Andy McNab-Izravna akcija

Piloti bi meni, mamlazu pod opremom, rekli: – Na isto mjesto? – Zašto ne? – odgovorio bih. – Moramo vojsku zabavljati. Oni bi tako stajali, pijuckali Coca Colu i promatrali kako ukrcavamo opremu, veţemo konopce, navlačimo uprtače i sjedamo u helikopter; čekali bismo da se elisa zavrti i da nas ohladi. Vrijeme je uvijek bilo isto: ili je pljuštala kiša ili je bilo paklenski vruće. Inţinjerci bi izlazili iz svog malog tabora, što su ga uredili samo za sebe. Primijenivši sva svoja znanja, podigli su bar te stolcima i klupama uredili prostor oko roštilja; to je nedvojbeno bio najdotjeraniji dio logora. U ovakvim sam prilikama znao poţaliti što nisam ostao u školi i dobio više izvrsnih ocjena. Digli smo se, poletjeli malo nad Belizeom. Kroz otvorena vrata uţivali smo u svjeţini vjetra i divnom prizoru. Helikopter je stao lebdjeti na visini od 150 stopa iznad nogometnog igrališta, a inţinjerci, u kratkim hlačama i natikačama, sada već s drugom bocom ledene Coca Cole, već su u ruci drţali pripremljene knjiţice za upisivanje rezultata gađanja. Prva dvojica uz vrata bila su spremna, pa sam izbacio prašumske penetratore. Jedan od dečki bio je Terry, bivši marinac, a sada planinac, između ostaloga znan kao Debeli. Ne zato što je bio takav, nego stoga stoje imao najširi prsni koš što sam ikad vidio. Imao je oko metar sedamdeset i pet, a bio je pravi grmalj. Jedna od neugodnosti rada sa SBS– om – a, što se toga tiče, i s čitavom Kraljevskom mornaricom – bila je ta da su ti momci uvijek izgledali visoki i naočiti. Zbog toga smo mi ostali ispadali kao vreće govana. Zaključili smo da je Debeli ušao u Pukovniju, a ne u SBS, zato što je propao na njihovu Izboru ljepote; lice mu je bilo kao saţvakano. Drugi čovjek, na suprotnim vratima, bio je starješina voda, Joe Ferragher. Bilo je to čudovište od čovjeka – teško sto kila, visoko dva metra. Joe je bio vrlo tih; prije bi kamen prokrvario no što bi njega pridobio da priča, ali kad bi jednom razvezao, ne bi ga se moglo zaustaviti. Blag div, osim onom zgodom kad mu je kuću za njegove odsutnosti zauzela nekakva bagra. Vrativši se, Joe im je otišao u posjet i već nakon deset minuta tipovi su zaključili da se neće s njim više sporiti. Da bi im pokazao da među njima nema nikakve zle krvi, Joe im je svima poslao cvijeće u bolnicu. Prašumski penetrator je zapravo teška vreća s uzetom umetnutim na takav način da se ne moţe zamrsiti. Budući da je opte.rećena dna,

probija se kroz guste krošnje, omogućujući čovjeku da prodre do zemlje. Kad šezdesetak metara dugo uţe za spuštanje dođe do tla, Joe i Debeli počet će se izvlačiti iz helikoptera, i to tako da im noge budu na platformi, a tijela pod kutom od 45 stupnjeva prema zemlji. Ĉovjek koji se spušta po uţetu vezuje se na nj napravom u obliku osmice. Ostaje zakočen u svom poloţaju sve dok ne podigne malo konopa koji je pod njim i ne provuče ga kroz osmicu; najpovoljniji je poloţaj onaj u kojem uţe što prolazi kroz osmicu nailazi na najmanji otpor; tijelo je tada u poloţaju razapetoga na kriţu, paralelno u odnosu na tlo, a ruke uz konop, nadati se, kontroliraju spuštanje. Dođe li do dramatične situacije, čovjek koji je na tlu povlači uţe, zateţući ga osmicom. Prva dvojica nisu uţivala tu pogodnost. Kad su istupili iz letjelice, teţina uţeta uvelike im je oteţavala povlačenje konopa. Bilo je to kao da im netko sa zemlje zateţe konop. Upravo zbog toga Debeli i Joe spuštali su se prvi: trebalo je svojski uprijeti. Kojiput bi sve otišlo k vragu, pa bi ljudi zveknuli o helikopter dok su ih oni gore uvlačili natrag u letjelicu. Bio je to doista smiješan prizor, osobito ako su spuštači počeli gubiti kontrolu na uţetu te dospjeli do zemlje natučene glave i ruku, koje su izgledale kao da su bile u tosteru. Inţinjerci su u to vrijeme dodjeljivali bodove za umjetnički dojam. – Nisu tako dobri kao prošlomjesečna ekipa, ali helikopter je tada ljepše lebdio – vjerojatno su govorili mašajući se treće Coca Cole i mijenjajući poloţaj da što bolje preplanu. Kad se jednom nađu na tlu, momci će se latiti konopa i kontrolirati spuštanje opreme, koje će uslijediti. Namjestit ćemo je kao da je tijelo, a onda sveţanj po sveţanj iskrcati. Svaki put smo isprobavali neku novu metodu, ali bilo je to kao da iznova otkrivamo Ameriku. Zaključili smo da je najbolje opremu zgrabiti i jednostavno izbaciti. Kad bismo sve ovo obavili, došao bi red i na nas. Helikopter bi se potom udaljio i što hitrije vratio u bazu – kao i mi, i piloti su se nadali da će se vratiti na vrijeme da u 4 sata uţivaju u čaju i tostu, drugom najuzbudljivijem događaju dana u logoru. Nas bi pokupili land roveri. Inţinjerci bi odvukli stolce natrag u svoje spremište. – Nije bilo onako brzo kao kad je ovdje bila četa D, ali što ćemo?! Jesmg li još za jednu Coca Colu´] Ostalo bismo vrijeme provodili u ophodnjama, skupljajući informacije i pripremajući se zapravo za eventualnu gvatemalsku invaziju. Otišli bismo kao četveročlana ili šesteročlana patrola –

iskrcali bi nas helikopterom – pa bismo deset do četrnaest dana obavljali različite zadaće na granici i oko nje. To sam volio. Jedine lokalne privredne grane bile su, čini se, uzgoj grapefruita i marihuane, kurvanje te opskrba i rad za Britansku vojsku. Rekli su mi da trećina prihoda Belizea potječe od kanabisa. Očito je dolazilo do silnih guţvi ondje gdje bi nastupila policija i zapalila nekoliko polja, tek toliko da bi vlasti mogle izjaviti: ´Evo, suzbijamo drogu.´ No na svako spaljeno polje dolazilo je dvadeset nedirnutih. Iz njih se namicao dohodak, pa ih stoga nipošto nisu htjeli zatrti. Nismo imali nikakvih zadaća glede rješavanja problema s drogom u Srednjoj Americi; svi su to prihvatili kao jedan od poslova koji se odvijaju u ovom dijelu svijeta. Otprilike pola sata od nas lošom cestom ţivio je Gilbert, Indijanac s malim posjedom kojim je prehranjivao svoju veliku obitelj. Da bi nekako vezivao kraj s krajem, odlazio je s nama u prašumu, pomagao pri izgradnji skloništa te poučavao posade helikoptera i pilote harriera kako će preţivjeti u dţungli; ukoliko preţive sam pad, mogli bi izdrţati do našeg dolaska. Gilbert je išao s nama i kad smo dočasnike novog bataljuna koji je došao na smjenu u garnizon učili prašumsku taktiku, da bi oni kasnije to isto znali prenijeti svojim vojnicima. Belize je bio borbeni poloţaj i bataljun su čekali naporni dani. Ovo je bio ljepši dio našeg zadatka, jer smo barem nešto stvarno i izvršili. Gilbert je svoju kuću sazdao kvadrima od troske, rebrastim limom i galamom. Unutrašnjost se sastojala od jedne jedine velike prostorije sa zastorom koji je Gilbertovu spavaću sobu odvajao od dva bračna kreveta u kojima se smjestilo njegovo osmero djece. Tekuća je voda tekla vatrogasnom cijevi spojenom na glavnu cijev vodovoda; vanjski je zahod bio obična rupa. Uvijek bi nas dočekao kavom i nekom hranom; mi bismo mu za uzvrat donijeli bocu Famous Grousea. Ĉitav je ţivot proţivio u prašumi ili pokraj nje i uvijek nam je mogao pokazati nešto novo. Odvezli smo se k njemu da porazgovaramo o tečaju koji će se odrţavati, a započeli smo pričati o količini droge koja iz Belizea odlazi najvjerojatnije u Sjedinjene Drţave. Kazao je: – Ovdašnji ljudi ne vide u tomu nikakav problem. Ako drogu netko ţeli uţivati, fino – ljudi su presretni što će na njoj zaraditi. Pođete li ovom cestom dalje još tridesetak minuta, vidjet ćete da ona postaje vrlo dobra; nema rupčaga i s obje je strane okresano drveće i grmlje. Tu se preuzima droga. Uz cestu postave automobile i onda je

koriste kao pistu. Noću moţete čuti letjelice koje slijeću po drogu. Što nas briga? Ako Amerikanci ţele uţivati drogu, neka im bude. Bilo je pravo olakšanje što se u takve stvari nismo pačali. U naprtnjači je bilo dovoljno hrane za čitavo trajanje ophodnje. Uzimali smo samo jedan glavni obrok dnevno, a taj se obično sastojao od riţe ili tjestenine, nečeg dehidriranog, čemu bismo dodavali vodu – s kojom, kao i u svim prašumama, ni ovdje nije bilo nikakvih problema. Kao svoju suhu odjeću ponio sam par tenisica, par čarapa, kamuflaţnu majicu i par maslinastozelenih kratkih hlača – kaki hlača britanske vojske na Dalekom istoku iz pedesetih godina koje kao da su uzete iz nekih starinskih filmova. Imao sam prostranu deku da je noću omotam oko sebe, pelerinu i viseću mreţu za spavanje, i to je bilo sve. Što je bilo manje za nošenje, to ću biti manje iscrpljen. 0 pojasu sam nosio rezervne šarţere, TACBE (taktički radiouređaj) za pojedinca, vodu, pribor za prvu pomoć i najnuţniju zalihu hrane. 0 pojasu sam obično nosio i tri čuture – ukupno tri litre vode – no neprekidno bih ih dolijevao, uvijek dodajući pilule za sterilizaciju. Voda je bila groznog okusa, a ni čaj nije bio bolji! Prema stalnim naputcima, svaki je čovjek nosio 15 metara najlonskog pletenog konopa debljine 2,5 centimetra i karabiner (sponku). Morali smo svladavati brojne rijeke. Prvi bi se čovjek opasao konopcem te kao mahnit plivao na drugu obalu. Učvrstio bi potom uţe, pa bi onda za njim prešli i ostali sa svom opremom. Rijeke su bile nevjerojatno nabujale i bučne. Na sebi sam stalno nosio dvije sirete morfija, golock, sat, kompas silva i zemljovid. Golock mi je konopcem bio vezan o pojas; sada je to bio khukri, oruţje Gurkha, a ne britanska vojna mačeta, zvana inače ´lupač drveća´, koja nije bila ni za što; njome se po drvetu moglo samo lupati, a nisi ga mogao odsjeći. Urođenici u prašumi upotrebljavaju mačetu kojoj je gornji kraj oštrice teţi, tako da se za sječu koristi moment sile oštrice. Dečki su većinom rabili stari ibanski tip mačete ili pak, kao ja. khukri. Ijedno i drugo oruţje imalo je lijepo opterećen vrh oštrice, pa je moglo rasijecati drvo poput motorne pile. U opremi namijenjenoj za obavljanje zadatka imao sam patrolni radio i ranac s medicinskom opremom. Ako nas je posao vodio u blizinu granice – recimo, zbog postavljanja promatračnice – morali smo ponijeti i sav potreban materijal. Velika vlaţnost u kombinaciji s paklenskom vrućinom čvrsto je ograničavala, barem teoretski, količinu opreme koju čovjek moţe nositi;

maksimalna teţina bila je tu negdje oko 15 kila, ali bilo je i znatnih odstupanja. Odbacili smo tanjure, zdjele i sličnu kuhinjsku limariju, jer su nam ti predmeti ionako bili beskorisni. Trebali su nam samo metalni vrč i teflonska tavica, idealna za pripremanje riţe. Najomiljenije oruţje za prašumske uvjete bilo je Ml6 ili 203. Rijetko ga je trebalo čistiti, pa nismo morali trošiti vrijeme ni energiju na njegovo odrţavanje. Jedan momak iz principa baš nikad nije čistio svoj Ml6. Rekao je: – Znam da će funkcionirati. Znam da je ovo oruţje pouzdano i zato ga ne trebam čistiti. – A zapravo i jest tako: povučeš li okidač, a onda prasne i s druge strane izleti kugla, to je sve što se traţi. U prašumi vladaju neki običaji koji se pridošlicama čine ludima, a zapravo nisu takvi. Kao primjer navodim vrpcu oko glave; u normalnoj vojsci ovakav modni dodatak smatra se afektiranjem – razmetanjem i ramboizmom. Ali kretanjem po prašumi gubi se mnogo tjelesne tekućine. Lice ti je premazano kamuflaţnom kremom i sredstvom protiv komaraca, pa ako ti to dospije u oči, grdno će te peći i ugroziti ti vid, što za izvidnika nije baš preporučljivo. Eto čemu vrpce. Kad god bismo ušli u neko selo blizu granice, mještani bi se razbjeţali. Gvatemalci su se navadili prelaziti rijeku i pod prijetnjom oruţja otimati ţene, a seljacima je jedna kamuflaţna odora izgledala gotovo ista kao i druga, jer od blata i vlage uopće nisu mogli vidjeti uzorak. Sela su bila jedva nešto više od gomile drvenih straćara. Svinje su se valjale po kaljuţama, pilići i djeca trčali između kućeraka i po malom nogometnom igralištu, koje je svako seoce imalo. Klinci se nisu obazirali na to jesmo li Gvatemalci ili Britanci; uvijek bi prilazili u nadi da će nešto dobiti. Jako sam ih volio; nisu nas razumjeli, ni mi nismo razumjeli njih, ali smo se znali lijepo zabaviti. U neka je sela upravo počela stizati struja iz generatora i posjeti dobrovoljaca iz američkog Korpusa mira. Poput suvremenih misionara, ovi su dvadesetogodišnjaci svjeţih lica uvodili higijenu i preventivnu medicinu i mnogi su seljaci napredovali – bar su dobrovoljci tako rekli. Ĉinjenica je, međutim, da su ovi ljudi na taj način ţivjeli stoljećima. Sada su pak dobili nove bolesti, novu kulturu i vjeru. Duše ovih seljaka odvučene su u grad. Klinci su sada ţeljeli nositi levisice, pušiti američke cigarete. Ĉim dovoljno odrastu, odlaze.

Prvi koga bismo posjetili uvijek bi bio glavar sela. Prišli bismo mu, rukovali se i rekli: – Zdravo, stari. Sve u redu? Kako ide? Bismo li se mogli smjestiti u tvoju kolibu ili negdje drugdje? – I on bi počeo blebetati, najvjerojatnije zezati. Njegova bi straćara ujedno bila i seoska vijećnica. Obično bi nas pozvali da u njoj zanoćimo – u zamjenu za kakav časopis ili nešto od hrane. Iz te bismo baze potom činili svoja dobra djela. Ĉim bi seljaci spoznali da nismo Gvatemalci nego prijateljski Britanci s velikim sanitetskim rancem, počeli bi nam navraćati s dojenčadi i klinčadijom bolesnom od kašlja i hunjavice te sa starcima s ranama i posjekotinama. Premda smo nosili brda medicinske opreme, morali smo paziti što im dajemo. Ovi ljudi još nisu bili navikli na zapadnjačke lijekove; daj momku dva aspirina i on će se samo sloţiti na pod. Polovica od onoga što smo im davali bili su placebo, ţlica vode za koju smo rekli da je čarobni uvarak. Saliješ je djetetu u grlo i mati je presretna. Dugačka drvena koliba s krovom od trave udomila bi čitavu porodicu, od djedova i baka do novorođenčadi. U jednom bi se kutu nalazio zemljani štednjak s metalnom pločom koja je sluţila kao roštilj. Na njoj su se pripremale tortille; osnovna namirnica bio je kukuruz, koji su uzgajali na zemljištu što su ga osvojili paljenjem prašume. Kroz kuću bi amotamo trčali praščići, pilići i dječurlija. Straćara bi bila sva zadimljena, što od drva na ognjištu, što od cigareta. Seljaci su ţivjeli nevjerojatno iskonskim ţivotom, no ja sam uţivao u tome da u njemu bar malo sudjelujem. Silno me uzbuđivalo da se nakon šest tjedana vratim u neko selo i ustanovim da je rana koju sam obradio zacijelila ili da dečkić kojeg je morila gušobolja ponovno trči nogometnim igralištem. Naravno, nismo mi baš bili ondje samo zato da bismo im viđali rane i liječili im bolesti. Dok sam ih obrađivao, raspitivao sam se o Gvatemalcima i o tome je li tko od njih bio na drugoj strani rijeke. Polako smo uspostavljali veze i za trajanja obilaska počeli bismo prepoznavati jedni druge. Osim informacija, ovi bi nam ljudi dali vrijedne savjete o prašumi, na primjer gdje se skriva riba te koje su najbolje biljke za kuhanje i jelo. Odradili smo mnogo poslova u koordinaciji s harrierima. Dio našeg posla u slučaju izbijanja neprijateljstava bio bi navođenje zračnih udara na unaprijed određene ciljeve s druge strane granice, na primjer na elektrane i na postrojenja za desalinizaciju. Ubacili bismo se prijeko,

označili mete i naputili harriere. Mnogo smo vremena potrošili uvjeţbavajući radiokontakt s pilotima, jer je vrlo teško navoditi avion iznad visokih i gustih krošanja prašume. Za obiljeţavanje smo upotrebljavali balone koji su se probijali kroz krošnje te povrh drveća ostavljali narančasti balon kao oznaku od koje bismo potom navodili pilote. Kao prava lijenčina, volio sam prašumski ţivot. Tu je trebalo paziti samo na dvije vrste stvari – na suhe i na vlaţne. Preteţni smo dio vremena provodili sjedeći, kuhajući i pijuckajući čaj s domorocima. Najljepše je pak bilo to da nismo trošili nikakav novac. Još uvijek nisam imao dovoljno novaca da ih dam kao polog za zajam za kuću, pa mi je ovo putovanje koristilo da uštedim svaki novčić. Da bih uštedio i na markama, nikomu kući nisam pisao, pa nikakvu poštu nisam ni dobivao. Sandy je u Pukovniju stupio godinu dana nakon mene. Bio je pitomac privatne internatske škole, koji je negdje nešto zabrljao, pa je u vojsku ušao kao običan vojak. Znao sam da je pametan, jer je pisma pisao nalivperom. Bio je moje dobi i visine, a strastveno se bavio dizanjem utega. Nije bio krupan, ali mu je tijelo bilo uzor muške ljepote, što mi nije bilo po volji. Srećom, kosa mu je bila doista grozna, nešto poput gvale zahrđale ţičane vune. On je ovdje bio već prije. Prije no što će otići na Izbor, u Belizeu je sa svojim bataljunom proveo šest mjeseci. Bio je silno ozlojeđen. Kazao je da mu je još dosadnije nego prvi put. Prvi put sam ga vidio u Brize Nortonu za padobranskih skokova. U zraku se sudario s jednim od instruktora. Dok su obojica padala na zemlju s padobranima koji su izgledali poput zaveţljaja rublja, vidio sam kako se Sandy koprca da se ispetlja iz guţve. Kad se prizemljio i pribrao, rekao je samo ´Krasno´ i ništa više. Znao je da ne moţe krivnju pripisati nastavniku, jer će ostali instruktori solidarno stati uz svoga kolegu. Samo još dvjesto stopa i bio bi se spljeskao. Sandy i ja vratili smo se s dvotjedne ophodnje uz granicu, pa smo, spremivši oruţje, otišli ravno pod tuševe na veliko pranje. Sa sobom nosiš sve – svu svoju odjeću, svu opremu koju si upotrebljavao, remenje, opremu koju nosiš 0 pojasu – i sve to strpaš pod tuš pa ribaš dok ne bude čisto. Kad s tim završiš, prelaziš na sebe. Kao i uvijek, slijed prioriteta je oruţje, oprema pa ti. 1 tako smo Sandy i ja stajali pod hladnim tušem, potpuno odjeveni, te čistili svoje tave i ostale sitnice.

– Hoćemo li srediti taj kamion za Cancun za Boţić? – upitao sam. – Morat ćemo zgrabiti Joea i otkriti tko će biti na duţnosti. Mo ţemo unajmiti taksi i otići njime. Nakon opreme, istuširali smo se onako u odjeći i obući, sapunajući odjeću kao što smo sapunali vlastita tijela. Zatim smo je skinuli, isplahnuli cipele i konačno prali sebe. Kad smo i s tim završili, čekao nas je pravi posao. U prašumi te napada sva sila sitnih krpelja, tako da su ti sva leđa puna čireva i sličnih sranja. Većinom su na takvim mjestima do kojih ne moţeš doprijeti sam, pa ti tu mora priskočiti u pomoć neki kompić. Sandy je izišao ispod tuša i rekao: – Imam neke krpelje na leđima. Hoćeš li mi ih odstraniti? Nagnuo se preko umivaonika, a ja nad njega te mu pregledavao leđa; bili smo u tom poloţaju goli golcati – kad je u kupaonicu ušao časnik RAF– a s namjerom da upotrijebi pisoar. Zatulio je poput zloćudnog slona, napravio nagao zaokret nalijevo i odmarširao prijaviti dvojicu homoseksualaca u tuš kabinama. Nakon što se prašina slegla i nakon što je prihvaćeno naše objašnjenje, bilo je vrlo zabavno: svaki put kad sam nakon toga ugledao dotičnog časnika, smatrao sam svojom duţnošću da mu pošaljem pusicu. U smjeru Belize Cityja smjestio se jedan zgodan lokal pod imenom Raoul´s Rose Garden (Raoulov ruţičnjak). Kad su me prvi put vodili tamo, očekivao sam nekakvu elegantnu kolonijalnu čajanu s klaviristom i sendvičima s krastavčićima, no ispostavilo se da je to trošna zgrada od bloketa od troske s klimavim stolovima i stolcima i još klimavijim kurvama. Bio je to tipični srednjoamerički škrti ugođaj. Unutra me ugrizlo više komaraca nego vani, a glazba je neprekidno svirala srednjoameričku klasiku. Jedino je dobro bilo to što je Ruţičnjak bio zabranjen za sve novake. Mladci bi uvijek pokušavali ući bilo u nj, bilo u neku drugu javnu kuću, vraćajući se odande s uţasnim sifilisom. Katkad sam ih viđao kako se iz grada vraćaju ruku pod ruku s droljom u koju bi se zaljubili – s curama, dakle, kojima je zapravo bilo do brzog vjenčanja i putovnice za Ujedinjeno Kraljevstvo po odlasku postrojbe. U to je vrijeme na duţnosti bio pomorskodesantni bataljun. Svakog jutra u šest i trideset njihov stoţer i čete za podršku postrojili bi se i trčali tri milje u krug po logoru. Cestom prema straţarnici nailazio bi tada netko od garnizonskog osoblja, na primjer kakav momak iz topničkotehničke sluţbe ili bravar iz inţinjerijsko remontnoobnavljačke

sluţbe, drţeći se za ruke s nekom droljicom. Dvjesto marinaca protrčalo bi kraj njih vrednujući curu ocjenama od jedan do deset. Jedan mladi dečko iz intendantske sluţbe oţenio se Indijankom iz Srednje Amerike. Imala je jedva metar i pol i bila je prekrasna. Sama sebe nije smatrala kurvom: samo je zarađivala novac. U Ujedinjeno je Kraljevstvo došla kao udana ţena, provela godinu dana u Cattericku, gdje ju je krepko ševilo sve što je nosilo uniformu. Svi, baš svi, govorili su o momkovoj ţeni kao o osobi koja je za to još i plaćena. Brak se očito raspao i ona se vratila u domaju na svoje´ mjesto kod Raoula, pokazujući ostalima fotografije: – Ovdje sam ispred NAAFI– ja u Cattericku, a ovdje na jednodnevnom kupovanju u Yorku. Svakog petka uvečer dočasnička menza garnizona priređivala je zabavu – sa slobodnim ulazom – kojoj je temeljna svrha bila da privuče sav lokalni ţenski svijet u logor. Ţene su dolazile u krdima; nisu ih, međutim, privlačili glazba ni razgovor nego to što se u deset sati sluţila piletina s pomfritom. Mjesne su se cure napirlitale po najnovijoj modi, nastojeći tom zgodom ostaviti što ljepši dojam. Leţali smo na posteljama promatrajući kako se ventilator vrti, vrti. Jedan je dečko primio pismo od svoje djece. Narisali su mu kako vode psa u šetnju, no taj je pas izgledao više kao čovjek vezan uzicom. – Treba mi ta slika – rekao sam. – Zalijepit ću je na zid, jer ću tako sam sebe srediti budem li u Belizeu morao ostati imalo duţe. Da, jebi ga, objesit ću se. Jock je primio list od svoje buduće ţene, koja mu javlja da se malo ohladila od vjenčanja. Bio je vrlo potišten, jer s ove udaljenosti nije mogao poduzeti baš ništa, pa smo ga odlučili izvesti u ţivot. Od dvije boce ruma i konzerve ananasa u komadićima napravili smo punč te satdva sjedili u njegovoj sobi, osluškujući zabavu, na koju nismo imali pristup, ţaleći se na nepravednost svijeta. Negdje oko pola jedanaest svi smo bili nabrušeni, a ja sam odjednom čuo sebe kako govorim: – E pa, otići ćemo k Raoulu. Digli smo iz kreveta kaplara administrativne sluţbe i rekli mu da nam namakne land rover. Kad smo stigli, ondje je došlo još nekoliko ljudi iz dočasničke menze, ljudi s višim činovima, obješenim košuljama i kravatama, koji su oko stolova naganjali trudbenice. Jedan se starješina pridruţio glazbenicima nastojeći naučiti neku pjesmu Mungo Jerrvja. Stanje je izmaknulo kontroli, pa je uprava –

Raoul – pozvala Vojnu policiju. Stigla su dva mlada razvodnika i rekla da se svi moramo razići. Znali smo da novaci Vojne policije odmah dobivaju čin kako bi imali kakavtakav autoritet i nije nas se lijepo dojmilo da nam ovi dečkići od devetnaestdvadeset godina kaţu: – Kopčate li? U kamion, pa ćemo vas vratiti u logor. – Bilo bi pametno tako postupiti, ali tko ih jebe?! Znali su da će ih dočasnici poslušati, jer se neće usuditi suprotstaviti razvodničkom kurčiću koji samo vrši svoju duţnost. Međutim, nas nisu nikako mogli pokupiti. Nismo imali ništa s ljudima iz garnizona i nismo pravili nikakvu guţvu. Došlo je do malog natezanja, a onda smo, nakon što smo pola sata slušali preklinjanja Vojne policije, ipak popustili. Iskrcali su nas ispred nastambi voda F: časnička i dočasnička menza gotovo su se dodirivale, a između njih nalazio se vod F. Ta je noć bila osobito vruća, pa smo, čim smo ušli, svukli odjeću i bazali okolo u gaćama i natikačama. U glavi mi se vrtjelo. Svi su sjedili na krevetima i ţalili se na sve i sva, a onda smo na kraju zaključili da treba nešto ţvaknuti. Izvukao sam na stubu kemijski plamenik te priprţio malo konzervirana mesa. Posvuda oko nas leţale su razbacane stvari, jer smo svi bili pijani, a sada su nam čak spale i gaće. Na ţalost, baš kad je piknik bio u punom jeku, svi su časnici sa svojim ţenama počeli izlaziti iz menze. Glavonje su se smjesta rasrdili zbog ovih ovdje golih vojaka koji raskrečeni leţe na travi, prde i deru se jedan na drugoga, pijano hihoću i prevrću se. Konzervirano meso letjelo je na sve strane, a tu i tamo zapalila se i trava. Jedan je časnik pristupio i rekao: – Mislim da biste sada trebali završiti. Sandy je odgovorio: – A ja mislim da biste vi trebali odjebati. Ĉasnik se bijesno udaljio, a ja sam čak i u onakvom stanju u kojem sam bio imao čudan dojam da o ovome još nije rečena zadnja riječ. Kad sam se ujutro probudio, vidio sam grozan svinjac. Omatajući glavu mokrim ručnikom, pomislio sam: dobro, bit će najbolje da se latimo čišćenja. Svi su se izvukli s kablicama i metlama te preobrazili teren. Potom smo morali otići do momka koji je u tom času vodio vod F, a koji je pukim slučajem bio četni eskadrona B, koji je u Belizeu na trotjednoj duţnosti. – Veliko ste sranje napravili – povikao je – i neće biti nimalo smiješno. Predloţeno nam je da damo dobrovoljni prilog eskadronskom fondu.

Dobrovoljni se prilog mogao kretati od pet do više stotina funti, ovisno o tome koliko je stanje i koga je pogodilo. Trojici od nas dosuđeno je po 300, a dvojici 250 funti. Bio je to teţak udarac, ima li se na umu da smo SAndy i ja štedjeli tako pomno da smo čak po kupaonicama skupljali ostatke odbačenog sapuna i lijepili ih u nove komade, da smo, usprkos opasnosti od hepatitisa, upotrebljavali tuđe ţilete te skupljali ´sekundarne sirovine´ – prazne boce gaziranih pića, Coca Cole ili cherryade, na primjer – i odnosili ih otkupljivaču, koji nam je davao dva centa za bocu. Gubitak toliko novca posve me uništio, no kako se jedna vrata zatvaraju, tako se druga otvaraju. Dva tjedna kasnije prilika za zaradu ukazala se sama od sebe. Neki vezist, koji je bio pridodan Pukovniji u vrijeme kad je ona operirala po prašumama Bornea, – sada je posjedovao hotel na San Pedru, udaljenom otoku u Keysu. Odrţavao je vezu s vodom F i jednoga je dana nazvao da kaţe kako San Pedro, unatoč tome što je prekrasan, zaostaje u razvoju turizma zbog toga što mu je voda sumporna. Međutim, rekao je, upravo je otkriveno da se ispod naslage vapnenca nalaze goleme zalihe pitke vode. – Ne mogu si priuštiti da pozovem poduzetnike izvana da buše do vode zbog troškova dopreme silne mašinerije – rekao je bivši vezist. – Znate li vi moţda nekoga tko je vješt oko eksploziva? Moţda i znamo. Des, Probojno Zrno i ja otišli smo u skladište te pronašli neke starinske inţinjerijske kumulativne naboje, koji su se koristili za pravljenje rupa na pistama. Propadali su i trusili se, ali će, nadajmo se, posluţiti svrsi, probiti vapnenac, razotkriti vodu i svima nama priskrbiti dnevnicu. Noću jednog petka nas smo se trojica ukrcali u gumeni čamac Gemini s izvanbrodskim Yamahinim motorom, krcati eksplozivom i gorivom; bili smo prava ploveća bomba. Rijekom smo prošli pokraj logora kraj aerodroma, a potom zaplovili prema obali. San Pedro je bio toliko daleko da ga se s kopna nije vidjelo. Za navigaciju smo imali samo običnu turističku kartu u mjerilu 1:50 000; na njoj je usred Karipskog mora ucrtana točkica – San Pedro. Uzeli smo jednostavno koordinate i zaplovili. Nakon nekoliko sati mimoišli smo se s brodom koji je plovio prema Belize Citvju. Kapetan nas je pozdravio i upitao je li sve u redu. – Nema problema – mahnuli smo i nasmiješili se, nastojeći prikriti eksploziv i štapin. Mora da smo izgledali kao teroristi.

– Kamo ćete? – Na San Pedro. Podigao je ruke u zrak pa se vratio u kormilarnicu. Prva točka koju smo uz pomoć naše karte i kompasa silva nastojali naći zvala se Hick´s Island. Odatle smo uzeli nove koordinate pa smo četiri sata kasnije, sa samo jednim preostalim rezervoarom goriva, doplovili u San Pedro. Primijetili smo neko tijelo u visećoj mreţi te viknuli da ţelimo naći glavni molo, koji se nalazi blizu uzletišta. – Pa, čovječe – rekla je ţena – to je nešto dalje odavde. Drago mi je, dečki, što vas vidim – uh! – Na gleţnju je imala krasno istetoviranog leptira; šteta što je bila dobrano odmaknula od pedesete i što ju je sunce gotovo na smrt isprţilo. Bio je to prekrasan otok; nastanjivali su ga preteţno Amerikanci koji su ovdje traţili alternativni način ţivota. Vezist je bio malen čovjek velike čupave bijele brade. Kao da se silno razdragao što nas vidi – ili je to moţda bilo zbog onih dviju boca Famous Grousea koje smo mu dali. Kopati smo počeli sutradan. Morali smo ići četiripet metara u dubinu da dopremo do sloja vapnenca, no na otoku je vladala nestašica materijala – nije bilo nikakvih dasaka ili valovita lima kojima bismo ogradili pijesak; svaki put kad bismo se malo ukopali, urušavao se. Na kraju smo stigli na šezdesetak centimetara od vapnenca; postavili smo eksploziv i Des ga je aktivirao. Bio je to velik događaj. Svi su se hipiji skupili da promatraju pametne Britance koji će doprijeti do prve pitke vode koja je ikad viđena na otoku. Zbog toga nam je bilo još neugodnije što eksploziv nije probio sloj. Pokušali smo ponovno, a onda ostali bez eksploziva. – Ĉuo sam da ti paše sumporna voda – nasmijao sam se bivšem vezistu. – Moţda bi ovo ovdje mogao prodavati kao toplice? Tri smo dana obigravali oko hotela ispričavajući se, a onda, podvita repa, krenuli natrag na kopno. Nema vode, nema love. U prašumi i najjednostavnija ogrebotina postaje ozbiljan problem. Gljivice, nametnici i egzotične bolesti svim se silama upinju da onemoguće zacjeljivanje. Debeli je tako otišao u ophodnju, s koje se vratio u kukavnom stanju. Obolio je od bilharzije i inficirao jetra, pa je izgledao poput sablasti. U vojnoj su ga bolnici dugo drţali. Uskoro nakon izleta na San Pedro vratio sam se na granicu i ondje ozlijedio koljeno; za nekoliko dana zglob je natekao i izgledao poput neke šugave, pristave nogometne lopte. Kad sam savinuo

koljeno, gnoj je probijao iz njega, a čuo sam kako mi zglob škripi. Nedugo potom imao sam poteškoća s kretanjem, pa su me morali evakuirati. Bliţio se Boţić pa sam pomislio kako je to fino te kako ću kući stići baš na vrijeme da vidim prigodni televizijski show. Ranjenike su transportirali pod pratnjom, pa su mi rekli da je po mene poslana bolničarka iz bolnice u Woolwichu. Zamislio sam kako me osoba slična Bo Derek drţi za ruku i briše mi čelo čitavim putem do Washingtona i onda dalje do Ujedinjenog Kraljevstva. U trenutku dolaska u Woolwich već sam nas praktički zaručio. Spakirao sam stvari i bio potpuno spreman za noćni let srijedom. Leţao sam na postelji kad je bolničarka stigla i kad su mi je predstavili. Bo se silno postarala – i izgubila je mnogo kose te pustila brčine i dobila trbušinu. Nigel nije imao ni nekog osobitog smisla za šalu. Imao sam osjećaj da pripada jednoj od onih sekti koje propovijedaju skori svršetak svijeta i koji će se povući na San Pedro. U bolnici u Woolwichu proveo sam dvatri dana, a u Hereford sam se vratio na vrijeme za puricu i boţični puding. Nedugo zatim saznao sam da je odobrena moja molba za kuću u Herefordu: konačno sam postao dobro potkoţeni kućevlasnički krupije. Sada mi je trebalo još samo 10 000 praznih boca Coca Cole da uzmognem kupiti nešto na što ću sjesti. Bila je to tipska kuća, jedna od onih što se sada masovno grade. Prva joj je cijena bila 25 tisuća, no ja sam se istinski sjajno osjećao jer sam, kao veliki pregovarač, skinuo cijenu na 24 i pol. Kuća je imala samo ono najosnovnije, a ja nisam imao ni vremena ni novaca da je dotjerujem. Da prištedim na reţijama, nisam uključio plin, a vodu za hranu kuhao sam na kemijskom grijaču koji sam postavio na sudoper od nehrdajućeg čelika. Ĉajnik sam donio iz svoje sobe u vojarni. Kad sam primio prvu plaću, nabavio sam mikrovalnu pećnicu, tako da sam sada jeo sve što bi nakon četrdeset i pet sekundi zazujalo. Kupio sam telku, pa mali stereo, i to je uglavnom bilo sve. Bio je to pravi momački stan – goli zidovi, stolac, krevet, porculanska figura mačke koju je prethodni vlasnik ostavio na kaminu. Vrt je bio sav zarastao, a nisam imao ni kosilicu ni alat; morao sam ih posuditi od prijatelja koji je ţivio iza ugla. Sve sam svoje pranje obavljao u logorskoj praonici. Nedjeljom sam jeo na poslu ili bih pak otišao

u pub u kojem su na pladnjevima nudili kobasice pa ih smazao. Ostale sam dane uzimao hranu iz kineskih zalogajniea u gradu, do kojih sam se dovozio svojim starim renaultom 5. Bio sam, međutim, sretan. Bio sam jedno od djece gospođe Thatcher. Nekako o Boţiću jedne sam večeri u nekom baru stupio u razgovor s djevojkom koja se zvala Fiona. U razgovoru smo došli na to gdje stanujemo. – Kupio sam kuću blizu taborišta – rekao sam navevši ime ulice. – Broj 4. – Nevjerojatno! – nasmijala se – pa ja stanujem na broju 2. Mora da si mi prvi susjed. Ispripovijedala mi je da potječe iz Hampshirea. U Hereford se preselila da bi bila sa svojim partnerom, no veza se nije odrţala. Nije se ţeljela vratiti kući, pa je unajmila kuću i zaposlila se u gradu. Bila je visoka, duge smeđe kose i vrlo samosvjesna. Stvarno smo se lijepo druţili, pa smo počeli i izlaziti. Smatrao sam da je to dobro – nova kuća, nova mikrovalka, a sada i nova cura. Što bi mi još trebalo? No jedva da smo se zdruţili, kadli su nam obznanili da će eskadron u Afriku. Glavna oporbena snaga reţimu apartheida u Juţnoj Africi bio je ANC (Afrički nacionalni kongres). Ozbiljno pogođen hapšenjem Nelsona Mandele i njegovih drugova na početku šezdesetih godina, ANC se preporodio nakon ustanka u Sowetu 1976. Svaki put kad bi vlasti zabranile neku umjerenu crnačku oporbenu skupinu, ANC– u je članstvo raslo. Godine 1980. ANC je započeo uspješnu bombašku kampanju, napadajući postrojenja za dobivanje nafte iz ugljena. U prosincu 1982. juţnoafrička je vojska upala u Lesoto i u Maseruu ubila četrdeset i dva člana ANC– a. U svibnju 1983. pred Ministarstvom obrane u Pretoriji eksplodirao je automobil bomba, ubivši devetnaest a ranivši više od dvjesto ljudi, uključujući tu i brojne crnce civile. Bombaški su napadi učestali nakon ustanaka 1984.– 1986. Diljem Juţne Afrike bilo ih je na desetke, a u njima je pobijeno mnogo ljudi. A onda su, u lipnju 1985., juţnoafričke snage izvele napad na Gaborone, glavni grad Bocvane. Upale su u nekoliko kuća i na spavanju ubile dvanaest ljudi, navodnih članova ANC– a. Juţnoafrička je vlada tvrdila da se ANC– ovi gerilci sluţe bocvanskim teritorijem pri poduzimanju napada u unutrašnjosti Juţne Afrike. Optuţila ih je i za nedavne eksplozije mina od kojih su u blizini granice pogibali bijeli farmeri. Bocvana je odbila optuţbe, tvrdeći da poduzima što je u njezinoj

moći da onemogući ANC– ove vojne aktivnosti na svom teritoriju. Bocvana se za pomoć obratila Britancima; ministar vanjskih poslova, sir Goeffrev Howe, prihvatio je molbu, pa će stoga Pukovnija onamo poslati svoj eskadron od osamdeset ljudi koji će uvjeţbati bocvanske vojnike da brane svoju zemlju od pograničnih upada Velikog brata. Izabrani vojnici BDF– a (Bocvanskih obrambenih snaga) pohađat će specijalnu obuku, uključujući i tehnike aktivnih protunapada, kojom će neutralizirati juţnoafričke diverzantske grupe. Rečeno nam je da će se obuka odvijati na sjeveru zemlje, daleko od juţnoafričke granice. Nećemo biti uključeni ni u kakve okršaje sa SADF– om (Juţnoafričkim obrambenim snagama). Pokretljivost Bocvanskih obrambenih snaga uskoro se trebala povećati dolaskom stanovitog broja helikoptera, koje će im isporučiti Sjedinjene Američke Drţave u okviru programa vojne pomoći u iznosu od 10 milijuna dolara. Snagama bocvanskih sluţbi sigurnosti Sjedinjene su Drţave pruţile specijalnu obuku iz kontrašpijunaţe, kako bi se smanjio prodor juţnoafričkih agenata; vještine kojima ćemo ih mi naučiti olakšat će Bocvanskim obrambenim snagama i otkrivanje bilo kakvog infiltriranja druge suprotstavljene strane – ANC– ovih gerilaca. Dovršili smo planiranje i pripreme za zadatak. Sve što nam je rečeno bilo je ´strogo povjerljivo´. Eskadron će s Brize Nortona odletjeti u Keniju, jer to nije neuobičajen pokret postrojbe. Ondje ćemo se raspršiti u grupice te u Bocvanu otići svatko u svoje vrijeme i svojim putem. Stigli smo u Keniju i raspršili se. Nas šest ostalo je još neko vrijeme u toj zemlji; ostali su odlazili u druge afričke zemlje na nekoliko dana, a onda se prebacili do našeg eskadronskog mjesta okupljanja u Bocvani. Neki su dečki, čekajući svoj trenutak, otišli na safari. Ja sam se smucao okolo s Benom, Škotom koji je tek stupio u četu. Posjetili smo restoran koji se zvao Mesoţder, veliki lokal za ljubitelje mesa, u kojem se za mali novac moglo jesti mesa koliko ti drago. Prejeo sam se i dobio otrovanje hranom, pa sam iduća dva dana morao provesti u krevetu. Konačno smo se nas šestorica ukrcala u zrakoplov za Zair. Ondje smo se malo motali, a onda odletjeli u Zambiju. Taje zemlja vrvjela Rusima. Svi su oni pak izgledali poput loših Elvisovih imitatora iz sedamdesetih godina: bili su nauljene kose, zalisci su im sezali do tri četvrtine lica, nosili su staromodna odijela i plastične cipele. Motali smo se oko zambijskih izlaznih odjeljaka promatrajući Ruse,

koji su opet promatrali nas. Znali su tko smo, a i mi smo znali tko su oni. Sluţbeno, bili smo sedmeročlana ragbijaška momčad na turneji. Nitko nam u vezi s tim nije postavljao nikakva pitanja, što je vjerojatno bilo u redu. U to ste me vrijeme, naime, mogli pogoditi ragbi loptom u glavu, a da ja nemam pojma koji je to uopće predmet. Priča o sedmeročlanoj momčadi također je bila prilično škakljiva, jer se vidjelo da nas ima samo šest. Završili smo u malom klipnom avionu s trojicomčetvoricom ruskih ´duţnosnika´ i ruskom popgrupom koja je navodno obilazila sve vojne postrojbe. Bubnjar kao da je ispao ravno s omota albuma o Woodstocku: bio je u napadno ţivim krpicama, nosio je povez na glavi i majicu a la Cat Stevens. Sudeći po onom kako je udarao po časopisu što mu je bio u krilu, bubnjar je bio isto toliko koliko sam ja bio JPR Williams. Konačno smo sletjeli na malu pistu od tucanika usred Bocvane. Ondje je već bilo nekoliko dečki iz eskadrona; neki su, vidio sam, liječili ozljede. Pojavili su se zapovjednik eskadrona i Fraser; Fraser je slomio ključnu kost i sada se kretao s rukom u povezu. Ugurali smo se u neka vozila i pošli na eskadronsko zborno mjesto, koje je – neizbjeţno – bilo jedan avionski hangar. U sljedećih nekoliko dana sa svih su se strana slijevali ostali momci. Neki su prispjeli iz Zimbabvea i bili su u krasnom stanju. Proveli su dan na suncu, a Toby, poznatiji kao Ćelo jer je ostao bez kose valjda još kao devetogodišnjak, popeo se na krov hotela i ondje zaspao. Prednja polovica njegova tijela bila je posve spaljena, a lice i čelo već su mu se počeli guliti. Dok smo čekali, sladoledari su organizirali jedan mlaţnjak islander u koji nas se moglo zgurati sedmorica, pa smo se odali padobranstvu. Ţeljeli smo naučiti tehnike ubacivanja u tom dijelu svijeta, infiltriranje mimo tehnički ne previše savršenih radara. U sljedeća tričetiri dana naskakao sam se do mile volje, ponovno se nauţivši padobranstva, uspinjući se na dvanaest tisuća, iskačući i izvrsno se zabavljajući. Prilikom jednog iskakanja trebao sam nastupiti u ulozi ´lebditelja´. Islander ima mala vrata, što znači da svi ne mogu iskočiti istodobno. Skakali smo s visine od dvanaest tisuća stopa, stoga je bilo vaţno da sva sedmorica iskočimo istodobno. To se postizalo tako da se različiti ´lebditelji´ ispnu iz zrakoplova i prime za bilo koji djelić aviona koji dohvate.

Bio sam straţnji ´lebditelj´, što je značilo da se svojom lijevom rukom trebam primiti za lijevu stranu vrata, lijevom nogom zakvačiti o donji ugao vrata, a potom se zanjihati prema van i desnom rukom uhvatiti za neki dio trupa. Ali, zabrljao sam. Kad sam se zanjihao prema van, okliznuo sam se i pao, poletjevši sunovratce mnogo prije plana. Da bude još gore, nalazio sam se iznad grada. Ništa nisam mogao učiniti da bih nekako uspio dosegnuti predviđenu zonu spuštanja, stoga sam polugu povukao razmjerno visoko, nadajući se da ću moći upravljati uz pomoć kupole. S vjetrom u leđa, padobran se kretao otprilike brzinom od 25 čvorova, no previše sam gubio na visini. Uskoro ću se morati okrenuti unatrag prema vjetru kako bih se prizemljio. Promotrio sam tlo, nastojeći se pribrati. Poda mnom kao da nije bilo ničega, osim dalekovodnih stupova i automobila koji jure cestama; zatim sam spazio sitne gomile ljudi koje hrle iz kuća da gledaju ono sićušno stvorenje koje se njiše ispod velike plave kupole. Uspio sam nekako izbjeći stupove; pao sam na ulicu, prizemljivši se između automobila. Bio je to doista ruţan doskok; gadno sam si nabio starku, a padobran me obavio. Odjednom su stotine ručica počele potezati platno. Vika i radosno klicanje. Pomislio sam da će mi padobran rastrgati na komadiće, pa sam kriknuo prvo što mi je palo na um. – Okey dokey! Stotinu je glasova otpovrnulo: – Okey dokey! Okey dokey! Smotao sam padobran pa sjeo uz cestu i brbljao sa svim svojim novim prijateljima, čekajući kamion koji će doći po mene i odvesti me. – Okey dokey? – Okey dokey! Razgovor je trajao i kad je kamion stigao, a momci su mi još danima govorili samo: Okey dokey! Preselili smo se u logor predviđen za našu bazu. Izvukli smo svoje poljske krevete i zračne madrace, rasprostrli vreće za spavanje i uredili svoj mali svijet. Logorište se sastojalo od skupine starih trošnih zgrada. Kao i svuda u Africi, zidovi su imali rupa, a ţbuka se trusila. Na generator smo spojili nekoliko ţarulja i to je značilo da moţemo čitati. Fiona mi je kupila knjigu Bajke o Gralu; bio sam pročitao knjigu Sveta krv, sveti Gral, tek toliko da dobijem dovoljno materijala da mogu gnjaviti Franka Collinsa u vezi s vjerom, ali je završilo na tome da je mene istinski zaokupila povijest srednjeg vijeka. Jadna mi je Fiona prikupila na stotine knjiga o crkvama, utvrdama i burgovima sa

zidinama i opkopima. U tom su području ljudi navikli na brojne juţnoafričke upade. U biti, SADF bi izišao iz Juţne Afrike, skrenuo ulijevo, pa onda duţ pojasa Caprivi ulazio u Angolu. U početku, kad smo stigli, privlačili smo priličnu pozornost; nije se znalo tko smo i što smo. Za ove seljake bijelac i puška značili su Juţnoafrikanca. Malo zatim probudili bismo se jutrom, a duţ ograde stajale su stotine i stotine seljaka. Došli su po milodare. S vremena na vrijeme davao sam im slatkiše iz naših zaliha, poneku limenku tunja ili što slično. Izgledali su prilično očajno, kao da hara glad. Posvuda su leţale brojne blistave limenke, a oni su ih ţeljeli. A onda se jednog dana iz čista mira pojavio kombi sa sladoledom. Kao da smo u Blackpoolu i slušamo starinsku zvonjavu. Mora da je prešao najmanje sto pedeset kilometara da stigne do nas; moţda su dočuli da je u grad stigla 7. četa. Tjedan dana proveli smo u planiranju i pripremama. Doveli su nam nekog Gilberta, tipa koji se bavio zmijama, da nam pokaţe sve moguće vrste zmija – kako one otrovne tako i one neotrovne. – Kod zmijskog ujeda moţe se postupiti na dva načina – rekao je. – Prvi je da se rana obradi i onda nastoji doći do protuotrova. Drugi je da se posve mirno legne u vreću za spavanje i čeka smrt. Stajali smo u krugu dok je momak vadio iz vreće različite zmije. Iznenada se jedan gad osobito opaka izgleda i pun mrţnje prema ljudima u kratkim hlačama i natikačama istrgnuo iz Gilbertovih ruku i oslobodio, štrcajući otrov na sve strane. U roku od nekoliko sekundi svi su se čvrsti i tvrdi SAS– ovci povješali po drveću i vozilima ili su pak jurili prema vanjskoj ogradi logora. Bila je to neka vrlo gnjevna zmija; kad nije uspjela naći čovjeka kojega bi napala, okomila se na jedno vozilo, nastojeći zariti zube u gume. Nemam pojma kako su je ponovno ščepali i vratili u vreću – pogled mi je malko zastirao krov sladoledarskog kombija udaljena kojih stotinjak metara. Lokalno nas je stanovništvo sada stalo svojski gnjaviti. Gotovo svaki put kad bismo pošli nekamo gdje rade zapadnjaci, mještani bi očekivali da im nešto poklanjamo, a ako nismo davali ništa, pjenili su se i naguravali. Iz raznoraznih izvora dobivali su toliku pomoć da je na kraju uopće nisu smatrali nečim za što valja biti zahvalan, nego nečim što s pravom očekuju. Najbolja pomoć koju su im strane zemlje mogle pruţiti bila je obrazovanje, ono što će im pokazati kako da sami postanu

produktivni. A mi smo im umjesto toga davali šesto tona ţita kako bismo umirili vlastitu savjest. Takvim smo postupkom, međutim, stvorili narod koji samo uzima od drugih, ne pridonoseći ništa vlastitoj zemlji, vlastitu gospodarstvu. Jednoga smo dana zaključili da nam je svima dosta toga potezanja i moljakanja ´Daj mi, daj mi, daj!´ Izvadili smo kocke kemijskoga goriva i izrezali ih na kockice. Zatim smo ih uvaljali u pekmez i poslagali po pladnjevima. Onda smo ih, kad god bi nahrupili na nas, zajebali s našim dţemom. Bacili bi se na hranu i proţdrljivo je jeli. Otprilike nakon trećeg zalogaja osjetili bi okus kemikalije, pa su je uz silno narigavanje i gušenje pljuvali. Nitko nije došao po još. Budući da smo bili padobranska postrojba i da smo čekali svoj nastup u nastojanju izigravanja svih mogućih radarskih uređaja, uvelike smo bili prepušteni sami sebi. Danima smo izvodili obuku s naoruţanjem i uglavnom besposleno lunjali. Kad bi nastalo ovakvo stanje, u eskadronu bi se pojavili utezi, a po drveću bi se objesile boksačke vreće. Ljudi bi trčali logorištem, a onda vjeţbali na spravama – runda se sastojala od dvije minute na vreći, dvije minute s utezima, dvije minute preskakanja uţeta, pa dvije minute odmora. Obavilo bi se desetak rundi, a onda osvjeţilo ponovnim tr čanjem. Ostale su jedinice počele odlaziti na svoje zadatke, pa je odlučeno da i mi pođemo s 9. četom, koja je išla u predio Tsodillo Hillsa. Potrpali smo se u vozila i pošli na dvodnevno ili trodnevno lutanje preko pustinje Kalahari. Kolotečine su vodile preko nepreglednih, pustih, ravnih prašnih poljana sa zakrţljalim grmljem. Drugoga smo dana prispjeli na raskriţje kolotečina usred tisuća i tisuća jutara pjeskovita šipraţja. Na kućerku sazdanu od zemlje stajala je oznaka da se nalazimo pred kavanom. Vlasnik, osamdesetogodišnji starac, prenemagao se u mreţi za spavanje. Ušli smo. Unutra, međutim, nije bilo ni stolova, ni stolaca, a kamoli struje. Tek nekoliko boca fante na polici i reklama, stara najmanje dvadesetak godina, Bulmerove jabukovače iz Hereforda. Opipavši temperaturu boca fante, ostavili smo je gdje je i bila, ali smo se sa starcem pogodili za reklamu, koju smo postavili na komandnu ploču naše stodesetice. Na poloţaj 9. čete stigli smo popodne trećega dana. Teren je bio neobičan – iz posvemašnje ravnice naglo su se dizale planine. Nisam bio jedini koji je u njemu zamijetio nešto sablasno.

– Ovaj sam kraj odgovarao za peticu iz zemljopisa – kazao je Mrvica. – Posvuda u ovim brdima ima na tisuće pećinskih slikanja, prizora s antilopama i ţirafama, što su ih prije više stotina, a moţda i tisuća, godina naslikali pustinjski Bušmani. Kad smo stigli, veći dio postrojbe bio je u planini. Bili su se ustitrali jer je netko bio ozlijedio leđa, pa su ga sada dopremali u logor. Bio je to Toby. Ćelo je bio veteran s Falklanda, iz Sjeverne Irske i bezbrojnih borbi na sjeveru, gdje je bio policajac, i sve je to prošao bez ozljeda. Sad je skočio s pola metra visoke stijene i leđa ozlijedio tako gadno da su ga stavili na nosila. Bio je u groznim bolovima i morali su mu dati još morfija. Mrvica je viknuo bolničaru: – Ne još, čekaj! – Ćelino se lice iskrivilo od boli dok su mu davali lijek. Fotografije će u Spomensobu eskadrona B čim se vratimo. Eno je sada Morseovom abecedom javljao da trebamo helikopter. Kao i uvijek, on se prema ovom slučaju odnosio vrlo leţerno. Njemu je, naime, jednoga dana policija javila da mu je ubijena sestra. Samo je rekao: – Mislim da bi u tom slučaju bilo najbolje da odem u London. – Ne da mu nije bilo stalo, nego je jednostavno bio takav da se uopće nije uzbuđivao. Vrijeme se počelo mijenjati. Nebom su se gomilali tamni oblaci, vjetar je postajao sve jači. Osjećao se miris kišom ovlaţene zemlje. Spremala se oluja – bilo je to zabrinjavajuće jer je moglo utjecati na dolazak helikoptera. Ćelino je stanje bilo stabilizirano, no trebalo ga je otpremiti u dobru bolnicu. Skinuli su mu nove cipele i one su sada stajale uz nosila. Znao sam da nosi isti broj kao i ja, pa sam mu prišao i rekao: – Neće ti više trebati na ovoj turneji, je li tako? Ćelo mi je kazao da si navučem te cipele, ali ne i noge. Stvari su se sređivale. Helikopter je utanačen. Eno je i dalje deţurao uz radio. A onda je započela nova frka. Još su preostala dva sata do mraka, a od Joea Ferraghera i Alana, novog trupnog časnika, nije bilo ni traga ni glasa. Postrojbom su upravo počele kolati mračne misli o nesposobnosti naših časnika, kadli je netko primijetio bljeskanje svjetla u planini. Izvadili smo dalekozore i na grebenu ugledali čovjeka. Nitko nije mogao pouzdano reći što se zbiva, ali su svi znali da nešto nije kako bi trebalo biti. Eno se opet vratio radiju; zavalivši se u platneni stolac, jednom je

rukom drţao cigaretu, a drugom tipku Morseova uređaja. Tričetiri momka iz brdske postrojbe uzela su svoje radiouređaje i opremu te se odvezla do planine. I dok se sve ovo zbivalo, pojavio se helikopter. Nije mogao ništa napraviti za dečke u planini; nije mogao doprijeti tako daleko. Vrijeme nam je i dalje prijetilo olujom – šatorska su se krila nadimala. Preteţni dio 7. čete osjećao se bespomoćno jer nismo ovladali alpinističkim umijećem; ostalo nam je samo da čekamo u pripravnosti za slučaj da im zatreba pomoć. – Mogli bismo bar skuhati čaj i pospremiti stvari – bio je to Charliejev odgovor na ovaj problem. Sada smo se ovdje nalazili otprilike već tri sata, a zbog ove frke nismo iskrcali ni opremu iz kamiona. Preko radija čuli smo da se onima u planini sada pridruţio Ivor, kojemu je trebala pomoć svih nas. Mišićavi, metar sedamdeset i pet centimetara visoki mladić bio je divojarac odnekale sa sjevera. U Pukovniju je došao iz tenkovske pukovnije, a sudjelovao je i u rješavanju krize s veleposlanstvom i na Falklandskom otočju. Nije spadao u one koji bi okolišali preko radija. – Joe je mrtav – kazao je. – Gazdu će spustiti Harry i Dţordţ. To sam im rekao. Zatraţio je da se svi što je moguće više pribliţimo planini i dočekamo ga pri spuštanju. Kako će on to izvesti, nismo imali pojma, ali smo krenuli prema njemu. Sada se činilo kao da se oluja s nama zajebava. Pala je nekakva kišica, ali nije bilo ničega što bi nas zabrinjavalo, osim vremena. Helikopter nije ţelio uzletjeti noću; morali smo poţuriti ili će letjelica otići bez Joea, jer nam je sada prva briga bio Ćelo. Trebala su skoro dva sata da Ivor dopre do nas. Bio je u vrlo lošem stanju; uţasno se znojio, bio je posve prljav, oderanih lakata i koljena, lica i ruku natečenih od napora spuštanja vrlo teškog Joea niz planinu. Strpao je Joea na planinarska nosila i onda ga pomalo spuštao niz konop. Trebalo je mnogo junaštva i snage da se s Joeom spusti preko prevjesa. Jednoga bi mu dana za to trebalo dodijeliti odlikovanje. Preostali dio puta mi smo nosili truplo. Helikopter je tako ukrcao dva tijela, umjesto jednoga, kako je očekivao. Doznali smo da je sponka kojom se alpinist veţe uz liticu popustila te da je Joe odskakujući od kamenja letio nizbrdo sve dok se nije zaustavio na jednoj polici. Gazda se spustio do Joea i pokušao ga spasiti,

no bilo je prekasno. Ipak, nastradali se ne smatra mrtvim sve dok se smrt ne potvrdi, pa je usprkos svemu pokušao. Charlie se dokopao postrojbina ruma, za koji je inače bio zaduţen Joe, i rekao: – Njemu ovo više neće trebati. Pijmo za staroga jebača! I tako smo popili za njega, u nadi da je s časnikom sve u redu. Bio je, naime, u šoku. Nije baš krasan početak kad uza te pogine stari vojnik i kad moţda misliš da te svi smatraju odgovornim za to – što nije bio slučaj. Ĉinilo se da ţivot u planinama nije za njega. Tri mjeseca kasnije prešao je u našu jedinicu. Moţda i zbog pomisli na svu onu silnu količinu sladoleda. Sjedili smo pod baobabom – čudnim mišićavim drvetom s granjem sličnim korijenju po kojem izbijaju bijeli zvjezdasti cvjetovi – pili rum i razgovarali o lokalnim ţiteljima. – Bušmani strašno poštuju baobab – rekao je Mrvica. – Uberi mu cvijet i pojest će te lav, tako vele. I ova su im brda sveta. Tabu je ubiti ţivotinju koja ovdje ţivi. Jedan pripadnik 9. čete rekao je: – Joe se jučer izvezao stodeseticom i ubio antilopu da je pojedemo. Očito je da njegova smrt nije za urođenike nikakvo iznenađenje. Te sam noći, dok sam leţao u vreći za spavanje i gledao svjetlucavu Kumovu slamu, bio vjernik. Nikad se nisam osobito bavio umiranjem. Svi moramo u jednom trenutku umrijeti; ţelio sam samo da to bude ugodno i brzo, nisam ţelio da bude bolno. 0 smrti nisam imao nikakvih velikih vjerskih nazora. Rado sam zamišljao da postoji nešto onkraj nje, neki prostor ili dimenzije u kojima ću doznati sve što sam oduvijek ţelio doznati, na primjer kakva je okusa Love Heart i druge velike ţivotne tajne. Bila je to jedina korist koje sam se mogao sjetiti. Ionako sam oduvijek vjerovao da ću rano umrijeti. Oduvijek me pratio osjećaj, još od najmlađe dobi, uvijek sam razmišljao: ţivjet ću otprilike do pedeset i pete, i to će biti sve. Takva mi razmišljanja, međutim, nisu pomogla da ne ispadnem naivčina kad je naišao zastupnik mirovinskog osiguranja. Kad bi kompići umrli, bio bih se u prvi mah uzrujao, ali kasnije bi bilo sve u redu. Uzrujaniji bih bio ako su umrli na neki drastični način, ali me sama činjenica da su mrtvi nije posebno pogađala. Više me uţasavalo i tištilo kad su ljudi umirali ili gadno stradavali, tako da su do konca ţivota ostajali invalidi, bez ikakva razloga. Uvijek je bilo ţaljenja vrijedno kad su pogibali na vjeţbi. Razmjerno mnogo ljudi utopilo nam se u prašumi; prijelazi rijeka bili su za Pukovniju ubojica broj 1. Katkada

sam razmišljao ovako: do vraga, uvjeţbavamo stvari koje će biti dovoljno opasne kad se dogode u zbilji, pa zašto onda sada iskušavamo Providnost? No kad bi se dopustilo takvu stavu da prevagne, izgubili bismo sve prednosti realistične obuke. Joea su morali odvesti u Juţnu Afriku da bi odande odletio British Airwaysom, a to je, na ţalost, za sobom povlačilo odgađanje. Barry, šef skladišta pri zapovjedništvu eskadrona, oprao je jedan od dvometarskih stolova, stavio na njega Joea i očistio ga, a potom je iz ledenice izvadio sve meso i umjesto njega spremio u hladnjak kompu; zatim je organizirao veliku gozbu da pojedemo sve meso prije nego što se pokvari. Kad je sve dogovoreno, Joea su stavili u auto i odvezli u Juţnu Afriku. Ondje su ga poloţili u lijes i otpravili kući. U međuvremenu mi smo otišli na zadatak. Redovitom kratkom linijom prevezli su nas islanderom do Okavanga, prostranog područja prepunog jezera i riječnih sustava na granici s pojasom Caprivi, područjem guţvanja s juţnoafričkom vojskom. Prema planu, trebali smo se zdruţiti sa 6. četom, koja je ondje boravila tjednima. U onim šikarama, premda se one činile rijetkima, prosječan se kontakt ostvarivao na udaljenosti od 5 metara. Svatko je sam odabirao oruţje koje je smatrao dobrim za borbu prsa o prsa – automat, 203, Ml6 ili sačmaricu. Ja sam se odlučio za 203. Bocvanska je vojska bila naoruţana galilima, izraelskom replikom AK47. Bilo je to vrlo dobro oruţje, jednostavno za upotrebu i čišćenje, jednostavna i pouzdana mehanizma. Ljudi su se mogli brzo naučiti na njega, a jedina mu je mana bila teţina – bilo je malo preteško za vojnike mnogih zemalja koje su ga upotrebljavale. Ostala oprema koju smo ponijeli sa sobom bila je minimalnakao i uvijek, samo ono što je moglo stati u naprtnjaču. Kao i u dţungli, trebali smo ponijeti dva kompleta odjeće – suhu i mokru presvlaku. Uz to sam uzeo i pelerinu, u ovom slučaju australsko šatorsko krilo koje se moglo sloţiti tako da ispadne zaista maleno, mreţu za spavanje i američku podstavu za pelerinu, izvrstan dio opreme sličan vrlo tankom najlonskom pokrivaču. Ostatak su činili hrana, voda, metci i osnovna oprema za prvu pomoć. Ovamo smo došli zbog uvjeţbavanja napada dviju četa na logor u močvari. Logor na kojem ćemo izvoditi obuku bio je krokodilska farma usred divljine. Pripadnici 6. čete otišli su i obavili izviđanje, proveli nekoliko dana

na terenu uspostavljajući promatračnice, pa se onda vratili sa svim informacijama. Ţivjeli smo na maloj prevlaci usred močvare, među gredicama brzorastućeg papirusa. Usluţni vodeni konji, koji su godinama pohađali ove otočiće, napravili su savršene navoze za naše gumenjake. Mogli smo izvući svoje geminije na prevlaku pa njih, opremu i sebe posakrivati u trščaku i ondje djelovati. Nije bilo načina da nas itko nađe. Svi smo bili namazani kamuflaţnom kremom i svi smo bili pod opremom i oruţjem dok smo se ukrcavali u čamce i isplovljavali u mrak. Jedan je čamac kao izvidnica bio malo ispred nas. Na njemu su bila dvojica – jedan je vozio, drugi navigao. Kormilario je Probojno Zrno. Kao pripadnik desantne postrojbe, znao je što radi. Jednostavno će pustiti da motor radi najmanjom snagom te upravljati čamcem kroz šaš i prepreke. Začuđuje koliko su malu buku stvarali motori. Drugi član posade bio je gazda desantne postrojbe, časnik koji je primljen na mojem Izboru. Došao je iz neke oklopne izviđačke jedinice i bio je vrlo zabavan i simpatičan. On će se s Probojnim Zrnom savjetovati o navigaciji. Probojno Zrno uskoro će postati njegov časnički kolega. Kad se vratimo s ovog putovanja, promaknut će ga u kapetana Probojno Zrno – pa, dakle, na kraju krajeva, i nije baš bio tako tup. Svima nam je to bilo istinski drago. Plovili smo minimalnom brzinom. Yamaha je izvanredno tiha ako samo miliš ne dodajući gas. Kad smo se pribliţili cilju, isključili smo motore i polako zaveslali. Sandy i ja bili smo na pramcu drugog čamca. Sa svojom svijetlom, fantastičnom narkićkom kosom ispod velikog terenskog šešira izgledao je poput kakva vrtlara. Zadaća nam je bila štititi prvi čamac, koji smo u mraku ispred sebe jedva nazirali. Ţeljeli smo da, dođe li do okršaja, između čamaca bude velik razmak, a istodobno smo morali zadrţati vizualni kontakt. Počnemo li ga gubiti, sve će se razjebati. Dokono smo se vukli, bešumno, zanemarimo li poneki šum vesla u vodi, kadli smo odjednom, negdje u blizini vodećeg čamca, začuli nešto slično prasku. Odmah potom uslijedio je novi prasak, pa onda još jedan; naposljetku smo ugledali bjelasanje ţestoko zapjenjene uzbibane vode. Prvi se gemini zaustavio. Stali smo i mi. Ĉitave dvije čete sada su plutale na vodi, koja ih je blago odnosila svojim putem. Zatim smo začuli nešto što je zvučalo kao urlik parnog stroja. Zvuk se ponovio, i to iz veće blizine; to potmulo, bijesno tuljenje dalo nam je znati da će za nas uskoro biti kraj zabave. ´K vragu!´ – bilo je

sljedeće što smo čuli iz predvodničkog čamca, kad se iz vode ispela glavurda na golemim ramenima te zagrizla u gumu. Srećom, gumeni su čamci napravljeni od više komora, pa ako se jedna i probuši, samo se ona i ispuše. Voda je zlokobno zašumjela. Napeo sam oči ne bih li u tami vidio što nam prijeti. Ruţna se glava ustremila na nas, buknuvši eksplozijom pjene i razvalivši ralje velike poput minija. SAndyje opsovao, a cijela je posada čamca zaveslala tako hitro da bismo mogli vući skijaša na vodi. Dok su se duboki, bijesni zvuči za nama pomalo stišavali, shvatio sam da sam posve mokar – da li od močvarne vode, napora ili čiste strave, ne znam. Frktanje i bacanje vodenih konja bilo bi nas odalo, pa nam nije preostalo ništa drugo nego da se vratimo i pokušamo pronaći drugi pristup. Rezultat svega toga bio je da nam se vrijeme za izvršenje zadatka na odredištu silno skratilo, jer smo donde trebali doći i odande izići prije dana. Naime, za mraka smo se trebali vratiti u skrovište, naše četno pričuvno sklonište. Konačno smo dospjeli u područje napada. Dvojica momaka iz predvodničkog čamca prešla su u druge čamce, a ugrizeno smo plovilo uzeli u tegalj. Bilo mi je to prvi put da sudjelujem u napadu, kojemu se ljudi nikako nisu mogli prestati smijati. I jest bilo smiješno: dvije čete najbolje svjetske postrojbe koje tutnjeći vodenim sistemom Okavanga, naoruţane do zuba, hitaju u napad što ga je zaustavio razgoropađeni vodeni konj. U Bocvani smo proveli još nekoliko zanimljivih tjedana, tijekom kojih sam naučio kako se afrikanerski kaţe: ´Ĉistimo se odavde što brţe!´ i bocvanski: ´Gle, kako ona gazela bjeţi!´ Na kraju je na eskadronskom zborištu priređena velika roštiljada. Puno se pilo za Joea i za štošta drugo, a tijekom noći stanje je sve više izmicalo kontroli. Preko krova je doletjela školska ručna bomba, a za njom i druga. Domaće se stanovništvo i dalje strahovito bojalo upada juţnoafričkih snaga, pa eksplozije nisu bile dobrodošle. Ĉetni je viknuo: – Dosta! Sljedeći koji je baci bit će vraćen u jedinicu. Dvije minute kasnije – BUM! Ĉetni je optrčao okolicu tragajući za bombašem, no nikoga nije mogao pronaći. Nekolicina nas vidjela je bacača, ali nismo ništa rekli. Sutradan ujutro zapovjednik je okupio čitavu postrojbu. – Do podneva se bombaš mora prijaviti – kazao je. – Ne bude li ga, ukidaju se

svi dopusti i oporavci, a danas ćete s Bocvancima raditi na osiguranju. Svi smo znali tko je taj, ali nitko ni da bi pisnuo. Zapovjednik je zaključio riječima: – Taj se mora odlučiti: je li čovjek ili miš? Tako je rođen Bocvanski Miš. Srdili smo se zbog ograničenja koja su nam nametnuta zahvaljujući neodgovornom ponašanju toga klipana, a još više na samog tipa. Zasluţio je bio da ga vrate u jedinicu, ali svi su njegovali čudan i vjerojatno pogrešan osjećaj solidarnosti. Momak je, međutim, gadno cvikao, i to s punim pravom. Nitko nikad nije razotkrio Mišev identitet. U svakoj skupini ljudi postoji netko koga ostali ne vole ili s kojim ne ţele raditi. Kad smo se vratili u Hereford, pored Ćelinih slika u Spomensobi pojavilo se i nekoliko crteţa miša, a tip je nastavio ţeti ono što je bio i posijao. Ĉitav eskadron SAS– a bio je ´na ekipnom´ u Ujedinjenom Kraljevstvu u razdoblju od šest do devet mjeseci na stalnom deţurstvu. Nakon koncentracije od četiri do šest tjedana, za koje je odrţana zajednička vjeţba s eskadronom koji je još bio na duţnosti, obavljena je primopredaja; prošlo je moţda jedva osamnaest mjeseci od posljednjeg ekipnog, no uvijek je bilo nešto nova za učenje. Ekipa se sastojala od dviju podekipa, Crvene i Plave, koje su imale svaka svoju jurišnu i snajpersku grupu. To što smo imali dvije ekipe značilo je da moţemo istodobno pokriti dva incidenta; postojali su planovi po kojima će se, u slučaju izbijanja više od dva incidenta, iz drugih eskadrona oformiti dodatne ekipe. Jurišnici su bili ljudi u posve crnoj opremi, koji su se bavili iskakivanjem iz helikoptera i razvaljivanjem vrata; rado su radili u četveročlanim ekipama, no prilagođivali su se okolnostima. Jedna od jurišnih grupa bavila se načinima upada, a odgovarala je i za pripremanje eksplozivnih naboja kojima će se sluţiti ostali dio ekipe. Imali smo i veziste. Osim brige o uređajima ekipe, oni su morali voditi računa o vezama s bilo kojim krajem svijeta, jer smo imali zadataka i s druge strane oceana. Kako se od nekih traţilo da zajedno s ekipom izbiju na sam cilj, i oni su vjeţbali s nama. Bolničar je nosio golemu naprtnjaču s lijekovima i sanitetskim materijalom. Padne li netko, vatreni se okršaj morao i dalje odvijati; bolničareva je pak duţnost bila da se probije do nastradalog i počne mu davati tekućinu i obrađivati ranu.

Dok ne prasne i ne počne napad, snajperisti su najvaţnija grupa. Oni su kod cilja i svima nama ostalima dostavljaju informacije u realnom vremenu. I oni su prošli obuku za jurišnike. Zapovjedništvo stoţera imenovalo je zapovjednika, jednog majora, i četnog, časničkog pripravnika, koji su bili odgovorni za obje ekipe. Meni stalno deţurstvo nije bilo neki veći problem od onoga kako ga vjerojatno doţivljava liječnik – bili smo spremni odazvati se i ţivjeli smo u skladu s tim. Svatko od nas imao je pager bez kojega nikamo nije išao. Sedma je četa uvijek pripadala Crvenoj ekipi, što je bilo divno, jer se zapovjedništvo eskadrona nalazilo tik do Plavih. Ako bi iskrsnuli kakvi šašavi poslovi koji bi se morali obaviti, glavonje bi samo kucnule na susjedna vrata; mi smo se smjestili 50 metara dalje u vlastitom hangaru. Jutrom bismo se prvo našli u zajedničkoj prostoriji. Neki bi u nju utrčali, dok bi neki došli nakon svoje redovite tjelovjeţbe. Vjeţbanje je bilo posve prepušteno na volju pojedincu. Nitko nas nikad nije upućivao da se njime bavimo. Međutim, onoga dana kad zbog nedostatka samodiscipline i vjeţbe ne budemo mogli obaviti posao, naći ćemo se na peronu broj 4. Neko je vrijeme biciklizam bio toliko popularan da je bilo jutara kad se činilo da se čitav Tour de France slijeva na glavni ulaz. Meni se najviše sviđalo trčati od kuće do posla, zatim se istuširati pa otići na čaj s dečkima u zajedničku prostoriju. Taje pak izgledala kao zbornica neke škole iz sedamdesetih godina: televizor i časopisi stari šest mjeseci, vojni naslonjači s grozno odbojnim najlonskim presvlakama i šalice gadno umrljane kavom. Zaudaralo je na odstajali čaj, kavu i cigarete. Jedan od nas odvezao bi se range roverom do kuhinje te donio nešto čaja i lunch paketa – smeđih papirnatih vrećica u kojima je bio tipičan školski obrok – raskvašeno pecivo, prutić Yorkie i čips. Do osam bismo sve to pojeli i upustili se u raspru o obuci predviđenoj za taj dan. – Dakle, Gaz, što ćemo danas raditi? Gaz, koji je već prešao tridesetu i koji je u Pukovniji sada već godinama, nekad je bio u Zelenim jaknama. Stekao je bogato iskustvo s one strane mora i bio je vrlo dobro informiran. Odnedavna rastavljen, ponovno je proţivljavao mladenačke dane. Bio je neizmjerno društven, kao stvoren za eskadron B. Nosio je Armanijeva odijela i košulje iz Jermyn Streeta; čak ga je i četni zvao Champagne Charlie. Istodobno je, međutim, bio vrlo osvetljiv i nije bilo dobro zateći mu se na protivničkoj strani. Svi su se trudili da s njim budu u najljepšim odnosima; naći se na

njegovoj listi značilo je naći se u guţvi. Tu nije bilo vrdanja, sredio bi te na licu mjesta. Dne 5. rujna 1972. osam pripadnika palestinske terorističke grupe Crni rujan upalo je u jednu sobu u Munchenu u kojoj se smjestilo jedanaest izraelskih sportaša. Ustrijelili su dvojicu, a ostale zadrţali kao taoce, traţeći za njih oslobađanje članova PLO– a utamničenih u Izraelu te pripadnika njemačke Frakcije Crvene armije koji su čamili u Zapadnoj Njemačkoj. Traţili su i zrakoplov kojim će odletjeti u Kairo. Zapadnonjemačka vlada, koja nije imala izvjeţbane postrojbe za protuterorističku borbu, nakon jednodnevnih pregovora popustila je teroristima. U dva su ih helikoptera prebacili u vojnu zrakoplovnu bazu i, dok se pripremao ukrcaj, vojni su snajperisti otvorili vatru. Vidljivost je bilo slaba, a snajperisti su bili predaleko. Teroristi su imali vremena da u zrak dignu oba helikoptera i ubiju devet Izraelaca. Da se takav krah ne dogodi i u Ujedinjenom Kraljevstvu, britanska se Vlada obratila Pukovniji. Ustanovljen je odjel za PRR (Proturevoluđonarno ratovanje), koji će biti nadleţan za obuku svih pripadnika Pukovnije u svim protuterorističkim tehnikama, uza sve ono ostalo. PRR je bio nastavak protuterorističke ekipe, uz osiguranje nove opreme, obuke i zgrada. Ako iz PRR– a ne bi stigli nikakvi naputci glede obuke za određeni dan – primjerice, odlazak u razgledavanje londonske podzemne ţeljeznice, posjet zračnoj luci ili obilazak mjesta na kojima će se najvjerojatnije susresti drţavni poglavari – sami bismo organizirali nastavu. Umjesto da obuku izvodi glavonja, taj bi zadatak dobio netko iz ekipe: – U redu, Harrv B, organiziraj nam jedan dan u zgradi za borbe izbliza! Snajperisti bi odlazili na strelišta ili bi pak vjeţbali s jurišnicima. Volio sam strelišta, osobito ljeti. Upotrebljavali smo PM, snajpersku pušku kalibra 7,62 i streljivo lapua, finske proizvodnje. Mete su bile ´švapske glave´ – obične slike glava. Uvijek smo pucali u glavu iz dva razloga: svaki terorist koji ima zrno soli u glavi nosit će zaštitni prsluk, ako ga se samo dokopa, a uvijek postoji mogućnost da su se frajeri nafiksali te da su stoga puni snage. Nastrijeli li ih se u tijelo, mogu biti u takvu stanju da će napredovati i dalje ili će pak početi ubijati taoce. Ako im se otkinu glave, past će. U sredini ´švapske glave´, u visini nosa, nalazio se kruţić. Seriju

bismo počeli ispaljivanjem jednog jedinog metka s udaljenosti od 200 metara, takozvanim hitcem samopouzdanja. Netko bi ga ispalio iz stojećeg stava, netko iz leţećeg, no svi smo morali pogoditi kruţić, sam centar. Imali smo veće samopouzdanje znajući da je oruţje zadrţalo svoju preciznost unatoč pakiranju i spremanju u kamion: u slučaju nuţde ne bismo ga imali priliku iskušati, pa smo stoga morali steći sigurnost. Puno bismo pucali po pokretnim metama, udaljenima 600 metara, vjeţbali s promatračnica i sa snajperom u gradskim uvjetima. Razvojem nove protuterorističke uloge nastale su brojne promjene u Stirlingovoj vojsci. Zgrada za borbe izbliza ili ´kuća za ubijanje´ podignuta je zato da bismo mogli ubjeţbavati spašavanje talaca, potajno upadanje s bojnim streljivom i upadanje na svakoj razini – od četveročlane jurišne grupe do kompletne ekipe s vozilima i helikopterima. Zgrada je bila jednoetaţna sa središnjim hodnikom i sobama koje su se na nj otvarale – velike sobe, sobice, spojene sobe – s pokretnim pregradama i svim mogućim namještajem. Svaki je pojedinac sam po svojoj ţelji razmještao pokućstvo i zatim podizao barikade. Miris olova i paljbe kao da se prilijepio za zidove. Postojala je ventilacija, no ona nije bila dostatna za silnu količinu streljiva koje je ovdje ispaljeno. Ĉak i kad bi se upalila sva svjetla u sobama, i dalje je sve izgledalo prilično tmurno. Neke su sobe imale neprobojna stakla s okancima da bi nas ljudi izvana mogli gledati i snimati. Zapalo me da organiziram dan u kući za borbe izbliza. U ekipi smo bili ja, Dave, Debeli i novi dečko, tek prispio s Izbora, Tim. – Hajd´mo izvesti tročlani upad – rekao sam. – Debeli, idi unutra i razmjesti stvari. Ne ţelim da mi se satreš radom, je li tako? Udaljio se da razmjesti stvari u sobi i podigne barikade preko kojih ćemo se probijati, kao i da preuredi rasvjetu, kako – kad uđemone bismo znali što nas čeka. Zatim će sjesti u sobi i izigravati taoca; teroriste će simulirati ´švapske glave´. Krenuli smo prema vratima. Oduvijek je to osjetljiv trenutak, jer ne smije biti apsolutno nikakve buke: objekt upada mora se zaskočiti iznenada i brzo, tako da svi budu potpuno dotučeni. Kad smo se napokon došuljali do vrata, Dave i Tim postavili su eksploziv; bili smo tik do njega, kako bismo zadrţali element iznenađenja kad se vrata razvale. Ovo smo uvjeţbavali nebrojeno puta eda bismo se navikli ostati tik do naboja u trenutku eksplozije. Svi smo bili jedan do drugoga, stvarno natijesno, oslanjajući oruţje

jedan drugome o rame, spremni da jurnemo unutra. Kad je sve mirno, šum zaštitne maske čini se prejakim. Ĉuo sam svoj dah kako krklja van i unutra, pa sam ga nastojao umiriti, disati jednolično, ne bih li nekako zatomio buku. Provjerio sam funkcionira li mi baterija, neće li mi ispasti pištolj te neće li oruţje prasnuti istodobno. Kad sam bio spreman, kao čovjek broj 1 stao sam na svoje mjesto otkočena oruţja; u trenutku kad se otvore vrata, moći ću pogledati unutra i zapucati. Podigao sam oruţje do ramena, spreman da krenem. Tim i Dave bili su odmah iza mene. Pogled naprijed i postrance iz zaštitne maske je dobar; sav sam se usredotočio prema naprijed, sve što sam čuo bio je šum moga disanja. Osjetio sam da mi se lice rosi znojem. Preko radija pala je zapovijed: – Svim stanicama, preuzimam kontrolu. Spremni, spremni, kreni! Na drugo ´spremni´ Tim je provalio vrata. Sunuo sam u sobu da otklonim prvu prijetnju koju spazim. Reakcija na stanje u sobi nije toliko stvar vjeţbe koliko iskustva i uvjeţbanosti. Teroristi neće sjediti ili stajati ondje gdje bi bilo idealno; oni ne igraju po našim kajdama. Moglo bi se dogoditi da idem udesno, ili ulijevo, ili bih se pak morao probijati kroz barikadu da doprem do cilja. Mogao bi biti mrak ili bi pak svjetla moglo nestati baš u trenutku moga ulaska. Jedva stopu iza mene ušao je Dave, čovjek broj 2. On je morao reagirati na dva raznovrsna faktora – na mene i na teroriste. Ušavši, zapucali smo po glavama. Dave je regulator stavio na automatsku paljbu, a meni je bilo draţe ispaljivati brze, pojedinačne hitce. To je bila stvar osobnog izbora. Pucali smo iz pokreta, a prema pravilima igre trebalo je pucati sve dok napadnuti ne bude mrtav. Budući da smo vjeţbali, a ne pucali u ţive ciljeve, ja osobno pucao bih sve dok u meti ne ugledam dovoljno rupa da znam da sam ubio. Svaki je čovjek pri svakom ulasku mogao ispaliti dvadeset i pet kugli, vjerojatno više no što bi ih ispalio prilikom stvarnog spašavanja. Pribliţavao sam se meti, i dalje pucajući. Oba sam oka otvorio kako bih mogao vidjeti sve što se događa. Zadnje što bi terorist vidio bilo bi svjetlo moje baterije koje ga zasljepljuje. Kad je Dave ušao i pripucao, mogao se okrenuti po sobi da zaštiti taoce i Tima dok ovaj ne obavi svoj dio posla.

Tim je ušao bez oruţja – pištolj mu je bio u futroli. Taocu je vikao kroz masku ´Diţ´ se! Diţ´ se! Diţ´ se! Idemo, idemo, idemo!´, diţući ga s poda, uhvativši ga za prvo čega se dohvatio – ovratnik, kosu, glavu, bilo štogrubo ga vukući iz sobe. Nije bilo vrijeme za dangubljenje. Da bi upad uspio, mora ga se završiti u roku od nekoliko sekundi, a da se mogao odvijati tolikom brzinom, potrebni su bili mjeseci – a u većini slučajeva i godine – prakse. Sva četvorica vratila smo se u sobu na analizu. – Sranje! – rekao je Debeli zaglađujući raskuštranu kosu nakon Timova zahvata. – Andy, metu sam stavio onamo gdje sam je stavio upravo zato što sam znao da ćeš jurnuti onamo, dok ti je zapravo zdesna prijetila prava i neposredna opasnost. Kad si uletio, trebao si smjesta uočiti tu metu. Zajebao si stvar. Idi ponovno! Bilo mi je više nego drago što ću vjeţbu ponoviti. Da sam u stvarnosti propustio neposrednu opasnost, vjerojatno bih bio mrtav. Nakon ponavljanja istog upada zamijenili smo uloge, tako da je svaki put netko bio u sobi, a trojica vani. Nakon svake akcije slijedila je analiza, a prema potrebi i pregledavanje videosnimke, kako ne bi bilo nikakvih ludih izlika, potom čaj koji je imao okus po olovu, jer se u ovoj zgradi u jednom danu ispalilo više od 5 000 metaka. Olovne su ispadne prodirale u grlo i u nos, zadrţavajući se ondje čitav dan. Uvjeţbavali smo i zastoje pri paljbi. Nije baš najugodnija stvar na svijetu kad ti zataji oruţje, a nalaziš se na pet metara od terorista koji diţe pištolj prema tebi. Tu nema vremena za popravljanje oruţja; gledajući metu s oba oka, moraš izvući svoj pištolj. Moraš biti brz ili ćeš biti mrtav. Svi smo u sobu ušli kao taoci zbog toga da bismo mogli dati objektivan izvještaj o onome što smo čuli i vidjeli na drugoj strani te da bismo stekli povjerenje u druge članove ekipe. Potrebno je potpuno pouzdanje da bi se sjedilo ondje, katkada u mraku, u zaglušnoj pucnjavi MP5 dok svuda uokolo pršti bojna municija. Uzimajući u obzir velik broj metaka koji se svakodnevno ispali – više nego u čitavoj ostaloj britanskoj vojsci zajedno – nezgoda je vrlo malo. Svekoliko uvjeţbavanje, međutim, mora biti što je moguće realističnije. Došli smo do stupnja na kojem je naše međusobno povjerenje bilo toliko da smo se na vjeţbama ponašali upravo neobuzdano. U eskadronu B bio je momak po imenu Mel, u to vrijeme pripadnik PRR– a, koji se

toliko pouzdavao u druge dečke da bi u zamračenoj sobi stao između dvije mete u trenutku kad bi momci upadali s pištoljima i baterijama te pucali na ´švapske glave´ pokraj njega. Mel je bio poseban tip. Pokušavao nas je pridobiti za nošenje novog tipa zaštitne oklopne odjeće, a mi smo izraţavali veliku skepsu u pogledu njezine djelotvornosti. Na koncu je rekao: – Slušajte, dokazat ću da sluţi svrsi. – Navukao ju je, napunio sačmaricu probojnim zrnom i jednom od dečki rekao neka puca u njega. Zrno ga je srušilo, ali je bio ţiv. Mel je osjećao da je dokazao svoju tvrdnju. U jednom drugom sastavu razgledali smo nove kacige od kevlara. Mel je bio siguran da je to vrijedna oprema, no mi smo zanovijetali: – Ne smeta nas dodatna teţina i neudobnost nošenja kacige od kevlara, nego se pitamo hoće li ona podnijeti metak. Mel je stavio kacigu na glavu i rekao Micku, majstoru borilačkih vještina: – Slušaj, kevlar je divan materijal. Pucaj mi u glavu devetkom! Mick je odvratio: – Odjebi! Ponašaj se kako treba i dođi na piće! Kako drugih dobrovoljaca nije bilo, nije se obavio pokus. Otprilike tri dana kasnije Pukovnija je od proizvođača primila dopis kojim se traţi naše mišljenje o modelu kacige. Očito je ono što su nam poslali bila tek maketa kojom su htjeli prikazati samo teţinu i oblik kacige. U njoj nije bilo ni grama kevlara. Proširile su se priče da kod Mela hitac u glavu ionako ne bi ništa promijenio. Uvjeţbavali smo i postupke koji se provode kad imamo nastradalog. Bude li neki od naših dečki pogođen, u prvi mah ionako ne moţemo poduzeti ništa; jedini mu je spas da što je moguće brţe zauzmemo tu sobu ili prostor. Zastanemo li da mu priteknemo u pomoć, svi ćemo izginuti; moramo i dalje izvršavati svoj zadatak te sada, kada je on izbačen iz stroja, preuzeti i njegov dio zadaće. Vjeţbali smo za svaki slučaj – vjeţbali, vjeţbali, vjeţbali. Mnogo je tipova zgrada, od visokih blokova do kamp kućica, i mnogo je načina na koje se ljude moţe drţati. Upad u zrakoplov, na primjer, uvelike se razlikuje od upada u veleposlanstvo; čišćenje broda posve je nešto drugo od čišćenja hotela. Kao prvo, municija treba biti drukčija. Zapucamo li streljivom opće namjene – kuglama obloţenim tvrdim metalom – metci će zujati posvuda jer će se odbijati od metalnih konstrukcija. Upravo zbog toga metak se u dodiru s metalom mora rasprsnuti. Razgledavali smo sva moguća vozila – od autobusa do jumbo mlaţnjaka. Uvjeţbavali smo šuljanje do zrakoplova i zatim upad a da

nas pritom nitko ne primijeti. Protuteroristička ekipa mora znati kako se odrţava i mijenja tlak u avionu, kako se taj sistem moţe isključiti, kako se otvaraju izlazi za nuţdu. Sve vrijeme ljudima su na pamet padale kojekakve nove ideje. Jedan je član ekipe jednom u šali rekao: – A da se pokušamo uspeti preko repa i onda saltom ubaciti u pilotsku kabinu? Izveli smo to. Osjećalo se da ekipa sa svakom zadaćom sve više napreduje. Tehnika nikad nije bila ista, jer ono što smo nastojali obaviti i svladati nikad nije bilo isto – tehnologija je stalno napredovala. Uz to što su jurišne i snajperske grupe vjeţbale svaka za sebe, čitava bi se ekipa okupila i uvjeţbavala različite ´opcije´. Jedna od njih zvala se Immediate Action (Izravna akcija), plan koji je morao organizirati treći po rangu. Morao je pribaviti sve moguće informacije te biti kadar davati naredbe jednoj od ekipa trideset minuta nakon njezina dolaska; zapovjednik bi dotle radio planske varijante. IA se neprekidno aţurirala i mijenjala u skladu s novim informacijama. Dođe li do guţve pa teroristi stanu masakrirati taoce, IA će nastupiti u najpripravnijem mogućem stanju. Uvijek je jedna od ekipa bila u stanju pripravnosti za IA; u roku od nekoliko sekundi mogla se pripremiti za napad, spremna da krene na zadatak. Za njezino što ţurnije prebacivanje na odredište koristili su se range roveri i helikopteri. Onih dana kada smo sami organizirali vjeţbe, nastojali bismo ih završiti sredinom popodneva. Nije bilo nikakvih odmora, radili bismo dok ne bismo završili. Potom bismo se vratili u naš hangar, očistili oruţje, popili još malo čaja. postarali se da sve bude spremno za slučaj eventualnog poziva te zaključili dan. Neki bi se dečki uputili na trening ili pak otišli kući da pokušaju popraviti oluke koji propuštaju. Mi razumniji otišli bismo u središte grada na piće i razgovor o tome kakvi su nam izgledi na subotnjoj nogometnoj kladionici. Spremnost da se trenutačno prebaci preko mora kao pojačanje Ĉete bila je druga obveza ekipe. U tome sam obično uţivao; značilo je to odlazak na nekoliko dana ili čak tjedana. Ponekad, kad se traţio samo manji broj ljudi, postupalo se u skladu s onom starom ´tko prvi k djevojci, njegova djevojka´. Takav je poziv upućen jedne subote ujutro. Uskočio sam u svoj sve stariji renault i pohitao na posao; stisnuo sam gas do daske, tjerajući vozilo brzinom

većom od 80 km/h po ravnom. Znao sam da će puma sletjeti na zborište s ekipom koja odlazi te da ćemo se za devedesetak minuta naći na licu mjesta – ukoliko prethodno stignem u logor. Pribliţivši se glavnom gradskom mostu preko rijeke Wye, doţivio sam sudar, zapevši svojom lijevom stranom o mini metro. Onaj drugi vozač inzistirao je na svim formalnostima, a nije bilo nikakva načina da pobjegnem ili pak da mu reknem tko sam. U trenutku kad smo završili razmjenu podataka, ugledao sam pumu kako uzlijeće iz logora. Kuća za borbu izbliza uvijek se nalazila na popisu turističkih znamenitosti Stirlingove vojske, pa smo uglednim osobama koje su nas posjećivale priređivali demonstraciju pucnjave i tehnike upada. Svi su glavni policajci vidjeli našu pokaznu paljbu kako bi shvatili mogućnosti Pukovnije, a i brojne druge organizacije koje su trebale znati kakvom ih vrstom proizvoda moţemo opskrbiti. Katkada su demonstracije postajale prava gnjavaţa. Posve je u redu da radimo ono što se treba napraviti, no ponekad smo, umjesto da budemo protuteroristička ekipa, postajali pokazna ekipa. Ekipama bi ovo sve više išlo na ţivce, pa su dečki, umjesto da vjeţbaju, cirkusirali za sve i svakoga tijekom sezone produciranja. Nismo se protivili nastupanju pred carinicima, poreznicima i policijskim vatrogasnim ekipama – ali pred ragbijaškim momčadima, liječnicima i bolničarkama?! Ĉak su i monteri koji su u jednoj menzi postavljali sag svratili jednog jutra. Šalili smo se da je očito netko na taj način uredio dnevnu sobu ni za kakav novac. Došlo je dotle da su jedini ljudi u Herefordu koji još nisu vidjeli našu priredbu bile članice Ţenskog instituta. Gosti bi postavljali neka doista budalasta pitanja. – Koliko stoje vaše rukavice? – upitali su me jednom zgodom. – 114 funti – rekao sam, bubnuvši tu brojku kao grom iz vedra neba. – Šiling amo ili tamo. Došli smo u fazu kad smo iz dosade počeli jedan drugom izvoditi štosove. Jedan od boljih zbio se za jedne izloţbe, prilikom koje su sva vozila izvučena iz hangara, a oruţje i oprema izloţeni za razgledavanje. Po jedan član ekipe pritom bi govorio o opremi i zadacima. Zapalo me da predajem o jurišnicima, pa sam pripremio svoj štand; prikupio sam svu odjeću, tjelesni oklop, opremu za spuštanje niz uţe,

sav mogući materijal i oruţje koje bi ponio neki pripadnik jurišne grupe. Uza me stajao je Debeli, odjeven i opremljen za zadatak; kad bih govorio o nekom oruţju, on bi ga izvukao i pokazao. Svi su promatrali; bilo je prilično dojmljivo. Debeli je izvukao svoj pištolj, pa sačmaricu, a onda su se sa svih mogućih mjesta stali pojavljivati noţevi i ostale takve stvarčice. Nešto ranije toga istog dana prišao sam bio izlogu snajperske grupe kad uz njega nije bilo nikoga pa im među izloške stavio tenisku loptu. Kad Eno počne pripovijedati o raznim vrstama streljiva, bilo bi ga zgodno vidjeti kako se izvlači iz dreka. Vrativši se, nisam ni opazio da su i mene sredili. Lupetao sam dalje i odjednom usred svoga štanda ugledao staru cipelu. Na drugim su se štandovima svi hvatali za trbuh. Pukovnijski su me glavonje ruţno gledali; uopće ih nisam impresionirao. Prešao sam na prikazivanje oruţja, kad tamo, usred naoruţanja, pištolj na vodu. Nisam se mogao zajebavati. Srećom, nitko nije upitao čemu to sluţi, jer bih morao podići pištolj i reći ´Za pucanje po ljudima´ te ga pošpricati. Jednog znamenitog dana u Hereford su stigli princ i princeza od Walesa i vojvotkinja od Yorka. Svrha ovog posjeta bila je upoznavanje s Pukovnijom, da bi, u slučaju da vrag odnese šalu, znali što mogu očekivati kad dojure momci koji će ih spašavati. No ovo je bilo i zabavno. Ugodan dan za nas. Takav je dan i za njih bio ugodan – mogli su odahnuti od novinara i silnih rukovanja, skupljanja cvijeća i nevezanih razgovora s Jonathanom Dimblebvjem. Jedna od demonstracija što smo im upriličili prikazivala je kako kradomice moţemo ući u zgradu i u potpunoj tami doći do talaca. Sjedili su u jednoj od velikih soba kuće za borbu izbliza i slušali objašnjenja o našim vjeţbama: – Kao što vidite, moţemo kontrolirati jačinu svjetla, od najjačeg do potpune tame. Svjetla su se sada zgasila. – Katkad ekipa mora operirati u potpunom mraku jer moţda nema struje ili pak teroristi kontroliraju rasvjetu. Nastupali smo s navučenim naočalama za promatranje u mraku. To je kao da gledaš negativ toniran u zeleno. Naočale su pruţale iskrivljenu sliku; ako si nakanio posegnuti za nečim, mogao si pogriješiti dvatri centimetra, pa je za to trebalo stalno vjeţbati. Kad smo se uspinjali, trebali smo produţiti korake da se ne bismo spoticali; kad smo pak koračali, oprezno bismo spuštali stopalo te onda k njemu privlačili drugo, da .bismo se potom paţljivo spustili i onda nastavili na isti način.

Kojiput nisam mogao čuti što radim; pokušavao sam disati suspregnuto; čak je i zuj aparata za noćno promatranje, slabašan frjuk, zvučao zastrašujuće – zato što je zujao tik do mene. Paţljivo i oprezno, bez ţurbe, polako smo se primaknuli stolu za kojim su sjedili; sve smo vrijeme razmišljali što će se dogoditi ako zabrljamo – smatrali su nas, naime, prvorazrednim operativcima. Svjetla su se upalila, a nad kraljevskim je posjetiteljima stajala jurišna grupa u punoj ratnoj spremi sa MP5SD– ima, trudeći se da diše što normalnije i izgleda što leţernije. Upravo im se ta leţernost najviše svidjela. Inscenirali smo toboţnju opsadu, kako bismo upoznali članove kraljevske obitelji s postupcima koje ćemo poduzeti u slučaju stvarnog terorističkog napada. Vjeţbe su bile vrlo realistične i nisu se uvijek odvijale prema planu. Prilikom jedne demonstracije koncentriranog napada kraljevsko je društvo u range roverima sudjelovalo kao dio nastupajućih snaga; promatrali su kako se jedna grupa hitro konopcima spušta iz helikoptera na krov. Aguste su se brujeći spuštale, mnogo se pucalo, odvijao se veliki masovni napad na veleposlanstvo. Odjednom, dok se helikopter dizao da odleti, iz njega je ispao momak u crnoj odori te s dvadesetak metara pao na krov; tijelo mu je od pogleda skrivao tri metra visok obodni zid. Dečki su rekli kako su čuli princa Charlesa kako je rekao: – Boţe dragi, čovjek je poginuo! Gotovo istog trena ono što je trebalo biti truplo skočilo je na noge, otreslo sa sebe prašinu i nastavilo izvršavati svoju zadaću. Svi su se zgledali otvorenih usta. Nešto kasnije istoga dana Pukovnija je postala modni inovator. Diana je trebala biti u prostoriji u kojoj će se aktivirati bombe za zasljepljivanje. Te su bombe gadne; namijenjene su dezorijentiranju ljudi, a učinak im je takav da ti dođe da se samo sklupčaš i čekaš mamu da dođe i izbavi te. Kad je bomba prasnula, Diana se okrenula, a jedna ju je raketa pogodila u glavu. Osjetio se vonj spaljene kose i laka, a naše vojne mirovine kao da su se odjednom zaljuljale. Jedina trajna šteta dogodila se njezinoj kosi, koja je bila gadno sprljena. Nekoliko dana kasnije mediji i komentatori kraljevske mode primijetili su da Diana odjednom ima novu, kraću frizuru. Ni o kakvoj odšteti nije moglo biti govora. Potpisali su bili odreknuće od tuţbi, koje se sada nalazi u Spomensobi eskadrona B: ´Ni jedan pripadnik

eskadrona B neće biti bačen u Tower ako na demonstracijama nešto pođe po zlu.´ Nitko – a najmanje netko od ostalih pripadnika Pukovnije – nije mogao dokučiti što se dogodilo s momkom koji je ispao iz helikoptera. Pravu istinu o Supermanu doznali smo tek kasnije u klubu. Nitko, osim ekipe u helikopteru, nije znao da se dečko već ranije sakrio iza onog zida. A onda su, u pravom trenutku, momci iz helikoptera izbacili lutku odjevenu u crnu odoru. Uza sve vjeţbe koje su se izvodile po dolasku na odredište, morali smo uvjeţbavati sistem sazivanja i kretanja za mjesto događaja. Ĉesto smo provodili vjeţbe kojima smo različitim ustanovama i pojedincima koji bi se mogli naći u ulozi talaca omogućivali da vjeţbaju svoju ulogu. Gospoda Thatcher odavno je bila simpatizerka Pukovnije. Ne dopustivši Vladi da popusti terorističkim zahtjevima prilikom krize oko veleposlanstva, osobno je uputila ekipu da stvar privede kraju. S pravom su joj mogli dati stalni leţaj u Herefordu – kao da je uvijek bila nazočna. Poštivao sam njezin odrješit nastup, a i to što se smijala šalama. Moţda je bila jedina koja je logorištem hodala sa ţenskom torbicom, no kad bi zagustilo, bila je čvrsta kao svaki muškarac. Bila je u kući za borbe izbliza kad smo jednom nahrupili i sasuli bojno streljivo u mete između kojih je sjedila. Jedan od njezinih pomoćnika sklupčao se na pod. Maggie ga je pogledala i okosila se: – Ustaj, glupane! S raznim policijskim postrojbama proveli smo mnogo koordiniranih akcija. Obavili smo zamašne vjeţbe, u kojima su sudjelovali sviod premijerke nadolje – jer se svakoga trebalo iskušati. Nije bilo dobro da samo vojnici – obični šljakeri – uvjeţbavaju tehniku i kooperaciju s drugim organizacijama ako i ljudi koji sjede u Vladinom centru, primaju informacije i donose odluke također nisu uvjeţbani. Stoga smo izvodili i takve vjeţbe u kojima su oni iz Vladinog centra preuzimali komandu i iz bunkera ispod VVhitehalla upravljali operacijama; namjera nam je bila da gospođu Thatcher i njezinu ekipu, kao i sve ostale njima podloţne, stavimo pod što veći pritisak. Prije nekoliko godina u Sjedinjenim je Drţavama odrţana velika vjeţba, na koju su u ulozi gosta promatrača otišli i neki ljudi iz Pukovnije. Ovaj je događaj bio od nacionalne vaţnosti, pa je u njemu sudjelovalo i Vijeće za nacionalnu sigurnost, predsjednikov odbor nadleţan za vojsku.

Problem je, međutim, nastao zbog toga što se Vijeće zapravo nije okupilo da bi sudjelovalo u toj vjeţbi. Na sastanku koji je kasnije odrţan digao se jedan momak iz Pukovnije i rekao: – Vjeţba je bila izvrsna. Različite su organizacije radile zajednički i svi su problemčići sada izglađeni. Međutim, gdje je bio predsjednik? – Predsjednik i njegovi savjetnici su ti koji moraju donositi odluke i problemi moraju pogoditi i njih baš kao i sve ostale. U Ujedinjenom Kraljevstvu svi, od premijerke nadolje, upoznati su s problemom istodobno kad i mi te moraju donositi odluke. Stoga se ovdje ne radi samo o tome da SAS nekom ispraši tur, nego da svi zajedno rade na istom cilju – sporazumnoj predaji. Zadnje što bi itko od nas ţelio jest postavljanje eksploziva po zgradama i napadi uz pucnjavu po ljudimaili pak, još gore, po nama. To je pogibeljno. Nitko ne cupka od nestrpljenja da ode na takav zadatak; tu bi se moglo i poginuti. Međutim, ako se mora, onda u redu, pošteno, idemo, pa ako su ljudi koji izdaju naredbe, sve do razine Vlade, prošli sve ove delikatne situacije, onda momci imaju bar to zadovoljstvo da su odluku donijeli ljudi s iskustvom. Najednom sam se zadatku našao u tridesetominutnoj ekipi. Zatekao sam se u kupovini u gradu, kadli se oglasio pager. U to sam vrijeme imao yamahu od 250 cc; ovom sam se prilikom oprezno prevezao preko mosta. Kad sam se uvezao, sva su hangarska vrata već bila otvorena, a vozila su se, ukrcaja radi, kretala prema bunkeru sa streljivom. Ondje će biti vrlo ţivo, jer će dečki ukrcavati u kamione svoju prtljagu u kojoj se nalazi sve što bi jedan jurišnik mogao poţeljeti. Sve je bilo postavljeno iza kamiona i spremno za pokret u bilo koji čas. Kad su svi ukrcali svu svoju opremu, otišli smo u zajedničku prostoriju da saznamo što se zbiva. Svi smo griskali čips, osim Ćele, koji je svoju tjednu porciju čuvao za svoje klince. Ĉudno, no čips kao da je uvijek bio onaj najgroznijeg okusa, na primjer račji koktel. Moţda je vojska sklopila takav ugovor sa Smithom ili je glavni kuhar bio sklon šalama. U prostoriju je ušao četni i rekao: – Prije otprilike jedan sat pozvali smo četiri čovjeka, među njima i jednog zamjenika zapovjednika, na put onkraj mora. Upravo smo primili još jedan poziv, Andy. Tebe ovdje imenujem trećim čovjekom. Upoznao nas je sa situacijom. – Izraelsko trgovačko povjerenstvo odrţavalo je sastanak na koordinati 632456, list karte 135. Jutros je u zgradu prodro Islamski

dţihad, koji sada drţi taoce. Spremni smo za akciju i čekamo zapovijed za pokret. Zapovjednik i njegova grupa već su otišli sa 109 (helikopter agusta). Steve s drugom stodevetkom čeka zamjenika zapovjednika i zapovjednika snajperista. Mi ostali čekat ćemo naredbu za pokret. Stisnuto me u prsima dok smo se vozili prema platformi za helikopter; u normalnim okolnostima ne bi mi bili dodijelili posao trećeg čovjeka, ne barem do idućeg putovanja. Osjećao sam se počašćenim, ali i uplašenim. Nisam ţelio zajebati stvar. Drugi val špija (osoblja Obavještajne sluţbe) čekao nas je uz 109. Od opsade kod Prince´s Gatea, kad su demonstrirali vrijednost dobre i točne obavještajne sluţbe, bili su sastavni dio svake operacije. U pripremama konkretnog napada specijalisti MI5 bili su zaduţeni za bušenje rupa u zidovima i postavljanje sićušnih mikrofona i kamera kojima će se precizno utvrditi tko je i gdje je tko u zgradi. No informacije o konstrukciji zgrade bile su posve nedostatne, a zidovi su, pokazalo se, bili predebeli da bi se kroz njih prodrlo sondama. Zbog toga dečki, premda u posjedu modela same zgrade, nisu točno znali gdje se nalaze teroristi. Od tada je Pukovnija uredila veliku kompjutorsku bazu podataka, koja je sadrţavala takve bitne informacije kao što su debljina zidova i vrata u zgradama koje bi mogle postati objekti terorističkih napada, kao i nacrte svih vojnih i civilnih zrakoplova. Kompjutor je bio prijenosan, pa smo ga mogli ponijeti sa sobom na mjesto incidenta te doći do informacija. Ako smo se, na primjer, pripremali za neki hotel, na ekranu bismo dobili trodimenzionalnu sliku njegove unutrašnjosti. Njoj su se mogli dodati podaci o broju i rasporedu ljudi u zgradi do kojih bismo došli naknadno. Kompjutoru su se mogle predloţiti i varijante kretanja kroz zgradu. Ako u bazi podataka ne bi bilo nacrta zgrade, mogli smo utipkati podatke o konstrukciji vanjskih zidova, broju prozora i rasporedu raznih prostorija. Kompjutor bi potom ´konstruirao´ unutrašnjost, odredio faktor vjerojatnosti točnosti, prilagođujući i jedno i drugo novopridošlim informacijama. Ĉinilo se da špije imaju svaki nacrt, crteţ ili sliku svakog postojećeg broda, zrakoplova ili zgrade. Rado sam se sa Steveom vozio helikopterom, sve dok on ne bi počeo pričati o squashu. Ludovao je za tim sportom, a što je bilo najgore, dobro mu je i išao. Squash je u Pukovniji bio vrlo omiljen; u doba objeda igrališta su izgledala kao poprište nekog vaţnog turnira. Spustili smo se pokraj druge stodevetke. Odmah nam je prišao

jedan od špijuna koji će nas odvesti na pričuvni poloţaj. – Nije onakav kakav bismo ţeljeli, ali će posluţiti svrsi – kazao je. Putem donde prošli smo pokraj brojnih policajaca, vatrogasaca i sanitetskog osoblja, sa svojim vozilima i svojim posebnim zadacima. Pokazalo se da se pričuvni poloţaj sastoji od dviju velikih prostorija u jednoj staroj sporednoj zgradi, koja je posluţila kao kontrolno mjesto incidenta. Prostorije su bile manjeviše zapuštene, s betonskim podovima i paučinom na spojevima zidova te vlaţnim, zagušljivim zadahom mačje mokraće, ali su bar imale električnu struju. U jednom su se kutu nalazila dva šekreta s visoko podignutim kotlićima i zahrđalim metalnim lančićima. Obje prostorije mora da su bile 25 metara na 20; zgradu je na dva dijela presijecao središnji zid s dvojim vratima. Prvo nam je bilo da se nađemo s Jackom, zapovjednikom eskadrona. Lako ga je bilo uočiti – bio je visok, vrlo širok, a svojim bi nosom zasjenio i nos generala De Gaullea. – Ovo je područje za instruktaţu – kazao je. – Za susjednim će vratima biti administracija. Vozila IA smjestit će se na onaj tvrdi teren zdesna, a sve ostalo na travnjak. Nikom drugom neće se dopustiti parkiranje pokraj borbenih vozila, a ondje će se onemogućiti i svaki meteţ. Na području predviđenom za instruktaţu prednje su grupe špija i vezista sređivale svoje stvari. Na dugačkom redu dvometarskih stolova nalazile su se ploče na kojima će se uskoro naći slike objekta, kao i X– ovaca (terorista) i Yankeeja (talaca). Kako je policija davala dodatne informacije, tako su pred nama rasli nacrti zgrade. Iščekujući dolazak svoje grupe za podršku, Steve i Jerry, drugi pilot, postupili su pametno – uz čaj su raspredali o squashu. – Hajd´mo u glavni stoţer po dozvolu, pa da odemo naprijed i pogledamo objekt – rekao sam. U glavnu sam zgradu otišao sa zapovjednikom i Bobom, zapovjednikom snajperske ekipe. Bob je bio prvi pripadnik Pukovnije kojega sam vidio u Crossmaglenu. Odonda je promaknut u narednika. Ĉini se da je palača bila renovirana i pretvorena u konferencijski centar, slično kao i objekt koji je bio udaljen otprilike kilometar. Bila je vrlo otmjena s debelim sagovima, krasnim namještajem od drveta i koţe te divnim središnjim stubištem. Podsjetila me na poprište snimanja filma: sav je Guccijev namještaj sklonjen u stranu, maskirnom vrpcom

fiksirane ţice protezale su se po podu i penjale stubištem, telefoni su zvonili, policajci i ţene hrlili su posvuda, a sve je vrvjelo ljudima u civilnim odijelima koji su, kao i mi, imali na jaknama pričvršćene iskaznice. Svaki mali sektor imao je vlastito osiguranje. Da bismo iz našeg pričuvnog poloţaja izišli i ušli u neki drugi, morali smo proći kroz policijsku kontrolu. Špije su na nas prikopčale propusnice. U glavnoj je zgradi bilo mjesta za koja su nam trebale i dodatne dozvole. Vladao je kaos; sve je još uvijek bilo nesređeno. Zapovjednik nas je upoznao s policisticom koja je bila jedna od glavešina. Pozvala je isturenu kontrolnu točku i rekla: – Naši vam prijatelji stiţu u posjet. S Bobom i Jackom vratio sam se u instruktaţu i ugledao dva pilota. Završile su pripovijesti o squashu i oni su sada promatrali neke netom pristigle zračne snimke. Steve je odlučio izvaditi lulu i polako poubijati sve ostale. Svaki put kad bi je odloţio, lula bi se ugasila, pa ju je morao ponovno paliti, stvarajući nad sobom prave oblačine dima. Zapovjednik eskadrona i ja uzeli smo svaki po jedan radio i na brzinu provjerili aparature – ´Jedan, dva, jedan, dva´ – a onda pošli prema unutrašnjem osiguranju. Svi su radiouređaji bili zaštićeni od neovlaštenog prisluškivanja. Putem smo se na tri točke morali zaustaviti i podvrgnuti kontroli. Kad smo napokon stigli, ţeljeli smo se što više pribliţiti objektu. Zapovjednik je počeo razmišljati o varijantama, o tome na koji će način dovesti svoje ekipe na odredište te o tome što ţeli da se dogodi kad se oni ondje nađu. U ovim smo fazama imali prednost u odnosu na teroriste. Bob je tragao za najboljim poloţajima za svoje snajperiste. Njih je, zbog maskiranja. trebalo postaviti što je moguće dalje, ali opet dovoljno blizu da odigraju ulogu koja im je namijenjena. Što se mene tiče. ja sam traţio najbolji put kojim ću uvesti ekipu i kontrolirati objekt trideset minuta nakon njihova dolaska, a to i jest posao trećeg čovjeka. Došli smo do kontrolne točke, skupine policijskih prijenosnih kabina, od kojih je svaka bila obavljena vrpcom s crnobijelim kockicama. Nije prošlo mnogo vremena od kiše, pa su nam stoga cipele bile blatne. Pri ulasku nastojao sam ih što bolje otrti. Unutrašnjost prijenosnih kabina vrlo je spartanska i ledena, usprkos dvjema ţicama električnoga grijala – novac poreznih

obveznika ovdje se ne razbacuje na ekstravagancije. Osjećao se miris kave, cigareta i vonj prašine koja sagorijeva pri prvoj uporabi električne grijalice. Prozori su bili zamagljeni od pare; valjalo ih je brisati da bi se kroz njih vidjelo. Kad god bi se netko pomaknuo, kabina bi se zanjihala; još je nisu bili fiksirali. U njoj su se nalazili pregovarači i sva sila policajaca. Na skici su nam pokazali određena područja, a potom nas otpratili do najbliţeg policijskog snajperista. Dečko je bio vrlo ogorčen. Bilo je hladno i vlaţno, a on je leţao u blatu na jednoj jedinoj prostirci koja se dala smotati. – Ĉitav sat čekam smjenu – rekao je. – Što si vidio? – Baš ništa. Kad smo stigli, svi su zastori bili navučeni i nigdje se ništa nije pomaknulo. Rekao sam: – Ako su zastori isti kao i oni u glavnoj kući, ni mi večeras nećemo moći vidjeti ne znam što. Zadrţali smo se otprilike jedan sat, motajući se oko kuće što smo više mogli. Zurio sam kroz dalekozor, pomno razgledajući objekt. Zgrada je bila velika, četvrtasta, vrlo izrazitih linija, vrlo slična zgradi same palače. Na pročelju je imala velika dvostruka vrata i prozore s obiju strana prizemlja. Iznad njih su se na dva gornja kata nalazila po tri prozora. Krov je bio ravan s malim, pedesetak centimetara visokim, rubnim zidom, no opazio sam i dva velika krovna prozora. Do kuće je vodio pošljunčani privoz, koji se otvarao na dvije strane; sa straţnje su se strane nalazile neke sporedne zgrade i garaţe. Riječdvije sa Steveom i špijom, i ja ću biti spreman. Vratio sam se u blato, ţaleći što nisam ponio visoke čizme. Stojeći blizu poloţaja na kojem će se uskoro postaviti snajperi, s lijepim pogledom na zgradu, na brzinu sam procijenio kako ću provesti IA. Zbog udaljenosti između pričuvnog poloţaja i objekta morat ćemo se prebaciti vozilima. Kad stignemo dovde, hoćemo li se tada pješice ubaciti do zgrade? Ne, previše je otvorena prostora između zaklona i objekta. Tu i tamo po ovom je prostranom parkovnom području bilo šumaraka i poneka ţivica, ali najbliţi zaklon predstavljao je niz zgradica dolje pri dnu privoza. Trk do njih bio je predug, svi bi bili izloţeni i vjerojatno bi razotkrio čitavu operaciju. Stoga se stvar morala obaviti na jedan od ovih dvaju načina: svi helikopterom ili svi vozilima – ili pak u kombinaciji ovoga dvoga. Imali smo dvije stodevetice; svaka je mogla ponijeti najviše šestoricu

dečki, što znači da na cilj nisu mogle dopremiti sve ljudstvo. Ţelio sam na kući istodobno napasti što je moguće veći broj točaka, kako oni unutra ne bi imali vremena za reakciju, pa se stoga trebalo prikloniti kombiniranoj akciji vozila i helikoptera, ovisno o najnovijim informacijama u određenom vremenu. Nakon prave sportske voţnje po M6, počeli su pristizati prvi kamioni. Kad su svi stigli, rečeno im je gdje je pričuvni poloţaj i gdje će rasprostrijeti svoju opremu. Uskoro se stvorio dug niz uredno poslaganih deka; po njima je poslagana sva oprema iskrcana iz kamiona. Dečki su iz futrola razmotali MP5SD i welrode, kao i sjekire, pajsere, čekiće, štitove, poluštitove, oklope za tijelo, rasklopne ljestve. Jedini kamion koji nisu ispraznili bio je onaj prepun eksploziva, komadića drveta i polistirena za izradu naboja. Znali su gdje će spavati – na pričuvnom poloţaju. Sada ih je zanimalo samo to gdje su zahodi i gdje bi mogli doći do čaja. Dolaskom ekipe prostor za instruktaţu je ţivnuo. Kao da su se posvuda iskušavali kabeli, radiouređaji i telefoni. Sjedio sam uz ploču za označavanje, dijeleći oznake vozilima i upućujući dečke kamo će odvesti vozila i što im je činiti kad stignu na odredište. Što više stvari ostavim napismeno prije no što izdam formalnu naredbu, to će mi biti lakše, jer će svima bar donekle biti poznato što trebaju raditi. Dok sam tako zapisivao, ljudi su prilazili i navirivali mi se preko ramena: – Koliko je vozila potrebno? – Trebam dva range rovera i dva konopca. Bob je na teren izveo prvu dvojicu svojih snajperista te im pokazao gdje im je poloţaj; informacije će nam početi dostavljati čim stignu na lice mjesta. Za razliku od policijskih, naši su snajperisti imali zbilja dobru opremu. Imali su ne samo radno odijelo i prostirku nego i kamuflaţni borbeni kombinezon napravljen od Gore Texa i podstavljen perjem, u kojem je bilo nevjerojatno ugodno. Ispod njega morali su samo navući trenirku, pa su. ako se mora, mogli u njemu čitav dan preleţati u guţvi. Jedini mali nedostatak bio je taj što je ova odjeća bila omašna; odotrag su izgledali dao dva Michelinova čovjeka koja se udaljuju puteljkom. No toplina odjeće i te kako će im dobro doći; vrijeme je i dalje bilo mutno i oblačno, studeni zimski dan koji prodire i kroz najmanji otvor na odjeći. Sada sam obavio razgovor sa Steveom i špijom, pa sam bio spreman da popunim ploču i presvučeni se.

Ekipa je sada znala vremenske odrednice i kako će otprilike glasiti naredbe, kao i to koja se vozila moraju pripremiti. Uz to, ekipa zaduţena za način ulaska pratila je obavijesti koje je dostavljala policija. Povezali su se i s vezistima, upoznavši se na brzinu s njihovim podacima i planovima. Zatim su se latili izradbe eksploziva kojim će skršiti dvostruko ustakljene i plastikom uokvirene prozore. Sve je sada ţivnulo, svi su bili zaokupljeni nekim svojim malim svijetom. Ekipa je sređivala opremu. Svi su ulazili i izlazili, još uvijek u trapericama. Vezisti su sjedili za svojim uređajima i čavrljali. I oni su bili u trapericama i odjeći za štrapac. Prilikom operacije jurišnici nose tri sloja odjeće: nezapaljivo rublje, slično onome što ga nose vozači na automobilskim utrkama, odjeću za nuklearnobiološkokemijsku zaštitu, koja će ih štititi od plinova koje ćemo upotrijebiti, i crni vatrostalni kombinezon. Na to još idu cipelevisoke, čvrste tenisice, koje su izvrsne i u padobranstvu. Na se sam stavio i uprtače; na njima je o polovici desne natkoljenice bio moj devetmilimetarski pištolj Sig. Trebao sam samo spustiti ruku i u njoj bi se našao drţak pištolja. Na lijevoj sam nozi nosio okvire za MP5 i Sig, također o polovici bedra. U trenutku me oblio znoj; da bude još toplije, navukao sam pancirku. Sada sam i ja izgledao kao Michelinov čovjek. Povrh svega ovoga dolazio je još borbeni prsluk: u njemu je bio moj radio sa slušalicom i laringofon – neki su dečki upotrebljavali mikrofon koji se stavlja u masku, ali ja ga nisam volio – eksplozivi, prvi zavoj, noţ, sjekira, bombe za zasljepljivanje, plus sve ono što određeni zadatak zahtijeva. Nosio sam Heckler & Koch, MP5, 9– milimetarsko poluautomatsko i automatsko oruţje velike moći. Osnovnim jurišnićkim oruţjem postalo je zbog svoga zatvorenog zatvarača, što znači da smo metak u zatvaraču imali spreman za opaljivanje s mehanizmom u prednjem poloţaju – slično kao kod automatske puške ili armalitea. Većina malih strojnica radi na principu povratne sile barutnih plinova, što će reći da mehanizam dolazi u prednji poloţaj da okine metak, a onda ga potom plinovi vraćaju natrag, gdje ostaje do ponovnog povlačenja okidača. Heckler & Koch je pouzdaniji i ima izvrstan reţim vatre. A iznad svega je britanski, jer su Heckler i Koch dio britanskog svemirskog programa. Druga odlika automata MP5 jest da se iz njega mogu ispaljivati i

rafali od tri metka, pa tako kad god pritisneš okidač, izlete tri metka. Popustiš, pritisneš ga ponovno i opet će ispaliti tri metka. To je onih tri do pet metaka koji su kod automatskog oruţja najdjelotvorniji. Pričvršćena reflektorica na oruţju ugođena je tako da se njezina zraka moţe koristiti i za ciljanja i za prodiranje kroz tamu i dim. Budući da je ona izvrsno pomagalo pri gađanju, ja sam je koristio i danju. Uz pomoć sićušnih vijaka i navrtaka moglo je se okretati; naštimaš je tako da znaš da će, ako njome osvijetliš cilj na stanovitoj udaljenosti, metci letjeti više ili niţe od cilja na točno određenom razmaku. U mračnoj sobi reflektorice maglite imaju i izvrstan zasljepljujući učinak na ljude koje se napada. Dva sam okvira stavio na oruţje – jedan sam usadio u automat, a drugi montirao na prvi, kako u guţvi ne bih morao posezati za onime na uprtačima. Oruţje je visjelo o remenu prebačenom preko prsiju, da bih se bez brige mogao penjati po zgradama, iskakati iz vozila i raditi sve što htjednem. Bila je to jedna od rijetkih prilika kad se u Pukovniji nosilo oruţje o remenu. U zadnjem ću trenutku navući koţnate rukavice i zaštitnu masku; dotad ću već, ovako pojastučenih ramena i prsnog koša kao Arnie u Terminatoru, biti sav u znoju. Budem li te sreće, moglo bi me zapasti da nosim Barclaycard, potkraćenu pumpericu sačmaricu bez kundaka; iz nje se ispaljuje Hattonova kugla, kojom se izvaljuju vrata s baglama, a da pritom nitko u sobi ne bude ozlijeđen. Oruţje je dobilo ime po reklami – ´Barclavcard (Barclaveva kartica) otvara sva vrata!´ Isprva smo je dobivali u posebnoj futroli, no to se pokazalo nespretnim; dečki su je najčešće drţali vezanu uzicom o boku. Za moje je komande prostorija za sastanke namještena sklopivim platnenim, vojnim stolcima iz kamiona. Neki su dečki sjedili, neki pak stajali. Ljudi su izlazili i ulazili, a iz pozadine su do mene dopirali glasovi s radiouređaja. Okupili su se oko ploče pa sam im izdao svoje IA naredbe, drţeći u jednoj ruci bijelu plastičnu šalicu, a u drugoj gnjecavo pecivo. Ispred nas nalazili su se planovi zgrade iz svih kutova, kao i zračne fotografije i nacrti. Bila je ovo jedna od onih prilika u kojoj nije bilo vremena za razmjenu mišljenja. Nije bilo mjesta ni za kakve rasprave. Rekao sam: – Ovo su naredbe za izravnu akciju, koja slijedi odmah nakon samih naredbi. – Poprište. Zgrada ima tri kata. Na prednjoj su strani glavna

dvostruka vrata od debela stakla s plastičnim okvirom. Zastrta su stolnjacima, da ne moţemo gledati unutra. Do njih se na obje strane nalazi po jedan prozor, a tako je i na svakom katu. Svi su prozori dvostruko ostakljeni i s plastičnim okvirom. Na svim prozorima u zgradi navučeni su zastori. Od glavnog ulaza diţe se središnje stubište sa dva niza stuba po svakom katu. Na krovu su svjetlarnici koji se otvaraju na glavni hodnik najgornjega kata. Kad završim s naredbama, pogledajte planove i upoznajte se s ostalim vanjskim dijelom kuće. Ovog trena zanima nas samo pročelje. – Situacija. Prije šest sati pripadnici Islamskog dţihada zauzeli su zgradu u kojoj se odrţava konferencija pod pokroviteljstvom Ţidovskog trgovačkog povjerenstva. Zahtijevaju oslobađanje petorice članova svoje grupe koji se zbog pokušaja bombaškog napada na izraelsko veleposlanstvo nalaze u zatvoru Parkhurst. Ĉini se da imamo šest X – ova i otprilike dvadeset i sedam Yankeeja. – Zasad još nemamo nikakvih slika ni obavijesti o bilo kome, osim o jednom X– u, X– u Jedan. Riječ je o ţeni. Prema njezinu glasu, zaključujemo da ima oko dvadeset i pet godina; prema jakom naglasku, drţi se da je iz sjeverne Palestine. Njezin engleski/američki je dobar. Sve upućuje na to da je grupa razdvojila Yankeeje i razmjestila ih po čitavoj zgradi. Oruţje nije viđeno, ali se opravdano pretpostavlja da imaju auto matsko oruţje. – Posljednji rokovi. Pregovori se vode od 10,00. Prvi rok je za četrdeset i pet minuta, dakle u 16,00. Ţele razgovarati s jednim od svojih koji se nalazi u Parkhurstu. Zatim sam izloţio sam zadatak, što se uvijek izriče dvaput: – Zadatak. Izbaviti taoce, izbaviti taoce. – Provedba. Jurišna grupa. Crveni Jedan i Jedan Alfa, vi ćete se konopcem spustiti na krov i nasilno ući kroz svjetlarnik. Vaš KLD (krajnja linija djelovanja) jest najviši kat. Ţelim da se čovjek za vezu na prvom odmorištu sastane sa Dva i Dva Alfa. Steve, s koje ćete strane prilaziti vas dvojica? – Sa sjeverozapada duţ linije stabala, a onda nisko preko perivoja. – U redu. Kamionima će trebati dvadeset sekundi da stignu do cilja – pa uzmeš li ti, dakle, trideset sekundi do cilja, doći ćemo zajedno. – Dva i Dva Alfa, vi ćete nasilno ući kroz dva prozora na srednjoj etaţi. Dvojka dolazi do lijevog prozora na pozivnom znaku Tango Jedan (range rover). Dva Alfa na pozivnom znaku Tango Dva do desnog. Vaš

KLD je srednja etaţa. Ţelim da se ljudi za vezu povezu s Jedan Alfa i da se spuste na prvo odmorište stuba, gdje će se naći sa Tri i Tri Alfa. – Tri – to sam ja – i Tri Alfa upast će na ulazna dvostruka vrata. Tri će ići ulijevo na pozivnom znaku Tango Jedan, a Tri Alfa udesno na pozivnom znaku Tango Dva. – Snajperska grupa. Sierra Jedan i Dva, vi trebate pokrivati pozivne znakove za njihova kretanja iz unutrašnjeg kruga. – Sierra Tri i Ĉetiri, vi se morate prebaciti naprijed iz kruga unutrašnjeg ulaza. Po obavljenom upadu morate se prebaciti naprijed. – Odjel za opskrbu streljivom i bolničar. Idete naprijed na zahtjev. Pozivni znak Tri sastat će se s vama na glavnom ulazu. – Tango Jedan i Tango Dva, ţelim da se s ove polazne crte sjurite – kazao sam pokazujući na karti. – Kad zađete za ugao, sjuritćete se do zgrade. Udaljenost je otprilike 150 metara. Kad dospijete do cilja, štitit ćete ekipe te po potrebi zamijeniti nastradale – a ako to nebude potrebno, postajete dio momčadi koja prihvaća taoce. Bude li od stupanja od roka, odvest ću vas naprijed da vidite trasu. Ima li pitanja? Nije ih bilo. – Tempiranje. Nakon ovih naredbi ţelim da ekipe pogledaju planove i da se pripreme. U 15,35 IA je spremna. Prvi krajnji rok je u 16,00. – Grupa koja ide u kamionima. U 15,50 svi trebaju biti u kamionima, potpuno spremni, izuzev maski. Tada ćemo se polako odvesti na početnu liniju. Tango Jedan će voziti prvi, a ja ću vam pokazati put. Ekipa će biti u borbenoj spremnosti na startnoj crti u 15,55. Helikopterska grupa. U 15,55 trebate biti u letjelici, elisa se treba vrtjeti. Steve, ako ti se ne naredi drukčije, završavaš u 16,10. Pitanja? Nema? Evo, gotovi smo. Završivši s formalnostima, porazgovarao sam sa svojom ekipom, pretresavši još jednom plan. – Dave, ti otvaraš prolaz. Ja ću ući kao broj Jedan, Tim Dva, Debeli Tri i Dave kao Ĉetiri. Kad očistimo hodnik, ići ćemo ulijevo i zauzeti veliku sobu, pa onda ovu ovdje uz stubište. Kad sve očistimo, ţelim da se ti, Time, poveţeš s Tri Alfa u dnu stubišta, zatim da se probiješ do prvog odmorišta i sastaneš s Dvojkom. Ima li pitanja? Do bro, sredimo svoje krpice i ukrcajmo se!

Bilo je to sve što je trebalo reći, jer su ostalo svi znali. } Izišli smo iz prostorije za instruktaţu i otišli do dva range rovera, Tango Jedan i Tango Dva, koji će nas prevesti do cilja. – Halo Alfa, ovdje Tri – rekao sam preko radioveze. – Tango Jedan i Tango Dva kreću na polaznu crtu. Prijem. – Alfa. Primljeno, krećete na polaznu crtu. Alfa je bio koordinacijski pozivni znak naše baze, koja će biti u instruktaţi i u kojoj će raditi vezist. Alfa Jedan bio je zapovjednik. Dečki je na vozilu bilo posvuda. Don, vozač, vidio je samo par crnih nogu nekoga iz moje ekipe koji će ići u zauzimanje prvoga kata. Dok smo se pod policijskom pratnjom kretali prema polaznoj crti, čuo sam kako se helikopterske elise počinju okretati. Iz range rovera izišao sam na uglu niza zgrada. Gledao sam kako dečki stavljaju zaštitne maske i ´provjeravaju pukotinu´ – neznatno povlače mehanizam za okidanje na automatu da se uvjere je li metak spreman za ispaljivanje. Dvojica vozača hitro su izbila na ugao i zalegla potrbuške. Jedan se četvrtinom lica i jednim okom navirio da pogleda privoz i u svijesti stvori sliku rute kojom će voziti. Ĉim je vozač Tango Jedan promotrio put, odmaknuo se, da bi isto izviđanje obavio i njegov kolega. – Alfa, ovdje Tri. Dva i Tri su spremni, prijem. – Alfa, primljeno. Jedan, potvrdi. – Jedan je spreman. Prekidam – odgovorio je pilot. U pozadini njegove poruke čuo sam okretanje rotora. Vjerojatno je zapovjednik eskadrona zajedno sa šefom policije slušao radio, objašnjavajući sve što radimo i potvrđujući da je IA spremna. Ako X– ovi počnu ubijati Yankeeje, policija će. a ne mi. odlučiti o našem nastupu. Tu smo da bismo civilnim vlastima pruţili vojnu pomoć, i to je sve. Ĉitava je ekipa sjedila u kamionima i helikopterima, slušajući radio i čekajući posljednji rok. Motori i rotori bili su u pogonu. Bliţio se rok. Snajperisti su napeto promatrali i osluškivali. – Alfa, Sierra Jedan, na Bijelom Jedan Jedan vika i kretanje – čulo se. Svi prozori i vrata imali su svoju boju i broj. Znao sam da se ovo odnosi na krajnji lijevi donji prozor. – Alfa, primljeno. Vika i kretanje na Bijelom Jedan Jedan. Ĉitava je ekipa ovo čula na svojim radiouredajima.

– Alfa, Sierra Jedan. Bijeli Jedan Jedan otvara se, čekajte...čekajte...tu je jedan X– ovac, najvjerojatnije muškarac. Crna skijaška maska i zelena vojnička jakna. Drţi AK...čekajte...viče i pokazuje prema kontroliranoj zoni. Prijem. – Alfa, primljeno. Kraj za tebe. Tango Jedan, potvrdi. – Tango Jedan. – Tango Dva? – Tango Dva. – Jedan? – Jedan, potvrđujem – rekao je Steve. Rotor se i dalje okretao. – Alfa Jedan? – Alfa Jedan, primljeno. Bila je to zadnja prilika za provjeru. Je li mi pištolj u propisnu poloţaju? Je li poklopac futrole na pištolju, da mi oruţje ne ispadne? Jesu li okviri pričvršćeni? Ljudi koji su nosili eksplozivne naboje za prozore i vrata provjeravali su ih, počevši od kapsla. Je li dobro stavljen? Je li dobar i siguran? Zatim je na red dolazilo sve ostalo. Je li detonator dobro postavljen? Je li na detonator dobro postavljen štapin? Je li naboj posve kompletan? Je li maska dobro namještena? Je li brtvilo između maske i kombinezona nepropusno? Nitko ne ţeli osjetiti plin, jer je vrlo bolan. On ne pogađa dišni sustav i oči nego koţu: gadno ţari. Jesu li rukavice čvrsto navučene? Ako su vrećaste, mogao bih imati poteškoća pri izvlačenju pištolja ili pri baratanju s MP5 ili pištoljem. Sve je bilo kako treba. Drţao sam se kamiona čekajući ono ´na svoja mjesta´ pa da krenem. Ĉuli smo: – Halo Jedan i Jedan Alfa, prijeđite na početne poloţaje. Prijem. – Jedan, Jedan Alfa, primljeno, prekidam. Helikopteri su se počeli dizati; u isturenoj kontrolnoj sobi mora da je sve ovo što se zbiva malo usplahirilo šefa policije. Nije prebacio sklopku, pa smo ga čuli kako govori: – Dignite helikoptere da dobijemo na vremenu, pa kad budu nad početnim poloţajem, moţemo ih hitro uputiti na cilj. U isti čas su se preko radija počeli javljati svi snajperisti. – Halo Alfa, ovdje Sierra Jedan. Vika se još pojačala. Pokreti također. Ĉini se da se nešto giba i na Dva Dva, prozoru iznad. Nikoga ne

mogu identificirati, to je tek kretanje. Vidim prozor i zastore koji se miču. Na prozoru se pojavilo neko lice – ne mogu ga odrediti. Prijem. – Da, primljeno. Dečki su iz prsluka izvlačili bombe za zasljepljivanje; kad krenemo, u trenutku kad se budemo pribliţavali objektu, počet ćemo ih bacati, kako bismo izazvali što veći meteţ i strku – što više to bolje. Ţeljeli smo one momke dezorijentirati i uplašiti. Svi su motori bili u pogonu. Svi su ljudi jedva čekali da krenu. Dernjava i vika još su se pojačale; snajperisti su nam dostavljali nove informacije. Mora da su pregovarači mukotrpno razgovarali s onima u zgradi – ako su još imali vezu s njima, odnosno ako su oni ondje još uopće htjeli razgovarati. Razgovarajući s njima, ujedno bi svima oko sebe u glavnom stoţeru akcije govorom tijela prenosili poruke. Za nas u range roverima bilo je u pitanju samo mirovanje izvan vidokruga kamiona, na udaljenosti od dvadeset sekundi. Nitko nije ništa radio; zbog toga što smo bili pod maskama, nismo razgovarali. Zavalio sam se i oborio glavu, osluškujući što se događa. Nisam se ţelio umarati. Samo sam klonuo. Preko sebe imao sam oruţje, bio sam pod opremom – bilo je besmisleno kretati se. Nismo mogli čuti što pregovarači govore, no znao sam da se trude smiriti situaciju. Nije bilo nikakvih izgleda da bi Vlada dopustila otmičarima razgovor sa zatvorenicima u Parthurstu. – Alfa, Sierra Jedan. X se vratio na Bijeli Jedan Jedan. Prozor zatvoren i zastori spušteni. – Alfa. Rok je istekao. Pregovarači su radili svoje; mora da je šef policije bio zadovoljan što su uspješno otklonili prijetnju da će u tri sata biti ubijena dva taoca. – Halo, svima. Ovdje Alfa Jedan. Odgađa se IA. Odgađa se IA. Neka svi potvrde prijem. Svi smo to i učinili, pa svukli maske i ukočili oruţje – ispraznili ga, pa napeli, ne ubacivši metak u leţište. Odvezli smo se natrag pod policijskom pratnjom te promatrali kako se helikopterska ekipa vraća u instruktaţu. Sada je ovdje sve bilo drukčije. Sada su sve špijunske naprave i sva vezistička oprema bile povezane. Bilo je više novih slika i planova zgrade, kao i podataka o električnim instalacijama, cijevima