Andy McNab-Izravna akcija

Andy MekNab IZRAVNA AKCIJA

BIBLIOTEKA ANDY MekNab Svezak 12. Prvo hrvatsko izdanje Uređuje MIROSLAVA VUĈIĆ S engleskoga preveo VLADO OPAĈIĆ TARGA ZAGREB, 1997. Naslov izvornika Immediate Action Copyright (c) 7995. byAndy MekNab Copyright prijevoda (c) 7997. by Vlado Opačić Nicku, Alu, Andyju, Joeu i Paulu, da ne bismo zaboravili.

Prozori i vrata zgrade bili su zabijeni daskama i obavijeni bodljikavom ţicom, no to nas neće zaustaviti. Stara ploča nabreklog lima, zabijena preko okvira nekih vratašca, bila se nadigla sa strane. Utisnuvši motku u procijep, navalio sam se svom svojom teţinom. Ĉavli su popustili. Nekoliko se ruku dohvatilo kuta ploče i povuklo. Metal se dovoljno savio stvorivši rupu kroz koju smo se mogli provući. Mutno se svjetlo probijalo niz šest sedam svjetlarnika na ravnu krovu desetak metara povrh naših glava. U polumraku sam tu i tamo nazirao hrpe nekakva ţeljeza na golom betonskom podu, no, zanemarimo li ih, sve je ostalo izgledalo pusto. Osjećao sam vlaţan vonj plijesni, trulog drveta i ţbuke. Vladala je potpuna, sablasna tišina; da smo izazvali i najmanji šum, odjeknuo bi ovim golim prostorom. Najvjerojatnije ga nitko izvana ne bi čuo te ne bi dignuo uzbunu, ali nisam htio ništa riskirati. Pogledao sam ostale i kimnuo prema stubištu na drugoj strani. Koraknuvši naprijed, nogom sam dotaknuo nekakvu limenku. Konzerva se otkotrljala po podu i zveknula o hrpu ţeljezarije. Odostrag, preko ramena, stigla je prošaptana psovka. Mogao sam zaključiti da će nas stubište odvesti do uredskih prostorija na polukatu, a potom još više do vratašca na krovu koja se otvaraju u nebo. Kad dospijemo do krova, tamo će tek postati zabavno. Na deset metara visine činilo nam se hladnije nego u prizemlju. Duboko sam izdahnuo i promatrao kako mi se sapa pretvara u oblak. Počeo sam drhturiti. Otišao sam do ruba ravnog krova i pogledao dolje na vrškove uličnih svjetiljki i njihove barice svjetla. Ulica je bila pusta. Nije bilo nikoga tko bi nas vidio. Ili čuo prasak lomljenja stakla. Hitro sam se okrenuo i pogledao tri spodobe koje su stajale uz jedan svjetlarnik. Trebale su biti četiri. Djelić sekunde kasnije iz dubine unutar zgrade začuo se mukli udarac. – Dţon! – zazvao je netko glasnim, tjeskobnim šaptom. – Dţon! I prije no što sam pogledao kroz škrbastu rupu, znao sam da će biti mrtav. Svi smo to znali. Zgledali smo se, a onda potrčali natrag

prema krovnim vratašcima. Dţon je leţao potpuno mirno. Iz njegova tijela nije dopirao nikakav zvuk. Leţao je licem prema betonu, a negdje iz usta polako se stvarala tamna lokvica krvi. U polumraku je izgledala blistavo. – Bjeţ`mo odavde – rekao je netko, pa smo se kao jedan ustremili na vrata. Ţelio sam samo dospjeti kući i zavući glavu pod pokrivač, misleći da me onda nitko nikad neće naći kao što se i razmišlja kad ti je tek osam godina. Sljedećeg je popodneva svuda uokolo vrvjelo od policije. Okupili smo se kako bismo bili sigurni da ćemo svi govoriti isto, jer smo, u biti, mislili da smo ubojice. Nikad nisam bio toliko uplašen. Bilo mi je to prvi put da vidim nekog mrtvog, no nije me uznemirivao sam pogled na truplo: daleko sam više strepio od toga što li će se dogoditi ako me uhvate. Vidio sam sama sebe kako ostatak ţivota provodim u zatvoru. Razmišljao sam da bih radije bio umro nego da mi se to dogodi. Sve dotad proţivio sam vrlo obično djetinjstvo. Nisu me grdili, niti tukli, niti zlostavljali. Bilo je to uobičajeno, prosječno djetinjstvo. Imao sam starijeg brata, kojeg su posvojili, no koji se odmetnuo od kuće i zavojačio. Moji roditelji, kao i svi ostali ljudi našeg naselja u Bermondseyju, mnogo su vremena provodili bez posla i uvijek su bili bez love. Zadnji posao moja je majka imala u tvornici čokolade tijekom tjedna, a vikendom bi radila u automatskoj praonici rublja kao pomoćna pralja. Stari je noću vozio dostavno vozilo, a danju se laćao svega što bi mu dopalo ruku. Krpao je automobile i uvijek pred sobom imao kakav petnaest godina stari Ford Perfect ili Hillman Imp na kojemu bi radio. Ĉesto smo se selili, uvijek u potrazi za poslom. Ţivio sam na ukupno devet različitih adresa i išao u sedam škola. Mama i tata su se, dok sam bio malen, preselili u Herne Bay. Nije se posrećilo, pa su se morali potruditi da se ponovno dokopaju gradskoga stana. Mama je ostala u drugom stanju te rodila dečkića, a ja sam morao godinu dana ţivjeti s tetom Nell. To mi uopće nije teško palo. Teta Nell bila je sjajna. Stanovala je u Catfordu, a škola je bila odmah iza ugla. Najbolje od svega bilo je to da mi je navečer davala toplo mlijeko i – nečuvena li luksuza – keks. Odavde smo prešli u gradski stan te nekoliko godina ţivjeli u stambenom naselju u Bermondsevju. Dţordţ, muţ tete Nell, umro je i mojoj mami ostavio nešto novca, kojim je ona odlučila kupiti kafić na uglu. Preselili smo se u Pekham, no posao nije uspio. Moji

roditelji nisu imali poslovnog duha i sve se izjalovilo – čak ih je i računovođa oderao. Preselili smo se u privatni stan, unajmivši pola kuće. Na katu je ţivio moj ujak Bert. Mama i tata su najamninu plaćali inkasatoru, ali je ovaj nije prosljeđivao vlasniku stana, pa su nas na kraju deloţirali; završili smo u nuţnom smještaju gradskog stambenog poduzeća. Novca je uvijek nedostajalo. Ţivjeli smo na onome što je mama zvala ´medinom kašicom´ – mlijeko, kruh i šećer, sve to ugrijano. Jednom su nam isključili plin, a jedini izvor topline u stanu bila je električna grijalica s tri grijača. Mama ju je poloţila vodoravno na pod sobe i rekla da smo na logorovanju. Zatim je na peć oprezno stavila tavu i skuhala večeru: medinu kašicu. Smatrao sam da je izvrsna. Pridruţio sam se svojoj prvoj klapi. Vođa je izgledao poput glavnog pjevača grupe Rubettes. Tata drugoga dečka drţao je u Balhamu prodavaonicu rabljenih automobila; mislili smo da su grozno bogati jer su jednom za praznike otišli u Španjolsku. Treći je pak tip u nekoj nezgodi ozlijedio oči, pa je stalno morao nositi naočale; bio je, dakle, izvrstan predmet zajebancije. Takvi su, eto, bili ti dečki, trojica glavnih u naselju. Ţelio sam biti član klape, ţelio sam biti jedan od njih. Igrali smo se na, kako smo ih zvali, ´bombardiralištima´ – kućištima starih zgrada koje su srušene da bi se napravila gradilišta novih naselja. Ponekad smo se motali po napuštenim zgradama – jednoj na Long Laneu, koju smo zvali Maxwellovom praonicom. Pjevali bismo pjesmu Beatlesa ´Tres, tres, Maxwellov srebrni čekiću´, šunjali se zgradom i kamenjem razbijali stakla. Posvuda su bile oznake ´Zabranjen ulaz´, valovit lim, ploče i bodljikava ţica, ali to nas je samo još više draţilo da uđemo unutra. Popeli bismo se na krov, a svjetlarnici su nam sluţili kao odskočna daska u izazivačkim igrama. Bilo je zabavno dok onaj klinac nije pao i umro. Promijenio sam klapu. Da bi me prihvatili, morao sam prinijeti šibicu ruci i drţati je tako sve dok mi se koţa ne bi zadimila i ne bih dobio opeklinu. Strašno sam bio zadovoljan samim sobom, ali kad se mama vratila iz svoje smjene u praonici rublja, vidjela je u kakvu je stanju moja ruka i poblesavila. Nisam shvaćao zašto. Odvukla me u kuću glavnog pjevača Rubettesa i urlala na njegovu staru. Dvije su se mame gadno izdirale jedna na drugu na stubištu, a nas smo dvojica samo stajali i cerekali se. Meni je bilo bitno samo to da sam upao u klapu – a one neka se čerupaju koliko im drago.

Što sam se više druţio s drugim klincima, to sam sve više zapaţao da nemam toliko perja kao oni. Nastupila je era skinheada i svi su morali imati hlače Docker Green i cipele Cherrj Red. Rekao sam da ne ţelim ni jedno ni drugo. Jednom tjedno odlazili bismo na bazen, a iza toga obavezno na sladoled Love Heart ili kekse Arrowroot iz vrča. Nikad nisam imao novaca ni za jedno ni za drugo, pa sam uvijek morao od nekoga pokušati uţicati polovicu keksa. Nikad nisam okusio Love Heart, no jednoga sam dana odnekud naţicao dovoljno love pa se posebno radi toga uputio da kupim taj sladoled, a onda se ispostavilo da su ga prestali proizvoditi. Umjesto sladoleda kupio sam prutić Aztec; osjećao sam se vrlo odraslim. Na nesreću, nije bilo nikoga pred kime bih se pravio vaţan, jer sam, naime, bio posve sam. Jednom sam se pokušao uključiti u skaute, ali nikad nisam dotjerao do uniforme. Ĉlanarinu smo morali plaćati tjedno, ali sam u prvo vrijeme laganjem uspio izbjeći plaćanje. A onda, utorkom uvečer, morali smo imati sportske šlape da bismo igrali fives. Nisam ih imao, pa sam poplašio tuđe. Uhvatili su me i dali mi veliku lekciju: ´Krasti je ruţno.´ Sa skautima je tako bilo gotovo. Znao sam da stariji dečki do novca dolaze radeći, pa sam popričao s mljekarom i uvjerio ga da mi dopusti da mu pomaţem pri nedjeljnoj dostavi u naselju. Davao bi mi pola krune, čime bih kupovao primjerak Whizzer & Chipsa, bocu Coca Cole i prutić Mars. Tako bi mi ostao samo novčić od šest penija, ali isplatilo se. Sve je ovo za me bilo vrlo vaţno – to kupovanje Coca Cole i prutića Mars – jer su tako radili odrasli, pa makar se to događalo tek jednom na tjedan. Jedan iz klape nosio je ´protektirane´ koţnate cipele, koje su bile modni hit. I kosa mu je uvijek bila blistava, kao da je upravo došao s kupanja. U našoj smo se kući kupali samo nedjeljom. On se kupao svake večeri, što sam ja smatrao profinjenim. Znali smo ići u njegovu spavaću sobu i prekapati po njoj; jednoga sam dana opazio da u škrabici ima novčanicu od deset šilinga. U mojim je očima bio bogatun, pa sam pomislio da mu taj novac neće nedostajati. Poplašio sam ga, a o tome se nikad nije ništa čulo. Počeo sam krasti sve više i više. Mama je u Coopu običavala uzimati veliku količinu stvari na vjeresiju. Kad me slala po mlijeko i neke druge sitnice, uzeo bih još poneku stvar i stavio je na račun; znao sam da ga neće provjeravati, da će ga, kad bude pri novcu, jednostavno

platiti. Nikad nisam ţivio sa svojim starijim bratom. Sjećam ga se samo kako je dolazio kući iz vojske s darovima. Nisam ga zapravo poznavao, baš kao ni on mene. Kad je jednom zgodom bio kod kuće na dopustu, zapazio je, međutim, kako je moje čitanje jadno, pa me stao poučavati. Mora da mi je tada bilo osam ili devet godina, a još uvijek nisam znao abecedu. Posjeo me i natjerao da je izgovorim. Ĉudno sam se i ugodno osjećao što gubi vrijeme sa mnom. Ipak, ta kratka lekcija nije bila dovoljna da me promijeni. Kad sam krenuo u srednju školu, sposobnost čitanja bila mi je kao u sedmogodišnjaka. Jednoga sam dana zakasnio u školu; hodao sam hodnikom. Nadstojnik me ščepao za ovratnik i rekao: – Kamo ćeš ti? – U svoju učionicu. – Gdje su ti cipele? Pogledao sam dolje u šlape. Nisam razumio što ţeli reći. A onda mi je sinulo. – Ove godine nisam dobio cipele. Morao sam poći po obrazac molbe za potporu da ga roditelji potpišu. Tako sam dobio besplatnu autobusnu iskaznicu, besplatan školski objed. Nisam bio jedini: školi su pripadali okruţi Brixton i Pekham, pa je mnogo klinaca bilo u istom poloţaju kao i ja. No svejedno, iz ovoga sam se društva ţelio izvući. Lopovluci su postali glupi. Počeli smo s krađama pera iz Wool– Korth´sa za vlastite potrebe, a uskoro smo maţnjavali stvari za prodaju. Prolazili bismo pokraj prodavaonice rabljenog pokućstva koja je na pločnik izloţila nekoliko novih komada namještaja. Za oko mi je zapeo mali, okrugli vinski stolić; potrčali smo i pokupili ga, a onda otišli do druge prodavaonice staroga namještaja pa ga prodali za deset šilinga. Smjesta smo ih potrošili u Rossovu kafiću na pecivo sa sirom i kapućino. Jednoga sam dana ukrao novac jednom susjedu tete Nell. Otišao sam s tom novčanicom od jedne funte u prodavaonicu slatkiša, a moja se teta Nell, da to nisam niti znao, našla iza mene. Ništa tada nije rekla, ali je telefonirala u školu. Ravnateljica škole pozvala me u svoj ured i rekla: – Što si radio s onolikim novcem? – Našao sam jedno staro zrcalo – rekao sam – nabavio malo laka,

popravio ga, prodao i za nj dobio dvije funte. Izvukao sam se sretno. Pomislio sam da sam silno pametan, a da su svi ostali budale jer mi dopuštaju da ih potkradam. Zbog toga što su mama i tata puno radili, imao sam mnogo slobode. Uzvratio sam im to time što sam postao pravi gad. Mama je bila slomila nogu, pa je jedne večeri sjedila u sobi i gledala ´Gradić Peyton´. Rekla je: – Nemoj pojesti onu zadnju naranču, Andy. Pojest ću je kasnije za večeru. Znao sam da ne moţe ustati i udesiti me, pa sam uzeo naranču i počeo je guliti, bacajući koru kroz prozor. Mama je pobješnjela, ali sam ja naranču pojeo pred njom, a onda, kad se tata vratio, utekao iz kuće. Okliznuo sam se na narančinu koru i slomio zglavak. Nakon škole, a katkad i umjesto škole, odlazili smo krasti po DuKvitch Villageu i Pengeu, područjima za koja smo smatrali da su zasluţila da ih se opljačka. Bazali smo pokraj ljudi što sjede na klupama u perivojima, grabili njihove torbice i onda – crta. Ili bismo naišli na auto koji su ljudi načas ostavili bez paske, jer su otišli djeci kupiti sladoled; nagnuli bismo se kroz prozor i dokopali njihovih stvari. Ako je auto bio unajmljen ili strane registracije, znali smo da u njemu uvijek ima dobra plijena. A iskustvo nas je naučilo da je u takve aute lako upasti. Prilikom školskog objeda često smo skidali školske jakne i skrivali ih u naprtnjače kako nas pri krađi nitko ne bi mogao identificirati. Mislili smo da smo uţasno pametni. To što smo bili jedina srednja škola u čitavoj četvrti nije nam uopće padalo na um. Zatim bismo švrljali gledajući što bismo mogli maznuti. Jednog smo dana upali u neki auto, uzeli čitav tovar pisama te ustanovili da su u njima čekovi. Vjerovali smo da ćemo ih unovčiti. Ni jedan od nas nije bio toliko razborit da uvidi kako s njima nećemo moći baš ništa. Jedne smo noći provalili u prodavaonicu sportske opreme na Forest Hillu. Bili smo trojica, a ušli smo preko ravnog krova. I opet nismo znali što ţelimo. Bio je to jedan od onih dućana u kojima si mogao kupiti medalju za plivanje koju ćeš staviti na kupaći kostim. Prva nam je stvar stoga bila da pokupimo nekoliko takvih ordena i tako svi postanemo zlatom okićeni plivači. Nakon toga nismo više znali što bi, pa se jedan od nas posrao u tavu na malom laţnom logorištu koje se kao izloţak nalazilo u izlogu.

Kao četrnaestogodišnjaka obuzeli su me hormoni, pa sam čistoćom i higijenom nastojao impresionirati curice. Na trţnici u Pekhamu moglo se za funtu kupiti pet pari čarapa, ali sve nemogućih boja: ţute i svijetloljubičaste. Pobrinuo sam se da svi vide kako svakog dana nosim čarape druge boje. Isto sam se tako svake večeri odlazio tuširati u plivalište Goose Green. Tuš i ručnik stajali su me 5 penija, 2 penija sapun, a još dva penija vrećica šampona. Nosio sam čiste čarape, bio sam čist da me se moglo ljubiti, ali sam bio predebeo. Ĉini se da cure nisu čoporativno navaljivale na debele mamlaze u narančastim čarapama. Tada je zemlju poharalo ludilo za Bruceom Leeom. Ljudi su kuljali iz puhova na zadnje kino predstave da bi odande izlazili umišljajući da su Karate Kid. Pred Pekhamskim kinima, orijentalnim restoranima i kineskim zalogajnicama petkom uvečer nisi mogao vidjeti ništa drugo doli tipove koji glavama udaraju o ulične svjetiljke ili jedan o drugoga uz zvučne efekte a la Bruce Lee. Gadno sam se zapalio za karate; tri puta na tjedan odlazio sam na trening. Bilo je sjajno. Miješao sam se s odraslima kao i sa svijetom svoje dobi, a počeo sam i gubiti kile. Uz to sam pomalo i trčao. Škola i sve što je mirisalo na nju i dalje su stajali loše. Skompao sam se s nekim momkom koji se zvao Peter, a koji je manšete i veliki, okrugli leptir ovratnik nosio izvan jakne, poput Jasona Kinga. U onim svojim velikim vrećastim hlačama činio mi se grozno šik. Upitao me bih li radio nekoliko tjedana za njegovog tatu – a ja sam objeručke prihvatio ponudu. Njegov je stari bio vlasnik transportnog poduzeća. Peter i ja tovarili smo električnu robu u kamione i onda pomagali pri dostavi. Silno smo se obogatili, ponajviše zato što smo maţnjavali radioaparate, zvučnike i sve ostalo čega smo se mogli dokopati dok vozač nije gledao. Toga sam mjeseca zaradio više od svoga staroga. I među odraslima ovo bi se smatralo dobrim poslom. Moj stav je bio ´Van iz škole jer je to sranje; nađi posao, zaradi neku lovu´, i to je to. Nisam shvaćao koliko ograničavam svoje horizonte, a učitelji mi nisu ništa savjetovali. Previše su vremena morali provoditi napreţući se da nadziru vlastite klince, a kamoli da bi poučavali nas. Nisu imali prilike pokazati nam da ima nečega i onkraj malog svijeta u kojem smo ţivjeli. Nisam spoznao da postoji nekakav izbor, a nije mi ga se niti traţilo. Ondje gdje smo ţivjeli istinski se dobrim poslom smatralo zapošljavanje u tiskari ili u luci. Stupanj niţe bilo bi mjesto vozača

londonske podzemne ţeljeznice ili tesara montera. Sve drugo bila je slobodna profesija. Zapalo me tako da manje više puno radno vrijeme radim za transportnog poduzetnika, razvozeći ljeti Britvicove soda-vode i limunade. Uspijevao sam na kamione utovariti poneku paletu pića viška, prodati je i utrţak strpati u dţep. Zimi sam isporučivao ugljen. Mislio sam da sam ne znam kakav frajer zato što sam mogao dignuti ugljen u ţlijeb. Nisam se mogao otresti starih gospođa koje su me ţeljele napojiti čajem. Mislio sam da znam sve što trebam znati. Saţalijevao sam uboge tikvane u školi, koji su se kinjili ni za što. Ja sam mlatio grdnu lovu; imao sam sve one stvarce koje sam priţeljkivao prije dvije godine. Nevinost sam izgubio jednog nedjeljnog popodneva u petnaestoj godini. Sestra moga kompića imala je valjda sedamnaest godina. Bila je i spremna i pri ruci, no bila je vrlo debela. Nisam znao tko komu čini uslugu. Sve je bilo vrlo šeprtljavo, vrlo hitro, da bi me potom natjerala da joj obećam kako o svemu ovome neću nikom pričati. Rekao sam da neću, ali čim mi se pruţila prilika, govno kakvo sam bio, pričao sam. Ugovorni se posao završio, pa sam počeo raditi u McDonald´su u Catfordu, koji se upravo otvorio. Ţivot je bio vrlo brz i grozničav. Meo sam i ribao podove svakih četvrt sata. Mogao sam napraviti stanku za kavicu, ali sam svu hranu morao plaćati. Nije bilo nikakve mogućnosti da se nekako snađem, jer je sve bilo isuviše dobro ustrojeno. Mrzio sam ih. Lova je također bila jadnička, ali ipak za dlaku bolja od potpore nezaposlenima – a, osim toga, McDonald´s je bio bliţe kući od ureda za nezaposlene. Počeo sam povremeno nakratko iščezavati. S jednim sam klipanom obradio plinski automat njegove tete, pa smo s dnevnim propusnicama otputovali u Francusku, rekavši onima na trajektu da će nas na drugoj obali pokupiti roditelji. Na povratku smo čak ukrali prsluk za spašavanje te ga pokušali prodati u nekom doverskom dućanu. Na roditelje se nisam nimalo obazirao. Ponekad bih se kući vratio u četiri ujutro i mati bi se razgoropadila. Ponekad bi navratila policija, ali nisu mogli ništa učiniti, osim da mi gadno zaprijete. Mislio sam da sam pravi frajer jer nam je pred kućom stajao policijski auto. Toliko sam se razmahao i izvještio da sam se sagibao tako nisko da bih iz javnih zahoda mogao ščepati ručne torbice onih koji su se u njima

nalazili. Jednoga smo dana nas trojica izlazili iz nekog podrumskog stana u Duhvichu u koji smo netom bili provalili, kadli nas je zaskočila policija. Blizu ţeljezničkog kolodvora uhvatio nas je policajac sa psom. Ĉim me policija zgrabila, uplašio sam se. Blefirao sam u marici, jer ona druga dvojica nisu pokazivala nikakva straha. No čim su nas u stanici razdvojili, ţelio sam policajcima pokazati da sam usplahiren. Ţelio sam da se saţale nada mnom, da vide kako nisam baš tako loš, nego da sam jako povodljiv. Policijska je stanica bila građena na prijelazu stoljeća: stropovi su bili visoki, zidovi debelo obojeni, podovi ulašteni. Iščekujući u prijamnoj prostoriji, čuo sam škripu čizama izvana, iz hodnika. Silno sam ţelio da netko uđe; ţelio sam da shvate kako nisam loš; zajebao sam se, ali za to su kriva ona druga dvojica. Srce mi je ţestoko tuklo. Poţelio sam se mame. U trbušnoj šupljini javio mi se onaj isti grozni osjećaj kao i onda kad sam hrlio kući iz Maxwellove praonice. Vidio sam sebe kako dopadam Borstala ili zatvora ili pak kao novo mlado meso u pretrpanom krilu istraţnog zatvora. Oduvijek sam s divljenjem gledao lokalne tipove koji su bili u zatvoru i mislio kako su oni zaista čvrsti dečki. Sada sam shvatio da je i njima ovo moralo biti mrsko. Svekoliko njihovo napuhavanje da su ´bili unutra´ bilo je tek šuplje hvalisanje; ovo nije bilo ni blistavo ni uzbudljivo. Bilo je grozno. Kad su moji roditelji došli u policijsku postaju i kad sam u maminim očima ugledao stid i razočaranje, pomislio sam: I to li je, dakle, to? Hoću li ja ovako čitav ţivot? Već to što su se za mnom zalupila vrata ćelije bilo je dovoljno strašno. No nikad ranije nisam vidio mamu u takvu stanju i osjećao sam se grozno. Odlučio sam se promijeniti. Sjedeći onako samotan u prijamnoj sobi, rekao sam samom sebi: – Dobro, što ću dalje? Počet ću se nekako sređivati. U jednom kratkom razdoblju u školi me zaokupio engleski. Napisao sam sastav o kapetanu Scottu i dobio najbolju ocjenu. Pomislio sam da je to zbilja sjajno, ali nisam ustrajao. Nakratko me zainteresirala povijest i s uţitkom sam izrađivao model anglosaksonskog sela. Moţda bih mogao poći odatle. Nisam ţelio završiti kao još jedan od lokalnih luđaka koji misli da je guba zato što ima Mark III Cortinu i zlatni lančić oko vrata. Pa što ću dalje sa sobom? Ni na koji način nisam mogao dobiti pristojan posao u juţnom Londonu. Nisam bio ni školovan, a nisam imao

ni sklonosti za rad u tvornici. Negdje u zakutku svijesti oduvijek su bile ideje o vojsci. Dok je moj ujo Bert ţivio na katu, čuo sam ga jednom kako mami pripovijeda o vojsci. Postao je vojnik malo prije Drugog svjetskog rata jer su se u vojsci dobivala tri obroka na dan. A znao sam i da vojska školuje svoje ljude, jer je mama u tom smislu pričala o mome bratu. Ujne i ujaci bi rekli: ´Dţon je sada daleko´, a moji bi roditelji odgovorili: ´O da, od njega prave čovjeka.´ Vidio sam sve moguće oglase za vojsku – tipovi na daskama za jedrenje koji uvijek izgledaju prekrcani lovom, koji putuju kojekuda i sjajno se provode. I, barem će me odškolovati. Zašto ne bih odsluţio tri godine, pomislio sam, i vidio kako je ondje? Mojem se bratu svidjelo, zašto ne bi i meni? Ako ništa drugo, tako ću se izvući iz Londona. Tek što je počelo saslušanje, kazao sam: – Molim vas, ne ţelim biti u govnima, jer ţelim stupiti u vojsku. Provala u onaj stan nije bila moja zamisao. Ja sam se samo pridruţio. Kazali su mi da čuvam straţu. A onda su izletjeli iz stana, a ja za njima. Blebetao sam i blebetao. Strpali su me na tri dana u istraţni zatvor prije no što će me izvesti pred sud. Mrzio sam svaki trenutak koji sam proveo iza brave i zakleo se sam sebi da, izvučem li se sretno, više nikad neću dopustiti da mi se ovo dogodi. Duboko u sebi znao sam da ću morati učiniti nešto doista odlučno, ili ću završiti tako da ću čitav ţivot zajebavati u Pekhamu druge i oni mene. Na Sudnji dan ona su dvojica uvjetno kaţnjena, a ja sam prošao s opomenom. Bilo mi je na volju da nastavim ondje gdje sam stao ili pak da svima, uključujući i sebi samom, pokaţem da ovaj put mislim ozbiljno. Uskočio sam u autobus koji će me odvesti do vojnog odsjeka. Ţelim pilotirati helikopterima – rekao sam naredniku u uredu za novačenje. – Ţelim ući u zrakoplovstvo. Pristupio sam jednostavnom ispitu iz engleskog i matematike i pao. Dođi za mjesec dana i pokušaj ponovno – kazao mi je narednik. – Ispit će biti na vlas isti. Otišao sam u javnu knjiţnicu te proučavao knjigu o osnovama aritmetike. Svladam li mnoţenje, rekao sam samom sebi, nikad više neću morati slušati tresak zatvorskih vrata. Za četiri tjedna vratio sam se, sjeo pred iste zadatke i poloţio s dva boda viška. Narednik mi je dao hrpu obrazaca da ih ponesem kući.

– U koji ćeš rod? – upitao je tata. – Zrakoplovni korpus vojske. – To je u redu. Nismo ni za kakva pješačka sranja. Ondje ništa ne naučiš. Dobio sam putni nalog te otputovao u Sutton Coldfield na trodnevni postupak razvrstavanja. Podvrgli su nas zdravstvenim pregledima i jednostavnim testovima tipa ´ako se ovaj zupčanik okreće u ovom smjeru, u kojem će se smjeru okretati onaj?´, a ponešto i sportskim aktivnostima. Gledali smo filmove; pričali su nam o borbenim i pričuvnim jedinicama i gdje je sve vojska u svijetu. Uţivao sam. Zrakoplovni korpus kao da je djelovao posvuda; Cipar i Hong Kong bili su za početak sasvim dobri. Međutim, kako sam prolazio testove, pred očima mi je pukla grozna istina da nema načina na koji bih ja postao pilot. Mnogo je drugih kandidata bilo u kategoriji mozgovnih kirurga: krcati najboljim ocjenama, bili su predodređeni za školovanje za buduće mehaničare i mjernike. Da bih dospio na obuku za pilota, morao bih biti ista liga s njima, a nisam imao nikakvih kvalifikacija. Sve ono vrijeme što sam potratio kinjeći se ugljenom i limunadom bljesnulo mi je pred očima kao što se to valjda događa čovjeku koji se utapa. Prvi put otkako sam dovoljno odrastao da sam nešto poduzmem našao sam se okruţen momcima koji imaju nešto što ţelim – no ovaj put to nešto im se nije moglo zdipiti. U završnom razgovoru časnik mi je rekao: – Moţeš stupiti u Zrakoplovni korpus i školovati se za utovarivača goriva. Međutim, mislim da ne bi bio najprikladniji za taj posao. Ti si tip aktivna čovjeka, zar ne, MekNab? – Mislim da jesam. – Vjerojatno snatriš o putovanjima, o tome da vidiš nešto od svijeta? – Baš tako. – Pa kad je tako, jesi li razmišljao o karijeri u pješaštvu? Ondje su veće mogućnosti – bataljuni se premještaju svake dvije tri godine, dakle ići ćeš na razne strane. Za mlada čovjeka taj je ţivot mnogo uzbudljiviji. Imamo slobodnih mjesta u Kraljevskim zelenim jaknama. – U redu, prihvatit ću nešto od toga. Bio sam sretan, pun sebe. Mislio sam da sam uspio, da sam muškarac, da sam sada u vojsci. Nisam mogao dočekati da se vratim kući i svojim roditeljima priopćim novost.

– U što si ti to ušao? – upitao je stari podiţući pogled s novina. – U Kraljevske zelene jakne. – Što je to? – Dio Lake divizije – sjao sam. – Znaš, lakog pješaštva... – Mamlaze jedan! – prasnuo je, hitnuvši novine na pod. – Ništa nećeš naučiti. Samo ćeš trčati okolo grbeći se pod teškom naprtnjačom na leđima. No nije me mogao uzdrmati. Nakon nekoliko dana, kad je bilo jasno da sam se čvrsto odlučio, mama mi je predala jednu omotnicu i rekla: – Mislim da trebaš doznati o ovome. Otvorio sam omotnicu i izvukao ispravu o posvojenju. Nije me osupnula. Znao sam da mi je brat posvojen i oduvijek sam kao nešto što je samo po sebi razumljivo smatrao da je tako i sa mnom. To me doista nije uzrujalo. – Tvoju sam pravu majku upoznala kad si imao otprilike godinu dana – rekla mi je mama. – Kazala je da radi za nekog grčkog useljenika koji je u Englesku došao pedesetih godina i koji vodi nekakav noćni klub u West Endu. Ona je u tom klubu prodavala cigarete; imala je sedamnaest godina kad je s njim ostala trudna. Rekla mi je da ni jedno ni drugo ne ţele dijete, pa je stoga dijete ostavila u plastičnoj vrećici na stubištu bolnice. Mama i tata starali su se o meni gotovo od tog trenutka, a zatim su me i posvojili. – Nije joj baš bilo osobito stalo do tebe, Andy – rekla mi je mama. – Kazala mi je: ´Uvijek mogu imati i druge klince.´ Rujna 1976. napravili su mi, kako sam ja barem mislio, najuţasniju frizuru na svijetu i ukrcali me na vlak za Folkestone West. Autobusi na kat čekali su da čitavo društva prevezu u dočasnički bataljunski logor u Shorncliffeu. Ĉim smo se ondje okupili, opet su nas sve – bilo nas je tisuću – ošišali. I to zbilja gadno, do koţe, ostavivši nam samo čuperak na vrh glave, poput nekakva busena. Odmah mi je bilo jasno da ću ovo mjesto zamrziti. Prvih nekoliko dana prošlo je u sranjima, izdavanju opreme i daljnjim drekadama. Nismo mogli nositi traperice – nije priličilo gospodi. Stav mirno morali smo zauzeti čak i kad bi običan vojnik ušao u prostoriju. Mislio sam da sam čvrst, no ovdje je bilo ljudi uz koje sam izgledao

kao pravi mlikoguzan. Mišice su im bile istetovirane u domaćoj radinosti; pušili su cigarete koje su sami motali. Ako nisu mogli pronaći nekoga s kim bi zapodjenuli tučnjavu, jednostavno bi se koškali međusobno. K vragu, pomislio sam, kako li će tek izgledati kad dođem u bataljun? Poţelio sam van. Bio je to ţivot prepun tjelovjeţbe. Ako nismo marširali, trčali smo. Po čitav smo dan gimnasticirali, trčali i skakali. Na kraju sam to i zavolio. Otkrio sam da mi trčanje sasvim dobro ide, pa sam se sve više i više bavio sportom. Za mlada vojnika dio svakog odabira ili osnovnog uvjeţbavanja bilo je stavljanje u ţrvanj. U četverokut bi se sastavile četiri klupe i onda bi izdvojili dvojicu koji bi ondje jedan drugog mlatili da se sve praši. Većina momaka ušla bi u borilište i mlatarala rukama kao idioti. Razbijači iz Glasgovva i Sheffielda bili su nešto dotjeraniji, no zaprepastio sam se ustanovivši da je jedan od najboljih udaraca među svima njima iz Pekhama. I dok si okom trepnuo, našao sam se u boksačkoj momčadi čete. Jedna od dobrih stvari koje idu s uvrštavanjem u bilo koju sportsku momčad u vojsci jest to da si pošteđen svih drugih vjeţbi. Druga je to da čitav dan posvuda hodaš u smeđoj trenirci, osjećajući se i izgledajući pomalo posebno. Pobijedio sam u svoje dvije borbe u velter kategoriji, a moja je četa osvojila prvenstvo bataljuna. Dospjeli smo u armijski finale, gdje sam postao šampion u velter kategoriji. Što se mene tiče, moja je sudbina bila zapečaćena: ići ću u 1. četu Kraljevskih zelenih jakni, boksački bataljun, bit ću tri godine boksač, a onda izaći iz vojske. Što je još bolje, ta je postrojba bila na odlasku u Hong Kong. Mnogi su momci bili ogorčeni na sportaše. Moţda zbog boje trenirki – ili moţda zbog toga što smo imali privilegij da se svrstavamo na čelo repa za objed. Boksačka se ekipa šepirila jednom o ručku, otišla na čelo repa i počela zajebavati ostale dečke. – Misliš da si nenadjebiv, zar ne? – upitao je jedan od momaka iz Glasgovva. Odgovorio sam mu smijuljenjem te otišao naprijed, čekajući da se otvore vrata. Glasgovvska su mi se usta gotovo uvukla u uho te rekla: – Koja je razlika između tvoje noge i smeđe trenirke? Slegnuo sam ramenima. – Nikakva – kazao je. – I jedna i druga su za kurac. – Snaţno

zaroktavši, zabio mi je vilicu ravno u bedro. Posrnuo sam korak natrag i pogledao nogu. Vilica je u mojoj nozi bila zabodena do kraja zubaca. Zgrabio sam je i lagano povukao, ali se mišić noge ukrutio, pa je nisam mogao izvući. Napregnuo sam se koliko god sam mogao i izvukao je. Šiljci su se crvenjeli od krvi, a ja sam se okrenuo i izišao iz kantine. Nije bilo šanse da izustim išta. Bilo je to tako sve dok nisam zamaknuo za ugao, kad sam rukom pokrio usta i vrisnuo. Boksanje je završilo. Vratio sam se u vod; još uvijek mi je preostajalo barem šest mjeseci da svladam isti program. Bio sam ponešto zaostao. Prošao sam obuku s oruţjem, ali nisam imao vremena da je utvrdim. Bilo mi je, u pravom smislu riječi, kao da su me spustili na zemlju; ostali su znali mnogo više od mene. Ali jako sam se potrudio, pa sam čak ishodio i promaknuće. U zadnja tri mjeseca dali su nam činove, od mlađeg kaplara do nečeg tome sličnog. Mačji kašalj! Petkom ujutro sudjelovali smo u pukovnikovu crosscountryju na šest milja dugoj stazi u logoru i oko njega. Cijeli je bataljun morao trčati. Ako si stigao iza pukovnika, morao si utrku ponoviti u nedjelju, pa bio ti u stoţeru ili pak puki novak. Nakon toga odlazili bismo na vjeţbalište da se navikavamo na vlagu, studen i glad. Uţivao sam u tome; barem smo bili podalje od logora. U tome sam postajao sve bolji i bolji, i tome sam se strašno radovao. Postojao je jedan ritual. Dočasnik vojne policije izišao bi iz straţarnice i odzdravljao svakome. Bilo je to prvi put što nam netko iskazuje poštovanje. Teturali bismo natrag u vod, s onim našim glupavim limenim kapama, s opremom koja bi se bila objesila, smradni, lica premazanih komuflaţnom kremom, a on bi izišao i pohvalio nas. – Dobro obavljeno! Nastavite tako i dalje! – zagrmio bi. U meni se javljao osjećaj ponosa koji nikad ranije nisam oćutio, posebno zbog toga što nas je taj dočasnik inače stalno podjebavao. Zatim je nastupilo čišćenje oruţja, koje bi trajalo do kraja subotnjeg ili nedjeljnog jutra. A onda – vikend! Nismo mogli ići kući, a vani smo mogli biti samo do deset – i to samo u tom gradiću. Za dečke iz Folkestonea bili smo neugodnost zato što smo imali novaca. Djevojci si za one tri funte tjedno mogao priuštiti sasvim lijep provod. U Folestone Rotundi upoznao sam djevojku po imenu Kristina, pa smo se počeli sastajati kad god smo samo mogli. Počeo sam doista u svemu uţivati.

Konačno sam se uklopio u sistem ´pusti mozak na pašu´ – radi ono što ti reknu, čak i kad znaš da je krajnje blesavo, i svi će biti sretni i zadovoljni. A što sam više uţivao, to mi je taj sistem manje smetao i to sam bolje prolazio. Vjeţbe su postajale sve napornije. Dvije tri noći u tjednu proboravili bismo na otvorenom, a vrhunac je bio dvotjedno ratno logorovanje, tijekom kojega su se izvodile sve moguće faze ratovanja, i to uz upotrebu bojnog streljiva. Sada sam napokon počeo shvaćati što ja to radim. Prije toga bih samo iskopao rupu i sjeo u nju. Sada sam pak znao zašto sjedim u njoj. Svakih osam tjedana imali smo dopust. Kad sam se jednom vratio, sreo sam se sa svojim starijim drugovima u Pekhamu, ali došlo je do zamjetne promjene. Razišli smo se. Već nakon tako kratkog vremena naši su se svjetonazori promijenili. Zanimalo ih je samo ono što je zanimalo i mene prije nego što sam otišao: prenemaganje. Nisam se osjećao nadmoćniji – moţda upravo suprotno. Mislio sam da propuštam nešto zabavno. Razgovarali su o odlasku u Margate, ali u nedjelju ću ja u svojoj najboljoj odori stupati prema garnizonskoj crkvi. Usprkos tome, jedva sam čekao da se vratim u svoj bataljun. Izabrali su me za jednog od straţara na završnom nastupu, pa sam dobio pismo u kojem je stajalo: ´Ĉestitam na dodijeljenom Maču Lake divizije. Dobro obavljen posao. Istinski se nadam da će ti karijera biti uspješna.´ Pojma nisam imao što je to Mač Lake divizije. Otkrio sam da svaka pukovnija ima tu nagradu koja se dodjeljuje mladom vojniku koji najviše obećava. Isto sam tako ustanovio da ona podrazumijeva jednodnevnu probu, na kojoj sam morao uvjeţbavati uspinjanje, rukovanje, salutiranje, primanje mača i odstupanje. Na kraju je čitav bataljun morao otići u gimnastičku dvoranu, gdje je pukovnik uručio nagrade svim četama. Mač mi se činio prekrasnim i radovao sam se da ću ga gledati obješena na zidu svoje spavaonice. No kad sam sišao s podija, jedan mi ga je narednik oduzeo, davši mi umjesto njega nekakav nagradni pokal. Mač se vratio u pukovnijski muzej. Završna je parada bila doista svečanost. Došli su moji roditelji i moj stariji brat s obitelji. Bilo je zbilja čudnovato, jer oni nikad nisu marili za takve stvari – mama i tata nikad nisu išli ni na roditeljske sastanke. Zapravo, bilo je to prvi put da se netko moj negdje pokazao.

Bio je to zbilja dan kad sam pomislio da sam postao vojnik. Imali smo na sebi značku i opasač našeg bataljuna, a čim smo se vratili sa završne parade, mogli smo na se staviti našu pukovnijsku oznakuberetku Zelenih jakni. Još smo jednu sitnicu trebali riješiti. Naše divno ulaštene, čavlima potkovane čizme morale su se vratiti u skladišta, osim onih koje će straţari odnijeti u bataljun za svečane namjene. I tako smo se svi poredali u vrstu i udarali čizmama o pločnik sve dok laštilo nije popucalo poput nekog šašavog taraca. Neće ih, bogme, dobiti u ruke nikakav drkadţija da mu bude išta lakše no što je bilo nama! Otišao sam na dvotjedni dopust, a onda se prijavio Centru za formiranje i obuku postrojbi pješaštva u Vinčesteru. Preplavili su me uzbuđenje i zabrinutost kad su nas jedanaestoricu dodijelili vodu odraslih novaka koji je svladavao svih šest završnih tjedana obuke. U usporedbi s našim pješačkim bataljunom za mlade vojnike, ovdje je disciplina bila pravo sranje. Kad smo završili dnevni posao, mogli smo se presvući te iz straţarnice odšetati u središte grada. Na kraju ta tri tjedna rasporedili su nas. Ako si imao braću u nekom bataljunu, ona su mogla zatraţiti da im se pridruţiš; ako nisi, mogao si samo izraziti svoju ţelju i drţati fige. Treći bataljun zvali su ´Kaubojima´, a Prvi ´Borbenim poljodjelcima´. Drugi bataljun KZJ (Kraljevskih zelenih jakni) bio je u Gibraltaru, ali se uskoro trebao vratiti u Ujedinjeno Kraljevstvo na sluţbu u Sjevernu Irsku. Zamolio sam da me upute u Prvi bataljun KZJ zbog boksa i zbog toga što su oni trebali otići u Hong Kong. I tako sam, naravno, dospio u 2. KZJ. Nisam bio baš oduševljen – osobito kad sam otkrio da njih zovu ´Ţenskim torbicama´. – Odakle si? – upitao me stariji narednik u krugu vojarne dok sam stajao ţmirkajući na blještavom mediteranskom suncu. – Iz Londona. – To čujem, glupane! Odakle iz Londona? – Iz Pekhama. – Dobro. Idi u četu B! U mojem streljačkom vodu bilo je šesnaest ljudi. Bilo nam je rečeno da će bataljun, kad u nj stignemo, preuzeti naše ´daljnje uvjeţbavanje´ – upućivanje u poseban način na koji oni rade. Ali 2. KZJ bio je preopterećen; bilo ih je po čitavom Gibraltaru, od ceremonijalnih do graničarskih duţnosti. Svi su bili previše zauzeti da bi nama petorici

posvetili ikakvu pozornost, pa su tako prvi tjedni prošli u besposličarenju. Drugo jutro nakon dolaska otišao sam u glavnu ulicu. Dokle god je pogled sezao nije bilo ničeg drugog do silnih prodavaonica prepunih jeftinih satova i sagova iz Maroka. Većinu tih dućana drţali su azijski i arapski trgovci. Za pet sam funti kupio mami svijetloplavi sag, u koji je smotan i par natikača. Bilo mi je divno: ovdje sam tek nekoliko dana, a već s kazbom sklapam prvorazredne poslove. Prepun oduševljenja, nakon godine dana vjeţbanja, ţudio sam da krenem. Svoj sam raspored smatrao sjajnim – na Sredozemlju smo, tu su plaţe, sunce. Prvi put što sam u inozemstvu, zanemarimo li one jednodnevne izlete u Francusku, i to mi još plaćaju! Zbog toga me stav nekih ljudi pomalo i iznenadio. Neki od starih kvrga bili su nastrojeni izrazito odbojno. Sve im je bilo ´sranje´ i ´jebeno´. Ili bi pak, vrlo tajanstveno, rekli: ´Odoh obaviti jedan poslić´ i nestali. Trebalo mi je neko vrijeme da otkrijem što rade. Većina tinejdţera koji su ušli u vojsku bili su izloţeni nekim nezakonitim stvarima. Bio je to dio kulture, i oni su tu svoju kulturu unijeli sa sobom u vojsku. Mene droge nikad nisu zanimale, uglavnom zato što sam mrzio pušenje, i nikad im nisam bio izloţen. Ĉuo sam sve nazive, ali nisam baš točno znao što je što. A sada, kad sam se s njima doista sreo, preplašio sam ih se; bile su mi nešto potpuno strano. Droge su, rečeno mi je, oduvijek predstavljale problem. Kad se bataljun jednom vratio s prekomorske vjeţbe, u pola tri ujutro, stigla je čitava flotila autobusa. Naravno, lokalna je policija izvršila raciju bataljuna. Tom prilikom nisu našli nikakve nezakonite stvari, ali su pronašli jednog časnika koji se bavio djelatnošću koja je u očima vojnog pravosuđa bila još pogubnija. Bio je, naime, u krevetu s nekim kaplarom iz minobacačkog voda. Ĉini se kao da smo mi pripadali kulturi sedamdesetih, a vojska onoj pedesetih godina. Osjećao sam se kao da ţivim u crnobijelim filmovima koje sam katkada gledao nedjeljom popodne. Svakog smo jutra morali piti punu kriglu ´kvasine´, stoje stari vojni naziv za sok od limunike koji se dobivao mućkanjem iz praška. Mora da je pukovnik čitao knjigu o kapetanu Cooku, pa je mislio da nas mora spašavati od skorbuta. Ĉuo sam priču o jednom časniku koji je stupio u Irsku gardijsku pukovniju. Načelnik stoţera pozvao ga je na stranu i rekao mu: – Kao mlađeg podčinjenog, upoznat ću vas s pravilima. Prvo, nikad

nemojte nositi smeđe odijelo. Drugo, uvijek podzemnu ţeljeznicu nazivajte podzemnom ţeljeznicom, nipošto metroom. Treće, nemojte nikada putovati crvenim autobusom. Ĉetvrto, uvijek nosite šešir i kišobran; i peto, nikada nemojte nositi paket omotan smeđim papirom. – Ni riječi o tome kako prići vojnicima kojima će zapovijedati. Gibraltar je ljeti bio prepun turista, a kako smo obavljali sve ceremonijalne duţnosti, bili smo pravi Boţji dar za svaku zgodnu djevojku koja je voljela uniformu. To je bar bila moja teorija. Jedno sam se popodne uputio u glavnu ulicu u civilu te sam izgledao, u vlastitim očima, kao pravi gibraltarski domorodac. Natrapao sam na lokal po imenu Capri bar, s plastičnom palmom i stolovima sloţenim u polukrug. Vrlo mračno i rafinirano, pomislio sam. Kako bih se što bolje uklopio u okoliš, naručio sam Southern comfort i limunadu, u to vrijeme vrlo bjelosvjetsko piće. Sjedeći tako ondje i slušajući pjesme Stvlisticsa i Ghilitesa, s vremena na vrijeme zapaţao sam dečke koje sam poznavao iz bataljuna kako prolaze i promatraju me kroz prozor. Vlasnik bara bio je Britanac. Prišao mi je da pročavrljamo. Imao je savršenu nasprejanu prosijedu kosu i izgledao je kao četrdesetogodišnjak, no sam je vjerojatno mislio da je još sedamnaestogodišnjak. Nosio je plavi dţemper s velikom crvenom zvijezdom. – Zdravo – rekao je kliznuvši do mene u separe. – Vi ste u mornarici, zar ne? – Ne, u bataljunu sam ondje uz cestu. – Upravo stigli? – N...da. Bilo je posve ugodno. Brbljali smo, a onda je ušla ona Kineskinja. Bila je doista čarobna: blještave hlače, visoke pete; moj se dečko odmah ushitio. Sjela je i pridruţila nam se. – U mornarici ste? – Ne, u bataljunu. Nakon jednog dva pića prošla je lokalom, a ja sam pomislio: mora da sam pošašavio, to je vjerojatno od pića, pa ta bi se ţena sasvim ugodno osjećala u društvu međunarodnog jet seta. Ulazilo je još ljudi i bar se počeo puniti. Iz automata su zasvirale polagane stvari Donnyja Osmonda. Pomalo me hvatalo piće, pa zapravo gotovo da i nisam obratio nikakvu paţnju kad mi je moja nova prijateljica rekla: – Zovi me Pierre.

Za mene je Pierre francusko muško ime, pa nisam skopčao da je i kinesko ţensko. A onda, vrlo polako, počelo mi je svitati. Obazro sam se uokolo i shvatio da je u baru sve sam muškarac. Ponovno sam pogledao Pierrea i zabljesnula me grozna istina. – Odoh načas u zahod – rekao sam odmičući njegovu ruku sa svoga bedra. Odjurio sam, progonjen licima svih onih momaka koje sam vidio kako me gledaju kroz prozor. Nakon toga danima sam hodao naokolo smijući se poput manijaka i govoreći: – Najbolji španjolski omlet u Gibraltaru rade dolje u Capriju. Lokal je, naravno, pun opasnih tipova, ali vrijedi zbog hrane. Bataljun se u Englesku vraćao u studenom, da bi više manje smjesta kretao u South Armagh. Bit ću premlad da odmah odem s njima: morao si navršiti osamnaestu, jer je prethodnih godina nastrijeljeno previše sedamnaestogodišnjaka. To je štetilo ugledu vojske, pa su podigli dobnu granicu. Morat ću, dakle, pričekati svoj rođendan. Otišli smo u Lydd i Hythe na zdruţenu pješačku obuku. Mnogo smo vremena proveli na strelištu za obuku gađanja pod paljbom, uvjeţbavajući snalaţenje u svim mogućim situacijama u kojima bismo se mogli naći. – Baza će nam biti u South Armaghu, razbojničkom kraju – rekao je zapovjednik čete – a četa B ide u Crossmaglen, grad prema kojem je preostali dio toga banditskog kraja puko igralište za golf. Dali su nam planove grada i kazali da ´naučimo´ South Armagh. Tijekom naše obuke ondje se pucalo i tada sam, prvi put u ţivotu, počeo u novinama čitati još nešto osim TV programa. Pri kraju obuke podijelili su nam optičke nišane za oruţje. Tu vrstu opreme nisam nikada vidio, ali sam znao da postoji. To je, dakle, to. Pomislio sam da sam snajperist svjetskog kalibra. U to se vrijeme odjeća pješaštva svodila tek na ono najosnovnije. Ako si htio nešto od toga, morao si sam kupiti. Najegzotičniji predmet koji su nam dali da se pomognemo u studeni koja nas čeka bio je par debelih polarnih čarapa. Navršio sam osamnaestu. U vojsci sam bio već gotovo dvije godine, ali ovo mi je bila prva operativna zadaća. Sve je bilo sjajno. Smatrao sam da ću tako steći vrijedno iskustvo, da ću biti s bataljunom, da sam tvrd i čvrst te da ću zaraditi dovoljno love da si kupim auto i po povratku

priuštim Christini lijep provod. Stočno trgovište Crossmaglen, nama znano kao XMG, nalazilo se na samoj granici. To je značilo da se frajeri mogu spremiti u Dundalku, s druge strane, pa zatim skoknuti ovamo i pucati po nama. U središtu mjesta nalazio se veliki trg s brojnim zgradama pred kojima su bile metalne ograde u koje se smještala stoka. Trg je nadgledalo oklopno vozilo Baruki, koje se nalazilo nepunih sto metara od baze Snaga sigurnosti u kojoj smo ţivjeli. Prozvano po pripadniku padobranskih postrojbi koji je stradao u eksploziji, oklopno je vozilo bilo golema naprava od valovita čelika i ţeljeza. U njemu su bile smještene tri strojnice opće namjene, ručni bacač M 79, uređaji za puštanje dima, radiouređaji i, ono vaţnije, čuture s čajem i sendviči, jer smo ondje boravili čitavu vječnost. Postojalo je i jedno električno grijalo. Straţariti u oklopnjaku bilo je nevjerojatno hladno i grozno, grozno dosadno. Ĉitavo vrijeme u njemu je morala biti dvočlana posada. Da bi se uopće do njega došlo, moralo se luđački trčati – ona dvojica koja su bila na duţnosti u oklopnjaku bila su za strojnicama, a mi bismo istupili i jurnuli niz cestu, da bi se onda ona dvojica koju smo smjenjivali izvukla iz oklopnjaka i potrčala natrag. Jednog sam dana bio u Barukiju s razvodnikom Bobom, kojeg smo zvali ´Jednojajčani´ – nikad nisam ustanovio odakle mu taj nadimak, jer je izgledao posve kompletan. Iz baze je izišla smjena, pa sam nakon uobičajenog topota nogu čuo samo nekakvo ´klik, klik, klik´. Koji je to vrag, pitao sam se navirujući se kroz bočni prorez. Pokraj mene naiazio se najbistriji čovjek na svijetu, pozirajući pred kamerom za bataljunski časopis. – To je Dţonnv Dva Ĉešlja – kazao je Bob. – Iz Middlandsa je, voli nogomet. Igra za bataljun. Dobro izgleda, zar ne? I zbilja je dobro izgledao. U XMG– u nitko nije nosio činove i svi su, normalno, onako mokri, prozebli i blatni, izgledali kao vreće dreka. No ovaj je tip nosio naredničke trake, a odora mu je bila besprijekorna. Imao je metar sedamdeset, plave oči, savršene zube, a nije bilo vlasi koja se nije nalazila na svome mjestu. – Igrao je na jednoj utakmici za armijski kup, a bataljun je počeo bacati češljeve na teren – nastavio je Bob. – Podigao je jedan, upotrije bio ga, upitao izgleda li dobro, pa nastavio igru. Mislim da je postigao pobjednički zgoditak. Gledao sam kako Dţonnv nastavlja pozirati, dobivajući još jedan rat

pred kamerom. – Stvar je u tome – rekao je Bob – da je on kao drogiran, pred sobom imaš budućeg pukovnijskog časnika. U bazi Snaga sigurnosti pješačka je četa ţivjela u ´podmornicama´, dugim hodnicima između trokatnih kreveta, no bez ikakvih ormarića. Tamo gdje si, tamo ti je mjesto. Opremu staviš na krevet ili ispod najdonjeg kreveta. Prostor sam dijelio s Reggiejem, kaplarom i zapovjednikom svoje ophodnje, i s Gazom, netom oţenjenim pješakom koji je pod jastukom čuvao album s fotografijama. Reggie je bio dvadeset petogodišnjak i vodio je četnu rugby momčad. Bio je visok i dobro građen; noge su mu bile toliko krupne da je hodao poput buildera. Imao je crnu kovrčavu kosu, najveću guzicu na svijetu i zadah iz usta zbog čega se vječno ispričavao. Gaz je bio dvadesetih godina. Da nije u vojsci, bio bi maneken. Bio je vrlo zgodan i imao je savršeno tijelo. Ţelio je postati instruktor tjelovjeţbe; svakog bi jutra skočio s leţaja i viknuo: – Dvaput u krug, moje lijepo tijelo – naprijed! Baza Snaga sigurnosti bila se razastrla poput paukove mreţe: podmornice su ishodile iz središnjeg prostora. Sve opskrbne postrojbe, kao i oni iz pješačke čete koji nisu stali u podmornice, prebivali su diljem logorišta u čvrstim spremištima koja su bila povezana daščanim puteljcima postavljenim iznad blata koje je dosezalo do gleţnjeva. Ĉitavo logorište nalikovalo je gradilištu – a to je i bilo – prekrivenom protu minobacačkom zaštitnom mreţom. U glavnoj je bazi bilo vrlo zadimljeno, a u svako doba dana i noći mogao sam osjetiti miris sendviča s jajima i čipsa koji je dopirao iz poljske kuhinje. Stalan je bio i vonj vlaţne odjeće i mokrog poda. Grijanje nije funkcioniralo kako treba, pa je bilo ili prevruće ili pak prehladno. Nije bilo nikakvih prozora. Potkraj sedamdesetih godina u Souht Armaghu sukobi su se odvijali uglavnom na razini pješadijskih okršaja. Ako nismo ophodili gradom, patrolirali bismo okolicom, sami samcati s blatom, kišom i svojim naprtnjačama na višednevnim zadacima. Budući da sam bio fazan, morao sam nositi strojnicu. Prvih mjesec dana sve me ovo vrlo zanimalo, a onda se počela javljati dosada. Nisam osjećao da išta postiţem, jer se nikad ništa nije događalo. Upravo sam bio prošao svu onu obuku u kojoj se na svakom koraku nešto zbivalo i gdje si morao na to nešto reagirati, a sada, kad smo stigli ovamo, kao da se baš ništa nije zbivalo. Patrolirali smo, motrili, zaustavljali automobile, pruţali zaštitu na kontrolnim točkama i

pretresali kuće, i to je bilo sve. U ophodnju po pokrajini odlazili bismo u visokim čizmama zbog blata. Uobičajilo se da odlazimo na četiri dana. Helikopter bi nas pokupio i iskrcao na četverodnevnu duţnost, koju smo provodili na terenu. Nakon toga uslijedilo bi četverodnevno patroliranje gradom, u visokim cipelama umjesto u čizmama. Bilo je to dvadeset četverosatno deţurstvo; u gradu su uvijek bile tri ophodnje. Zatim bi slijedilo četiri dana sluţbe u oklopnjaku, rad u kuhinji, čišćenje zahoda i obavljanje čistačkih poslova po taborištu – što je vojnička inačica za rad zbog samog rada. Jednom znamenitom zgodom zapovjednik mi je naredio: – MekNab, otići ćeš van i obrisati sve nepoţeljne mlake! Sve što smo trebali moralo se dovoziti helikopterom – hrana, streljivo, pisma, ljudstvo. Platforma za helikopter bila je napravljena od daščica, a nalazila se izvan logora; kad se očekivao helikopter, dva su oklopnjaka morala zauzeti poloţaj da bi se letjelica potom ţurno spustila. U susjedstvu se nalazilo stambeno naselje, a dečki bi odande pucali na sve što se miče. Mornaričke su posade bile najbolje u svojim Wessexima; bili su odvaţniji i uvijek su stizali na vrijeme – što je bilo vrlo značajno nakon duge ophodnje dok čekaš da te izvuku. Jednog sam dana bio vratar u oklopnjaku, što znači da sam, kad ljudi iskoče iz helikoptera i potrče prema vratima, morao otvoriti vrata upravo toliko da mogu utrčati u oklopnjak. Nisam imao pojma tko je tip koji trči prema meni. Vidio sam samo presamićen lik s hrpom papira u rogoţaru s ručkom, onakvom s kakvim bakice idu u kupovinu. – Tko si ti? – upitao me. – MekNab, gospodine. – Ja sam Corden– Lloyd – široko se osmjehnuo tresući mi ruku. A onda je uslijedio veličanstven mlaz štreberskih pitanja koja, čini se, stariji časnici moraju postavljati regrutima prilikom posjeta: – Zabavljaš li se? Pošta stiţe? Hrana je u redu? Ima li kakvih problema? Bilo je sjajno: pukovnik mi stišće ruku, preserava se, pita kako sam, u kojem sam vodu. Nije bilo vojnih vozila koja bi u pokrajini poduprla ophodnju; previše ih je bilo onesposobljeno miniranjem propusta i kanala. Ipak, postojala su dva oklopna vozila saracen smještena u gradu. Ti su transporteri imali na sebi protutenkovsku metalnu mreţu kako bi se spriječilo probijanje reaktivnih projektila; na zaštitnoj bi se mreţi rakete

inicirale prije no što probiju oklop. Ta su vozila nazivali ´limenkama´ i ona nikad nisu izlazila iz grada. U njima smo se mogli prebacivati s jednog poloţaja na drugi unutar grada, stoje bilo sjajno, osobito kad je lijevala kiša. Posada limenki imala je vrlo zajeban posao. Samo su sjedili, a mitraljesci stajali. Limenke sa svojim strojnicama u kupoli bile su nam zapravo čvrste točke vatrene podrške u slučaju da uđemo u snaţan okršaj. Međutim, njihova najkorisnija osobitost vezana je uz straţnji dio. Bilo je to nešto što smo zvali norveški kontejner, a u čemu se nalazilo oko dva galona čaja i s čega je visio plastični vrč. Vozači limenki napunili bi ga prije ophodnje, tako da smo se mogli okupiti oko straţnjeg dijela transportera da popijemo čaj. Već nakon koja dva sata bila je to mlačna, bljutava tekućina, ali u ranim jutarnjim satima bio je to pravi nektar. Bio sam u pješačkoj ophodnji u Crossmaglenu u rano proljeće 1978., u vrijeme kad je politika nalagala skidanje svake republikanske trobojnice koju ugledamo. Nije se tu radilo samo o tome da se popneš i ukloniš je. To se moralo raditi vrlo paţljivo, jer je uvijek postojala mogućnost da bi zastava mogla biti mamac ili pak minirana. Jedna je bila postavljena na cesti koja iz Crossmaglena pokraj crkve vodi u Newry, na kraju grada, ondje gdje počinje krajina. Predjel je bio tipično seoski, s valovitim poljima i ţivicama. Uz cestu su se dizali telefonski stupovi, a s jednoga od njih visjela je trobojnica. Iz mojega su voda na terenu bile četiri patrole. Zapovjednik je radijem poručio: – Kad dobijemo dozvolu, jedna će patrola skinuti trobojnicu, a onda nastavljamo s ophodnjom. Moja se patrola spremala za izlazak. Vrijeme je bilo hladno i vlaţno. Beton je bio posve mokar, prepun neţeljenih mlaka. Svi smo na sebi imali najlonske zaštitne jakne; svaki od momaka napisao je na jaknu svoju krvnu grupu. Ispod borbene jakne nosio sam civilni prsluk ispunjen perjem. Nakon toga je u jednoj od vrtnih kućica zapovjednik hitro, u pet minuta, izloţio zadatak. – Vi ćete preuzeti središte grada, vi lijevu stranu, vi pak desnu. Druga će patrola ostati vani i skinuti trobojnicu. Kad to obave, vratit će se pa ćemo nastaviti patrolirati. Nije to bila nikakva velika stvar: samo još jedna trobojnica koju valja ukloniti. Prošli smo ulazna vrata. Patrole će potom, četvorica po

četvorica, u prostoru za punjenje napuniti oruţje. Zapovjednik straţe zatim će radiovezom javiti onima u Barukiju da su patrole spremne. Zadatak posade oklopnjaka bio je da nas štite dok izlazimo. Patrola za patrolom tada će izjuriti iz logora. Bit će to tek jedna u nizu rutinskih ophodnji – tri sata po gradu, četiri sata opet u logoru, pa onda opet van na sljedeća tri sata. Mi ćemo patrolirati središtem, oko gradskog trga, i bit ćemo najbliţi ophodnji koja će skinuti trobojnicu. Nickvju Smithu, koji je prošao izviđačku obuku, rečeno je da će on biti taj koji će poći po trobojnicu i skinuti je. Prema planu, kad dođemo na teren, mi ćemo osiguravati vanjski obruč njegovoj patroli: motat ćemo se tim područjem. Pozvana je jedna od limenki koje su se nalazile na drugom kraju grada. Dogovoreno je da se Nicky uzvere na zaštitnu mreţu, hitro promotri zastavu, pa ako je sve kako treba, da je skine. Nikakav problem. Napravio je to već desetak puta, a sada se sve odvijalo za danjeg svjetla. Na kontrolnim je točkama promet zaustavljen u oba smjera; drţali smo punktove na kojima smo zaustavljali ljude koji izlaze iz grada prema Newryju. Provjeravali smo vozačke dozvole i registarske tablice, pitali ljude kamo idu i odakle stiţu. Postavio sam se u neku veţu, štiteći dvojicu momaka koji su radili na kontroli. ´Balansirao´ sam – sagibao se, pa uspravljao – čuvajući se na taj način da ne postanem statičnom metom. Nakon minutu dvije prešao bih u neku drugu veţu ili zašao između automobila. Vaţno je bilo da se krećem. Nisam obraćao osobitu pozornost na Nickvja Smitha i njegovu ekipu. Što prije s ovim završimo – to mi je bila jedina briga – to će limenka prije biti slobodna, pa ćemo moţda moći na brzinu popiti šalicu čaja iz ´Norveţanina´. Limenka se dovezla u podnoţje telefonskog stupa. Za browningom je mitraljezac pruţao zaštitu, jer je poloţaj bio izloţen, na samom rubu grada – moglo se raditi o mamcu. Vozač je spustio oklopnu ploču koja mu štiti lice, kako bi mogao vidjeti što se zbiva. Nicky se popeo na vrh vozila, dobro promotrio i povukao. Uslijedila je uţasna eksplozija. Kao osamnaestogodišnji novak, nisam još nikad čuo brzi, oštri, prodorni prasak brizantnog eksploziva. Nastupio je časak nevjerice. Pomislio sam: ne, to ne moţe biti. Nisam znao što mi je činiti, pa sam se ogledavao iščekujući nekakvu uputu. Reggie je baš kontrolirao neki

auto; iz otvorenog je prtljaţnika vadio stvari. Zastao je, podigao pogled i osvrnuo se. Civili zatečeni na kontrolnom punktu znali su što se zbiva. Imali su više iskustva s eksplozijama od mene. Reggie je zalupio prtljaţnikom i kola su strelovito odjurila. Pozvao nas je k sebi pa smo potrčali cestom. Kad smo prispjeli do saracena, vidjeli smo kako narednik svlači truplo. Iz limenke se čulo vrištanje. Otvorili su straţnja vrata; ljudi su nastojali izvući posadu. Ono što je preostalo od Nickvjeva tijela leţalo je sada na straţnjem kotaču saracena. Glava mu je bila odsječena dijagonalno o vratu, a nogu nije imao. Ĉitav središnji dio tijela bio je čitav – gadno udešen, ali čitav. Mreţa je bila prepuna komadića njegova mesa i krhotina zaštitne jakne. Bilo ih je posvuda. Cijela limenka kao da je bila premazana krvlju. – Donesi pelerinu! – viknuo je narednik. Na breţuljku s druge strane neki su se ljudi zatekli na groblju. Stajali su nepomično; automobili su zaokretali za 180 stupnjeva; nitko nije ţelio biti upleten. Sve su ovo vidjeli već ranije; znali su da bi, polete li metci, i sami lako mogli nastradati. Je li ovo bila jednostavna mina iznenađenja? Ili je njezin detonator aktivirao netko iz blizine? Vidio sam samo to da su se ljudi dohvatili radija; jedino što sam čuo bile su brojne glasne zapovijedi. Nisam znao što ću. Bojao sam se. Jako me radovalo što je oko mene toliko ljudi koji kao da znaju što rade. U patroli je bio i jedan momak koji je cijelo vrijeme pravio probleme; on bi ponedjeljkom ujutro često bio odsutan bez odobrenja. Vraćao bi se utorkom noću, išao na raport. Nikad nije ništa htio raditi. No ovo ga je istinski zdrmalo. Kad smo stigli na mjesto događaja, narednik koji je zapovijedao patrolom sređivao je stvari, a ovaj je momak jednostavno protrčao i iz automata počeo rešetati po ţivicama. Da je naprava aktivirana daljinski, moţda bi bombaš još bio u blizini. Ovaj je momak bio odmetnik, uvijek u nevoljama, ali kad je morao obavljati svoj posao, onda je znao što čini. Iz baze je izletjela postrojba za hitri protuudar da na ranije određenim mjestima blokira grad kako nitko ne bi ni ulazio ni izlazio. Bomba je Nikvja gadno raznijela, rasuvši ga u krugu od 50 – 60 metara. Ţeljeli smo samo pokupiti najveće komade od onoga što je od njega preostalo, staviti ih u pelerinu i vratiti ga u bazu. Skupljao sam ostatke osobe s kojom sam doručkovao, osobe koja

mi se obično ţalila na hranu. Bio sam strahovito srdit, strahovito uplašen i pravi me ţivot zaista gadno zveknuo. Mještani su izlazili iz pubova i svojih kuća, plješćući i kličući. Radovali su se: britanski je novak mrtav. Silno sam se uzrujao. Razljutio sam se na te ljude. Ĉetvorica smo nosili pelerinu – svaki za jedan ugao. Ostali su štitili naš prolazak. Pelerina je bila natopljena krvlju. Bio je teţak doslovce kao mrtvac. Do lakata sam bio krvav. Vratili smo ga u bazu, no potom smo se morali vratiti i raščistiti mjesto događaja. Iz Bessbrooka su stizali helikopteri po ostale ţrtve. Znojili smo se i soptali, natopljeni krvlju. Morali smo se posluţiti velikim, čvrstim metlama kako bismo s vozila odstranili sve komadiće i krhotine i bacili ih u vreću. Kasnije smo spalili te metle. Bili smo ogorčeni zato što moramo natrag u potragu za njegovim stopalom, jer ga dosad nismo našli. Pronađeno je pola ulice dalje. Na rubovima naših cipela skorila se njegova krv. Pod noktima smo imali njegove krvi. Sva je naša oprema ogrezla u njegovoj krvi. Ĉak je i zemljovid koji sam drţao u ruci bio crven od krvi. Nicky Smith imao je dvadeset godina. Bio je zgodan mladić; imao je majku i djevojku. Vidio sam ga kako baš prije tjedan dana piše pismo: ´Još samo četrdeset i dva dana i eto me kući.´ Isprva sam vojsku zamišljao kao zarađivanje novca, putovanja i sve one stvari koje viđaš po oglasima – ti na nekoj tamo plaţi jedriš na valovima i zafrkavaš se. Moţda je tako mislio i Nicky. Ĉak je i odlazak u Sjevernu Irsku bio zanimljiv jer je predstavljao još jedno iskustvo. Moţda im, pomislio sam sada, treba nekoliko novih postera u centrima za novačenje – postera s mrtvim dečkima u pelerinama. Britanski su vojnici i prečesto umirali u aktivnoj sluţbi u Sjevernoj Irskoj, dobivali kratku bilješku u vijestima – ´Sinoć je britanski vojnik...´ – i zatim padali u zaborav. Ja sam, međutim, odlučio da nikad ne zaboravim Nickvja Smitha. Uvijek ću čuvati te izreske iz novina. Uvijek ću na svojoj karti imati mrlje njegove krvi. Progonile su me slike njegovih istrgnutih nogu i saracena umrljana krvlju kao na nekakvom dječjem crteţu. Silno me to srdilo i ja sam osobno ţelio ispraviti svjetske nepravde. Ţelio sam ljude prisiliti da budu odgovorni. Odjednom sam osjetio da imam nekakav ideal, da nešto radim, ne samo zbog političkih sranja ili zato što štedim novac za auto; bio sam

tamo zato što sam ţelio učiniti nešto za svoju vlastitu malu škvadru. Oklopni transporter saracen zaglibio se u pokrajini blizu Crossmaglena, a meni i još jednom strijelcu naređeno je da ga kao straţa čuvamo. Radnička naselja u ruralnim dijelovima Sjeverne Irske sastojala su se od zgodnih bungalova, plaćenih iz subvencija dobivenih od Zajedničkog trţišta. Na gradilište jednog takvog naselja ušao je saracen da se okrene, ali je ostao u blatu. Drugi ga je saracen pokušavao izvući. Pozvali su našu četu, pa smo se podijelili u grupice od dva tri čovjeka. Svi su nam se sektori preklapali, pokrivajući svih 360 stupnjeva oko vozila. Kad smo došli u smjenu, dečki su nam rekli gdje su naši sektori, što su vidjeli, što nisu vidjeli, gdje smo u odnosu na ostala straţarska mjesta. Leţali smo u ţivici pomno motreći; bilo je hladno, trava vrlo mokra. Hlače su mi se promočile. Stopala su mi se počela drvenjeti, ruke su mi se već smrznule, a glavu nisam mogao pokriti jer su uši morale biti otkrivene da bih mogao osluškivati. Bilo mi je dosadno, bio sam satrven i čitava sam dva sata proklinjao vozače limenki što su ukopali svoja vozila u glib. Na cijevi automatske puške u ono je doba bio pričvršćen dvonoţac, nalik na štapiće za jelo, s oprugom na jednoj strani. Taj je dio opreme bio neophodan, jer je puška sa svojim glomaznim noćnim nišanom bila preteška da bi se njome moglo propisno rukovati. Svako malo pogledao bih kroz napravu da vidim što se zbiva. U rani jutarnji sat, dok sam još promatrao okoliš, zapazio sam nekakav pokret. Izoštrio sam optiku i napeo oči. Prepoznao sam to što sam spazio, ali nisam mogao povjerovati. Mirno sam rekao Gilu: – Imamo dva momka koji eno ondje silaze niz ţivicu. Gil je kazao: – N...da? U redu, odjebi, nosonjo! – Kaţem ti – eno dvojice koji se spuštaju. Pogledaj! Šunjali su se ispred nas, moţda tek stotinjak metara daleko ma ni toliko. – Jebi ga, imaš pravo! Kad su se pribliţili, stigavši na liniju neposredne geometrijske vidljivosti, jasno sam mogao vidjeti da jedan od njih nosi dugu cijev

(pušku). – Što ćemo, do vraga, sad? – upitao je Gil. Nisam znao. Hoćemo li ih zazvati? Na koncu konca, mogli bi biti dvojica naših. Ali što ako nisu i ako uđu na gradilište? Nije bilo nikakva načina da stupimo u vezu s nekim časnikom ili dočasnikom. Bili smo strijelci, pa stoga nismo dobivali radio. Vika bi u unutrašnjem obruču samo urodila zbrkom; mogli smo, dakle učiniti ono što su nas naučili – uputiti im straţarski poziv, a onda, bude li potrebno, zapucati. Lakše rečeno nego učinjeno. Nismo smjeli imati metak u cijevi, trebali smo uputiti poziv, istodobno napeti oruţje pa ga zatim uperiti prema meti. Povukao sam zatvarač i povikao: – Stoj! Ni makac! Ovdje vojska! Tipovi su se okrenuli. Zapucali smo. Oni iz unutrašnjeg kordona vidjeli su trasirno zrno, pa su pomislili da se to na nas puca. Otvorili su paljbu prema nama, jer se od nas bilo zapucalo. Ovo mi je bio prvi put da pucam na ljude i prvi put da se puca na mene – a od toga što to pucaju naši dečki nije mi bilo nimalo lakše. Bili smo naučili nešto što se zvalo ´bum i pljuf´: kad pucaju na tebe, trebaš osluškivati pucanj (bum), a onda onaj mukli udarac (pljuf) kad kugla udari u zemlju. Iz toga se dade izračunati udaljenost – interval od jedne sekunde, na primjer, značio bi da je oruţje udaljeno stotinjak metara. Međutim, ta teorija nije vrijedila. Nisam čuo nikakve pucnjeve već samo mukle udarce. Gil i ja zabili smo glave u rov i kriknuli našima iz unutrašnjeg obruča da prekinu paljbu. Paljba se pojačala. Reggie se popeo u jednu od napola dovršenih zgrada da dobije bolji vidik. Slijedeći putanju trasirnog metka ispaljenog iz unutrašnjeg obruča, zapucao je iz puškomitraljeza, uvaljujući nas još dublje u drek. Nakon, kako se nama činilo, više sati nastupila je zaglušujuća tišina. Nekoliko trenutaka kasnije nastalo je sranje. Ĉitav se svijet nastojao ubaciti u veze. Ljudi iz baze Snaga sigurnosti slušali su preko radioveza pa su odjurili prema granici kako bi presjekli put bjeguncima. Posvuda je došlo do manjih lokalnih okršaja. Ophodnje su pucale po govedima, stablima i jedne na druge. Nastao je meteţ. Vidio sam trasirno zrno u letu. Ako ono udari o nešto tvrdo, odbit će se i onda zum! – ravno u zrak.

Uskoro se potjera razmahala punom parom. Helikopteri su dopremili pse tragače da pokušaju ući u trag tipovima; krenuli smo. Ja i Gil, zapovjednik čete, njegov pratilac i vodič pasa klipsali smo preko polja, rijeka i močvara South Armagha. Psi su nanjušili krv, ali su frajeri bili majstori svoga zanata. – Da bi se izmaklo psima, treba se drţati ravna, otvorena terena – rekao je vodič pasa. – Trčiš li uz rijeku, miris se zadrţava na tom području. – Ne koristi ni prelaţenje potoka – dahtao je dok smo trčali za psima. – Psa na drugoj strani samo valja odriješiti i on će ponovno uhvatiti vonj. Ako pak zađeš na široko, otvoreno polje, vonj se raziđe. Trebaš puno krivudati, jer to psa usporuje i oteţava mu hvatanje mirisa. Povremeno su psi gubili trag, pa su besciljno njuškali terenom. Vodič ih je slao da ponovno uhvate vonj. Ponovno bi ga pronašli, pa smo hrlili dalje. Bilo je uzbudljivo, poput lova na zečeve. Otkrivao se tako jedan doista osnovni ljudski nagon. Uzbudljivo je bilo sudjelovati u nečemu što je znatno nadmašivalo moju malu streljačku četu. Dva su helikoptera lebdjela uokolo sa zastrašujuće jakim reflektorima. Usmjeravali su ih radijem ljudi sa zemlje. Napor uloţen u hvatanje one dvojice bio je zamašan, a ja sam u njemu sudjelovao. Ja sam jedan od dvojice koji su ga potaknuli, i to mi je doista godilo. Ĉitavu smo noć proveli vani; vratili smo se u praskozorje praznih ruku. Hlače su nam bile izderane od bodljikave ţice brojnih ograda. Bio sam mokar do koţe, gladan, prozebao i potpuno smlavljen. Svejedno smo sutradan morali nastaviti svoj posao; i dalje je trebalo ići na straţu, u ophodnju. No ništa mi to nije smetalo jer sam bio silno uzbuđen. Napokon sam učinio nešto zbog čega sam ovamo došao. Dva dana kasnije, u jednoj se bolnici na jugu pojavio tip s ranom od 7,62 na nozi. Bili smo izvan sebe. Sljedeća dva dana Gil i ja smo bili lokalni heroji. U streljačkoj smo četi bili tek dva bukveša, no sad smo dobili svojih petnaest minuta slave jer smo nas dvojica zadnji bili u okršaju. Potom je počelo silno zadirkivanje oko toga tko ga je zapravo pogodio. Obojica smo bili traljavi strijelci; bilo je pravo čudo da je netko uopće pogođen. Preostalo vrijeme u Irskoj bilo je jednako ţivahno. Jedne su nam

noći postavili bombu pokraj oklopnjaka. Trik je bio star, ali je uvijek uspijevao: prolaze dvije bitange, deru se i viču na momke u oklopnjaku, pokazujući im guzice i instrumentarij. Dok dečki gledaju atrakciju dana, treći frajer zađe za oklopnjak i postavi bombu. Kad se vrata pri smjenjivanju straţe otvore, bomba bi trebala prasnuti. Ona dvojica iznutra nisu imali pojma što se zbiva. Srećom, bomba je pravodobno otkrivena i onesposobljena. Naš pukovnik Corden – Lloyd bio je velik poklonik individualizma. Što se njega tiče, svi smo morali nositi istu vanjsku odjeću, jednostavno stoga da bismo se mogli raspoznavati na terenu. Ono pak što smo nosili ispod te odjeće ostavljeno nam je na volju. Po propisima, trebali smo nositi vojne košulje, debele vunene stvarce koje su bile velika gnjavaţa. Košulja Ujedinjenih naroda bila je nešto ugodnije rješenje, no ta je pak bila skupa. Corden – Lloyd je razradio ugovor s proizvođačem i dao ga na glasovanje. – Ako svatko kupi dvije UN košulje, nosit ćemo ih kad se vratimo u Tidworth – rekao je. Izradit će ih po cijeni od l6 funti za dva komada – skupo, ali vrijedno toga novca. Vrlo tuţno, no ova se kupnja nije mogla ostvariti. Pukovnik Corden – Lloyd bio je u helikopteru gazelle koji se srušio. PIRA2 tvrdi da U Republici Irskoj. Jedan dio IRA – e. ga je ona skinula, Ministarstvo obrane je priopćilo da je posrijedi mehanički kvar. Što god bilo da bilo, najbolji časnik kojega sam ikad sreo bio je mrtav. Kad sam u Gibraltaru stupio u bataljun, bili su ondje jedan dva momka koji su se pripremali za Izbor, pa su trčali oko Stijene rutom koja se zvala Mediteranske stube, ali, kako sam bio remac, nisam imao pojma čime se to oni bave. Zatim sam čuo da se spremaju za SAS. Tek mnogo kasnije otkrio sam da za pripadnike te postrojbe to nije SAS. Oni je zovu jednostavno Pukovnija. Jedan momak, neki Bob, ţivio je u bazi u XMG – u u nekakvom sobičku, ne većem od kredenca. Ponekad bih, u prolazu, čuo šištanje radija i načas ugledao hrpe zemljovida South Armagha. Sobica je izgledala poput smetlišta – posvuda su leţale naprtnjače, oprema koja se nosi o pojasu i uprtačima te kojekakve druge sitnice. A onda bi Bob iščeznuo i nitko ga tjednima ne bi viđao. Jednog se dana pojavio u praonici; videći kako izgleda, pomno sam ga promatrao. Nije bio visok dva metra i širok metar i dvadeset, kako sam

očekivao. Imao je metar sedamdeset i pet i izgledao je posve normalno. Na sebi je imao natikače, majicu s kratkim rukavima i dres. Njegov pribor za pranje i brijanje sastojao se od sapunica u plastičnoj čašici za čaj iz nekog automata, četkice za zube – i to je bilo sve. Oprao se i otišao. Bio je to moj prvi susret s Pukovnijom. Jednog su nas dana obavijestili da helikopter treba stići za deset minuta. Svi oni koji su ispomagali u kuhinjskim poslovima morali su dotrčati da preuzmu teret, kako bi se helikopter što kraće zadrţavao na tlu. Mogao je dopremiti bilo što – od opreme do hrane. Ponekad bi dovozio ophodnju. Kao fazanu, rekli su mi samo: – Za deset minuta treba sletjeti helikopter s nekim plastičnim vrećama. Preuzmi te vreće i prenesi ih u logor! Helikopter je sletio, čelična su se vrata širom otvorila, a mi smo svi kao idioti pojurili da pokupimo ono što izbace pa da otrčimo natrag u logor. Pobrao sam dvije crne plastične vreće. Izgledalo mi je da je u objema armalite. Zatim je iz letjelice iskočilo četiri pet momaka. Bili su dugih, kovrčavih kosa, a nosili su i zaliske, toliko duge da su se gotovo sastajali pod bradom, kao ono kod frontmena grupe Slade. Na sebi su imali jakne od perja, traperice i pustinjske cipele. U biti magarci, što smo mi i bili, pokupili smo opremu i donijeli im je. Rečeno nam je da s tim ljudima ne razgovaramo, da se jednostavno ne miješamo u ono što rade. Nikom od nas nije ni bilo do nekih priča s njima – nismo znali kakva bi bila njihova reakcija. Znali smo samo to da su oni iz Zrakoplovne sluţbe specijalne namjene, iz SAS – a, veliki, tvrdi gadovi te da će nas istamburati. Ja, osamnaestogodišnjak, nisam kanio trabunjati koješta. U čitavom je logoru bio samo jedan televizor, koji se nalazio u jednoj prostoriji prepunoj ormarića i kojekuda razbacanih sitnica. Zbog toga su se svi navadili dolaziti dovoljno rano da si osiguraju mjesto i da sjede na ormariću ili vise s kakva stolca ili pak da se uspnu na neki zidni element i slično te tako gledaju program. Ako su neki i zaspali, budilo ih se da pogledaju Najveće hitove. Kuhinja nije bila ništa veća od sobe u običnoj kući, a u njoj se nalazila i kuhinjska oprema. Uzeli bismo pladanj, otišli u nju, uzeli četiri kriške kruha, napravili velike sendviče i natočili šalicu čaja, pa se vratili na mjesto koje smo prethodno rezervirali. Bili bi tu dečki koji su upravo došli ispod tuša, stiješnjeni s onima koji su se smradni, prljavi i znojni

netom vratili s terena. Svi bismo se slijepili kao sendvič s jajima. Prostorija je zaudarala po cigaretama, znoju, blatu, balegi i puderu. U to vrijeme, odmah nakon Boţića 1978., u istoj su emisiji nastupale Debbie Harry i Kate Bush. Debbie Harry je pjevala ´Denisa´, a Kate Bush ´Wuthering Heights´. Kad bi se pojavila Kate Bush, čitava je naša streljačka četa obično vikala: – Spalite vješticu! Tada su se pojavili i oni momci, a ja sam pomislio da su i oni, na koncu konca, samo ljudi kad dolaze pogledati Debbie Harry i Kate Bush. Nisu nahrupili, nisu zauzeli najbolja mjesta; jednostavno su se ubacili gdje su mogli i onda opet otišli. Zadivilo me njihovo ponašanje: ušli su obzirno. Zavidio sam im na očitoj slobodi da dolaze i odlaze kad im se svidi. Razmišljao sam kako takav ţivot mora biti čudesan – doletiš, obaviš svoj posao, a zatim se vratiš onamo gdje već ţiviš. No, opet, pomislio – sam, nema nikakve šanse da bi jedan skromni strijelac kao što sam ja dotle napredovao, i to ti je to. U Tidworthu, našoj novoj bazi u Wiltshireu, bilo je osam pješačkih bataljuna. Što se zabavnih sadrţaja tiče, u gradu su bila tripuba (od kojih nam u jedan nije bio dopušten pristup), dvije prodavaonice čipsa, praonica rublja i banka. Vojska nas je danomice učila da budemo agresivni, a onda bismo otišli u grad, dosađivali se i podnapili, pa svoju agresivnost iskalili jedan na drugome. Potom bi slijedila stroga istraga, kao da smo napravili neko zlo. Obavili smo sve garnizonske poslove, kao što su, na primjer, taktičke vjeţbe s bojnim gađanjem, a onda ponovno počeli vjeţbati za Sjevernu Irsku. Bataljuni bi se smjenjivali, u prosjeku jednom godišnje. U tomu sam vidio sjajnu priliku da uštedim lovu. Kao strijelac, mogao sam u jednoj smjeni na stranu staviti čitavu tisuću, jer se s one strane mora moglo još manje izlaziti nego u Tidworthu. Na to su nadovezali još tri dobre stvari. Kao prvo, dobivali smo dodatak od 50 penija dnevno, a drugo, dobili smo mekani toaletni papir umjesto onog tvrdog što se dijelio po garnizonima u Ujedinjenom Kraljevstvu. Njime su nam kao mamcem mahali pred nosom: – Sjeti se, na drugoj su obali role mekanog toaletnog papira. – I treće, bilo je ugodno ponovno napustiti Tidworth. U iduće tri godine sve će se svesti na vjeţbe, pijanke u Tidworthu i Andoveru te odlaske onkraj mora. Ljudi su se vraćali sa svojom tisućom, a onda su se nasanjkavali kupnjom automobila koji bi se odmah raspali.

Jedan je momak kupio za 900 funti ford capri ručno obojen ţućkasto i čokoladno smeđe, koji se već za dva dana raspao. I sam sam se zanimao za kupnju caprija, no osiguranje je bilo više od vrijednosti samoga auta. I dalje sam izlazio s Christinom. Stanovala je u Ashfordu, pa sam odlazio onamo preko vikenda i kad god sam mogao. Ni pomisliti se nije moglo da bi ona htjela doći i ţivjeti u Tidworthu. Bila je zaposlena, a još je ţivjela sa svojima. Bili smo zaljubljeni – ´mislimo´ – i sve nam je bilo ruţičasto. Počelo se govorkati da će bataljun u Njemačku na pet godina i znao sam da će to za našu vezu predstavljati problem. Ako se radilo o supruzi, vojska se brinula za smještaj, ako je pak riječ bila samo o djevojci, onda si se sam morao pobrinuti i unajmiti stan u gradu. Nikad ne bismo mogli platiti njemačke najamnine, tako sam razmišljao, pa onda, k vragu, sredimo stvar; tako smo se, eto, vjenčali. Bilo je to vjenčanje u bijelom; planirali smo da ona ostane u Ashfordu, da bismo nakon sljedeće sjevernoirske smjene mogli uzeti stan u Tidworthu. Prije sljedeće smjene unaprijedili su me u mlađeg kaplara. Ponovno u bazi u South Armaghu, sada sam postao zapovjednik ´cigle´, nadređen četveročlanoj ophodnji. Kao takav, morao sam nakon svake ophodnje pisati izvješće o tome što smo vidjeli, što smo učinili, što bismo bili rado učinili. Dok sam tako jedne noći bio na putu u operativnu prostoriju, pojavila su se tri četiri momka u automobilu sa svom svojom opremom. Na karti sam vidio da su stanovita područja proglašena zabranjenima za vojsku; znao sam da će ti dečki otići i napraviti neko sranje. Znao sam da se mi kao pješački bataljun trudimo da svoje guzice izvučemo odavde, ali ovi su dečki radili po nekom svom posebnom planu. Znali smo se vratiti iz ophodnje razmišljajući: napravili smo ovo ili ono, stvarno smo dobro postupili, no ipak smo, na koncu konca, bili samo hodajuće standardne mete, slika i prilika agresivnog neprijateljskog vojnika. U svojem malom svijetu bili smo strašno izolirani. Videći ove dečke, odjednom mi je palo na um: hej, što se još ovdje odvija, a da mi o tom nikad ništa nećemo doznati? Gotovo da sam osjetio bodac ljubomore. Otišao sam u prostoriju za instruktaţu po patrolno izvješće. Ĉitavim je podom bila razasuta razna oprema. Doista me, međutim, osupnuo armalite obojen čudnim i divnim maskirnim bojama, prošaran crnim i zelenim mrljama. Kod nas u pješaštvu ni slučajno nije dolazilo u obzir da ovako prčkamo po oruţju. Oruţje je bilo svetinja; mogli smo ga samo čistiti, i to

je bilo sve. Na donjoj strani puške maskirnom je vrpcom bila pričvršćena reflektorica. Pomislio sam da je ovo doista guba. Ne bih imao ništa protiv jedne ovakve. Kad sam se okrenuo, našao sam se licem u lice s jednim od Pukovnijskih momaka. Ili, točnije, licem u dupe. Nije, naime, na sebi imao opremu i jedino što sam od njega vidio bila je raspuklina njegove guzice jer se bio sagnuo i navlačio hlače. Vidio sam da je strašno preplanuo; očito je bio u nekim dalekim, lijepim krajevima prije no što ga je zapao ovaj posao. Okrenuo se i rekao: – Sve u redu, kompiću? Kazao sam: – Bok! Rekao je: – Moţeš sada otići ako hoćeš. Kazao sam: – U redu. Mislim da je sada vrijeme da krenem. To je bilo zadnji put što sam vidio nekoga od ovih osobitih SAS– ovih ljudi. I opet me iznenadio njihov izgled. Jedan od njih bio je pravi pravcati kostur – jedino sam kod toga čovjeka vidio da su mu ţile na vanjskoj strani tijela. Jedne subotnje večeri patrolirali smo kao zdruţena formacija dviju četveročlanih ophodnji. Zapovjednik cjelokupne formacije bio je kaplar Dave, a ja sam, kao njegov zamjenik, zapovijedao drugom ´ciglom´. Davea sam prvi put sreo u XMG – u, ali, kako je bio u drugom vodu, nisam s njim imao previše posla. Pri promaknuću poslali su me u 6. vod, imenovavši me njegovim zamjenikom. Dave je slovio za nedisciplinirana čovjeka i uvijek je bio na rubu degradiranja ili kaţnjavanja. Došao je iz londonskog East Enda i odrţavao čvrste veze sa svojom obitelji i prijateljima. Bilo mu je oko dvadeset pet godina, a ruke su mu bile posve istetovirane. Imao je curu u Londonu, ali što sam ga bolje upoznavao, to mi se više činilo da će ţivot proţivjeti kao samac, samac koji svaki auto koji ima uništi u roku od dva mjeseca, samac koji posluje s prevarantima iz svoje četvrti. Dobro smo se slagali i prisno sprijateljili. Izići smo trebali u šest popodne, pa smo se okupili na kratki,

petominutni dogovor. Dave nam je rekao u kojem ćemo smjeru izići, hoćemo li na ulazna ili straţnja vrata, obavijestio nas o tome što se zbiva u gradu, o svemu što nam valja znati, a stoje priopćila ophodnja koja se upravo vratila. – Izgleda da se neuobičajeno mnogo ljudi mota središtem naselja – rekao je. – Moguće je da se nešto zbiva oko napuštene kuće na uglu Liam Gardensa. Provjerit ćemo to u prolazu. Napuštene kuće obično je trebalo izbjegavati, jer su one bile pogodna mjesta za postavljanje mina. Zadnjoj se patroli ta kuća učinila nekako drukčijom. Moţda je tamo samo neki stari narkić, a moţda je netko tamo postavio nešto da nas jednostavno namami. Na propisanom smo prostoru napunili oruţje te stali iza ulaznih vrata čekajući svoj red za izlazak. Bilo je tromo, vruće nedjeljno popodne, promet je bio slab, a ptice su pjevale. Preko radija smo slušali kako druga patrola, koja je bila u gradu, govori šifrirane poruke i brojke; naše, naime, veze nisu bile sigurne, a frajeri su imali aparaturu. Iz vojarne Snaga sigurnosti ne izlazi se nehajno; odanle se hitro istrčava – što će reći da kao mahnit trčiš otprilike 25 metara da se udaljiš iz njezine neposredne blizine, da bi se tek potom pregrupirao. Ako netko namjerava pripucati ili postaviti bombu, ulazna su vrata, u blizini kojih se vojnici pripremaju za patrolu, mjesto za koje je siguran da će biti puno vojske. Izjurili smo, dakle, kao bombom razneseni. Umjesto da idemo ravno u grad, odlučili smo poći rutom koja pustopoljinom zaobilazi rub grada. Htjeli smo se što više okoristiti terenom kako bismo izmakli pogledu IRA– inih promatrača, u slučaju da su nam nešto pripremili. Nismo prolazili uobičajenim putovima, kao što su rupe u ţivicama i prirodna raskriţja, koji su se mogli drţati na nišanu ili su mogli biti minirani. Nikad nismo doticali ništa što bi po izgledu moglo biti vojno, na primjer nekakav sjajni dio opreme što leţi na zemlji. Vojnici su letjeli u zrak i zbog toga što su dizali čuture za koje su drţali da ih je izgubila neka druga patrola kojoj oni, eto, na taj način čine uslugu. Došli smo do rječice koju smo morali prijeći. Nikakav problem, ovuda smo već prije patrolirali. Zatim smo se počeli uspinjati pustopoljinom tik do stambenog naselja. Bili smo doslovce na rubu grada i odavde su se, sve do mjesta Castle Blanev s druge strane granice, prostirala polja i livade.

U ovo doba subotnje večeri ulice su bile pune međugradskih autobusa koji su stigli u naselje po mještane da ih odvezu u Castle Blanev na tulum. Otići će na cjelonoćnu lumperajku, a vratit će se teturajući u dva ujutro. I to je posve u redu; da ja u subotu navečer zapnem u Keadyju, i meni bi došlo da na se stavim svoju opremu i odem onamo prijeko na cugu. Patrolirali smo mrtvim prostorom. Nisu nas mogli vidjeti, nismo ni mi mogli vidjeti njih, no očekivao sam da ću, kad priđemo bliţe naselju, ugledati nekolicinu ljudi. Pustit ćemo ih na miru. Prolaziti kroz gomilu bilo je besmisleno jer smo ih time mogli samo razjariti. Namjeravali smo ih obići, brzo prolunjati naseljem i vidjeti što se zbiva. Više se informacija moglo dobiti kad patrola miruje nego dok je u pokretu. Taj smo postupak nazivali ´vrebanjem´. Zauzeli bismo nekakav poloţaj i zaustavili se. Moglo je to biti u naselju u nečijem dvorištu; stali bismo, sklonili se u sjenu te čekali i osluškivali da vidimo što se zbiva. Za fazane je to znalo biti zabavno; promatrali smo sve – od obiteljskih svađa u kuhinji do šlatanja mladih parova u maminoj primaćoj sobi. Daveova patrola bila je kojih 150 metara udesno, također u mrtvom kutu. Nismo trebali razgovarati radiovezama. Ovdje smo već bili nekoliko mjeseci i stvarno smo dobro djelovali zajedno, ispomaţući se međusobno. Kad smo se konačno primaknuli naselju, od pogleda nas je štitio niz od tričetiri dućana, kuća zapravo, ali kuća s izlozima. Skrenuli smo udesno i hodali iza kuća sve dok nismo stigli do ograde i vrata. Sada je okoliš više nalikovao napuštenom poljoprivrednom zemljištu; bilo je tu automobilskih olupina, limenki, vreća sa smećem. Posvuda su trčale neke koze i nekakvi konji, pa je tlo bilo isprljano i izgaţeno. Bilo je, doduše, ljeto, ali je svejedno kišilo bar jednom tjedno te je zemlja bila mokra. Svuda je bilo velikih mlaka. Došli smo do ograde, i tu sam bio lijen. Da sam prešao ogradu, na putu bi mi se našle sve one stare krntije i smeće, a nije mi se išlo kroz to. Zato sam pošao lakšim putom. Ĉim sam počeo izlaziti na vrata, dospio sam u vidokrug ljudi s ulice. Ĉuo sam dreku, viku i vrištanje svuda uokolo, a to nije bilo uobičajeno. Obično bi ljudi što mirišu na brut i losione za kose i te djevojke u dobro izglačanim bluzama samo razgovarali i gromko se smijali. Kad sam pogledao svjetinu, shvatio sam da svi viču, da svi hvataju klince i odvlače ih s ulice. Nešto se događalo, no nisam znao što. Počeo sam se obazirati da vidim što je posrijedi. I dalje je vladala gungula; mora

da se ondje nalazilo 120 ljudi koji su čekali autobuse i svi su oni reagirali na moju prisutnost. Pogledao sam ravno preko ceste, i kad sam tada pogledom krenuo ulijevo prema dućanima, prelazeći cestu, ponovno je ondje bila obična grupa vozila – tri ili četiri limuzine i kamion za prijevoz stoke, što u tom kraju nije bilo ništa neuobičajeno. A onda, tek što sam to prošao, spazio sam skupinu tipova s maskama na licu i s oruţjem. Onaj na kojega sam doslovce nabasao bio je dečko koji je, podigavši šaku u zrak, sa svojim armaliteom izigravao Che Guevaru skandirajući nešto. Nisam bio ni dvadeset metara od njega. Vidio sam kako su mu se oči iza krinke iskolačile od straha. Počeo je vikati i prtljati oko oruţja. Ja sam također viknuo, zgrabio svoje oruţje i napeo ga. Njegovo je već bilo napeto, pa je jednostavno zapucao kao kakva budala. Uzvratio sam mu, ispaljujući metke po njemu i po ostalim maskiranim ljudima. Neki se drugi momak pojavio iza kamiona pa je i on počeo pucati prema meni. Bila im je frka, baš kao i meni, i grozničavo su se trudili da uskoče u kamion i pobjegnu. Jedan se dečko ubacio u straţnji dio vozila te zapucao, a ostali su se hitro verali na kamion. Jednoga sam nastrijelio. Cičao je kao svinja dok se prebacivao na drugu stranu. Zatim su se iz unutrašnjosti vozila čuli brojni vriskovi; i drugi su bili pogođeni. Dotle je Scouse, jedan iz ophodnje, izišao iz mrtvog kuta, ali zbog pucnjave nije mogao prijeći ogradu. Stoga je pucao s one strane ograde. Ostala dvojica zalegla su na zemlju u mrtvom kutu, posve smeteni onim što se zbiva. Sve se to ipak dogodilo tako brzo. Puno se pucalo. Svi su vrištali i pucali; klečao sam i pucao. Uvijek sam pazio na to da u svojim okvirima za dvadeset metaka gornja dva budu trasirna. Drţao sam se teorije da ću, nađemo li se negdje u krajini, svojim svijetlećim metkom označiti mete ostalima. Jedan sam takav metak imao i na polovici okvira da bih, kad on ode, znao da sam ispucao deset metaka. I posljednja dva metka u okviru bila. su trasirna; kad ispalim četvrti, znat ću da sam ispalio pretposljednji metak te da je mehanizam ubacio u cijev zadnji. Tada ću skinuti okvir, zamijeniti ga drugim i time obaviti postupak ponovnog punjenja oruţja. Sve sam ovo vjeţbao nebrojeno puta, tako da sam sve mogao učiniti i vezanih očiju, a kad je kucnuo čas, sve se izjalovilo. Kao prvo, bio sam preblizu da bi se aktivirao svijetleći metak. A, osim toga, sasvim je sigurno da nisam brojio metke; pucao sam i pucao kao opsjednut. A onda: bum, bum, bum, klik. Mrtvačev škljocaj.

Mehanizam je i dalje radio, ali u leţištu nije bilo metka koji bih ispalio. Grozno sam se izbezumio. Bacio sam se na tlo, vrišteći iz svega grla ´Zastoj! Zastoj!´ kako bi ostali znali da nisam pogođen, ali da ne mogu pucati. Ĉuo sam zvuke različitog oruţja: SLR je pri opaljivanju proizvodio glasan, dubok zvuk; armalite nije bio toliko glasan koliko praskav. Pokušao sam se dokopati drugog okvira iz torbice, a sve mi se činilo nekako usporeno i polagano. Nije bilo tako; sve se zapravo odvijalo vrlo brzo, ali sam se osjećao kao da odnekud izvana promatram sebe sama kako izvodim vjeţbu. Znao sam što trebam učiniti, ali što sam se više upinjao, to sam više petljao. Spopao me isti onaj osjećaj kao i onda kad je onaj klinac propao kroz krov: poţelio sam preko glave navući pokrivač i pričekati da sve prođe. Usredotočio sam se na svoje okvire: nisam htio podići pogled i vidjeti što se zbiva. Ako ne pogledam, moţda ću dobro proći. Po propisu sam se, međutim, trebao prebaciti na poloţaj s kojeg ću moći vidjeti neprijatelja; isto sam tako trebao biti kadar zamijeniti okvire ne gledajući što radim. Ali, nisam bio takav. Nisam mogao otvoriti torbicu, prtljao sam po njoj izvlačeći okvir. Bio je okrenut naopačke. Morao sam ga preokrenuti, usaditi u pušku, napeti oruţje. Sve sam to učinio u nekoliko sekundi, no činilo mi se da se otegnulo čitavu vječnost. Ĉuo sam pucnjavu, viku; no od svega su najglasniji bili krici i vikanje u mojoj glavi: – Ovo mi se ne sviđa. Znam da to moram učiniti! Znao sam da ako jednostavno legnem, pukih dvadeset metara od njega, imam lijepe izgleda da budem ubijen; dokle god pucam, bit će O.K. Prsa su mi se nadimala i spuštala. Znao sam da moram to učiniti, znao sam da ne smijem samo leţati. Preokrenuo sam se i ponovno zapucao. Zastoj me izbacio iz akcije moţda kojih tri do pet sekundi. Nakon dvadeset metaka, bum, bum, bum, klik. Vozilo je kretalo, a Scouse je sada pucao po kabini kamiona, nadajući se da će skinuti šofera. No ti kamioni za prijevoz stoke bili su oklopljeni. Ojačali su ih zavarenim čeličnim pločama kako bi dobili kakvutakvu zaštitu. Još uvijek sam bio jedini s ove strane ograde. Kad se vozilo pokrenulo da se udalji, digao sam se i protrčao pokraj dućana naprijed. Nisam znao je li tko ostao iza kamiona i dao se u bijeg. Jesu li frajeri pobjegli u naselje? Jesu li utrčali u prodavaonice? Jesu li pobjegli

na kriţanje, udaljeno jedva desetak metara, pa okrenuli ulijevo? Ili udesno, napuštenom ţeljezničkom prugom? Tko bi znao? Nisam imao pojma što se zbiva! Krajičkom oka na podu dućana zamijetio sam ljude koji su se šćućurili. Jedan se muškarac hitro uspravio. Što se mene tiče, mogao je imati pušku. Okrenuo sam se i ispalio nekoliko metaka visoko kroz izlog da shvati da se ne zajebavam. Staklo se osulo u lokal, a momak se bacio na pod. – I ostani tako! – viknuo sam. Nisam znao tko je prestrašeniji, ljudi u dućanu ili ja. Blesav mi je potez bio pucati kroz staklo, ali nisam znao što bih drugo; bio sam toliko ošamućen da mi se sve što se giba činilo prijetnjom. Pohrlio sam na ljevokraku spojnicu, desetak metara udaljenu od točke kontakta. Nebrojeno puta za vrijeme obuke uvjeţbavali smo dva načina zagledanja iza uglova: moţeš se spustiti vrlo nisko, pa se, uza sam ugao, naviriti ili pak, bolje, moţeš se odmaknuti od ugla, pa onda postupno zaci za nj, kako bi bio što manja meta. Na obuci je sve išlo jako lijepo, jer sam znao da me s druge strane ne čeka nitko s uperenim armaliteom. Ali ovdje nije bilo tako. Duboko sam udahnuo, spustio se na trbuh i s oruţjem spremnim za paljbu hitro virnuo. Nigdje nikoga! Zašao sam na drugu stranu, pa pošao malko uz cestu, tek toliko da provjerim bjeţi li tko u tom smjeru. Zatim sam se vratio na poprište. Jedan je jadnik iz skupine sada bio na polovici ceste. Prije je bio u invalidskim kolicima, koja su sada leţala na boku, dok je on puzao prema naselju, kleo i vikao. Iz kuća su trčali ljudi da mu pomognu. Ĉuo sam majke kako viču na svoju djecu, lupaju vratima, buku ljudi koji bjeţe. Neka se ţena iz jednog dućana derala: – Ovdje nema nikoga! Ovdje nema nikoga! – Znali su da smo napeti i nisu ţeljeli poginuti zbog pogrešne prosudbe. Sada je i Scouse stigao do mene, a i ona druga dvojica prešla su ogradu. Otišao sam do momka koji je nosio puškomitraljez i počeo ga udarati nogama. – Gdje si bio? – vikao sam. Bio sam poţivčanio; ţelio sam da je netko uza me, a nije ih bilo. Ali nisu oni bili krivi: nisu mogli prići. Krenuli smo naprijed, traţeći one koji su bjeţali; istodobno smo se radijem povezali s bazom i javili da je došlo do kontakta. Nepotrebno – već su znali. Zanimalo ih je samo je li bilo ţrtava. U ovoj fazi nisam znao

je li itko od naših pogođen ili nije. Dečki iz ophodnje koja je bila sjeverno od nas bjesomučno su trčali prema nama. Iz baze Snaga sigurnosti navirali su ljudi: stizali su land roveri s ljudstvom u odjeći za borbu i zaštitnim prslucima. Pokrenuta je velika potjera. Za nekoliko minuta došli su vodiči pasa, blokirane su ceste. Policiju je trebalo obavijestiti koga da traţe. Preko radija nastojao sam opisati vozilo. Znao sam samo da se radi o prljavom, starom, ţutom kamionu za stoku, a kako sam ga bio gledao sa zemlje, vidio sam da mu je krov od fiberglasa da bi u nj dopiralo prirodno svjetlo. Svi automobili parkirani u okolici bili su prorešetani metcimai frajerskima kalibra 5,56 i našima kalibra 7,62. Posvuda je bilo praznih čahura. Jedan momak iz oklopnjaka pokraj baze prijavio je da je vidio kako netko bjeţi niz zapuštenu prugu. Nismo mogli vidjeti baš ništa. Pas je pronjuškao okolišem i uhvatio miris. Vodič je rekao: – U redu je, idemo! I pošli smo – ja, zapovjednik voda koji je stigao iz baze, vodič psa i njegov pas te još dva dečka. Bilo je vrlo napeto. Zadatak nam je bio zaštititi vodiča psa, s tim da ne znamo kakav nas pakao čeka. Je li netko zašao u zaklon i čeka da pripuca? Trčali smo preko polja. Na vrhu brijega nalazio se nekakav stari svinjac i pas se uznemirio. Vodič je kazao: – Ovdje imamo nešto. – Mora da je unutra – rekao je zapovjednik voda. Vodič je ostao na mjestu – s njim su kao zaštita ostali drugi dečki – a časnik i ja počeli smo se primicati daščari. Ĉasnik je povikao: – Ako je koji pizdek unutra, odmah van! Inače ćemo ući po tebe! Ništa se nije dogodilo. Pomislio sam: – Oh, krasno, preuzimanje duţnosti. Na obuci smo često prorađivali borbu u naseljenim područjima, ali ovo nije bila vjeţba. Prislonio sam oruţje uz rame, otkočio ga, duboko udahnuo, udarcem noge otvorio vrata i upao unutra. Drvenjara je bila prazna. Motali smo se okolo s psom, bez ikakva rezultata. Kad smo se spustili u grad, sve je već bilo pod kontrolom. Područje je bilo blokirano,

prispjeli su svi potrebni istraţitelji te obavljali svoj posao. Sve je bilo u pokretu, sirene su zavijale, helikopteri čegrtali zrakom. Kad je došao pukovnik sa svojom ekipom, čuli smo preko radija da je pred bolnicom Monahgan na jugu ostavljeno jedno truplo i dva ranjenika. Dečko je ustrijeljen, ona dvojica prostrijeljena. Svi prisutni koji su imali prijemnike govorili su: – Da! Izvrsno obavljeno! Vraški dobro! Nakon nekoliko dana doznali smo što se dogodilo. Kamion i ford granada dovezli su se na tu stranu Keadvja. Ljudi iz ford granade izišli su i upravo su kanili ući u kamion pa se pokraj one druge patrole provesti na sjever, pobiti što više mogu i onda se opet prevesti preko granice. Kad je došlo do sukoba, mora da su i oni bili silno zbunjeni. I frajer koji je pucao na mene ţelio je uzbuniti svoju škvadru. Kad su ušli u kamion, pucali su s točke više elevacije, pa su ugledali Daveovu patrolu, udaljenu dvjestotinjak metara, koja se kretala rijekom. Daveova je ophodnja počela prilaziti, ali se Dave nije usudio pucati jer je znao da smo u sredini mi. Tipovi u kamionu nisu znali za nas; da jesu, mogli su nas izvrgnuti gadnoj paljbi. Izašli su iz Keadvja i pošli do kuće nekog bivšeg zatvorskog namještenika. Pokušali su mu oteti automobil, ali ih je on presreo sa sačmaricom, pa su produţili kamionom i dospjeli u Monaghan, gdje su ostavili poginulog i ranjene. Bilo mi je ovo prvi put da sam nekog ubio. Imao sam devetnaest godina i nimalo me to nije opterećivalo. Pucali su na mene, a pucajući na njih, samo sam radio svoj posao. Učinio sam ono što su me naučili. Uopće nije vaţno što tko radi u pješaštvu – moţe biti vezist, vozač, bilo što – u osnovi svega jest da sebe ili nekog drugog dovede u poziciju u kojoj će moći osloniti oruţje o rame, nanišaniti i ubiti. Mjesece i mjesece uvjeţbavali su me upravo za ovakve situacije. Svladao sam obuku, postao stručnjak. Ali kad je zagustilo, jedino o čemu sam mogao misliti bilo je to da me onaj drugi tip nastoji ubiti. Znao sam samo da mnogi pucaju te da im moram uzvratiti, i to je otprilike sve. Smatrao sam se vrlo sretnim što sam preţivio. Nije me izvukla vještina – izvukli su me silni metci izvan dometa i silna sreća. Vratili smo se u Ujedinjeno Kraljevstvo i otišao sam na dočasnički tečaj. Završio sam ga s najboljom ocjenom te sam istoga dana unaprijeđen, postavši tako u to doba najmlađim kaplarom u pješaštvu. Zatim je slijedio osmotjedni tečaj za zapovjednika desetina na vjeţbalištu Sennvbridge. Tu nije bilo nikakve zajebancije, samo taktika i

obuka, obuka i opet obuka. Bila su to dva zaista naporna mjeseca s mnogo tjelovjeţbe, silnim trčanjem, stalno pod šljemom i s bajunetom, zapovijedanjem. Bilo mi je zbilja teško, ali sam dobio odlikovanje. Sada sam već bio posve poludio za vojskom, pa sam dopustio da moj bračni ţivot padne na vrlo niske grane. Bio sam nezreo i bio sam glupan. S tečaja sam se vratio u subotu ujutro, rekao ´zdravo´ i otišao trčati. Zatim sam u nedjelju ujutro rano ustao i ponovno otišao trčati, trudeći se da budem spreman za svaki tečaj koji će me zapasti – prijavljivao sam se za svaki u koji bih mogao upasti. U garnizonskom gradu kao što je Tidworth ţivot mlade ţene mogao je biti vrlo dosadan. Teško se bilo domoći nekog pristojnog posla jer su poslodavci znali da one ovdje neće dugo ostati, pa stoga udane ţene gotovo da i nisu mogle stvarati neku karijeru. Bataljuni su ţeljeli promicati obiteljsko ozračje, ali ţenama ovo stanje doista nije pogodovalo. Postojala je hijerarhija, a bilo je više ţena nego momaka koji su se kočopenli činovima: – Ja sam Georgina Smith, ţena narednika Smitha. Brak se počeo raspadati negdje 1980. Kristina je bila u Tidworthum, u stanu, spremna za odlazak u Njemačku. Sjedila je i razmišljala: ma, odjebi. Ultimatum je predan jednog jutra pri kukuruznim pahuljicama: – Hoćeš li se vratiti sa mnom ili ćeš ostati ovdje u Tidworthu u vojsci? Nikakva rječkanja. – Ostat ću ovdje – rekao sam. – Ti odlaziš. Tako je i bilo. Okončano, sređena papirologija i baš mi se fućkalo. Glavačke sam se bacio u pustolovinu: sad sam sa svojim dečkima, zauvijek ću ostati u vojsci, ne treba mi ţena. Mnogo ih je bilo ovakvih: nisam bio jedini. Svakog utorka uvečer RAF je u Wroughtonu pokraj Swindona drţao vojnički disko. Bio je to velik događaj, ali takvo je bilo sve što se odrţavalo izvan Tidwortha. Šestoricasedmorica nas u svjeţe izglačanim odorama zgurali bismo se u čokoladnoţuti capri, smrdeći svaki po svom losionu. Jednog utorka navečer upoznao sam telefonisticu Debbie i zaboravio sve svoje zaključke o tome da mi ţene više ne trebaju. Stiglo je postavljenje na duţnost kaplara za obuku u Winchesteru i ja sam se odazvao. Njemačka je mogla čekati. Ovaj se posao smatrao dobrim za daljnju karijeru. Kad se vratim, bit ću narednik. Zapovjednik moga voda bio je poručnik; ispod sebe imao je

zamjenika zapovjednika voda i tri kaplara za obuku. Svaki od nas trojice odgovarao je za dvanaest do petnaest novaka. Jedan do dva dečka prštali su ţivotom i zbilja su htjeli ući u pješaštvo zbog onoga što se u njemu nudilo. Većina je pak došla ovamo zato što su htjeli ući u vojsku, ali im je nedostajalo inteligencije da postanu išta drugo doli strijelci – onako nekako kao što je bilo i sa mnom. Mnogi nisu imali blage veze što rade kad su se prijavili. Gledali su oglase s regrutima koji se skijaju i valjaju po plaţama okruţeni gomilom zadivljenih ţena. Stekli su dojam da bi im pasalo tri godine ljenčarenj na dasci za jedrenje; zatim će istupiti iz vojske, a poslodavci će se otimati za njih. Morali smo im pokazati kako se treba prati i brijati, kako upotrebljavati četkicu za zube. Ušao bih pod tuš i rekao: ´Evo, sad ću se istuširati.´ Ponio bih i čarape koje sam toga dana nosio. Navukao bih ih na ruke i upotrebljavao kao krpe za pranje – perući tako istodobno i čarape i tijelo. Zatim sam im morao pokazati kako će se istuširati. Pritom sam se starao i o tome da povuku prepucij i očiste ga te da šamponom operu kosu. Svi su sve morali obavljati na isti način – čistiti uši, prati zube pod tušem, prati nakon svega prostor za tuširanje. Zatim sam im pokazao kako se propisno obrezuju nokti na noţnim prstima. Mnogi su bili toliko nemarni da ih uopće nisu rezali – ili su ih pak hvatali za rub i onda ih čupali, uništavajući na taj način koţicu oko nokata. U pješaštvu, ako si zajebeš stopala, i sve ostalo ti je zajebano. Mnogi nikada nisu oprali svoje stvari. Morali smo im pokazati čak i kako se rukuje glačalom. No ubrzo se sve sredilo pa su novaci znali što rade i, što je još vaţnije, zašto to rade. Zamišljeno je da se obuka provodi pod pritiskom, ali tako da im bude zabavna. Kaplari koji je izvode morali su raditi sve što i novopečeni vojaci, prednjačeći vlastitim primjerom. Sve smo ih vrijeme navodili na to da započnemo nadmetanje, stvorimo neki osjećaj grupnog duha, da razvijemo timski rad. Rezultati koje ostvari naša postrojba izravno su se odraţavali na nas, pa smo tako imali dodatnu pobudu da svoj posao obavimo što bolje. Obuka me, međutim, toliko zaokupila da pobude uopće nisu bile potrebne. Nisam vjerovao u to da sporog dečka treba ugnjaviti, jer mu to ni na koji način ne bi pomoglo. Takvim bih postupkom došao samo dotle da

bi se dečko osjećao još gore; treba li mu dodatne obuke, moramo mu je pruţiti. Potaknuo bih ostale članove njegove postrojbe da mu i oni omoguće dodatno uvjeţbavanje. Rekao bih im: – On je dio vašega voda, odgovorni ste za njega isto toliko kao i ja. Kad novak stigne u bataljun, prvo što će ga svi pitati bit će: – Koji te kaplar obučavao? – Budemo li u bataljun slali šeprtlje, nastradat ćemo. Tiraniziranje, koje se smatra uobičajenim u ovim pješačkim bataljunima i po vjeţbalištima, moglo se vidjeti tek kao poneki vrlo osamljeni incident. Ja ga osobno nikad nisam vidio. Ako svoj posao obavljaš kako valja, ne treba ti zastrašivanja, ne treba ti guranja i turanja, udaranja rukama i nogama. Trebaš predvoditi primjerom, pokazivati novacima vještine koje trebaju naučiti, obuku učiniti zabavnom, poticati ih – i oni će sve svladati. Isto je i s kulturom, koja je u vojsci prilično agresivna i sirova. Traţi se teţak, naporan rad i teško, naporno ţivljenje. Ali to nije tiraniziranje. Ako ljudi u tome zaista ne mogu opstati ili prilagoditi se, ili jednostavno za to nisu nadareni, trebaju otići. Kao što se veli: vjeţbaj teško, borit ćeš se lako; vjeţbaj lako, borit ćeš se teško – i umrijeti. U bataljunu, ne radiš li kako treba, dekovat će te. U nekoliko su me navrata premlatili, i uskoro sam shvatio zbog čega. Što se tiče ovih današnjih prizora pukovnijskog kupanja i ribanja Vimom, to nikad nisam vidio. Nikad nisam prošao ni kroz kakvu inicijaciju niti sam ičem takvom prisustvovao. Ljudi imaju pametnijeg posla nego da trčkarajući i izvodeći glupe igrarije trate vrijeme. Ţele obaviti svoj posao, otići u grad i naroljati se. I dalje sam uţivao u vojsci, ali su me ljutila kojekakva cjepidlačenja. Jednoga sam predvečerja otišao u grad u kupovinu s jednim drugom, također kaplarom zaduţenim za obuku, čovjekom koji je prevalio tridesetu – čovjekom oţenjenim, ocem trojice dječaka, odgovornim. Ţelio je kupiti neki namještaj. Odabrao je garnituru od tri komada te sjeo s prodavačem da srede papire. Prodavač je kao depozit uzeo ček, ali je potom rekao: – Ţao mi je, ali vi ne moţete dobiti zajam bez dopuštenja vašega zapovjednika. – Molim? – Ovaj obrazac mora vam potpisati vaš zapovjednik.

– Šalite se? – Ne. Ţao mi je, ali ako ste vojnik, onda je to tako. Dakle, evo dečka sa svim mogućim obvezama – kućom, obitelji, svim drugim normalnim stvarima. Pa ipak, on ne moţe dobiti zajam da kupi garnituru namještaja sve dok netko tko je vjerojatno do zuba u dugovima ne porazgovara s njim i dok ga ne upita: – No dobro, misliš li da si moţeš priuštiti ta tri komada pokućstva? Misliš li da si dovoljno odgovoran da si to kupiš? Dođe li do ikakvih problema u vezi sa zajmom, neće trgovci ići momku koji uzima zajam, nego ravno njegovom nadređenom, kojemu će reći: – Ovaj čovjek ne plaća. – Zapovjednik će se tada latiti vojnih propisa te ustegnuti novac od plaće. Jedan jedini put u ţivotu prekoračio sam svoj bankovni račun, za 2,50 funte. I to kao devetnaestogodišnjak. Banka nije poslala pismo meni nego bataljunu. Morao sam se suočiti s vojnim propisima te nekome tko banci najvjerojatnije duguje polovicu svoje godišnje zarade objasniti zašto sam zašao u crveno za 2,50 funte. Zamolio sam Debbie da se preseli u Vinčester i sa mnom unajmi stan, ali sam i za to trebao ishoditi privolu nadleţnih vojnih vlasti. Još sam malo više mozgao o Izboru i ţivotu vojnika Specijalnih snaga. Ono malo što sam vidio kazivalo mi je da ti ljudi u Herefordu kao da su ţivjeli mnogo slobodnijim ţivotom; jako sam sumnjao da bi se u SAS – u zapovjednik voda, star dvadeset i jednu ili dvadeset i dvije godine, morao izjasniti moţe li se tridesetogodišnjem naredniku odobriti da svome zapovjedniku podnese obrazac za odobravanje zajma. Počeo sam malo nositi naprtnjaču, tek tako, probe radi, te otkrio da se po terenu mogu kretati prilično brzo. Debbie i ja ţivjeli smo skupa šestsedam mjeseci. S njom i njezinima uspostavio sam sjajne odnose. A onda je s mojim prerasporedom u bataljunu došlo do gustog. Našla se pred problemom: hoće li ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu ili pak na tri tjedna otići u Njemačku? Na vlas isto kao i prošli put, pomislio sam: ma, do vraga, vjenčat ćemo se. To smo i napravili u kolovozu 1982. Kao kaplar, ovaj put sam odmah dobio stan. Ĉim sam stigao u Njemačku, počeo sam sanjati o povratnoj karti.

2. KZJ je sada bio mehanizirani bataljun i nije mi nimalo ublaţavao zlovolju. Trebao sam biti zapovjednik poluvoda, a nisam se znao niti popeti u oklopni transporter, a kamoli njime zapovijedati. Imao sam na raspolaganju tjedan dana da se sredim, a onda je bataljun otišao u Kanadu na dvotjedne vjeţbe taktičkih grupa. Svi su tenkovi i pješaštvo zdruţeni u taktičku grupu koja je teturajući prostranim kanadskim prerijama izvodila napade bojnim streljivom. Vjerojatno je ovo bila dobra vjeţba, no meni je bilo mrsko besposličiti u ovim prastarim mašinama. Oklopnjaci su se raspadali; preteţni smo dio vremena provodili pijuckajući čaj, dok je polovica ratnoobnavljačke postrojbe leţala pod vozilima s alatom u rukama. Mirne si se duše mogao kladiti da barem jedno od četiri vozila moga voda neće uspjeti prijeći ni startnu crtu. Posade su danima uz cestu čekale da ih pronađu. Nakon daljnja tričetiri mjeseca stan je u Njemačkoj bio spreman i Debbie je doletjela. Gotovo istodobno počeli smo se pripremati za dvotjedne ili trotjedne vjeţbe. Odvezli bismo se na teren, ukopali se, ostali ondje nekoliko dana, a zatim opet uskočili u oklopne transportere, otišli na neko drugo mjesto i ponovno se ukopali. Bilo je nevjerojatno dosadno i, bar što se mene tiče, zapravo ništa nismo ostvarivali. Bar nama, koji smo bili u prvim redovima, nitko nikad nije rekao o kakvom se ovdje planu radi. Kao i u Kanadi, većinu ovih vjeţbi proveli smo uz cestu – bilo u kvaru, bilo zbog toga što smo morali mirovati dva dana, jer Nijemci vikendom nisu dopuštali oklopnim vozilima kretanje. Sasvim u redu, ako se gleda s domorodačke pozicije, ali ako si vojak parkiran tek deset kilometara od udobnosti doma, onda je krajnji tupeţ. Sranje je bilo na skandaloznoj razini i počelo me zamarati. Kad god se nismo kotrljali u pretpotopnim oklopnim transporterima, obavljali smo bataljunske duţnosti. Barem pet puta na mjesec bio sam na straţi. Zapadale su nas i ostale pukovnijske duţnosti, one danonoćne. A i

brigadne. Budući da smo bili Britanska armija na Rajni, sve smo vrijeme morali ostavljati dobar dojam. Jednoga je dana u posjet logoru trebala doći princeza Anne, a na travi su se vidjele ţućkaste mrlje na mjestima gdje su donedavno leţale neke kutije i drva. Administracija je naredila da se ta mjesta oboje u zeleno. Spoznao sam tada da čitava kraljevska obitelj vjerojatno misli kako svijet zaudara na pastu za cipele, laštilo za pod i svjeţu boju. Vjeţbali smo vjeţbanja radi i vojnici su postajali sve tmurniji. Kad su nam bili najavili premještaj u Njemačku, to nam se činilo vrlo privlačnim – prekomorski doplatak, neoporezovani auto, olakšice za benzin i ostale pogodnosti. Ali kad se sve zbroji, kvaliteta ţivota za vojnika pojedinca nije bila tako dobra. Nismo zapravo imali vremena za izlazak i istraţivanje mjesta. Nije baš bilo tako da smo mogli jednostavno uskočiti u auto pa se odvesti na jug Njemačke i skijati se preko vikenda; pruţale su se mogućnosti da budemo na nekoj neobičnoj i divnoj duţnosti, na primjer na duţnosti dizača i spuštača brklje na ulaznim vratima. Ţivot u Njemačkoj bio je neugodan na druge načine. Malo je bilo tučnjava s drugim bataljunima, a mnogo s Turcima koji su vodili sve operacije u vezi sa seksom, barovima i diskačima. Zatim su tu bili svi unutarbataljunski horizontalni manevri. Ĉim bi se bataljun našao s druge strane mora, svi bi se razdvojeni muţevi smjesta latili kontroliranja svojih ţena. Po prozorima bi se pojavili oglasi na kojima je pisalo MUŢ ODSUTAN. Meni se nisu činili šaljivima. Kao ni ostalim oţenjenim dečkima. Vojska je, čini se, poticala pušenje i piće, jer su jedine pogodnosti za rekreaciju bile jeftine pljuge i piće u vojnim kantinama i četnim klubovima. Da su na raspolaganju bili utezi, dečki bi se njima svakako koristili – i to ne zato što bi mislili da će jačanjem gornjeg dijela tijela postati bolji vojnici, nego zbog jednog, za osamnaestogodišnjaka mnogo vaţnijeg, razloga: budeš li izgledao dobro, više ćeš ih navući. Osjećao sam da mi moral polako opada. Jednog sam dana sjeo i upitao se: što ću učiniti? Hoću li sjediti ovdje ili odjebati? Išlo mi je vrlo dobro, penjao sam se prema poloţaju zamjenika zapovjednika voda, ali sam osjećao da moram donijetu odluku. Gadno mi je smetalo brisanje neţeljenih mlaka, bojenje trave izblijedjele od kutija, odrţavanje vozila