekajte”, rekao je Luk. „Čekajte malo. Počnite od početka.”
„Ovo je početak, prijatelju”, oglasio se neko iza njih. „Nažalost,
verovatno je i kraj.”

2

Luk je pretpostavio da došljak ima petnaest godina. Saznaće da je dve
godine stariji. Niki Vilholm bio je visok i plavook. Imao je gustu crnu
kosu, crnju od crnila. Vapila je za dvostrukom dozom šampona. Nosio
je izgužvanu, zakopčanu košulju, preko izgužvanog šortsa. Bele
sportske čarape bile su mu spuštene na pola koplja, a patike prljave.
Luk se setio da je Morin rekla da liči na Pigpena iz stripa o Snupiju i
Čarliju Braunu.

Ostali su ga posmatrali s opreznim poštovanjem. Luk je to odmah


zapazio. Kališa, Ajris i Džordž nisu bili ništa srećniji što su ovde od
Luka, ali su pokušavali da budu pozitivni. Praktikovali su pomalo
luckasti „izvlačimo najbolje iz situacije” stav, izuzev Ajrisinog trenutka
slabosti. Za Nika se to nije moglo reći. Sad nije izgledao gnevno, ali je
bilo očigledno da je to bio u ne tako davnoj prošlosti. Posekotina mu je
zarastala na nadutoj donjoj usni. Imao je bledu modricu na oku i svežu
na obrazu.

Bio je kavgadžija. Luk je upoznao nekolicinu takvih. Bilo ih je i u
Broderiku. On i Rolf su ih se klonili, ali neće moći da izbegava Nika
Vilholma ako je ovo mesto zatvor, kao što je sumnjao. Ostalo troje ga se
nisu plašili, što je bio dobar znak Niki je možda bio besan zbog
tajanstvene svrhe Instituta, ali je sa ostalima imao intenzivan, dubok
odnos. Tragovi na njegovom licu ipak su nagoveštavali neprijatne
stvari, pogotovo ako nije bio kavgadžija po prirodi. Šta ako mu je te
povrede nanela neka odrasla osoba? Učitelj koji bi uradio tako nešto ne
samo u Brodu već gotovo bilo gde, sigurno bi bio otpušten, verovatno
tužen i uhapšen.

Pomislio je na Kališine reči: Više nismo u Kanzasu, Toto.
„Ja sam Luk Elis.” Pružio je ruku. Nije znao šta da očekuje.
Niki ju je zanemario. Otvorio je veliki orman s opremom. „Igraš li
šah, Elise? Ovo troje ne znaju. Dona Gibson mogla je da mi pruži neki
otpor, ali je pre tri dana otišla u Zadnju polovinu.”
„Više je nećemo videti”, tužnjikavo će Džordž.
„Igram”, rekao je Luk, „ali mi sad nije do toga. Želeo bih da znam gde
sam i šta se ovde događa.”
Nik je izvadio šahovsku tablu i kutiju s figurama.
Brzo je redao figure, gvireći kroz kosu koja mu je padala preko
očiju, umesto da je skloni pozadi. „Ti si u Institutu. Negde u divljini
Mejna. To nije grad, samo tačka s koordinatama na mapi. TR-110. Ša je
to pokupila od gomile ljudi. Baš kao i Dona, i Pit Litldžon. On je još
jedan TP koji je otišao u Zadnju polovinu.”
„Čini mi se da je Piti odavno otišao iako se to desilo prošle nedelje”,
čeznutljivo će Kališa. „Sećate li se njegovih bubuljica i kako su mu
naočari stalno klizile nadole?”
Niki nije obraćao pažnju na njene reči. „Čuvari zoološkog vrta ne
pokušavaju da išta sakriju ili poreknu. Zašto bi, kad svakodnevno rade
s TP decom? I ne mare za stvari koje bi želeli da zadrže u tajnosti, zato
što čak ni Ša ne može da prodre duboko, iako je prilično dobra.”
„Uglavnom postižem devedeset procenata na kartama”, rekla je


Kališa. Nije se hvalila, samo je iznosila činjenice. „I mogu da ti kažem
ime tvoje bake, ako ga isturiš u prvi plan, ali ne mogu dalje.”

Moja baka se zove Rebeka. Pomislio je Luk.
„Rebeka”, rekla je Kališa. Dobila je napad kikotanja kad je videla
Lukov iznenađeni izraz. Ponovo je ličila na dete.
„Uzmi bele”, rekao je Niki. „Uvek igram s crnim figurama.”
„Nik je naš cenjeni odmetnik”, rekao je Džordž.
„To se i vidi”, rekla je Kališa. „Takvo ponašanje stvara mu probleme,
ali ne može da se suzdrži. Njegova soba je neuredna, što je još jedan
element detinjaste pobune. Ne postiže ništa, izuzev što Morin ima više
posla.”
Niki se obratio crnoj devojčici, bez osmeha na licu. „Da je Morin
svetica za koju je smatraš, izbavila bi nas odavde. Ili bi obavestila
policiju.”
Kališa je odmahnula glavom. „Saberi se. Ako radiš ovde, deo si toga.
Dobrog i lošeg.”
„Ružnog i lepog”, dodao je Džordž. Izgledao je ozbiljno.
„Sem toga, najbliža policijska stanica je verovatno puna
nesposobnjakovića i primitivaca, ko zna koliko kilometara odavde”,
rekla je Ajris. „Zašto ne uputiš dečaka u stvarnu situaciju, ako si se već
nametnuo kao Glavni Glasnogovornik? Bože, zar si zaboravio koliko je
iščašeno kad se prvi put probudiš ovde, u nečem što podseća na tvoju
sobu?”
Nik se zavalio i prekrstio ruke. Luk je uvrebao Kališin pogled
uperen na njega. Zaključio je da, ako ga je ikada poljubila, nije to učinila
da bi mu prenela ovčije boginje.
„U redu, Elise. Reći ću ti ono što znamo. Ili ono što mislimo da
znamo. To neće dugo trajati. Dame, slobodno se ubacite. Džordžu, ne
otvaraj usta, ako predosetiš napad proseravanja.”
„Mnogo ti hvala”, rekao je Džordž. „I to nakon što sam te pustio da
se provozaš mojim ’poršeom’.”
„Kališa je najduže ovde”, rekao je Nik. „Zbog ovčijih boginja. Koliko
dece si videla za to vreme, Ša?”
Razmišljala je. „Verovatno dvadeset petoro. Možda malo manje.”
Niki je klimnuo. „Oni – mi – dolaze odasvuda. Ša je iz Ohaja, Ajris iz
Teksasa, Džordž je iz Glori Hola, Montana...”
„Ja sam iz Bilingsa”, rekao je Džordž. „Savršeno pristojnog grada.”
„Na početku nas obeležavaju kao da smo ptice selice ili prokleti
bizoni.” Niki je povukao kosu unazad i savio ušnu školjku. Pokazao je


kružić od blistavog metala, polovine prečnika novčića od deset centi.
„Pregledaju nas, testiraju nas, daju nam injekcije za tačke. Zatim nas
ponovo pregledaju i izvode još testova. Ružičasti dobijaju više injekcija
i više testova.”

„Ja sam bila u rezervoaru”, ponovila je Ajris.
„Blago tebi”, rekao je Nik. „Poze teraju da izvode glupe trikove za
kućne ljubimce. Ja sam TK poz, ali je brbljivi Džordž znatno bolji od
mene. Bio je i jedan dečak, čijeg se imena ne sećam, koji je bio znatno
bolji od Džordža.”
„Bobi Vašington”, rekla je Kališa. „Mali crni dečak od možda devet
godina. Mogao je da odgura tanjir sa stola. Nestao je... kad ono beše,
Niki? Pre dve nedelje?”
„Nešto kasnije”, rekao je Niki. „Nestao bi pre mog dolaska, da su
odonda prošle dve nedelje.”
„Jednog dana je večerao s nama”, rekla je Kališa, „da bi sutradan
otišao u Zadnju polovinu. Puf! Sad ga vidiš, sad ga ne vidiš. Ja ću
verovatno biti sledeća. Mislim da će uskoro iscrpsti sve testove.”
„I mene čeka ista sudbina”, kiselo će Nik. „Mislim da će im svanuti
kad me se reše.”
„Verovatno imaš pravo”, rekao je Džordž.
„Daju nam injekcije”, rekla je Ajris. „Neke bole, neke ne bole. Neke
nam nešto rade, a neke ne. Dobila sam groznicu posle jedne od njih, kao
i najužasniju glavobolju. Mislila sam da sam dobila Šaine ovčije boginje,
ali je sve prošlo za jedan dan. Bockaju te dok ne vidiš tačke i ne čuješ
zujanje.”
„Ti si to lako podnela”, rekla je Kališa. „Neka deca... onaj dečak
Morti... ne mogu da se setim njegovog prezimena...”
„Onaj što je čačkao nos”, rekla je Ajris. „Koji se družio s Bobijem
Vašingtonom. Ni ja ne mogu da se setim Mortijevog prezimena. Otišao
je u Zadnju polovinu, dva dana nakon mog dolaska ovamo.”
„A možda i nije”, rekla je Kališa. „Nije bio dugo ovde. I odradio je
tačke, posle injekcije. Rekao mi je to u kantini. Rekao je da mu srce još
tuče kao ludo. Mislim da se teško razboleo.” Nastavila je posle kraće
pauze. „Možda je umro.”
Džordž je posmatrao razrogačenih očiju. „Razumem cinizam i
tinejdžerski bunt, ah reci mi da ne veruješ u to.”
„Pa, sigurno ne bih htela”, rekla je Kališa.
„Umuknite svi”, rekao je Niki. Nagnuo se napred preko table,
gledajući Luka. „Kidnapovali su nas. Učinili su to zato što raspolažemo


psihičkim moćima. Kako su nas pronašli? Ne znam. Ali sigurno je da se
radi o velikoj operaciji, zato što je ovo veliko mesto. Ovo je jebeni
kompleks. Imaju doktore, tehničare, one koji se nazivaju
poslužiteljima... ovo mesto podseća na malu bolnicu usred šume.”

„I obezbeđenje”, rekla je Kališa.
„Tako je. Krupni ćelavi jebivetar je na njegovom čelu. Zove se
Stakhaus.”
„To je ludo”, rekao je Luk. „I sve to se dešava u Americi?”
„Ovo nije Amerika, već kraljevstvo Institut. Pogledaj kroz prozore,
Elise, dok budemo išli u kafeteriju na ručak. Videćeš još mnogo drveća,
ali, ako se napregneš, uočićeš još jednu zgradu, od zelenih blokova,
poput ove. Pretpostavljam da je tako obojena radi kamuflaže. To je
Zadnja polovina. Tamo deca idu kad završe s testovima i injekcijama.”
„Šta se tamo dešava?”
Kališa je odgovorila. „Ne znamo.”
Luku je navrh jezika bilo pitanje da li Morin zna. Setio se onog što
mu je Kališa šapnula u uvo. Oni slušaju.
„Znamo ono što su nam rekli”, oglasila se Ajris. „Kažu...”
„Kažu da će sve biti uuu REDU!”
Niki je tako glasno i neočekivano povikao da se Luk trgao i zamalo
pao s klupe pored stola za piknik. Crnokosi dečak je ustao. Zagledao se
u prašnjavo sočivo kamere. Luk se setio još nečeg što mu je Kališa
rekla. Ne brini ako Niki počne da viče kad ga upoznaš. Tako se oslobađa
pritiska.
„Oni su nalik misionarima koji prodaju Isusa gomili Indijanca koji
su tako... tako...”
„Naivni?” odvažio se Luk.
„Tako je! To je to!” Niki je još zurio u kameru. „Gomili Indijanaca
koji su tako naivni da veruju u bilo šta, da će otići u raj ako predaju
svoju zemlju za gomilu đinđuva i prokletu vašljivu ćebad i da će tamo
sresti sve mrtve rođake i biti zauvek srećni. To smo mi, gomila
Indijanaca dovoljno naivnih da veruju u sve što lepo zvuči, u sve što
zvuči kao jebeni... srećni... KRAJ!
Okrenuo se prema njima, usplamtelih očiju, razbarušene kose i
šaka stisnutih u pesnice. Luk je video posekotine na člancima koje su
zarastale. Nesumnjivo je da je Niki dobio batine – naposletku, bio je
samo dete – ali je uspeo da nekome uzvrati.
„Misliš li da je Bobi Vašington sumnjao da su njegove muke
okončane kad su ga odveli u Zadnju polovinu? Ili Pit Litldžon? Bože, da


su mozgovi od crnog praha, ta dvojica ne bi mogli da istresu nos.”
Ponovo se okrenuo ka prljavoj kameri. Bilo je pomalo smešno što

nije imao na čemu drugom da iskaže gnev, ali mu se Luk divio zbog
toga. Nije se mirio sa situacijom.

„Slušajte me, ljudi! Možete da me isprebijate, i da me odvedete u
Zadnju polovnu, ali ću se boriti na svakom koraku! Nika Vilholma neće
kupiti đinđuvama i ćebadi!”

Seo je, zadihan. Zatim se osmehnuo, pokazavši jamice, bele zube i
vesele oči. Ozlojeđena, ljutita osoba je nestala, kao da je nikad nije bilo.
Luk se nije ložio na momke, ali je, kad je video njegov osmeh, shvatio
zašto Kališa i Ajris gledaju Nika kao da je pevač dečačkog benda.

„Verovatno bi trebalo da budem u njihovom timu, umesto što sam
zatvoren ovde, kao pile u kokošinjcu. Prodao bih ovo mesto bolje od
Sigsbijeve, Hendriksa i drugih doktora. Ubedljiv sam.”

„Svakako jesi”, rekao je Luk, „ali nisam sasvim siguran da sam
shvatio šta si hteo da kažeš.”

„Da, malo si skrenuo s puta, Niki”, rekao je Džordž.
Niki je ponovo prekrstio ruke. „Dopusti mi da ti predstavim
situaciju, novi dečače, pre nego što ti izvučem uši u šahu. Doveli su nas
ovde. Testirali su nas. Nakljukali su nas bog te pita čime, pa su nas još
testirali. Neka deca bila su u rezervoaru, dok su sva deca podvrgnuta
otkačenom očnom testu u kom ti se čini da ćeš se onesvestiti.
Smešteni smo u sobe koje liče na one u našim kućama, što je trebalo da
nam ponudi neku vrstu, ne znam, utehe i smirenja.”
„Psihološku aklimatizaciju”, rekao je Luk. „Pretpostavljam da to ima
smisla.”
„U kafeteriji ima dobre hrane. Imamo pravo da naručujemo jela,
iako je izbor ograničen. Vrata na sobama nisu zaključana, pa možeš da
lutaš i nađeš neki zalogaj oko ponoći, ako ne možeš da spavaš.
Ostavljaju kolače, kikiriki, takve stvari. Ili možeš da odeš u kantinu.
Aparati primaju žetone, koje nemam, zato što ih dobijaju samo dobre
devojčice i dečaci, a ja to nisam. Da mogu, uhvatio bih izviđača pa bih
ga nabio na njegov mali, šiljati...”
„Vrati se”, oštro će Kališa. „Prestani s tim proseravanjem.”
„Ukapirao sam.” Nik je počastio ubistvenim osmehom, zatim je
usmerio pažnju na Luka. „Deci se nudi mnogo podsticaja da budu
dobra i da dobijaju žetone. U kantini ih čekaju grickalice i sokovi,
veoma širokog spektra.”
„’Kreker džeks’”, sneno će Džordž. „Njam-njam.”


„Ima i cigareta, kulera i žešćih stvari.”
Ajris: „Tamo je natpis MOLIMO VAS DA ODGOVORNO PIJETE. Zar
nije urnebesno kad deca od deset godina pritiskaju dugmeta za koktele
s alkoholom?”
„Sigurno se šalite”, rekao je Luk, ali su Kališa i Džordž klimali
glavom.
„Možeš da se ošamutiš, ali ne i da se načisto napiješ”, rekao je Niki.
„Niko nema dovoljno žetona za tako nešto.”
„To je istina”, rekla je Kališa, „ali ima dece koja piju kad god i koliko
god mogu.”
„Hoćeš da kažeš da stalno dolivaju? Da ovde ima desetogodišnjaka i
jedanaestogodišnjaka koji stalno piju?” Luk još nije mogao da veruje.
„Ti to ozbiljno?”
„Ozbiljno. Ta deca rade sve što im se kaže samo da bi mogla da
svakodnevno piju koktele. Nisam bila ovde dovoljno dugo da bih to
podrobnije proučila, ah sam čula priče od dece koja su ranije došla.”
„Takođe”, rekla je Ajris, „imamo dosta dece navučene na duvan.”
To je zvučalo komično, ali je imalo luđačkog smisla. Mislio je na
rimskog satiričara Juvenala, koji je rekao da će narod biti srećan i da
neće praviti probleme ako mu date hleba i igara. Pretpostavio je da se
isto može reći za piće i cigarete, pogotovo ako ih ponudite uplašenoj i
nesrećnoj deci, u zatočeništvu. „Te supstance ne ometaju testiranja?”
„Teško je reći, pošto ne znamo šta testiraju”, rekao je Džordž. „Sve
što traže jeste da vidiš tačke i čuješ zujanje.”
„Kakve tačke? Kakvo zujanje?”
„Shvatićeš”, rekao je Džordž. „Taj deo nije tako strašan. Stizanje do
tamo je zajebano. Mrzim injekcije.”
Niki je rekao: „Tri nedelje, više-manje. Toliko većina dece ostaje u
Prednjoj polovini. Ša tako misli, a ona je ovde duže od svih. Zatim
idemo u Zadnju polovnu. Posle toga – to je zvanična priča – bivamo
obrađeni. Izbrišu nam svako sećanje na ovo mesto.” Podigao je ruke ka
nebu, raširenih prstiju. „A posle toga, dečice, idemo u raj! Pročišćeni,
izuzev zavisnosti od pušenja! Aleluja!”
„Hoće da kaže da se vraćamo kući, roditeljima”, tiho će Ajris.
„Koji će nas dočekati raširenih ruku”, nastavio je Niki. „Ništa nas
neće pitati, samo će nam poželeti dobrodošlicu i izvesti u restoran
brze hrane, u kom ćemo proslaviti povratak. Da li ti to zvuči realno,
Elise?”
Nije zvučalo.


„Ali naši roditelji su živi, zar ne?” Luk nije znao kako je to zvučalo
drugima, ali je samom sebi zvučao tiho i snebivljivo.

Niko mu nije odgovorio. Samo su ga gledali. I to je bio dovoljan
odgovor.

3

Neko je pokucao na vrata kancelarije gospođe Sigsbi. Pozvala je
posetioca da uđe, ne skidajući pogled s kompjuterskog ekrana. Čovek
koji je ušao bio je slične visine kao doktor Hendriks, ali je bio deset
godina mlađi i u boljoj fizičkoj kondiciji. Imao je šira ramena i izražene
mišiće. Glatko izbrijana lobanja mu je sijala. Nosio je farmerke i plavu
košulju. Podvio je rukave da bi pokazao nabildovane bicepse. Na boku
je nosio opasač iz kog je virila kratka metalna šipka.

„Rubin-crveni tim je ovde, ako želiš da razgovaraš s njima o
operaciji Elis.”

„Ima li išta hitno, ili nestandardno u vezi s njom, Trevore?”
„Nema, gospođo, ne baš. Doći ću kasnije, ako smetam.”
„Ne smetaš mi, samo mi daj malo vremena. Naši rezidenti
objašnjavaju situaciju novopridošlom dečaku. Dođite da vidite. Njihova
mešavina mita i zapažanja prilično je zabavna. Kao nešto iz Gospodara
muva.”
Trevor Stakhaus stao je iza nje. Video je Vilholma – problematičnog
malog smrada najgore vrste – s jedne strane šahovske table, spremne
za početak partije. Novajlija je sedeo nasuprot njemu. Devojčice su
stajale pored njih. Večina njihove pažnje je, kao i obično, bila usmerena
na Vilholma – zgodnog, drčnog, buntovnog Džejmsa Dina iz našeg
sokaka. Uskoro će otići; Stakhaus nije mogao dočekati dan kad će ga
Hendriks otpisati.
„Šta mislite, koliko ljudi ovde radi?”, pitao je novi dečak.
Ajris i Kališa (takođe znana i kao Devojka s ovčijim boginjama)
zgledale su se. Ajris je odgovorila. „Pedeset? Najmanje toliko, po mom
mišljenju. Tu su i doktori... tehničari i poslužitelji... zaposleni u
kafeteriji...”
„Dva ili tri domara”, rekao je Vilholm, „i spremačice. Samo Morin u
ovom času, zato što nas je samo petoro. Ima ih više kad ima više dece.


Možda dolaze iz Zadnje polovine, nisam siguran.”
„Kako ovo mesto može ostati tajna kad toliko ljudi radi u njemu?”,

pitao je Elis. „Kao prvo, gde parkiraju svoja vozila?”
„Zanimljivo”, rekao je Stakhaus. „Mislim da je on prvi koji je

postavio to pitanje.”
Gospođa Sigsbi je klimnula. „Pitanje je veoma pametno, i ne samo

knjiški pametno. Ućuti. Hoću da čujem ovo.”
„... moraju da ostanu”, rekao je Luk. „Shvatate logiku? Kao

službovanje u vojsci. To bi značilo da je ovo vladina ustanova. Kao ona
crna mesta na koja odvode teroriste na ispitivanje.”

„Tamo gde ih podvrgavaju isprobanom vodenom tretmanu s
vrećom preko glave”, rekao je Vilholm. „Nikad nisam čuo da su to radili
deci u našoj zemlji, ah ne bih mogao da se zakunem da nisu.”

„Imaju rezervoar”, rekla je Ajris. „To je vodeni tretman. Spuste
poklopac, pa te potope i vode beleške. To je bolje od bockanja.”
Nastavila je posle kraće pauze. „Makar je meni bilo.”

„Zaposleni se sigurno smenjuju u grupama”, rekao je Elis. Gospođi
Sigsbi se činilo da govori više sebi nego ostalima. Kladim se da to često
čini, pomislila je. „Sistem samo tako može da funkcioniše.”

Stakhaus je klimao. „Mali dobro zaključuje. Prokleto dobro. Koliko
ima godina, dvanaest?”

„Pročitaj svoj izveštaj, Trevore.” Pritisnula je dugme na kompjuteru.
Pojavila se fotografija: njene kćerke bliznakinje u kolicima, snimljene
godinama pre pojave grudi, brbljivih usta i loših momaka. U Džudinom
slučaju i loše navike, konzumiranja droge. „Oni iz Rubin-crvenog tima
su saslušani?”

„Lično sam ih saslušao. I kad pajkani provere dečakov kompjuter,
saznaće da se zanimao za priče o deci koja su pobila roditelje. Ne
mnogo, samo dve ili tri.”

„Drugim rečima, standardna operativna procedura.”
„Da, gospođo. Ne vredi popravljati ono što nije pokvareno.”
Nasmešio se. Osmeh je bio gotovo jednako šarmantan kao Vilholmov,
na punoj voltaži. Gotovo, ali ne sasvim. Njihov Niki bio je pravi magnet
za cure. Za sada. „Hoćeš da ih vidiš ili si zainteresovana samo za
izveštaj? Deni Vilijams ga piše. Biće prilično čitljiv.”
„Zadovoljiću se izveštajem, ako je sve glatko prošlo. Rozalinda će ga
doneti.”
„Dobro. Šta je s Alvorsonovom? Je li ti dostavila neke podatke?”
„Zanima te da li su Vilholm i Kališa počeli da se ljubavišu?”,


Sigsbijeva je podigla obrvu. „Da li to ima veze s tvojom sigurnosnom
misijom, Trevore?”

„Neviđeno me zabole da li se njih dvoje ljubavišu. Zapravo, navijam
da se po’vataju i izgube nevinost, pod uslovom da je imaju, dok mogu.
Ali Alvorsonova povremeno dozna nešto što je vezano s mojom
misijom. Mislim na njen razgovor s malim Vašingtonom.”

Morin Alvorson, spremačica koja je po svoj prilici volela mlade
goste Instituta i saučestvovala s njima, u suštini je bila mamac.
(Gospođica Sigsbi mislila je da je špijun suviše snažna reč, s obzirom na
govorkanja koje je uglavnom donosila.) Ni Kališa ni ijedan drugi TP nije
otkrio njen dopunski izvor prihoda, zato što ga je Morin izuzetno vešto
skrivala.

Ono što ju je činilo dragocenom bila je znalački plasirana ideja da su
izvesne oblasti Instituta – južni ugao kafeterije i mah prostor pored
aparata u kantini, da pomenemo samo neke – bile zone bez audio-
prismotre. U tim prostorima Alvorsonova je žnjela dečje tajne.
Većinom se radilo o beznačajnim stvarima, ali bi povremeno u jalovini
zablistalo zrno zlata. Takvo je bilo priznanje Vošingtona Morin da
planira samoubistvo.

„Nema ničega u poslednje vreme”, rekla je Sigsbijeva. „Obavestiću
te ako naleti na nešto što bi te moglo zanimati, Trevore.”

„U redu. Samo sam pitao.”
„Razumem. Idi, molim te. Imam posla.”

4

„Zajebi ovo sranje”, rekao je Niki kad je ponovo seo na klupu. Konačno
je sklonio kosu s očiju. „Zvono će se uskoro oglasiti. Moraću da idem na
test oka i da gledam u beli zid posle ručka. Da vidimo šta znaš, Elise.
Povuci potez.”

Luk nikad nije osećao manju želju za igranjem šaha. Imao je hiljadu
pitanja – uglavnom vezanih za injekcije za tačke – ali možda ovo nije
bio pravi trenutak za njihovo postavljanje. Naposletku, nije mogao da
se optereti prevelikom količinom podataka. Pomerio je kraljevog
pešaka dva polja. Niki je uzvratio. Luk je odgovorio kraljevim lovcem.
Zapretio je pešaku Nikijevog lovca. Niki je posle kraćeg oklevanja


pomerio kraljicu preko četiri dijagonalna polja, nakon čega je partija
bila praktično okončana. Luk je pomerio kraljicu i sačekao da Niki
povuče nebitan potez. Spustio je kraljicu pored Nikijevog kralja. To je
bio poslednji potez.

Niki je smrknuto posmatrao tablu. „Šah-mat? U četiri poteza? Ti to
ozbiljno?”

Luk je slegnuo ramenima. „Zove se školski mat. Moguć je samo ako
igraš belim figurama. Sledeći put ćeš znati za opasnost pa ćeš je
preduprediti. Biće najbolje da pomeriš kraljičinog pešaka dva polja
napred ili kraljevog pešaka jedno polje napred.”

„Da li ćeš me pobediti ako to učinim?”
„Možda.” To je bio diplomatski odgovor. Pravi je bio svakako.
„Blagi bože.” Niki je još proučavao tablu. „To je jebeno vesto
izvedeno. Od koga si naučio?”
„Čitao sam neke knjige.”
Niki je podigao glavu, kao da po prvi put vidi Luka. Postavio je
Kališino pitanje. „Koliko si ti pametan, dete?”
„Dovoljno da te pobedi”, rekla je Ajris, poštedevši Luka potrebe da
odgovara.
U taj mah čulo se tiho ding-dong.
„Hajdemo na ručak”, rekla je Kališa. „Umirem od gladi. Hajde, Luk.
Gubitnik će skupiti figure.”
Nik je uperio prstom u nju kao pištolj i usnama oblikovao reči beng-
beng. Učinio je to sa osmehom. Luk je ustao i krenuo za devojčicama.
Džordž ga je stigao na vratima salona. Uhvatio ga je za ruku. Luk je
posle čitanja sociologije (kao i iz ličnog iskustva) znao da deca u grupi
imaju običaj da preuzimaju lako prepoznatljive uloge. Ako je Niki
Vilholm bio bundžija, Džordž je bio razredni klovn. Samo što je sad
izgledao ozbiljno kao srčani udar. Pričao je tiho i brzo.
„Niki je dobar. Volim ga, a devojke luduju za njim. Verovatno će se i
tebi dopasti, i to je u redu, ali nemoj da ti bude uzor. Ne prihvata da
smo zaglavljeni ovde, ali jesmo. Stoga pažljivo biraj borbe. Te tačke, na
primer. Kaži da ih vidiš kad ih budeš video. Kaži kad ih ne vidiš. Nemoj
da ih lažeš. Oni znaju.”
Niki ih je stigao. „O čemu to govoriš, Džordži Boje?”
„Hteo je da zna odakle dolaze bebe”, rekao je Luk. „Rekao sam da
pita tebe.”
„O bože, još jedan jebeni komedijaš. Samo nam je to falilo.” Niki je
zgrabio Luka za gušu. Pretvarao se da ga davi, Luk je to protumačio kao


znak simpatije, možda i poštovanja. „Hajde da jedemo.”

5

Ono što su novi prijatelji zvali kantinom bilo je deo salona, preko puta
velikog televizora. Luk je hteo da pobliže pogleda aparate za prodaju,
ali nije dobio priliku zato što su svi žurili. Uočio je znak koji je Ajris
pominjala: MOLIMO VAS DA ODGOVORNO PIJETE. Znači da možda nisu
zbijali šalu s njim kad su govorili o piću.

Kafeterija je bila manja od one u Broderiku, ali ne mnogo. Izgledala
je još veće, zato što su njih petoro bili jedina deca u njoj. Većina stolova
bila je za četvoro, ali je u sredini bilo i većih. Jedan od njih bio je
postavljen za petoro. Žena u ružičastom sakou i istim takvim
pantalonama prišla im je i napunila čaše s vodom. Nosila je pločicu s
imenom, kao Morin. Na njoj je pisalo NORMA.

„Kako ste, pilići moji?”, pitala je.
„O, guramo nekako”, raspoloženo će Džordž. „Kako ste vi?”
„Dobro”, rekla je Norma.
„Da slučajno nemate kod sebe karticu za besplatan izlazak iz
zatvora?” Norma ga je počastila izveštačenim osmehom i izašla kroz
vrata na šarkama, koja su verovatno vodila u kuhinju.
„Zašto li se trudim?” rekao je Džordž. „Traćim najbolje misli. Traćim
ih, kad vam kažem.”
Podigao je jelovnike sa stola. Podelio ih je svima. Na vrhu je bio
današnji datum. Ispod njega je pisalo PREDJELA (bafalo krilca ili čorba
od paradajza), GLAVNA JELA (bizonski burger ili američki čop suej), i
DESERTI (pita od jabuka a la mode ili nešto što se zvalo kolač s
magičnim filom). Na jelovniku je bilo i pet-šest sokova.
„Možeš da dobiješ mleko, ah ga ne navode u jelovniku”, rekla je
Kališa. „Većina dece ga neće. Uzimaju ga samo ako imaju cerealije za
doručak.”
„Je li hrana dobra?”, pitao je Luk. Prozaična priroda pitanja – kao da
su u letovalištu s hranom i prenoćištem – ponovo ga je suočila s
nestvarnošću situacije. Osećao se iskorenjeno.
„Jeste”, rekla je Ajris. „Ponekad nas mere. Ugojila sam se dva
kilograma.”


„Tove nas pre klanja”, rekao je Niki. „Kao u Ivici i Marici.”
„U petak i nedelju uveče imamo švedski sto”, rekla je Kališa. „Možeš
da jedeš koliko hoćeš.”
„Kao u Ivici i jebenoj Marici”, ponovio je Niki. Načinio je poluokret.
Pogledao je u kameru u ćošku. „Vrati se, Norma. Mislim da smo
spremni.” Odmah je došla, što je samo pojačalo Lukov osećaj
nestvarnosti. Jeo je s apetitom kad su stigla krilca i čop suej. Bio je na
neobičnom mestu, strahovao je za sebe, užasavao se zbog onog što se
moglo desiti roditeljima, ah je imao dvanaest godina.
Rastao je, što mu je davalo apetit.

6

Sigurno su ih posmatrali, ma o kome da se radilo, zato što se žena
odevena u ružičastu kvaziuniformu pojavila pored njega čim je pojeo
poslednji zalogaj. Na njenom bedžu pisalo je GLEDIS. „Luk? Pođi sa
mnom, mo; lim te.”

Pogledao je ostalu decu. Kališa i Ajris nisu htele da ukrste pogled s
njim. Niki je gledao u Gledis, s rukama prekrštenim na prsima i blagim
osmehom. „Zašto ne dođeš kasnije, dušo? Negde oko Božića. Šutnuću
te ispod imele.”

Nije obraćala pažnju na njega. „Luk? Molim te.”
Samo je Džordž gledao u njega. Njegov izraz je naterao Luka da se
seti onog što je rekao kad su napuštali igralište. Biraj svoje bitke. Ustao
je. „Pretpostavljam da ćemo se videti kasnije.”
Kališa je usnama oblikovala reći: Injekcije za tačke.
Gledis je bila lepa žena sitne građe, ali Luk nije mogao da zna da li
ima crni pojas i da li će ga baciti preko ramena ako bude pravio
probleme. Oni su ga posmatrali, čak i da ga nije imala, pa bi se
pojačanje sigurno brzo pojavilo. Još jedan moćan faktor uticao je na
njega. Vaspitan je da bude ljubazan i da poštuje starije. Ustaljene
navike su se nametale čak i u ovakvoj situaciji.
Gledis ga je provela pored niza prozora. Nik mu je rekao da pogleda
napolje. I da, video je drugu zgradu. Jedva se nazirala kroz krošnje
drveća, ali je bila tamo. Zadnja polovina.
Pogledao je preko ramena pre nego što je izašao iz kafeterije.


Nadao se ohrabrenju – mahanju. I Kališin osmeh bi poslužio. Nije bilo
mahanja i niko se nije osmehivao. Posmatrali su ga kao na igralištu,
kad je pitao da li su im roditelji živi. Možda nisu znali odgovor na to
pitanje, ali su znali gde ide. Proživeli su to, ma o čemu da se radilo.

7

„Bože, kako lep dan, jelda?”, rekla je Gledis dok ga je vodila duž hodnika
i pored njegove sobe. Hodnik se nastavljao u drugom krilu – još vrata,
još soba – ali su skrenuli levo i stali ispred lifta.

Luk je obično prilično vešto ćaskao. Ovog puta nije rekao ništa.
Nešto mu je govorilo da bi se Niki tako poneo u ovoj situaciji.

„Ali insekti... uuh!” Rukama se branila od nevidljivih buba.
Nasmejala se. „Kupaćeš se u ’autanu’, makar do jula.”

„Kad se vilinski konjici izlegu.”
„Da! Baš tako!” Ponovo se nasmejala.
„Gde idemo?”
„Videćeš.” Izvila je obrve, kao da želi da kaže, nemoj da kvariš
iznenađenje.
Vrata lifta su se otvorila. Dva muškarca u plavim košuljama i
pantalonama izašla su iz kabine. Jedan je bio DŽO, a drugi HADAD.
Nosili su „ajpede”.
„Zdravo, momci”, raspoloženo će Gledis.
„Zdravo, devojko”, rekao je Hadad. „Kako si?”
„Dobro sam”, zacvrkutala je.
„Kako si ti, Luk?”, pitao je Džo. „Jesi li se prilagodio?”
Luk je ćutao.
„Tretman ćutanjem, dakle?” Hadad se cerio. „To je u redu, zasad.
Kasnije možda neće biti. Ovo ti je moj savet – ponašaj se dobro, pa
ćemo se i mi dobro ponašati.”
„Slušaj, pa ćemo se dobro slagati”, dodao je Džo. „To su mudre reći.
Vidimo se, Gledis?”
„Svakako. Duguješ mi piće.”
„Ako ti tako kažeš.”
Muškarci su otišli svojim putem. Gledis je uvela Luka u lift. U njemu
nije bilo brojeva, niti dugmadi. Rekla je: „B”, i izvukla karticu iz džepa


na pantalonama. Mahnula je ispred senzora. Vrata su se zatvorila.
Kabina se nije dugo spuštala.

„B”, zapevao je tihi ženski glas iznad njih. „Ovo je B.”
Gledis je ponovo mahnula karticom. Vrata su se otvorila. Pred njima
se ukazao široki hodnik, s providnim panelima na tavanici. Čula se tiha
muzika, slična onoj u samoposlugama. Nekoliko ljudi išlo je nekud, neki
su gurali kolica s opremom, jedan je nosio belu korpu, koja je mogla
sadržati uzorke krvi. Vrata su bila označena brojevima. Pored svakog je
bilo slovo B.
Velika operacija, rekao je Niki. Kompleks. To je moralo biti tačno,
pošto ako postoji podzemni B-nivo, onda mora biti i C-nivoa. Možda
čak i D i E. Zaključak je da bi ovo gotovo sigurno morala biti vladina
ustanova, ali kako su mogli držati ovako veliku operaciju u tajnosti? Ne
samo da je nezakonita i protivustavna već se temelji na kidnapovanju
dece.
Prošli su pored otvorenih vrata. Luk je video nešto što je ličilo na
sobu za odmor, sa stolovima i aparatima za prodaju (nije video poruku
MOLIMO VAS DA ODGOVORNO PIJETE). Tri osobe sedele su za stolom,
jedan muškarac i dve žene. Nosili su neupadljivu odeću, farmerke i
košulje. Pili su kafu. Jedna žena, plavuša, izgledala je poznato. Isprva
nije znao odakle. Setio se glasa koji govori: Naravno, šta god želiš. To je
poslednje što je zapamtio pre nego što se ovde probudio.
„Ti”, rekao je i pokazao na nju. „To si bila ti.”
Žena je ćutala. Imala je nedokučiv izraz. Ali ga je pogledala. Još ga je
gledala kad je Gledis zatvorila vrata.
„To je bila ona”, rekao je Luk. „Znam da jeste.”
„Još samo malo pa smo stigli”, rekla je Gledis. „Neće dugo trajati.
Moći ćeš da se vratiš u svoju sobu. Verovatno ćeš želeti da se odmoriš.
Prvi dani znaju da budu iscrpljujući.”
„Jeste li me čuli? Ona je ušla u moju sobu. Nešto mi je poprskala po
licu.”
Nije bilo odgovora, izuzev osmeha, koji je svaki put bio za nijansu
jeziviji.
Stigli su do vrata s oznakom B-31. „Budi pristojan pa ćeš dobiti
žetone”, rekla je. Posegnula je u drugi džep i izvadila šaku kružnih
metalnih predmeta, sličnih novčićima od četvrt dolara, samo što su s
obe strane imali trougao. „Vidiš? Imam ih.”
Pokucala je na vrata. Otvorio ih je čovek u plavom. Zvao se TONI.
Bio je visok, plav i zgodan izuzev jednog blago razrokog oka. Luk je


pomislio da liči na negativca iz filmova o Džejmsu Bondu, možda
privlačnog i ljubaznog instruktora skijanja koji je zapravo ubica.

„Zdravo, zgodna damo.” Poljubio je Gledis u obraz. „I dovela si Luka.
Zdravo, Luk.” Pružio je ruku. Luk je, po ugledu na Nika Vilholma, nije
prihvatio. Toni se nasmejao, kao da je to bila jako dobra šala. „Uđi, uđi.”

Izgleda da je poziv važio samo za njega. Gledis ga je munula u rame i
zatvorila vrata. Luk je u središtu sobe video nešto uznemirujuće. Ličilo
je na zubarsku stolicu. Samo što nikad nije video model s trakama za
vezivanje ruku.

„Sedi, šampione”, rekao je Toni. Nije rekao ortak, pomislio je Luk,
ali je bio blizu.

Poslužitelj je prišao šalteru. Otvorio je fioku ispod njega i počeo da
pretura po njoj. Zviždukao je. Imao je nešto što je ličilo na mali pištolj
za lemljenje u ruci kad se okrenuo. Delovao je iznenađeno kad je video
da Luk još stoji na vratima. Nacerio se. „Rekao sam ti da sedneš.”

„Šta nameravaš s tim? Da li ćeš me tetovirati?” setio se Jevreja
kojima su tetovirali brojeve na rukama, po prijemu u logore u Aušvicu i
Bergen-Belzenu. To je bila potpuno smešna ideja, ali...

Toni se nasmejao. „Bogo moj, ne. Samo ću ti bocnuti ušnu školjku.
Kao da bušim rupu za minđušu. Ništa naročito, svi gosti je imaju.”

„Nisam ja gost”, rekao je Luk, zakoračivši unazad. „Ja sam
zatvorenik. A vi nećete staviti ništa u moje uvo.”

„Hoću”, rekao je Toni. Još se cerio. Još je izgledao kao tip koji
pomaže deci na snežnim padinama, pre nego što pokuša da ubije
Džejmsa Bonda otrovnom strelicom. „Znaš, samo ću te uštinuti. Olakšaj
nam situaciju. Sedi u stolicu. Završiću za sedam sekundi. Gledis će ti
dati gomilu žetona kad izađeš. Dobićeš čip ako se budeš opirao, ali bez
žetona. Šta kažeš?”

„Neću sesti u tu stolicu.” Luk je drhtao od glave do pete, ali je njegov
glas zvučao dovoljno snažno.

Toni je uzdahnuo. Pažljivo je odložio spravu za usađivanje čipova
na radnu površinu. Prišao je Luku i stavio ruke na njegove bokove. Sad
je izgledao ozbiljno, gotovo tužno. „Jesi li siguran?”

„Jesam.”
Uši su mu zazvonile od šamara, trenutak pre nego što je postao
svestan da je Tonijeva desna ruka napustila njegov bok. Uzmakao je za
korak. Posmatrao je krupnog muškarca raširenim, zaprepašćenim
očima. Otac ga je jednom (nežno) udario zbog igranja šibicama, kad je
imao četiri ili pet godina, ali nikada nije dobio udarac u lice. Obraz mu


je goreo. Još nije mogao da poveruje da se to desilo.
„To je bolelo mnogo više od štipanja ušne školjke”, rekao je Toni.

Osmeh je nestao. „Hoćeš li još jedan? Rado ću ti udovoljiti. Vi, deco,
mislite da posedujete svet. Čoveče, o čoveče.”

Luk je tek tada primetio malu plavu masnicu na Tonijevoj bradi i
malu posekotinu na levoj strani vilice. Pomislio je na svežu modricu na
licu Nikija Vilholma. Voleo bi da ima petlju da uradi isto što i on, ali je
nije imao. Jednostavno nije znao kako da se bori. Toni bi ga verovatno
išamarao, ako bi pokušao.

„Jesi li spreman da sedneš na stolicu?”
Luk je seo.
„Hoćeš li da budeš dobar, ili ću morati da te vežem?”
„Biću dobar.”
I bio je. Toni je imao pravo. Štipanje za uvo bolelo je manje od
šamara, možda zato što je bio spreman za njega, možda zato što je
izgledalo kao medicinska procedura, a ne kao napad. Toni je prišao
sterilizatoru i uzeo hipodermičnu iglu kad je to bilo gotovo. „Druga
runda, šampione.”
„Šta je to?”, pitao je Luk.
„Ništa što bi te se ticalo.”
„Tiče me se, dokle god ulazi u mene.”
Toni je uzdahnuo. „Vezivanje ili ne? Biraj.”
Pomislio je na Džordžove reči biraj svoje bitke. „Bez vezivanja.”
„Dobar si ti momak. Samo mali ubod pa će biti gotovo.”
Bilo je više od malog uboda. Nije bilo agonija, ali je bilo ravno ujedu
krupnog insekta. Ruka mu se zagrejala sve do ručnog zgloba, kao da je
dobio groznicu, samo u jednom delu tela. Ubrzo se sve vratilo u
normalu.
Toni mu je zalepio flaster, zatim je okrenuo stolicu prema belom
zidu. „Zatvori oči.”
Luk je zažmurio.
„Čuješ li išta?”
„Šta na primer?”
„Prestani da postavljaš pitanja i odgovaraj na moja. Da li išta čuješ?”
„Ućuti, da bih mogao da slušam.”
Toni se ućutao. Luk je slušao.
„Neko je prošao hodnikom. I neko se nasmejao. Mislim da je to bila
Gledis.”
„Nisi čuo ništa drugo?”


„Ne.”
„U redu, dobro ti ide. Želim da brojiš do dvadeset i da zatim otvoriš
oči.”
Luk je brojao i otvorio oči.
„Šta vidiš?”
„Zid.”
„Ništa drugo?”
Luk je pomislio da Toni najverovatnije priča o tačkama. Reci da ih
vidiš kad ih budeš video, rekao mu je Džordž. Reci da ih ne vidiš kad ih ne
vidiš. Nemoj da lažeš. Oni znaju.”
„Ništa više.”
„Jesi li siguran?”
„Jesam.”
Luk je poskočio kad ga je Toni lupio po leđima. „U redu, šampione.
Završili smo. Daću ti nešto leda za to uvo. Želim ti prijatan dan.”

8

Gledis ga je čekala u hodniku kad ga je Toni izveo iz Sobe B-31.
Osmehivala se kao vesela profesionalna hostesa. „Kako si prošao,
Luk?”

Toni je odgovorio umesto njega. „Dobro je prošao. On je dobro
dete.”

„To nam je specijalnost”, Gledis je skoro pevala. „Želim ti dobar dan,
Tom.

„I ja tebi, Gled.”
Povela je Luka nazad ka liftu. Usput je raspoloženo čavrljala. Nije
znao o čemu govori. Ruka ga je malo bolela. Držao je paket leda na
pulsirajućem uvetu. Šamar je bio gori od svega, iz mnogo razloga.
Gledis ga je provela industrijski sivim hodnikom, pored postera
ispod kog je sedela Kališa, i pored onog s natpisom JOŠ JEDAN DAN U
RAJU. Konačno su stigli do sobe koja je ličila na njegovu, iako to nije
bila.
„Slobodno vreme!”, povikala je, kao da mu dodeljuje izuzetno
vredno priznanje. Ideja o samoći delovala mu je u ovom trenutku kao
svojevrsna nagrada. „Dao ti je injekciju, jelda?”


„Da.
„Obrati se meni ili nekom drugom od osoblja ako te ruka zaboli, ili
ako ti se zavrti u glavi, jel’ važi?”
„Važi.”
Otvorio je vrata, ali ga je Gledis uhvatila za rame i okrenula pre
nego što je ušao. Još se osmehivala kao hostesa, iako mu je duboko
zarila prste u meso. Ne dovoljno duboko da ga zaboli, ali dovoljno da
mu da do znanja da bi moglo da ga zaboli.
„Bojim se da nećeš dobiti žetone”, rekla je. „Nisam morala da
razgovaram s Tonijem. Trag na tvom obrazu govori mi sve što bi
trebalo da znam.”
Luk je hteo da kaže Serem ti se u žetone, ali je ćutao. Nije se bojao
šamara; već da će se slomiti pred njom zbog zvuka vlastitog glasa –
slabašnog, kolebljivog, zbunjenog, glasa uplašenog šestogodišnjaka.
„Dopusti mi da te posavetujem”, rekla je. Prestala je da se
osmehuje. „Moraš da shvatiš da si ovde da bi služio, Luk. To znači da
moraš brzo da odrasteš. To znači da moraš da budeš realističan.
Dogodiće ti se neke stvari. Neke od njih neće biti prijatne. Možeš da ih
prihvatiš kao dobar ortak i dobijaš žetone, ih da ne budeš dobar ortak i
da ne dobijaš nijedan. Te stvari će se dogoditi u oba slučaja, pa šta ćeš
odabrati? Odgovor na to pitanje ne zahteva preterano razmišljanje.”
Luk je ćutao. Ipak se osmehnula, osmehom hostese koji je
poručivao o, da gospodine odmah ću vas otpratiti do vašeg stola.
„Vratićeš se kući pre kraja leta. Zaboravićeš na sve ovo. Biće kao da
se ništa nije dogodilo. Uspomena na tvoj boravak ovde ličiće na san,
ako se budeš ičega sećao. Zašto se ne bi potrudio da to bude srećan
san?” Pustila ga je i nežno odgurnula od sebe. „Mislim da bi trebalo da
se odmoriš. Lezi. Jesi li video tačke?”
„Nisam.”
„Videćeš ih.”
Veoma nežno je zatvorila vrata. Luk je prišao krevetu koji nije bio
njegov, korakom mesečara. Legao je, spustio glavu na jastuk koji nije
bio njegov i pogledao u prazni zid bez prozora i tačaka – šta god da su
bile. Hoću mamu, pomislio je. O bože, toliko sam se uželeo mame.
To ga je slomilo. Pustio je paket s ledom, pokrio oči rukama i
zaplakao. Da li ga posmatraju? Ili slušaju njegove jecaje? Nije bilo
važno. To ga se nije ticalo. Zaspao je plačući.


9

Probudio se u znatno boljem stanju. Bio je nekako pročišćen. Video je
da su dve stvari unete u njegovu sobu, dok je bio na ručku i dok je
upoznavao divne nove prijatelje Gledis i Tonija. Na stolu je bio
prenosni kompjuter. „Mak”, kao njegov, ah stariji model. Druga novina
bio je mah televizor na postolju u uglu.

Prvo je prišao kompjuteru. Uključio ga je. Poznati zvuk „makintoša”
prožeo ga je bolnom nostalgijom. Umesto okvira za lozinku ugledao je
plavi ekran s porukom: POKAŽITE JEDAN ŽETON KAMERI RADI
PRISTUPA. Udario je po tastaturi nekoliko puta, iako je znao da od toga
neće biti vajde.

„Jebena šklopocijo!”
Morao je da se nasmeje, iako je bio svestan da se nalazi u groznoj i
nestvarnoj situaciji. Smeh je bio grub i kratak, ali iskren. Da li je osećao
izvesnu nadmoć – možda čak prezir – pri pomisli na decu koja se bore
za žetone da bi pazarila kulere ili cigarete? Naravno da jeste. Kad bi
pomislio na decu koja piju i puše (što je bilo retko, imao je pametnija
posla), pred očima bi mu iskrsavali gubitnici koji su slušali Panteru i
crtali đavolje rogove na teksas jaknama, glupači koji su se vezivali
lancima zavisnosti, smatrajući to činom pobune. Takvi postupci bili su
mu nezamislivi, ali je zatekao sebe kako zuri u plavi ekran prenosnog
kompjutera i udara po tastaturi kao laboratorijski pacov koji lupa po
poluzi đa bi dobio hranu ili malo kokaina.
Zatvorio je prenosni kompjuter i uzeo daljinski s televizora.
Očekivao je još jedan plavi ekran i novu poruku s obaveštenjem da mu
je potreban žeton ili žetoni, da bi se uključio. Umesto toga gledao je
kako Stiv Harvi intervjuiše Dejvida Haselhofa o njegovom spisku stvari
koje bi želeo da uradi pre smrti. Publika se smejala glumčevim
duhovitim odgovorima.
Pritisnuo je dugme na daljinskom i dobio televizijski meni, sličan
ali ne i isti kao onaj kod kuće. To ga je činilo sličnim sobi ili prenosnom
kompjuteru. Imao je širok izbor filmskih i sportskih kanala, ali nije
imao pristup nacionalnim televizijama ili kanalima s vestima. Isključio
je televizor i vratio daljinski na njega. Osvrnuo se po sobi.
Bila su još dvoja vrata, pored onih koja su vodila u hodnik. Jedna su
vodila u orman. U njemu su bile farmerke, majice (nisu se potrudili da
nabave kopije onih koje je imao kod kuće, što je predstavljalo izvesno


olakšanje), nekoliko košulja, dva para patika i papuče. Nije bilo cipela.
Druga vrata vodila su u malo, besprekorno čisto kupatilo. Našao je

dve četkice za zube, u originalnim pakovanjima i tubu paste za zube. U
dobro snabdevenom medicinskom ormariću pronašao je vodicu za
usta, bočicu dečjeg „tilenola” sa samo četiri pilule, dezodorans, „autan”
u spreju, flastere i još nekoliko korisnih i manje korisnih stvari. Gricka
– lica za nokte bila je jedina stvar koja je mogla biti opasna.

Zatvorio je medicinski ormarić i pogledao svoj lik u ogledalu. Kosa
mu je bila u haosu. Imao je tamne kolutove (Rolf bi ih nazvao
krugovima utučenosti) ispod očiju. Izgledao je starije i mlađe, što je
bilo neobično. Pogledao je bolnu desnu ušnu školjku i ugledao sićušni
metalni kružić utisnut u blago pocrvenelu kožu. Nije sumnjao da je
negde na B ili C ili D nivou kompjuterska oprema koja prati svaki
njegov pokret. Možda ga i sad sledi. Lukas Dejvid Elis, koji je planirao
da diplomira na MIT-u i Emersonu, sveden je na treptavu tačku na
kompjuterskom ekranu.

Vratio se u svoju sobu (u sobu, govorio je sebi, ovo je soba, a ne
moja soba). Osvrnuo se oko sebe i opazio nešto zbunjujuće. Nije bilo
knjiga. Ni jedne jedine. To je bilo jednako loše kao odsustvo
kompjutera. Možda i gore. Prišao je komodi i otvorio sve fioke, jednu
po jednu. Mislio je da će pronaći Bibliju ili Knjigu Mormona, kao u
nekim hotelskim sobama. Naišao je samo na uredno složen donji veš i
čarape.

Šta mu ostaje? Stiv Harvi koji intervjuiše Dejvida Haselhofa?
Reprize Najsmešnijeg američkog kućnog videa?

Ne. Nema šanse.
Izašao je iz sobe, s nadom da će naići na Kališu ili neko drugo dete.
Umesto njih je našao na Morin Alvorson, koja je polako gurala korpu za
veš niz hodnik. Bila je puna peškira i posteljine. Izgledala je umornije
nego ikad. Ubrzano je disala.
„Zdravo, gospođo Alvorson. Mogu li da ih poguram umesto vas?”
„Lepo od tebe”, rekla je sa osmehom. „Petoro novajlija nam stiže.
Dvojica će doći noćas, a trojica sutradan. Moram da im spremim sobe.
One su na onoj strani.” Pokazala je u suprotnom pravcu od salona i
igrališta. Polako je gurao korpu, zato što je ona sporo hodala.
„Pretpostavljam da znate kako mogu da zaradim žeton, gospođo
Alvorson? Potreban mi je jedan da bih otključao kompjuter u sobi.”
„Možeš li da namestiš krevet po mojim instrukcijama?”
„Naravno. Kod kuće sam nameštao krevet.”


„S bolničkim ćoškovima?”
„Pa... ne.”
„Nije bitno, pokazaću ti kako se to radi. Namesti pet kreveta, pa ću
ti dati tri žetona. Samo toliko ih imam u džepu. Ne daju mi mnogo.”
„Tri će biti sasvim dovoljna.”
„U redu, ali nemoj da me zoveš gospođo Alvorson. Zovi me Morin ili
samo Mo. Kao i druga deca.”
„Tako ću vas zvati”, rekao je Luk.
Prošli su pored aneksa s liftom i ušli u hodnik iza njega. U njemu je
bilo još inspirativnih postera. Naišli su i na aparat za led, kakav obično
stoji u hodnicima motela. Izgleda da je radio bez žetona. Morin je
spustila ruku na Lukovo rame dok su prolazili pored njega. Prestao je
da gura korpu. Ljubopitljivo ju je odmerio.
Progovorila je glasom tek nešto jačim od šapata. „Vidim da si
čipovan, ali nisi dobio nijedan žeton.”
„Pa...”
„Govori, ali tiho. U Prednjoj polovini ima nekoliko mesta van dosega
prokletih mikrofona. To su mrtve zone. Znam sve njih. Ovde pored
aparata za led je jedna.”
„U redu...”
„Ko te je čipovao i ostavio taj trag na licu? Da nije Toni?”
Luka su zapekle oči. Nije hteo da govori iako je bio u mrtvoj zoni.
Samo je klimnuo.
„On je jedan od lošijih”, rekla je Morin. „I Zik je takav, baš kao i
Gledis, iako se mnogo smeši. Mnogo ljudi koji ovde rade vole da
kažnjavaju decu, ali je ta trojka najgora.”
„Toni me je ošamario”, prošaptao je Luk. „Jako.”
Pomilovala ga je po kosi. Dame rade takve stvari bebama i maloj
deci, ali Luku to nije smetalo. Mnogo mu je značilo što ga je neko
dodirnuo s naklonošću. U ovom trenutku to je bilo izuzetno značajno.
„Radi ono što ti kaže”, nastavila je Morin. „Ne prepiri se s njim. To je
najbolji savet koji mogu da ti ponudim. Ovde ima ljudi s kojima možeš
da se prepireš. Možeš to raditi i s gospođom Sigsbi, iako od toga nećeš
imati nikakve koristi, ali su Toni i Zik dva opaka bumbara. I Gledis. Oni
ubadaju.”
Ponovo se zagledala niz hodnik, ali ju je Luk uhvatio za rukav smeđe
uniforme. Povukao ju je u mrtvu zonu. „Mislim da je Niki udario
Tonija”, prošaptao je. „Ima posekotinu i modricu na oku.”
Morin se nasmejala, pokazavši zube odavno zrele za posetu zubaru.


„Svaka čast Niku”, rekla je. „Toni mu je sigurno vratio dvostrukom
merom, ali ipak... dobro je. Požurimo. Uz tvoju pomoć, očas posla
srediću sobe.”

Prva soba u koju su ušli imala je postere Tomija Piklsa i Zukoa –
likova s Nikelodeona – i četu vojnika na stolu. Luk je na prvi pogled
prepoznao nekolicinu. I on je ne tako davno prošao fazu akcionih
figurica. Na tapetama su bili nasmejani klovnovi s balonima.

„Blagi bože”, rekao je Luk. „Ovo je dečja soba.”
Počastila ga je vragolastim pogledom, kao da želi da mu poruči Ni ti
nisi Metuzalem. „Zove se Ejveri Dikson, i po mojim podacima ima deset
godina. Bacimo se na posao. Kladim se da će biti dovoljno da ti jednom
pokažem kako se sređuju bolnički ćoškovi. Izgledaš kao dete koje brzo
uči.”

10

Luk se vratio u svoju sobu i prineo žeton kameri prenosnog
kompjutera. Osećao se malčice glupo dok je to radio, ali se kompjuter
odmah otključao. Prvo se pojavio plavi ekran s porukom DOBRO
DOŠLA, DONA! Namrštio se i blago osmehnuo. Kompjuter je u nekom
trenutku pre njegovog dolaska pripadao nekom ko se zvao Dona.
Poruka dobrodošlice nije bila promenjena. Neko je napravio propust.
To je bila sitna greška, ali tamo gde je jedna, može biti i drugih.

Poruka dobrodošlice je nestala. Pojavila se standardna fotografija:
pusta plaža ispod neba u ranu zoru. Informaciona traka na dnu ekrana
bila je ista kao na njegovom kućnom kompjuteru s jednom velikom (ali
razumljivom) razlikom: nije bilo ikonice za imejl. Našao je ikonice za
dva internet provajdera. To ga je prijatno iznenadilo. Otvorio je
Fajerfoks i otkucao AOL log-in. Plavi ekran se vratio, ovog puta s
pulsirajućom crvenom tačkom na sredini. Tihi kompjuterski glas mu je
saopštio: „Žao mi je, Dejve, bojim se da to ne mogu da uradim.”

Luk je na trenutak pomislio da je to još jedna greška – prvo Dona, a
zatim Dejv – pre nego što je prepoznao glas HAL 9000 iz filma Odiseja u
svemiru 2001. To nije bila omaška, već otkačeni humor. Salamu ovoj
situaciji, nije bila nimalo smešna.

Guglovao je Herbert Elis i ponovo dobio HAL-a. Posle kraćeg


razmišljanja guglovao je pozorište Orfeum na Henepinu, ne zato što je
planirao da tamo (ili bilo gde drugde, u neposrednoj budućnosti) gleda
predstavu, već zato što je hteo da zna kojim informacijama može da
pristupi. Neke stvari moraju mu biti dostupne. Zašto bi mu omogućili
konekciju?

Orf, kako su ga njegovi roditelji zvali, po svemu sudeći bio je jedan
od sajtova na koje su „gosti” Instituta mogli da izlaze. Saznao je da se
Hamilton vraća („Zahvaljujući željama gledalaca!) i da će Paton Ozvalt
gostovati sledećeg meseca. Pokušao je da gugluje školu Broderik, i bez
problema dobio njihov veb-sajt. Pokušao je s gospodinom Grirom,
svojim savetnikom i dobio HAL-a. Sve bolje je razumeo ozlojeđenost
doktora Dejva Boumana iz filma.

Hteo je da isključi spravu, ali se predomislio i otkucao državna
policija Mejna u polje za pretragu. Prst mu je lebdeo iznad dirke na
tastaturi. Povukao se u poslednjem trenutku. Dobio bi HAL-ovo
besmisleno izvinjenje, ali je sumnjao da bi se sve završilo na tome.
Verovatno bi se digla uzbuna na nekom od donjih nivoa. Verovatno je
bio pogrešan izraz. Digla bi se svakako. Možda su zaboravili da
promene ime deteta na ekranu za dobrodošlicu, ali ne bi prenebregli
upozorenje programa za nadzor da je dete iz Instituta pokušalo da
stupi u vezu s vlastima. Kaznili bi ga. I ta kazna verovatno bi bila gora
od šamara. Kompjuter koji je pripadao nekom po imenu Dona bio je
beskoristan.

Zavalio se u stolici i prekrstio ruke preko uskih grudi. Mislio je na
Morin, i način na koji ga je pomilovala po kosi. To je bio samo sitan,
uzgredni znak pažnje, ali je on (zajedno sa žetonima) skinuo izvestan
deo prokletstva Tonijevog šamara. Je li Kališa rekla da je žena u dugu
od četrdeset hiljada dolara? Ne, njen dug bio je više nego dvostruko
veći.

Luk je, zato što ga je prijateljski nastrojena Morin dirnula i zato što
nije imao preča posla, guglovao u dugovima sam, molim vas, pomozite.
Kompjuter mu je odmah ponudio svakojake informacije na tu temu,
uključujući i nekoliko kompanija koje su tvrdile da će izlazak na kraj s
tim problemima biti prost ko pasulj, ako uza zid priterani dužnik obavi
telefonski razgovor. Luk je sumnjao u to. Pretpostavljao je da neki ljudi
ne bi bili tako sumnjičavi. Zahvaljujući tome su se i uvalili u dug.

Morin Alvorson nije bila takva. Tako je tvrdila Kališa. Rekla je da je
njen suprug napravio velike dugove pre nego što ju je napustio. Možda
je to bila istina, a možda i nije. Bilo kako bilo, postojala su rešenja za taj


problem. Uvek ih je bilo. Na njemu je da ih pronađe. Možda kompjuter
nije sasvim beskoristan.

Luk se opredelio za najpouzdaniji izvor podataka. Uskoro je duboko
zaronio u oblast dugova i njihovog vraćanja. Obuzela ga je stara želja za
znanjem. Želeo je da nauči nešto novo, da izoluje i razume srž
problema. Svaki podatak je kao i uvek vodio ka još tri (ili šest, ili
dvanaest). Ubrzo je počela da se pojavljuje koherentna slika. Neka vrsta
mape.

Najzanimljivija ideja – centralna tačka, s kojom su sve druge stvari
bile povezane – bila je jednostavna i zapanjujuća (makar za Luka). Dug
je bio roba. Prodavao se i kupovao, dok u jednom trenutku nije postao
središte ne samo američke već i svetske ekonomije. Dosegao je te
visine, iako uistinu nije postojao. Nije bio konkretna stvar poput nafte,
zlata ili dijamanata. Bio je ideja. Obećanje.

Zatresao je glavom, kao dečak koji se budi iz živopisnog sna, kad je
kompjuter zazvonio. Po kompjuterskom satu bilo je gotovo pet ujutru.
Kliknuo je na ikonu balona u dnu mašine i pročitao sledeće:

Gospođa Sigsbi: Zdravo, Luk. Upravljam ovom ustanovom. Želela bih
da te vidim.

Otkucao je odgovor posle kraćeg razmišljanja.
Luk: Imam li izbora?
Smesta je dobio odgovor:

Gospođa Sigsbi: Nemaš. ☺

„Uzmi smajli pa ga zavući u...”
Neko je pokucao na vratima. Prišao im je, očekujući Gledis. Ugledao
je Hadada, jednog od tipova iz lifta.
„Hoćeš li da se prošetaš, dečače?”
Luk je uzdahnuo. „Dajte mi sekundu, da obujem patike.”
„Nema problema.”
Hadad ga je doveo do vrata pored lifta. Otključao ih je karticom.
Prepešačili su kratko rastojanje do administrativne zgrade. Usput su
mahali rukama, braneći se od buba.

11

Gospođa Sigsbi podsećala je Luka na očevu najstariju sestru. Ova žena


je, kao i tetka Roda, bila mršava, s kukovima i grudima u naznaci. Samo
što je tetka Roda imala vesele bore oko usta i očiju. Volela je da se grli.
Luk je procenio da neće biti grljenja sa ženom koja je sedela za stolom
u kostimu boje šljive i odgovarajućim cipelama. Možda će biti osmeha,
ah će oni biti ekvivalent novčanica od tri dolara. U očima gospođe
Sigsbi nije video ništa izuzev profesionalne ljubopitljivosti.

„Hvala ti, Hadade. Preuzimam stvar odavde.”
Poslužitelj – Luk je pretpostavljao da je Hadad bio baš to – s
poštovanjem je klimnuo i izašao iz kancelarije.
„Započnimo s očiglednim”, rekla je. „Sami smo. Provodim desetak
minuta nasamo sa svakom pridošlicom, ubrzo nakon njenog dolaska.
Neki su me napali, onako dezorijentisani i gnevni. Nisam im to
zamerila. Zašto bih, za boga miloga? Najstarije pridošlice imaju
šesnaest godina. Prosečni uzrast je jedanaest godina i šest meseci. To
su drugim rečima deca, a ona i u najboljim trenucima slabo kontrolišu
impulse. U njihovom agresivnom ponašanju prepoznajem priliku za
podučavanjem... koju koristim. Hoću li morati da te podučavam, Luk?”
„Ne na tu temu”, rekao je Luk. Pitao se da li je Niki bio jedan od onih
koji su pokušali da polože ruke na ovu tanušnu, sitnu ženu.
„Dobro je. Sedi, molim te.”
Luk je seo na stolicu ispred njenog stola. Nagnuo se napred sa
šakama između kolena. Gospođa Sigsbi sedela je preko puta njega.
Posmatrala ga je kao direktorka škola koja neće trpeti nikakvo
glupiranje i koja će ga strogo kažnjavati. Luk nikad nije sreo
nemilosrdnu odraslu osobu. Pomislio je da je upravo takva pred njim.
To je bila zastrašujuća ideja. Isprva je hteo da je odbaci kao smešnu.
Potisnuo je. Bolje je verovati da je vodio zaštićen život. Bolje je –
bezbednije – verovati da je ona ono što misli da jeste, izuzev ili dok se
ne pokaže drugačijom. Nalazio se u lošoj situaciji. Nije sumnjao u to.
Samozavaravanje bi mogla biti najgora moguća greška.
„Našao si prijatelje, Luk. To je dobro. To je dobar početak.
Upoznaćeš i druge dok budeš boravio u Prednjoj polovini. Njih dvoje,
dečak Ejveri Dikson i devojčica Helen Sims, upravo su stigli. Spavaju,
ali ćete se uskoro upoznati. Možda ćeš upoznati Helen pre gašenja
svetala, u deset. Ejveri će verovatno spavati čitave noći. Prilično je
mlad. Sigurna sam da će biti veoma uzbuđen kad se probudi. Nadam se
da ćeš ga uzeti pod svoje okrilje. Sigurna sam da će Kališa, Ajris i
Džordž to učiniti. Možda čak i Nik, iako su njegove reakcije
nepredvidljive za sve, pa i za njega samog. Zaradićeš žetone


pomaganjem Ejveriju da se aklimatizuje na novu situaciju. Oni su, kao
što ti je poznato, primarni medijum razmene kod nas u Institutu. To u
potpunosti zavisi od tebe, ali ćemo te posmatrati.”

Znam da hoćete, pomislio je Luk. I slušaćete me. Izuzev na nekoliko
mesta gde ne možete. Pod pretpostavkom da je Morin imala pravo u
tom pogledu.

„Tvoji prijatelji snabdeli su te izvesnom količinom podataka. Neki
su tačni, dok su neki krajnje netačni. Ono što ću ti sad reći u potpunosti
je tačno, stoga me pažljivo slušaj.” Nagnula se napred i spustila šake na
sto. Pogledala ga je u oči. „Jesu li ti uši otvorene, Luk? Zato što, kao što
se kaže, nisam od onih koji dva puta žvaću kupus.”

„Jesu.”
„Šta jesu?” Brecnula se na njega, iako joj je lice ostalo pribrano kao
uvek.
„Uši su mi otvorene. Um mi je budan.”
„Sjajno. Provešćeš izvesno vreme u Prednjoj polovini. Možda deset
dana, možda dve nedelje. Možda čitav mesec, iako je veoma mali broj
naših regruta ostao toliko dugo.”
„Regruta? Hoćete li da kažete da smo regrutovani?”
Žustro je klimnula. „Upravo to želim da kažem. Vodi se rat. Pozvani
ste da služite svojoj zemlji.”
„Zašto? Zato što ponekad mogu da pomerim čašu ili knjigu ne
dodirujući je? To je gl...”
„Umukni!”
Poslušao ju je, šokiran njenom reakcijom gotovo koliko Tonijevom
šamarčinom.
„Dok ja govorim, ti slušaš. Ne prekidaš me. Je li to jasno?”
Klimnuo je, zato što je izgubio poverenje u svoj glas.
„Ovo nije trka u naoružanju, već trka umova. U slučaju gubitka trke,
posledice će biti više nego teške. Biće nezamislive. Možda imaš samo
dvanaest godina, ali si vojnik u neobjavljenom ratu. Isto važi za Kališu i
sve ostale. Da li ti se to dopada? Naravno da ti se ne dopada.
Regrutovanima se to nikad ne dopada. Ponekad moraju da nauče šta
čeka one koji ne slušaju naređenja. Verujem da si već dobio jednu takvu
lekciju. Ako si bistar onoliko koliko piše u tvom dosijeu, možda ti druga
lekcija neće biti potrebna. Dobićeš je ako ti zatreba. Ovo nije tvoj dom.
Ovo nije tvoja škola. Nećeš dobiti više domaćih zadataka, biti poslat u
direktorovu kancelariju ili u školski pritvor. Bićeš kažnjen. Je li to jasno?”
„Jeste.” Žetoni za dobre dečake i devojčice, šamaranje po licu za one


koji su loši. Ili nešto gore. Koncept je bio jeziv, ali jasan.
„Dobićeš izvestan broj injekcija. Bićeš izložen nizu testova.

Pratićemo tvoje fizičko i mentalno stanje. Konačno ćeš biti poslat u
ono što zovemo I Zadnjom polovinom, gde ćeš biti zadužen za pružanje
izvesnih usluga, i tvoj boravak u Zadnjoj polovini može da traje najviše
šest meseci, iako je prosečna dužina aktivne službe samo šest nedelja.
Tvoje pamćenje biće izbrisano, pa ćeš biti poslat kući, roditeljima.”

„Živi su? Moji roditelji su živi?”
Nasmejala se. Zvučala je iznenađujuće veselo. „Naravno da su živi.
Mi nismo ubice, Luk.”
„U tom slučaju želim da razgovaram s njima. Dopustite mi da
razgovaram s njima, pa ću učiniti šta god želite.” Izrekao je to pre nego
što je shvatio da je dao ishitreno obećanje.
„Ne, Luk. Još se nismo sasvim razumeli.” Sela je na stolicu. Položila
je šake na sto. „Ovo nisu pregovori. Radićeš šta god ti kažemo, bez
obzira na sve. Veruj mi da će tako biti pa ćeš poštedeti sebe velikih
patnji. Nećeš imati nikakvih kontakata sa spoljašnjim svetom dok
budeš bio u Institutu. To se odnosi i na kontakte s roditeljima. Slušaćeš
sva naređenja. Pokoravaćeš se svim pravilima. Slušanje naređenja, s
izuzetkom nekoliko njih, neće predstavljati napor, niti će pravila biti
teška. Vreme će ti prolaziti brzo. I kad nas napustiš, kad se jednog lepog
jutra probudiš u svojoj spavaćoj sobi, biće kao da se ništa od ovog nije
dogodilo. Tužni deo – to je moje mišljenje – jeste to što nećeš znati da
si uživao veliku privilegiju da služiš svojoj zemlji.”
„Ne vidim kako je to moguće”, rekao je Luk. Govorio je više sebi
nego njoj. Pribegavao je tome kad bi nešto – problem iz fizike, Maneova
slika, kratkoročne i dugoročne implikacije duga – u potpunosti
zaokupilo njegovu pažnju. „Mnogo ljudi me poznaje. Škola... kolege
mojih roditelja... i moji prijatelji... ne možete da izbrišete njihovo
sećanje.”
Nije se nasmejala, ali se osmehnula. „Mislim da ćeš se jako
iznenaditi kad shvatiš šta sve možemo da uradimo. Ovaj razgovor je
završen.”
Ustala je, zaobišla sto i pružila ruku. „Bilo mi je zadovoljstvo što
smo se upoznali.”
Luk je ustao, ali nije pružio ruku.
„Rukuj se sa mnom, Luk.”
Jedan deo njega je to hteo. Stare navike teško umiru, ali nije dizao
ruku. „Rukuj se ili ćeš požaliti što nisi. Neću ti dvaput reći.”


Rukovao se s njom, zato što mu je bilo jasno da je njena pretnja oz!
biljna. Zadržala je njegovu ruku u svojoj. Nije je stisnula, ali mu je dala
do znanja da je veoma snažna. Gledala ga je pravo u oči. „Možda ćemo
se videti, kako ljudi kažu, u kampusu, ali se nadam da će ovo biti tvoja
jedina poseta mojoj kancelariji. Naš razgovor biće manje prijatan ako
te ponovo pozovu ovamo. Jesi li me razumeo?”

„Jesam.”
„Dobro je. Znam da je ovo mračno vreme za tebe, ali ćeš se vratiti
na sunce ako budeš radio ono što se od tebe traži. Veruj mi da će tako
biti. A sad idi.”
Otišao je. Ponovo se osećao kao u snu ili kao Alisa u zečjoj rupi.
Hadad ga je čekao. Čavrljao je sa sekretaricom ili pomoćnicom gospođe
Sigsbi. „Vratiću te u sobu. Ne odvajaj se od mene, jel’ važi? Ne trči ka
drveću.”
Izašli su i krenuli ka rezidencijalnoj zgradi. Luk je zastao kad ga je
spopala vrtoglavica. „Čekaj”, rekao je. „Sačekaj.”
Uhvatio se za kolena i kleknuo. Šarena svetla na trenutak su mu
zaigrala pred očima.
„Da li ćeš se onesvestiti?” pitao je Hadad. „Šta misliš?”
„Neću”, rekao je Luk, „ali daj mi još nekoliko sekundi.”
„Naravno. Dobio si injekciju, zar ne?”
„Jesam.”
Hadad je klimnuo. „Neku decu to pogađa kasnije. Reaguju sa
zadrškom.”
Luk je očekivao da će ga pitati da li vidi mrlje ili tačke, ali je Hadad
samo čekao. Zviždukao je kroza zube i mahao rukama da bi se
odbranio od nasrtljivih insekata.
Luk je mislio o hladnim sivim očima gospođe Sigsbi i njenom
odbijanju da mu kaže kako ovakvo mesto može da postoji bez neke
vrste... šta bi bio ispravan izraz? Možda ekstremni pritisak. Kao da ga je
izazivala da izvede proračun.
Radi ono što se od tebe traži, pa ćeš izaći na sunce. Veruj mi da će
tako biti.
Imao je samo dvanaest godina. Znao je da je njegovo iskustvo
ograničeno, ali je u jednu stvar bio prilično siguran: onaj ko ti kaže
veruj mi, obično bestidno laže.
„Da li ti je bolje? jesi li spreman da nastaviš, sine moj?”
„Jesam”, Luk se ispravio. „Ali nisam tvoj sin.”
Hadad se nacerio; zlatni zub mu je blesnuo. „Zasad jesi. Ti si sin


Instituta, Luk. Mogao bi da se opustiš i navikneš na to.”

12

Hadad je pozvao lift kad su ušli u rezidencijalnu zgradu. Rekao je
„doviđence” i ušao unutra. Luk je krenuo ka svojoj sobi i ugledao Nikija
Vilholma. Sedeo je na podu preko puta aparata za led. Jeo je kolač s
puterom od kikirikija. Iznad njega je bio poster s dve nacrtane veverice,
sa stripovskim balonima koji su im izlazili iz nasmešenih usta. Na
levom je pisalo: „Živi život koji voliš!” A na drugom: „Voli život koji
živiš!” Luk je zbunjeno posmatrao poster.

„Šta takav poster na ovakvom mestu predstavlja, pametnjakoviću?”,
pitao je Niki. „Ironiju, sarkazam ili proseravanje?”

„Sve troje”, rekao je Luk i seo pored njega.
Niki mu je ponudio kesu. „Hoćeš jedan?”
Luk se poslužio. Rekao je „hvala” i skinuo papir s kolača. Pojeo ga je
u tri brza zalogaja.
Niki ga je zbunjeno posmatrao. „Dobio si prvu injekciju, zar ne?
Otvaraju apetit za šećerom. Možda nećeš jesti mnogo za večeru, ali ćeš
pojesti desert. Garantovano. Jesi li video neke tačke?”
„Nisam.” Setio se kako je presamićen stiskao kolena dok je čekao da
vrtoglavica prođe. „Možda. Šta su one?”
„Tehničari ih zovu Štazi svetla. Ona su deo pripreme. Dobio sam
samo nekoliko injekcija i malo blesavih testova, zato što sam TK poz.
Isto kao i Džordž. I Ša je TP poz. Dobićeš više ako si običan.” Nastavio je
posle kraćeg razmišljanja. „Pa, niko od nas nije običan, jer ne bismo bih
ovde. Ali znaš šta sam hteo da kažem.”
„Pokušavaju li da pojačaju našu sposobnost?”
Niki je slegnuo ramenima.
„Za šta nas pripremaju?”
„Za ono što se dešava u Zadnjoj polovini. Kako je prošlo s kraljicom
kučki? Je li ti održala govor o služenju svojoj zemlji?”
„Rekla je da sam regrutovan. Ja bih rekao da sam otet. U
sedamnaestom i osamnaestom veku, znaš, kad bi kapetanima zatrebali
mornari za brodsku posadu...”
„Znam šta je prisilno regrutovanje, Luki. I ja sam išao u školu. I ne


Click to View FlipBook Version