koja su se raspadala. Debbie se u to vrijeme već bila zaposlila u lokalnoj vojnoj bolnici. Silno ju je to radovalo, no nismo baš mnogo vremena bili skupa. Ako sam imao slobodnog vremena, vjeţbao sam za Izbor i dolazio kući kasno noću. Nismo zapravo bili zajedno. Društveni je ţivot bio u redu; lijepo smo se sprijateljili s Kevom i njegovom ţenom. Kev je bio u četi B, i to kaplar. Ţena mu je radila u istoj bolnici kao i Debbie. Već se i Dave nakon jednog premještaja vratio u bataljun, pa smo često zajedno izlazili. Za Keva je dobra subota značila nogomet i nekoliko limenki piva. I sam je bio dobar nogometaš, nastupao je za bataljun u istoj momčadi s Dţonnvjem Dva Ĉešlja. U vojsku je stupio kao dvadeset petogodišnjak; imao je stan, auto i dobar posao. Mislili smo da je postao vojnik zbog oklade. Počela me opsjedati zamisao o stupanju u Pukovniju. Dugoročno gledano, bilo bi to bolje za naš budući odnos jer je Pukovnija bila trajno smještena u Herefordu. Mogli bismo kupiti kuću i smiriti se. Debbiein bi se ţivot ustalio, a mogla bi dobiti i pristojan posao. Tako sam joj barem ja to racionalizirao. A zapravo sam onamo ţelio zbog sebe. Ispunio sam prijavni obrazac te počeo svojski dotjerivati svoju formu, ali isprva nikom, osim Kevu, nisam pričao o svojoj nakani. – I ja sam o tome razmišljao – rekao je. – Pridruţit ću ti se. A onda sam porazgovarao s Daveom, koji je rekao: – N...da, jebi ga, hajd´mo svi to obaviti. Uprtili smo naprtnjače, malo trčali i vjeţbali u krugu. Zatim nas je Dave upoznao s nekim kapetanom, nekim Kanađaninom koji se zvao Max i koji je također ţelio s nama podijeliti sudbinu. Dvije je godine proveo u Omanu kao ispomoć sultanovim snagama; upoznao je neke ljude iz Pukovnije i poţelio ući u tu postrojbu. Njegovi su posjedovali poljoprivredno zemljište blizu Winnipega; govorio je zamjetno unjkajući. Planirao je odsluţiti rok u Pukovniji, otići u Stoţernu školu i napraviti karijeru. Krajnji mu je cilj bio povratak na imanje. Bio je oţenjen i vrlo trezven, ni po čemu tip časnika. Gledano iz našeg kuta, sjajno je bilo to što će on imati autoriteta da nas povede k uspjehu. Razgovarali smo sa svakim koga smo se mogli sjetiti da je bio u nekoj, ma i dalekoj, vezi s nekim tko je izišao na Izbor. – Koje je najbolje sredstvo za jačanje stopala? – pitali bismo ljude kad bismo ih pronašli. – Što biste preporučili kao specijalnu hranu ili piće?
– Znam jednoga iz 3. bataljuna koji je prošao na Izboru. da je ruku u vatru za ulje Neat´s Foat. Isprobavali smo ga dva tjedna, a onda se vratili metilnom alkoholu. Kad se po bataljunu pročulo da se neki spremaju za Izbor, iskrsnuo je momak po imenu Bob. Taj zidar iz Londona stupio je u vojsku već u poodmakloj dobi. Imao je otprilike metar i sedamdeset i bio je čvrste grade; sve je rješavao smijehom. – Ne prođem li, sigurno ću izići iz vojske – rekao je. – Dosta je. Vratit ću se na gradilište. Bob je imao dnevnik nekog Jeffa, koji je upravo prošao na Izboru te je kao dvadeset jednogodišnjak bio jedan od najmlađih ljudi koji su ušli u Pukovniju. U tom su dnevniku opisani detalji ruta po Brecon Braconsu i ta nam je knjiga postala biblija. Kapetan, koji je imao više novaca od nas, odlučio je kupiti volkswagenovo kampvozilo kako bismo mogli otići u Ujedinjeno Kraljevstvo na vjeţbe; svi smo podmirivali troškove goriva. U ostvarivanju programa vjeţbi uvelike nam je pomagao Alex, zapovjednik protutenkovskog voda, koji je i sam nekoć bio u Pukovniji, ali se potom vratio u bataljun. Organizirao nam je trotjednu vjeţbu u Walesu kao opravdanje za uspon na brda. Vozili smo se noću, uhvatili jutarnji trajekt te sutradan o doručku stigli u jedan od vojnih tranzitnih legora blizu Brecona. Namjerili smo se na Dţonnvja Dva Ĉešlja. On je već bio izišao na Izbor, istodobno s Jeffom. i pao. Zarekao se da će izići na prvi sljedeći rok, pa je provodio vlastiti trening. Sjajno – bio je bolje obaviješten. – Pokušaj stopala tretirati lijeskom – rekao je. – Ako dobijete ţuljeve, sredite ih jodom, Sva ta traganja za čarobnom formulom koja će nam spasiti stopala bila su čisti očaj. Navedite bilo koju bapsku priču, i mi ćemo je iskušati. Neki su, kako smo čuli, pete i prste omatali ortopedskom vrpcom. Sve je valjalo isprobati, jer počnu li nam se otvarati rane, nećemo ih imati kada zaliječiti. Morali smo ići dalje iz dana u dan. Kako smo na kraju muka naučili, ništa nije pomagalo. Dostajala su samo dva para čarapa i pristojne, čvrste cipele. Donje su čarape bile tanke, a vanjske, debele vunene; time smo spriječili trenje i trljanje. Svakoga smo dana iskušavali nešto novo kako bi nam naprtnjače bile udobne. Dţonnvje rekao:
– Polovica prostirke obješene o straţnji dio naprtnjače čini čuda. Iskušao sam – nije mi bilo nimalo lakše. Svejedno sam naţuljao leda i gadno su me boljela. Iz dana u dan bio sam sve iscrpljeniji. Isprobali smo sve moguće načine: zavojima smo omatali prsni koš kako bismo zaštitili leđa. Pokušao sam podloţiti naramenice naprtnjače, no nije mi uspjelo: maskirna se vrpca jednostavno izlizala i izvukla. Eksperimentirao sam izrezavši komadić spuţvaste gume iz prostirke, no i on bi se obično smaknuo niz leđa. Ustanovio sam da je najbolje ostaviti stvari na miru. Na koncu konca, sve se svodi na to da ti se na leđa o dvjema naramenicama prilijepio čitav tvoj svijet koji ti se usijeca u koţu. Moraš se s tim pomiriti i gurati dalje. Zatim smo došli do vode za piće. Kako ćemo postići da nam se voda slijeva u grlo? Je li za to potrebno da se svakih pet minuta moramo zaustavljati i skidati naprtnjače? Iz naprtnjača su virili kojekakvi divni i čudesni izumi. Max je za te stvari bio pravi majstor. S njega je na sve strane nešto visjelo. Izračunao je da nam stanka za napajanje oduzima mnogo vremena, pa se jednoga dana pojavio s velikom čuturom, sličnoj onoj koju rabe biciklisti, iz koje je izlazila dugačka cijev. Selotejpom je pričvrstio cijev o naramenice naprtnjače, pa mu je ostalo samo da je uzme u usta i siše. Iskušao sam taj izum, no bilo je to čisto sranje; nešto bi se pokvarilo: cijev bi pukla ili se izvukla iz čuture. Na kraju smo došli do toga da vodu nosiš o pojasu, a da je nešto više imaš i u naprtnjači. Iskapiš iz čuture o pojasu, zaustaviš se i napuniš je vodom iz naprtnjače te šibaš dalje. Nikakvi izumi a la profesor Baltazar, na ţalost, nisu palili. Potom se postavilo pitanje: kako ćemo nositi mapu? Max je imao plastičnu orijentacijsku spremnicu za kartu koju je nosio o vratu. I ja sam to isprobao, ali sam ustanovio da me mapa zbog vjetrovita vremena prečesto udara u lice ili mi se zapetljava oko vrata. Bilo je najbolje kartu staviti u čistu plastičnu vrećicu i nositi je u dţepu za karte na nogavici. Iskušali smo sve moguće energetske napitke, elektrolite i one koji su se upravo pojavljivali na trţištu, da bih na kraju došao do zaključka kako uopće nije vaţno što piješ; bitno je samo da piješ. Međutim, i dalje pijem hektolitre Lucozadea volim taj okus. Jedino oko čega smo se svi sloţili bila su sredstva za ublaţavanje bolova i obilne količine Brufena kojim su se sprečavale otekline. Budem li morao, nakanio sam ih gutati kao mahnit: samo da se
riješim bolova, samo da se riješim oteklina i da furam dalje. Vrijeme je bilo muljavo: kiša, niski oblaci i maglica, stalna naoblaka. Kad bi se pokazalo sunce, bilo bi hladno; kad ga nije bilo, padala bi kiša. Mi smo, bez obzira na vrijeme, oštro tabanali, pa nam nije trebalo neke osobite odjeće. Bili smo sve spremniji i samouvjereniji. Osjetio sam da sam sad izdrţljiviji s naprtnjačom, a znam i teren. Kad bih pogledao zemljovid, sve sam detalje imao u glavi: poloţaj svih stazica koje sam mogao vidjeti s uzvisine. Osjećao sam da me čitanje karata ne bi trebalo zabrinjavati, da bih se mogao usredotočiti samo na svladavanje udaljenosti u zadanom vremenu. Vrijeme potrošeno na izviđanje rijetko je kada izgubljeno. Bili smo sigurni da je dolazak u Beacons bio neophodan. Njime smo ishodili vrijeme za prilagodbu i upoznavanje terena, za stjecanje većeg samopouzdanja u slučaju naglog pogoršanja vremena. Prije no što sam otišao u Wales, gledao sam na karti Peny – Fan i Pen – Fawr, dva najviša vrha u Beaconsu. i mislio: Hmmm, vrlo su strmi. No sve dok nisam onamo stigao i ugledao ih svojim očima, ne bih povjerovao da neko brdo moţe biti toliko okomito. No trotjednim boravkom u tom predjelu prevladavali smo prvotni šok i uskoro stekli samopouzdanje. I, usprkos vremenu, jako smo se dobro smijali. Pubove u Beaconsu znao sam već s tečaja na kojem sam ovdje bio. Sreli smo ljude koji su ovdje pohađali tečajeve za starije i mlađe zapovjednike; divno je bilo biti podalje od bataljuna. Uţivao sam. Vrativši se u Njemačku, svaki smo slobodni trenutak provodili u vjeţbanju. Svladavanje Izbora bio nam je jedini cilj. U krevet bih odlazio s mislima na Peny – Fan i sva ostala mjesta koja smo pohodili. Kad bih se probudio, prva mi je pomisao bila: što ću učiniti ako padnem? Što sam više razmišljao o svom ţivotu u bataljunu, to sam više teţio tome da se iz njega izbavim. Između Mindena i Osnabrucka pruţao se masivan planinski lanac. Bio je stvarno strm, pa smo gotovo svakog dana običavali naše guzice penjati uza nj. Uz to, ako bi neka druga postrojba provodila ispit tjelesne spremnosti, skupa s njima išli bismo na tu provjeru i mi. Trenirali smo i u krugu. Sve smo polagali na kondiciju; znali smo da je prvi mjesec Izbora ubitačan, da do njegova svršetka otpadne 80 posto kandidata. Znao sam da zavaravam samoga sebe kad sam rekao Debbie da je, dugoročno gledano, za nas bolje uspijem li stupiti u Pukovniju. Njoj se
ţivot u Njemačkoj sviđao. Imala je dobar posao, prijatelje, afirmirala se. Prođem li na Izboru, bit ćemo razdvojeni najmanje sedam mjeseci na godinu. I tako smo se jednog vrućeg, sunčanog dana u srpnju 1983. nas četvorica posljednji put, kako smo se bar nadali, ukrcali u stari kamper i zaputili u Hereford. Iz shvatljivih razloga nisu nam dali nikakve upute o tome kako ćemo doći. Ako ne moţeš naći put do logora, pokušaj stupanja u Specijalne snage bit će sasvim sigurno gubitak vremena. Pobrinuli smo se da znamo kamo ćemo, što nije bilo na odmet. Jedan ili dva momka zakasnili su zato što su se s vlaka iskrcali na herefordskom kolodvoru te se kod mještana raspitivali kamo će. Nitko im ništa nije rekao. Bilo je očito da su građani i te kako svjesni nuţnosti čuvanja tajne, a ako je tko izgledao sumnjivo, uvijek bi pozvali policiju. Dobrektali smo do glavnog ulaza u nedjelju. Da nije bilo visoke ţičane ograde i vojnog policajca na vratima, logor bi izgledao poput napuštenog sveučilišnog kompleksa. Očekivao sam ţivot kao u košnici, a vidio sam samo jednog ili dva tipa kako besposleno lunjaju u donjim dijelovima trenirki i majicama. Na nas nisu obraćali ni najmanju pozornost. Upisali smo se i ispunili brdo isprava, dali uobičajene podatkeime, datum rođenja, kvalifikacije, čin. Zatim su nas uputili u skladište da preuzmemo naprtnjaču, vreću za spavanje, čuture, hranu za dvadeset i četiri sata, kuhala i pribor za preţivljavanje. – Kad ste gore u brdima – rekao nam je intendant – sav teret koji je u naprtnjačama mora biti koristan teret: hrana, voda, šatorčić, rezervna odjeća. Dani kad su se nosale cigle, tek tako da se nose, odavno su prohujali. – Smijete nositi samo cipele koje vam je dala vojska. Razlog je sljedeći: moţete sada nositi Guccijeve terenske cipele, ali što će se dogoditi budete li tri mjeseca u prašumi, a vaše cipele počnu trunuti i raspadati se? Kad vam padobranom dobace popunu, u njoj sasvim sigurno neće biti broj 8 i 1/2 vaših ljubljenih Guccijevih terenskih cipela. Imena su nam na oglasnoj ploči poredali abecednim redom, rasporedivši nas u sobe za osmoricu. Zelene su jakne razdvojili, pa smo se razišli s onim leţernim ´Vidimo se kasnije!´ U mojoj su sobi već bila dva momka; međusobno smo se pozdravili
kimanjem, ali ništa više od toga. Dok sam raspremao opremu koju sam donio, zirnuo sam nebih li štogod vidio od njihovih stvari. Nisam bio jedini s bocama vitaminskih napitaka, bočicama ulja Neat´s Foat, zlu ne trebalo, flasterima za noge i velikim pakovanjem Brufena. Otišao sam potraţiti ostale. Svi su se bavili svojim stvarima, sređivali ih, da bi onda, kao i ja, pošli do svoga druga koji se našao u drugoj sobi. Ĉula su se dvatri radija. Kao da su se svi našli među neznancima iz različitih postrojbi. Pozdravljali su se, ali nisu baš čavrljali. Nije bilo one prijateljske sobne atmosfere kad se vojnici okupe na nekom tečaju. Ĉula su se ona mumljanja u smislu ´Pa, stari, kako ti je?´, no vladala je zamjetna napetost. Naravno, trebat će malo vremena da se dečki upoznaju – baš kao i u svakoj grupi – ali osjetio sam da ovdje ima još nečega. Pomalo, potajno raspremanje podsjetilo me na boksače u zajedničkoj svlačionici prije meča: uljudnost, ali i oprez. Meni se to činilo čudnim. Što se mene tiče, jedina osoba s kojom sam se ja nadmetao bio sam ja sam. U ponedjeljak ujutro prvo su nas sve – 180 – okupili na vjeţbalištu. Prije no stoje išta i počelo, morali smo obaviti uobičajenu vojničku provjeru tjelesnih sposobnosti – utrku na tri milje u cipelama i odjeći. – Za prvu milju i pol imate na raspolaganju petnaest minutarekao je voditelj programa. – Ostalo vam je na volju. Nemojte na cilj doći posljednji. Krenuli smo ţustrim korakom. Međutim bez opreme, ovo je bila prava šala. Razborit sejogger ne bi niti oznojio. Nisam mogao vjerovati kad sam vidio ljude kako padaju uz put, hvatajući se za slabine, napreţući se da dođu do daha. Viđao sam stare gospođe koje su bile u boljoj kondiciji. Ipak, osnovna provjera tjelesnih sposobnosti bila je temeljni uvjet u čitavoj vojsci; teoretski, trebao ju je svladati i najdeblji slastičar. Kako su bogalji ušepesali u cilj, voditelj programa zapisivao je njihova imena i upućivao ih da se odu presvući. Eliminirani su na licu mjesta i prije samog početka Izbora. Očito su ti dečki čitali previše knjiga o Jamesu Bondu; po njihovim se licima vidjelo da su ove tri milje doţivjeli kao istinski šok. U idućih nekoliko dana provjerili smo osnove čitanja karata. – Ako ne znate čitati karte a zaglibili ste na vrhu nekakvog brda, u uvjetima pogoršanja vremena i smrzavanja, umrijet ćete – rekao je voditelj programa. – Ne ţelimo da umirete. Kao prvo, zbog troška što ga
imamo oko organizacije Izbora i, kao drugo, zato što nam je neugodno traţiti od pričuvnog voda da dignu guzice i pokušaju pronaći trupla – a treće, to ni za vas nije dobro jer ćete tako propasti na Izboru. Da ne povjeruješ: pokazalo se da neki ljudi jedva znaju razliku između sjevera i juga! Jedan dio ovog obnavljanja znanja o kartama bio je orijentiranje s naprtnjačama na leđima, što je ujedno bila i priprema za boravak u brdima. Ĉudio sam se koliko je onih kojima je već sada bilo svega dosta. Ma kakvu sliku o Izboru imali, ona se nije slagala s ovim ovdje. Osim u prolazu, nisam baš viđao Keva i ostale. U povremenom letimičnom razgovoru prilikom obroka pokazalo se da se svi drţe kako treba. Dosta smo trčali; uglavnom na pet milja, u skupinama od dvadeset trideset ljudi. Završili bismo sat čitanja karata, onda bi nas poslali da trčimo; ljudi koji su se upravo vratili s trčanja, uspuhani i znojni, išli bi tada na nastavu čitanja karata. Još je bilo ljudi koji su se eliminirali, ili koje su eliminirali, nakon tih trčanja. Trčanja su postupno postajala napornija: 5 do 7 milja u cipelama, za čim slijede sklekovi i čučnjevi, pa trčanje na 100 metara noseći drugog vojnika na leđima i slično. Još ih je više otpalo. Slutio sam da voditelj programa udaljuje one koji neće biti kadri proći na prvom ispitu potkraj tjedna – na Plesu po Fanu. Jedno od redovitih trčanja bila je i utrka na 8 milja bregovitim terenom u cipelama, koja se morala svladati za manje od jednog sata. Zaključio sam da će sve biti u redu dokle god se budem drţao iza vođe programa, ali su svi ostali, iz samo njima poznatih razloga, čini se ţeljeli biti na samom čelu. Nisam uviđao zašto je to vaţno. Bavili smo se još orijentiranjem, ovaj put s naprtnjačama na leđima. Stigao sam do jedne kontrolne točke te sjeo pokraj kamiona i pijuckao. Jedan od voditelja programa sjedio je blizu mene i promatrao ostalu klapu kako teturajući pristiţe. Među njima bio je i visoki momak pametna izgleda, za kojeg sam znao da je konjički časnik. Taj je na rukama imao vrpce za brisanje znoja, na čelu rubac, a uza sve i kravatu. Izgledao je kao da se uputio na partiju squasha. Vođa programa se digao te otišao na razgovor s ostalim članovima nastavnog tima. Svi su pogledavali prema tom dečku, očito raspravljajući o njemu. Tada mi je sinula misao da je ovdje riječ o neupadljivosti; svrneš li pozornost na
sebe, prosudio sam, samo si dva koraka od isključenja. Ples po Fanu je utrka duga 24 kilometra, koja se trči s naprtnjačama pod vodstvom voditelja programa, u skupinama od tridesetak ljudi. Na njoj nema nikakve potrebe za čitanjem karata. Počinje u podnoţju Peny – Fana, penje se uzbrdo pa ravno na vrh, najvišu točku toga dijela zemlje. Zatim se vraća dolje, oko druge planine, koja se zove Crib, pa rimskom cestom – stazom od stare šljake – dolje do kontrolne točke u mjestu koje se naziva Torpanto. Potom sve ponovno u obrnutom smjeru. Jedna je skupina krenula iz Torpanta, moja pak iz Storev Armsa, stanice gorske sluţbe spašavanja u podnoţju Fana. Teoretski, trebali smo se sastati na vrhu. Naprtnjača je teţila 15,75 kilograma. Propisano vrijeme nismo znali, no voditelj programa ga je znao. Jedini savjet koji smo dobili glasio je: – Budete li nas se drţali, bit će sve u redu. Ne budete li, zakasnit ćete. Voditelj je krenuo, zapravo jurnuo. Za pet minuta čvrsto zbijena skupina razvukla se puteljkom. Primijetio sam nekoliko sportskih faca koje nikad prije nisam vidio, a koji su me pretjecali. Bilo mi je to prvi put da sam vidio ljude iz eskadrona; očito su svi koji su se našli u logoru bili pozvani da sudjeluju u Plesu po Fanu. Svi su se ti tipovi pojavili u range roverima s čuturama čaja. Uprtili su naprtnjače i krenuli. Osjećao sam se doista spremnim i bio sam pun samopouzdanja, ali ovi su momci jednostavno šišali pokraj nas, osobito na usponima. Stvarno su me ubili u pojam; trčali bi uz voditelja programa, malo brbljali, a onda ubrzali i iščezli iza obzora. Prsa su mi se nadimala i spuštala dok nisam došao do daha, a onda sam se počeo znojiti. Znoj mi je počeo curiti u oči, a ranjava su me leđa počela peći. Za dvadeset sam minuta bio posve mokar, ali mi se disanje ujednačilo i dobro sam se osjećao. Znao sam kamo idem, i premda je pod nogama bilo mokro, vrijeme je bilo lijepo. U Torpanto sam stigao u dobru stanju: pušući i dašćući, ali pun samopouzdanja. Dan nije bio prevruć, pa nisam morao prečesto zastajkivati da se napijem. Rekao sam voditelju kako se zovem, okrenuo se i onda prešao čitavu turu u obrnutom smjeru. Ĉitavo sam vrijeme u svojoj glavi uvijek iznova pjevao jednu te istu pjesmu. Bio je to jedan rap; ta je glazba upravo prodirala u Ujedinjeno Kraljevstvo i bila mi je mrska. Svejedno sam je pjevao.
Stvar je bila u tome da se nizbrdo i po ravnom trčalo, a što oštrije gazilo uzbrdo. I to je sve: mahanje rukama, tabananje nogama. Putem sam pretekao Maxa. S onom svojom cjevčicom za vodu koja je iza njega lelujala, dobro se drţao. Od sto osamdesetorice, koliko nas je bilo na početku tjedna, stotinu nas je doprlo do Plesa po Fanu. Do kraja toga dana otpalo ih je daljnjih trideset. Fan je, rekli su nam, bio polazna točka. Ako nismo mogli svladati Fan, nipošto nismo mogli imati izdrţljivosti i snage za nastavak. Te je večeri Peter, glavni instruktor, šetao sobom. Visok otprilike metar i šezdeset, izgledao je kao nečiji najdraţi striko. Pregledao je sve čudesne i divne napitke poslagane po ormarićima, pa svojim vrlo polaganim birminghamskim narječjem, koje nikad nije nadilazilo brzinu od 2000 okretaja, rekao: – Naravno, sva ova sranja moţete ponijeti – to je vaša stvar – ali nema boljega od dvije pinte guinnessa i vrećice čipsa na kraju dana. Poslušno smo otišli u grad i ispili svaki po dvije pinte guinnessa te kupili po vrećicu čipsa. Svi su kojekakvim čarobnim vodičicama dovodili u red svoja stopala i zamatali prste. Na pete sam stavio ortopedske obloge te sredio ţuljeve. Vojskom kolaju bezbrojni recepti kako se riješiti te nevolje; mene je iskustvo naučilo da je najbolje probušiti ţuljeve iglom steriliziranom na plamenu, istisnuti njihov sadrţaj i onda na njih staviti flaster. Više od toga nije se ni moglo. Počeo je drugi tjedan. U kamionu, nakon jedne osobito zamorne utrke, sveo sam račune. Boljela su me stopala i noge, bedreno me mišićje ubijalo. Ramena su bila sva ranjava i kao iščašena, kao da su se nekako spustila. Osjećao sam bolove u kriţima; dok sam naprtnjaču nosio uzbrdo, naginjao sam se prema naprijed da svladam njezinu teţinu. Kad sam došao do kraja i skinuo je, osjećao sam se kao da lebdim. Obukao sam trenirku i, dok smo se vozili natrag, uţivao u toplom čaju iz svoje čuture. Za odmaranja u kamionima mišići su nam se ukrutili. Kad smo se iskrcali, izgledali smo kao nekakva siročad: posrtali smo preko straţnje ograde kamiona i šepesali u sobe vukući za sobom vreće za spavanje. Pogledao sam se u zrcalo. Izgledao sam točno onako kako sam se i osjećao. Ondje gdje sam se znojio kosa se slijepila; bila je prepuna blata
i grančica. Naprtnjače smo drţali pokraj kreveta. Postojala je sušionica za mokru odjeću, ali pranje odjeće uopće nije dolazilo u obzir – stvari bi se tako samo još jednom potpuno smočile i uprljale. Stoga smo ih na kratko pometali u sušionicu, a onda sloţili u naprtnjače za drugi dan. Nakon nekog vremena počeli smo i razgovarati, ali isključivo o Izboru. Svaki put kad bih se vratio s cjelodnevnog tabananja ţelio sam ustanoviti koliko je ljudi otpalo. Što više, to bolje. Bio sam sav sretan što ih je na Plesu po Fanu otpalo trideset. Sjajno, pomislio sam. Stjecao sam tako dojam da se dobro drţim. Dnevne hodnje sada su se produţile na 15 do 64 kilometra, a uvedeno je i noćno marširanje. Iz dana u dan uvijek isto. Odredili bi nam u koje se vrijeme ujutro trebamo ukrcati u kamione, odvezli nas na mjesto s kojega počinje marš, pa bismo tabanali i navečer se vratili. Zatim bi gerijatrijsko društvo dohramalo u svoje sobe, zbacilo opremu, odnijelo svoje stvari u sušionicu, okupalo se ili otuširalo, nešto pojelo i otišlo na počinak. Dani guinnessa i čipsa su završili. Nitko nam nije govorio ništa o dnevnom planu, pa stoga nismo znali koliko daleko idemo, kamo idemo, kojom ćemo rutom, ni koliko ćemo dugo hodati. Nije nam preostajalo ništa drugo nego da hodamo što brţe, i tu je svoju primjenu našla vještina čitanja karata. Ako sam naišao na neku dolinu, nisam silazio pa se uspinjao; pogledao bih isplati li se drţati izohipse pa ići obilazno, duţim putem. Disciplina nije bila bitna. Rekli bi nam samo: – Budite u dvorištu u šest! – Došli bismo, prozvali bi nas i rekli u koje ćemo se kamione ukrcati. Dečki bi se većinom zavukli u vreće za spavanje ili bi pak navukli kape s pomponom pa počivali pijuckajući čaj iz čutura. A onda bismo, uvijek prebrzo, stigli do kontrolne točke, ispentrali se, da bi nas potom jednog po jednog prozvali i poslali na put. Vodstvo programa nije nam ništa govorilo. Mi smo bili ti koji su ţeljeli biti ovdje, nisu nas oni snubili. Njihov je stav, čini se, bio: trkalište je ovdje, pa tko voli nek´ izvoli! – Crveni 15? Prišao sam voditelju programa. – Ime? – MekNab.
– Gdje si? Morao sam mu na zemljopisnoj karti pokazati gdje se nalazim. Staviš li prst na kartu, pokrit ćeš područje od 500600 metara – ukoliko nemaš krupne, zdepaste prste, kojima ćeš, u tom slučaju, pokriti i čitav kilometar. Morao si s vlati trave ili grančicom pokazati točno gdje se nalaziš. – Ići ćeš na koordinatu 441353. Pokaţi mi gdje je to! Pokazao sam mu. – Pokaţi mi u kojem ćeš smjeru ići! Odredio sam azimut i pokazao mu. Rekao je: – Dobro, najbolje je da kreneš jer vrijeme teče. U mojoj je grupi bio jedan momak, Trev, koji je bio toliko smušen i napet da je na kraju sve radio naopačke. Umjesto na jug, išao bi na sjever. Jednog je dana sišao s kamiona i našao se pred voditeljima programa. Upitali su ga: – Gdje si? Pokazao im je na karti. – Kojim ćeš putem ići? Pokazao im je kuda će, što je bilo točno, a onda je pošao u pogrešnom smjeru. Voditelj programa okrenuo se prema nama i upitao: – Kamo on to, do vraga, ide? Pustili su ga da prijeđe stotinjak metara pa viknuli: – Hej, mamlaze, vrati se ovamo! Kamo si. do vraga, naperio? Pokaţi nam svoj azimut! Trev im ga je pokazao. Na to mu je voditelj programa rekao: – Onda odjebi u tom smjeru. Već si izgubio tri minute. Mnogo puta prilikom uspona prema nekom vrhuncu vidio sam ga, ali mu se nikako nisam mogao pribliţiti. Misli bi mi počele zaokupljati neke posve druge stvari. Ponekad bih u sebi počeo pjevušiti glupe pjesme ili reklamne dţinglove koje sam oduvijek mrzio. Dospio bih do kontrolne točke i nagnuo se naprijed, poloţivši ruke na koljena kako bih odmorio ramena. Rekli bi mi: – Pokaţi mi gdje si! – Zatim: – Ići ćeš na koordinatu 345678. Pokaţi
mi u kojem je to smjeru! Pošao bih. Povremeno bih prispio do kontrolne točke s vagom. Za taj je dan tabananja bilo određeno, na primjer, da naprtnjača mora biti teška 40 funti.3 Provjerili bi teţinu, pa ako je bila manja, momku bi u naprtnjaču stavili veliki kamen, označili ga fluorescentnom bojom te radijem obavijestili iduće dvije kontrole da Plavi 27 u naprtnjači nosi kamen zato što je prevarant. To je značilo da će umjesto nošenja 40 funti tereta ostatak dana grbačiti 55 funti. Mjereno znojem i ţuljevima, ovih 15 funti znače i te kakvu razliku. Veliku su pogrešku činili oni koji su na startu kao sveukupnu početnu teţinu naprtnjače uzimali 40 funti tereta, uključivši i vodu. Ĉim bi čovjek popio pola litre vode, teţina bi pala ispod dopuštene. Kad se reklo 40 funti, onda je to značilo 40 funti na kraju, a ne na početku dana. Kad bismo se spustili s brda, uslijedilo je razvrstavanje. Došli bi ljudi iz programa i prozivali. Uskoro smo shvatili da prozivaju one koje će eliminirati. Ako nekom nekog dana nije išlo, dobio bi ´cigansku opomenu´. Zastavnik bi rekao: – Ovi koje prozovem neka dođu k meni! – Dečki bi se okupili oko njega, a on bi im kazao: – Jučer se niste baš iskazali. Sredite se, jer sljedeći put se selite. Ako je tko već imao cigansku, pa bio prozvan, mogao je očekivati najgore. Bio bih potpuno miran ako bih se s hodnje vraćao u prvom kamionu. Ako bih se našao u drugom, nisam bio posve siguran, ali se ne bih previše uzrujavao. U trećem bih se pak kamionu usrao od straha. To mi se dogodilo samo jednom. Ostalih sam dana promatrao druge, uţivajući u tome da ovi stasiti, plavokosi, zgodni punokrvni ţdrepci dobivaju nogu. Rekao bih ´šteta´, ali bih za sebe pomislio ´divno´. Svatko se drţao za sebe, svatko je ţelio proći. Voditelj programa je rekao: – Stvar je u ovome: ako na poloţaj morate doći i pruţiti mitraljesku podršku u šest i četrdeset pet, ništa ne valja ako dođete u šest četrdeset pet i pola minute – zakasnili ste. Mogli ste isto tako zakasniti i deset sati. Ako vam je zadano vrijeme, morate ga se drţati. Napadačka je grupa moţda morala krenuti bez vatrene podrške jer je njihov napad moţda koordiniran s nekim drugim napadom koja tričetiri kilometra dalje. Morate se drţati zadanih vremena, jer bi jednoga dana o tome mogli ovisiti ţivoti.
I voditelji programa svakog su dana svladavali rute, pa su zadana vremena prilagođivali vremenskim uvjetima. Ako je, na primjer, vjetar puhao brzinom od 70 kilometara na sat, uzimali su u obzir tu činjenicu. Tada smo se trebali potruditi da budemo jednako dobri kao oni. Vaţan je pojam bio Peron broj 4. S perona broj 4 herefordskog kolodvora išlo se u London. ´Ideš na 4. peron´ – Pukovnijski je izraz za ´hvala lijepa i laka ti noć´. Naravno, kad bi se ljudi vratili u svoje postrojbe, razlog zbog kojeg su otišli s Izbora bila je ´ozljeda noge ili leđa´. No nije im trebalo biti neugodno: time što su se pojavili na Izboru pokazali su, prije svega, da imaju više petlje od onih pred kojima se ispričavaju. Vezisti su se nedvojbeno najlakše prilagođavali i uklapali u okolinu. U to doba ako je tko iz postrojbi ţelio prijeći u Pukovniju, morao je prvo postati pripadnik 264. eskadrona u Herefordu, eskadrona veze. Tako je tim dečkima od početka ambijent bio poznat, a do vjeţbanja po Black Mountainsu imali su cestom samo 45 minuta. Mnogi od njih navečer su odlazili svojim kućama. U početku sam osjećao da uţivaju nepoštenu prednost. Međutim, kasnije sam uvidio da to i nije tako – i oni su morali obuti cipele i verati se uzbrdo kao i svi ostali. Promatrao sam momke koji su već jednom izišli na Izbor – moţda su doprli do prašumske faze ili do produţenja obuke pa onda otpali. Nadao sam se da će oni ponovno proći ovu prvu etapu. Ako i ja doguram do prašumske faze – nadajmo se, s njima – ti će dečki znati što slijedi. Neki su ljudi izgledali upravo zastrašujuće spremno. Ĉitavo sam se vrijeme uspoređivao s njima. Jedan od nastavničke ekipe bio je Andy Baxter. Jednog dana kad smo otišli s njim na trčanje, stali smo radi izvođenja sklekova i čučnjeva. Andy je skinuo košulju, otkrivši da je, osim što je naočit poput filmske zvijezde, i izvrsno građen. Mogao bi dospjeti na naslovnu stranicu Playgirla. U bataljunu sam uvijek bio utjelovljenje spremnosti, ali ovo ovdje, pomislio sam, nikad neću dostićiovdje nemam nikakvih izgleda, kako ću, do vraga, postati takav kao što je on? Njega ništa nije moglo uzdrmati. Vratili bismo se s trčanja, hvatali dah, a on bi došetao nasmijan, spreman za šalu, pijući čaj. Ljutio sam se zbog toga što sam, u usporedbi s takvim dečkima, hrpa govana, znojna lešina. Morao sam sama sebe podsjećati na to da se ne nadmećem s Baxterom nego s MekNabom. Ako je uspjeh na Izboru bio fiksna ideja prije no što sam došao ovamo, sada je postao patološka fiksacija. Što sam duţe bio ovdje, to
sam više ţelio ostati. Atmosfera je bila puno drukčija od one u pješačkom bataljunu: bila je silno opuštena i temeljila se na samodisciplini. Svi su bili jedan s drugim na ´ti´. Nitko nas nije gonio. Samo bi nam rekli ´Smotra je u dvanaest´, očekujući da se na njoj i pojavimo. Ako ne dođemo, to se mora protumačiti kao da ne ţelimo biti ovdje, pa, dakle, moţemo otići. Svake sam noći samom sebi govorio: ja zbilja ţelim ostati, ovo je mjesto na kojem ţelim biti. Ne prođem li na Izboru, istupit ću iz vojske. Nikako se nisam mogao zamisliti ponovno u bataljunu. Vidio sam kako ţive ovi i htio sam tako i ja. Imali su sve pogodnosti, sve – od knjiţnice do bazena. Ambulanta nam je bila na raspolaganju svake noći kad bismo se vratili. Otišao sam u nju po neke zavoje za stopala. Ovdje nije bilo kao u bataljunskoj ambulanti, gdje bi se toliko čekalo da bi noge zacijelile same od sebe. Postupali su sa mnom kao s osobom, ne kao s vojnikom. Hramajući natrag u sobu, još sam se jednom zarekao: Ţelim ostati ovdje! Svi mi iz Zelenih jakni doprli smo do trećeg tjedna, a onda su eliminirali Boba. Nije postigao dovoljno dobra vremena. Dok se pakirao da ode, nije izgledao previše potišteno. Sutradan smo završili jedan marš i selili smo se u neke šumarske barake da se u njima nekoliko sati oporavimo i prigrizemo nešto prije noćne hodnje. Daveu se to nipošto nije mililo, a već je otprije imao cigansku. Sjedili smo ispruţenih nogu oko priručne grijalice, čekajući mrak, kad je Dave rekao: – Ţdere me što nam odmah ne kaţu da smo otpali. Moţda ću ovaj jebeni marš tabanati bez veze. Tako je i bilo. Sutradan, gotovo pri kraju trećega tjedna, i njega su otpravili na 4. peron; nedovoljno dobro vrijeme. I Max, na kojem se ocrtavala iscrpljenost, dobio je cigansku. – To je zato što sam stalno padao – rekao mi je Dave. – A stalno sam padao zato što mi stopala nisu dovoljno velika da me nose. Nosim cipele broj 41. Rukovali smo se. Gledao sam kako odlazi. Nedostajat će mi taj mamlaz. Nekoliko dana kasnije, u završnom tjednu, spuštao sam se s Fan– Fawra i vidio da se Max tek uspinje. Cjevčica za vodu lelujala je na vjetru. Bio je u majici s nekakvim crteţom, mislim nešto u vezi s narančama. Veliki čupavi brci bili su mu posve balavi; izgledao je
grozno. Kazao je: – Gadno mi je, Andy. Vrijeme mi je loše. Bio je potpuno ošamućen – kao da je pijan, ali bez ikakve radosti. Kimnuo sam i rekao: – Ţao mije. – No morao sam produţiti dalje. Te je noći otišao. Od prvotnih šest Zelenih jakni tri su preostala za posljednja tri dana Tjedna testiranja. Kev je otpao sljedećeg dana. Kao i uvijek, nije se previše uzrujavao. – Pokušao sam i propao – nacerio se. – Barem više neću morati o tome razmišljati. Natrag nogometu i večernjim izlascima u Longbridge, i tu smo. Ţao mi ih je bilo gledati kako odlaze. Nedostajat će mi njihovo prijateljstvo i zafrkavanje. Dţonnv Dva Ĉešlja i dalje se drţao; nije bilo teorije da on propadne. Budući da je bio u drugoj nastambi, nisam ga prečesto viđao; a sada sam već i ja, kad ne bih tabanao. spavao. – Moram, moram dalje putem kojim idem – neprestano sam si govorio. – Samo da se ne ozlijedim! Sljedećeg sam dana dobio cigansku. Bili smo na trideset pet kilometara dugom tabananju dolinom rijeke Elan i imao sam zaista gadan dan. Nikakvih rana nisam imao, ali mi je bilo silno teško hodati. Kao da me noge nisu slušale: tijelo mi se gibalo brzinom od sto kilometara na sat, a noge od pedeset. Kao dijete znao sam sanjati da bjeţim od nečega i, premda sam sav bio u groznici, tijelo bi se kretalo kao u usporenom filmu. Sada se to događalo u zbilji. Bio sam u drugoj grupi kamiona, stoje bilo šugavo. Sljedećeg smo jutra čekali da nas pozovu u vozila. Glavni je instruktor počeo prozivati imena onih za koje je ţelio da mu se jave. Među njima i mene. – Tvoja vremena jučer nisu bila baš dobra – kazao je. – Morat ćeš se svojski potruditi u ova zadnja dva dana jer inače slijedi 4. peron. Snuţdio sam se, no preostali su još marš po skici i marš izdrţljivosti. U maršu po skici umjesto propisne karte upotrebljavao se rukom izrađen zemljovid. Morali smo svladati trideset pet kilometara dugu rutu s raznim kontrolnim točkama. Nema problema, krstario sam. Pomislio sam da ću uspjeti. Teren sam poznavao – obavio sam, naime, sva izviđanja – bio sam tamo gore, znao kamo ću.
Uspinjao sam se prema Fanu i naišao na šumarijsko imanje veličine jednog četvornog kilometra koje sam trebao zaobići; nije to bila nekakva pitoma šumica, nego glavni rasadnik jela Uprave za šumarstvo. Gledajući ga s uzvisine, vidio sam da njegovom sredinom vodi poţarni put. Počeo sam se probijati kroz gustiš i lijepo sam napredovao prvih dvjestotinjak metara. Zatim sam izgubio orijentaciju. Morao sam svako toliko zastati i odrediti azimut. Strašno sam se ljutio na samoga sebe. Morao sam se spustiti na ruke i koljena te se četveronoške probijati jer su stabla sađena vrlo gusto. Grdio sam i psovao samog sebe; a trebao sam samo ići svojim putem. Slutio sam da ću zakasniti. Znao sam da sam se zajebao. Kad sam se konačno izvukao iz rasadnika, bio sam izgrebena lica i ruku, sav krvav. No nastavio sam dalje. Moţda još imam neke šanse. Pentrajući se prema sljedećem kontrolnom punktu, onom na vrhu Peny– Fana, silno su me boljele noge. Jedva sam soptao. Bio sam natopljen znojem, krvlju i blatom. No najgore je nastradao moj ponos. Znao sam da sam se svojom umišljenošću gadno zajebao. Bilo je sunčano i vruće. Kao da je pola Walesa išetalo na Fan s obiteljima – dječurlijom s dvolitarkama limunade, mamama i tatama koji bazaju okolo u kratkim hlačama i sandalama, uţivajući u panorami. Prošišao sam između njih, ljut i mumljajući ispod glasa, trudeći se da nadoknadim što više vremena. Kazao sam: – Da....Ova zadnja etapa bila mi je gadna. – Nema veze. Siđi sada do vozila, ondje ti je zadnja kontrola. Zadnji sam stigao na vrh Peny–Fana. Sada sam se morao spustiti do zadnje kontrolne točke. Potrčao sam. Trčao sam brţe no što sam zamišljao da mogu trčati, ali kad sam stigao na cilj, mjesta je bilo samo u zadnjem kamionu. Te je noći prozvano moje ime. Bilo je to dan prije marša izdrţljivosti, zadnjeg velikog ispita, a mene su eliminirali. Mojom krivnjom: u svojoj sam umišljenosti pomislio da sam uspio. Umjesto da zaobiđem onaj šumski rasadnik i budem siguran da znam gdje sam. Prije odlaska na 4. peron svu svoju opremu vraćaš u skladište. Zatim te čeka razgovor s voditeljem obuke. Izboru moţeš pristupiti samo dvaput, ukoliko pri drugom pokušaju ne slomiš nogu: tada moţda moţeš računati na neki obzir. Dok sam čekao pred uredom, nisam bio sam. Osmorica momaka
sjedila su na dugačkoj drvenoj klupi. Osjećao sam se otprilike onako kao kad sam kao balavac čekao da me primi ravnateljica ili da me u policiji izvedu pred istraţitelja. Vladala je velika ţivost: ljudi su ţustro promicali svojim poslom. Na nas se nitko nije obazirao. Snuţdio sam se. Svašta se odvijalo oko mene, ali ja više nisam u tome imao udjela. Instruktor je pogledao preko stola i rekao: – Dakle, o čemu se radilo? Zašto si toliko zakasnio u zadnjoj etapi? – Zbog prevelike umišljenosti. Išao sam kroz rasadnik i tako iz gubio puno vremena. – No, dobro – nasmiješio se. – Ako se ponovno vratiš, sigurno ćeš ga zaobići, zar ne? – N...da. – Dobro. Moţda ćemo se opet sresti. – Nadam se. Sat kasnije stajao sam na peronu broj 4. Ukrcali smo se u vlak za Paddington. Kad stignemo u London, otići ću u Brize Norton, a odande će me RAF prebaciti u Minden. Kad sam podigao putnu torbu na policu za prtljagu i sjeo, ustanovio sam da gledam ravno u riječ ´Hereford´ na kolodvorskoj ploči. Sinulo mi je da se dugo, dugo nisam osjećao tako skršenim – i odlučnim. Pad na Izboru sličio je donekle padu s konja, ali je bio mnogo, mnogo bolniji. Slutio sam da, ako se odmah ne vratim, više nikada neću niti pokušati, toliko sam, naime, bio dotučen. Kad sam se ponovno prijavio, Debbie nije bila nimalo oduševljena, no što se bataljuna tiče, tu je doista sve bilo u najboljem redu. Ovaj put mi, međutim, nisu odobrili nikakav dopust za vjeţbanje, i to stoga što je bilo previše obveza – to jest, zatupljujućih uvjeţbavanja. Odlučio sam da ću, ako i drugi put propadnem na Izboru, istupiti iz vojske. U svojoj sam naivnosti pisao tvrtkama koje su mnogo poslovale s Bliskim istokom: ´Draga gospodo, ja znam rukovati minobacačem.´ Kao pješak, mislio sam da je za industriju to što znam pucati iz minobacača dar Boţji, pa sam se našao u nedoumici kad su počela stizati uljudna pisma tipa ´Dragi gospodine, odjebite!´ Alex, kapetan koji nam je onoliko pomagao da obavimo neke vjeţbe, poveo me jednoga dana na stranu pa mi rekao: – Svakog jutra kad se brijem, uzmem sapun pa na ogledalo napišem:
´Bataljun ne – Pukovnija da.´ To mu je očito pomagalo. Ohrabrio me. U slobodno vrijeme obavio sam sve vjeţbe. Bile su višemanje iste kao i prije – mnogo rada s naprtnjačom, vjeţbanje na stazi, trčanje. Povećavao sam izdrţljivost srca, pluća, nogu i volje. Vrijeme boţičnih blagdana bilo je jedino slobodno vrijeme tijekom kojeg sam mogao još malo vjeţbati na Beaconsu, a upravo je takvo rješenje razjarilo Debbie. Počeli smo se svađati oko toga. Naš je brak postojao samo na papiru. Jedne se večeri vratila kući pa smo se gadno pograbili. – Gotovo nikad nismo zajedno – rekla je. – A kad jesmo, tebe zanima jedino Izbor. – Ogorčen sam na sebe što sam pao – kazao sam. – I ja, da znaš! Počeo sam joj govoriti da nema pojma što se zbiva sa mnom, da se čitav moj svijet srušio te da će, ako ne prođem sljedeći put, naša budućnost biti neizvjesna jer ću napustiti vojsku i morati potraţiti neki posao. Bila je to prava cjelonoćna svađa s mnogo urlanja i lupanja vratima, tako da smo probudili pola stambenog bloka. Saţalijevao sam samoga sebe i nikako nisam prihvaćao činjenicu da me Pukovnija odbila. Debbie mi je bila jedini odušak, a ona, mislio sam, ništa ne razumije. Bilo mi je stalo jedino do Pukovnije, a ako Debbie ne stoji uza me, onda je, što se mene tiče, protiv mene. Rekao sam joj da pretjeruje, da će, uspijem li upasti u Pukovniju, sve biti u redu kao nekoć te da ćemo se opet vratiti onamo gdje smo bili prije. Ali Debbie je bila bistra cura i vjerojatno je vidjela što se iza brda valja. Ono stoje počelo kao opsesija, pa postalo fiksacija, sada je postalo strast. Više me nije zanimalo ništa što se događa u bataljunu, ukoliko nije bilo u vezi s tjelovjeţbom. U tom bih se slučaju angaţirao čitavim svojim bićem, isključivo zbog toga što sam tako više vjeţbao. Potpuno sam se usredotočio na prvi mjesec Izbora. Dodatna me obuka uopće nije zabrinjavala; kad jednom odvalim taj prvi mjesec, sve je ostalo nepoznato, pa se za to nisam niti mogao pripremati. Ali za prvi sam se mjesec morao pripremati. Znao sam da mogu proći. Znao sam. Za boţičnog dopusta Debbie je ostala sa svojima, a ja sam otišao u Cnckhovvell, centar za obuku Divizije Princa od Walesa. U rano jutro stavljao bih naprtnjaču u prtljaţnik i penjao se u Black Mountains.
Imao sam hrđavi, stari, crni renault 5. Jedan mu je blatobran padao, pa je zato morao biti vezan gumom. Bilo je jutara kada mu je nedostajalo snage da se popne do mog polazišta. Kad su ceste bile zaleđene, više sam se puta našao u ţivici. Ĉitav bih dan trenirao po brdima, a onda bih se vratio u Crickhowell, popio svoje dvije pinte guinnessa i pojeo vrećicu čipsa, ispio ogromne količine elektrolita i pripremio se za sutrašnji dan. Na sam Boţić počastio sam se s nekoliko sati odmora. Ostao sam gdje sam odsjeo te gledao sve stare pobjedničke Parade hitova. Objedovao sam u pubu i telefonirao Debbie. Nije bilo odgovora. Sutradan sam svladao Ples po Fanu. Dok sam se s naprtnjačom velikom poput kuće sav u znoju ţustro penjao uz Peny– Fan, pokraj mene su projurila četvoricapetorica momaka u trenirkama i s laganim naprtnjačama. Verući se pokraj hrpe govana – tj. mene – rekli su: – Vjeţbaš za siječanj, zar ne? Puno sreće. Očekivao sam da će zimski Izbor biti mnogo teţi od ljetnoga. Hladnoća moţe jako iznuriti. Bit će gadnije gaziti snijeg nego svladavati teren, a slaba će vidljivost uvelike oteţati orijentaciju. Za zimskog su Izbora ljudi umirali. Ĉak su i viši časnici Pukovnije poginuli u brdima. Ĉuo sam da je jednom jedan major otišao s naprtnjačom punom opeka umjesto tople odjeće. Vrijeme se pokvarilo, a on se nije vratio. Deţurni je eskadron izišao u planinu i pronašao njegovo tijelo, ali se dečki zbog silnog nevremena ni sami nisu mogli spustiti. Morali su izvaditi opremu za bivakiranje. Smrznuti major posluţio im je kao vjetrobran. Kad se vrijeme popravilo, polegli su ga na leđa, pometali na njega svoje naprtnjače i odsanjkali ga tako nizbrdo. Na Izbor sam se vratio sredinom siječnja. Osjetio sam da su ljudi uplašeniji nego za ljetnog novačenja. Za sebe sam to znao. Pokazalo se da je vrijeme velik nivelirac. U gustoj magli ili vijavici svatko je ovisio o vlastitoj navigaciji. Prirodni su nas elementi sve podjednako usporili; sve se svelo samo na baratanje azimutima, na pouzdavanje u zemljovid i kompas. Svakim sam se danom osjećao sve bolje i samosvjesnije. Snijeg je krpao preteţni dio drugog i trećeg tjedna. Dali su nam šesteroznamenkaste koordinate, točnost kojih je bila u granicama od stotinu metara, što je veliko područje kad u mećavi traţiš šatorčić za bivakiranje. Jednoga je dana vidljivost pala na manje od dvadeset metara. Stigao
sam u blizinu kontrolne točke i nekoliko sam dragocjenih minuta jurio trudeći se da uđem u trag zelenom GoreTexu. Napokon sam ga našao. Lupnuo sam po šatoru, i smičak se spustio. Sav oznojen i prljav, počeo sam drhturiti – nisam se više gibao. I po velikoj studeni na sebi sam imao samo hlače, cipele i majicu s kratkim rukavima te povrh nje kabanicu. Zapahnuo me ćuh kave i oblak pare što se dizao od dečka u vreći za spavanje. Vjerojatno je prdio – odatle valjda tolika vrućina. Ţelio sam što prije izići odavde; prvo, zbog zadanog vremena, a drugo zato što sam se počeo smrzavati. S mene je po dečku kapalo na sve strane. Pogledao me, otpio malo kave i rekao: – Prestani me jebati s tim svojim znojenjem. Kad mi je dao moje sljedeće koordinate, rekao je ´Vidjet ćemo se´ i povukao smičak. Okrenuo sam se opet u mećavu i otklipsao. Na jednu sam kontrolnu točku došao istodobno s dvojicom časnika koji su zajedno dotabanali iz drugog smjera. – Ova kontrola nije ondje gdje bi morala biti – rekao je jedan čovjek iz programa. Šator za bivakiranje nalazio se u zapuhu na dijelu zemljišta koje se zvalo visinska točka. Ĉovjek iz programa – pukim slučajem bio je to Peter, glavni instruktor – rekao je: – Dobro, a gdje bi, po tvom mišljenju, trebala biti? Ĉasnik je pokazao na karti, nakon čega su se časnici počeli prepirati među sobom. Radilo se o razlici od sto ili dvjesto metara, a ne o tome da bismo bili u nekoj drugoj dolini. Ĉovjek iz programa me upitao: – Gdje smo? Pokazao sam mu na karti visinsku točku, a on je rekao: – Tako je. – Nisam se htio upuštati u svađu. Potom se okrenuo dvojici časnika i rekao: – Ma gdje se mi, po vašem mišljenju, nalazili, ovo su vam sljedeće koordinate. Otišli su, a on je. dajući moje koordinate, potresao glavom i rekao: – Ne shvaćam što je ovim dečkima. Tu su radi toga da postanu dio nečega čemu ja već pripadam. Glavni sam instruktor, a prepiru se sa mnom. Pa da sam i pogriješio, kakva ima smisla svađati se sa mnom? Nisam ih više vidio. Sljedeći put, bude li za njih te prilike, moţda neće izići na Izbor tako puni svoga časničkog ´ja´. U ovoj fazi ljudima iz
programa nimalo se nije dalo pamtiti naša imena, ukoliko nismo učinili nešto loše. Ţeljeli su samo utvrditi da imamo izdrţljivosti, ustrajnost i odlučnost. Ţivo im se fućkalo za naše kvalifikacije i sposobnosti. U krevetu do moga bio je neki tip koji se zvao Jock. Svake noći, po povratku s još jednog ubilačkog dana u planinama, rekao bi: – Oh, mislim da ću skoknuti dolje u grad i cugnuti nešto. – Obukao bi se i spustio u neki disko. Vratio bi se u tri ujutro bazdeći. Stropoštao bi se u postelju, sklupčao i zaspao. Sljedećeg bih ga jutra gurnuo i rekao mu: – Jock, hora je! – Ah, da. Ĉilo bi se digao, ponovno se odjenuo, pripremio si brda prepečenca i punih ih ruku prenio u kamion. Najviše što je meni polazilo za rukom, i to nipošto svake večeri, bilo je da odem do lokalne prodavaonice čipsa i uz put popijem nekoliko pinti guinnessa. Potkraj ova prva dva tjedna, s ponovnim posjetom dolini rijeke Elan, počelo je ozbiljno razdoblje. S vremenom mi se počela sviđati voţnja u taj kraj, jer smo je morali započeti u rano jutro. Zavukao bih se u vreću za spavanje i ispijao silne količine čaja. Svemu lijepome, međutim, dođe kraj, pa bi se tako na kraju kamion zaustavio, motor utihnuo i nastala bi tišina. Trebalo se iskrcati. Hladni sam zrak uvijek prvo osjetio ušima, a potom bi mi utrnula stopala. Razdirao sam se između ţelje da krenem i ugrijem se i spoznaje da sam pred početkom strahovita tabananja koje će potrajati osam do deset sati. Dolinu rijeke Elan upamtio sam kao zastrašujuću zabit, prepunu akumulacijskih jezera i velikih predjela barske trave, visine koja se kretala od koljena pa sve do prsa. Kraj je bio vrlo močvaran, a zbog akumulacijskih jezera mogli smo se kretati samo gornjom polovicom breţuljka. Po tom smo terenu obavili mnogo noćnih marševa, pri čemu sam vrlo često padao. Zamrzio sam dolinu rijeke Elan. Sada smo već osim naprtnjače nosili i pušku, koja nam je stalno morala biti u rukama. Bilo je to samo obično oruţje za vjeţbe, ali je značilo dodatno opterećenje, koje mi nije nimalo nedostajalo. S tih su pušaka poskidali sve dijelove za nošenje; nije ih se moglo nositi o ramenu niti privezati za naprtnjaču. Ustanovio sam da mi to oruţje uvelike oteţava ţivot, jer pri uspinjanju nisam mogao mahati rukama. Morali smo prelaziti brojne ograde, a ako su te spazili da stavljaš pušku
na drugu stranu ograde prije no što se ispentraš, kaznili bi te – i zapamtili. Neke su se hodnje vukle unedogled. Kojiput sam vidio kontrolnu točku udaljenu desetak kilometara. Sišao bih s uzvisine po propisnom azimutu, znajući da je kontrola na kraju te delte, ali onda bi mi bilo kao da hodam, hodam, hodam u beskraj. Dolina rijeke Elan izmoţdila je mnoge. Zbog toga pak što je bila udaljenija, vraćali smo se iz nje kasnije, a polaziti smo morali ranije. Tjedan je odmicao, a Jock je i dalje lokao. Objasnio mi je da je upravo izliječio gadan napadaj čankira. Osamnaest je mjeseci bio ´izvan igre´ i nije pristajao na to da mu ovakva sitnica kao što je Izbor omete rehabilitaciju. Jednog je dana rastvorio šlic i pokazao mi ozljede. Vrh njegova kurca izgledao je kao površina Mjeseca. Iz dana u dan grbili smo se po brdima. Vrijeme je bilo uţasno. Na jednom maršu snijeg mi je bio do pasa. Ta je hodnja bila duga – 35 kilometara – i zastrašujuća. Spustila se magla, vidljivost je pala na desetak metara i nitko nije uspio naći kontrolnu točku. Napokon je jedan od momaka pronašao šatorčić za bivakiranje člana nastavničke ekipe. Svi smo se uglas opravdavali vremenskim uvjetima. Nije bilo potrebno. To su već bili riješili. Vodstvo je donijelo odluku da nastavimo hodnju, ali grupno, do sljedeće kontrole. Imajući sveudilj na umu zadano vrijeme, drţao sam se sredine kolone. Nakon onolikih kilometara prtenja snijega bio sam na rubu snaga, no imao sam sreću. Medu nama je bio neki kanadski sportaš koji je ţelio voditi na čelu, a ja sam se svrstao za njim. Kroz zamete se probijao poput ledolomca, a mi smo osmjehujući se tabanali njegovom brazdom. Faza izdrţljivosti dosegla je vrhunac u Tjednu testiranja. Za hodnje su odabrane rute koje smo već bili obišli, duge od 20 do 64 kilometra. Tu su do izraţaja počele dolaziti sve moguće ozljede. Preostalo nas je još samo četrdesetak, što mi se činilo sjajnim: manje će se čekati na hranu. Sada sam se svakoga dana osjećao snaţnijim: poznavao sam teren i znao što me čeka. Nisam dosad zaradio cigansku, pa sam smatrao da na jednom tabananju mogu i zabrljati, a da ipak sve prođe kako treba. Najvaţnije je pak bilo to da nisam imao ţuljeva, što me stvarno radovalo, ali sam i dalje omatao stopala, i to zato što su mi gleţnjevi trpjeli silne udarce. Sada sam se stalno ukrcavao u isti kamion s jednim Dţordţom.
Otkrio sam da smo obojica u isto vrijeme bili u Crossmaglenu. Bio je u inţinjerijskoj jedinici koja je gradila podmornice; zatim je premješten i sad je u 59. inţinjerijskoj, inţinjerijskoj postrojbi pri Brigadi komandosa. Bavio se alpinizmom i imao svu opremu. Strašno mi je išao na ţivce, jer bih, kad god bih došao do kamiona, u njemu već zatekao Dţordţa kako leţi u svojoj vreći za spavanje i jede naranče. Sjedili bismo drugarski šuteći i čekali da se kamion popuni. Dţordţ je bio visok i vitak; na straţnjoj strani jedne noge imao je proširene vene. Izgledale su poput reljefne karte Pireneja. Došli smo tako do dana marša po skici. Ovaj put mi se ni teoretski nije moglo dogoditi da zabrljam. Nisam zabrljao. U logor smo se vratili oko tri popodne, a krenuli smo bili u četiri ujutro. Iste večeri u deset poći ćemo na marš izdrţljivosti, pa smo se smjesta dali na pripremanje opreme i kupanje. Oduvijek sam bio pristaša tuširanja, sve dok nisam vidio kako svi dečki u kupaonicu odlaze s kutijama radoxa. Pomislio sam: no, dobro, priuštit ću si to za marš izdrţljivosti. Međutim, upotrijebio sam ga u prevelikoj količini. Bilo mi je kao da plutam po Mrtvom moru. Ne znam je li mi to ikako koristilo u fizičkom pogledu, no drţao sam da jest. Odvezli smo se do Talvbonta, jednog od akumulacijskih jezera. Kad sam sišao s kamiona i uprtio naprtnjaču, u rukama sam osjetio trnce i bockanje jer je breme na ramenima ometalo krvotok. Osjetio sam onu prvu, početnu bol koja se javlja pri stavljanju tereta na leđa, a potom daljnje boli kad se remenje usjeklo u naţuljanu koţu. Nakon desetak minuta, čim sam se počeo kretati, podišla me zimica: počeo sam se, naime, znojiti. Vrat mi se ovlaţio, a znojenje je počelo pri vlasištu. Tih prvih deset minuta ili četvrt sata oduvijek je bilo neugodno jer su mi noge još uvijek bile ukočene. Zatim sam počeo dolaziti do daha i stanje mi se poboljšalo. Za dvadesetak minuta bilo je sve u redu. Svijest se isključila: u glavi su mi odzvanjali dţinglovi. Bilo je uţasno hladno, a vjetar je prodirao i kroz najsitnije otvore. Dok se nisam dobro proznojio, grozno sam se osjećao, osobito nakon izvlačenja iz tople vreće za spavanje u kojoj sam leţao za jednoipolsatne voţnje. Preteţni dio marša izdrţljivosti odvijao se po mraku, a kako je bilo zimsko doba, dnevnog svjetla bilo je manje. Svi su bili uzbuđeni ali i zabrinuti. Osjećao sam se sigurnim u sebe i spremnim. Nikakvih gadnih ozljeda nisam imao, tek rane od ranca.
Prozvali su nas i onda smo krenuli. Naprtnjača je zbog dodatne hrane i vode bila teţa no ikada – tridesetak kilograma. Uvijek sam nosio vodu iz logora, zato što sam znao da nije zagađena. Nije mi se pilo vodu iz potoka, čak ni s tabletama za steriliziranje, jer mi je bila mrska pomisao da bih negdje uzvodno mogao natrapati na kakvu krepanu ovcu koja se raspada: nastupe li bolovi u utrobi, sigurno će te usporiti. Isplatilo se, dakle, ponijeti dodatni teret. Nisu nam dopuštali da se krećemo cestama. Ako se kontrolna točka nalazila na cesti, morali smo joj pristupiti zaobilaznim putem, ne izravno, i isto je tako napustiti. Nismo smjeli ići ni po stazama ni po puteljcima; morali smo se kretati isključivo bespućem. Kojiput bismo došli do kontrole na kojoj je bilo vode. Ako je odjednom stizalo više ljudi, moglo bi doći do petominutnog zastoja, i to je bio trenutak da iz kanistra dotočimo čuture, ako ih je bilo. Ako nas nisu zadrţavali, nije mi se isplatilo gubiti vrijeme na dotakanje. Ako bih putem susreo kojeg kolegu, nikad nije bilo vremena da se rekne više od onoga ´Sve u redu?´ i odmah odmagli. Jedino što sam od njih ţelio čuti bilo je da kasne, na što bih pomislio ´Baš dobro´. Ako je bilo tako gadno da bi rekli ´Jebeno!´, bilo bi mi još draţe. Od toga nisam hodao brţe, ali sam se osjećao bolje. Samo sam srljao dalje, glave pune dţinglova, misleći o ruti koja je preda mnom, nastojeći se prisjetiti što je na karti, kako ne bih morao zastati. – Ako se svakih pet minuta zaustaviš na trideset sekundi – rekao je jednom Max – svakog se sata nakupe lijepe minutice. – Zemljovid sam provjeravao u pokretu. O pojasu sam imao posebnu torbicu punu spirala od anisovih sjemenki ivorkie prutića, kojima sam se opskrbio baš za marš izdrţljivosti. Na druge ih hodnje nisam nosio, ali za ovu sada otišao sam u grad i kupio ih. Tako sam sada gazio i jeo, čudeći se zašto to već prije nisam radio. Tabanao sam već drugu noć. U zadnjih pet šest kilometara crkle su mi baterije u reflektorici. Prema poloţaju terena znao sam da moram nizbrdo, da moram doći do umjetnog jezera, skrenuti udesno, pa zatim prema mostu, na kojem je zadnja kontrolna točka. Budući da se nisam mogao sluţiti kartom, iz svega sam glasa skidao sve moguće bogove. Uz jezero se sterao veliki šumarijski zabran. Potraţio sam poţarni put kojim bih prošao, grozeći se i sjećajući se pritom zbog čega sam ono prošli put propao.
Pronašao sam dobru, široku prosjeku. Nije bilo nikakvih poteškoća. Išao sam njome, ali sam zatim natrapao na oborena stabla. Dodatno znojenje, dodatne ogrebotine. Svakih nekoliko metara morao sam spuštati prtljagu, prebacivati je preko poleglog debla, sam se pentrati preko njega, u mrklom mraku pronaći naprtnjaču i ponovno je tovariti na leđa. Ţderao sam se; nisam mogao povjerovati da je moja budućnost u opasnosti zbog toga što već drugi put radim istu pogrešku. Odlanulo mi je s prvim zrakama mjesečine; sišao sam do kraja akumulacijskog jezera. Znao sam da tu moram okrenuti udesno, pa sam onamo i otklipsao vukući se dalje. Do zadnje sam kontrolne točke došao nakon tabananja od dvadeset jednog i pol sata. Bio sam oduševljen samim sobom, no Dţordţ je bio stigao prije mene. Ništa nova! Zamijetio sam nedvojbenu razliku u ponašanju voditelja programa. Kao da smo obišli neki ugao, kao da smo jednu etapu svladali i završili. Nije bilo nikakvih pohvala ili tome slično, ali su nam rekli: – S vama je sve u redu, zar ne? Dobro, zbacite opremu! Ondje kraj kamiona ima nekog pića. Za svaku sigurnost, bio je tu i sanitet, ali je opći zanos bio prevelik da bi itko i primijetio da ima kakvih problema. Narednik Intendantske sluţbe pri nastavničkoj ekipi pojavio se s velikim komadima pudinga od kruha i čajem, u koji je dolio ruma. Otkrio sam da se u Pukovniji njeguje dobar običaj da se za napornih duţnosti da je ovaj G 10 rum, zvan ´topovska paljba´. Svoja sljedovanja ruma stavljali su na stranu da bi ih posluţili o vaţnijim zgodama. Mrzio sam rum, no nije bio trenutak da to reknem. Nisam volio ni puding od kruha, ali sam i njega u velikoj mjeri zgurao niz grlo. Prišao mi je jedan časnik i upitao me: – Jebi ga, jesi li imao kakvih poteškoća tamo dolje kraj jezera? Objasnio sam mu što se događalo, a on je rekao: – Ĉuo sam te. Ĉulo se samo: ´Jebi ga, jebem ti, jebi se.´ – On je zapeo u drugoj prosjeci i mučio se s istim problemima. Zadnji put smo se uzverali na kamione. Svi su bili sretni ali tihi. Nitko nije spavao. Svi smo utonuli u duboke misli. Priuštio sam si obilnu kupelj radoxom te pokušao skinuti sve zavoje s nogu. Bile su to trake širine pet centimetara koje sam ja, kao prava budala, omotao na ljepljivu stranu. Zavoji su mi trebali samo da mi podrţe zglobove, pa sam ih mogao omotati na drugu stranu. Sjedio sam u kadi, pričao s Dţordţom, psovao i
ţmirkao guleći trake. Kad sam završio, ostao sam bez polovice dlaka na nogama. Došao je čovjek iz programa i rekao: – U osam ujutro budite svi u predavaonici nastavničkog trakta. Bio sam pun samopouzdanja. Bilo je nekih kojima je bilo gusto, koji nisu bili baš sigurni, no uskoro će i oni saznati na čemu su. Ĉim je voditelj programa rekao ´Sljedeći ljudi neka se jave majoru za nastavu´, znao sam da su eliminirani. Ne prozovu li moje ime, znat ću da sam prošao. Prozvao je deset imena. MekNab nije. – Vi ostali, imate li ozljeda? Ambulanta je otvorena. Otiđite i sredite ih! Prije toga morao sam obaviti jedan poslić. Jednom od momaka koji su otpali trebao je prijevoz do kolodvora, a ja sam mu se bio ponudio. U brdima je došlo – bar prema njegovoj verziji – do nesretnog slučaja. Dobro mu je išlo. Noću je stigao do jedne kontrole, gdje su ga zadrţali jer je jedan časnik došao u jadnu stanju, pa su ga diskvalificirali. Momku su rekli: – Idi s ovim časnikom, brini se da ne nastrada. – Sišao je s časnikom do iduće kontrole, ali prekasno. – Rekli su mi da čekam – kazao je voditelju programa. Voditelj je samo kazao: – Boli me ona stvar. Zadrţali su ga zbog časnika, i to je sasvim u redu; duţnost mu je nalagala da se pobrine da časnik sretno stigne do sljedeće kontrole na kojoj je vozilo; zatim bi nastavio dalje. Zbog toga je zakasnio, a to mu nisu bili uzeli u obzir. Moţda je zakazala administracija. Što god bilo da bilo. dečka su gadno zajebali. Dok sam ga vozio na kolodvor, plakao je. Ovo mu je bio drugi pokušaj; za njega više nije bilo sutrašnjice. Mogu zamisliti kako se osjećao. Dobili smo toliko potreban slobodni vikend. Stopala su mi otekla kao da bolujem od elefantijaze, pa nisam mogao obuti cipele. Na tenisicama sam morao škarama prorezati rupe. Ţelio sam svima obznaniti da sam prošao na Izboru, da sam sada pravi dečko. No momcima u logoru na to se ţivo fućkalo. Očito su mnogi od njih ionako jednom ili dvaput godišnje svladavali marš izdrţljivosti. Za njih je bilo dobro da se popnu na brda – davali su primjer, a ujedno je na taj način u planinama bilo više ljudi, zlu ne trebalo. Dva tjedna
kasnije, nakon jedne hodnje, nestao je momak iz izviđačkog eskadrona. Deţurni je eskadron otišao u potragu. Našli su ga u vreći za spavanje – napola u njoj, napola vani – s keksom u jednoj i kemijskom grijalicom u drugoj ruci. Mora da je umro u tom poloţaju. Prošao sam Izbor, jedinu fazu nad kojom smo imali kakvutakvu kontrolu. Sada pak, kad smo u ponedjeljak ujutro ušli u predavaonicu, ulazili smo u nepoznato. Stariji narednik zaduţen za obuku digao se i rekao: – Sada počinje usavršavanje. Bit će mnogo posla. Naćulite uši i slušajte što se govori. Zapamtite, ako ste i prošli fazu Izbora, niste još primljeni. Od prvotnih 180 regruta, sada su nas sveli na puku dvadeset četvoricu. Oko mene su sjedili ljudi iz različitih formacija – dečki iz postrojbi veze i inţinjerije, pješaštva, topništva i jedan marinac. Uvaţavalo se da će svatko imati neko svoje posebno stručno znanje i neku svoju posebnu razinu iskustva. Što se obuke tiče, kretalo se od abecede. Za početak su nas učili kako se rukuje Pukovnijskim oruţjem. – Ako na kraju ipak dođete u eskadrone – rekao je voditelj programa moglo bi vam se dogoditi da vas odmah pošalju na duţnost. Neće biti vremena da vas obučavaju. Morate doći onamo s praktičkim poznavanjem svih oruţja. Standard koji se očekivao od nas ovisio je o našim prethodnim iskustvima. Bio sam narednik u pješaštvu, oruţje mi je bilo struka. No razvodnik u intendantskoj sluţbi moţda je zadnji put dotaknuo oruţje prije godinu dana, a i tada je to najvjerojatnije bila puška; on neće ništa znati o strojnici višestruke namjene, neprekidnoj vatri ni o bilo kakvim tehničkim podacima. Njemu će ovo biti puno teţe nego meni, ali to ne znači da on nuţno mora u tome biti išta gori. Voditelji programa rekli su nam da, prema njihovu shvaćanju, ukoliko neka osoba nema isti standard kao neka druga, ali uči i, za razliku od iskusnije osobe, napreduje onda takva osoba zapravo uči više. Taj je nazor bio vrlo sličan biblijskoj priči koju sam upamtio: bogatun se pojavi u crkvi i iskrca šest vreća zlata, pa svi misle kako je divan. Dolazi potom starica sa dva novčića, jedinim svojim imutkom, te da je jedan novčić crkvi. Ĉinjenica je da je ta ţena dala crkvi više no što je dao bogataš, jer za njega onih šest vreća zlata ne znače ništa. Instruktori su nas gledali baš na takav način. Gledali su što smo i što
očekuju da postanemo. Upravo u ovoj fazi ostali smo bez marinskog kaplara, koji, po njihovu mišljenju, nije udovoljavao standardu baratanja oruţjem koji bi se od jednog kaplara pomorsko desantnih postrojbi očekivao. Slutio sam da se pomno proučavaju i naši karakteri. Iz načina na koji su nas voditelji programa promatrali, gotovo da se moglo čuti okretanje zupčanika: pomaţe li ovaj iskusni vojnik neiskusnijem intendantskom kaplaru da napreduje ili samo govori: ´Hej, hej, pazi kako mi dobro ide´? Je li onaj momak moţda zaista takav glupan da se sve vrijeme zeza s voditeljima programa? Oni će se zafrkavati s njim, ali će na kraju najvjerojatnije pomisliti: ´Pa to je nekakav zajebant.´ Duţnost im je bila da se pobrinu da ljudi koji idu u eskadrone doista budu najbolji koje mogu pribaviti. I sami su se morali vratiti u eskadrone; mogli smo dopasti pod njihovo zapovjedništvo. Svoju su odgovornost shvatili vrlo ozbiljno. Vjeţbali smo s osobnim oruţjem kojim je Pukovnija raspolagala. Prvo je to bila puška M 16 kalibra 5,56 i 203, tromblonski uređaj, koji su jako voljeli, očito zbog povećanja vatrene moći. Neki su se pak drţali i dalje SLR– a, koji je ispaljivao streljivo kalibra 7,62. Takvi su bili u manjini, jer je to značilo da patrola mora nositi dvije vrste streljiva za naoruţanje lakog kalibra. Od naoruţanja na razini patrole bio je tu i minimi, za koji se također koristilo streljivo kalibra 5,56. Uza nj je Pukovnija i dalje drţala višenamjensku strojnicu GPMG, standardno naoruţanje poluvoda. Znao sam da je to oruđe za tu razinu izvrsno, a rekli su nam da mu mnogi daju prednost pred minimijem. Bilo je mnogo zadataka na kojima se pokazala nenadmašnom; bila je pouzdana i vrlo moćna. Radili smo s pištoljima browning, colt 45 i brojnim drugim poluautomatskim oruţjem. Za neke bi poslove netko mogao odabrati određen tip pištolja, no većini je najdraţi bio browning. Zatim, oruţje s glatkom cijevi. Američka policijska puška, pumperica preklopnog kundaka, bila je izvrsno oruţje. Svaki eskadron imao je svoj vlastiti asortiman minobacača – one od 80, 60 i 40 milimetara – i protutenkovsko oruţje milan. Uz to valja spomenuti LAW 90, 84– milimetarsku raketu, standardno protutenkovsko oruţje streljačke čete, te stinger, američki protuzrakoplovni ´pametni´ projektil. – Stingeri su se pojavili na Falklandskom otočju, a nitko zapravo nije znao ni kako se upotrebljavaju ni što će s njima – kazao je voditelj
programa. S njima se dogodilo ono klasično: evo ih, tu su, snađite se! I tako su jednoga dana dečki sjedili na travi, čitali upute i pijuckali čaj, kadli se na obzoru pojavila eskadrila puccara. Pripadnik eskadrona D digao se i prislonio stinger uz rame. Zatim se sve odvijalo u skladu s onim starim oglasom tvornice igračaka Fisher Priče: ´Kako ovo funkcionira? Ĉemu ovo ovdje?´ Momak je pritiskao sve gumbe ne bi li ga aktivirao i – uspjelo mu je. Skinuo je jednu puccaru. I tako je stinger prvi put u borbi upotrijebio Britanac pucajući na argentinski zrakoplov. Priča, međutim, tu ne završava. Otprilike dvije godine kasnije, eskadron D je otišao u Njemačku u nastavni centar za stingere koji su vodili Amerikanci. Zbog velike skupoće oruţja, obuka se odvijala na simulatorima. Američki su instruktori ispaljivali projektil samo jednom na godinu i sasvim se sigurno nisu primijenili u ratu. – Imamo ovo divno oruţje – sjao je od zadovoljstva jedan instruktor. – Je li ga itko od vas, dečki, već vidio? Momak je podigao ruku, a instruktor se sladunjavo nasmiješio: – U simulatoru? – Ne. Njime sam oborio mlaţnjak. Osim britanskog i američkog naoruţanja, vjeţbali smo i sa svim oruţjem iz Istočnog bloka: kalašnjikovima AK47 – ruskim, češkim i kineskim, sa svim minobacačima, njihovim protutenkovskim oruţjem srednjeg dometa i svom silom raznoraznih pištolja, poput austrijskog steyra. Rekli su nam da ćemo se mnogo puta naći na zadacima u kojima nećemo upotrebljavati svoje oruţje; morat ćemo ući u neku zemlju i posluţiti se onim što ondje nađemo. Oruţje iz asortimana AK bilo je izvrsno. Koriste se streljiva kalibra 7,62 kratko, što znači da se u određenoj teţini moţe ponijeti više takvih metaka nego naših istog kalibra. Zbog svoje jednostavnosti to je oruţje bilo dobro i pouzdano. Jedini mu je nedostatak bio veliki okvir s 30 metaka; kad si zalegao, nisi zapravo mogao staviti pušku o rame da bi pucao, jer si okvirom zapinjao o tlo. Napadačka politika Istočnog bloka lijepo se ogledala u AK– u: kod utvrđivača osigurača prvi kvrcaj nadolje značio je automatsku, a drugi nadolje pojedinačnu paljbu, iz čega se glasno razaznavao mentalitet – udri ţestoko kod našeg zapadnjačkog oruţja bilo je upravo obratno: prvo pojedinačna, a onda automatska paljba. U Sennvbridgeu smo, izvodeći izlaske na cilj, pucali bojnim streljivom. Katkada bi nam na strelištu dali neku uputu, na primjer kako
da drţimo oruţje, koja bi se posve razlikovala od onoga što smo prije naučili. Tako smo jednom iz stajaćeg stava gađali mete udaljene stotinu metara; pucao sam tako što bih kundak naslonio na rame, ruku stavio ispod magazina, oslonivši se laktom o torbicu s okvirima. Takav mi je poloţaj posve odgovarao. Pristupio mi je instruktor i rekao: – Što to radiš? Stisni rukom kundak, nagni se naprijed i pucaj kako treba! – Nisam mu mogao reći: – Bolje pucam ovako. Godinama gađam na ovaj način. – Samo sam kimnuo, sloţivši se, stisnuo kundak i nastavio pucati. Neki bi dečki moţda bili rekli: ´Ne, to nije dobro´, ali čemu se prepirati? Mi smo ţeljeli ući u njihove redove, ne oni u naše. Bilo je ljudi s neobičnim i sjajnim kvalifikacijama, za koje su smatrali da će im biti prednost, ali su ih ljudi iz programa ubrzo prizemljili. ´Budu li eskadronima trebala neka posebna znanja, poslat će na obuku svoje vlastite ljude. Najvaţnije od svega jest da im pošaljemo osobu sposobnu da obavi određenu vrstu posla i takve osobnosti da će moći opstati s drugim ljudima u skučenim i stresnim prilikama. Tako dobivaju temeljnu liniju. Zatim vas oni mogu uputiti da postanete kontrolori minobacačke paljbe ili bilo što drugo.´ Ĉuo sam priču o nekom momku iz Škotske pukovnije s prošlog Izbora. Kad je počela nastava o naoruţanju, promrmljao je u učionici: – Ne ţelim se baviti ovim sranjima. To radim u bataljunu. Ţelim Heckler & Koch i komandosku opremu. – Nastavnici su ga čuli, ništa mu nisu rekli; jednostavno su nastavili predavati. U njemu su, međutim, prepoznali osobu koja se igra Waltera Mittvja. Kasnije su ga mirno pozvali na stranu i uputili na 4. peron. Jednom na tjedan telefonirao sam Debbie, a povremeno bih joj poslao i poneko pismo, no ona je na listi mojih prioriteta bila na drugom mjestu; ţelio sam uspjeti i otići u prašumu. Po mojem mišljenju, bilo joj je dobro; i dalje je radila i lijepo se provodila s prijateljima. Telefonski su razgovori bili napeti i kruti. Rekao bih: – Je li sve u redu? – Da, dobro je – kazala bi kratko. – Nešto nova? I dalje idem na posao, i dalje se dosađujem, ne znam što bih. Nije vaţno, pomislio sam, na kraju će se sve srediti. Dobit ćemo stan,
problemi će nestati. Počeli smo učiti postupke koji se primjenjuju u prašumi i zašto se primjenjuju – prilaţenje PS– u (Pričuvno skladište), dnevni raspored rada, izvanredni postupak, postavljanje zasjede, prijelaz preko rijeke. Odlazili smo na vjeţbalište pa se po poljanama i šumskim zabranima kretali kao da smo u prašumi. Da nas je tko gledao, mislio bi da smo grupa budalaša koji se šuljaju tik do drveća. – Kad uđete u svoj taktički PS – rekao je voditelj programavješate mreţu za spavanje što je moguće niţe, tako da vam straţnjica bude tek petšest centimetara iznad zemlje, a povrh sebe namještate pelerinu. Ako morate spavati na tlu, morate spavati na tlu – ali zašto biste tako spavali ako moţete i drukčije? Kad ujutro ustanete, bit ćete efikasniji ako niste izujedani i ako ste imali priliku ugrabiti malo sna. Bit ćete svjeţiji i sposobniji za obavljanje svog zadatka. Neki ljudi nose opremu za bivakiranje, rekao je. Osim što štiti od kiše, u njoj suha odjeća ostaje suhom – mokra odjeća ostaje vani i nadalje je natapa kiša, tu pomoći nema. Budemo li se mogli odrţati u dobru stanju i zaštititi od gamadi, to ćemo u operativnom smislu biti bolji. To je bilo posve logično. Rekli su nam da je to daleko mudrije nego da izigravamo junačine i završimo s efikasnošću od kakve dvije i pol minute. Ljudi u dţungli danas ţive mjesecima, bez ikakvih pogubnih posljedica. Zapravo je taj okoliš divan. Daleko je bolji od bilo kojeg drugog u kojem ćete morati djelovati, jer ondje imate sve. Imate hranu, ako vam je potrebna, imate stalnu opskrbu vodom, imate zaklon, klima je dobra, ne morate se brinuti za vremenske uvjete – sve što vam treba tamo je. Ĉemu se, dakle, tomu protiviti? Samo se opustite i uţivajte koliko moţete, dok moţete. Primili smo sva potrebna cjepiva i ispunili dodatnu dokumentaciju. Bio sam oduševljen; osjetio sam da to na neki način znači da smo počeli prodirati u sistem. Atmosfera se pomalo mijenjala: polako smo postajali druţeljubiviji. Pazio sam, međutim, da se ne uljuljkam u laţan osjećaj sigurnosti. Lako je bilo zaboraviti da me i dalje mogu otpisati, da i dalje proučavaju ţele li me u svojoj klapi ili ne ţele. Bilo je još mnogo mjeseci preda mnom i nastojanja da se voditelje programa impresionira uz šalicu čaja nisu vodila nikamo. Sva uvjeţbavanja koja smo provodili, rekli su nam, utemeljena su na golom iskustvu, stvarima koje su se pokazale dobrima i onima koje su
pošle po zlu. Uvjeţbavali smo postupke kontaktiranja. Zadaća Pukovnije u prašumi nije se sastojala u tome da iziđemo i počnemo pucati po ljudima, nego da iziđemo i prikupimo informacije, vratimo se, pa onda opet odemo u prašumu s drugim ljudima ili u snaţnijoj formaciji. Tijekom svojih malajskih dana – rekao je jedan nastavnik, i sam veteran – mnoge su četveročlane ophodnje prošle kroz neprijateljske zasjede, koje se nisu aktivirale. Momci u zasjedi jednostavno su mislili da je to ophodnja izvidnica pa su čekali nailazak glavnine. I dalje smo imali mnogo tjelovjeţbe. Gonili su nas po vjeţbalištu, ali meni se to sviđalo jer nije bilo nikakve stege. Nije je ni trebalo: ako nam se ovdje nije sviđalo, slobodno smo mogli otići. Nitko nas nije gnjavio zbog soba. Ionako smo ih čistili, jer se to od nas i očekivalo. Uţivao sam, atmosfera je bila zbilja sjajna. U ovoj fazi smjeli smo se kretati samo nastavnim centrom i nastambama koje su mu pripadale, no ipak sam se osjećao dijelom postrojbe. Sada više nismo u kuhinji bili odijeljeni od drugih momaka, pa sam naletio na jednoga ili dvojicu dečki koje sam upoznao u bataljunu ili na tečajevima. Drago im je bilo popričati uz šalicu čaja. Jednog sam dana ugledao Jeffa, koji je sada bio u protutenkovskoj ekipi. I dalje je izgledao mlađe od Donnvja Osmonda. – Znači, još si ovdje? – nacerio se. – Kad odlaziš u prašumu? – Za dvatri tjedna. – Znaš li već tko ti je voditelj programa? – Nemam pojma. Uskoro će nas početi raspoređivati u ophodnje. Sutradan ujutro dali su nam svu silu testova. Prvo onaj o darovitosti za jezike. Obazro sam se po predavaonici nastavnog centra pokušavajući razaznati tko bi mogao biti najuspješniji na ovom području. Amerikanac Jake bio je šampion. Znao sam da govori perzijski i da ga zna pisati, pa sam pomislio: taj je, dakle, pametni mudonja; najbolje će biti da se proguram do njega. Otišao sam se popisati, s namjerom da potom sjednem što bliţe njemu. Ustanovio sam da su dvadeset dvojica drugih klipana nakanila to isto. Poput mnogih drugih u Jakeovoj blizini, i ja sam se snašao prepisujući od njega. Zatim je na redu bio pilotski test brzog reagiranja. Dobili smo niz računskih zadataka i minutu i pol vremena da ih riješimo. Bile su to same čudesne stvari, poput prosjeka i kvadratnog korijena, pojmova koji
su nadilazili osnove matematike koje sam naučio iz dječjeg udţbenika u Pekhamskoj knjiţnici. Potom su uslijedili razni zadaci slični onima za ispitivanje kvocijenta inteligencije u novinama. Sumnjam da sam svojim rješenjima mogao ikoga impresionirati. Neprestano sam razmišljao: propadnemo li na ovome, hoće li nas najuriti ili tako što? Moramo li postati neurokirurzi ili ćemo postati vojnici? Tako je to išlo čitavo jutro, pretvorivši se pomalo u lakrdiju, jer su svi prepisivali jedni od drugih. Ljudi iz programa sigurno su znali što se zbiva. Od prvog su nas dana bili učili da donosimo odluke. U hodniku nastavnog centra visjela je slika stada ovaca u toru, ispod koje je pisalo: Ili vodi. ili slijedi, ili se miči s puta! Velika je to stvar: nema hoćuneću, odlučuj! Ako je odluka pogrešna, pogrešna je; ako je dobra, dobra je. Jedan od mojih novih postupaka odlučivanja sveo se na sljedeće: ako sam pogriješio, pogriješio sam. Kad smo za ručak pošli u kuhinju, bili smo poput balavaca koji izlaze iz razreda. – Što si napisao u šesnaestom zadatku? – Meni je ispalo dvjesto i pedeset. – Oh, jebi ga! Ma kakvi rezultati bili, sutradan su nam izdali prašumsku opremu – prašumska radna odijela, mreţe protiv komaraca, naprtnjače, razne vrste pelerina. Kao da mi je sjekira pala u med. Istog su nam popodneva namjeravali reći u kojim smo ophodnjama i tko će nam biti voditelj programa. Svi su se ţeljeli naći s ljudima koji su već ranije bili u dţungli, jer su oni, teorijski, bili u maloj prednosti te su nam mogli pomoći. Imenovali su me zapovjednikom ophodnje, i to zato što sam bio narednik pješaštva. U patroli smo imali jednog momka, Raymonda, veterana s Falklanda, koji je kao razvodnik u 2. padobranskoj već proveo šest mjeseci na zadatku u Belizeu. Bio je vrlo zdepast i imao je kosu crnu kao ugljen; ako se obrijao u šest sati, u osam bi se opet trebao brijati. Raymond je znao sve o posteljama na motkama i o svakodnevnom ţivotu u prašumi; moja znanja o tome sezala su samo do školskog izleta u botanički vrt Kew Gardens, gdje sam bio kao sedmogodišnjak, a jedina uspomena na to bila mi je da su ostali klinci kasnije lizali sladoled, a ja nisam imao novaca da si ga kupim. Drugi član moje ophodnje bio je kaplar Mal. Stigao je iz Londona i
bio je otprilike moje grade, ali je imao najveće zube na svijetu. Nekoliko ih je manjkalo, a on se stalno smiješio s cigaretom u ustima. Podsjećao me na Tommvja Atkinsa, tipičnog britanskog vojnika iz Prvog svjetskog rata. Kao da ni o čemu nije imao pojma, ali je s velikim samopouzdanjem obavljao svoj posao. Da nije bio u vojsci, bio bi prodavač na trţnici u Portobello Roadu. Bio je najzapuštenija osoba koju sam ikad vidio. Izgledao je kao da su ga umočili u ljepilo i bacili kroz izlog neke Oxfamove prodavaonice rabljenih stvari. Bio je, bez dvojbe, dobar vojnik, ali je bio toliko opušten i nezainteresiran da je gotovo poleškavao. Zbog toga što se prema svemu odnosio nehajno, izgledalo je kao da nema nikakvih obaveza. Tom je bio kaplar iz 29. komandoske, dijela topništva pri marincima, i bio je sto posto drukčiji: na sve je trzao. Bio je najsmješniji momak kojeg sam upoznao nakon Daveova odlaska, Škiljio je: ako je gledao ţnirance, jedno bi mu oko gledalo mjesec. Bio je ujedno i najviši među nama, metar osamdeset, sportske građe. Bio je vrlo glasan; pretpostavljao sam da je oglušio, jer su mu čitav ţivot kraj uha praštale topničke granate. I dalje sam nazivao Debbie, pisao joj pisma i javljao kako mi je uzbudljivo. Kad mi je pisala ili govorila, nisam slušao ili čitao između redaka. Nije mi padalo na um da bi joj moglo biti beskrajno dosadno. Bio sam u Ujedinjenom Kraljevstvu i radio nešto što sam ţelio raditi, a ona je bila u Njemačkoj i dosađivala se radeći svoj ne baš jako naporan posao. To me se uopće nije ticalo; kretali smo u Brunei. U oţujku smo na putu u Brunei letjeli preko Hong Konga. Aerodrom Kaitak nadletjeli smo noću i jednostavno nisam mogao vjerovati svojim očima. Zrakoplov se oštro strmoglavio i potom letio vrlo nisko. Vidio sam ljude na ulicama i u stanovima. Odsjeli smo u logoru blizu zračne luke. Prvi put sam doţivio da mi netko od vojnih vlasti da je novac; bili su to novci za hranu jer nam nije bila organizirana kuhinja. Naravno, to je trebala biti hranarina, ali je sve, naravno, otišlo na večernji izlazak u grad, s tim da je ostalo taman za vrećicu čipsa pri povratku kući. Pomislio sam: o da, trebam se drţati ovih, ovi daju lovu! Hong Kong je bio jedan od gradova o kojima sam uvijek slušao, ali za koje nikad nisam mislio da ću ih posjetiti. Sada sam ţelio što je moguće više upiti u sebe za slučaj da se u nj više nikad ne vratim. Grad
je bio prepun vreve koja kao da nikad nije prestajala: sav u neonu, sve same silne zalogajnice, gust promet – i to u deset navečer. Moći ćemo spavati ujutro u avionu za Brunei; večer nam valja uţivati. Raymond je već prije bio u Hong Kongu na izvanrednom zadatku s Padobranskom pukovnijom u području New Territories. – Nema frke – izjavio je. – Znam sva prava mjesta. Pođimo onamo i provedimo se! – Poslušno smo ga pratili po svim turističkim znamenitostima koje su privlačile britanske vojnike na gostovanju – uglavnom po barovima koji su se zvali Dţon Buli i Ned Kelly´s Last Štand. Kupio sam neke vrpce i košulje i, tumarajući okolo pomalo ošamućen, općenito uzevši, sasvim ugodno trošio lovu. Nisam se mogao nagledati skela od bambusovine i zastrašujućih modernih zgrada koje stoje tik do neke straćare u kojoj prebiva neka obitelj. Uskoro smo, zamoreni, posjedali na pločnik i jeli neke domaće frigance što smo ih kupili od dečka na uglu. Osjećao sam da ţivim u filmu Jamesa Bonda. Sljedećeg smo jutra svi imali proljev, ali smo se dovukli na aerodrom da redovitom linijom odemo u Brunei, sjedište prašumske škole Britanske vojske. Na nebu nije bilo ni oblačka dok smo letjeli iznad otočića rasutih po prozirnim vodama Kineskog mora. Gledao sam kroz prozor i sve upijao. Promatrao sam kako more postaje kopno i uskoro nisam vidio ništa drugo nego kilometre i kilometre zelenog pokrova. Ĉim sam izišao iz zrakoplova, ubo me prvi insekt. Od vrućine i vlage sam zateturao. U svojim trapericama, košuljama i tenisicama bili smo posve mokri od znoja dok smo se vozili u logor mimo naoko primitivnih sojenica, s čijih su krovova stršale brojne TV antene, a pred kojima su bile parkirane blještave mazde. Prašumski se svod širio posvuda, prodirući u vrtove, nastojeći opet zadobiti svoj teritorij. Dobili smo jedan dan da izvadimo oruţje i spakujemo opremu. Polovicu stvari koje smo ponijeli iz Ujedinjenog Kraljevstva morali smo ostaviti u logoru: sve što ćemo idućeg jutra ponijeti u prašumu, rečeno nam je, nosit ćemo na svojim leđima. Savjetovali su nam da jedemo što više svjeţe hrane, pa sam se nakljukao dinjama i salatama. Predavaonica je bila stara limena baraka s ventilatorom na stropu. Jedan nas je instruktor ukratko uputio kako ćemo sa zmijama i što da radimo ako nas ugrizu. U osnovi, nije se moglo učiniti ne znam što, doli pokušati zapriječiti protok krvi. – I nastojte ubiti zmiju – dodao je. – Tako ćemo znati odrediti protuotrov. Ne učinite
li to, u velikim ste govnima. Bazao sam logorom, zastajkujući s vremena na vrijeme da osluhnem dţunglu. Zvuči su joj bili manjeviše onakvi kakve sam i očekivaocvrčanje kukaca, vrisak majmuna ili skvičanje neke druge ţivotinje. Bio sam vrlo ustreptao: za dvanaest sati krećemo u šumu na veliki ispit. Jutro je bilo prekrasno, istinski vruće, bez ijednog oblačka. Postrojili smo se sa svom svojom opremom koja se nosi o pojasu i naprtnjačama. pa se uspentrali u huey koji će nas otpremiti u bazu. Tričetvrt sata letjeli smo plavetnim nebom, nad ţivo zelenom tropskom vegetacijom. Kilometrima i kilometrima nije se vidjelo ništa drugo osim krošnji i bregova iz kojih se dizala maglica. Bilo je zaista divno. Pomislio sam: ako i ne uspijem, barem sam ovo vidio. Počeli smo gubiti visinu. Kad je letjelica počela usporavati, čuo sam kako se lopatice rotora napreţu. Prizemljit ćemo se na padinu s koje je raskrčeno drveće da bi se dobio helidrom. Pogledavši dolje, vidio sam kako uokolo trčkaraju dečki s najduţim bradama na svijetu; kad se helikopter spustio niţe, rotor im je te čupe zanio u stranu, uskovitlavši silnu prašinu, lišće i grančice. Otvorila su se vrata. Zgodila su me ispušna isparavanja i vrućina. Jedan od momaka koji su ovdje već tri tjedna pripremali bazni logor rekao je da će nas povesti do upravnog područja. Skupili smo stvari i pošli za njim. Krčevina, koja se nalazila na uzvisini, bila je na jarkom suncu; kad smo sišli s nje, zašli smo u tropsku šumu. Bilo nam je kao da za paklenski vrućeg dana hodamo staklenikom bez ventilatora i za sobom zatvaramo vrata. Buka i izravna vrućina uzletišta ustupili su mjesto polumraku i relativnoj tišini, koju su remetili samo ptičji pjev i poneka riječ našega vodiča. Probio me uţasan znoj i teško sam soptao. Morali smo prijeći neku rijeku. Preko nje su bila postavljena brvna kao svojevrstan mostić. U trenutku kad smo počeli prelaziti, prvi put sam ugledao sklonište od palmina lišća i, blizu njega, skupinu urođenika. Pukovnija je odrţavala dugogodišnje prijateljske odnose s Ibanima, odnose koji su datirali još iz sukoba na Borneu. – Dobri su to dečki – rekao je voditelj programa. – Neke od njih zapošljavamo da nam grade barake s atapom (pokrovom od lišća) u upravnom području. Od velike su pomoći u vjeţbama preţivljavanja. Prolazeći mimo tih momaka, koji su čučeći pušili, sinulo mi je da smo stvarno stigli u posve drugu kulturu na posve drugom kraju svijeta.
Morat ćemo se snalaziti u svom vlastitom malom svijetu, kilometrima od civilizacije, barem mjesec dana – sviđalo nam se to ili ne. Doista uzbudljivo. Gledajući tropsku šumu uokolo i iznad sebe, nisam se mogao načuditi kako ljudi preţivljavaju u ovom klaustrofobičnom. zelenkastom polumraku. Visoko drveće iskonske prašume, sa svim onim svojim silnim lišćem, blokiralo je sunčano svjetlo. Vlaţnost mora da se penjala do devedeset posto. Bilo je vruće, bio sam bez daha, znojio sam se, kukci su me ujedali sa svih strana. Imao sam dojam da me svaka ţivotinja ţeli ţvaknuti. Pogledao sam Ibene, koji su se uz sklonište odmarali odjeveni samo u kratke hlače, radosni da ne mogu biti radosniji. Došli smo do ´škole´, zapravo krova povrh dva reda dugih klupa. Spustili smo naprtnjače. Pojavio se čovjek iz programa da s nama nešto popije i popriča. Svaka je patrola imala svog vođu programa koji će cijelo vrijeme biti s njom, tako su nam rekli, premda će stanovati u upravnom području, a ne s ophodnjom. Kad god budemo na terenu, i on će biti s nama. Dali su nam zlatna pravila: – Nikamo ne idite bez svog golocka (mačete). Nikamo ne idite bez opreme koja se nosi o pojasu i oruţja. Ĉak i kad skinete pojas s opremom da biste sjedili na predavanju, golock je uzicom vezan uz vas. On vam je najhitnije sredstvo opstanka – pribavlja vam hranu, gradi stupice, pruţa zaštitu. – U prašumu nikako ne idite sami; uvijek idite u paru. Ne biste vjerovali koliko se lako izgubiti. Moţete se udaljiti pet ili deset metara od logorišta. i već se javlja mogućnost dezorijentacije. Stoga i onda kad odlazite na rijeku po vodu, idite u parovima. Moţda ćete se odmarati, sređivati neke svoje drekarije, ali ako se netko mora spustiti po vodu, s njim mora poći još jedan. Jedino mjesto na koje ne morate odlaziti u paru jest latrina, koja se nalazi tik do prostora na kojem je postrojba. Svi smo stigli ovamo prepunih naprtnjača. Ponijeli smo sve što se moglo potrpati – dodatne čuture, tovare rezervnih čarapa, svakovrsna sranja. Sada se pokazalo da nam treba vrlo malo stvari. Voditelj programa je objasnio: – Za ţivot u dţungli trebaju vam dva kompleta odjeće: mokri i suhi. U suhom spavate, a na sebi uvijek nosite onaj mokri. Ĉak i kad čitav dan mirujete, plivat ćete u znoju. U tropskoj šumi nema godišnjih doba: uvijek je vlaţno i vruće. Dvaput na dan pada
kiša. Osjetit ćete da počinje vjetar, osobito ako ste na obronku, a za njim slijedi kiša. Ako kiši i umaknete, vlazi nećete. Bitno je da vam suha odjeća bude suha. Ovdje vlada mala nestašica centrifuga za sušenje rublja, pa stoga suhu odjeću umotajte u suhi povoj, a onda ga još jednom povijte suhim. Kad se jednom smočite, onda je to tako i tu nema pomoći. Voditelj programa zatim nam je pokazao kako se podiţe kostur skloništa. Počnete od dviju rubnih motki u ovliku slova A. Ne moraju biti deblje od sedamosam centimetara u promjeru. Neka budu tek toliko čvrste da nose vašu teţinu. Zatim uzmete daljnja dva pruta, iste debljine, na koja će ići mreţa za spavanje. Provučete dva pruta kroz rupe na mreţi za spavanje, gurnete ih do vrha onog A i zaveţete. Ako ste sve napravili kako valja, dobit ćete postelju podignutu od tla pedesetak centimetara. Kad napravite postelju, stavite povrh nje pelerinu i jednostav no je dignete u krošnju. Tako ste sada zaštićeni od kiše; ispod pelerine moţete objesiti mreţu protiv komaraca. Spavati na motkama bez zaštit ne mreţe nije nikakvo junaštvo: izujedaju li vas komarči, bit ćete drugo ga dana neraspoloţeniji, što znači i manje sposobni za djelovanje. Nađe te li vremena, sredite se malo, pa će vam idući dan biti ugodniji. Nisu to nikakve parole, to je razumno. Ima trenutaka kad ćete morati biti u govnima, i što se moţe: bit ćete u govnima. Ali mnogo puta nećete morati. Ako ste u bazi, potrudite se da vam bude što je moguće ugodnije. Neki su ljudi ispod postelje napravili još jednu platformu da bi na njoj pohranili naprtnjaču i ostalu opremu. Zemljište je, naime, vrvjelo mravima, škorpionima i ostalom gamadi koja bi, pribliţi li se dovoljno, grizla i ubadala. Što bismo više opreme uspjeli podići sa zemlje, to bi nam je bilo ugodnije stavljati na se. Voditelj programa odveo nas je do poloţaja naše ophodnje i rekao: – Smjestite se! Vratit ću se kasnije. Bude li kakvih problema, dođite po mene. ´Smjestiti se´ značilo je da sami podignemo okvire za spavanje. Raymond je svoj napravio za nepuni sat, a potom je nasjekao kolje za platformu na kojoj će stajati. – Izdrţat će dva dana a onda utonuti u blato – rekao je. – Tada na ovu staru treba samo navaliti novo kolje. – Aha – rekao sam, i dalje tek u prvoj četvrtini izgradnje svoje klimave pizdarije.
Kad smo napokon svi završili, posjedali smo i izvadili kemijsku grijalicu da si napravimo čaj. Ponijeli smo praznu čahuru granate da u njoj kuhamo; u nju je stalo oko dvije i pol litre tekućine. Napunili smo je vodom iz čutura i skuhali svoj prvi prašumski čaj. Odmah sam se osjetio nekako malo kao kod kuće. Razgovarali smo o tome kako ćemo svladati prašumsku fazu. Svatko je znao što voditelji programa traţe: ljude okretne, koji se mogu uklopiti u okolinu. Kazao sam: – Moramo se sve vrijeme međusobno pomagati, a ne srditi jedan na drugoga. Zavaljujući se s pljugom u ustima, Mal je rekao: – Dobro, vođo naš, onda će biti najbolje da ti sam obavljaš sav posao. I da nisi zajebao nešto. – Zatim se ispruţio i otpuhnuo dugačak kolobar dima. Bilo je vrijeme da se vratimo do škole. Navukli smo opremu i pokupili golocke i oruţje. Okupili su se svi voditelji. Posjedali smo po dugim klupama učionice, a oni su stajali vani i promatrali nas. Zastavnik zaduţen za nastavu je kazao: – Reći ću vam kakav je dnevni raspored u administrativnom području. Svakog jutra i svake večeri – pola sata prije prvog svjetla i pola sata nakon prvog svjetla, a ista je stvar i s posljednjim svjetlom – trebate biti kraj svoje bashe (skloništa) spremni za napad. Jednom na tjedan moţete slati pisma. Svjeţe {svjeţa hrana) stiţe jednom tjedno. Područje na kojem stanuju voditelji programa za vas je strogo zabranjeno. Ako trebate kroza nj proći, morate stati i do zvati nekoga da vam dade dopuštenje. U redu, vratite se na svoj poloţaj. Hoću da ste ovdje sutra ujutro u osam. Potrpali smo sve stvari u naprtnjače pa posjedali na njih, spremni za polazak u napad, s oruţjem naslonjenim na rame, pokrivajući svaki svoj sektor. Dok sam promatrao kako se dan gasi, odjednom su se posvuda oko nas zaorili visoki, piskavi zvuči. Kornjaši – rekao je Raymond. – Po njima ćete znati da će uskoro mrak. Mrak je zujao letećim napadačima; činilo mi se da se najveći broj ustremio na mene. Dodatno sam namazao lice i ruke kamuflaţnom kremom i sredstvom protiv komaraca, ali nije bilo nikakve koristi. I dalje su lebdjeli i obrušavali se poput jurišnih zrakoplova, grizli i
ubadali. Kroz postojan zuj i bruj kukaca povremeno se čulo šuškanje u grmlju ispod visokih krošnji. Uţivao sam, bez obzira na ujede. Kad je vrijeme isteklo, pokupili smo naprtnjače i otišli u administrativno područje. Dţepne su se baterije morale konzervirati, pa smo stoga zapalili svijeće. Upalio sam kemijsku grijalicu, stavio na nju našu granatu, a dečki su u nju ispraznili svoje vrećice goveđeg gulaša s riţom za zajedničku klopu. Mal se mrtav hladan prostro u blato s pljugom u zubima. Tom je stalno nešto zapitkivao ili se, po svom nervoznom običaju, svakih petnaest minuta zbog nečega zabrinjavao: – Moramo sutra ujutro ustati i zauzeti poloţaj za napad, ne smijemo to zaboraviti – naglašavao je, jednim okom gledajući hranu, a drugim cipele koje je grozničavo ţnirao. Svi su još bili umorni od hongkonških napora i iscrpljeni novim okolišem. Nismo se još aklimatizirali i bili smo puni kvrga i oteklina od ugriza insekata. Radovao sam se odlasku u krevet na motkama. Skinuo sam svoju mokru odjeću, smotao je i stavio na policu ispod okvira postelje. Navukao sam suhu odjeću i tenisice: nismo znali kakva nam iznenađenja mogu prirediti voditelji programa, pa ako i upadnu usred noći, znao sam bar da samo trebam skočiti i već sam spreman za akciju. Sklonio sam glavu pod zaštitnu mreţu i slušao ţivot dţungle oko sebe – cvrčke, kornjaše i ostale kukce koji pucketaju i zuje, neznana bića što šuškaju grmljem. Počelo je kišiti. Leţati pod svojom bashom i osluškivati kako kiša pljušti po krovu učinilo mi se najdivnijim osjećajem na svijetu. Nisam baš najbolje spavao. Prevrtao sam se i okretao, razmišljajući o svemu što nas čeka. Neka samo ovaj mjesec prođe i završi, rekao sam samom sebi, i valja se nadati da ću proći. Povremeno bih zirnuo i primijetio da i ostale muče isti problemi. U tami oko Malova kreveta primijetio sam ţar čika dok je Mal povlačio dim. Polako sam utonuo u san. Odjednom je Tom đipnuo. – Kasnimo! Kasnimo! Pola šest je! U napad! Tijela su s postelja popadala u blato dok smo pipali za svojim stvarima. Navukao sam mokru odjeću, pazeći pritom jednim okom hoće li se pojaviti instruktori. Ako sada naiđu i ulove nas u krevetima, bit ćemo u groznim govnima. Na to će se gledati kao na nevjerojatno slabu samodisciplinu. Malje pokušao stojećki navući cipele, no pao je. Ĉuo sam kako mu je
pljuga tiho zacvrčala u blatu. Tom je i dalje galamio, kadli se oglasio Raymond: – Stanite, stanite, stanite! Blesani jedni, tek je ponoć. Nije pola šest. Tom se bio probudio usred noći, pogledao na sat i krivo odčitao kazaljke. Nismo ga baš spominjali po dobru dok smo se ponovno sređivali i vraćali u krevete. Naša prva lekcija bila je posvećena ponašanju na terenu. – Odmah ujutro – rekao je instruktor – stresite s odjeće, lica i ruku sve one silne količine sredstava protiv komaraca. Kao što ćete se vrlo brzo uvjeriti, to je sredstvo toliko jako da rastapa plastiku. Dao nam je da pogledamo njegov kompas. Ĉovjek je ovdje boravio tri tjedna, a na instrumentu su počela nestajati slova i tablice kojima se određuju koordinate. Sredstvo protiv insekata prodrlo je kroz plastiku, a tim istim sredstvom mi smo mazali svoju koţu. Ĉim to obavimo, valja nam uzeti protiv malarije Paludrin. Smjesta smo naučili kako se krče uzletišta, jer bi nam to moglo ustrebati. Ako netko slomi nogu, morat ćemo ga zbrinuti, iskrčiti potom teren i čekati helikopter. Kad se raskrčuje uzletište za bazu koja će se duţe koristiti, moţete drveće rušiti tako da pada u ţeljenom smjeru – rekao je instruktor. – Što je teren viši, to bolje, jer će drveće pri padu oboriti ono niţe. Paket s eksplozivom zove se ´ehopaket´. Kad ga zatraţite, bacit će vam veliki zaveţljaj s motornim pilama, eksplozivom i svrdlima, što će dostajati za krčenje uzletišta. Jednoga smo dana otišli vjeţbati rušenje drveća uz pomoć eksploziva. Tom je sav treperio dok smo ogledavali veliko drvo koje smo upravo obloţili plastičnim eksplozivom PE 4. – Mislite da je dosta? Ja ne mislim. Mislim da trebamo staviti još. – Slaţem se – rekao sam. – Od viška glava ne boli. Natrpali smo u rupe još pola kilograma do kilogram eksploziva. Teoretski, trebali smo raditi sa što manjom količinom, ali drvo nam se činilo zaista golemo. – Jesi li siguran da će ovako valjati? – Da, nema frke. Povukli smo se s kabelom. I svi ostali radili su isto. Ispalit ćemo zajednički jedno po jedno punjenje, pa da vidimo što će se dogoditi. Raymond i Mal stajali su pokraj svoga drveta. Naš voditelj Keith
je rekao: – Gurnite kabel u upaljač i ispalite! Pustili su struju u detonator, koji je upalio štapin te raznio plastični eksploziv. Uslijedio je prasak i svi smo pogledali uvis da provjerimo ne pada li nam štogod na glavu. Drvo je palo savršeno. – Lijepo, dobro obavljeno. Sljedeći! Tom i ja utaknuli smo svoj kabel. – Pozor! Pali! Začula se snaţna eksplozija, od koje se zemlja potresla. Drvo je poletjelo ravno u zrak i iščezlo s vidika. – Koliko ste tog jebenog eksploziva postavili? – bjesnio je čovjek iz programa. – Propisnu količinu – rekao sam. – Ĉasna riječ, drţali smo se formule. – Kurac ste se drţali! – Keith je jurnuo prema mjestu na kojem smo drţali plastični eksploziv. Ondje eksploziva gotovo da više i nije bilo. – Ovo je ipak pretjerivanje – rekao je, a ja sam očekivao zajebavanje koje je, po mojem mišljenju, slijedilo. No Keith je samo kazao: – Ma dobro, barem je upalilo, to ću vam priznati. – Bilo je to prvi put da vidim nekog instruktora da se smiješi. Sutradan sam poveo svoju patrolu u predio u kojem ćemo rušiti više stabala. Kad smo stigli onamo, ustanovili smo da eksplozive, koji su bili instruktorova briga, nisu dostavili. – Morat ćemo se vratiti u logor i naći nekoga – rekao sam. – Inače ćemo sjebati zadano vrijeme. Znao sam da je područje u kojem ţivi nastavničko osoblje za nas zabranjeno. Došli smo do ruba zabranjene zone, zazivali, pa kako se nitko nije odazivao, odlučio sam riskirati i ući u zabranjeno područje. Na koncu konca, nisam ja kriv što eksploziva nije bilo ondje gdje je trebao biti. Gadna pogreška. Uhvatio nas je zastavnik i počeo me ribati. – Zašto to radiš? Rekli smo vam da vam je ovuda zabranjeno prolaziti. – Pa, ovaj... nije bilo eksploziva, a vremena su bitna – rekao sam. – Nećemo uspjeti sve obaviti ako ga ne dobijemo. Zvao sam, a znam da je trebao onamo stići na vrijeme, pa sam odlučio ući. Pomislio sam da imam pravo, a vjerojatno je tako i bilo. Međutim, bio sam na usavršavanju. Trebao sam jednostavno zavezati, podnijeti
zajebavanje i pustiti da sve ide svojim tokom. Ali ja, idiot, nisam tako postupio. Nadao sam se samo da nije zapamtio moju karticu. Jedna od glavnih komponenti obuke bila je vještina kretanja kroz prašumu. Kad sam prvi put pogledao zemljovid dţungle, vidio sam samo izohipse i rijeke. Morali smo naučiti kako u tim okvirima putovati i, što je još vaţnije, kako odrediti gdje se na terenu nalazimo. – Mnogi ljudi u eskadronima sluţe se raznim pomagalima – re kao je čovjek iz programa. – Svoj poloţaj na nekoj uzvisini ugrubo moţete odrediti, na primjer, visinomjerom, no na kraju se sve ipak svede na kartu, kompas i koracanje. Izveli smo mnogo vjeţbi s bojnim streljivom po, kako smo mi to zvali, ´prašumskim prolazima´. Nastavnici bi odabrali neko područje uz rijeku i pretvorili ga u poligon. Mi bismo potom onuda uvjeţbavali pa – troliranje, za početak pojedinačno, tragajući za metama. Kretali bismo se na borben način; odjednom bi netko iz programa povukao neku ţicu i neka bi se meta podigla. Ovdje ste na zadatku – rekli su nam – preteţni dio vremena u maloj grupi. Naletite li na nešto, ne znate stoje to. Što se vas tiče, mogla bi biti neka izvidnica ili pak znatno veća grupacija. Ako vam zadatak nije borba, trebate otvoriti što ţešću paljbu i povući se, kako biste nastavili obavljati svoju zadaću. Vjeţbališta su bila sjajna. Nikad takvih nisam vidio u pješaštvu. Ne bi niti bila dopuštena u normalnoj vojsci; smatrali bi ih preopasnima. S druge pak strane, jedini način postizanja propisne razine realnosti i iskušavanja ljudstva u okolnostima neposredne opasnosti bio je da se primijeni bojno streljivo. Prašumskim smo prolazima patrolirali pojedinačno, istim putem kojim bismo se kretali da smo čelni izviđači. Kad sam došao na red, ustanovio sam da mi je čitavo tijelo napeto; kretao sam se s puškom prislonjenom o rame, silno se trudeći da otkrijem metu, pipajući nogama put kako se ne bih spotaknuo. Odjednom sam čuo: – Stani! Što li sam sada učinio? Pogledaj udesno! Pogledao sam udesno i vidio da sam upravo prošao mimo mete. Nisam je bio vidio. Valjalo se dobro koncentrirati. Dobro, vrati se i ponovno kreni!
Sljedeći put kad sam je spazio, reagirao sam. Zatim smo polazili u parovima. Leţali smo u uleknuću terena zajedno s instruktorom koji nam je davao upute. – Dio ste deseteročlane borbene ophodnje. Naletjeli ste na zasjedu i raspršili se. Sada se nastojite povući na svoje područje. Krećete se koritom ove rijeke. Ima li pitanja? Na zadatak po svom vlastitom vremenu. – Ja ću prvi biti čelni izviđač – kazao sam Malu. Krenuli smo, ja glumeći čelnog izviđača, Mal drugog čovjeka. Stvarno je bilo teško uočavati te mete. Neke bi iskočile uvis, a neke bi ostale nepomično na svom mjestu. Zaustavio sam se pokraj drveta, spustio se, navirio naprijed što sam dalje mogao, pa ponovno pošao. Mal je iza mene obavljao svoje zadaće. Hodao sam stazom i na svakih deset metara ispred sebe spazio mali prostor izvan domašaja metaka – mrtvi kut. Pribliţavajući mu se, ugledao sam samo vršak male mete. Odmah sam zapucao. – Borbeni kontakt! Borbeni kontakt! Nastavio sam pucati; Mal se sklonio udesno te i on otvorio vatru. Ĉim sam ga čuo, okrenuo sam se, spazio ga sa svoje lijeve strane te projurio mimo njega. Nakon nekoliko metara ponovno sam se okrenuo i pripucao. Zatim se on okrenuo i potrčao, pa stao i zapucao. Okrenuo sam se i izgubio udesno, dolje prema riječnoj obali. – Zbor! Zbor! Zbor! Zbor! Trčeći po deblima, zakrivajući se za drveće, skupili smo se u roku od petnaest sekundi. Nastavnik je viknuo: – Stanite! Nakon svakog kontakta instruktor bi nas ispitao. Soptali bismo, trseći se da dođemo do daha. Bio je to tek kratak, nagao ispad, ali bi me i samo patroliranje ostavilo bez daha: tijelo napeto, mozak usredotočen, bojno streljivo, a mi na ispitu. Već mi se otkrivalo da je dţungla zbog nemilosrdne napetosti fizički jednako naporna kao i Izbor. Pretpostavio sam da se svi neprekidno pitaju: bih li ga ţelio u svojoj patroli? Ima li on karaktera? Ima li sposobnosti? Skučen, teţak prašumski ambijent, u kojem svatko ovisi o nekom drugom, ocrtat će nas u pravom svjetlu. Zašto si se ondje odlučio za onaj zaklon? Pogledaj tamo – ne moţeš zamisliti deblje drvo. Ne bi ga probio 7,62. Instruktor Keith odveo nas je natrag do nepomične mete. Pod krošnjama se zadrţao dimni zastor i vonj kordita od okršaja. Slušajući ga, otpio sam gutljaj vode iz čuture. – Kad si je ugledao, bio si točno iznad nje. Vrati se pet metara, pa
se okreni i sada pogledaj! Vidiš je sada, zar ne? Vidiš je zato što znaš da je ovdje. Morate postati toliko vješti da je opazite prije nego što do nje dođete – a jedini način da u tome uspijete jest da se ovdje diţete i spuštate, promatrate i vjeţbate. – Pođite sada pogledati jeste li pogodili ono što ste vidjeli. Na meti na koju smo pucali Mal i ja nije bilo ni ogrebotine. – Ĉemu pucati ako ga nećete ubiti? – komentirao je Keith. – Lijepo je i dobro neprekidno pucati, kako biste se mogli povući, ali morate nastojati ubiti neprijatelje da vas oni ne bi slijedili i smaknuli. Prešli smo na borbene vjeţbe u formacijama od četiri čovjeka. Ĉelni bi se izviđač kretao vrlo sporo; zaustavljao se, promatrao teren, ponovno polazio. Ako bismo morali svladati neku uzvisinu iza koje je bio mrtvi kut. izviđač bi ophodnji poručio da se zaustavi, a on bi sam, s kundakom o ramenu, zaklanjajući se za stabla, pošao dalje. Ako je sve bilo u redu, mahnuo bi ostalima da pođu. Mi ostali u hodu bismo doţivjeli napad i sprijeda i straga. Savjet koji mi je dao Jeff iz eskadrona glasio je: – Kundak o rame i preko nišana! – Umaralo me takvo polagano i oprezno kretanje. Disao sam zbilja teško i duboko, usredotočujući se na ono što mi je činiti. Od nas se očekivalo da svakog slobodnog trenutka preţvakavamo ono što smo prethodnoga dana naučili. Mal je u svemu bio toliko uspješan da mu to nije bilo potrebno. Samo bi leţao s pljugom i cugom u rukama. Impresivno! Bio sam ljubomoran; i ja bih se tako ponašao, ali mu nisam bio dorastao; moje je znanje Morseove abecede bilo bijedno. Svakog sam slobodnog trenutka učio. Dţungla kanalizira kretanje. Gusto raslinje, duboki jarci, strmi obronci i gudure te široke, brze rijeke – prepreke koje su uvelike oteţavale kretanje terenom. Ali moralo ih se svladavati. Svaki će se čovjek gibati po uzvišenjima i stazama, stoga se upravo ondje i postavljaju zasjede. Teren smo svladavali tehnikom zvanom ´okomit rez´. Gore dolje, goredolje, ne drţeći se uzvišica. Trebalo nam je više vremena da prijeđemo manju udaljenost, ali u taktičkom je pogledu ova tehnika bila bolja: nismo upadali u zasjede, nismo za sobom ostavljali tragove, nismo nailazili ni na kakav otpor. Ĉovjek iz programa je rekao: – Drvo se nikad ne siječe. Sklonite ga s puta, prođete, pa ga vratite gdje je i bilo. Ako vas tko progoni, taj će paziti
na dvije vrste tragova – na otiske nogu i na znakove po okolišu. Vidite li paukove mreţe, ne dirajte ih! Obiđite ih! Ako potjera ne bude neprekidno upadala licem u njih, bit će joj to dobar znak da je netko ovuda već prošao. Ljudi su već počeli ići jedan drugom gadno na ţivce, osobito prilikom onog prašumskog naviganja. Navigacija se nije sastojala samo od toga da odrediš smjer i kreneš. Redovito smo morali utvrđivati gdje se zapravo nalazimo. Zbog raslinja i visokih krošanja nismo ni na kojoj udaljenosti mogli uočiti nekakve uzvisine ili uleknuća terena. Bilo je besmisleno silaziti s nekog povišenog mjesta ako se spustimo u pogrešnom smjeru. To bi, naime, značilo da se ponovno moramo uspinjati na isto mjesto. Zbog toga smo morali stati, sjesti, odrediti gdje smo – gdje bar mislimo da jesmo – te potom odaslati izviđačku patrolu. Dva bi momka otišla i potvrdila da se u podnoţju ovog brda, na primjer, nalazi rijeka koja teče slijeva nadesno. Ako se ovako što događalo nekoliko puta na sat, ljudi su postajali ţivčani, tmurni, potišteni i razočarani. Počinjalo je škrgutanje. Smirivao sam se razmišljajući: samo polako, šalji svoje navigacijske ophodnje, svladat ćeš ti to, nema frke. Fizički napor boravka na poligonu ili u ophodnji na dvodnevnim ili trodnevnim vjeţbama dovodio je do silne izmoţdenosti. Potom su na red dolazili pismeni testovi ili smo pak morali izrađivati plan ili obavljati pripreme za daljnje akcije. Bili smo pod neprekidnim pritiskom. Nikad nije bilo dovoljno vremena. Uvijek su nam za leđima nastavnici govorili: – Imamo još pet minuta. Napravimo još ovo! Nakon zadatka servirali bi nam oštre kritike: – Zajebao si! Nisi vidio metu! Zašto nisi pogledao udesno? Kao čelnom izviđaču, to ti je bila duţnost. Jednoga sam dana bio na rubu snaga. Zbog silnih izvidnica koje su se penjale i spuštale, vjerojatno smo prešli dva puta duţu udaljenost nego što smo morali; bilo nas je u svakom kutku te vukojebine. Ja sam bio na redu za čitanje karte. Kad sam počeo silaziti s točke koju sam smatrao najvišom, na desnoj sam strani ugledao uzvisinu. To nije bilo dobro. Zabrljao sam. Zaustavili smo se. Raymond i Mal bili su na redu da odu u izvidnicu, a iz očiju sam im čitao da im se to nikako ne mili. Rekao sam: – U podnoţju ovog brijega mora biti voda koja teče slijeva nadesno. Ako to ne stoji, gadno sam zajebao stvar. Nije ih bilo otprilike sat i pol. Kad smo se te noći vratili, kazao sam: – Dečki, ono vaše jebeno izviđanje bilo je jako dugo.
Raymond je rekao: – Da, ovaj, spustili smo se do dna, popili vode, pa pola sata sjedili u rijeci da se osvjeţimo i otplavimo sva sranja. Stalno mi je bilo vruće, bio sam sav u znoju, smrdljiv i bez daha. Kako sam se znojio, tako mi se sredstvo za zaštitu od komaraca, kojim sam namazao lice, slijevalo u oči, koje su me zbog toga gadno pekle. Koliku god količinu tog sredstva po sebi napljačkao, kukci su me svejedno grizli. Uz to, od opreme mi je koţa bila ţiva rana. A sve smo vrijeme bili pod prismotrom ljudi iz programa. Djelovali su tako mirno i nehajno. Njih kao da ništa nije tištilo. Ništa ih nije uzrujavalo, a mi smo pak stajali kao hrpa prokislih izbjeglica. Bili smo mokri do koţe. zaglibljeni, a morali smo poći u još jednu navigacijsku patrolu. Pitao sam se: kako opstati ovdje? Kako da ti bude udobno? Jedino ugodno društvo u ovom kraju bilo je kad bismo na kraju dana sjeli da zajedno nešto popijemo i pojedemo – ako nije padala kiša. Zatim bih se radosno svalio na svoju postelju od prutova i uz svjetlo svijeće nešto ponavljao, osluškujući kišu što škrapa po pelerini. Istinski mi je nedostajala Debbie. U dţungli sam se osjećao vrlo ranjivim: nije bilo nikoga na komu bih iskalio svoju osobnu tjeskobu i strahove da ću propasti, a ţelio sam osjećati neku povezanost s nečim što je izvan moga neposrednog okoliša. Redovito sam joj pisao, trudeći se da joj opišem što se zbiva: ´Stvarno se nadam da ću proći, jer će onda biti sjajno. Preselit ćemo se u Hereford, moći ćemo si priuštiti kuću i sve će biti u redu.´ Dţungla mi je bila teţa – mnogo teţa – od Tjedna testiranja. Na Izboru smo se morali samo isključiti i prebacivati preko onih brda. Ovdje je bilo fizički jednako naporno, ali smo bili i pod mentalnim pritiskom: trebalo je učiti, nastupati i upijati sve moguće informacije. Iskušavali su nas do krajnosti – i mentalno i fizički. Doveli su nas do samog ruba, a onda vratili. Da bi nas ponovno poveli natrag. Postajali smo sve bolji i bolji, ali nam je u primozgu uvijek bila pomisao da ljudi iz programa sve promatraju – ne samo taktičke ili praktičke sposobnosti nego i moj karakter, hoću li se moći uklopiti u skučen ambijent kao što je prašuma, hoću li se uklopiti u eskadron. Vidio sam im to u očima; vidio sam kako o tome gruntaju. Podnosi li dobro zamjerke? Ţeli li učiti? Postavlja li prava pitanja ili pita tek tako da bi nešto pitao, da bi ispao dobar? – Prašuma je – kazao je glavni instruktor Peter – prepuna hrane: od
kukaca i paukova do kore drveća. – Naiđete li na nešto za što baš niste presigurni je li jestivo ili nije, protrljajte to po koţi i pričekajte reakciju. Ne bude li je, nakon nekoliko sati protrljajte to po usnicama i pričekajte da vidite hoće li se što dogoditi. Zatim to ponovite vrškom jezika i oko desni. Potom odgrizite komadić, zatim pojedite komadić, pa ako reakcija izostane, riskirajte i jedite. Sjedili smo pokraj ibanskih koliba blizu rijeke, u jednom sasvim ugodnom, ravnom predjelu. Helidrom se nalazio na obronku s druge strane brzice. Vidio sam kako se kroz krošnje probijaju sunčane zrake. Instruktor nam je rekao da ribu manju od deset centimetara ne treba čistiti, nego da se priprema takva kakva jest. Jednu biljku, veličine stabalca, zvali su prašumski kupus. Od kore se pak moţe pripremiti čaj. – Za vrijeme operacija, ako baš nije prijeka nuţda, ne jedu se gušteri, zmije i slično. To nema nikakva smisla. Ako moraš, onda je to nešto drugo; ali inače, zašto ne bi uzimao hranu koja će ti dati snagu da obaviš zadaću? Osim toga, manji su izgledi da se razboliš ili pokvariš ţeludac. Moţeš li zamisliti da te spopadne sraćka i da na dva dana pot puno ispadneš iz operacije? Ušao si u neki kraj, nemaš nikakvu podršku, natrag ne moţeš, jedeš gušterske glave i dobiješ proljev. Ne moţeš obaviti svoj posao, bar ne sto posto. Osim toga, kad pogledaš koliko ti treba energije i vremena za prikupljanje hrane, nećeš imati vremena ni za što drugo, pa stoga hranu i vodu nosi sa sobom. Sjedili smo na našoj osobnoj opremi na riječnoj obali s oruţjem u rukama. Ibani su bili uz nas. Zapalili su nekoliko vatrica i pušili svoje velike smotke, pokazujući nam raznorazne ribarske mreţe i stupice koje su izradili. I sami smo se u tome bili okušali, ali se sve što smo napravili raspalo. Jedan je urođenik nad vodom drţao na štapu djelić termitnjaka. Termiti su padali u vodu, a ribe su se skupljale da ih pojedu. – I mi se ispomaţemo crvenim potpornim drvetom – rekao je Peter. – Ono drţi prirodnu zalihu tekućine. Smatrali smo da je ovo zaista zanimljivo, osobito nakon što je zašao u stranu i izvukao nekoliko kartona piva. Bilo je to prvi put da je nastavnička ekipa napravila neku izrazito prijateljsku gestu. Jednom tjedno dobivali smo ´svjeţu hranu´. Dali bi nam jedno jaje i par kobasica. Jednog su nam popodneva rekli: – Idite, pojedite svjeţu hranu i onda se vratite. Odrţat ćemo
predavanje dva sata prije sutona. Divno je bilo kuhati za dana, pa smo kasnije, kad smo se u određeni sat vratili samo s osobnom opremom, golockom i oruţjem, svi bili siti i zadovoljni. Smjestio sam se da odslušam predavanje, razmišljajući o onome što ću učiniti kasnije – pregledati ranjena mjesta na leđima i između nogu. Veselio sam se što ću vojničkim talkom napudrati stegna, leţati na postelji i prelistavati bilješke. Tek što je voditelj programa počeo, kadli se tlo zanjihalo od eksplozije. Tanad je zviţdala zrakom i bubala u tlo. – Napad na logor! Napad na logor! Na zborište! Na zborište! Raspršili smo se iz škole na sve strane. Sve je bilo u dimu, a zrakom je letio kojekakav drek. Bio je to pravi zajeb. Bili smo u trećem tjednu, upravo smo se počeli osjećati nešto ugodnije, počeli smo se privikavati na ţivot u dţungli, kadli su nas zgromili s ´noćenjem uz osobnu opremu´. Probio sam se do zborišta postrojbe. Svi smo u opremi o pojasu imali pričuvnu hranu, ali ne i mreţe za spavanje. Morali smo spavati na tlu. U mnogim vojskama vlada mišljenje da je strašno teško noćiti na zemlji u prašumi: no u tom ambijentu toliko je mnogo drugih faktora koji će te zajebati, a da i ne moraš leţati u blatu i izlagati se ujedima i ubodima i bojati se škorpiona i zmija, da jednostavno nećeš moći zaspati. To nije muški, to je glupo, a ´noćenje uz osobnu opremu´, samo po sebi, trebalo nam je pribaviti i to iskustvo. Preţivjeli smo ga u streljačkim zaklonima jer je cijele noći lijevala kiša. Prilikom jedne petodnevne vjeţbe jedne sam večeri ulazio u zborište postrojbe. Patrolirali smo taktički, napredujući zaista polako, kako bismo stigli u područje s kojeg ćemo moći poslati operativno izvješće. Dan je bio dug, bio sam umoran, a kišilo je strahovito. Kad sam sjeo da šifriram poruku koju ćemo odaslati Morseovim znacima, ruka mi se počela tresti. Nakon nekoliko sekundi stalo mi se vrtjeti u glavi. Nisam mogao fiksirati pogled. Duboko sam udahnuo i samom sebi naredio da se smirim. Stanje se, međutim, pogoršalo i za manje od minute nekontrolirano sam se tresao. Pokušao sam pisati, ali me ruka nikako nije slušala. Vid mi se sve više mutio. Znao sam što se događa. U prašumi smo obavljali mnogo fizičkih poslova. Nosili smo teške terete, bili pod psihičkim pritiskom, a tijelo se sveudilj naprezalo da očuva temperaturu svoje jezgre. Da bi se odrţala
stalna temperatura, gubitak topline mora biti jednak proizvedenoj toplini. Međutim, ako je proizvedena toplina veća od gubitka topline, temperatura će rasti. Pri porastu temperature jezgre više krvi dospijeva u kosu, gdje potom dolazi do smanjenja topline. Ovaj se postupak odvija pravilno sve dok je temperatura koţe viša od temperature zraka. No u prašumskoj vrelini tijelo apsorbira toplinu; tome se ono odupire znojenjem. No i znojenje ima svoje granice. Odrastao čovjek moţe znojenjem izgubiti samo litru na sat. Znojenje ne moţe potrajati duţe od nekoliko sati uzastopce, ukoliko tijelo u međuvremenu ne dobije zamjensku tekućinu, a znoj je djelotvoran samo u slučaju kad okolni zrak nije prezasićen vlagom. Ako vlaţnost zraka nadilazi 75 posto, kao što je to u dţungli, od isparavanja znoja neće biti ništa. Znojili smo se obilno, ali se znoj nije isparavao. Stoga se tjelesna toplina povećavala, a mi se znojili još ţešće. Tijelo toj situaciji nastoji doskočiti slanjem krvi u koţu, pa stoga dolazi do širenja krvnih ţila. Puls raste, katkada do stupnja u kojem izmiče kontroli, i bliţimo se rasapu sistema. Sve manje i manje krvi stiţe u unutrašnje organe. U tom poremećaju dopire u mozak vruća krv. Mozgu ne odgovara naviranje vruće krvi, pa reagira glavoboljom, vrtoglavicom, oslabljenim djelovanjem i emocionalnom nestabilnošću. Zbog tolikog silnog znojenja gubimo ogromne količine elektrolita, natrija i klorida – što dovodi do dehidracija. Gubimo ne cirkulirajuće tjelesne tekućine. Problem je u tome što već nekoliko gutljaja tekućine moţe utaţiti ţeđ, a da se pritom unutrašnji manjak vode ne poboljša. Moţe se dogoditi da uopće ne zamijetite svoju ţeđ jer imate mnogo drugih briga, a upravo se to zbilo sa mnom. Kao zapovjednik ophodnje, vukao sam se dţunglom pod pritiskom da izvršim zadatak, trudeći se da donosim odluke. Kao kakvom idiotu, uopće mi nije bilo na pameti da niz grlo moram saliti neku tekućinu. – Kad pišate – rekao nam je jednom voditelj programa – gledajte mokraću. Ako je ţuta i smrdljiva, znači da ste na pragu dehidriranja. Ako je bistra i ako mokrite svakih pet minuta, izvrsno. Znači da vam se tijelo lišava prekomjerne vode. Ne moţete se prekrcati vodom računajući da će je se tijelo otarasiti. Stoga, dokle god obilno i bistro pišate, znate da je s vama sve u redu. Okrenuo sam se Raymondu i rekao: – Jebi ga, srušit ću se.