Andy McNab-Izravna akcija

kanalizacije, ventilaciji. Imali su i stanovit broj fotografija jednog od terorista, fotografija koje su pribavile tehničke ekipe Ministarstva unutrašnjih poslova. Tako smo dobili našeg drugog terorista, nazvali smo ga X Dva, i sliku. Nigdje nije bila uočljiva nikakva visoka tehnika, nego samo ploče s predmetima koji su bili pričvršćeni pribadačama i maskirnom vrpcom te magnetima. Situacija je bila vrlo promjenljiva; morali smo biti kadri vrlo brzo povući neku informaciju i zamijeniti je novom. Svaki od nas imao je u ruci bijelu papirnatu šalicu s vrućim čajem kad smo prešli u instruktaţu, u kojoj je čekala Plava ekipa. Špije su nas sve ţeljeli upoznati s najnovijim stanjem. Zasad je situacija ovakva: pregovarači pokušavaju tri Yankeeja razmijeniti za hranu. To su jedan šezdeset petogodišnji namještenik, vrtlar, i njegovo dvoje unučadi, starih šest i devet godina. Upravo pristiţu slike nekih Yankeeja. Ĉim ih dobijemo, stavit ćemo ih na ploču, s opisom, bude li moguće. – Kao što znate, sada imamo sliku X Dva. To je muškarac visok otprilike sto osamdeset pet centimetara, teţak devedeset i pet kila. Zasad nemamo nikakvih novih rokova ni informacija, osim ovih koje su na pločama. Ima li pitanja? Riječ je uzeo zapovjednik eskadrona. – Crvena će ekipa ostati na deţurstvu za IA do 6,00. Naredba za smjenu ekipa bit će izdana u 5,30. Ima li pitanja? – Što je s jelom? – upitao je Debeli. Nasmiješio sam se. I onda, ima li tu išta nova, pomislio sam. Svi su pogledali Ĉetvrtog. – U 19,00 stići će kontejner s hranom, a daljnju će brigu o jelu preuzeti policija. Ĉim doznam nešto više, obznanit ću na ploči. Pobrinut ću se da se čuture napune čajem. Nastojte sačuvati plastične šalice – ako moţete, sluţite se svojim čašama. Iz prostorije za instruktaţu otišli smo u koloni, ubacujući plastične šalice u crne vreće koje su četni i njegov skladištar posvuda rasporedili. Iz pozadine se čula zvonjava telefona. Do nas su dopirali pojačani glasovi snajperista koji su dostavljali nove informacije. Sada su ih emitirali preko razglasa da bismo svi čuli što se događa. Povrh svega toga stalan je bio mrmor ljudi koji su razgovarali međusobno te preko telefona i radija, kao i buka i jeka ostalih koji su se kretali i dovlačili

nove uređaje. U zgradi je i dalje bilo hladno; mjestimice se osjetila nekakva toplina – uključili su i poneku grijalicu – no i dalje sam mogao vidjeti svoj dah. Administracija u susjedstvu također je doţivjela promjene. Crvena je ekipa izvukla svoje poljske krevete te uz njih stavljala svoje pancirke i uprtače. Počele su se pojavljivati knjige i walkmani. Budući da smo bili ekipa izravne akcije, nismo sa sebe skidali opremu, osim MP5 i maski. Dokopao sam se poljskog kreveta i razmotao vreću za spavanje, no zaključio sam da je još prerano za spavanje. Izišao sam na hodnik između dviju prostorija i vidio nekolicinu iz Plave ekipe kako razgovaraju s dvojicom policajaca iz osiguranja koje je sprečavalo pristup u naše područje. – Sjajno je za prekovremeni rad – govorio je jedan policajac. Počeo je govoriti o štrajku rudara. – U jednom su odredu dali napraviti vlastite majice s otisnutim sloganom A.S.P.N.H. – Arthur Scargill plaćanaše hipoteke. Uputio sam se u instruktaţu da vidim što se zbiva. Zapovjednik eskadrona imao je na vezi Seirra Dva, koji je, skriven iz svoje promatračnice, promatrao pročelje i desno krilo zgrade. – Bi li ti sa svoga poloţaja mogao ubaciti plin u Bijeli Tri Dva? Prijem. Sierra Dva je rekao: – Pričekaj! – Ţelio je još jednom pogledati prije no što se izjasni. – Alfa Jedan, Seirra Dva. Da, mogu, ako se prije borbene spre mnosti prebacim dvadeset metara ulijevo. – Primljeno. Prekidam s tobom. Halo, Sierra Jedan. Kakva je pokrivenost od tebe do straţnjeg poţarnog izlaza? Prijem. – Seirra Jedan. Mrtva se zona pruţa do nekih šezdeset metara od protupoţarnih Ijestava, no ondje nisam bio. Prijem. – Alfa Jedan, primljeno. Uskoro će netko doći do tebe i pogledati. Prekidam. Bio je zaokupljen pripremanjem brojnih varijanti za dnevne, noćne, potajne i otvorene akcije. Ove su varijante morale biti spremne za onaj trenutak kad Vladin komitet zaključi da je bilo dosta ili pak kad se stanje toliko pogorša da policija nama preda nadzor. Pod planiranjem napada moglo se shvatiti bilo što – od pomno razrađenog modela kojega se moramo drţati do puke hrpe nacrta katova i vrpce za maskiranje

kojom će se na tlu prikazati poprište događaja. Sve ćemo mi to potanko pretresti. Sjednici su prisustvovali svi zamjenici zapovjednika ekipa i njihovi časnici; svi su oni sudjelovali u izradbi planova. Zamjenici zapovjednika ekipa, sve sami stariji dočasnici, bili su ovdje zahvaljujući svome iskustvu, a časnici pak zato da iz njih izmuzu informacije – da nauče, a i zato što su dio operativnog eskadrona. Jednoga će se dana jedan od njih naći na poloţaju zapovjednika eskadrona, poloţaju s groznom odgovornosti. U Pukovniji nisu trebali zapovjednike četa; u 7. četi godinama ga nije bilo. Ĉeta je funkcionirala sama za se pod vodstvom starijeg dočasnika. Trebali su nam. međutim, zapovjednici eskadrona, eskadronski stoţerni elementi. S postrojbama razasutim diljem svijeta, bio je potreban netko tko zna gdje se one nalaze i što im treba. Jedan od zapovjednika četa jednoga će dana postati zapovjednik eskadrona, pa je stoga bilo u općem interesu da se svojski zauzmemo da ih za taj posao dobro uvjeţbamo. Za njih je ovo bio još jedan oblik Izbora; obavljali su svoj trogodišnji rok sluţbe, pa bi ih, budu li iole dobri, mogli pozvati natrag da preuzmu kakav eskadron. Ne uspiju li u tome, neće to biti njihova pogreška nego pogreška četnog starješine ili čete kao cjeline. Naša duţnost nije obuhvaćala samo to da časnicima priuštimo teške trenutkešto se i radi – nego i to da se pobrinemo da u ove tri godine dobiju svaku moguću priliku da nauče što više. Nije se to osobito razlikovalo od obuke novaka u Vinčesteru. Za loš proizvod krivnja pada na nas, a ne na novake. Stariji dočasnik, starješina ekipe, bio je onaj koji je zapravo vodio igru. On je obavljao svakodnevno planiranje i vodio svu administraciju. U njegove je duţnosti ulazilo i to da časnik bude obaviješten o tome što se događa, a i mi smo kao ekipa trebali poučavati časnika. Postalo mi je dosadno, pa sam se vratio u vreću za spavanje i čitao Feudalno englesko kraljevstvo. Potom je nastupilo vrijeme za obrok s kazana. Kao što se i predviđalo, bio je to ´padobranski gulaš´ – meso, krumpir, povrće, sve skuhano zajedno. Katkad su nam stajali na raspolaganju papirnati tanjuri, no dečki su većinom nosili i upotrebljavali svoje vlastite; u njih bi, naime, više stalo. Uz puding smo dobili šest kriški kruha, a dobili smo i ljepljivi kolač s groţđicama. Još dok smo jeli došao je vezist. – Neka obje ekipe u 19,30 dođu na sastanak u prostoriju za

instruktaţu. Hvala. Među vezistima je bilo prastarih kaplara i narednika. Kako nisu ţeljeli otići iz 264. eskadrona, odrekli su se svake šanse za promaknućem, jer je uza nj bio povezan i odlazak iz Hereforda. Sjeli smo ispred špijuna i smazali kolače. – Dosad smo vidjeli samo X Dva. Sve pregovore i dalje vodi ţena. Njezin smo glas čuli preko zvučnika. – Moţete li je pojačati? – viknuo je netko iz straţnjih redova. Njezine su riječi preplavile prostoriju: – Ne uvrstite li naš proglas na BBC– jeve vijesti u 9 i na ITN– ove u 10, počet ćemo ubijati ljude. Pokazali smo vam da nismo divljaci. Dobili ste staroga i djecu... – Ţelim vam pomoći – kazao je jedan od posrednika. – Nikome od nas nije do krvoprolića, je li tako? Ne mogu ništa obećati, ali uvjeravam vas da činimo sve što moţemo da vam pomognemo. Sve što sam vam obećao ispunio sam. Moramo raditi zajedno... morate shvatiti da trebam vremena. – Očito me ne slušate. Počet ćemo ubijati ako ne emitirate u... Netko je potišao. Špijun je nastavio: – Kao što ste čuli, upravo su pustili starca i dvoje djece. On je u šoku i ne moţe dati nikakve korisne informacije. Veli samo da misli da ih je četvero ili petero te da je među njima samo jedna ţena. Jedan je vezist viknuo: – K oruţju za izravnu akciju! Otrčali smo do vozila i uključili radiouređaje. Jureći na polaznu crtu, pripremili smo oruţje i navukli maske. Ljudi s eksplozivom za probijanje prolaza provjeravali su svoje naprave i postavljali kapsle kojima će ih aktivirati. – Alfa, Tango Jedan i Tango su na polaznoj liniji. Prijem. – Primljeno. Prekidam s vama. Jedan, ovdje Alfa, Prijem. – Jedan. Rotori se okreću. Spremni. Prijem. – Primljeno. Prekidam. Preko radija čuli smo kako snajperisti informiraju o cilju. – Daljnji pokreti na Bijelo Dva Jedan i Bijelo Jedan Jedan. Iz prizemne etaţe čuje se vrištanje. Ne mogu odrediti iz koje prostorije. – Primljeno. Sierra Dva. Ĉuo sam dva rafala iz automatskog oruţja i znao da akciju više nećemo dugo čekati. – Halo Jedan i Jedan Alfa, ovdje alfa Jedan. Prijeđite u zonu očekivanja!

– Jedan, primljeno. Nismo ih mogli vidjeti, ali smo znali da će oba helikoptera sada odletjeti nad područje na kojem ih teroristi ne mogu čuti te čekati naredbu da pođu na cilj. Bilo je mračno i sva su svjetla bila pogašena. Steve i Jerry upotrebljavat će naprave za noćno promatranje. Glavni je policajac sada morao čekati potvrdu da teroristi ubijaju ljude. Sami hitci nisu bili dovoljni. Uskoro će mu biti potvrđeno: jedno je tijelo izbačeno kod glavnog ulaza, uz prijetnju da će drugo stići za pet minuta ako se ne udovolji zahtjevu za objavljivanjem priopćenja na televiziji. Policajac je razgovarao s Vladinim komitetom i odluka je pala. Zapovjednik eskadrona javio se preko mreţe: – Halo svima! Ovdje Alfa Jedan. Provjera radioveza. Prijem. Svi smo odgovorili. – Svima. Preuzimam kontrolu. Preuzimam kontrolu. Jedan i Jedan Alfa, počnite nalet! – Jedan i Jedan Alfa, primljeno. Prekidam. Počelo je. Helikopteri su se spustili nisko iznad krošanja. Piloti su još bili pod napravama za noćno promatranje. Na obje strane aguste 109 vrata su bila otvorena. Broj Jedan, koji će se spustiti niz konop, s maskom na glavi visio je iz helikoptera, iščekujući mjesto iskrcavanja. Objema se rukama drţao za uţe debelo petnaest centimetara. Ostatak uţeta visio mu je o desnoj nozi. Bio je spreman da ga nogom gurne van; zatim će uţe obaviti rukama, zakvačiti se o njega postrance svojim cipelama za desant te kliznuti poput vatrogasca koji se spušta niz motku. – Još trideset sekundi, trideset sekundi. Bio je ovo posljednji trenutak za opoziv. Mora da zapovjednik eskadrona gleda policajca čekajući potvrdu. – Svima. Imam kontrolu. Spremni, spremni... kreni, kreni, kreni! Vozila su se pokrenula s nepokolebljivo spremnim ekipama. Zašavši za ugao, mogli smo vidjeti zgradu; Tango Dva se poravnao s nama, a čuo sam i helikoptere kako se bliţe svome odredištu. Letjeli su nisko prema zgradi. Bili su niţe od samog objekta. Sa svake strane letjelice stršala je po jedna ručica s konopcem; čim helikopteri počnu lebdjeti nad ciljem, Broj Jedan će nogom izbaciti uţe. Ĉim ono poleti dolje, Broj Jedan će za njim. Niz uţe će kliznuti prije no što ono samo dodirne krov.

Gledao sam uvis. Helikopteri su stizali na odredište. Mnogo buke, mnogo zračnog vrtloţenja. S krova je letjelo smeće. Spustili su se na pukih deset stopa iznad krova. Praštale su bombe za zasljepljivanjesada su piloti skinuli naprave za noćno promatranje. Instrumenti su im na obodu kaciga; samo ih trebaju gurnuti gore. Uređaji za noćno promatranje, naime, podloţni su zasljepljivanju i zamutili bi se. Helikopteri su s mukom odrţavali poloţaj nepomičnog lebdenja, a onda se počeli kretati naprijednatrag po pola do tričetvrt metra u jednom smjeru. Dečki su klizili niz konopac. Broj Tri je u svakoj ekipi imao tešku zadaću, jer je, silazeći niz konopac, osim svoje opreme spustao na plećima i pravokutni naboj. S njim je morao postupati krajnje paţljivo, kako ne bi potrgao detonatore ili spleo kablove. U jednom su se trenutku na konopcu našla četvorica. Ĉim bi koji stopalom dodirnuo krov, sklanjao bi se ostalima s puta. Tek što su se spustili, ogledavali su se oko sebe, po podu, pazeći dolazi li kroz svjetlarnik netko tko bi potom zapucao po njima. Već nakon nekoliko sekundi helikopteri su nestali. Netko je gurnuo glavu kroz lijevi prozor najvišega kata; znali smo da ga Sierra Jedan drţi na nišanu. Nismo se trebali zabrinjavati, bio je to njegov posao. Nije se javio radijem, samo je naravnao svoj teleskopski nišan, štiteći daljnji razvoj našeg napada. da je čovjek na prozoru predstavljao opasnost, dobio bi lapua kuglu od 7,62 mm u glavu, kako bi se i ta prijetnja osujetila. Na zapovijed ´spremni´ dvojica snajperista iz pozadine, Sierra Tri i Ĉetiri, trčeći su krenula naprijed sa G3 da bi štitili obje strane. Nisu im trebali teleskopski nišani jer su bili vrlo blizu; na njihovim su G3 bili obični metalni nišani. Pruţali su vanjsku zaštitu i mogli su skinuti svakoga tko bi pokušao pobjeći iz zgrade. Da su X– ovci mogli umaknuti snajperistima, bilo bi ih uhvatilo policijsko osiguranje, no ta mogućnost nije uopće dolazila u obzir. Kao što je jednom netko iz eskadrona B rekao, nitko ne trči brţe od gospode Hecklera i Kocha. Kad je range rover stao. zapraštale su bombe za zasljepljivanje. Iskočili smo i potrčali do glavnog ulaza. Vrata su bila zaključana i još zastrta. Dave je maskirnom ljepljivom trakom pričvrstio naboj na lijevu vratnicu: eksploziva je bilo dovoljno da raznese čitava vrata. Svi su se stisnuli uza zid i uperenim oruţjem pokrivali prozore. Da je itko sa zlim namjerama provirio kroz njih, ne bi dugo uţivao u vidiku. Povlačeći se, Dave je rukom provjeravao štapin što vodi do

detonatora, zatim kablove. Zadnja provjera je li sve u redu. Tako je, da se nešto poremetilo, mogao reći ´ne valja´, pa bismo se smjesta latili sjekira, kao što je to svojedobno morao učiniti Mrvica kod veleposlanstva. Dave se ţurio, ali je svejedno našao vremena da provjeri je li s eksplozivom sve kako treba. Najgore što bi mu se moglo dogoditi bilo bi da pritisne ručicu, a da se ništa ne dogodi. Obje su ekipe bile spremne. Kad je Dave prošao, Tim, čovjek Broj Dva, drţao je u pripravnosti bombu za zasljepljivanje. Podigao sam oruţje, spreman da upadnem. Otkočivši ga, viknuo sam: – Kreni! Naš naboj prasnuo je istodobno s eksplozivom ekipe na prvom katu. Jurnuo sam. Mimo mene proletjela je bomba za zasljepljivanje, a ja za njom; ne bi bilo korisno da upadnem nakon što ona prasne; morao sam na lice mjesta izbiti skupa s njom. Veţa je bila mračna; počela se ispunjavati dimom iz bombi. Još je jedna prasnula; osjetio sam učinak eksplozije. Od praska mi se protreslo čitavo tijelo, a u bubnjićima sam osjetio pritisak. Blijesak je zasljepljivao, no morao sam nastupati unatoč svemu. Dovoljno smo uvjeţbavali ovakve situacije; na rukama sam još imao opekline od rakete koja me pogodila. Ĉitava se zgrada drmala od trešnje i prţila od zasljepljujućeg svjetla. Vidio sam kako se zdesna kreće druga ekipa. Nisam se obazirao, ali sam znao da moja grupa napreduje prema prvim vratima. Veţa je bila čista. Okrenuo sam se i spazio kako sam sada Broj Dva na vratima. Zadnja dvojica mojih doprla su ravno do vrata i čekala. Ĉuo sam prasak bombi i pucnjavu s ostalih katova. Pritrčao sam, izvlačeći bombu i postavljajući se odmah iza prvog čovjeka. Ubacio sam mu je preko ramena da bi znao da smo spremni. Broj Tri, koji se nalazio na drugoj strani, nogom je otvorio vrata. Ĉim su se odškrinula za desetak centimetara, ubačena je bomba za zasljepljivanje, a za njom smo upali i mi. Nikoga nije zabrinjavalo što je unutra ili što će se dogoditi kad se otvore vrata. To smo uvjeţbavali nebrojeno puta. Nije bilo vremena za razmišljanje o opasnosti ili o mogućnosti da oruţje zataji. Svjetla su bila upaljena, a buka i bljeskovi vrlo djelotvorni. Dave je otišao ulijevo; ušavši, primijetio sam u kutu grupu šćućurenih ljudi, ali ne i ljude s maskama i oruţjem. Ĉuo sam pucnjavu iz MP5. Jedan iz grupe povukao je AK i počeo ga dizati.

Usmjerio sam mu reflektoricu u čelo i ispalio kratak rafal. Yankeeji su vrištali i plakali, pa ih je trebalo srediti. Tim, koji nas je obojicu štitio pri upadu u prostoriju, viknuo je: – Dolje! Dolje! – Uperio je oruţje u njih, kako bi shvatili da se ne šalia i zato što je u grupi moglo biti terorista. Rušio ih je na pod ako nisu slušali što im je naredio. Ovo nije bio trenutak za milelale. Dave je istodobno pošao naprijed da očisti sobu. Budući da je morao pomaknuti jedan divan, pustio je automat da visi o remenu te izvukao pištolj. U isto svijeme Tim je kričao: – Gdje su teroristi? Ima li ih još? Kad smo završili s čišćenjem ove sobe, krenuli smo prema sljedećoj; Tim je u međuvremenu gurao ljude na pod vičući: – Ostanite tako! Ne mičite se! Ostale su ekipe još obavljale svoje zadaće. Protrčao sam pokraj Broja Ĉetiri koji je pokrivao veţu. Bio je u kutu iz kojeg je vladao čitavim prostorom, a iz kojeg je istodobno mogao drţati na oku i stubište. Prišao sam vratima i postao Broj Jedan. Donji dio maske bio je prepun znoja, pa mi je disanje pod silnim oklopom što sam ga imao na sebi bilo toliko oteţano da sam osjećao kako mi se dijafragma uz štropot diţe i spušta. Tim je skočio iza mene i gurnuo mi pod nos bombu. Kad nam priđe Broj Tri, bit ćemo spremni ući. Prostorija je bila prazna. Iz drugih su soba odjekivali krici dok su Yankeeje stavljali pod kontrolu. Disao sam teško, slušao radioveze, slušao dvije grupe ljudi koje su govorile istodobno. Usmene su naredbe izvikivane ispod zaštitnih maski, signali rukama slani od čovjeka do čovjeka. Po čitavoj se zgradi pucalo, bombe su praštale, dima i ljudi bilo je posvuda. Pod maskom je bilo vrlo klaustrofobično. Bio sam sav u znoju. Nastojao sam obavljati svoj posao i u isti mah razmišljati o deset drugih stvari. Još smo imali problema. Nismo znali nije li se koji X– ovac sakrio među Yankeeje – ili pak Yankeeji nekoga od njih moţda i aktivno štite. Stockholmski sindrom povezuje ţrtve s njihovim napadačima; moralo ih se stoga kontrolirati oruţjem sve dok se ne ustanovi tko je tko. Tim se, pod zaštitom jednog člana druge ekipe, počeo uspinjati stubištem. Kretao se vrlo polako, s izvučenim pištoljem, spreman. Provjeravao je da

nam sa stuba ne prijeti nikakva opasnost, kao i to da neće doći do međusobne pucnjave s čovjekom za vezu s kojim se trebao sastati. Povezao se s momkom, a ja sam se latio radija. Prošle su jedva dvije minute od naredbe za napad. Pucnjava je prestala, ali ne i vika. Dim je sukljao odasvud, a svi su pozivni znakovi preko mreţe javljali da su njihova područja čista i ima li ţrtava. Debeli je javio: – Imamo jednu ranjenu ţenu. Osvrnuo sam se oko sebe i vidio da se jedan Yankee drţi za nogu. Oglasio sam se preko mreţe: – Ovdje Tri. Imamo ranjenog Yankeeja. Traţim bolničara. Prijem. – Primljeno, Tri. Bolničar je krenuo. Prekidam. Dave je otišao do vrata da bolničara dovede ranjeniku. Potom sam se ponovno javio i predao operativno izvješće. Sada je čitavo pročelje zgrade bilo obasjano reflektorima, a grupa za prihvat talaca spremno je čekala svoje mušterije. – Svima. Evakuirajte Yankeeje, evakuirajte Yankeeje! Izvođenje ljudi iz zgrade nalikovalo je ţivoj tekućoj vrpci. Taocima se nije smjelo ostaviti vremena za razmišljanje, moralo ih se preplašiti; valja vikati i derati se na njih, kako bi ih se predalo u ruke ekipi za prihvat. Svi su ih podizali i gurali vičući: – Diţite se! Diţite se! Idemo, idemo, idemo! Bilo im je jednako gadno kao da su oni sami teroristi. Poredali su ih po podu, licem prema tlu, i sputali lisičinama. – Mirujte! Bez priče! Drţali su ih na nišanu pištolja. Došao je četni s baterijom, svakoga od njih primio za glavu, zadigao ga bliješteći mu snaţnom reflektoricom u oči. – Ime? Kad je ustanovio da su svi oni ti za koje se izdaju, otpremio ih je do policijskog osiguranja. – Halo, Alfa Jedan, ovdje Dva. Imamo vjerojatnu improviziranu eksplozivnu napravu. Označili smo je i sada izlazimo. Prijem. Bit će da su na nju stavili trepćuće svjetlo. Isto će se takvo staviti i na palog čovjeka; ţuto svjetlo bolje prodire kroz dim od bijeloga. Još je netko dobivao upute od Odjela za proturevolucionarno ratovanje. – Alfa Jedan, prijem. Sastanak sa sluţbom opskrbe streljivom. Svi pozivni znaci neka napuste zgradu. Prijem.

Svi smo potvrdili prijem, zadovoljni što se evakuiramo. Mogli smo se vratiti do administracije, odrţati kratku analizu, a onda nam predstoji čudesna utrka natrag u Hereford. Na snazi je bilo sjajno pravilo, prema kojem se svatko tko je stigao helikopterom na isti način i vraća. To je bilo fino, ako se zanemari da ćemo morati slušati Steveovo truckanje o njegovoj posljednjoj partiji squasha. Vjeţba je protekla bez neprilika. Bili smo dobri, što se i očekivalo. Svakodnevno smo bili na strelištu, skakali po zgradama, jurišali po kući za borbu izbliza, vozikali se vozilima, penjali i spuštali ljestvama, vjeţbali sve dotle dok sve ovo nismo mogli obavljati gotovo zavezanih očiju. Jedino što se s vjeţbama nije poboljšalo bilo je to što smo morali ţivjeti s prstenom oko lica, prstenom što ga je na naša lica utisnula zaštitna maska. X– ovci su bili pripadnici Odjela za proturevolucionarno ratovanje, osim ţene, koja je bila iz Ministarstva unutrašnjih poslova. Oni su radili po planu koji su samo oni znali; taj se plan, međutim, u svakom trenutku mogao mijenjati, ovisno o našim akcijama, kao i o akcijama ostalih uključenih u sluţbu. Da su zamijetili išta što bi pobudilo njihovu sumnju, bili bi reagirali. Dio učenja kako se svladavaju teroristi jest i to da spoznaš kako to izgleda s njihove strane, a dečki iz Pukovnije, osobito oni iz Odjela za proturevolucionarno ratovanje, vjerojatno su najveći profesionalci na svijetu. S našim umijećem i znanjem mogli smo rušiti vlade u roku od nekoliko mjeseci. S Fionom su se stvari stale lijepo razvijati. Jednog smo dana sjedili u primaćoj sobi i vodili romantičan razgovor o računima za struju. Rekao sam: – Ovo je ipak blesavo. Zašto ne bismo stanovali zajedno? Ionako praktički ţiviš kod mene, pa zašto se onda ne bi i doselila? – Hoću – kazala je Fiona – ali samo ako mi dopustiš da snosim polovicu troškova. – Ja kupujem stroj za pranje rublja, ti usisavač? – Meni se ovo činilo zgodnim, a kako sam bio na ekipnom, postojale su neke šanse da bar neko vrijeme budemo zajedno. Iskoristili smo ga u potpunosti. Kuća je počela dobivati određenu formu. Bila je sasvim zgodan kutak u otmjenom dijelu grada; istinski smo se bacili na uređivanje, stavili smo nova vrata i oboje smo svojim doprinosom uveli grijanje. Postupno je došao namještaj i zastori. Što se mene tiče, ovdje bih ostao zauvijek; nije bilo nikakva razloga za selidbu. Doista sam se osjećao kao

kod kuće. U lipnju 1986. doţivio sam jedno od onih jutara kad na posao dođeš u osam sati, a već u devet i trideset odlaziš s posla. Vratio sam se kući; pokušavao sam popraviti ispušnu cijev renaulta 5, jer je konzola neprestano padala, a zarekao sam se da nikom neću dati 15 funti za popravak. Vješalicama za odijela i sličnim stvarčicama nastojao sam otkloniti kvar. Ĉitavo sam se popodne bavio time, a zatim sam ušao u kuću, skuhao si čaj i gledao telku. Fiona je još ranije otišla u grad liječniku; vratila se, stala na dovratak i kazala: – Moram ti nešto reći. Nisam znala kako ćeš reagirati, pa sam prvo htjela provjeriti. Andy, trudna sam. Osjetio sam se kao da me izravnim udarcem pogodio sam Mike Tyson. Kazao sam: – Sjajno. Što ti misliš? – Ne znam. Ne znam je li to dobro ili loše. Misliš li da bismo trebali imati dijete? Ja sam za, ako si i ti. – Dobro, u redu. Pa hajd´mo – hajd´mo imati dijete. Je li bio pravi čas, je li bio krivi čas? Tko će znati? Bilo je zastrašujuće, ali i zgodno – divan osjećaj da si stvorio nešto vrijedno. Postao sam, dakle, budući tata. Kako je trudnoća odmicala, za Fionu su nastupali neugodni trenuci. Od slabokrvnosti je bivala vrlo umorna. Dizala bi se jutrom, kretala, a onda bi opet morala prileći. Sva je sreća da sam bio na ekipnom, jer sam se svakog slobodnog trena mogao vratiti kući, skuhati joj čaj, biti uz nju. Bilo bi joj gadno da sam morao otići; morao bi netko biti s njom i njegovati je. S novcem smo imali problema. Još sam bio na vojničkoj plaći, premda sam se vinuo u vrtoglave visine razvodnika. Sljedeći je korak bio golem: kaplarska je plaća bila doista dobra. Nadao sam se da ću to uspjeti srediti do djetetova rođenja. Ma što da se zbilo, ništa me nije moglo lišiti ugodna osjećaja da imam dom i dijete na putu. 0 Boţiću, u sedmom mjesecu Fionine trudnoće, saznao sam da ću u veljači morati s ekipom otići na put. Proučivši datume, ustanovio sam da će to pasti dan prije Fionina termina. – Nema problema – rekla je. – Poslušat ćemo stare bapske pričete skakati po gredici rabarbare ili raditi nešto drugo da bi se dijete rodilo dan ranije. Osim toga, moglo bi i samo od sebe uraniti. Drţimo fige. Išla je na sve moguće preglede te pitala: – Kakve su šanse da se rodi

dan ranije? Znate, moj momak mora na put i neće ga biti nekoliko mjeseci, a ţeli prisustvovati porođaju. Prilično sam se uzrujavao jer sam zaista ţelio biti nazočan: bilo je to nešto najuzbudljivije što mi se uopće dogodilo. Zadaće ekipe neće se, međutim, odgoditi za jedan dan samo zato što će razvodnik MekNab dobiti dijete. Počeo sam po časopisima traţiti moguće ´lijekove´. – Dan prije poroda morat ćeš joj malo priprijetiti – rekao sam Fioni, dodajući joj zadnji uvarak o kojem sam čitao – nešto poput Worcester umaka i soka od ananasa. – Ozbiljno se obrati bebi. Objasni joj ţivotne činjenice – mora se pojaviti ranije. Ţivot je tekao svojim tokom. Dţona McCarthvja kidnapirali su u Bejrutu u travnju 1986. U siječnju 1987. isto se dogodilo Terrvju ´VVaiteu. Neće proći dugo i tisak će se početi baviti pitanjem uloge koju bi Pukovnija mogla odigrati u ishođenju njihova oslobađanja – a 28. siječnja 1987., samo tjedan dana od Waiteova nestanka, svi smo se okupili u zajedničkoj prostoriji na uobičajeni jutarnji sastanak. Dan je bio zbilja ruţan – vjetrovit i kišovit. Kao i obično, dečki su donijeli dnevnu opskrbu te novine i časopise, za slučaj da nam bude dosadno. Dok smo pili čaj i pričali, tisak je kolao okolo. Vodila se velika raspra o tome bismo li trebali odrţati sportsko popodne, svijetlu tradiciju britanske vojske. Otputili smo se potom na nekoliko sati u zgradu za borbu izbliza pa se vratili, pomeli hangar i uredili ga. Bar jednom smo svi bili sloţni: sportsko popodne sasvim je u redu. Gaz je sjedio i čitao novine; rekao je: – Prokletstvo, slušaj, ovo je za mene novo. Daily Express imao je ovakav naslov ´SAS u kriznom gradu traga za Waiteom´. – Šteta što idemo na onaj drugi zadatak – rekao je Gaz. – Kako stvari stoje, mogli smo se i malo osunčati. Nitko za to nije osobito mario. Ako u to nismo bili neposredno uključeni, nismo baš bili posebno zainteresirani. Rekao sam Gazu: – Očito je bilo da će ga oteti. Mislim da u ovoj zemlji nema toga tko se ne bi bio spreman okladiti da će se Waite pridruţiti McCarthvju. – Znam – rekao je Gaz. – A sad će neki sretni jebač morati riskirati ţivot da ga odande izvuče. Budući da je bila toliko bolesna tijekom trudnoće. Fiona je

posljednja tričetiri dana prije porođaja morala provesti u bolnici. Posjećivao sam je što sam češće mogao, stalno gnjaveći bolničarke da pristanu na provociranje poroda. – Budite bez brige – govorile su – sve ćemo srediti. Na poslu sam se obratio četnom: – Koje je zadnje vrijeme u utorak kad se trebam otpraviti? – upitao sam. Ĉetni je otišao k pisaru i upitao: – Danny, kako stojimo s onim zadatkom? Kad se kreće? Danny je prolistao papire pa rekao: – Bude li posve spreman, ako ode u pola dva, stići će na Heathrow na vrijeme. – Eto, tako – kazao je četni. – Pola dva. Kad sam krenuo van, rekao je: – Andy, svakako budi ondje. Nemoj zajebati. Vratio sam se u bolnicu, posjetio Fionu i rekao: – Sutra u pola dva moram otići odavde – dobili mi dijete ili ga ne dobili. – Shvaćam, ali nemoj se zabrinjavati. Sredit ćemo nešto s liječnicima. Već sam bio vrlo uzrujan; stvarno sam ţelio prisustvovati rođenju svojega djeteta. Poljubio sam Fionu na rastanku i rekao: – Priprijeti mu! Natjeraj ga da se rodi! Fionini su roditelji sada već bili doputovali iz Hampshirea. Odsjest će u našoj kući za moje odsutnosti. Njezina mi je mati rekla: – Ne zabrinjavaj se. Ako je sada uhvate trudovi, ostani s njom do jedan sat, a onda dolazim ja. Odvezao sam se na posao da sve sredim, tako da budem posve spreman za odlazak. Morao sam malo skakati okolo da pronađem nekoga tko sa mnom u ekipi ide na zadatak. Dţonny Dva Ĉešlja je taj, ali ga nisam uspio naći. Otišao sam u sportsku dvoranu i ondje zatekao Debelog i Paula Hilla kod utega kako jedan drugoga podjebavaju. Paul je u vojsku ušao nakon karijere krupjea po klubovima. Ţivio je neviđenim ţivotom prave zvijeri s domjenaka: svaku je noć provodio vani. vraćajući se jutrom na posao posve smlavljen. On i Debeli jednom su na Dalekom istoku u nekoj pravoj igračnici igrali blackjack. Paul, stručnjak s velikim iskustvom, brojio je karte i igrao rezonski – gubeći na svim stranama. Debeli, toliko pijan da je jedva sjedio na stolcu, napustio je igračnicu s pravim bogatstvom. Rekao sam: – Opremu sam spakirao. U vojarni je. Kad budete kretali, moţete li se pobrinuti da se i ona ukrca na kamion? – Nema frke.

Ponovno sam sjeo u auto, otišao kući i proveo noć sjedeći uz telefon. Ništa se nije zbilo. Ujutro, tek što sam stao pod tuš, zazvonio je telefon. Fionin je otac rekao: – Spopali su je trudovi. Vele da se ne trebaš ţuriti. Dođi otprilike za jedan sat. U bolnici sam bio za deset minuta. Trudovi su otpočeli, a mi smo sjedili i pili čaj. Preselili su je u drugu sobu, uključili radio i donijeli novine. Bojala se, a ja sam se bojao za nju. Potom je rekla: – Ako se ne rodi prije no što budeš morao poći, nema problema. Ali zbilja bih voljela da budeš ovdje. Bilo mi je prvi put uopće da sam pomislio: ne ţelim otići. Sutra, moţda već za nekoliko sljedećih sati – da, ali u ovom trenutku nisam ţelio otići. Silno sam ţelio vidjeti to biće koje sam napravio; nikad nisam osjetio toliku privrţenost i ljubav kao što sam osjetio za ovo dijete koje nisam ni vidio. U devet sati došla je sestra i rekla da imam telefonski poziv. Prokletstvo! Fiona i ja smo se zgledali. Oboje smo pomislili isto – da traţe da smjesta krenem. Podigao sam slušalicu. Bio je Paul. – Došlo je do promjene plana – kazao je. Klonuo sam čitavim tijelom. Počeo se smijati. – Jesam li te digao? Samo da ti reknem, odlučili smo da ćemo svi skupa krenuti u pola dva. Trudovi su se nastavili. Pio sam tako čaj, a njoj je sa svakim grčem bivalo sve gore. A onda su oko podne počeli istinski bolovi. Psovala je i derala se, čak i pod epiduralnom anestezijom, časteći me svim mogućim i nemogućim grdnjama. Osjećao sam se bespomoćnim. Nisam mogao ništa nego da je drţim za ruku. A onda više nije htjela da je drţim. Pa je zatim opet htjela. Bio je to bučan sat. Osjećao sam se krivim zbog toga što je boli, a još više zato što znam da moram otići. Kao uvijek njeţan budući otac, rekao sam: – Slušaj, sad bi stvarno bilo dobro da se potrudiš. Odlazim za pola sata. – Znam, znam, znam. Njezina je mama provirila na vrata u četvrt dva. Poljubio sam Fionu u čelo i kazao: – Moram ići. – Znam, gade. – Vidjet ćemo se.

Ušao sam u auto i odvezao se ravno na posao. Svi su čekali pokraj kućice Vojne policije. – Što se dogodilo? – Kurac. Na Heathrow smo se vozili autocestom, ja sav potišten na straţnjem sjedalu, daleko od zajebancije. Ĉim smo stigli, nazvao sam bolnicu. Ništa. Prijavio sam se za let pa opet nazvao. – Ima li štogod? – Tko ste vi? – Ja sam otac. – U redu, pričekajte! Ĉekao sam čitavu vječnost. – Još ništa. Otišao sam popiti još jednu kavu. Ostali su momci za barom pili. Ponovno sam telefonirao. I opet ništa. Bilo je vrijeme za ukrcaj u avion. Još jedan poziv. Ništa. Baš u trenutku kad smo se svrstavali u red da predamo tikete za ulaz u zrakoplov, pokušao sam još jednom. – Opet MekNab. – Ĉekajte, čekajte! Mislim da će doći njezina mati i razgovarati s vama. Ĉuo sam kako se slušalica spustila i odjek trčanja po hodniku. Njezina je majka podigla slušalicu sva zadahtana: – Upravo je rodila! Prije par minuta. – Sve ruke i noge na mjestu. – Da. – Stoje. – Curica. Prekrasna je. Još ne znam koliko je teška – ali sve je u redu. Curica! Znao sam da joj je ima Kate. Već smo se prije o tome dogovorili. Bio sam u priličnom šoku. Nije to bio neki silni ushit. Osjetio sam omamljenost. Mislio sam samo ´Pa ja sam sada otac´. U predvorju za odlaske mora da je toga dana bilo vrlo zadimljeno, jer sam, spustivši slušalicu, osjetio da su mi se oči ovlaţile. Pridruţio sam se ostalima u avionu. Paul je upitao: – Je li rodila? – Da, djevojčicu. – Ĉestitam, stari moj – kazao je nasmijan, tresući mi ruku. – Sjajan

je to osjećaj, zar ne? Ĉak se i Paul, koji je ţivio tako da je s jednog provoda skakao na drugi, mogao sjetiti kakav je to osjećaj. Prema svojoj kćeri gajio je takvu strastvenu ljubav da ga nikad nisam uspijevao shvatiti; nikako mi to nije išlo uz njega. Ovom momku, koji kao da nije mario ni za što, koji kao da se samo zabavljao i radio, duboko u srcu i u glavi – i to svojski – neprekidno je bila njegova kći. Sada sam ga razumio. Sada sam točno znao kako se osjeća. Jedna od dobrih strana putovanja na ekipni zadatak bila je ta što smo putovali klupskim razredom, pa smo se stoga odmah dohvatili bočica s pjenušcem i nazdravljali mojoj curi. Let je bio dug, pa smo se nas šestorica fino nakresali. Tjednima sam iščekivao daljnje novosti. Sva su pisma prvo morala ići u Hereford na obradu, a onda su odašiljana u veleposlanstvo, konzulat ili ustanovu za koju smo u nekoj zemlji radili. Trebalo im je vremena da dođu do nas, a ja sam ginuo za fotografijom. Napokon su stigla dva pisma. Mogao sam osjetiti da su unutra slike. Dok sam otvarao omotnice, oko mene su se okupili dečki. Dva Ĉešlja mi se navirio preko ramena i rekao: – Divna je, zar ne? – Odjebi – kazao sam. – Sva je sluzava i ljigava. A opet, jest, divna je. Zatim smo svi posjedali gučući i diveći se. Taj mi je zadatak bio zbilja oduran. Beskrajne sam tjedne bio skriven u brdima, ţudeći da se vratim u Hereford. Ali u svakom zlu valja naći i neko dobro, stoje u ovom slučaju bilo to da sam se našao u dijelu svijeta koji još nisam bio vidio. Vratio sam se potkraj svibnja, lakši za dvanaest kila. Bolovao sam od dizenterije, ali ne onako gadno kao Dva Ĉešlja, kojemu je dijagnosticiran tifus. Nakon dva dana zaključili su da je posrijedi prsnuće slijepog crijeva. Vratili smo se u logor i raspremili opremu. Debeli je nazvao svoju ţenu da dođe po njega, pa mi je rekao da će me prebaciti do kuće. Prilazeći kući, vidio sam kako se zastor trznuo, a potom se Fiona pojavila na stazi sa zaveţljajem u rukama. Poljubio sam Fionu, a onda prihvatio djetešce, ututkano i usnulo. Virnuo sam kroz šal i prvi put ugledao njezino lišće. Zapanjio sam se; usnica je izgledala izobličeno. Pa ipak, bila je najljepša izobličena curica na svijetu. – Što s njom nije u redu? – upitao sam. – Je li zdrava?

– Samo sisa usnicu – nasmijala se Fiona. – Bez brige, nema mane. Posjetio nas je gospodin Debeli s gospođom. Kvocali su kao dvije kokoši. Oduševili su se kao i ja, i počelo je: u idućih nekoliko godina pravili su djecu kao da su opsjednuti. Divno je bilo provoditi vrijeme s Kate. Satima sam promatrao njezine čvrsto stisnute ručice, neprekidno misleći: ´Ja sam ovo stvorio!´ Mrzio sam vrijeme koje je provodila spavajući i ţelio da se probudi; uskoro sam naučio da u toj dobi djeca samo spavaju i seru, ali to sad nije bitno. Eno i ja dobili smo poziv da na dvije godine odemo iz Pukovnije i stupimo u Det, obavještajnu postrojbu na sluţbi u Sjevernoj Irskoj. U to sam vrijeme bio u invazijskoj ekipi, a Eno u snajperskoj. U zajedničkoj smo se prostoriji bavili raspremanjem opreme, ribanjem i čišćenjem oruţja. Ušao je pisar i rekao: – Andy i Eno, treba vas zapovjednik eskadrona. – Jesmo li štogod negdje zajebali? – upitao sam. – Mislim da niste. Eno je izgledao nehajno i bezbriţno, kao i uvijek. Bio je toliko flegmatičan da mu je srce vjerojatno jedva i zakucalo. Gazda je sjedio za svojim pisaćim stolom. – E pa – rekao ješto biste li kazali kad bih vam rekao: ´Što mislite o tome da na dvije godine odete onkraj mora u Det´? Obojica smo rekli: – Ne dolazi u obzir. Det je jednom od jednog momka iz Pukovnije zatraţio da ode u Dungannon i ondje motri ljude koji zalaze u kladionicu. Klinci su ga prokljuvili i on se povukao. No Det je traţio da se sutradan vrati na isti zadatak. Dečki su sasvim slučajno čuli kako časnik operativnog centra Deta govori: – Ma uopće nije vaţno jesu li ga raskrinkali. Ionako nije naš. – To je došlo do Dţona, koji je vodio postrojbu, pa je on stvar riješio na svoj uobičajeni, uvjerljivi način. Sad se ispostavilo da su u svakom eskadronu pristupili dvojici i upitali ih ţele li poći. Većina je odgovorila niječno. Na kraju je zapovjednik sazvao sve eskadrone i rekao: – U Det ćete ići. Moramo povratiti vještine kojima oni vladaju. Počinjemo ih gubiti, a ipak smo mi bili ti koji su ih razvili. Na ovaj ili onaj način ponovno ćemo ih zadobiti. To je jedna faza u stvaranju kompletnog vojnika, a nama trebaju kompletni vojnici. – Bio je vrlo snaţan karakter; takvoga se voli ili mrzi, nema srednjega.

Nakon nekoliko dana ponovno su nas pozvali pred zapovjednika. – Moţete birati – rekao je. – Ili ćete na dvije godine preko mora, ili više nećete nikamo. U Pukovniju ste stupili dobrovoljno, dobrovoljno ste se odlučili za operacije. Ovo je operacija; odbijete li poći u operaciju, nećete ostati u Pukovniji. I tako smo onda morali otići u Det. U stara vremena, kad su odgovornosti u Sjevernoj Irskoj bile podijeljene na MI5 i MI6, obavještajna je sluţba, općenito uzevši, bila kukavna. Zbog toga je 1972. vojska osnovala vlastitu tajnu sluţbu za prikupljanje informacija pod tajnim imenom ´14. obavještajna jedinica´ ili, kraće, ´14. int.´ Novake su uzimali iz pukovnija regularne vojske, pa ih na tečajevima koji su trajali nekoliko tjedana učili elementarne tehnike tajnoga nadzora, izvještavanja i rada s agentima. Na Izboru za 14. int., nama znanu kao Det, naglasak se stavljao na dovitljivost i psihološku snagu. Nije se mnogo polagalo na tjelesnu izdrţljivost, koju je traţila Pukovnija. Htjelo se naći ljude – obično časnike i dočasnike između dvadeset pet i trideset godina – iz sva tri roda vojske – koji će biti kadri provoditi dugotrajan nadzor, ponekad tek dva– – tri metra od naoruţanih terorista. Po mojoj procjeni onoga što se u to doba odvijalo, Det je traţio svoje mjesto i izvan Sjeverne Irske. Počeli su, naime, pričati da mogu za nas obavljati sav izviđački posao u opasnim područjima diljem svijeta, no to je bila čista besmislica. Sva je njihova obuka bila okrenuta prema Sjevernoj Irskoj; nisu mogli otići kao prethodnica i obaviti naša izviđanja, jer nisu znali, na primjer, što će trebati našim minobacačima, helikopterima i vojnicima. Nije čudo što smo ih zvali ´Waltima´ – po Walteru Mittvju. Pukovnija je odlučila namaknuti ljude koji će otići u Det u sklopu svoje redovite karijere u Pukovniji. Za to je trebalo određene sklonosti, no Eno i ja nismo se ţeljeli podvrgnuti nikakvom testu. Osjećala se velika odbojnost prema Detu, odbojnost koja se očitovala u izrazima ´mi´ i ´oni´. Odvezli smo se, dakle, nas četvorica – ja, Eno, momak iz eskadrona D kojega su zvali Mac i Bob iz eskadrona G. Ni jedan od nas nije ţelio onamo; osjećali smo se prisilno unovačenima. Prvi čovjek na kojega sam naletio bio je Mrvica. – Ja sam u nastavničkoj ekipi – nacerio se. – Zvat ćeš me nastavnikom. Eno je rekao: – Idi ti lijepo u guzicu s time, nastavnice. – Znali smo

sve instruktore, sve kuhare, sve koji su ondje radili. – Sljedećih nekoliko tjedana bit će zaista naporno – rekao je instruktor. – Neće biti slobodnog vremena. Iz ovog ćete logora izlaziti samo poslom. Ako posla nema, ostajete u logoru. Ima za to razloga, ali vam ih zasad nećemo objašnjavati. Nas četvorica smo se zgledali i pomislili: ma, odjebi! Prvih nekoliko večeri sjedili smo u logoru kao neki mamlazi. Konačno je Mac rekao: – Otići ću na telefon i pozvati ţenu da dođe po nas. Obukli smo se za bijeg i napravili se kao da ćemo na trčanje po trkalištu. Trčali smo uz cestu, uskočili u auto i strugnuli u Hereford. Drugi put smo utanačili prijevoz s dečkima iz jedne ekipe koja je slučajno vjeţbala u istom području gdje i mi. Bijeg je planiran jednako pomno kao da se radi o pravoj operaciji; jedini nam je problem bio obuzdati smijeh dok se provozimo kroz ulaz u taborište. Kući sam najčešće stizao u jedanaest, a natrag sam morao kretati u šest, ali isplatilo se. Bio sam sav slomljen i iskrivljen, pa mi je varanje vlasti godilo. Nakon mjesec dana Detov je glavonja nanjušio stvar te zaključio da nas treba stisnuti. U nama se razvijao otpor i samovlašće. Mac je udaljen s tečaja, što je u meni samo povećalo kivnost. Nakon tolikog vremena u Pukovniji, ţiveći ţivotom odraslih ljudi, odjednom su nas bacili deset godina unatrag – i to mi je bilo mrsko. Silno se veselio što će natrag u eskadron. Međutim, istog trena kad se vratio, rekli su mu da će natrag na sljedeći tečaj, dakle opet na sam početak. Ostali polaznici tečaja nisu smjeli znati tko smo, ali to baš nije moglo proći, jer je među njima bilo ljudi koji su s nama izišli na Izbor te pali, kao i dečki iz naših vlastitih pukovnija. Jedne sam večeri sjedio u kuhinji s Enom i Bobom P., zajebavajući prisutne na svahiliju. Ušla su dva tipa iz eskadrona G, uzela jelo i spazila nas. – Hej, Andy, kako si? – Prišli su nam, sjeli do nas i čavrljanje se nastavilo. – Onda, kako je s Waltima? Jesi li već dobio svoje naprave za njuškanje? – Mm, n...da, jako je dobro. Dao sam im znati da smo ovdje prisilno; nisam ţelio da itko pomisli da sam dobrovoljno pristupio ovim kaubojima. – E pa fino, vidjet ćemo se – rekli su. – Mi ćemo sada u grad – petak je. Što ćete vi večeras? Vi se, dečki, samo lijepo zabavite čišćenjem pištolja.

Otišli su i više nisam mislio o njima. Otprilike tjedan dana kasnije neki su nas dečki iz eskadrona B spazili u gimnastičkoj dvorani. Rekli su nam: – Sjećate li se kad ste prošlog tjedna razgovarali s momcima iz eskadrona G? Gadno su ih kaznili. Netko vas je vidio da razgovarate i kazao da je to kompromitantno. Samo smo se još više uzrujali i ozlovoljili. Sve je ovo zapravo bilo vrlo neugodno. Budući da je tečaj bio namijenjen svima i svakome, vjeţbe su počinjale otprilike ovako: ´Ovo je naprtnjača.´ Moralo se ovako, ali smo mi ovaj mjesec tratili na učenje stvari kojima smo se bavili godinama. Nikad se nisam toliko dosađivao. Na kraju je, međutim, obuka napredovala do vještina koje su mi bile nove, pa se u meni pobudilo nekakvo zanimanje. Učili smo razne načine nadzora, kontraobavještajne vještine, kao i to kako ćemo sa što manje riječi prenijeti preko radija što veći broj informacija. Na njihovu tečaju borbe izbliza učilo se samo baratanje pištoljem; za nas to nije bilo nikakvo uzbuđenje, nikakav napor: bilo je sjajno. Ĉitav bismo dan proveli na poligonu, a onda bismo se vratili i uvjeţbavali tehnike nadzora ili izviđanje bliskih ciljeva s upadanjem u tvornice ili kuće. Svatko je dobio drugi identitet, zadrţavši inicijale i isto ime te nešto slično pravom imenu, kako ovo novo ne bismo zaboravili. Radeći pod krivim imenima, uvijek bismo svoja imena potpisivali tako da se prisjetimo što radimo – moţda olovkom upadljive boje ili onom što je drţimo u desnom prsnom dţepu košulje umjesto u lijevom. Svladali smo vještinu neprimjetnog ulaska u kuću u potrazi za opremom. Naučili smo tjednima slijediti čovjeka i njegovu obitelj, kako bismo ustanovili kakvo im je svakodnevno ponašanje, kamo idu, što s kime rade, a sve zato da bismo utvrdili vrijeme u koje moţemo uči u kuću. Odlazi li naš čovjek sa ţenom i djecom svake subote uvečer u kakav klub? Moţda se kući obično vraća o ponoći, tako da nam za ulazak ostaje vrijeme između osam i pola noći. No to još nije dovoljno. Ako smo u srpnju, neće se mračiti do pola deset. Zbog toga se moţda mora čekati nekoliko mjeseci ili pak uskočiti u trenutku kad nekamo otputuju – moţda vikendom u posjet roditeljima. Nadzor mora biti neprekidan, kako se ne bi dogodilo da kad svi zajedno odu u klub, njegova ţena ne poţeli otići ranije da stavi djecu u krevet. Morali smo razraditi i ponašanje za slučaj da nam netko neočekivano uđe u kuću dok smo mi u njoj. Za takve su stvari potrebni mjeseci i mjeseci priprema.

Morali smo naučiti upotrebljavati raznorazne kamere, uključujući i one za infracrveno snimanje, kojima ćemo moći fotografirati serijske brojeve i isprave te snimati fotografije. Bilo je to nešto posve drugo od onih mojih dana u dućanima sportske opreme u Pekhamu. Otkrio sam da je vrlo napeto upadati u tuđu kuću – pod pritiskom si da djeluješ što brţe, a opet u isto vrijeme moraš postupati sistematično, ne preskačući ništa, jer znaš da tvoja nemarnost moţe prouzročiti nečiju smrt. Na kraju tečaja svladao sam brojne metode planiranja i priprema te stekao čitavu lepezu novih umijeća iz nadziranja, tehničke obradbe i tajnih izviđanja bliskoga cilja. Shvatio sam da imam sreću i radovao sam se trenutku kad ću sva ta svoja znanja moći primijeniti s one strane mora. Malo prije no što ću otputovati Fiona i ja smo malo porazgovarali. – Dobio sam pet slobodnih dana – rekao sam. – Kako bi bilo da se vjenčamo? – Zašto ne? I doista, zašto ne? Bili smo obitelj. Dosad smo se već bili preselili u novo naselje na rubu Hereforda i sve je izgledalo divno. Dave, zapovjednik ophodnje iz Keadyja za mojih dana među Zelenim jaknama, bio je kum. Obavio je svoju duţnost, a onda preostali dio dana proveo pokušavajući zavesti svjedokinju, jednu od Fioninih prijateljica. Kate je bila djeveruša. Bio je ovo Katein prvi Boţić. Otišli smo na nekoliko dana u kuću na juţnoj obali. Kate nije dobro spavala, što je meni bilo vrlo drago. Izvezao bih kolica u ponoć, dobro zamotao curicu, pa smo šetali obalom do šest ujutro. Zaspala bi za manje od pola sata, a ja bih šetao, gledao njezino lijepo lišće i kvocao kao koka. Kad bismo se vratili, Kate bi se probudila, a ja bih je onda stavio u auto pa smo se išli voziti. Preko ramena bih pogledavao je li joj lijepo. Imala je prekrasne velike plave oči koje su zurile u mene iz svih onih silnih vunenih naslaga ispod dječje kapice. Bili su to posebni trenuci. U sljedeće dvije godine vidjet ću je, sve skupa, samo dvanaest tjedana. S ´usađivanjem´, postavljanjem minijaturnih odašiljača u oruţje, ispravnije rečeno ´tehničkim napadom´, započelo se potkraj sedamdesetih godina. Time se Snagama sigurnosti otvorila još jedna mogućnost akcije kad bi se pronašlo kakvo skrovište oruţja. Kad bi se podiglo oruţje,

naprava bi se aktivirala, pa bi se pokreti terorista mogli pratiti. Uklopio sam se u Det i istinski uţivao. Ena i mene poslali su u istu postrojbu Deta koja je radila u Derrvju i okolnoj grofoviji. Svake večeri u pola sedam odrţavali smo ´molitveni sastanak´. Okupili bi se svi operativci pa bismo pročešljali sve administrativne i operativne točke. Bilo je doba Uskrsa. U baraci smo imali bar – stotine naslaganih limenki – koji je funkcionirao na načelu povjerenja: svi su trpjeli zajebavanje zbog zabave odrţane minule subote. Det je bio na glasu po pretjeranostima u baru; zbog toga su se prije svake terevenke skidali prozori. U baru bi se svakom novopridošlom članu upriličio neobičan obred. Svi su čuvali svoje prazne limenke; zapovjednik Deta ušao bi i rekao: – Dobro došao u Det! U to ćemo ime podići politru Guinnessa. – Morao si je ispiti dok bi te sa svih strana pogađale prazne limenke. Na zabavi za dvojicu novopristiglih vezista stvari su, međutim, posve izmaknule kontroli. Jedan od momaka dičio se svojom frizurom a la Duran Duran; ostali su ga zgrabili i počeli mu šišati kosu. Dečko je đipio na noge i počeo mlatiti okupljene. Ovi su pak uzeli dvije daske i od njih napravili kriţ. Svezali su dečka na nj, podigli ga i ostavili da visi. Primijenili smo sva umijeća koja smo naučili na skupnoj nastavi – tajne pretrese kuća, uredskih prostorija, dućana – kako bismo došli do informacija. Bilo je uzbudljivo – u to uopće nije bilo sumnje – ulaziti u nečiju kuću, pronalaziti informacije i onda se povlačiti. U opasnim naseljima – kakva su Bogsida, Shantello i Creggan – nije bilo nimalo lako ući, pa su se takve operacije katkada morale pripremati danima – katkad i tjednima – a sve to zbog pukih tridesetak sekundi posla. Nije se moglo izbjeći da IRA na kraju ne otkrije da joj je oruţje obrađeno. Nisu ti ljudi idioti, imaju i oni kojekakve ispitne uređaje. Svi smo mi sudjelovali u istoj igri: znali smo da smo prčkali po njihovu oruţju, znali su da je oruţje ´usađeno´. Pribjeći će protumjerama, koje ćemo mi potom nastojati spriječiti. Druga mogućnost koja nam se pruţala bila je da zamijenimo materijale za izradbu bombi što smo ih našli u skrovištima. Jednom je neki romanopisac napisao da su lijesovi na jednom IRA– inom pogrebu bili ozvučeni, kako bi obavještajna sluţba mogla čuti što se ondje govori; od trenutka kad je ta knjiga objavljena, IRA je redovito goniometrijskim uređajem pregledavala svaki lijes i truplo. Sada smo već zašli u ljeto 1988. godine. Fiona je jurila okolo u

potrazi za novom kućom. Cijene su vrtoglavo skočile, izmičući svakoj kontroli. U razmaku od nekoliko mjeseci silno smo se obogatili; neka je ţena ridala na telefonu jer je zakasnilas kupnjom kuće. – Sada ćemo vlastitim novcem kupiti najveću kuću koju budemo mogli i urediti je – rekao sam. Za moje odsutnosti pronašla nam je kuću u jednom selu, desetak kilometara od Hereforda. Kuća je bila veća, ali ju je trebalo dotjerati. Bilo je zbilja uzbudljivo. Vratio sam se kući na petodnevni dopust, i čim sam stigao, uselili smo se u kuću. Dali smo se na posao. Posjetili smo lokal u kojem se posuđuju alati i za svoj munjeviti juriš unajmili sve ţivo – od noţeva za obrezivanje do motornih pila. Ĉim bi svanulo, pohitali bismo van; čim bi se smrklo, pohitali bismo unutra. U 4,30 bojio sam vrata garaţe, a u 10 navečer strugao tapete sa zidova dnevne sobe. Uţivao sam; bio je to obiteljski ţivot: sada sam imao tri spavaće sobe, samostojeću kuću, garaţu, nekoliko stabala u vrtu. Kao dijete ţivio sam u općinskoj kući ili kod ujne. a sad sam gledao ovu divotu i ona je bila moja. Imao sam ţenu. dijete, sretan ţivot u seocu – i sve je bilo savršeno. Budućnost je izgledala ruţičasto. Kate je još bila u pelenama. Već to što sjediš i drţiš je bilo je prekrasno. Imala je moje oči; nikad se nisam umorio gledajući ih. Pod paskom smo drţali tvornicu bombi u staroj viktorijanskoj kući koja se baš preuređivala; prozori su joj bili obijeljeni vapnom, a katovi prazni. Znali smo da je to tvornica, jer smo Dave 1 i ja bili u njoj prethodne noći. Pregledali smo je hodajući u polučučnju s pištoljem u ruci. Kuhinja je bila sva u betonu. Nasred poda nalazio se industrijski mlin za kavu: mogla se mirne duše staviti oznaka ´Tvornica bombi´. Znali smo da će u jednom času miješati sastojke za izradbu bombe. Odsad pa nadalje morat ćemo ostati ´kod mete´ i motriti ljude koji ulaze i izlaze. Eksplozivi male moći nemaju dug vijek trajanja, ako se ne zaštite od vremenskih prilika. Kad se, dakle, bomba izradi, nastoje je upotrijebiti što prije: morali smo biti prisutni da to onemogućimo. – Dvojica, u zelenom i s plavim trapericama, te ćelavi u smeđem s crnim trapericama. – Ulaze u kuću. Prijem. – Alfa. Primljeno. Motrenje se razvuklo cijelu vječnost, pa smo morali prošetati pokraj objekta i pokušati ustanoviti što se zbiva. Jesu li završili? Jesu li još ondje?

– Ovdje Delta. Prelazim na foxtrot. Alfa je odgovorio: – Delta foxtrot (pješice). Izišao sam iz svog automobila. Nosio sam traperice, konfekcijske tenisice i svoj plavi bluzon. Kosa mi je bila kao u nekog osamnaestogodišnjeg nogometaša – duga otraga, kratka postrance. Bila je masna, pa sam izgledao kao da sam netom ustao iz kreveta i kao da idem na novačenje. Auto mi je bio star i u groznom stanju, koje posve ide uz vlasnika. Bili smo u Derrvju, između naselja Bogside i Creggan. Bio je to sumoran kraj, tamnosiv i hladan, a nizovi zgrada dizali su se uzbrdo prema Cregganu. Bila je zima i osjećao sam dim od treseta. Alfa, voda ekipe na terenu, ţelio je da netko prođe uličicom koja se pruţala između straţnjih strana dvaju nizova kuća. Bio sam najbliţi i nisam još bio hodao. Škljocnuo sam odašiljač: – Delta, provjera. – Alfa. Pribliţivši se uličici, zamijetio sam dva dečka na uglu. Izgledali su manjeviše kao ja, osim što su im u ustima bile cigarete, a u straţnjim dţepovima smotane novine. Sjedili su na niskom zidiću na samom ulazu u uličicu. Jesu li IRA– ina njuškala, nisam znao. Bilo je hladno i vlaţno. To je dobro: mogao sam gurnuti ruke u dţepove bluzona i spustiti glavu te hodati kao da sam se nekamo uputio. Zašavši udesno u uličicu, pogledao sam uzbrdo, no ondje nije bilo ničega. Uličica je bila od nabijene zemlje, prepuna starih kanti i pilećeg izmeta. Dok sam prolazio mimo njih, ona me dvojica nisu ni pogledala. Ĉinilo se kao da čekaju da se otvori kladionica. Grozno se osjećaš hodajući uličicom kad znaš da su iza tebe oni ljudi. Hodao sam odlučno, ne oklijevajući i ne osvrćući se. I dalje sam gledao u zemlju, kao da sam malo ošamućen. Bio sam vreća dreka, pa sam tako i hodao. Za pojasom sam imao svoj 9– milimetarski browning i svu silu streljiva. Da su mi išta rekli dok sam prolazio, morao bih se potruditi da izbjegnem odgovor. – Alfa. Delta, provjera. Ţeljeli su doznati kako mi ide. Nisam mogao odgovoriti preko mikrofona; ona dvojica bi me čula. Pritisnuo sam tipkalo dva puta i odaslao dva hitra rafala šumova. – Alfa. Primljeno. Svi su sada znali da je sve u redu.

Straţnja su vrata bila zatvorena, no čuo sam tihi zuj mlina za kavu u straţnjem dijelu zgrade: još su proizvodili bombu. Mimoilazili su me ljudi: još nisam mogao govoriti, ali sam čuo sve ostale preko mreţe. – Alfa, Studeni, u pokretu. – Eno je nekamo pošao. – Alfa, primljeno. Delta, provjera. Klik, klik. – Još uvijek melju? Klik, klik. Ušao sam u dućan na uglu te uzeo pola litre mlijeka i Sporting Life. Sada ću proći ispred prednje strane kuće i provjeriti mogu li išta nazreti unutra. – Alfa, Lima. Vidim Deltu kako se vraća svome Charlieiu. – Alfa. Rick me vidio te svima javio što se događa. U Detu je već godinama i izvrstan je operativac. Ĉesto se sukobljavao s glavonjama i bio je vrlo otvoren; međutim, sve što je rekao bilo je na mjestu. – Delta dovršio (vratio se u auto). – Alfa. Bio sam u autu; odvezao sam se. Prošla su skoro dva sata a da se ništa nije dogodilo. I dalje sam sudjelovao u nadzoru, ali više nisam bio kod samog objekta, jer sam se ondje već bio eksponirao. To, međutim, nije značilo da sam se opustio. Bilo je i drugih poslova. Morao sam provjeriti sve što mi je promaknulo. Uz to što sam gledao tko se nalazi na ovom području – kako bih mogao obavijestiti ostale, mogao sam procijeniti i stanje na terenu: je li danas išta drukčije? Ako jest, zbog čega? Ovo nije bio kraj koji bi preporučilo turističko društvo. U ovom poslu nije bilo učmalosti. Prije samo nekoliko mjeseci nedaleko od mjesta na kojem sjedim ustrijelili su nam jednog operativca. Radio je isto što i ja: parkirao se i čekao da ga pozovu da nešto učini. Frajeri su ga opazili, mora da su pomislili da nešto mulja, pa su se dohvatili oruţja i prosvirali mu glavu. Parkirao sam se u koloni vozila nešto dalje od niza viktorijanskih kuća koje su se sterale uzbrdo. Preda se sam razastro novine i ţvakao sendvič. Ispred mene, na udaljenosti od stotinjak metara, cestu je zdesna ulijevo sjekla ulica u kojoj je objekt. Alfa je govorio preko mreţe, razmještajući ljude tako da nam nadzor

bude dobar, bez pogrešaka, kadli je odjednom pokraj mene munjevito strugnulo nešto plavo, auto s dvojicom muškaraca. Vidio sam lice koje je gledalo niz cestu; bilo je koncentrirano. Pokušao sam upasti u radiovezu. – Pozor, pozor! Charlie Jedan je u pokretu. Charlie Jedan je u pokretu. Nisam uspio; Alfa je i dalje govorio. Nije bilo druge nego da ga sam ´preuzmem´. – Delta u pokretu. Nastavio sam govoriti u mikrofon, jureći cestom prema sumnjivom automobilu. Sada se više nisam brinuo hoću li se kompromitirati. Neće biti vaţno ostavim li za sobom kaos, samo ako frajeri sprijeda ništa ne primijete. Bitno je bilo ne izgubiti onu bombu. Izgubimo li je, razgovarat će se o brojnim poginulima. Prelazeći raskriţje, pogledao sam ulijevo, ali nisam ništa vidio. Jurnuo sam udesno nizbrdo, dolje prema Bogsideu. Prolazeći dva kriţanja, i dalje sam se javljao: – Pozor, pozor. Charlie Jedan u pokretu. Prema Bogsideu. Napokon sam dospio u mreţu. – U Bogsideu, i dalje ravno, i dalje ravno. Ide prema Little Diamondu (područje Bogsidea). – Lima u pokretu. Lima ti nastoji pomoći. – Rick je hitao prema meni. Metu sam otkrio upravo u trenutku kad je ušla u Bogside i pribliţio sam se. – Vjerojatno su dvojica. Sierra 60– 65. Kreće se! – Alfa. – Studeni, primljeno. Ostatak ekipe hrlio je sada prema poprištu. Izgubiti kontakt s bombaškom ekipom moglo bi biti kobno. Putnik se osvrtao, gledajući ravno u mene. Pokušao sam se drţati nehajno: na trenutak smo uspostavili kontakt očima, a onda sam odvratio pogled. Ţelio sam da bomba stigne na svoje odredište, da mi nađemo novo skrovište, domognemo se naprave i osujetimo im naum. Okršaj bi bio besmislen; u tom slučaju ostali bismo bez cjelovita uvida. Bio sam tik iza njega, a on je i dalje zurio ravno u mene. – Potvrđeno, dvojica su, vrlo koncentrirani. Nismo kanili još ništa poduzimati, jer su nas ovi moţda mogli dovesti do nekog novog skrovišta. No budu li postavljali bombu, nastupit ćemo. Sada smo ih samo trebali pratiti. Već sam naučio davati radioizvještaje, priopćenja o tome što se zbiva, bez pomicanja usana. Trudio sam se da ne privučeni pozornost onih

u autu, ali da i dalje ostanem uz njih. – Okreću lijevo. Stoj, stoj, stoj! Delta foxtrot. Spustio se na dno pokraj Bogsidea i okrenuo ulijevo prema Little Diamondu. – Sada je ulijevo prema Little Diamondu. Skreće prvom opcijom ulijevo. – Grad sam izvrsno poznavao; satima sam ga proučavao i šetao se po njemu. Znao sam gdje ţive svi frajeri, kako im izgledaju klinci, koje škole pohađaju. Znao sam da je ovo slijepa ulica. – Sada je stop, stop, stop. Stoj, stoj, stoj! Provezao sam se mimo njihova auta i izbio na pustopoljinu Rosville Flatsa, poprište puškaranja o Krvavoj nedjelji, na automobilsko parkiralište. Zaustavio sam se i izišao. Morao sam smjesta izići kako bih u trenutku kad se frajer parkira već počeo hodati. – Lima foxtrot. Rick je bio odmah iza mene; zaustavio je auto čim su zaokrenuli u Bogside. Vidio sam ga kako ulazi u slijepu ulicu naselja. Za to je trebalo mnogo hrabrosti; nije znao u što ulazi. Jesu li naoruţani? Jesu li pripremili bombu? Vade li je i stavljaju u neki kamion? Hoće li to biti bombaški napad? Idući prema otvorenom trgu u središtu naselja, ugledao sam prepravljeni stari kamion za kontejnere koji je sluţio kao prodavaonica. Uokolo su se igrala djeca, ţene se zadrţavale po balkonima. Malo je bilo parkiranih automobila. Nikamo se nije moglo otići, a mi smo svejedno morali ostaviti dojam da smo se nekamo uputili. Nije bilo dovoljno znati da je bomba u Bogsideu, jer je naselje bilo prepuno uličica. Morali smo točno odrediti gdje je bomba i tko njome rukuje. Rick je prošao mimo prodavaonice i onda spazio auto. Pošao sam za njim da mu priskočim u pomoć ako nabasa na IRA– ine ljude ili klopku. Kazao je: – Pozor, pozor. Charlie Jedan istovaruju. Istovaruju ga. Rekao sam: – Delta u podršci. Delta te podrţava, Lima. – Prekrcavaju na gornju lijevu stranu. Prekrcavaju na gornji lijevi stan. To je potvrđeno. To je potvrđeno. Rickie je hodao uličicom. Kad je malo odmakao, ponovno se mogao javljati: – Alfa, Lima. Naprava je iskrcana i prenesena u gornji stan s lijeve strane. Nosila su je, čini mi se, trojica, a tu su bila i dvojica IRA– inih. Stan izgleda napušteno. Na prozorima su neke daske. – Alfa, primljeno. Uto sam, pazeći hoću li ugledati još neke frajere, čuo i ostale

automobile. Oni će drţati na oku ulaz na trg; frajeri će je moţda ondje samo staviti, definitivno opremiti, staviti u neki drugi kamion, pa izvesti dalje. Onu bombu sada je valjalo neprekidno nadzirati. Nije smjela nikamo odavde. U Bogsideu to nije lako izvesti, ali mi smo uspjeli. Odlučeno je da će se bomba oduzeti u policijskoj raciji na trgu. Ni u jednim novinama, nacionalnim ili lokalnim, nije se o tomu mnogo pisalo. Bio je to samo još jedan ´nalaz´. PIRA ga je pripisala nepoznatom informatoru, ali to ovaj put nije bio slučaj. Zasluţan je bio Det, koji je sate i sate skupljao informacije i drţao stvari pod kontrolom. Ovo su ovako mogli obaviti samo ljudi koji su boravili u ovim opasnim predjelima i koji su prilazili samim metama. Da je ta bomba prasnula, mogla je pobiti na desetke ljudi. Zbog ovakvih slučajeva bilo mi je drago što su me poslali u Det. Naveli su me da shvatim koliki su to profesionalci i da nisu samo Walteri Mittvji. Izrekavši ovo. nikad to, međutim, neću priznati: ipak su oni Sad sam već bio kaplar i nade su bujale. Eno i ja postali smo vode ekipa u Detu, pa smo čak razmišljali o još jednom roku sluţbovanja. Zapovjednikove riječi u vrijeme onog silnog pritiska glasile su: – Nama treba kompletan vojnik, takav koji moţe djelovati na objema stranama. Jedini način da steknete borbeno iskustvo s druge strane jest da se uključite u Det. Tada smo ga ismijali. Sada sam. međutim, znao da je imao pravo. Pukovnija je dobivala najuvjeţbanije i borbeno najiskusnije vojnike na svijetu, sposobne da rukuju strojnicom u streljačkom zaklonu, kao i da se kreću tuđim terenom, stapajući se s okolicom i pribavljajući informacije. Ponosio sam se što sam pripadnik tih snaga. Eno, Brendan, Dave 2 i ja jednoga smo dana bili na terenu. Pratili smo dvojicu momaka od Bogsidea do naselja Creggana. Gibali su se prenoseći puške i radiouređaje umotane u crne vreće za smeće. Preko radija začuo sam: – Stoj, stoj, stoj! Dečki su se zaustavili negdje iza niza zgrada. Eno se oglasio preko mreţe: – Sada su završili. Sada su završili – u jednom dvorištu. Ĉekajte... čekajte... Sada su završili niz dvorišta – 24, 25, 26. Znali smo da se motaju oko tih dvorišta i da ih Eno vidi. Prošavši uz ogradu što vodi paralelno, krajičkom oka virnuo je ulijevo. – Stavljaju ga

u spremište za ugljen. Stavljaju u spremište za ugljen. Ĉekajte... čekajte... Potvrđujem, oruţje je u spremištu za ugljen. Brendan, vođa ekipe, koji je još bio u svom autu, odgovorio je: – Alfa, primljeno. Zadnja smo tri sata bili proveli prateći ove ljude. Pobrali smo ih na Bogsideu, gdje je bilo skrovište za koje smo znali da sadrţi oruţje. Bogside je bio pravi labirint zgrada iz šezdesetih godina, betonskih i ustakljenih višekatnica i obiteljskih jednokatnica isprepletenih prolazima i slijepim ulicama. Ĉitavo je naselje bilo u jadnom stanju. Psi su lajali i šunjali se, djeca drečala i jurila na biciklima ili udarala loptom o zid. Ţene su se derale po stubištima jedna na drugu. Nezaposleni muškarci sjedili su na stubištu, pušili i pripovijedali. Bio je studeni, a u tri i trideset popodne bilo je vrlo hladno. Ţeljeli smo utvrditi kamo će s oruţjem. Pratili smo ih, dakle, od Bogsidea prema čregganu. Oni su sada zašli iza onih triju kuća. Creggan se nalazio na suprotnoj uzvisini, drugoj strani doline, s pogledom dolje na obzidani grad Derrv. Za razliku od Bogsidea, Ĉreggan se pruţao u dugim redovima terasastih kuća od smeđe cigle. Bilo je to veliko naselje sa središnjim travnjakom, prodavaonicama i knjiţnicom. Kad smo se popeli do njega, počeo se hvatati mračak; mogao sam vidjeti svoj dah. Bio sam u staroj njemačkoj vojnoj vjetrovci s kapuljačom, trapericama i tenisicama. Još sam nosio dugu, masnu kosu, a brijao se nisam već danima; vrlo sam se lijepo uklapao u okoliš. U ovim sam se područjima osjećao sasvim ugodno; po terenu smo se motali već neko vrijeme i dobro smo se uklopili. Uz to, u traperice sam zataknuo i veliki, debeli pištolj. Bila su to teška vremena s mnogo okršaja. Nasmijao sam se sjetivši se izraza ´pasivni nadzor´. Pomislio sam, jebeš ti takvu pasivnost kad po Bogsideu slijediš dvojicu momaka s oruţjem i penješ se u Ĉreggan da vidiš što će učiniti s njime. Eno se oglasio preko mreţe: – Postajem strijelac. Alfa se odazvao: – Primljeno. Studeni ide na streljački poloţaj. Sada smo morali kontrolirati oruţje; premjeste li ga s te točke, morali smo to znati i moći ga slijediti kamo god pošli. Ostane li gdje je, planirali smo ga kasnije tijekom noći izvući iz spremišta te ga na licu mjesta ´usaditi´. Na svaki ćemo način zadrţati kontrolu. Problem je bio kako se toliko vremena zadrţati u Cregganu. U tim su naseljima svi bili na oprezu, od sitne djece do bakica. Ovdje je uvijek vladala napeta

atmosfera. Prije dva tjedna jednom su vojniku prosvirali glavu, što je čitavom naselju bilo drago. Eno se nalazio u dnu vrta, na stazici koja je vodila između garaţa i samog vrta. Stisnuo se u stranu; otkriju li ga, pravit će se da mokri i zatim će otići. Ovo je bila situacija u kojoj izlaze na vidjelo ona umijeća koja smo stekli u kući za borbu izbliza: valjalo je znati odrediti u kojem trenutku treba povući pištolj. Prošaptao je: – Studeni je strijelac. Nalazim se na dnu staze, između garaţa i vrtova. – Alfa, primljeno. Studeni je strijelac. Eno će stajati ondje, u mraku, petnaestak metara od oruţja. Ne bude li nuţno da se miče do ponoći, neće se micati. Brendan je bio nešto niţe niz cestu u autu, spreman da priskoči Enu ako bude potrebno. Dave i ja kruţili smo okolo, ja u svom osam godina starom volkswagen GT– u, spremni da reagiramo. Parkirao sam se. Bilo je pola šest i sva su ulična svjetla bila upaljena. Iz dimnjaka je počeo kuljati dim, pa sam osjetio vonj izgaranja treseta i ugljena. Na prostoru s druge strane ceste bilo je automobilskih olupina i konja koji su besciljno lutali. Počela je sipiti kišica. Istupio sam iz auta i rekao: – Delta foxtrot. Ĉuo sam: – Golffoxtrot. Svi smo pošli prema Sparovoj prodavaonici nešto niţe niz ulicu. Kupio sam svoje predmete za ´uklapanje´ – limenku Coca Cole i primjerak Suna – pa se lijeno naslonio na zid. Dave 2 je u prodavaonici na kotačima kupio vrećicu čipsa pa sa mnom stupio u kratak razgovor. Provezao sam se oko bloka, parkirao na jednom drugom mjestu i pošao u šetnju. Oko sedam začuo sam Enov glas, miran kao i uvijek. – Pozor, pozor. Dolaze dva Charlieja. Javio je njihove registracijske brojeve i opisao ih. – Izlaze tri Bravoa. Jedan dugokosi u traper jakni i trapericama, jedan u plavoj najlonskoj vjetrovki s kapuljačom i crnim hlačama te jedan u zelenom bluzonu i plavim trapericama. – Djeluju vrlo poslovno – rekao je. – Nije riječ o kakvom domjenku. Vrlo su oprezni. Nešto se zbiva. Sjedio sam u autu, čitao Sun i pijuckao Coca Colu. Alfa je potvrdio prijem. Svi su se pozivni znakovi pokrenuli, kruţeći oko Ena.

Dvadesetak minuta kasnije začuo sam: – Pozor, pozor. Tri Bravoa foxtrot prema autu. Prema autima i dalje izravno napreduju. Hodaju prema meni. Upravo stavljaju krinke. Moguć kontakt. Moguć kontakt. Pozor. – Eno se nikad nije uzbuđivao; glas mu je bio miran i leţeran. Ako su stavljali maske i hodali prema njemu, njega su, dakle, razotkrili – ili moţda još ipak nisu. Nije vidio nikakvo oruţje, tako da bi u ovom trenutku bilo besmisleno išta poduzimati. Vrlo leţerno počeo je opisivati što se događa: – Još idu prema meni. Izlazili smo iz automobila; morali smo mu se početi pribliţavati, ali smo to morali učiniti tako da se ne razotkrije što se zbiva. Mogla je ovo biti laţna uzbuna. Mogli su jednostavno proći i otići nekamo ili učiniti nešto drugo; u tom bismo ih slučaju pratili. Kad su mu prišli bliţe, Eno više nije mogao govoriti. Pohitao sam prema njemu. Alfa se javio preko radija: – Studeni, provjera. Eno mu je dvaput kliknuo. – Idu li još prema tebi? Klik, klik. – Jesu li još pod maskama? Klik, klik. Nakratko je vladala tišina. I dalje sam brzo koracao. Kad sam prispio do područja s automobilima, mogao sam virnuti u uličicu. Uvijek sam svoj pištolj nosio zataknut u prednju stranu traperica. Pamtio sam priču koju nam je ispripovijedao Mick o dečku kojega su gurnuli u Shantellu; dok se kotrljao, spasilo ga je samo to što je pištolj nosio s prednje strane. U hodu sam svukao rukavice i bacio ih na tlo. Budem li morao potegnuti pištolj, ljevicom ću agresivnim pokretom zadignuti jaknu što više budem mogao, a potom desnicom izvući pištolj. Očekivao sam da ću ugledati momke koji uličicom idu prema Enu te da ću otvoriti vatru, ali nisam vidio baš ništa. Odjednom se preko mreţe javio Eno: – Otišli su udesno, uz garaţe. Pogledavši niz obrise ograde, desno od mene pruţao se niz garaţa. Znao sam da su zamakli onamo te da se kreću iza garaţa. Nisu imali oruţje; i dalje su bili na spremištu ugljena. Što su, dakle bili nakanili? Brendan je dolazio iz drugog smjera, hodajući straţnjom stranom garaţa. Ĉim je čuo da su okrenuli udesno, brzo se okrenuo i stao udaljavati. Nije se s njima ţelio sučeliti. Međutim, sada je za leđima imao trojicu maskiranih momaka. Ispalo je tako da je sada on hodao desetak metara ispred

njih istim kolnikom. Ĉuo je kako mu se sve više pribliţavaju. Ĉuo ih je kako razgovaraju. – Tu su, odmah iza mene. Pozor zbog mogućeg kontakta. Znao sam da se Eno kreće negdje meni slijeva. Svakako sam ţelio zaci trojici za leđa. A onda sam čuo Brendana: – Frka je. Frka je. Rekao sam: – Delta te podrţava, Hotel. Dave 2 je kazao: – Golf je u pokretu. Kamo god mi sada pošli, Dave 2 će se pobrinuti da nas slijedi u vozilu. Nastavili smo hodati. Oni nisu ništa govorili i bili su razmjerno oprezni. Uličica je bila često korišten prolaz koji je povezivao dva sklopa vrtova, nije bilo sumnjivo što smo ondje. Asfalt je bio pun rupa i starih kanti. Pogledavši ulijevo, vidio sam ljude kako iza zamagljenih kuhinjskih prozora peru tanjure. – Golf, Delta, provjera. Klik, klik. – Još ste u osiguranju? Klik, klik. – Još idu straţnjom stranom garaţa? Klik, klik. – Jesu li još maskirani? Klik. klik. Garaţe su se pruţale još šezdesetaksedamdesetak metara. Kad su došli do kraja, skrenuli su udesno. Brendan je nastavio ravno: javio sam se preko mreţe i rekao: – Otišli su udesno prema glavnoj (glavnoj cesti). Brendan je rekao: – Primljeno. Završit ću. Idem u svoj auto. Rekao sam: – Delta ih nema. Ĉekajte. Da, nema ih. Delta provjerava. Došao sam do kraja pa okrenuo udesno, da bih ih uočio baš u trenutku kad su zamicali udesno izvan moga vidokruga. Otvarali su zadnju garaţu. Sada, međutim, nisu bili pod maskama. Produţio sam javivši: – Tri su Bravoa. Kod zadnje su garaţe. Skinuli su maske. Nemam ih više. Morao sam otići ravno, što je bilo vrlo nezgodno: sada ih više nitko nije motrio. Hoće li se odvesti? Dave 2, koji se parkirao s druge strane ceste, gledao je niz cestu. Javio se preko radija: – Golf ih ima, Golf ih ima. Rekao sam: – Delta će završiti – i uputio se prema svome autu.

Dave je javljao što se događa: dečki su ušli u garaţu, upalili svjetlo, zadrţali se ondje dvije minute, prčkali nešto oko automobila koji je bio unutra, zatim izišli i zatvorili vrata. – Sada se vraćaju prema kući. Zatim ih je preuzeo Eno. – Studeni ih ima. Sada će ući u kuću, bez krinke su. – Alfa, primljeno. Pojma nismo imali što se ovdje događa. S tim smo se velikim problemom često susretali: vidjeli smo nešto, ali nismo znali što, jer smo vidjeli samo djelić akcije. Zašto su bili navukli maske? Zašto su ih skinuli? Jesu li samo od nečeg odustali? Jesu li odustali zato što su nas vidjeli? Ili su pak samo vjeţbali? Ali čemu vjeţba pod maskama? Ni na jedno od ovih pitanja nikad nismo dobili odgovor. Nas smo se četvorica morali povući, stigla je nova ekipa da preuzme ovaj zadatak; u ovom smo se kraju sada bili previše eksponirali i mogli bi nas lako provaliti. Kad smo se vratili u prostoriju za instruktaţu, gazda je rekao: – Nećemo ondje izvršiti tehnički napad. Noćas ćemo pokupiti oruţje. Druga je ekipa sada pazila na oruţje. Pojavio se RUC, pretresao mnoge kuće, pokupio oruţje i tako okončao tu stvar. Nikad nismo doznali zašto su oni dečki nosili krinke. Neke je tipove ovaj posao toliko zanio da ga nisu ţeljeli ostaviti. Posve zaokupljeni radom, neki su dečki ovdje odsluţivali svoj treći ili četvrti rok sluţbe. Bilo je i čudaka koji nisu mogli razlikovati stvarni ţivot od ovoga koji se odvija na njihovu poslu. Znam da sam i ja postajao sve zaokupljeniji ovim stvarima. Uzbudljivo je bilo subotom u jedanaest navečer u Bogsideu promatrati poznate frajere kako izlaze \zpuba, okupljaju se i jedu. Ĉak i kad nismo radili, odlazili smo na ´orijentaciju´, smucanje i upoznavanje lokala i ljudi. Nakon stanovitog vremena udomaćili smo se na tim ozloglašenim mjestima, pa smo nagonski mogli razaznati kad se nešto sprema. Dave 1 je dobrano odmakao u smjeru ludnice. Za njegove odsutnosti u njegovoj je sobi poplavio umivaonik. Kad se vratio, sag je bio skroz raskvašen. Dave ovo stanje nije riješio tako da izbaci sag ili pak da otvori prozor i osuši ga; on je otišao kupiti vreću gorušičina i draguščeva sjemena, koje je po tom zasijao. Zatim je uključio grijalicu, zatvorio vrata i nastavio ţivjeti u sobi punoj usjeva. – Ţeliš li doznati kako ćeš preţivjeti, Andy? – upitao me jednoga dana. – Nikad nemoj jesti ništa veće od

vlastite glave, ništa što ne moţeš izgovoriti ili napisati, ni rajčicu. Kojiput su se u operacijama događale takve bizarnosti da sam se i sam pitao jesam li ih sanjao. Jednom nam je javljeno da će jednog od idućih dana, u vrijeme fajerunta, s autobusnog kolodvora biti oteti neki autobusi. Njih će potom postaviti preko ulice kao barikadu i zapaliti. Postavili smo stanovit broj obrambenih promatračkih poloţaja, tako da bi, kad do tog incidenta dođe, RUC– ova SPPZP {stoţerna pokretna postrojba za podršku) mogla dojuriti i obaviti svoj posao – a ako policija ne uspije stići, onda ćemo nastupiti mi kao zadnje sredstvo. Podijelili smo se u tri škvadre od dva čovjeka i zauzeli poloţaje s kojih moţemo pucati. Ja i Eno imali smo MP5 i 9 – milimetarske pištolje. Da bismo se što više pribliţili, odlučili smo dopuzati u šipraţje na mjestu gdje prestaje asfalt autobusne postaje, dakle do samog ruba parkirališta. Ako netko naleti na nas. ispast će da smo se oblokali, pa smo u tu svrhu ponijeli sa sobom nekoliko limenki piva marke Tennants, onoga koje na straţnjoj strani ima sliku ţene. Sjedili smo tako i mazili Penelopu i Samanthu, budnim okom motreći objekt. Počeli su kuljati ljudi iz puhova i ulaziti u autobuse koji će ih prevesti do njihovih naselja oko Strabanea. U blizini se poredao i niz taksija. Tipičan prizor petkom navečer. Svi su dečki bili pod gasom. Pokušavali su zapodjeti razgovor s debelim droljama, koje su se namirisale skandalozno lošim parfemom i koje su se više zanimale za to kako bi dečkima u lice hitnule velike pizze nego za to da se idu fukati. Pozornost su nam privukle dvije ţene koje su galamile i vikale jedna na drugu, smijući se i pušeći. Išle su prema nama i cerekale se jer su se morale popisati. Javili smo se u eter rekavši: – Pozor. Dvije ţene idu prema nama. Ĉekajte. U sljedećem trenutku ovaj se par našao točno iznad grmlja u kojem smo se skrivali. A onda, i dalje blebećući i vičući, ţene su čučnule i raspalile. Bio sam čovjek broj 1 na zadatku na obali Loch Neagha. Najbliţi je grad bio Glenavv na istočnoj obali. Operativni časnik sazvao nas je i dao nam upute. – Ovo je pribliţno područje – kucnuo je po karti. – Negdje ovdje blizu jezerskih obala ili u ovim ovdje poljima nalazi se strahovito skrovište. Ondje sigurno ima sačmarica, radioaparata, svakovrsnih sranja – opreme dovoljno za

opsluţivanje čitavog ovog područja. Odlazit ćemo tamo, noć na noć, sve dok ga ne pronađemo. Traţim da sada izradite plan i obavite pripreme za izviđanje bliskog cilja za sutra navečer. Uzeo sam Hasselbladove kamere i uskočio ugazelleu. Nakon nekoliko minuta letjeli smo nad Loch Neaghom, jednim od najvećih europskih jezera. Za uobičajena leta obavio sam snimanje. Satima smo dubili nad fotografijama, nastojeći otkriti prirodne točke koje bi mogle posluţiti kao orijentiri ili pak područja u kojima bi se moglo urediti skrovište. Ono je moglo biti u kutu nekog polja ili pak, recimo, pokraj trećeg telegrafskog stupa, pokraj kojeg se nalazi gomila kamenja. Zastrašujuće. Područje je obuhvaćalo četvorni kilometar sve samih ţivica i obale. Bilo je ljeto; nećemo imati više od šest sati mraka, što znači da smo morali stići na odredište, iskoristiti tih šest sati i onda se povući, ne ostavljajući za sobom traga po poljima – a sva su ona pod usjevima koje je lako izgaziti i tako se odati. A potom smo se sljedeće noći morali vratiti. Naredne također. Operativni časnik bio je Pete. Ostavljao je dojam sređenog, urednog, situiranog čovjeka – čovjeka za 180 stupnjeva drukčijeg od mene. Rekao je: – Kako se čini, ondje ćete proboraviti čitav mjesec. Do četiri sata recite što vam treba, kako bih se mogao latiti organiziranja. Sjeo sam i razmotrio sve mogućnosti. Zbog velike izoliranosti poloţaja, ni na koji se način nismo mogli posluţiti vozilima koja bi nas iskrcala negdje odakle bismo pošli u ophodnju. Upasti smo mogli jedino tako da nas desantiraju iz zraka – ili preko jezera. Preko jezera mogli smo stići samo čamcem, a jedini ljudi koji će to izvesti bili su oni iz Pukovnije. Kazao sam Peteu: – Nećeš vjerovati. Ţelim prijeko dva čamca s nekoliko momaka. Otišao je kimajući glavom. Dva sata kasnije rekao je: – U redu. Dogovorili smo se da chinook dopremi desantni vod iz eskadrona A. Ĉekat će vas. Bio sam zadovoljan. – Trebam i šest momaka. – Dobro. Tu ste ti i Dave 2, još ću ti pribaviti četvoricu. Naredio sam da po tebe dođe jedan wessex, kojim ćeš odletjeti na sastanak s onima iz eskadrona A. Kao snage za brzu intervenciju imaš dvije postrojbe SPPZP– a. Kad se sve zbroji, u operaciju je bilo uključeno nešto više od stotinu ljudi, uz troškove zračne dopreme eskadrona A na izviđanje. Pete je

kazao: – Ovo je najnečuvenije izviđanje koje smo ikad obavljali. Trebali biste uspjeti! Kad se wessex spustio, u bazi Specijalnih snaga bilo je ţivo kao u košnici. Došao je i SPPZP. Zbog nekih ranijih iskustava s vojnim snagama za brzu intervenciju, Pukovnija i Det sada su uvijek radili sa SPPZP– om. S njima smo uspostavili lijep odnos; posjećivali smo ih u kućama, poznavali se međusobno, lijepo se druţili. Na ovakvim poslovima obično su se svaki put pojavljivale iste face. Eskadron A bio je na ekipnom: skinuli su svu svoju crnu opremu, primili se čamaca i ukrcali u chinook. Smatrali su da je ovo sjajno. Zatekao sam ih kako napumpavaju čamce, provjeravaju motore i navlače ronilačka odijela. Nisu imali pojma o tome što se sprema. Rečeno im je samo da se prebace ovamo i srede. SPPZP se pak raspremao za logorovanje. Oni će ostati ovdje da bi u svojim oklopljenim sierrama 4x4 dojurili ako se Dave 2 i ja nađemo u govnima. Predviđali su da će ovdje boraviti sljedeća dva tjedna, i na samu pomisao o tolikim prekovremenim satima oblizivali su usne. Okupio sam ih sve i objasnio im što će se događati: – Odavde ćemo otići u dva geminija. Kad stignemo na mjesto iskrcaja, jedan od momaka iz pomorskodesantnog voda otplivat će do obale i provjeriti moţemo li se sigurno iskrcati. Po iskrcavanju, eskadron A će ostati na svom mjestu s Rickom i Enom, dok ćemo Dave 2 i ja poći naprijed u izviđanje bliskog cilja. Kretat ćemo se duţ ove ţivice, a potom probijati prema sjeveru. – Na karti moţete vidjeti orijentire koje sam označio. Kad doprem do njih, javit ću se čamcima preko mreţe da znate gdje sam. Pronađemo li skrovište, onda ću, ovisno o raspoloţivom vremenu, pozvati Ricka i Ena, pa će njih dvojica izvesti tehnički napad. Ne nađem li ga, vrijeme obustavljanja akcije ostaje kako je dogovoreno, pa se onda vraćamo sutra navečer. Nema frke! Izgledali smo više kao borbena patrola nego kao izvidnička: imali smo dva čamca, eskadron A je bio u ronilačkim odijelima pripravan za plivanje, a u svakom su plovilu bila po dva Detova momka, obojica u punoj opremi, s naprtnjačama i G3, posve premazani kamuflaţnim bojama i spremni za napad. Skotrljali smo se do čamaca, a onda otkrili da je obala nešto niţe prepuna civila s ribičkim štapovima. Namjeravao sam se spustiti rijekom prema jezeru, kako bismo, budući da je bio suton, već prevalili stanovitu

udaljenost. Sada smo, međutim, morali sjesti i čekati da ribiči odu kući. S mrakom smo zaveslali niz rijeku, da bismo, izbivši na jezero, pokrenuli motore. Geminiji su poskakivali po valićima. Brodeći prema točki iskrcaja, dečki iz pomorskodesantnog voda koristili su se uređajima za noćno promatranje. U potpunom mraku, osjećao sam se kao da smo na moru. Konačno su ugasili motore i malo zaveslali. Dvojica momaka, oba s oruţjem, skočila su u vodu u ronilačkoj opremi i s perajama te nestala. Bljesak njihove crvene reflektorice dao nam je znati da su pregledali ţalo. Doveslali smo na kraj i zavezali čamce. Uprtili smo naprtnjače i krenuli, noseći fotografski pribor i velike radiouređaje, kako bismo mogli komunicirati s ostalim dijelom ophodnje. Mislio sam da ni u kojem slučaju nećemo otkriti skrovište te prve noći, ali da ćemo steći bar grubu sliku o terenu, da bismo se zatim mogli opetovano vraćati i secirati ga. Oko dvanaest i trideset kretali smo se uzduţ jedne ţivice. Ispred sebe, u kutu nekog polja, nazirali smo obris nečega što je nekoć moralo biti nekakva stara radionica ili gospodarska zgrada. Ostaci su bili polukruţni i sazdani od kvadri, a pokrivao ih je krov od valovita lima. Metalne su ploče bile hrđave i pune rupa, na mnogim mjestima urušene na stare drvene grede, polomljene opeke, boce pune mulja. Zdesna je hr đao traktor bez guma iz pedesetih godina. Svuda uokolo sam nered – prazne limenke od boja, smotani pljesnivi stari tepih, plastične vreće od umjetnih gnojiva i hrpice šute. Pedesetak metara dalje nalazio se niz od četiri ili pet običnih kuća s terasama, vjerojatno podignutih u danima intenzivne poljoprivrede – no očito ih nije resila urednost. Pribliţavajući se, dobro smo promotrili te zgrade. Očito je bilo da će ih se u jednom trenutku morati pretraţiti, ali ta bi akcija sama za sebe iziskivala čitavu noć. A onda sam spazio nešto što nam je od pogleda skrivao stari traktor. Stanovit broj metar dugačkih plastičnih kanalizacijskih cijevi velikog promjera, svaka s odgovarajućim muškim i ţenskim završetkom, bio je sloţen uz zgradu. Na dnu gomile nalazile su se tri, a na vrhu dvije cijevi, no čudno je u ovom sklopu bilo to da su oni krajevi uza zid bili pokriveni novinskim papirom. Ondje gdje su se trebali nalaziti otvoreni dijelovi cijevi poslagana je bila hrpica cigli; povrh nje bio je komad valovita lima, koji nekako nije odgovarao okolišu: izgledao je, naime, nedovoljno propao. Pogledao sam hrpu i pomislio: o ne, to bi bilo previše očito, ovo ovdje upisali smo kao orijentir, nastavimo mi samo s ophodnjom i pođimo u

potragu za drugim mogućim pozicijama. Inače bismo, naime, mogli potratiti čitavu noć na ovo, jer bi demontiranje dugo potrajalo – a kad bi se utvrdilo da ovo ovdje nije skrovište, izgubili bismo mnogo dragocjena vremena. Krenuli smo dalje i razgledavali mali ispust ispod puteljka. Pregledali smo nekakvo smetlište, tragajući za većim bačvama. Bio je to vrlo mučan posao jer smo ga morali obavljati polako. Morali smo paziti da za sobom ne ostavimo nikakva traga. Dave 2 je odjednom rekao: – Znaš što, vratimo se i pogledajmo onaj orijentir. Nikad se ne zna. Zemljište je obrasla visoka trava. Na desnoj strani bila je ugaţena, no to nije značilo baš ništa. Obišli smo poloţaj, čučnuli i gledali ga. Proučavali smo ga pet do deset minuta, kako bismo bili sigurni da ćemo točno zapamtiti kako izgleda. Napravio sam nekoliko infracrvenih snimaka. Potom smo počeli uklanjati gornji pokrov od valovita lima. Ovo je bilo zbilja šugavo: prijetila je opasnost da se odamo bukom, a pri pomicanju svaka je ploča strugala po drugima. Osim toga, svaka se bila malko ukopala u blato, pa smo, budući da smo pazili da ni na zemlji ne ostavimo traga, ploču morali podignuti, malo gurnuti uvis i onda izvući. Kad bi valovit lim popustio, Dave 2 bi mi ga prepustio, a ja bih ga zatim uredno stavio na zemlju, kako bismo točno znali slijed kojim ćemo ploče vraćati na njihovo mjesto. Ĉim smo uklonili i nekoliko cigli, stvorivši dovoljno prostora da se virne unutra, Dave 2 je izvadio svoju maglite bateriju i njezinom uskom zrakom svjetla obasjao unutrašnjost cijevi. Ništa nije mogao vidjeti. Počeli smo izvlačiti ciglu po ciglu. Kao da obavljamo neki kururški zahvat – opeke sam slagao određenim redom, kako bih znao koja kamo ide, da bih ih vratio na isto mjesto s kojega sam ih i uzimao. Dave je radio oprezno, ogledavajući svaku ciglu prije no što će je podignuti. Skinuo je jednu ciglu – ništa. Drugu – ništa. A onda se odjednom nagnuo unatrag, podigao palčeve uvis i šapnuo: – Zgoditak! Te su riječi svi rado čuli preko mreţe. – Ne znam stoje – prošaptao je – ali je u svakom slučaju skrovište. Izvadio sam radio i pozvao one u čamcu. – Halo, Lima, ovdje Alfa. Prijem. – Ništa se nije dogodilo. Pokušao sam ponovno. Mora da se skrovište nalazilo u mrtvoj zoni. Znao sam da će, ako ne uspostavimo vezu, dečki strepiti jer ne znaju gdje smo na terenu pa nas stoga, u slučaju frke, neće moći hitro podrţati. Sada je bilo pola dva. Sjeo sam

zlovoljan što ne moţemo dobiti vezu te proračunao da ćemo, dok odemo po dečke do čamaca, dok ih zatim dovedemo do skrovišta, pa dok se ´usadi´ oruţje i zatim skrovište ponovno dovede u ono stanje u kojem je bilo, potrošiti vrijeme mraka. To je pak značilo da ćemo Dave 2 i ja ostati blizu objekta, da će se svi ostali vratiti i onda ponovno doći sljedeće noći. Obojica smo počeli stavljati natrag cigle i lim. Dave 2 je pruţao ruku za svakim predmetom, poput kirurga koji traţi instrumente. Jedan sat trajalo je otvaranje skrovišta – pazili smo da se ničim ne odamo i da ne aktiviramo moţebitni eksploziv kojim je skrovište zaštićeno – a sada nam je trebalo gotovo isto toliko vremena da sve vratimo natrag. – Vidio sam neke duge cijevi umotane u crne plastične vreće i još neka sranja tamo dublje unutra. Nisam mogao razaznati što je to – kazao je Dave. Vratili smo se do čamaca pa sam objasnio momcima što se zbiva. – Dave 2 i ja prespavat ćemo ovdje na obali – kazao sam. – Nećemo straţariti uz objekt – nema to smisla, a i previše je eksponirano. No ţelimo se osigurati da onamo moţemo doći s mrakom, čime ćemo dobiti dodatna dva sata za tehnički napad. Dok nam budu prilazili, moći ćemo izvaditi opremu. Sutradan smo sjedili i poleškavali u hladu, promatrajući ribarske čamce i turistička plovila na jezeru. Jedan od nas bio je na straţi dok bi onaj drugi spavao. Dva sata prije sutona razgovarali smo preko radija s momcima u čamcima da provjerimo je li sve u redu i jesu li spremni isploviti čim padne mrak. S mračkom smo se uputili ravno prema skrovištu. Kad smo ga počeli otvarati, u kućama su još gorjela svjetla. Bila su tako blizu da smo mogli čuti šum zahodskih kotlića. Razotkrili smo Aladinovu pećinu: AK47, sačmarice, mali prijenosni radiouređaji i streljivo umotano u skijaške kape. Sada smo samo trebali čekati Ricka i Ena. Vrijeme se vuklo, a zbog mrtve zone nismo imali radioveza, pa ni onda kad smo pokušali promijeniti poloţaj. Bio je skoro jedan sat po ponoći. Počeo sam brinuti. Oko četiri će već biti razmjerno svijetlo. U dva sata još se ništa nije zbilo. Dogovorili smo se: ako se nitko ne pojavi do tri, morat ćemo zapriječiti skrovište i riskirati. Zabrinuo sam se. Ovo je bio naš drugi posjet, a oruţje je ovaj put bilo razmotano. Nisam ţelio poţurivati zatvaranje skrovišta ako se Rick i Eno ne pojave. U dva i dvadeset nisu nam trebali

nikakvi specijalni uređaji da vidimo dečke koji prte uzbrdo. – Prokleti je motor otkazao nasred jezera! – rekao je Rick. – Dva zadnja sata veslali smo kao luđaci. – Eno se već bavio svojim poslom. Zbog svoje neugodne osobine – sitne teţnje prema preciznosti i urednosti – bio je idealan čovjek za ovu vrstu posla. – Moramo se poţuriti – rekao sam. – Uskoro će svanuti. – Imam infracrvenu fotografiju koju si sinoć snimio; moţeš je baš i pogledati. Dovoljno je svjetla. – Dave 2 i ja štitili smo ih dok su obavljali posao. Već je gotovo svanulo kad smo počeli vraćati skrovište u prijašnje stanje. Pijetli su kukurikali. Kad smo završili i vratili se onemoćalom geminiju, bilo je već vrijeme za doručak, pa smo po bijelom danu morali veslati prema drugom čamcu koji su bili poslali po nas. Moja sluţba u Detu završila je potkraj 1988. Kad sam se vratio, odnosi između mene i Fione posve su se promijenili. Nisam znao zašto: da li zbog toga što smo toliko vremena bili razdvojeni, no između nas je zavladala sasvim određena atmosfera neovisnosti. Nisam osjećao da se vraćam kući Fioni i Kate onako kao što sam osjećao da se vraćam kući Kate, što je bilo posve pogrešno. 0 Boţiću sam otišao na kraći zadatak, pa je ispalo kao da me nikad nema kod kuće. Ĉeznuo sam za Kate, rezultatom naše veze, više nego za samom vezom. Fiona i ja nismo se baš svadili oko nekih stvari, ali je bilo trenutaka kad smo morali sjesti i ozbiljno porazgovarati o tome kamo mi to idemo. Oboje smo znali da problemi postoje, ali smo i jedno i drugo mislili da ćemo ih, nadajmo se, moći riješiti. Međutim, moji su prioriteti bili posao, Kate, pa tek onda Fiona, a Fiona je to najvjerojatnije osjetila. 1 Eno se počeo sučeljavati s problemima u svome braku, a onda je na kraju došlo do sloma. Moţda su se takve stvari događale i ljudima u policiji ili vatrogascima, no dečki iz Pukovnije kao da su se stalno rastajali, ponovno ţenili pa ponovno rastajali, i to uvijek iz istog razloga. Od momka se zahtijevao silan napor i poţrtvovnost da dospije tamo gdje jest i da ondje i opstane, a to je gotovo neizbjeţno dovodilo do sukoba. U montaţnoj baraci sjedili smo nas četvorica i slušali špiju koji nam je pričao što se zbiva. Vani je sjalo sunce, ali njje bilo onoliko vruće koliko bi se očekivalo u ovo doba godine. Po zidovima posvuda oko nas visjeli su zemljovidi, nastavne ploče s magnetnim i plutenim drţačima. Dečko iz Obavještajne sluţbe završio je riječima: – Dakle, to je to. Znam da nećete postavljati pitanja, jer bi to bio čisti gubitak vremena. Ja,

naime, ne znam odgovore. – U biti, spremamo se izvesti nešto, no ne znamo ni što, ni gdje, ni kada, ni kako. Trebamo samo sjediti ovdje i češati guzice, zar ne? – N...da. tako nekako. Pogledajte što je na oglasnoj ploči, pa ćemo sutra početi sređivati stvari. Dečki iz eskadrona G, od kojih preuzimate duţnost, ovoga su trenutka na poligonu. Vratit će se sutra. Na brzinu smo pogledali slike grada i osoba, no ta su nam lica ionako već bila dovoljno poznata, a u ovoj su fazi svi bili zainteresiraniji za malo sunčanja. Izišli smo na ploču u trapericama, majicama i tenisicama. Sunce nas je zasljepljivalo. Na ploči se nalazilo nekoliko chinooka i puma, oko kojih se motalo rpkoliko avijatičara. Javio se James, jedan iz ekipe: – Nije dovoljno vruće za sunčanje, ali je u redu za trčanje. – A kamo to´1 – kazao sam gledajući ogradu od bodljikave ţice koja je okruţivala teren. – Da ne bi ţivotinje odlutale. – Pa, hajd´mo onda 152 kruga oko barake – rekao je James. – Hajde, ionako nemamo što raditi. Vratili smo se u stambene prostorije, u drugi sklop montaţnih baraka. Ondje smo, čim smo prije jedan sat stigli ovamo, bili istovarili svoju opremu po krevetima, a potom smo se otišli smjestiti u prostoriju za sastanke. Imao sam najlonsku padobransku vreću i naprtnjaču sa svom svojom opremom, od koje je najvaţniji dio bio walkman s nekoliko kompilacija Madnessa, Shama 69, himnom ´Jeruzalem´ iz Plamenik kočija i nekim Elgarovim stvarima. Otvorio sam naprtnjaču i njezin sadrţaj rasuo po postelji. Ispala je i vreća za spavanje, kao i oprema za trčanje. James i ja trčali smo uz vanjsku ogradu pokraj chinooka i zrakoplovaca koji su se bavili lizanjem sladoleda. Zašavši za jedan ugao, rekao sam: – Pogledaj ono! – Na pošljunčanu asfaltu stotinjak metara od nas stajao je stroj za koji sam znao da postoji, ali koji nikad nisam vidio – dugačka, crna, špijunska letjelica Američkog ratnog zrakoplovstva, sva u nekim čudnim kutovima i vrlo opaka izgleda. Ne znam zašto, no ona mi je na neki način ulila više uvjerenja da ćemo na zadatak. Nakon pola sata otišli smo pod tuš, a potom smo se razbjeţali, nastojeći ustanoviti gdje su se zrakoplovci domogli svoga sladoleda. Te smo se večeri malo zajebavali i slagali opremu. Bilo nam je

rečeno da ponesemo raznu civilnu odjeću, kao i razne vrste pancirkione koje se nose na odjeći, kao i one koje se nose ispod nje – da bismo mogli udovoljiti svim mogućim opcijama. Nas smo četvorica imali Ml6, nekoliko snajpera, MP5K, MB5SD i nekoliko welrod pištolja s prigušivačima; na samom poloţaju nalazit će se raznovrsni eksplozivi, kojima se moţe obaviti sve – od rušenja zida do razvaljivanja vrata. Imali smo i sve moguće naprave za noćno promatranje, uključujući i specijalne naočale za kretanje u tami, koje bi nam mogle zatrebati kad budemo upadali, te infracrvenu bateriju za oruţje, kako bismo se neopaţeni mogli kretati kroz tamu – no i dalje nismo znali hoćemo li nositi traperice, pod njima tjelesni oklop, a na nogama tenisice, ili ćemo biti u zelenoj vojnoj odori, ili ćemo ići u punoj protuterorističkoj. cmoj opremi. Zadnji predmet u padobranskoj vreći bio je sanitetski paketić s krvnim pripravkom i odgovarajućim priborom. Zadobije li tko veće prostrijelne rane, morat ćemo ih obraditi i stabilizirati do povratka. Prekontroliravši opremu, sjeli smo i šest sati gledali Fawlty To– \vers na videu. Ujutro smo čitali novine, slušali radio, malo gledali televiziju. Jednostavno se nije imalo što raditi. Na kraju smo iznijeli nekoliko plastičnih stolaca pa sjeli na sunce. Sredinom prijepodneva pojavila su se dva kamiona iz kojih su stali ispadati dečki iz eskadrona G. Bili su na poligonu na noćnom gađanju. Prvi koji je izišao bio je Tony, kojega sam dosta dobro poznavao. – Hvala vragu što ste došli – kazao je. – Lijep posao, dakle. Shvaćam. – Ĉisto sranje. Nitko nema pojma koji se kurac događa. Imamo, mislim, još dva dana, a onda nastupate vi. – Dakle, nemaš blage veze ni o čemu? – Samo toliko da smo ovdje. Znali smo samo ono što nam je rekao onaj obavještajac. Dţon McCarthv i Terry Waite bili su taoci u Bejrutu, zajedno s nekim Ircem po imenu Brian Keenan i svom silom Amerikanaca, a sve moguće i nemoguće sluţbe, sve ţivo u zapadnom svijetu upinjalo se da ih pronađe. Ako ikoga od njih pronađu, uključujući i Amere, mi ćemo poći po njih. Otišli smo na čaj. Upitao sam Tonvja: – Jesi li već bio tamo? N...da. Uţasno dosadno. Nekoliko je dečki trenutačno ondje, u veleposlanstvu ili u konzulatu ili već tko zna gdje. Uređuju uzletišta, a ujedno su i veza između nas i veleposlanstva. Što god doznaju, javit će.

– A jesu li već štogod javili? – Jesu kurac. Ovog trena trčimo u krug kao kreteni. Normalno, danas tjedan dana bit će riješeno – kladim se u što hoćeš. Jedino pozitivno jest to da se mora nešto učiniti, inače nas ne bi dovlačili ovamo. – A kako je ondje? – Baš kao što si vidio u vijestima, stvarno. Zgrade prepune šrapnela, gomile šute. sva sila starih mercedesa. Da ti budem iskren, nije mebaš jako zanimalo. Vidjet ću kad stignem onamo. Pokrenut ću se kad ih otkriju i kad zatraţe da pođemo u akciju. Pa radi se samo o još jednom upadu u kuću. Jedino dobro od svega ovoga je to da smo se dokopali basplatnih naočala za sunce. Izvukao je Ray Bans i stavio ih na nos. – Dobre su, zar ne? – Badava? Kako to? – Uvjeţbavali smo ovaj napad na poligonu nadirući chinookom. Prema planu, trebali smo se što više primaknuti zgradi. Ĉim se helikopter spusti, spušta se i straţnja rampa, mi jurnemo i obavimo stvar – bilo trkom, bilo u lakim jurišnim vozilima. U chinooku je, naravno, potpun mrak. Nas dvanaestorica sjedimo ondje s opremom o opasačima i pancirkama na sebi, svi s M5 i G3 i ostalim naoruţanjem – potpuno spremni da započnemo Treći svjetski rat. – Rampa se spusti, jurnemo ravno na sunce – . i kurac. Zaslijepljeni smo! Ništa, baš ništa ne vidimo. Bio je to napad bojnim streljivom i jedino što smo čuli bilo je: ´Stoj, stoj, stoj!´ Sean je popizdio. ´Stoj!´ Ispraznili smo oruţje, a on je rekao: ´Koji je ovo kurac? I vi sebe nazivate vojnicima Zrakoplovnodesantnih specijalnih snaga?!´ ´Ali mi baš ništa ne vidimo!´ Promašili smo sve mete. Naiđe pilot i rekne: ´Pa, upravo ste istupili iz zračne letjelice, zar ne, mamlazi?´ Završilo je tako da su nam dali letačke naočale. Pazi, bunili smo se! – Zašto? – Zbog Ray Bansa. Ţeljeli smo Oakly Blades. To što je Tonv pripovijedao odraţavalo je odnos prema mnogim zadacima, a taj je bio vrlo neprimjeren. Idemo u napad na neku kuću u Bejrutu i ostvarit ćemo uspjeh. Pa što9 Besmisleno se uzbuđivati ili zabrinjavati dok ne ustanovimo što se zbiva i gdje su taoci – ako su još uopće ţivi. To još nitko nije potvrdio. Stoga nitko ne luduje, ne trči okolo

i ne dere se: – Moramo to izvršiti, moramo spasiti taoce. – Kad posao iskrsne, iskrsne. Za ovaj su posao vrijedila posve ista pravila kao i za upad u bilo koju drugu kuću. Jedino je predio bio drugi: bio je to neprijateljski okoliš. I opet, pa što onda? Imali smo pištolje, spretnost i odrješitost, imali smo pancirke i letjelicu – što bismo još mogli traţitil Eskadrona G toga dana više nije bilo vidjeti. Sean je okupio nas četvoricu i rekao: – Uspostavit ćemo ovakav sistem: vas četvorica iz eskadrona B preuzet ćete duţnost, da bismo za četiri dana vratili četvoricu iz eskadrona G da vas neprimjetno smijene. Tako ćemo ostvanti kontinuitet na terenu. Rezultat će biti kao da se ništa nije mijenjalo. U izolaciji ste i ostajete ovdje. Poštu moţete primati i slati svakodnevno, moţete telefonirati, a svaki dan ići će se na trţnicu po klopu i ostala sranja. – Što je s avijatičarima? Gdje su oni? – Zrakoplovci odsjedaju u središtu grada, u hotelu. – Divno – ciknuli smo. Uvijek isto; mi ćemo biti u izolaciji, a zrakoplovci, koji znaju isto toliko koliko i mi, smjestit će se po hotelima ili menzama. Okrenuo sam se Jamesu i rekao: – Molimo vas da ne hranite ţivotinje. I to je za taj dan bilo sve. Postojala je tu nekakva mala višenamjenska sportska dvorana, tek tako da se malo zajebavamo, ali nam je i to brzo dozlogrdilo. Sjeo sam na postelju, slušao walkman i čitao novine, a onda napisao pismo kući. Fioni. ´Nadam se da će uskoro prihvatiti onaj odštetni zahtjev´, napisao sam. ´Samo ti slobodno uzmi boju koja ti se sviđa.´ Umrljali smo bojom kuhinjski sag, a formular zahtjeva ispunio sam tek dan prije odlaska. ´P.S. Obećavam da ću popraviti onu rupu na krovu.´ Svaki put kad bih se spremio na taj popravak, bili bi me pozvali na put, tako da je ovo postalo stalna i trajna šala. Sljedećeg su se jutra svi morali okupiti u prostoriji za instruktaţu. Tonnvju je priopćena radosna vijest da se ne mora vraćati, da njih četvorica ostaju, a da ostala četvorica iz eskadrona G idu kućama. Smiješno, ali uvijek je ispadalo tako da mi od eskadrona G preuzimamo nešto što su oni započeli. Tako nam se pruţala sjajna prilika da ih zajebavamo kako su toliko nesposobni da ih se mora smijeniti. Na jedan stol u kutu postavljeni su televizor i video. Špijun se

digao i rekao: – Ovo je videosnimka bejrutskih područja u kojima bi se mogli nalaziti taoci. Nemamo nikakvih potvrda, ali ovo su otprilike ta područja, tek toliko da se malo orijentirate. Pokrenuo je videovrpcu koju su poslali dečki s terena u Bejrutu. Promatrali su ova područja vozeći se ili hodajući kroz njih. Snimali su fotografije i videozapise skrivenim kamerama, traţeći na mjestima desantiranja i oko njih moţebitne mete i osiguranja – kako osiguranja zgrada tako i ona fizička, straţarska. Proučavali su čak i prometnu situaciju izvana. Je li promet ţiv ili slab? Ima li pokrajnjih uličica? Postoje li dobri izlazi i ulazi za nuţdu? Montirali su kameru u kombi i vozili se po tim četvrtima. Grad je bio zapušten. Videosnimka se tresla goredolje, povremeno na trenutak pokazujući prljavi vjetrobran. Mnogo je umijeća bilo potrebno da bi čovjek mogao djelovati kao tajni agent na gradskom području. Trebalo je nastojati raditi svakodnevne poslove, istodobno obavljajući neke sasvim druge stvari; kako ćeš to izvesti, ovisit će o podneblju, blagostanju i običajima zemlje u kojoj djeluješ. U velikom gradu kakav je Kairo ili Bangkok, s golemim brojem sezonskih radnika i skitnica te razgranatim javnim prijevozom i ustanovama, moţeš ostati anoniman. Ljudi gledaju svoja posla i sve dok svojim izgledom i ponašanjem ne svraćaš na se pozornost, moţeš se slobodno kretati. Međutim, u gradovima kakav je Bejrut, gradovima u kojima su jake obiteljske veze, lojalnost lokalnim vlastima ili represivni politički reţim, kretanje će biti mnogo teţe – a kretanje je vrlo vaţno: lakše je izbjeći pitanja ako se ne zadrţavaš na mjestu. Simon, momak iz Obavještajne sluţbe, dobro je govorio arapski; preteţni je dio svoga radnog vijeka proveo na Bliskom istoku, uključujući tu i dugu sluţbu u oruţanim snagama omanskog sultana, gdje je radio u obradi obavještajnih podataka, kao i kratkotrajnu sluţbu u samom Bejrutu u okviru britanskog kontingenta snaga UN– a. Kazao je: – Sada ću vas na nešto upozoriti. Ovo ovdje je tako zajeban labirint s toliko raznoraznih frakcija da vam, ukoliko upadnete u govna – što će reći. ako operacija pođe po zlu, a ne budete ubijeni nego preţivite – mogu obećati da ćete postati najbolji prijatelji Terrvja Waitea. Što brţe uđete i što brţe iziđete, to bolje. Pitao sam se što li će se dogoditi budem li talac. Znao sam da mi isprva predstoje teški trenuci, da će me premlatiti, ali da ću kasnije dijeliti kiblu sa starim Telom. U ovoj me fazi to doista nije zabrinjavalo;

onoga časa kad saznam točno mjesto koje ćemo napasti, pobrinut ću se da napamet naučim poloţaj svih veleposlanstava i konzulata, kao i mjesto na kojem se nalazi Američko sveučilište u Bejrutu te područja u kojima stanuje većina izvjestitelja. Ali, rekao sam samom sebi – a ovaj je ´ali´ bio vrlo velik – nema teorije da bih dopustio da me zarobe. Imao sam velik pištolj, brdo streljiva, a čitava će se ova stvar završiti u roku od četvrt sata. Nema toga drkadţije koji će me spriječiti da se vratim do helikoptera. James je ţivnuo i upitao: – Kad, dakle, idemo u Bejrut da ga malo pogledamo? – 0 tome se upravo dogovaramo s veleposlanstvima. Dečki koji su trenutačno ondje sve će srediti i brzo vas uputiti. Helikopter će u nekoliko idućih dana izvesti još malo trenaţnih letova. Ĉim se to obavi, ukrcat ćemo vas i krećete. – Ljudi u veleposlanstvima nastoje neka teniska igrališta preure diti u uzletišta. Jedna prijateljska sila ţeli iz tog područja izvući osoblje svoga veleposlanstva zbog financijskih razloga, ali iz političkih razloga ne ţeli da se to povlačenje vidi. S njihovom privolom da se vrtom njihova veleposlanstva i teniskim igralištem koristimo kao helikopterskim uzletištem ubit ćemo jednim udarcem dvije muhe. Osiguravamo si postupak ubacivanja i izvlačenja, a kao dio nagodbe pokupit ćemo njihove ljude i vratiti ih sa sobom. Tada će moći reći da su se morali povući jer su pomagali Britancima. – Lako i brzo moţemo onamo dopremiti helikoptere, što će nam očito olakšati pristup središtu grada. Ili ćemo moţda onamo morati krišom, što još zapravo ne znamo. Stan se digao i rekao: – Ako vi, dečki iz eskadrona G, ţelite otići, do viđenja! Zatim je nama ostalima počeo izlagati plan: – Ovog časa imamo pred sobom tri opcije. Kad se jave obavještajci i potvrde gdje su taoci – pod pretpostavkom, naravno, da su ţivi – dobit ćemo odobrenje da krenemo. Ovisno o tome gdje su i koliko ih je, moţda ćemo morati pozvati i rezervni eskadron. Kako god bilo da bilo, tu vi nastupate: ovdje ste, u toku ste, kadri ste ih. dakle, dopremiti. – U ovom trenutku na umu nam je izravan napad, s velikim srazom i praskom. U pume ili chinooke – ovisno o tome gdje nam je cilj i dokle moţemo s letjelicom – a onda izravan ţestoki napad, grabljenje talaca, u

letjelicu i natrag ovamo. Sad ulazak i nalaţenje talaca nisu za vas toliko vaţni – znam da to moţete obaviti – koliko stanje u kojem se oni nalaze; mogu biti u gadnom stanju ili ranjeni, pa će ih trebati zbrinuti do zrakoplova. Moramo u helikopteru imati opremu za obradu ozljeda. I vi ćete sa sobom na odredište ponijeti medicinsku opremu, jer ne znamo ništa o tome u kakvu će biti stanju. Moţda ćete ih morati transportirati na nosilima. – Postoji i problem popune gorivom. Upravo ga nastojimo riješiti. Nadamo se da ćemo moći ići chinookom, jer u tom helikopteru postoje unutrašnji spremnici za gorivo. Budemo li pak \s\\ pumama, moţda ćemo morati tankirati u Bejrutu – ali. još jednom, upravo se radi na tom problemu. Postoji i mogućnost da nas gorivom opskrbe Amerikanci na moru. – Dakle, ovo je prva, i idealna, mogućnost: izravan, ţestok, brz napad – upasti, pokupiti ih i povući se. No dok ne doznamo gdje su, s tom će se varijantom čekati. – Sljedeća opcija također uključuje upad helikopterom – odvija se normalan helikopterski promet u oba smjera, pa stoga tu nema nika kvih problema – spuštanje i zatim se dalje ide tajno u vozilima. – Prema onome kako trenutačno gledamo na ovu varijantu, dečki koji su već u Bejrutu odvest će nas do cilja. Uopće ne moramo znati kamo idemo. Bila bi to zelena opcija (u uobičajenim vojnim odorama): vozila se zaustave kod cilja, upadnemo izravno i obavimo svoje. Zatim natrag u vozilo, pa proboj do najbliţe sigurne zone i onda organiziranje helikoptera koji će nas izvući odatle. To u ovom trenutku nije naš pro blem, to nas ne interesira. Zanima nas samo gdje je cilj, kako bismo ga mogli napasti i izbaviti one ljude. – Posljednja je opcija potajni ulaz i potajni izlaz. Kako bismo to izveli, ne znam. Hoćemo li onamo ići čamcem i hoće li nas ondje pokupiti dečki iz veleposlanstva – jednostavno ne znam. James je rekao: – Ništa mi nije draţe od preuzimanja dobro organizirana posla. Bravo, eskadrone G! – Eto, to je sve što znamo – rekao je Sean. – Jedino što sasvim pouzdano znamo jest to da su nas poslali ovamo. Moţeš biti, a moţeš i ne biti poslan u Bejrut, ali ako budeš poslan, bit će to spašavanje talaca.Vas četvorica – rekao je pokazujući na nas – uzmite svoje oruţje, otiđite na strelište, pa ga ondje ponovno naštimajte i isprobajte. Zatim se javite Tonvju, koji će vam pokazati koja četvorica momaka iz eskadrona G

odlaze, pa ćete od njih preuzeti medicinsku opremu i eksploziv. Još uvijek u trapericama i tenisicama, odvezli smo se na strelište. Ugodili smo G3, 203, MP5 i provjerili sve okvire. Svi smo bili potpuno bezbriţni i bilo nam je dosadno. Znali smo da nam je oruţje naštimano, ali smo ga morali provjeriti. Očistili smo ga pa prešli u eskadron G zbog primopredaje. Pregledali smo svu krvnu plazmu, sav pribor za ubrizgavanje, sklopiva najlonska nosila, pribor prve pomoći, bombe s´kisikom. Dobili smo i male rudarske svjetiljke koje ćemo nositi na čelu ako budemo koga obrađivali noću te pneumatske, protustresne hlače. Taj se izvrsni američki komad opreme stavlja na donji dio tijela, da bi se potom napumpao radi sprečavanja prekomjernog krvarenja, a i zato da se tjelesne tekućine zadrţe u gornjem dijelu tijela: osnovni cilj tretiranja ozljede, naime, i jest u sprečavanju krvarenja i u nadomještavanju tjelesnih tekućina, kako bi se ozlijeđene odrţalo na ţivotu. Ako uspijemo postići da neprekidno viču, to znači i da dišu. Momcima iz eskadrona G bilo je jako drago što odlaze. Kad su se kasnije u toku dana ukrcavali u letjelicu, mislili su da će uspjeti otići ne vrativši Ray Bans. No odnekle se pojavio Sean i rekao: – I ne zaboravite naočale – one su eskadronsko vlasništvo. Sljedećih nekoliko dana opet smo besposličarili. Ako nismo jeli, odlazili smo na trčanje oko logorišta, a ako ni to nismo radili, bavili smo se uvjeţbavanjem. Morali smo uvjeţbati sve one varijante, jer i dalje nismo znali kako ćemo upasti – a u toj fazi nismo znali ni to gdje su točno smješteni taoci, ni kako izgledaju te zgrade. Sve je stavljeno u pokret. Trebali smo samo uskočiti u letjelicu, uletjeti i izvesti odabranu varijantu. Cilj se nije nimalo promijenio – trebalo je taoce izvući što je moguće brţe i udaljiti se. Nismo imali pojma o stanju u kojem će biti, moţda će ih trebati stabilizirati, moţda će biti u očajnom stanju, moţda će biti drogirani, moţda će biti potpuno izmoţdeni i nesposobni za kretanje. Zbog toga ćemo morati ponijeti štošta – sve do škara za rezanje metala, kako bismo ih mogli odsjeći ukoliko su za nešto prikovani. Dobili smo njihove kompjutorski obrađene slike – kako bi oni sada mogli izgledati – s bradama, bez brada, omršavjeli, oćelavjeli, osijedjeli, unakaţenih lica ili pak s naočalama. U neprijateljsku ćemo sredinu ići brzo. pa se sve moralo zasnivati na brzini, agresivnosti i iznenadnosti. Dok uspiju reagirati, mi ćemo već otići.

Za deset minuta rada potrebno je bilo moţda i deset tjedana priprema da bi se uspjelo. Vjeţbali smo, vjeţbali i vjeţbali, ali čim dobijemo odobrenje, bit ćemo spremni za polazak. Vjeţbali smo odlazak helikopterom, daljnje nastupanje u vozilima i raspršivanje na različim točkama oko objekta uz ulaz svih nas zajedno u isti čas. To smo već mnogo puta izveli onkraj mora; svi bismo nehajno ušetali i onda bum! Ĉim se svi nađu na poloţaju, operacija više nije tajna. Pucaš i razbijaš, probijaš se do cilja, pristiţu vozila ili helikopter koji će vas sve evakuirati. Uvjeţbavali smo i upad čamcem. Netko će nas dočekati na mostobranu, smjestiti nas u vozila i odvesti do cilja. Istodobno će u pripravnosti biti helikopter; čim počnemo pucati i razbijati, nastupit će helikopteri; oni će nas preuzeti izravno ili će se pak prebaciti u veleposlanstvo i čekati da stignemo onamo u vozilima. Prema jednoj drugoj verziji koju smo iskušali, helikopter nas spušta izravno na lice mjesta. Ljudi koji su već na terenu obiljeţili su mu lokaciju. Spustili bismo se niz konopac, zauzeli zgradu, a dok se sve ovo događa, helikopteri ostaju u zraku i čekaju ili se pak spuštaju i prizemljuju. Ljudi sa zemlje štite helikopter i onda se povlače zajedno s nama. Naposljetku je izgledalo kao da ćemo se helikopterom prebaciti u veleposlanstvo; odatle ćemo se rasporediti i na cilj otići u vozilima. Ući ćemo, pokupiti McCarthvja, Waitea i sve ostale koji bi se rado besplatno izvezli iz grada, pa se onda kolima vratiti u veleposlanstvo. Ĉim prvi helikopter uzleti, drugi će već biti posve spreman da sleti. Prva će nam zadaća biti da u prvi helikopter ukrcamo taoce sa svim ostalim civilnim osobljem koje se ondje zatekne. Jurišnici će se ubaciti u zadnji helikopter. Izgledalo je kao da ćemo ići na zelenu opciju s pancirkama, preko kojih ćemo odjenuti kapute da sačuvamo tajnost infiltracije. Odvest ćemo se do zgrade i izvesti munjevit upad. Trebat će nam informacije o vratima – ne znamo što je s njihove druge strane. Nismo ţeljeli ubijati ljude koje bismo trebali spašavati. Svi su naboji već bili pripremljeni. Vozit ćemo se trima rutama i svi će imati svoje vlastite radiouređaje na jednoj frekvenciji. A onda se sve – kao i obično – svelo na ´poţuri – čekaj´, ´provjeri i ispitaj´, ´ispitaj i provjeri´ i daljnjih šest sati s Basilom, Svbil i Manuelom. Konačno nam je Sean rekao: – Ovako, ući ćete sutra navečerpiloti će

vjeţbati ulazak pod uređajima za noćno promatranje. Zato, ako im se ţelite pridruţiti u voţnji, moţete. Morate ići u uniformama, nenaoruţani. Sa sobom ponesite iskaznice i pločice za identifikaciju. S letačima smo se nas četvorica našli pokraj pume, – Kako ide9 – upitao sam. – Dosadno, kao i obično – glasio je odgovor. – Svi su mi ti luksuzni hoteli isti. – Jebi se! – Dobro. Krenut ćemo otprilike za tričetvrt sata. U biti, radi se samo o vjeţbi s uređajima za noćno promatranje i nekim provjerama proračunanih vremena. Spustit ćemo se na jedno novo uzletište. Bili su u avijatičarskim odijelima, s kojih su na sve strane visjeli kojekakvi papirići i olovke. Navukli smo prsluke za spašavanje i sjeli otraga. Let je protekao bez uzbuđenja. Leteći nad Sredozemnim morem, ništa se nije imalo vidjeti. A onda, kad smo se pribliţili Bejrutu, iskrivio sam vrat navirujući se kroz prozor. Na moje razočaranje, grad je izgledao kao bilo koji grad na Bliskom istoku. U kućama su gorjela svjetla, automobilski su reflektori parali mrak. Nismo, međutim, mogli golim okom vidjeti infracrveno svjetlo ´krijesnice´, uređaja koji je pilota navodio u središte grada. Ĉuo sam kako su rotori usporili; izgubili smo visinu. Za nekoliko trenutaka bili smo na zemlji; rotori su svejednako radili dok je jedan član posade otvarao vrata i dok su dva dečka iz eskadrona G trčala prema nama. Kao ljudi za vezu, imali su duţnost pripremiti uzletište i navesti zrakoplov na nj. Avijatičar je mahnuo drugoj dvojici momaka da priđu. I oni su bili iz eskadrona G. Njih je pak zanimala poštarska vreća koju smo im nosili. Ščepali su je i pogrbljeno otrčali u mrak. Vidio sam kako se pale automobilski reflektori i promatrao kako se kola udaljuju. Gotovo u isti čas helikopter je uzletio; napravili smo veliki krug i odletjeli na tankiranje. Okrenuo sam se Jamesu i kazao: – I tako smo, eto, bili u Bejrutu. – Nije vaţno – kazao je. – Barem znamo koliko traje let. Sljedećeg jutra svi su se zajebavali na račun našeg borbenog leta. – Pa, kako Terrv? Je li štogod poručio nadbiskupu? Bilo je ljudi koji su saţalijevali taoce i onih koji za njih jednostavno nisu marili. – Koji je uopće kurac taj Waite ondje radio? Nije trebalo ne