Andy McNab-Izravna akcija

znam kakve pameti da se zna da će ga oni ugrabiti. A onda, jednog jutra u četiri sata, jedan od deţurnih vezista ţurno je uletio. Upalio je sva svjetla i proderao se: – Dobili smo zapovijed ´spremni´. Počelo je! Traţe da se smjesta pojavite u instruktaţi. Dobra vijest! Navukli smo na sebe nešto i odjurili u sobu za instruktaţu. Simon nas je ondje pozdravio riječima: – Počelo je! Ulazimo u 8,00. Stajao je ondje u hlačicama za trčanje, natikačama i velikoj, prostranoj majici s naočalama koje su se nakrivile od silne jurnjave. – Dobili su lokaciju. Ĉekamo samo da je potvrde. Upravo nam stiţe. Sean je ustao i kazao: – Poslušajte me svi! Naša je akcija ´razbij i zgrabi´. Upravo stiţu zrakoplovci. Ĉim doznamo lokaciju, pogledat ćemo je. Nije vrijeme za zajebanciju. Budemo li na cilj mogli helikopterima, ulazimo izravno na lice mjesta. – Prije nego što počnemo, ţelim vas podsjetiti na pravila. Ne pucajte ni na koga ako taj ne puca po vama ili ako ne ugroţava nečiji ţivot. Ponavljam: ne pucajte ako vam netko ne ugroţava ţivot ili ne do vodi u opasnost ţivot neke druge osobe. Ne ţelimo tamo dolje nikakav OK. Corral, je li jasno? Samo uđite, obavite svoj posao i vratite se u zrakoplov. Zadatak je izvući taoce. Ĉim doznamo lokaciju, pročitat ćemo naredbe. Rečeno nam je da se ova stvar mora obaviti danas. Uredu, uredite se! Bit će ovo zelena opcija. Nije bilo ni tračka uzbuđenja ili napetosti. Nakon tolikih tjedana vjeţbi jedva smo čekali da se ovo završi. Odjenuo sam zeleno rublje i radno odijelo te lagane cipele koje sam nosio na ekipnom. Nećemo svladavati velike udaljenosti; na tlu ćemo se zadrţati moţda pola sata. Preko radnog odijela stavio sam uprtače s deset okvira 7,62. Uzeo sam G3 s preklopnim kundakom, jer ima veću vatrenu moć od bilo čega drugog. U vreću sam stavio MP5. Dođe li do kakvih promjena dok smo u zraku, morao sam biti opskrbljen i za njih. Na leđima sam imao torbicu s dvije litre krvne plazme i četiri kompleta injekcija. Preostali dio ispunili su prvi zavoji i najlonska savitljiva nosila. 0 vratu sam nosio identifikacijsku pločicu i iskaznicu, kroz koju sam ispalio rupicu te provukao špagu i dvije sirete morfija. Teško da bih ih bio primijenio: nije dobro uzeti morfij ako si nastrijeljen u prsa, trbuh ili glavu. A, osim toga, trebali bismo se već vratiti, piti čaj i naručivati

stvari u djutiću prije no što mi ti lijekovi ustrebaju. Vratili smo se u instruktaţu. – Još čekamo – rekao je Sean. Sada su već stigli i svi letači te sam čuo kako se rotori vrte. Ušli su zrakoplovci u letačkim kombinezonima, s pištoljima o uprtačima, nakrcani kartama, papirima i radiouređajima. Sjedili smo. Nakon desetak minuta netko je rekao: – Hajd´mo na čaj! Sean je kazao: – Dobro, jebi ga. Ali hoću da ste samo u kuhinji, spavaonicama ili ovdje. Vezisti su rekli: – Idemo mi, dok se čeka instruktaţa, srediti ove radiouređaje. Provjerili smo da radioveze između nas i helikoptera funkcioniraju. Helikopter će prenositi sve veze. Na tlu će nam trebati samo veze između nas jurišnika, i to one zaštićene, preko slušalica. Sjedili smo i čekali sa šalicama čaja u rukama. Sada je bilo šest sati. Polazno vrijeme bilo je osam sati. Sean nas je pustio da odemo do kuhinje. Neki su se odšetali do spavaonica, oprali zube i umili se. A onda nam je Sean javio: – Gotovo je. Opozvano. Uh, do vraga! Tako blizu, a opet tako daleko. Ostavili smo svu opremu u operativnom centru, otišli na trčanje, zurili u televiziju, čitali novine. Toga popodneva otišli smo na još jednu instruktaţu. Rečeno nam je: – Završeno je, gotovo. Ne znamo zašto, pa nas i ne pitajte! Spakirali smo svoju osobnu opremu, a druge stvari predali u skladište. Dali su nam dva slobodna dana, pa je sada, kad je postalo vruće, najvaţnije bilo domoći se kamiona i provesti nekoliko dana na plaţi. Na koncu konca, nije nas ovo previše uzrujavalo. Bio je to samo još jedan od poslova s izludujućim pripremama. Nedugo zatim u The Timesu se pojavio članak u kojem se napadala vlada zbog ´propuštanja prilike´ da se taoci izbave. Navedene su riječi predstavnika Ministarstva vanjskih poslova, koji je izjavio: ´Pomno smo pratili brojne pokušaje pribliţavanja prema nama. Svi su oni, na ţalost, iz raznoraznih razloga završili u bespuću.´ E pa, nikad nismo otkrili stoje to bespuće, ali smo barem pokušali – i lijepo pocrnjeli. U prepunoj predavaonici u Herefordu Bert iz Obavještajne sluţbe iznosio je eskadronu B osnovne, uvodne podatke.

– Kao što znate. Pukovnija je uključena u brojne akcije kojima je cilj suzbijanje droge. Radimo s mnogim američkim agencijama, kao što je na primjer DEA, čije je osoblje u više navrata posjetilo Hereford. Pri padnici Pukovnije pomagali su i američkoj Obalnoj straţi ophodnjama specijaliziranim za borbu protiv narkomanije. Na domaćoj fronti, Pukovnija je sudjelovala u operacijama razbijanja lanaca droge u Londonu, uglavnom zbog toga da razori PIRA– ine akcije prikupljanja financijskih sredstava prodajom droge. – Glavno trţište narkotika i dalje su Sjedinjene Američke Drţave, ali ih Europa ubrzano sustiţe. Gradovi u unutrašnjosti postaju glavne distribucijske točke i javlja se bojazan da bi moglo doći do prave epidemije. Stoga su sada na najvišoj razini odlučili da se u borbu uključi nekoliko britanskih agencija, a među njima ste i vi. – Dakle, gospodo – Bert je povukao zidnu poteznu kartu Srednje i Juţne Amerike te udario dlanom po određenom prostoru – pokazat ću vam poprište operacija, operacija koje su toliko tajne da će svaki onaj kojega čujemo da o njima razgovara – pa makar i u ovom logoru – smjesta biti vraćen u svoju prvotnu postrojbu. – Zatim je, dopuštajući samom sebi ironičan smiješak, dodao: – Kako biste se odmah priviknuli na ovo što sam vam rekao, čak ću i ja ovo područje nazivati ´stanovitomlatinskoameričkom zemljom´. Lice mu se ponovno uozbiljilo pa je nastavio: – Neće biti lako. Naša ´stanovita latinskoamerička zemlja´ pripada drţavama s najvećom stopom nasilja na svijetu, izuzmemo li one koje su fizički u ratu. Prošle se godine u njoj dogodilo 20 000 umorstava – barem 3 000 umorstava u vezi s drogama, i to samo u jednom gradu. Zapravo, za tamošnjeg muškarca u dobi između osamnaest i šezdeset godina danas su veći izgledi da će biti ubijen nego da će umrijeti od bilo kojeg drugog uzroka. – Poslovi s drogom u Latinskoj su se Americi početkom sedam desetih godina razvili iz male kućne radinosti u poslove vrijedne više milijardi dolara, poslove s vlastitom mreţom vojnih postrojbi narkogerile koja se brine o tome da se postojeće stanje zadrţi. U ovom su poslu najveći zlikovci karteli, udruţenja proizvođača i krijumčara droge, koji su se udruţili zbog diobe trţišta i zastrašivanja vlasti. Golemi profiti donijeli su im moć: ubijaju političare, suce i visoke časnike – i nikom ništa. Poduzimaju se stanovite mjere, no one su bez ikakva učinka. – Moraju se poduzeti svi napori da droga ostane u svome dvorištu. Uspijemo li je udariti na izvozu te usporiti njezin rast i proizvodnju,

rezultate ćemo osjetiti i u Ujedinjenom Kraljevstvu. Bert je razdijelio fotokopije obavještajnog izvješća u kojem stoji da su, prema podacima američkog Ministarstva vanjskih poslova, tri drţave Latinske Amerike proizvele 1988. godine dovoljno lišća koke da dobiju 360 tona čistog kokaina. Uz cijenu od 14 000 američkih dolara po kilogramu za čistoću od 33 posto, dobavljačka će zarada iznositi 15 milijardi dolara samo od kokaina – pritom uopće nisu uzete u obzir goleme količine uzgojene i obrađene marihuane. Međutim, budući da karteli nadziru distribuciju i prodaju na malo, njihov je profit zapravo daleko veći – procjenjuje se na najmanje 12 000 posto od proizvodne cijene do one na ulici. – Posvetimo se načas samo kokainu – rekao je Bert. – Dvjesto kilograma lista potrebno je za proizvodnju samo jedne kile paste. Listovi se u pastu moraju pretvoriti u zemlji u kojoj su uzgojeni. Zbog same voluminoznosti i teţine, lišće je naime nemoguće prevoziti na veće udaljenosti. Nasadi su raspršeni po dolinama. Postoje tisuće sabirališta na kojima se lišće predaje na daljnji postupak. Kokina pasta zatim se odvozi na jednu od tisuća malih zemljanih pista skrivenih u prašumi, a odatle u laboratorije za preradu droge, gdje će se pasta prvo pretvoriti u kokainsku bazu (od 2,5 kilograma paste dobije se kilogram baze), a onda u kokainski hidroklorid – čisti kokain. Za vođenje proizvodnje narkotika karteli su uvezli vješte stručnjake, od kojih su mnogi Europljani, kao i specijalnu opremu i materijale. Rukovodili su i krijumčarskim operacijama te čak uspostavili vlastite distribucijske mreţe u Americi i Europi. Bert je rekao: – U zadnje dvije godine broj ovisnika u New Yorku se utrostručio – sa 182 000 na 600 000 – i to bez novog naraštaja korisnika heroina. Promatrajući samo jedan od problema s kojima se suočavamo – kokain – opseg posla moţemo procijeniti po nedavnoj zapljeni: policija je u Los Angelesu u rujnu zaplijenila najveću pojedinačnu pošiljku koja je ikad otkrivena – više od 20 tona. Njezina je vrijednost u trgovini na veliko oko dvije milijarde dolara, a ipak ova zapljena nije imala nikakva odraza na cijene. Drugim riječima, ponuda i dalje nadvisuje potraţnju. – Naša ´stanovita latinskoamerička zemlja´ sama po sebi nije fantastični proizvođač. Međutim, umjesto da pokušamo uvjeriti druge

vlade da defolijantima unište milijune jutara marihuane i koke, odlučili smo se udariti nešto dalje po proizvodnom lancu – po postrojenjima za preradu droge. – Ne ţelimo da ovakav problem pogodi Ujedinjeno Kraljevstvo. Moramo ga tući na izvorištu. To je prvi udarac, udarac koji poziva na akciju; budemo li uspješni, presjeći ćemo dotok droge u Ujedinjeno Kraljevstvo. Prvi je na zadatak otišao eskadron G. Nije me nimalo smetalo što ću ići iza njih, nakon nekoliko mjeseci; iz više je razloga bilo bolje preuzimati duţnost od nekog drugog – početne će brljotine već biti popravljene, znat će se sve ono što trebamo znati i svi će problemčići već biti porješavani. Eskadron B počeo je s planiranjem i pripremama za preuzimanje duţnosti. Prva nam je stvar bila naučiti jezik tako da moţe proći, jer će nam očito biti lakše budemo li mogli komunicirati izravno s ljudima nego preko posrednika: ono što se rekne, tumač moţe pogrešno razumjeti, a njegov se prijevod ne moţe provjeriti. Kao da sam se preselio u jezični kabinet. Posvuda oko mene dečki sa slušalicama na glavi vikali su ogorčeno ´Jebi ga!´ ili hitali na ¡ čaj ili odustajali od daljnjeg rada za taj dan. Ja bih pak, kad bi me gramatika dotukla, obično odlazio na trčanje. Nisam se previše uzrujavao zbog toga hoće li mi baš sve ispasti točno, nego sam se samo ţelio pohrvati s glagolima. Kad sam naučio svahilski jezik, spoznao sam da ako sam to naučio, onda mogu bogme svladati i sve ostalo. Španjolski zapravo i nije toliko teţak za učenje; za nekoliko tjedana mogao sam zastupati svoj stav u bilo kojem razgovoru o cijeni paradajza ili o polasku sljedećeg vlaka. Nekim je momcima jako dobro sjeo u uho, jednome osobito, tako da je čak uhvatio i naglasak. Pomislio sam: sjajno, budemo li ikad dobili slobodan dan, drţat ću se toga dečka. Promijenio sam mišljenje nakon što sam ga čuo kako jednoga dana pokušava u gradu čavrljati s nekom španjolskom bebisitericom. – Zdravo, ljubavi – rekao joj je. – U koje vrijeme ove večeri skončavaš? Uza sve ovo obavljali smo sve uobičajene pripreme koje obavljamo za svaku drugu akciju, provjeravali oruţje i razvrstavali opremu. Bert nas je potanko uputio u unutrašnje prilike u toj zemlji, dajući nam još više podataka o glavnim frajerima.

Ljudi iz Obavještajne sluţbe navukli su sve moguće lokalne novine i tjednike. Nekoliko se momaka bilo poţenilo Španjolkama, pa su ih doveli da brbljaju s nama. Sve je ovo bilo dio procesa uklapanja u tu drţavu, čemu smo prišli vrlo ozbiljno – neki su u tome išli toliko daleko da se u jednom trenutku govorkalo da dečki iz eskadrona B odlaze na tečaj lambade u seosku dvoranu u Bartestreeju. Sve je to utjecalo na mišljenje što su ga ljudi stekli o eskadronima, pa je tako eskadron B definitivno ostao zapamćen kao veseljački. Neki ljudi iz eskadrona G trebali su se vratiti s nama, kako bi se osigurao kontinuitet zadatka. Počeli su nas informirati, potvrđujući ono što smo već ranije doznali, ali i dajući svoju verziju onoga što se zbilo te upute o tome kako bi se u narednom roku neke stvari mogle poboljšati. Naš će se posao odvijati u dvije faze. Kao prvo, čvrsto ćemo ščepati poluvojnu policiju i procijeniti razinu njihove obuke. Zatim ćemo ih, krenuvši od te polazne crte, provesti kroz sve osnovne vještine koje će se od njih zahtijevati, primjerice aktivno patroliranje, borbene predstraţe i izviđanje bliskog cilja. Ţelimo im pokazati kako će pronaći PZPD (postrojenje za preradu droge), zatim ostati u njegovoj neposrednoj blizini i proslijediti informaciju dalje. Neće ovo biti lak zadatak. – Mnogi su PZPD– i u dubokim prašumskim skrovištima – rekao je Tony iz eskadrona G. – Fantastično izgrađeni, dobro čuvani i s dobrim sistemom uzbunjivanja. Imaju čitave sustave tunela i izlaza za nuţ du kojima će napustiti tvornicu u slučaju napada. Ĉim čuju letjelice koje nastupaju u helikopterskom napadu, nestaju – u tunelima, po drugim skrovištima ili kroz izlaze za nuţdu. U Bertovu ´stanovitu latinskoameričku zemlju´ namjeravali smo ući krišom; ne baš ušuljati se poput špijuna, ali nas je Pukovnijsko iskustvo učilo da su izgledi za neuspjeh manji ako se misija ne obznani. Prva etapa bio je let sa Cl30 do St. Dţon´sa, na Newfoundlandu, gdje smo prenoćili. Unutrašnjost herculesa´]e spartanska: samo redovi najlonskih sjedala i mreţe za prtljagu, a i te su bile krcate našom opremom. Zakvačio sam mreţu za spavanje za kostur aviona i uvalio se u nju s walkmanom i knjigom. Kad smo svi povješali mreţe, unutrašnjost zrakoplova izgledala je poput gnijezda puna obješenih ličinki koje čekaju da se prometnu u nešto lijepo. Ćelo je uhvatio prvo slobodno mjesto blizu straţnjeg ulaza, mjesto s mnogo prostora za mreţu i sve stvari; jedina mu je mana bila blizina zahoda, zastorom ograđene bačve za benzin pune kemikalija. Smrad je bio grozan.

Iz aviona smo izišli u ljetnoj odjeći, a pokazalo se da je u St. Dţon´su zima. Do hotela smo se probijali po temperaturi od – 20. – Moramo izići u grad – rekao je Ćelo – da nešto cugnemo. Tijekom lude jurnjave od hotela do grada Ćelina se kupola zaledila, a po mojim se brcima pohvatalo inje. Kad smo stigli do dvorane za piće, bili smo ljubičasti. Ćelo je koraknuo do bara, pogledom preletio preko blještavila starih, odleţanih viskija te rekao: – Vruću čokoladu, molim. Sljedećeg smo jutra poletjeli dalje, da bismo se na kraju po mraku spustili na vojni aerodrom. Slijetali smo bez svjetala, s posadom koja je rabila naprave za noćno promatranje. Prilikom prizemljenja i dok su nas vodili pistom, primijetio sam obrise dvadesetaktridesetak letjelica parkiranih na travi. Bili su to mali mlaţnjaci, dvomotorci. jedan stari junkers 88 i nekoliko đakom. – Ovo su neki od aviona oduzetih dečkima koji se bave drogom – rekao je Tony. – Sada ovdje trunu, hrđaju. Usprkos Bertovim uputama, svi smo zamišljali da ćemo biti u nekom ugodno toplom mjestu – blagoj juţnoameričkoj klimi, i tako to. Zapravo, aerodrom se nalazio na visokoj visoravni i bio je sve samo ne tropski. Kad smo istupili iz zrakoplova u ledeno hladnu noć, drhteći u svojim elegantnim koţnatim kaputima, dočekali su nas zapovjednik eskadrona i četni, koji su došli tjedan dana ranije sa stoţernom grupom. Bila su tu i vozila koja će pokupiti polovicu eskadrona i našu opremu te nas prevesti u logor. – To je otprilike dvadeset minuta odavde – rekao je četni. – Ako nema prometa. – A ako ga ima? – upitao je Ćelo. – Tri sata. Bilo gaje. Pa i tada. imali smo sreću. Druga polovica eskadrona B ići će na neko drugo mjesto, udaljeno četiri sata ´kad nema prometa´. U cik zore stigli smo u policijski logor u kojem ćemo prebivati. Vozeći se privozom, stekli smo o njemu sasvim povoljan dojam. Logor poluvojne postrojbe djelovao je odrţavano i vrlo čisto, s velikim, dugačkim zgradama koje su, doduše, bile stare, ali u dobru stanju. A onda smo skrenuli ulijevo i zaustavili se pred smrdljivom starom barakom, ne većom od prosječne dnevne sobe. U njoj su bili ugrađeni kreveti i stol te, do nje, prostorija za tuširanje. Nije bilo nikakve ostave. Imao si osjećaj da ţiviš u podmornici. – Moramo prostoriju za tuširanje rabiti kao ostavu – doviknuo sam

Gazu. – Ne smeta – rekao je. – Ionako nema vode. Uskoro smo ustanovili da ni zahodi ne funkcioniraju, pa su tako i oni postali spremišta naprtnjača i ostale opreme. Stavio sam vreću za spavanje na najbliţu postelju i to je postao moj dom. Ujutro smo se prošetali po logoru s Tonvjem, koji je izišao sa mnom na moj drugi Izbor, ali je pao. Vratio se odmah na sljedeći i uspio u drugom pokušaju. Policija je bila poluvojna sila baš u onoj mjeri kako sam i bio očekivao. Opremom su ih uglavnom opskrbili Amerikanci, no uočio sam i mnogo europske opreme. Naoruţanje im je također bilo mješavina američkih M16 i izraelskih galila, uz priličan broj ruskih kalašnjikova. Ipak, patrole koje smo trebali obučavati imale su samo galile – u biti AK47 s dugom cijevi i opremom. – Izvrsno oruţje – kazao je Tony zaustavivši se da se rukuje s ljudima koje je poznavao. – Na ţalost, još ga ne znaju upotrebljavati. Dečki su bili elegantno odjeveni i sve je odavalo dojam velike organiziranosti. Predstavio me. Dojmili su me se kao vrlo otvoreni i društveni ljudi. – Logor izvana izgleda dobro – rekao je Tonv – no zapravo je, kad malo zagrebeš ispod površine, hrpa govana. Stambeni uvjeti nisu nimalo dobri – njihovi su bolji od naših, ali ipak ne i dobri. Hrana je upravo nemoguća, čak i po njihovim mjerilima. Nisam znao da li da mu vjerujem, sve dok nisam prošao pokraj kuhinje upravo kad su dva momka, koja su netom završila s doručkom, izišla i sve lijepo izbljuvala na zemlju. Zgrada je zaudarala poput klaoničkog šekreta. – Ovi su im ljudi najbolji od najboljih, ali ih baš ne tetošenastavio je Tonv. – A opet, da si seljak poljoprivrednik bez igdje ičega, sa šestero djece i magarcem, zašto ne bi postao dijelom sistema? Barem ćeš dobivati plaću i obitelj će ti, makar teoretski, biti zbrinuta. Vidjevši ljude ispred kuhinje, odlučio sam se drţati hrane koju smo donijeli sa sobom. Kao i obično, došli smo krcati konzervama tunjevine, vrećama tjestenine i bocama umaka od curr)ja Billv iz eskadrona G, najmanji i najratoborniji plavokosi ricasti Škot, spavao je na donjem leţaju. Ĉim se ujutro probudio, potegnuo je patentni zatvarač svoje vreće za spavanje te na pod postavio malo petrolejsko kuhalo. Skuhao je vodu

za čaj, a onda pripremio kašu. Navirio sam se preko ruba kreveta. – Oh, fino. Što je za doručak? – upitao sam vedro. – Ĉudi me da si gladan, gade – odgovorio je. – Ĉitavu smo jebenu noć gutali tvoje prdeţe. – Oprosti – rekao sam. – To mi je od puta. – Ustao sam, sjeo pokraj njega i uporno ga gledao smiješeći mu se, sve dok mi nije dao šalicu vruće čokolade i malo kaše. Tijekom sljedećih dana sve se više ljutio što ne sudjelujem u pripremanju doručka – a to sam baš i htio. Na kraju, urlajući na mene da sam lijeni gad, zgrabio je kuhalo i bacio ga na me, zaboravivši da ga je netom bio upotrijebio. Nešto je zacvrčalo, a potom se osjetio vonj spaljena mesa. Na ruci mu je ostao obris poklopca kuhala. Sasvim zgodan oblik, pomislio sam. Budući da je kupaonica sada postala spremište, morali smo se prati vani na slavinama iza ugla. Voda je bila ledena. Jutrom je bilo prohladno, ali kad bi se sunce na nebu diglo, bilo je prekrasno. Nalazili smo se visoko u brdima, pa su nas upozorili da ćemo prvih nekoliko dana, dok se ne prilagodimo, imati poteškoća s disanjem. Naravno, na to se nitko nije obazirao i svi smo otišli trčati uzbrdo. Billv je uţivao jer smo svi malaksali. Za njega je čitav ţivot bio nadmetanje, pa je radosno vikao: – Eskadron B, hrpa govana! Promatrao sam dolazak ljudi koje ćemo obučavati. Bilo ih je, rečeno nam je, četrdesetak, pedesetak; šepirili su se pakosno logorom poput razmetljivaca u noćnim lokalima. Mentalitet latinskoameričkog muškarca bio je izrazito mačistički; morat ćemo nekako obuzdati taj mačizam i pretvoriti ga u istinsku čvrstoću. Sjedili smo uza zid svoje barake i promatrali kako se okupljaju. Billv se počeo smijati te rekao: – Ako se još samo malo napuhnu, eksplodirat će. Ovo mi se sviđa – pogledajte! Digao se i otišao ravno među njih te im stao vičući izdavati naredbe da se postroje. Nakon svega onog silnog mačizma, naredbe im je davao patuljčić koji im je jedva dopirao do koljena. Kad god sam se upoznavao s vojnicima s kojima sam trebao raditi, njihovo mi je drţanje jasno kazivalo: ´Ne trebamo te. Mi smo vraški tvrdi.´ Oni iznad njih. prvi nadređeni, također su do neke mjere bili odbojni prema nama, jer smo im krnjili autoritet. Morali smo prema njima nastupati s mnogo takta: nikakvo napuhavanje i postupci u stilu ´Pogledajte kakav sam ja frajer!´ nije dolazilo u obzir, jer na taj način ne

bismo postigli nikakve rezultate. Morali smo iskazati poštovanje prema njihovim vođama, čak i onima na najniţoj razini, kako se ne bi okrenuli protiv nas – ali smo ujedno morali biti oprezni, jer se iz prisnosti rađa omalovaţavanje. Sve u svemu, međutim, trebali smo se potruditi da budemo prijateljski nastrojeni i pristupačni: iz svega se dade nešto naučiti, pa smo se nadali da ćemo od njih naučiti isto onoliko koliko i oni od nas. Ti su poluvojnici izgledali nevjerojatno. O pojasu su nosili svu moguću opremu i remenje, noţevi su im visjeli sa svih strana, a o bokovima u futrolama njihali se šestopuci. Gaz i ja samo smo se pogledali. Nismo mogli reći ´Sve je ovo sranje – otarasite se ovoga, otarasite se onoga´, jer to ne bi prošlo. Usprotivili bi se, pa ne bismo postigli ono što ţelimo. I tako, za početak, nismo rekli ništa. Svakomu od nas dodijeljena su desetorica momaka. Duţnost nam je bila da ih obučimo, počevši od osnovnih znanja. Za početak smo ih malo opremili. Svakomu smo dali po naprtnjaču, vreću za spavanje, umetak za vreću, vodootporni pokrovac i kompas. Kao da smo im dali krunske dragulje. Kompas je za njih predstavljao zlatnu prašinu. Ni na časničkoj razini, nitko od njih nije znao čitati kartu ni baratati kompasom, stoga su ovi dečki odmah kod svojih vršnjaka stekli poštovanje: bili su ekipa s kompasima. Nitko još nije znao što će s tim napravama, ali to i nije bilo vaţno. Prije no što ćemo ih početi učiti neku taktiku, morali smo se latiti njihova gađanja. 0 pucanju iz oruţja imali su ovakav stav: raspali automatskom paljbom trošeći nebrojene metke i napravi veliku galamu. Totalno nedjelotvorno. Oruţje počinje zanositi uvis i uglavnom promašuje metu. – Vrlo dobro – nasmiješio sam se. – Mogu li vam sada pokazati nekoliko sitnica koje sam i sam nedavno naučio? Logor u kojem smo se nalazili bio je podignut na vrhu pjeskovita humka, obronci kojih su bili izvrsno strelište. Prva lekcija koju sam ih učio bila je čuvanje streljiva. – Dobro je brojiti svaki metak – kazao sam. – Ispucate li svakih pet sekundi po jedan okvir, streljivo vam neće dugo potrajati. Ako ţelite sačuvati guzicu, čuvajte municiju. Vratili smo se do samih osnova, počinjući time kako ţaleći s oruţjem i pucati u metu mirno i kontrolirano. Kad smo tu fazu svladali, učili smo ih pucati iz leţećeg i stojećeg stava. Poučavali smo ih na strelištu, ne pod pritiskom nego u

prijateljskoj atmosferi – bez vike, bez dernjave, nastojeći samo da postignemo dobre rezultate. Dečki su uskoro počeli postizati dobre rezultate na strelištu, pa su ostali policajci, oni koji nisu bili u našoj grupi, postali ljubomorniosobito oni viših činova. Nitko od njih nije znao pravilno upotrebljavati oruţje; vidio sam neke galile i M16 još uvijek pune masti kojom su bili konzervirani. Jednoga sam dana bio s dečkima na strelištu. Prešli smo na fazu u kojoj su se iz leţećeg stava dizali u klečeći pa u stojeći, gađajući u određenom vremenu mete udaljene stotinjak metara. Hrlo mi je pristupio njihov dočasnik u činu koji odgovara zastavničkom, a koji nije pripadao našoj grupi, te rekao: – Moje oruţje ne funkcionira. Kad god opalim, poremeti se nišan. Trebam vas da mi ga naravnate. Ovo uopće nije bio naš posao, noja sam svejedno izvadio odgovarajući alat i u nekoliko poteza stegnuo prednji i straţnji nišan. Zirnuo sam preko cijevi i rekao: – Da, sada je znatno bolje. Imate dobar vid, vidi se da ste znalac. Podigao je pušku do ramena i virnuo, sretan kao dijete. Što se njega tiče, bio je spreman za međunarodna streljačka natjecanja. Kao i kod novaka u Vinčesteru, ni ovdje – kad dobiješ prave ljude – nije moglo biti loših vojnika, nego samo loših instruktora. Doveli smo ih dotle da su mogli pucati i često pogađati ono u što su ciljali. Bi li to mogli izvesti pod pritiskom, to je bilo već nešto drugo – a naši bi ţivoti mogli jednoga dana ovisiti upravo o tome. Počeli smo uvoditi vjeţbe s ispaljivanjem bojnog streljiva. Prosječni dodir s neprijateljem u prašumskim se uvjetima zbiva na pribliţnoj udaljenosti od pet metara; morali su prepoznati metu te zapucati brzo i točno. Otišli bismo u brda i uredili poligon: prvo bi išli pojedinačno, pronašli metu, hitro zapucali i ´ubili´ je, a potom se vratili. Zatim bismo to izvodili u parovima, pucajući i manevrirajući, krećući se po poligonu. Prisjećao sam se Izbora. Kad bismo s njima sjeli za ručak, brbljali bismo nastojeći otkriti kako ţive. Lako je bilo ustanoviti kakva je hrana. Skladište iz kojega su je dobivali očito je vnjelo štakorima, jer je sva hrana koja nije bila u limenkama bila nagrizena. Bacali su je i otvarali limenke. Jednoga smo se dana vjeţbajući udaljili od logora. Zrak je bio svjeţ, nebo plavije nego što sam mislio da moţe biti. Svi su na kemijskim kuhalima grijali vodu – mi za svoje tijesto, oni za svoju kavu.

– Kako stoje stvari sa svim onim fantastičnim kavama o kojima sam toliko slušao u televizijskim reklamama? – upitao sam. Znao sam da ima takvih sorta kave koje se ne smiju iznositi iz zemlje: zaprijećena kazna bila je, čini mi se, šest godina zatvora. Po svem se svijetu razbacuju tonama i tonama droge, ali poneseš li kući kavu u zrnu, dospjet ćeš u zatvor. – Da, stvarno, od svih ovih silnih mješavina, prţenja i ne znam već čega sve ne, koja bi bila najbolja kava da je ponesemo kući? – upitao je Ćelo. – Što će vam ta sranja? – odgovorio je jedan od njih. – Nama je najdraţa Nescafe instant. I, kako smo se uvjerili, imali su pravo. Neke su kave bile grozne. Prvog jutra kad sam preuzeo grupu, pitao sam ih kako se zovu. – Ja sam jedan od tri Josea – rekao je jedan dečko; smućen pri prvom susretu s pravim španjolskim, shvatio sam da je to jedno od dugih, sloţenih španjolskih imena, pa sam kazao: – Drago mi je, Jedan Od Tri Josea. – I to mu je ime ostalo. Razgovarali smo o ovdašnjoj situaciji, u kojoj svime rukovodi kartel, kao i o činjenici da svi zemljoradnici rade za nj . – Da si zemljoradnik – rekao je – i da ti dođe čovjek iz Vlade i plati ti dva dolara po jutru da uzgajaš kukuruz – i to je sve, nema zdravstvenog osiguranja, tek nešto malo školovanja, a ti ţiviš u limenoj baraci usred dţungle – a zatim naiđe čovjek iz kartela i rekne: ´Uzgajaj za nas ovo, platit ćemo ti sedam dolara po jutru. Izgradit ćemo vam, osim toga, nogometno igralište, srediti liječničku skrb i školovati djecu´, što bi ti učinio? Naravno, uzgajao bi kokino lišće. Baš te briga što će se dogoditi s Amerima. Seljak jednostavno misli: kamo ovo odlazi? Odlazi u Ameriku. Mrzim Amerikance i gledam svoja posla. Neka se jebu. to je njihov problem, njima je na vratu. Policajci su znali da gube ovu bitku, no većina ih je u policiju i ušla upravo iz istog razloga – zbog sigurnog posla. Trebali su hraniti obitelji i nisu si trli glavu time hoće li Amerikanci dobiti kokain ili neće. Znali su samo to da novcem što ga dobivaju za borbu protiv kokaina prehranjuju svoje obitelji. Iza sebe imali su narod, i sasvim točno – da sam ja zemljoradnik, i ja bih uzgajao kokino lišće. Ĉitava se kultura okretala oko trgovine drogom. Biljke marihuane i koke bile su dio svagdašnjeg ţivota; bilo ih je toliko da su rasle i uz ceste. Zapravo su i sami policajci običavali smotati

kokin list oko kocke šećera pa ga cuclati: vjerovali su da će tako biti muţevniji. Što se njih tiče, na taj su način odrţavali snagu i budnost, potrebne za borbu protiv kartela, i u tome kao da nitko nije zamjećivao nikakvu ironiju. – Ĉitava je kultura utemeljena na nasilju – rekli su. – U gradovima će tajna policija izvući iz kanalizacije mlade uličnjake koji ondje ţive te ih poubijati. – Noću su, očito, gradske zvuke prekidali pucnji iz vatrenog oruţja. – Otprilike mjesec dana prije vašeg dolaska jedan se autobus survao s brda u prašumu. Kad su na mjesto nesreće stigli spasioci, zatekli su ondje lokalne seljake kako lešinare po olupini. Mnogi su putnici, mada ozlijeđeni, preţivjeli. U ţurbi skidanja satova i prstenja te vađenja lisnica s leševa seljaci se na te jadnike uopće nisu obazirali. – Istina je: policajci su morali napeti oruţje i pripucati po seljačina da bi ih otjerali – rekao je Jedan Od Tri Josea. – A čim su seljaci otišli, neki su policajci nastavili njihov posao. – Nehaj prema ţivotu – rekao je drugi momak. – Ţivot se ovdje okreće oko smrti. S nama su bila dva prevodioca da bismo lakše svladavali sve tehničke pojedinosti. Bruce je došao iz eskadrona D. Imao je samo jednu ruku – drugu mu je raznijela granata. Pukovnija se uvijek brinula o svojim invalidima. Imali smo momaka s jednom rukom, jednim okom, jednom nogom; dvojica u eskadronu imala su zajedno šest prstiju. U Spomensobi postoji jedna njihova divna slika s alpinističkog tečaja, gdje oni s takvim prstima pokušavaju vezati čvorove. Neki su dečki izgubili noge ili zadobili prostrijelne rane koje su ih učinile trajnim invalidima. Jedan momak, koji je svake godine sudjelovao u planinskoj utrci na Izboru kao član komisije na kontrolnoj točki, imao je samo jednu ruku i jedno oko. Bio je to nedjeljiv dio ţivota; ţive li ljudi vrlo teškim ţivotom i provode li mnogo vremena u akcijama, zadobit će ozljede ili prostrijelne rane ili će pak pokupiti bolesti koje će ih u kasnijem ţivotu hendikepirati. U Pukovniji su ih drţali iz dva razloga: prvo, upadnemo li u govna, u dnu svijesti znat ćemo da ćemo, čak ako i nastradamo, imati budućnost; drugo, čemu umiroviti nekoga tko ima i iskustva i znanja koja se mogu primijeniti u nastavi? Počeli smo se okretati taktici koja će nam biti potrebna pri izvršenju zadatka – napada na PZPD. U ovoj fazi nismo točno znali što ćemo

napadati, pa je bilo i nagađanja. Pošli smo od stvarnih vojnika, od opreme koju imaju – u biti je to bila oprema o opasaču, oruţje i sama odora, i to je sve. Zatim smo razmislili o tome kako će se oni s njom kretati i kako će ţivjeti na terenu. Nisu bili vični svakodnevnim naporima. Rado su noću palili velike vatre da se ugriju i podignu si moral i nisu mogli odmah uočiti taktičke prednosti drhturenja u vreći za spavanje i konzumiranja hladne hrane. A upravo se u tim prilikama pokazuje povezanost i prijateljstvo. Mi sami izloţili smo se naporima, a onda su nas oni počeli oponašati. Danima i danima izlazili smo na teren i uvjeţbavali taktičko kretanje kroz prašumu i savanu. Naučili su se zaustaviti prije mraka, uvući u malo priručno sklonište i ostati u stanju pripravnosti; u praskozorje su bili ponovno spremni za napad, orni za daljnji pokret. Nakon stanovita vremena počeli su zaista uţivati u svemu ovome; bilo je to nešto drugo, nešto mačističko, a svatko je ţelio imati udjela u akciji. Tjednima smo ih učili izviđanje, kako će se sakriti i promatrati poloţaje. Zavukli bi se nekamo na nekoliko dana, da bi nam zatim podnosili izvještaj o onome što su vidjeli. U tim su se zadacima doista iskazali. Učili smo ih kako se obavlja izviđanje bliskog cilja na poloţaju – trebalo je ući, nastojati prikupiti što više informacija na samom cilju i pritom ostati nezamijećen, pa promatrati i u pravom trenutku udariti. Mogli su uništiti sav eter, sve kemikalije i opremu za preradu, ali pravi cilj bili su stručnjaci koji će obavljati samu preradu; kad ih se ukloni, kartel će ih morati nadomjestiti, a pretpostavljali smo da ih nemaju u neograničenim količinama. Vjeţbe iz čitanja karata bile su vesele. Uvrijeţilo se mišljenje da će se urođenici u nekom svom kraju znati kretati kroz prašumu posve instinktivno. Ĉinjenica je, međutim, da su, u devedeset posto slučajeva, i oni jednako izgubljeni kao i svaki onaj koji nema kartu te da se oni samo drţe uzvisina, staza i rijeka. Prema mojim iskustvima stečenim među narodima Bliskog istoka. Dalekog istoka, Azije i Afrike, lokalno stanovništvo uvijek zna najlakši put – a nade ga tako da slijedi ţivotinje, koje uvijek odabiru lakšu opciju. Udalji dečke s te rute i počet će se češati po glavi. Kad stotinama kilometara putuju savanom, ne navigaju: slijede ţivotinjska stada. Ako se ţivotinje izgube, izgubit će se i oni. Svu četrdesetoricupedesetoricu pozvali smo nakon doručka u kuhinju, jer je kuhinja bila jedini zaklonjeni prostor u kojem smo mogli

razastrti karte na stolove i čitavo društvo okupiti oko njih. Ta su mi predavanja bila mrska jer je prostorija zaudarala. Gaz je predavao čitanje karata. – Ovo je kompas – rekao je. – Poloţaj određujemo ovako. Mi ostali motali smo se oko stolova, nadgledajući i pomaţući učenicima. Bio je to posvemašnji urnebes. Morali smo policajcima rastumačiti o čemu se uopće radi, zatim su nam oni morali uzvratiti pitanjima na koja smo morali odgovarati. I tako se to razvlačilo unedogled. Na kraju bismo se počeli smijati, čemu su se potom pridruţili i policajci. Gaz bi podivljao i dreknuo: – Dosta! Vratite se za pola sata! – Zatim bi se pribrao, odrţavši nam lekciju o ozbiljnom ponašanju. Morali smo ih učiti kako će gledati okoliš i čitati kartu – da bi mogli reći: – Aha, otkrili smo PZPD, a sad moramo obavijestiti ljude gdje se nalazi. – I u britanskoj je vojsci teško naučiti vojnike da čitaju kartu; to, naime, nije znanost nego umjetnost, a osjećaj za to novak moţe steći samo izlaskom na teren i vjeţbanjem. Kad su ovladali osnovama baratanja kompasom, mi smo svoje postigli – što se njih tiče, bila im je to najbolja lekcija u ţivotu. Počeli su nam prilaziti časnici, raspitujući se: – Moţe li se kako dobiti koji od ovih kompasa? – Pazite, ne zato da bi ga upotrebljavali – nego zato da bi im visio na odori i da bi izgledali vaţni. Ovi su se dečki spremali za ratovanje ´u realnom vremenu´ i trebali su omirisati kako to izgleda. Uz to, vjeţbe smo izvodili u područjima na kojima će i inače operirati, pa dođe li za vrijeme obuke do gustoga, bojno nam je streljivo bilo pri ruci. To ih se, međutim, nije osobito dojmilo; više ih je tištala mogućnost da nastrijele jedni druge. No nakon kratkog vremena priviknuli su se, pa su se opet počeli ponašati mačistički, šepireći se po logoru. – Misle da će nahrupiti i poubijati sve ţivo – rekao sam. Gaz je kazao: – Uskoro ćemo tome stati na kraj. Pribavio je nešto plastičnog eksploziva, koji smo potom rasporedili po poligonu. Naredili smo dečkima da zalegnu kao da će u juriš, da budu spremni poput trkača na startnoj crti. Jedan ili dva leţali su hihoćući i zapijevajući: – Rambo, Rambo. Kad su krenuli, aktivirali smo eksploziv. Zrakom su odasvud letjela sva moguća sranja; mogli su osjetiti pritisak eksplozije i za njim blato i komade dna koji su ih obasuli. Bacili su se na zemlju, uplašeno obazirali na sve strane, primjerno svedeni na svoju pravu mjeru. Neki

su izgledali kao da će zaplakati. Nakon ovoga okanili su se izigravanja vragolastog Stallonea. Morali smo ih osloboditi svih tih govnarija, jer će, čim prvi od njih pogine – a vjerojatno će ih poginuti dosta – doţivjeti vrlo ruţan šok. Pozivali su nas u svoje kuće kad god bi svaka dva tjedna dobili dva dana dopusta. Morali smo se truditi da to izbjegnemo i otklonimo što diplomatskije, jer se nismo smjeli suviše zbliţiti. Ţeljeli smo stvoriti odnos povezanosti, ali smo ga htjeli postići polako, postupno – inače bismo naškodili obuci. No, unatoč tome, ţeljeli smo otići u grad, odati se groznici kupovanja, općenito uzevši, malo probazati, razgledati grad i zabaviti se. Sada smo ih već bili postupno odbili od onih golemih noţeva i šestopuca koji su im nekoć visjeli s opreme. Uvjerili smo ih da oprema koja slobodno visi na sve strane zapinje o grmlje i ostavlja tragove. Istesali smo ih tako da su izgledali prilično profesionalno. Dotjerali smo ih u taktičkom smislu, pa su izvodili napade bojnom municijom na različite ciljeve, vjeţbajući za svaku eventualnost. Sada smo pak počeli tragati za određenim sklonostima potrebnim za jedinicu koja će biti kadra izvoditi zadatke izviđanja, promatranja i napada ujedno. Zadatak te jedinice bit će: pronaći lokaciju, pogledati kartu, utvrditi gdje se nalaze te na samom mjestu pokupiti što više informacija. Zatim će s udarnom postrojbom krenuti naprijed da zauzmu lokaciju ili pak da uspostave promatračnicu i prikupljaju nove informacije. Za rad na promatračnici potrebni su ljudi koji su po naravi mirni, a ne aktivni ili ţivčani tipovi. Moraju puno vremena provoditi u zgrčenu poloţaju i samo promatrati. Dvojica, trojica, moţda i četvorica na poloţaju trebaju prikupiti što više informacija i odaslati ih radiovezom kako bi IOB (isturena operativna baza) mogao obaviti planiranje i pripremu. Idealno bi bilo napasti u trenutku kad je i osoblje i sva oprema na kojoj radi na svom mjestu. Tada moţeš srediti i ljudstvo i pribor te zatrti postrojenje. Ljudi bi u promatračnici mogli provesti i dva do tri tjedna, ţiveći u teškim uvjetima, serući u plastične vreće, mokreći u kanistre za vodu, ne mičući se, neprekidno pod velikim pritiskom, jer su, tako reći, na samom objektu: budući da operiraju u prašumi, bit će mnogo bliţe cilju nego da se nalaze u savani. Pokušavali smo izdvojiti i prirodne vođe. Bilo je onih imenovanih, s

činovima, no to ne znači da se za njih moglo reći da su pravi: ljudi dobivaju činove iz raznoraznih razloga, ne nuţno zbog svoga umijeća rukovođenja ljudima. Zbog krutosti sustava, pokušaj ustoličenja prirodnih vođa bio je vrlo tegoban. Sve se moralo obavljati u rukavicama i tako da su se budućim vođama davale odgovornosti, a ne činovi. Odabirom najsposobnijih momaka rasli su i naši izgledi za ostvarivanje ţeljenog ciljauspješnog obavljanja zadatka. A budući da je bilo vrlo vjerojatno da ćemo u njegovu ostvarenju i mi sudjelovati, i naše su šanse da ostanemo ţivi bile veće. Najbolji čovjek u mojoj grupi bio je Jedan Od Tri Josea. Kad god bi nam se pruţila prilika, odlazili smo u grad. Doţivio sam ga kao vrlo suvremen, kozmopolitski velegrad s golemim poslovnim zgradama, velikim robnim kućama i prvorazrednim hotelima. No kao i u mnogim drugim krajevima, dobro se vidjelo da lokalno stanovništvo ili ima enormne količine novca ili ga uopće nema. Ultramoderni neboderi dizali su se uz trošne straćare; mercedesove su se limuzine vozile preko rupetina nastalih urušavanjem kanalizacije, u kojoj su svoje sklonište našla djeca. Grad je ujedno bio i jedno od najprljavijih i najbučnijih mjesta koja sam ikad vidio. Ljudi su svoje smeće bacali kojekuda, a glazba je treštala po ulicama, restoranima i međugradskim autobusima; kao da je bila integralni dio svakidašnjeg ţivota, koji je kulminirao noću u diskotekama, tavernama i privatnim veselicama. Treštanje televizije bilo je podjednako grozno. Izgleda da su televizori u Latinskoj Americi imali dvije jedinstvene značajke: nije ih se. čini se, moglo isključiti do sitnih sati, a jačina zvuka mogla se ugoditi samo na vrlo glasno i zaglušujuće. Zvuči u prometu bili su priča za sebe. Ĉuo sam zastarjele oklopnjake koji su bili tiši od nekih starih kanti koje su jurile gradom. Ĉesto je dolazilo do zagušenja prometa, a ako si dospio u tu situaciju, pravila ponašanja nalagala su da. dok ne kreneš, leţiš na sireni. Kad im vozila nisu u zastoju, mještanima je, čini se, bilo jako vaţno da se voze brzinom znatno većom od najviše dopuštene. Već sam vidio autobuse kako se vratolomnom brzinom spuštaju zavojitim planinskim cestama; u gradovima su tjerali još brţe. Raznolikost taksija bila je upravo čudesna: bilo ih je od starih američkih fordova, proizvedenih u doba JFK– a, do novih novcatih mazdi. Semafori su se nalazili posvuda. Ulicu si mogao

prijeći i za zelenog i za crvenog svjetla – izgledi da će te netko srušiti bili su isti. Otkrio sam da se prije pretrčavanja isplati više puta pogledati na obje strane, makar ulica bila i jednosmjerna. Ţiveći i radeći u Dodge Citvju, svi smo morali nositi skriveno oruţje. Jednog sam jutra sjedio u hotelskoj zalogajnici, kadli se pojavio jedan par bjeloputih. U normalnim bih ih okolnostima samo jednom odmjerio, ali ovaj put sam im posvetio veću pozornost. Prema načinu na koji su nosili košulje, naslutio sam da imaju oruţje. Zatim mi je sinulo da su mi te face poznate: bila su to dva bivša pripadnika eskadrona G. Katkada bismo na svojim raznoraznim zadacima diljem svijeta susretali ponekog poznatog. Ništa se ne bi reklo, ignorirali bismo jedni druge: oni nisu znali što radimo ili što bismo trebali biti, a mi smo se na isti način odnosili prema njima. Dok tko ne bi prišao onom drugom, uvijek bi vladalo glupavo malo okolišanje. Napokon je ovaj obred završio i sve je bilo u redu. Prišli su mi i sjeli. – Kako ide9 – Nije loše. Drugi dio rituala zahtijevao je da se ne ide izravno na ono o čemu ţeliš razgovarati. Ljudi su većinom oprezni kad se povede riječ o njihovim poslovima. Brbljali smo o običnim stvarima, kao što se uvijek priča kad na nekoj drugoj strani svijeta naletiš na bivše pripadnike Pukovnije. Otračali smo sve koje znamo i popričali o zbivanjima u središtu Hereforda. Nakon nekog vremena postavio sam pitanje na koje sam očekivao odgovor u stilu ´Odjebi, njuškalo´: – Pa, što radite? – Trenutno radimo kao tjelohranitelji, gore na sjeveru. Ti si još unutra ili radiš nešto? Odmah sam spoznao da i njih muče iste dvojbe kao i mene. Odlučio sam se malo poigrati njima. – N...da, ovdje sam nekoliko tjedana na poslovima obuke. Lova je dobra, ali ljudi mogu biti silni gnjavatori. – Kakva je lova? Moţda bismo se mogli zaposliti kod tebe? – Ista kao da si kaplar u Pukovniji. – Pokazalo se da se bave zaštitom ljudi od kartela. Pitao sam se ne rade li zapravo bivši pripadnici Pukovnije za kartele, mlateći fantastičnu lovu i prihvaćajući isti stav kao i svi ovi što sjede oko nas u hotelu: ako ljudi ţele drogu, neka im bude. Navodno,

mnogo Amerikanaca i Kanadana radi za narkomagnate; Ameri savjetuju, poučavaju i sređuju poslovni dio. Karteli raspolaţu fantastičnim bogatstvom: vjerojatno bi bilo zgodno raditi 2a njih. Ali, koliko god to bilo unosno, mislim da to nije za mene. Dogovorili smo se za sastanak idućeg tjedna, ali su nas drugi događaji zaskočili. Stvari se nisu dobro odvijale. Bili smo već neko vrijeme na bojištu, a svaki put kad bismo pošli u pohod na neki PZPD, zatekli bismo ga posve pusta. Osiguranje vojnih tajni bilo je zastrašujuće slabo. Podmitljivost je, čini se, bila dio ţivota; nije bilo nepoznato da helikopteri na putu po vojnike koji će izvesti napad prelete iznad tvornica droge kako bi ih upozorili na to što se sprema. Osjećao sam da vodimo izgubljenu bitku. Međutim, jednoga nas je dana Gaz okupio u baraci i rekao: – Dakle, mijenjamo sistem. Otići ćemo traţiti postrojenje tamo, na zapadu. Ubacit ćemo vas krišom. Naći ćete lokaciju, napasti je i onda, i tek onda, uvest ćemo helikoptere. Osim toga. izvještaje ćete slati izravno nama radiovezom preko stoţera. Razgledali smo zemljovide razastrte po njegovu stolu. – Znamo da se ovdje negdje nalazi tvornica – rekao je pokazujući područje od šesnaestak četvornih kilometara. Ubacit ćemo četiri ophodnje da je nađu. Na svaku, dakle, otpadaju četiri kilometra. Patrole će voditi Tonv, Andy, Rod i Terry. Nađemo li ih, zauzet ćemo ih. jer se ovako zaista više ne moţe. – Kad bilo tko od vas nađe objekt, ţelim da izvršite izviđanje neposrednog cilja. Ţelim da mi pošaljete što više fotografija, videosnimaka i informacija preko mreţe. Ja ću tada organizirati helikoptere. Sve će ostati strogo među nama – dečki neće doznati ništa prije nego što doista krenemo u akciju. Naredbe će dobiti kad prispiju na teren. Helikopteri će biti u pripravnosti, ali neće znati kamo i kada lete. Jedini ljudi koji će znati što se zbiva jesmo mi i glavonje u stoţeru. Nitko od nas nije imao nikakvih pitanja; vjerojatno su svi osjećali isto ono što i ja – apsolutno oduševljenje što izlazimo iz začaranog kruga i što odjednom sve izgleda tako dobro i pozitivno. – Sada ih još samo valja naći – rekao je Rod. Sjeo sam na stube barake, jeo nešto i gledao kako Wayne, koji je nagovorio jednoga policajca da mu dopusti pojahati njegova konja, nailazi jureći na ţivotinji koja je doslovce i stvarno podivljala. Wayne je bio visok, zgodan, zabavan i inteligentan – sve ono što ti je mrsko kod drugoga. Odrastao je uz konje, zbog toga je valjda mrzio sve u vezi s njima, osim

jahanja. Iščeznuli su mi s vidika iza nekih zgrada, a kad sam sljedeći put vidio Waynea, otprilike sat kasnije, bio je sav ogreben, oguljen i pun modrica. – Jebena li stvorenja – kazao je. – Otkud da od sve kljusadi u ovoj zemlji dobijem baš ono koje je upravo ušmrkalo zobnicu bijelog praha? Svaka izvidnička ophodnja, sastavljena od četiri policajca i jednoga od nas, pretraţivat će područje od četiri kvadrata koordinatne mreţe – četiri četvorna kilometra. Na terenu ćemo provesti do deset dana, a cilj, kao i uvijek, nije pobiti ljude u PZPD– u nego ih pohapsiti – osobito europske kemičare – i potom uništiti opremu. Sutradan ujutro na smotri Gaz je našim pitomcima obznanio: – Otići ćemo na teren zbog izvođenja nekih vjeţbi. Zadrţat ćemo se otprilike dva tjedna. Spakujte se i budite spremni da nakon ručka krenemo. Odvezli smo se u predio udaljen otprilike sat voţnje, na kojem smo često vjeţbali. Gaz je dečkima rekao da otpočinu i pripreme si kavu, a onda je kazao: – Nećemo vjeţbati. Idemo u jednu novu operaciju. Neuspjesi koji nas prate rezultat su curenja informacija iz sistema. Sada ćemo vas odvesti odavde, pa ćete PZPD traţiti na zapadu. – U vašem je interesu da se svojski potrudite. Prošli ste svu ovu obuku i bit ćete dobro plaćeni. Očekujemo da ćete se iskazati – znamo da posao znate, znamo da ste dobri, a i mi ćemo s vama biti cijelo vrijeme. Nadamo se da ćemo pronaći objekt. Zamislite samo kakav ćete ugled steći kad uspijete. Morate samo radititočno ono što vam kaţemo i sve će biti u redu. Hajdmo sada tamo: što prije to obavimo, prije ćemo se svi moći vratiti kući. Prišli smo svojim grupicama okupljenima oko kamiona i počeli im izdavati naredbe. Ĉuo sam kako ostali dečki razgovaraju sa svojim grupicama u blizini kamiona. Wayne i Gaz raspoređivali su namirnice za ophodnje. Svojoj sam četvorki rekao: – Kad uspijemo, steći ćete vjerodostojnost koju ţelite i zasluţujete. Ne uspijemo li, moţda će raspustiti ove policijske snage. Vidio sam četiri zabrinute face, koje su se moţda već vidjele na duţnostima prometne policije. Rekao sam, nadajmo se, svojim najboljim španjolskim: – Eto, tako. Poći ćemo locirati postrojenje za preradu droge. Rečeno nam je da se nalazi otprilike unutar područja od šesnaest četvornih kilometara

negdje na zapadu. Ne znamo gdje je i koliko je. Ne znamo jesu li u njemu još ljudi. Nađemo li ga, izvršit ćemo izviđanje bliskog cilja, pozvati sve ostale patrole i onda zajednički isplanirati napad. Dobit ćemo jaku helikoptersku podršku i mnogo druge vojske. Nađe li tvornicu neka druga patrola, sastat ćemo se s njom, zdruţiti snage i izvesti napad. Dečki su i dalje izgledali zabrinuto. Ova će operacija biti posve drukčija od onih na koje su navikli. Obično bi helikopter nadletio lokaciju, a sve bi se ostalo odvijalo u nekoliko sljedećih sati. Sada smo išli na produţenu operaciju, što je sasvim druga stvar. – Osim toga, ovaj put nećemo ići helikopterom. Do odredišta ćemo se dovesti kamionima, a odatle ćemo postupno izviđati. Ne ţelimo da nas itko vidi ili da zna da smo ondje. Ovaj put bismo mogli nešto i naći. Slaţete li se s ovim? Ĉetiri nervozna osmijeha i jedno zborno: – Da! – Moţda će nam trebati i nekoliko dana da uđemo u određeno područje – nastavio sam – ali isplatit će se. Nećemo se ţuriti, imamo mnogo hrane, znamo što radimo. Neće biti nikakvih problema. Izloţio sam im sve informacije koje sam mogao – zemljovid malog mjerila, neke crteţe, općenite podatke o području i onda kartu u velikom mjerilu s opisima pojedinosti. Stalno sam se morao podsjećati na to da nemam posla s profesionalnim vojacima. Morao sam ih posjesti i reći: – Prije no što počnemo, ţeli li tko poći na stranu? Ţeli li itko učiniti išta prije nego što počnem? Nakon svake faze zapovijedi napravio sam stanku i pitao: – Ima li pitanja? – Morali su osjetiti da bez ustručavanja mogu postavljati pitanja, bez obzira na to koliko ta pitanja bila glupa. Vaţno je bilo ne izvrgnuti ih podsmijehu kad lupe nešto zaista šašavo i ne dopustiti da ih itko ismije. Prvo sam im izloţio sve političke i vojne okolnosti, provjeravajući jesu li svjesni od kolike je vaţnosti da se istaknu u borbi protiv nedopuštene trgovine drogom. Zatim sam im pripovijedao o samom terenu, počevši općenito od predjela – o svim znanim neprijateljskim poloţajima, svim starim lokacijama postrojenja i o svim našim poloţajima. Nismo još znali objekt, ali sam im pričao o zemljištu, o vremenskim uvjetima, o tome što očekujemo da će se dogoditi, o tome kakvo je mjesno stanovništvo, o imenima gradova i sela, o smjerovima

glavnih rijeka. Pođe li po zlu, a budu li prepušteni sami sebi, znat će da će, budu li se drţali toka određene rijeke, niz nju stići do nekoga grada. Dok sam im pripovijedao, pratili su me na svojim zemljovidima. Zatim sam prešao na stanje. Ispričao sam im sve što trebaju znati o neprijatelju eda bi izvršili svoju zadaću – uključivši tu i činjenicu da se lokalni moćnici ovog trena osjećaju vrlo sigurnima i da će se boriti ako ih napadnemo. Opisao sam im kakvim oruţjem neprijatelj raspolaţe i kako je odjeven. – A sada, naše snage – rekao sam. – Imat ćemo još tri ophodnje koje će patrolirati po drugim kvadratima koordinatne mreţe. – Na specijalki sam im otprilike pokazao područje na kojem će operirati druge patrole. Potom je uslijedio borbeni zadatak. – Borbeni zadatak: locirati i izvršiti izviđanje bliskog cilja PZPD– a u ovim ovdje kvadratima koordinatne mreţe. – Ponovio sam ovo, a onda prešao na izvedbu, koju sam razbio na dvije faze. – Faza 1, infiltracija. Ići ćemo kamionom. Kao što znate, kad se materijal pripremi, mora se otpremiti bilo zrakoplovom, bilo kamionom. Obično na udaljenosti od desetdvadeset kilometara od tvornice postoji nekakva cesta. Kamionima ćemo odrţavati osiguranje. Moţda će nam trebati dvatri dana da uđemo u to područje, no za to primamo plaću. Svakodnevica će biti naporna. – Na prednji ću poloţaj postaviti izviđača, sam ću čitati kartu, provjeravajući je s lokalnim zapovjednikom ophodnje. Imat ćemo i brojitelje koraka, kao i njihove kontrolore. Bude li vegetacija gusta, vjerojatno ćemo se kretati danju, a noću ćemo mirovati. Bude li nam teren dopuštao noćno patroliranje, i to je u redu – ići ćemo i tako. No po onakvu terenu ne predviđam nikakve noćne pokrete. Dečke smo sada dobro razumijevali, a i oni nas. Uspostavili smo odnos obostrana poštovanja, koji je graničio s prijateljstvom; kad smo rekli da ţelimo da se nešto učini, očekivali smo da tome udovolje. A i udovoljavali su. Nisu više dvojili o našim naredbama – vjerovali su nam. Povodeći se za nama, odavno su sa svojih galila poskidali remene. Skinuli su ili vrpcom zalijepili i njihove metalne nosače: izrađeni tako da budu pomoćni, zveckali su. Svaki je čovjek imao 4 do 5 metara padobranskog konopa, pa ako smo morali prijeći rijeku, mogli smo uzetom čvrsto vezati oruţje. Kao pomoć u orijentaciji, na kundak svoga oruţja vrpcom sam pričvrstio kompas silvu, s tim da sam veliku iglu pokrio kako se ne bi vidjela kao neki zastrašujući fluorescentni predmet što se kreće

prašumom. Ako sam se kretao kao prvi izvidnik, znao sam generalni smjer kojim ţelim ići, a kompas mi je sluţio kao priručno pomagalo. Kao zapovjednik ophodnje, s izvidnikom ispred sebe, mogao sam u slučaju potrebe smjesta korigirati smjer kretanja. Kad su članovima patrole prvi put podijeljeni okviri za oruţje, počeli su ih lijepiti jedan za drugoga, jer su to vidjeli u nekim filmovima Olivera Stonea, pa su smatrali da je to vrlo mačistički. Odgovarali smo ih od toga koliko god smo samo mogli. Streljivo od 7,62 mm je teško, a okvir s dvadeset metaka omašan je predmet: u leţećem stavu neki dečki jedva da su mogli podići pušku, a kamoli da bi se mogli nositi s teţinom dvostrukog okvira. Svi mi iz Pukovnije ponijeli smo 9– milimetarske brovininge. Pištolji koje su uzeli ostali pripadnici ophodnje bili su čudesni i veličanstveni. Neki su se naoruţali kaubojskim šestopucima, neki pak coltovima 45. Što su s njima kanili raditi, vjerojatno nisu znali ni sami. Ponijeli smo mnogo plastičnog eksploziva za razaranje PZPD– a, a i stredstava za paljenje svih polja na koja naidemo. Bili su to uglavnom PE4 i američki C4, sa svim odgovarajućim priborom koji uz to ide – štapinima, detonatorima i protupješadijskim minama za našu vlastitu zaštitu. Kad jednom pronađemo metu. izvest ćemo izviđanje bliskog cilja. Kako slika, kad je riječ o izviđanju, govori tisuću riječi, osobito ako vojnici koje vodiš ne govore tvojim materinskim jezikom, to smo ponijeli kamere i videorekordere. kao i prijenosnu tamnu komoru da moţemo obraditi negative. Meni je najviše odgovarao nicon sa zumom i 2.8 milimetarskim lećama za infracrvenu fotografiju te automatski canon. također opremljen IC filterom za noćno fotografiranje. Videokamera je izvrsna pri izviđanju bliskog cilja, a sa sobom smo uzeli i mali Sonyjev aparat za reproduciranje; njime smo mogli patrolama pruţiti vizualno izvješće, kako bi znale što će na terenu traţiti. Videouređaji su imali leće koje su se ugađale ručno; leće s autofokusom fiksiraju se na najbliţi objekt u sredini vidnog polja, a taj je u prašumi gotovo uvijek neki list. Ponijeli smo i uređaje za noćno promatranje, kako one dţepne tako i one montirane na oruţju, a sva je oprema morala biti vodootporna. Gotovo još vaţnije od onoga što smo uzeli bilo je ono što nismo uzeli: svi smo morali krenuti sterilni, bez ikakve dokumentacije. Dečki su ponijeli svoje sluţbene iskaznice, ali ne i bilo kakve kućne adrese ili slike

ţena ili djece. Svima su bili poznati statistički podaci; svima je njima netko od obitelji, prijatelja ili kolega ustrijeljen nasred ceste. Na put smo krenuli toga popodneva u konvoju od četiri kamiona za prijevoz stoke. Putovali smo čitavu noć. Svi su bili tihi; nikome nije bilo do razgovora. Poneka bi se pljuga ţarila u tami. Sjećao sam se Izbora i dugih voţnji u dolinu rijeke Elan, pa sam nastojao uhvatiti što više sna: znao sam da me u iduća dva tjedna čeka luđačko jurcanje. Preteţni dio idućeg dana putovali smo kroz gradiće i sela, a cesta je postajala sve zahtjevnija. Nekoliko sati prije mraka zaustavili smo se da si priredimo piće. Pristupio nam je Gaz i kazao: – Otprilike za tri kilometra razdvojit ćemo se. Povest ću dvije grupe, Wayne će tvojima čitati kartu. Bude li frke, javi se radijem, jer su helikopteri u pripravnosti. Ne zajebavaj se, javi se preko mreţe i izvuci ljude. Do skorog viđenja! Vratili smo se u kamione. Bio sam u Wayneovom vozilu, onom koje je vodilo. Cesta je bila pošljunčana, ali puna rupetina. Amortizeri su stradali, a mi smo se zgurali otraga; uskoro su svi stajali kako bi nekako izbjegli ţestoko drmusanje. Mračilo se. Vozilo se zaustavilo, motor isključio. Zavladala je tišina. Začuli su se zvuči savane. \Vayne je izišao i rekao: – Ovdje se iskrcavate. Rekao sam dečkima da napuste kamion. Izgledali su kao da im se neće, ali da istodobno znaju da se zadatak mora izvršiti. Još jedna sjena Izbora. – Noćas nećemo ništa poduzimati – kazao sam. – Trebamo se samo došetati u svoje područje. Sve se odvijalo usporenim ritmom. Uprtili smo naprtnjače, sredili se i pošli prema zaklonu udaljenom otprilike pola kilometra. Prešavši dvjestotinjak metara, začuli smo startanje motora; vozila su se zatim udaljila. Minutudvije kasnije nastupila je potpuna tišina. Promatrao sam kako se reflektori probijaju cestom i nestaju u daljini. Ĉuo sam vlastito disanje. Dvadeset i četiri sam sata bio potpuno neaktivan, a sada sam dolazio do daha. Bilo je vrlo vruće i vlaţno. Noć je odzvanjala prašumskim zvucima, premda smo se još nalazili u savani. Ĉuo sam cvrčke. Osjećao se vrlo blag povjetarac. Bilo je umjereno oblačno, ali sam vidio zvijezde. Osjećao sam se prilično ugodno. Imali smo mnogo hrane i vode i spremali smo se na noćni počinak. Radovao sam se zapravo što ću

nekoliko sati provesti u mreţi za spavanje. Ujutro, kako se nismo nalazili ni u kakvoj neposrednoj opasnosti, dopustio sam dečkima da počnu s pićem i toplom klopom. Jedan od momaka u patroli zvao se Rodriguez. Imao je otprilike dvadeset i dvije godina, a bio je visok, crn i prilično ţenskast. Imao je neprirodno duge trepavice, crte lica lijepe i izrazite, ruke kao u klavirista, nokte besprijekorne. Govorio je tihim glasom i kao da se uvijek ispričava. Duţnosti je, međutim, obavljao vrlo dobro, pa sam ţelio da on bude izvidnik. Rekao sam: – Hoću da odeš u onom smjeru, Rodriguez. Krenut ćemo naprijed i otprilike za jedan sat zaustaviti se da nešto popijemo. Dobro otvori oči i drţi se smjera – ne bismo se voljeli izgubiti. Razumiješ? Ovisimo o tebi. – Si – nasmiješio se. – 5/. oprostite, nema problema. Izvidnik se drţao dovoljno daleko da bi mogao unaprijed upozoriti na bilo kakav problem, no dovoljno blizu da ga vidim i da mu povremeno signaliziram kamo će. Doista je svojim kretanjem diktirao kretanje ophodnje – ako je ţelio da stanemo, to bi nam i javio. Kad bi se zaustavio na mjestu, ja bih se također skamenio, a tako i svi ostali. Bio je naš prvi par očiju. Kad je prošao otprilike jedan sat, Rodriguez se zaustavio u udubini ispod velikog drveta. Ĉučnuli smo i pristavili vodu. U krošnji iznad nas ćurlikale su ptice; nešto je šuškalo u grmlju. Razgovarali smo tihim šaptom. – Ovo će nam biti zadnja kava – rekao sam. – Da niste nikom rekli da sam vam je dopustio! Draga im je bila pomisao da je ovo naša mala tajna. Pogledao sam ih i rekao: – Zviznimo ih i završimo stvar – nemojte me razočarati. Ima li s tim u vezi kakvih problema? – Ne, nema problema. Rodriguez je ponovno ţelio biti izvidnik, pa sam mu to i dopustio. Obično bih mijenjao izvidnika svakih nekoliko sati, jer je izvidnički posao vrlo naporan. Da se kretao presijecajući put, stvarao bi buku i za sobom ostavljao trag; zbog toga je izvidnik u ophodnji morao paţljivo razmicati vegetaciju s puta. Pomno je pazio na svaki pokret ili bilo koji znak da se terenom nešto kreće. Mogli su to biti znakovi na zemlji, na primjer tragovi u blatu, ili pak tragovi iznad tla, na primjer izokrenuto lišće. Veliki list fikusa ili paprati, na primjer, ne preokreće se sam od

sebe na donju stranu i nakon kratkog vremena opet će se vratiti u svoj stari poloţaj prema suncu. Nešto ga je, dakle, moralo preokrenuti, a to se nešto, znači, nalazilo ovdje nedavno. Izvidnik je pazio i na sve moguće znake postavljanja zamki za ţivotinje. Urođenici ostavljaju znake da su takve stvari u blizini, a mi nipošto nismo ţeljeli završiti u mreţi koja se njiše s drveta. Izvidnik je traţio i sve moguće znake PZPD– a: mogli bi to biti brojni otisci stopala u jednom smjeru, mogla bi biti neka buka, mogao bi biti vonj. Spazi li ljude, nećemo ih napasti; kanili smo im se sklanjati s puta, promatrati kamo idu i pratiti ih. Gotovo smo pola dana potrošili da počnemo prodirati u divljinu naših četiriju četvorina koordinatne mreţe. Već nas je bio potpuno probio znoj. Nije padala kiša; nadao sam se samo da će, ako već mora kišiti, zapljusnuti prije mraka, tako da se na noćenje nećemo morati spremati po pljusku. Dali smo se u potragu, koja je ovisila o terenu. Kojiput smo mogli nastupati paralelno duţ kvadrata, kojiput smo se oko istaknutih točaka razvijali lepezasto. Svaki bismo sat zastali otprilike na pet minuta. Tako smo imali vremena da uvučemo košulje, podignemo hlače, popijemo nešto i dopunimo čuture. Kad god bismo došli do nekog vrela, napunili bismo čuture; ako su već bile pune, pili bismo koliko god smo mogli. Neki su momci u jednu od svojih čutura stavili limunski koncentrat, a u drugu običnu vodu. Ja sam radije u objema drţao običnu, čistu vodu. Prvog su popodneva svi dečki bili vrlo ţivahni, no potom je umor uzeo svoj danak – duševni umor od neprestanog traţenja tragova i tjelesni od nošenja naprtnjača po onoj vrućini. Na ljudima je to ostavljalo dubok trag. Otprilike pola sata prije sutona valjalo je potraţiti mjesto za PS, no prije toga trebalo je zatrti tragove, kako bismo bili sigurni da nas nitko ne traţi. Gonzalo – ´Gonz´ – bio je izvidnik. Dao sam mu znak da se zaustavi i otišao do njega. – Potraţit ćemo PS – šapnuo sam mu na uho. Široko se osmjehnuo. Imao je velike, široke zube s crnim mrljama od ţvakanja duhana. Rekao sam mu: – Slijedi me! Gonzu su mogle biti dvadeset i tri, dvadeset i četiri godine. Lice mu je imalo doista mladalački izraz, stalno nasmiješeno kao da je još

bucmasto novorođenče. Ponekad nisam znao je li glup ili samo razdragan. Bio je to nekakav vragolast smiješak; nikad zapravo nisam proniknuo što mu je na pameti, no nadao sam se da je ipak mnogo više toga skriveno od onoga što se vidi. Izveli smo jedan krug te postavili trenutnu zasjedu na vlastitu tragu; naime, bez obzira na to koliko se paţljivo kretali dţunglom, uvijek za sobom ostavljate tragove. Kada smo se uvjerili da je sve u redu, trojica su momaka ostala uz naprtnjače, a Gonzalo i ja otišli smo potraţiti mjesto za privremeno sklonište. Idealno mjesto ne mora nuţno biti ono koje se moţe braniti; naglasak se stavlja na skrovitost. Svi su znali što se zbiva i radovali su se skorom počinku. Kad smo došli na poloţaj, ponovno smo uzeli naprtnjače i postavili se u kruţnu obranu, spremni za napad. Prvo smo se, međutim, dobro namazali sredstvom koje odbija insekte. U iščekivanju napada uvijek čuješ i vidiš mnogo više od onoga što misliš da te okruţuje. Misliš da se krećeš neopaţeno, ali ţivotinje su te otkrile i dok dođeš do mjesta gdje su se nalazile, one su već daleko odmaglile. Međutim, samo sjedeći i ne radeći baš ništa mogao sam osluhnuti sve što se uokolo događa. Da nije komaraca, bilo bi divno u zagrljaju prašume. Tek što se smračilo, postavili smo mreţe za spavanje i pelerine. Nije bilo potrebe za razgovorom; svi su znali što im je činiti i radili su na smjenu. Dok su se dvojica pripremala za počinak, ostala su trojica osluškivala i promatrala. Izvukao sam svoju suhu odjeću i uspeo se u mreţu te usnuo, osluškujući zujanje i šuštanje te kišu, koja je počela oko ponoći. Sat prije svitanja pospremili smo svoje stvari. I opet nije bilo nikakve potrebe za razgovorom; sve smo obavili polako i paţljivo, izbjegavajući buku. Otišli smo čim se toliko razdanilo da se moţemo kretati. Patrolirali smo otprilike dva sata, a onda se zaustavili da sastavimo operativno izvješće za našu bazu podataka: izvijestili smo ih o svojem poloţaju, poloţaju neprijatelja ili njegovim aktivnostima koje smo zamijetili, kao i o vlastitim aktivnostima i namjerama, što se sve u ovom slučaju svelo na: ´Nastavljamo ophodnju!´ U stoţeru će ucrtati naš poloţaj na kartu; ako kasnije tijekom dana zagusti, znat će se barem gdje smo se nalazili u 8,00. Dečki su sjeli i jeli šećer i konzerviranu govedinu. U sljedećih nekoliko dana sve se svodilo na rutinu – odlazak, smjene

izvidnika, smjene brojitelja koraka. Jednom ili dvaput smo se izgubili. Zaustavili smo se, maknuli sa staze, sjeli u kruţnu obranu i izvadili kartu. – Gdje smo bili kad smo zadnji put znali gdje se nalazimo? – upitao sam Gonza. Metodički smo pošli od te točke – bilo je besmisleno da jurimo unaokolo kao luđaci progoneći sjene. Poslao sam dva dečka u kraće izviđanje da potvrde kako je sljedeća točka petstotinjak metara dalje. Nadali smo se da će se vratiti i reći: – Da, tamo je rijeka i ona teče slijeva nadesno. Sljedećom sam zgodom odaslao u izvidnicu Gonza i Jednog Od Tri Josea. – Idite onamo, ali ne dalje od 400 metara. Kad se počnete spuštati prema nizini, trebali bismo se naći na najvišoj točki u okolini. Osvrnite se uokolo. Nigdje ne bi smjelo biti više točke. Ne bude li tako, imamo una problema. Još dalje, na nekih 300 metara, trebala bi teći rijeka slijeva udesno. Otputili su se, Gonz sa širokim crnim zubatim osmijehom. Vratili su se puno brţe nego što sam ih očekivao. Gonzova je osmijeha nestalo. Pribliţivši usta mojemu uhu, rekao je: – Došli smo tamo. Bili smo na najvišoj točki, ali pred nama se nešto gibalo. Ĉuli smo nekakav metalni zvuk i viku. Okupio sam ih sve i rekao: – Ondje se nešto zbiva. Ne znamo što. Sada ćemo poći naprijed koliko god budemo mogli. Gonz će nas odvesti onamo, u kraj gdje je čuo zvuke, pa ćemo se ondje zaustaviti i odande istraţivati. Jeste li svi spremni? Imate vremena, nema potrebe ni za kakvom ţurbom. Svi su se usplahirili. Niz brdo smo silazili vrlo, vrlo polako. Gonz je bio ispred mene, ostali iza. Ništa nisam čuo. Gonz je zastao i pokazao rukom prema naprijed. Dao sam mu znak da pođe sa mnom, a ostaloj trojici da ostanu uz naprtnjače. – Bude li problema, uskoro ćete čuti. Ako se ne vratimo do mraka, čekajte do sutra u podne, a onda, izbjegavajući buku, izbijte na rijeku, pa onda njome udesno sve dok ne izbijete na cestu. Mi ćemo se snaći. Naprtnjače nam ostavite ondje gdje se nalaze. Puzali smo kroz grmlje noseći samo puške i opremu o pasu. Ići ćemo sve dotle dok ne ustanovimo što se zbiva; ne bi bilo pametno skakati od sreće i misliti da smo nešto našli, a sve samo na temelju

letimičnog pogleda. Milio sam prašumom za Gonzalom. Pogledom sam šarao svuda oko sebe. Gonzalo je gledao preda se. trudeći se da se usredotoči i sjeti odakle je čuo one zvuke. Svako malo okrenuo bi se traţeći moju podršku, a osmijeha više nije bilo. Na jednom mjestu, udaljenom otprilike dvjesto metara od poloţaja na kojem smo ostavili naprtnjače, zaustavio se i podigao ruku. Kao tehnički savjetnik, sada bih mu bio trebao pomagati da ode u izviđanje bliskog cilja, no morao sam biti posve siguran u to da će se posao dobro obaviti i da ćemo se svi sigurno izvući. Pokazujući mu da ostane ondje gdje jest i da me štiti, dao sam mu znak da ću ja otići i pogledati što je pred nama. Zalegao sam na trbuh i vrlo polako krenuo naprijed. Napravio sam tričetiri mala pokreta, pa bih se zaustavio, osluhnuo, ogledao i potom otpuzao dalje. Nakon dvadesetak minuta nisam mogao povjerovati svojim očima. Kroz guštaru široku otprilike dva metra gledao sam čistinu na kojoj se rasprostirao čitav jedan mali industrijski kompleks. Vidio sam tričetiri zgrade. Jedna je bila dugačka i niska, karakteristična za PZPD. U njoj se kokina pasta polaţe na duge stolove. Dvije druge prizemnice bile su nešto više. Pokrivene su bile krovovima od valovita lima, a vidjelo se da su ih pokušali kamuflirati granjem i lišćem. Ĉuo sam juţnoameričkim glasom postavljeno pitanje. Odgovor na španjolskom bio je pomalo prigušen šumom generatora, ali sam u njemu osjetio jako, gotovo afrikanersko, unjkanje. Između dviju zgrada vidio sam nekog starog kako hoda. Nije bio naoruţan. Zadrţao sam se ondje otprilike pola sata, promatrajući i osluškujući daljnju vrevu, ni sam ne vjerujući našoj sreći. Bilo je to prvo postrojenje koje sam vidio da radi; nisam ţelio zabrljati. Sa svoga mjesta nisam imao osobit pogled, ali sam čuo druge ljude i povremeno lupanje vratima. Komarči su došli na svoje. Mogli su mi slijetati na lice, a meni su trebale duge, polagane sekunde da podignem ruku i otjeram ih. Nisam ţelio prijeći na drugi poloţaj ili kleknuti da bolje vidim. U ovoj mi fazi to nije trebalo; trebao sam se samo radovati što je ovo ovdje doista PZPD. Otpuzao sam natrag do Gonza. Stavio sam usta do njegova uha i palčeve podigao uvis: – Premija! Bljesnuo je svojim golemim pocrnjelim zubima, ali sam znao da

misli: – Uh, jebi ga. našli smo ih... Ispričao sam im sve što sam vidio i čuo. Primijetio sam stanovitu nevjericu, uz mješavinu sreće i bojazni. Sada se nešto moralo poduzeti. Smjesta smo napustili to područje, kako bismo izbjegli svaku mogućnost da nas otkriju. Kazao sam im: – Sutra u zoru poći ću tamo s Jednim Od Tri Josea. Preostala će trojica čuvati opremu na zadnjem zborištu, a to je onaj poloţaj na kojem smo se ranije zaustavili s opremom. Ovo bi moglo potrajati nekoliko dana. Ako se ne vratimo, ostat ćete ondje dva dana. Ne bude li nas ni trećega, ujutro trećeg dana poći ćete prema rijeci, okrenuti udesno i izići na cestu. Začujete li pucnjavu, spustit ćete se i pomoći nam. Je li jasno? Ĉetvrti član ophodnje, kojemu je nadimak bio El Nino, bio je devetnaestogodišnjak. Mršav, koštunjav dečko bio je visok metar sedamdeset i pet centimetara. Bilo mu je vrlo neugodno gledati u sugovornika, pa je radije gledao čovjeku iznad ili ispred lica; moţda je bio pun hemunga zbog pnšteva koji su mu osuli lice. Uopće nije shvaćao što se događa. Uvijek su mu davali da radi što manje. Dečko je inače bio sasvim u redu, samo neiskusan i zabrinut. Radije bi bio kod kuće sa svojom mamom, nego da se bavi ovim sranjima. Međutim, uvijek je pred drugima izigravao muškarčinu, a momci su ga neprestano zezali. Ozbiljno se uplašio, no laknulo mu je što ostaje na zadnjem zborištu. – Na zadnjem zborištu nemojte dizati pelerine – rekao sam. – Ţelim da samo budete uz opremu. Bit će to dug dan – moţda i dva. Pobrinite se da čuvate opremu, pa ćete tako čuvati i nas. Izvukao sam radio i poslao operativno izvješće stoţeru naše postrojbe. Ţurio sam se jer sam ga ţelio odaslati prije sutona. Rekao sam što smo otkrili, što sam vidio. – Ukoliko ne dobijem drukčiju naredbukazao sam – sutra idemo u izviđanje bliskog cilja. Znao sam da će u stoţeru postrojbe raspravljati o tome hoće li ili neće ostale ophodnje obavijestiti o našem izvješću ili će pak pričekati potvrdu da smo našli cilj. Jave li im da prekinu izviđanje i pričekaju, gubit će na vremenu. Nije to. međutim, bio naš problem: počeli smo se pripremati za izviđanje bliskog cilja. Ići ćemo ja i Jedan Od Tn Josea; ostala će trojica čuvati opremu na zadnjem zborištu. Trebalo je izdati čitav sklop naredbi kojima će se obuhvatiti sve mogućnosti – kako ćemo dospjeti onamo, što ćemo raditi kad stignemo na lice mjesta, što nam je činiti ako neprijatelj otvori vatru po nama. Što ćemo učiniti ako grupa na zborištu ostvari

borbeni kontakt? Koliko će dugo zborište biti otvoreno prije nego što prijeđemo na drugo zborište? Što ćemo učiniti ako dođe do okršaja te netko od naših bude zarobljen? Planiranje i pripreme obavit ćemo na mjestu na kojem se nalazimo, da bismo se potom prebacili na mjesto zadnjeg zborišta, koje će biti polazni poloţaj dvočlanih ekipa koje odlaze u izviđanje bliskoga cilja. Samo to izviđanje moţe potrajati jedan do dva dana. ovisno o tome što i gdje moţemo vidjeti. Moramo samo paziti na to da se. budemo li na zadatku za dana, vratimo sat prije sutona; tako ćemo se moći udaljiti i naći PS negdje drugdje. Na zadnjem se zborištu neće podizati pelerine: dečki će postaviti samo nekoliko protupješačkih mina, sjesti leđima oslonjeni na naprtnjače, s uprtačima na sebi, te na smjenu straţariti i kunjati, što neće biti zanosno. Teorija sada više nije vrijedila. Prema njoj, patrola je trebala biti ta koja će obaviti izviđanje i izvesti napad, no imali smo tu jednu jedinu šansu i nju je trebalo valjano iskoristiti. Bili smo petstotinjak metara od PZPD– a i spremali smo se za noćenje. Izvukli smo pelerine i mreţe te se smjestili. Jedan Od Tri Josea nije mogao usnuti, siguran sam. Ĉitavu se noć prevrtao i meškoljio, očito sav ustreptao od onoga što će se sutradan dogoditi. Ostali su se bojali; izgledali su gotovo izgubljeno, kao da ţele da im svi ostali priteknu kao pojačanje. I ja sam se plašio. Nisam znao što me čeka. Znao sam samo da ćemo se, ako nas ščepaju, naći u govnima. Leţao sam premazan kamuflaţnom kremom i sredstvom protiv komaraca te razmišljao o Kate. Pokušao sam izračunati vremensku razliku, pitajući se što li sada radi. Proračunao sam da je vjerojatno završila s doručkom i da se sprema u vrtić. Poţelio sam da ovo ovdje što brţe završimo pa da mogu ponovno u grad da se zabavim s bivšim pripadnicima eskadrona G. Znao sam da neće proći mnogo vremena do mojega ponovnog povratka u dţunglu. – Sa sobom ćemo uzeti minimum opreme – rekao sam u svitanje Jednom Od Tri Josea. – Zapravo samo opremu o pojasu, kamere te svaki po pušku i pištolj. Već smo ranije satima pomno dotjerivali opremu da ne sjaji, zacrnjujući je bojom iz raspršivača. Sada smo i sebe namazali. Koţa također odraţava svjetlo, bez

obzira na to bila crna, azijatska ili bijela. Kad sunce sja, sja i tvoja koţa. Na početku prašumske patrole kamuflaţnu je kremu zbog znojenja teško zadrţati. Međutim, nakon nekoliko dana, kad lice malo obraste, krema se skrutne u bradi i usadi u bore čela. Nije se ovdje radilo tek o nekom laganom tapkanju boje po licu, kao kad Indijanci stavljaju ratne boje. Mazali smo čitavo lice, uši, koţu iza ušiju, svuda oko vrata, ispod razine ovratnika, ispod proreza na prsima, ruke sve do iznad zglavaka. Za zaštitu od svih mogućih prašumskih napasnika koji bi mi dodijavali prilikom puzanja, nisam zavrtao rukave, ali sam se namazao i iznad zglavaka, jer će se s kretanjem ruku smicati i materijal od kojeg je izrađena košulja. Po načinu na koji primjenjuje kamuflaţnu kremu uvijek moţeš prepoznati profesionalnog vojnika. Uopće nema potrebe za svim onim čarobnim bojama – tamnozelenom, smeđom i svijetlozelenom – u prekrasnim, neobičnim mustrama i oblicima. Krema ne sluţi za kamuflaţu, nego za onemogućavanje odsjaja i izobličavanje crta lica. Međusobno smo provjerili rezultate mazanja. Ja sam pregledao Jednog Od Tri Josea, on mene. – Sve u redu? – upitao sam. – Jest u redu – nasmiješio se ţivčano. Oko 7,00 svi smo pošli prema zadnjem zborištu. Rodriguez je bio izvidnik; ovaj put se doista nije ţurio. Zastajkivao je svakih pet minuta, pa promatrao, osluškivao. Glavom su mi se plele kojekakve misli: o izviđanju bliskog cilja, o Jednom Od Tri Josea – znao sam da će ustuknuti i da ću sve morati obaviti sam – te o tome što će se dogoditi budemo lija ili on uhvaćeni. Odlučio sam da se neću dati zarobiti – i točka. Nakon dva sata vrlo oprezna napredovanja stigli smo do zadnjeg zborišta, spustili naprtnjače, sjeli na njih te pričekali pet minuta da se svi smjeste i dođu do daha. Iz svoje sam naprtnjače izvadio kameru s priborom, već spremljenu u vrećicu. Ponovno sam provjerio svu našu opremu, da budem siguran da je sve čvrsto i dobro svezano te da nigdje ništa ne zvecka. Isto sam tako provjerio zna li Jedan Od Tri Josea gdje se nalazi moj pribor za prvu pomoć. Usput sam krišom preletio preko njegove uniforme i opreme da se uvjerim da je zakopčao sva puceta te da sa sobom ne nosi ništa nepotrebno. – Na zadnjem smo zborištu – rekao sam. Potvrdio sam zborišta patrole u slučaju nuţde i sve smjerove – smjer u kojem odlazimo, smjer

iz kojeg ćemo doći – te vrijeme u koje bismo se trebali vratiti. Zatim je kucnuo čas odlaska. Pogledao sam Jednog Od Tri Josea. Znao sam da će protivnici, ako me uhvate, na meni iskaliti sve svoje frustracije; veliki su izgledi da će za mene zatraţiti otkupninu. No za Jednog Od Tri Josea ishod bi bio mnogo gadniji, i zato je njega sada oblijevao znoj. Policajce su mlatili zdesna, slijeva, sprijeda i straga: i prije no što bi završili obuku, pogibali su na desetke. Karteli nisu ţalili ni truda ni sredstava kad je u pitanju bila osveta. Uhvaćeni bi policajac znao što ga čeka: jamčili su mu polaganu i bolnu smrt. Mnogi su tako nađeni uz cestu iskasapljeni motorkom i čekićem. Rodriguez je traţio da još jednom prijeđemo sve pojedinosti. – Zadrţat ćemo se dva danaQ Trećega ćemo dana na rijeku7 Je li tako? Oprosti što pitam. Zadatak sam im na prvoj instruktaţi prikazao tako da se osjete odabranima. Prišao sam stoga Jednom Od Tri Josea i šapnuo mu na uho: – Ti si Broj Jedan, najbolji. – Nadao sam se da će mu to pomoći da se smiri. Pokušao se osmjehnuti, ali je osmijeh ispao kao grimasa. Kretali smo se vrlo sporo, bez hitnje. Bilo je vruće i vlaţno; sredstvo protiv komaraca slijevalo mi se u oči. Stopala i cipele bili su mi posve mokri. Izviđati bliski cilj u prašumskim je uvjetima prilično jezovito. Ići ćemo izravno na cilj; ne budemo li s oboda mogli vidjeti ono što nas zanima, morat ćemo napredovati dalje, pa još dalje sve dok ne uspijemo. Ne bi bilo dobro pokupiti polovične informacije; to bi moglo značiti da ćemo se morati još jednom ovamo vraćati. Kad god sam razmišljao o izviđanju bliskog cilja, uvijek su mi na pamet padale one igračke na baterijski pogon koje se stalno kotrljaju prema naprijed sve dok ne udare o nešto. Tada se okrenu, vrate i onda udare opet. Nas ćemo dvojica tako ulaziti, izlaziti, vraćati se pod drugim kutovima, odbijati se, obilaziti. Prvo ćemo obići oko čitavog logora, traţeći prilaze i bilo kakve znake osiguranja. Opazimo li straţare, zapamtit ćemo koje oruţje nose i kako su odjeveni. Izgledaju li budno ili su nemarni i leţerni? Jesu li mladi ili stari? Jesu li staze koje vode u logor i izvan njega dobro ugaţene? Ima li na njima svjeţih tragova? Moţemo li po znakovima procijeniti koliko je ljudi prolazilo?

Kakve zvuke moţemo čuti dok se šunjamo uokolo? Gdje bismo se otprilike mogli ubaciti u logor? Je li ograđen bodljikavom ţicom ili trskom, ili uopće nije ograđen? Je li u maloj udolini i kamufliran? Koliko je ljudi u logoru? Ima li ikakvih komunikacija? Ima li kakvih antena? Ima li vozila, zrakoplova? Koji su povoljni poloţaji9 Ima li takvih mjesta na koja bismo mogli postaviti grupe za vatrenu podršku? Ima li lokacija na kojima bismo mogli uspostaviti promatračnice? Mogla bi, naime, pasti odluka da se zasad ne ide u napad, nego da se samo više tjedana promatra. Gdje bi mogla biti dobra polazna crta za napad? Otkud bismo mogli uvesti ljude? Koja su glavna proizvodna područja? Gdje su nastambe? Na sva bi se ova pitanja moralo odgovoriti s mjesta na kojem sam potrbuške leţao i promatrao, s udaljenosti od petnaestak metara. Dospjeli smo na petnaestak metara od ruba logora i zaustavili se. Vrlo. vrlo polako zalegao sam i skinuo uprtače i opremu. I njih i pušku predao sam Jednom Od Tri Josea, pokazavši zatim na njega i na zemlju, dajući mu tako znak da ostane gdje jest. Prstima sam zatim pokazao da ću se kretati, obavještavajući ga, dakle, da idem naprijed baciti pogled. Pomaknuo sam kameru na leđa, spustio se na trbuh i počeo se micati prema naprijed. Negdje je brektao generator. Na mahove sam čuo dijelove razgovora i radio koji je emitirao svirku na panovoj fruli. Kad bi se vrata otvarala i zatvarala, glazba je bila glasnija, a potom bi se opet malo utišala. Teško sam disao; puzanje je bilo vrlo naporno. Dok sam se puzeći šuljao, jedina mi je obrana bio moj pištolj. Ispruţio sam ruke, upro se na lakte i noţnim se prstima otisnuo prema naprijed. Tako sam u jednom navratu prevaljivao petnaestak centimetara kroz šikaru. Zastao sam, podigao glavu iz kala prašumskog tla te zirnuo i osluhnuo. Ĉuo sam vlastiti dah; zvučao mi je sto puta snaţnije od bilo čega drugog oko mene. Lišće je pucketalo mnogo više nego obično; sve je u mojoj glavi bilo deseterostruko pojačano. Trebao mi je skoro jedan sat da svladam tu udaljenost. Sada sam se našao iznad PZPD– a i kretanje je bilo ono što bi me moglo upropastiti. Opazi li jedan od straţara gibanje, pa makar i krajičkom oka, odmah će na nj obratiti pozornosti. Zastao sam, obazro se, pomaknuo naprijed, neprekidno pazeći na sredstva za uzbunjivanjebile to ţice, uređaji koji se aktiviraju na pritisak,

infracrvene zrake ili moţda neka rafiniranija metoda zasnovana na praznim limenim konzervama. Sada sam stigao točno povrh logora. Ako je ikad bilo prilike, sada je bio pravi trenutak da počnem fotografirati sve osobe u logoru – a osobito Europljane i Amere. Ako sve propadne, imat ćemo barem neku vrstu dokaza o stranoj umiješanosti, što bi policiji moglo dobro doći. Sunce je bilo jasno, pa sam lijepo mogao vidjeti cilj; njima je pak bilo teţe da me opaze u šumskoj tami. Vidio sam neke zgrade, veličine deset sa sedam metara. Sagrađene od okomito postavljenih planki, natkrivene su bile krovovima od valovita lima te lišćem i trskom kao nekim grubim oblikom kamuflaţe. Metalni su krovovi izgubili svoj sjaj i počeli su hrđati, po čemu se moglo zaključiti da se logor ovdje nalazio već stanovito vrijeme. Neke su rebrenice između sebe imale pukotine, a neke su pak bile čvrsto spojene. Na svim su zgradama prozori bili zakri – veni mreţama protiv komaraca. Vrata su bila dvostruka – drvena unutrašnja i mreţasta vanjska; ova mi se zaštita od komaraca činila neobičnom uz onolike rupe u drvetu. Na mahove su se čuli raznorazni zvuči – glazba, udarac o metal, nekakva vika – po čemu se moglo zaključiti da ondje nema mnogo ljudi. Polako, vrlo polako, odriješio sam torbu s kamerom sa svojih leđa. Budemo li napali ovaj logor, ljudi su morali dobiti dobru sliku o ciljevima i o tome kako logor izgleda. Nadao sam se da će ovo biti prva od brojnih fotografija s moga obilaska logora. Skinuo sam kameru s glave. Najveća mi opasnost prijeti od leća koje reflektiraju sunce, pa je zato kamera bila omotana mreţicom za lice. Ta mreţica, međutim, nije bila nikakva smetnja; fotografije će svejedno uspjeti. Kameru sam polako stavio na zemlju, usmjerio je i pritisnuo otponac. Ništa se nije dogodilo. Palcem sam pokušao okrenuti zapinjač filma, no on se bio zaglavio. Nije bilo vrijeme da prčkam po aparatu; spustio sam ga pored sebe i nastavio promatrati. S ovim će biti gnjavaţe. Prokleo sam sama sebe što nisam ponio videokameru; ţelio sam uštedjeti baterije za promatračnicu koju ćemo moţda morati uspostaviti. Ostao sam na mjestu, osluškujući i promatrajući. Vidio sam četiri glavne zgrade. S moje lijeve strane pruţala se dugačka niska zgrada, od koje sam mogao vidjeti moţda trećinu. Pretpostavljao sam da je to samo postrojenje. Desno od nje nalazile su se dvije druge zgrade; jedna je posve sigurno bila kuhinja, a druga upravna zgrada.

Otvorila su se vrata i izišao je neki stari od pedesetakšezdesetak godina u nogometaškoj majici, kratkim hlačama, gimnastičkim papučama i pljugom u ustima. Nosio je hrpu lonaca i tava, koje je jednostavno bacio na zemlju. Nedaleko od vrata bilo je više hrpica kuhinjskih otpadaka. Ĉulo se i brektanje generatora, koje kao da je dopiralo s druge strane kuhinje. I dalje sam slušao povremenu viku, no vidio sam samo staroga. Ţelio sam doznati kakvo im je osiguranje, koliko ih ima i čime su naoruţani. Nakon otprilike pola sata povukao sam se istim putem u šikaru. Je li bilo prerano jutro ili se jednostavno ništa nije događalo, ne znam. Vraćao sam se sve dok opet nisam stigao do Jednog Od Tri Josea. Sjedio je i smiješio se. Podigao sam kameru i pokazao mu znak rezanja vrata. Stavio sam na se uprtače, upro prst prema momku i pokazao mu kojim ćemo putem – a taj je put bio obrnut od kretanja kazaljki na satu. Dvadeset nam je minuta trebalo da prijeđemo trideset metara i opet se primaknemo rubu logora. Zaustavili smo se. Jednom Od Tri Josea dao sam znak da ostane gdje jest, a sam sam polako otpuzao naprijed. Ovaj put sam se našao ispred nastambi; gotovo u isti mah ugledao sam bjelačku facu. Ĉovjek je bio sitan – nešto oko metar i šezdeset – četrdesetih godina i upravo je bacao vodu iz pehara. Na sebi je imao samo kratke hlače, cipele i tamne naočale. Kosa mu je bila mokra i zalizana unatrag. Pretpostavljam da se netom bio umio. Ruke su mu bile preplanule do visine rukava majice, a i oko vrata bjelasao mu se širok svijetli prsten. Nije se brijao barem tjedan dana i izgledao je prilično jadno. Stavio je u usta cigaretu i zapalio je, a potom se vratio u baraku. Bio sam zadovoljan: barem jedan Europljanin. da je barem kamera funkcionirala! Znao sam da će me Gonz zbog nje zajebavati. Ĉekao sam na tom mjestu daljnjih četrdeset i pet minuta, a onda su se pojavila dva frajera. Jedan je nosio dugu G3 automatsku pušku, doista zastario tip s dugom cijevi i masivnim kundakom, dok drugi nije bio naoruţan. Od nastambi su pošli u smjeru proizvodne barake, koju nisam vidio. Ponašali su se vrlo nehajno: pušili su, razgovarali i smijali se, očito posve bezbriţni. To su, dakle, bila tri tipa, ne računajući starca iz kuhinje. Ostao sam na svom mjestu. Nisam se pomicao da zgnječim komarce koji su slijetali na mene; samo sam nisko drţao glavu, promatrajući i osluškujući,

nastojeći upiti svaku pojedinost. Na glavi su mi počele izbijati čvoruge, ali sam ih već otprije zanemario. Leţao sam ispruţivši ruke preda se, oslonivši se na njih bradom. Da bih bolje čuo, otvorio sam malo usta kako bih zatomio svaki mogući zvuk gutanja. Pokušao sam u glavi sklopiti sliku o tome kako zapravo ovaj objekt stvarno izgleda. U ovom sam trenutku imao tek dvadeset posto informacija, a trebao sam ih pribaviti što je moguće više. Sada sam vidio gdje se nalazi generator. Smjestili su ga između dviju zgrada. Vidio sam i antene na krovovima. Bio je tu i jedan satelitski tanjur, koji je mogao posluţiti i za televiziju i za telekomunikacije. Vidio sam i normalnu štapnu antenu. Ĉuo sam glazbu i svakodnevnu uobičajenu buku. Tanjuri su zvečali, ljudi se smijali. Ĉuo sam kako dvojica razgovaraju svojim jezikom, moţda nizozemskim ili flamanskim – nisam stručan da odredim. Nije mi bilo ni vaţno. Znao sam samo to da u logoru ima Europljana. Počinjao sam se sasvim lijepo snalaziti. Ovu sam stranu logora mogao vrlo dobro opisati. Znao sam gdje su vrata i kako se otvaraju. Građevina je bila sasvim solidna i ovdje se nalazila već dugo. Površine po kojima su hodali bile su dobro ugaţene. Ĉinilo se kao da se nešto događa. Iz smjera proizvodne barake čuo sam aktiviranje još jednog generatora. Odlučio sam pričekati još pola sata. Izišao je Europljanin, sada u prljavoj majici, i odtumarao prema postrojenju. Za njim su izišla još dvojica. Nisu razgovarali, no bili su bijelci. Jedan je hodajući češao kosu, očito je tek bio ustao. I on je bio četrdesetih godina; bio je znatno viši od ostalih. Nosio je američke vojne hlače i prljavu majicu sa Smilevjevim licem. Duga blond kosa, nešto tamnije nijanse, kao da je bila mokra ili masna. Dva koraka ispred njega koračao je drugi čovjek pušeći cigaretu. Ĉovjek na razmeđu dvadesetih i tridesetih godina izgledao je znatno ţivahnije: nosio je koţnatu tašku. Nešto se spremalo. Sada sam sasvim sigurno znao da su u logoru najmanje šestorica, ali u nastambama je bilo još ljudi, pa sam svakako ţelio doznati koliko. Dosad sam vidio samo jedan G3; trebao sam svakako saznati koliko imaju oruţja. Pričekao sam daljnjih pola sata, no ništa se nije zbilo. I dalje sam čuo glazbu i kuhara koji baca spirine, no čini se da su se sva zbivanja

odvijala na drugoj strani. Otpuzao sam natrag. Jedan Od Tri Josea ovaj put se istinski razveselio što me vidi; čamio je na mjestu, bar kako mu se činilo, satima, a nije znao što se događa. Dao sam mu znak da ostane miran, a potom da krene. Vukao sam se još nekoliko metara, slijedeći nepravilnu crtu vanjskog ruba logora. Kretao sam se rukama i koljenima, pokušavajući pronaći još jednu točku do koje bih dopuzao. Logor nisam mogao vidjeti, no zato sam ga čuo. Sada sam se spuštao prema rijeci, onoj dakle točki koju su išli potraţiti dečki iz izvidničke ophodnje. Kretao sam se između vode i logora te naišao na izgaţenu stazu s tragovima guma. Imaju li vozilo? Odlučio sam sići do rijeke prateći tragove. Na drugoj strani staze ugledao sam dva geminija s izvanbrodskim motorima. Bili su izvučeni na obalu i skriveni u grmlju. Još nisam mogao ustanoviti odakle dolaze tragovi vozila. Mora da su to tragovi nečega što je dopremljeno čamcima i zatim iskorišteno za prijevoz. Sada sam ţelio prijeći na drugu stranu PZPD– a da vidim što se zbiva i koliko je ljudi angaţirano. Očito ih neće biti previše, jer stambenog prostora nije bilo dovoljno. Vratio sam se i šapnuo na uho Jednom Od Tri Josea: – Zaci ćemo odostrag s druge strane. – Kimnuo je, okrenuo se, pa smo pošli dalje vrlo, vrlo polako. Pri svakom šušnju zaustavili smo se i osluhnuti. Kad bi se sve stišalo, nastavili bismo drţeći se od logora dovoljno daleko da ostanemo neprimijećeni, a opet dovoljno blizu da čujemo što se zbiva. Stigavši točno na suprotnu stranu, zaustavio sam se, skinuo uprtače i opremu te oprezno otpuzao naprijed. Ovdje se očito nešto radilo. Nisam se toga trena trudio pogledati što je posrijedi, nego sam samo nastojao prići što bliţe. Ĉim sam mogao jasno čuti što se događa, zaustavio sam se i osluhnuo. Ĉinilo se kao da će se nešto događati u baraci koju sam drţao proizvodnim pogonom. Što sam se više pribliţavao, to sam bolje vidio da je zgrada pogona, koja je sezala do dvije trećine visine ostalih zgrada, zapravo otvorena baraka sa strehom podignutom na motki i zidovima podignutim tek do trećine visine. U njezinoj sam sjeni vidio ljude kako se kreću. Nije to bila nikakva osobita vreva, no bilo je posve sigurno da rade još neki generatori. Vidio sam da iznad zemljišta otkrivenog logora titra ugrijani zrak. Lijevo od pogona nalazila se još jedna zgrada. Pretpostavio sam da

je to nekakva spremnica. Na istoj sam strani ugledao nekakav tricikl s niskim teretnim kolicima. Pričekao sam još deset minuta, duboko udahnuo pa krenuo naprijed. Sada je već postajalo vrlo vruće. Sunce je bilo visoko, a ja sam se nalazio na rubu prašumske krčevine. Na zatiljku i kroz košulju osjećao sam vrućinu. U jednom sam se trenutku zabrinuo da bi me mogli otkriti ako se tkanina počne sušiti – mogli bi opaziti paru. Smrdio sam. Donji dio tijela bio je potpuno mokar, a bio sam sav oblijepljen blatom, grančicama i lišćem. Stalno sam imao potrebu da to zgulim sa sebe i da se počešem ondje gdje su me izujedali komarčia imao sam dojam da je to svaki centimetar nepokrivene koţe. Međutim, jedino sam očima dopuštao da se pomiču. Disao sam doista teško. Nisam ţelio napredovati dalje, ali sam znao da moram. Trebali smo informacije – morao bih se, dakle, vratiti sutradan. A onda sam ugledao oruţje. Starinska puška Ml6, trokutasta kundaka, bila je ostavljena uz tricikl. Znači da se ovi ljudi i ne plaše previše; očito se ovdje osjećaju komotno. Još uvijek nisam mogao ustanoviti koliko ih je. Vjerojatno su neki još u barakama. Iz ove sam perspektive mogao vidjeti samo proizvodnu baraku; nastambe nisam mogao vidjeti. Zabrljao sam: trebao sam duţe ostati na onoj drugoj strani i promatrati one koji izlaze i ulaze. Ljutio sam se sam na sebe. Nisam ovdje ţelio ostati ni trenutka duţe no što moram, a nije mi se niti vraćalo drugog dana. Predočio sam si što ljudi na zborištu misle. Sjede ne radeći apsolutno ništa, frustrirani ko sam vrag. Poznavao sam taj osjećaj: i mene je često podilazio. Nadao sam se samo da će imati dovoljno povjerenja da sjede i čekaju. Napokon se nešto pomaknulo. Jedan je dečko prišao triciklu i sjeo na njega. Zapalio je cigaretu i zavalio se na sjedalo, uţivajući malo na suncu. Imao je sunčane naočale, traperice koje je zasukao do polovice listova i tenisice, ali ne i čarape. Svijetla košulja od traper platna visjela mu je iz hlača. Još jedan narkić. Viknuo je nekome, zašao za zgradu i nestao. Potom sam ga opet ugledao: pošao je prema meni. Nije uzeo oruţje, ali sam se svejedno usplahirio. Svakako sam ţelio izbjeći kontakt očima. Gledao sam mu u stopala. Brada mi je počivala na rukama; skamenio sam se, disao vrlo polako, dubokim udasima. Pomislio sam: priđe li bliţe, spazit će me. Što

tada? Da li da ga srušim i pobjegnem? Ili da izvučem pištolj, ubijem ga i pobjegnem0 Ili da ga samo dohvatim, oborim, sveţem i ušutkam? Nisam se mogao odlučiti; ovo mi sigurno nije bio dobar dan. Bio sam siguran da me nije ugledao, jer bih se već bio latio puške. Nije izgledao radoznalo, jednostavno je hodao. No što ti čovjek bliţe prilazi, to su veći izgledi da će te spaziti. Prišao mi je toliko blizu da sam morao suspregnuti knk. Odjednom je okrenuo lijevo od mene. Jebi ga, pomislio sam, pode li tumarati dţunglom, nabasat će na Jednog Od Tri Josea. A da se ne ide posrati? Morali su negdje imati nekakav zahod, vjerojatno takav da direktno seru u rijeku. Što on to, do vraga, radi? Prošao je pokraj mene, ne dalje od dva metra od mog lica. U tom sam trenutku bio spustio glavu, zaţmirio i umrtvio se. Ĉuo sam kako tenisice udaraju po zemlji, a onda je momak viknuo nekome otraga. Gledao sam u prašumsko tlo, nastojeći što više usporiti i kontrolirati disanje. Poţelio sam polako povući pištolj. No on se nalazio u futroli o ramenu, a da bih do njega došao, morao bih rukom prijeći preko prsa pa je zatim spustiti do drška, što bi sve izazvalo i micanje i šum. Pristupi li, morat ću se samo preokrenuti i izvući oruţje. U duhu sam razrađivao akciju – kočnica je bila podignuta, udarac u straţnjem poloţaju. Trebao sam ga samo izvući, kvrcnuti kočnicu i već mogu pucati. Okrenut ću se i podići nogu, jer ću tako, ako nasrne na mene, moći gurnuti nogu uvis i zbaciti ga sa sebe, a onda ću ga srušiti. Zatim ću se dati u trk – nadajući se da me neće ustrijeliti Jedan Od Tri Josea. Produţio je ulijevo. Nakon otprilike dvije minute vratio se noseći malu kartonsku kutiju. Mora da je tamo negdje bio još jedan dio logora koji nisam vidio, nekakvo spremište ili tako nešto. Pa, je li ondje moglo biti još ljudi? Ili je tamo bilo tek skladište? Što će im tako udaljeno skladište? Vratio se do tricikla i ispustio kutiju na tlo. Raspala se; iz nje su ispale neke limenke. Podigao je jednu, probušio je i prinio ustima. No nije to bila limenka s nekim osvjeţavajućim pićem; konzerva je bila malena i plosnata, sličnija onima s tunjevinom. A onda mi je sinulo – bilo je to mlijeko. Kondenzirano mlijeko. Otprilike sat kasnije odlučio sam krenuti. Nisam vidio mnogo, a vrućina je postajala sve ţešća. Ljudi se nisu motali okolo. Nisam znao koliko je rada potrebno pri preradi droge. Znao sam samo da sam vidio ljude kako nešto rade u proizvodnoj baraci.

Stekao sam dobru sliku o rasporedu logora, ali ne i o tome što se nalazi lijevo od njega. Srce mi je ţestoko tuklo. Drago mi je bilo što smo pronašli tvornicu, a sav sam ustreptao zbog toga što smo sada morali nešto poduzeti. Smirio sam se i vratio do Jednog Od Tri Josea. Pogledali smo se, a onda sam mu, prije no što ću mirno navući opremu, pokazao podignute palčeve. Pokazao sam mu prema području kojim je onaj tip bio hodao te zatim ulijevo. Nije mu bilo drago, jer je bio pretpostavio da je izviđanje završilo. Nije bilo više mnogo vremena, pa ćemo, ako uskoro ne krenemo, morati zanoćiti na zadnjem zborištu, Izvlačili smo se vrlo sporo. Počeli smo svladavati blagu uzvisinu, a onda smo izbili na stazu. Drveće i vegetacija ovdje su bili vrlo rijetki, pa nas je sunce prţilo. Bilo je nesnosno. Odmah mi je bilo jasno da ovo mora biti staza do koje je onaj tip išao. Malo dalje slijeva pruţao se ravan teren; pohitali smo i uspeli se na uzvisinu. Zaustavili smo se. Izvadio sam pribor i, krećući se na rukama i koljenima, s pištoljem u šaci krenuo naprijed. Bila je to ravna čistina s drvenom platformom – platformom za helikoptere. Uokolo je bilo rasuto kojekakvih stvari, među kojima i kartonskih kutija. Mora da je ovamo helikopterom dopremljena neka hrana. Helikoptersko je uzletište bila izvrsna novost; mogli su se, znači, helikopterom dovesti do samog cilja. Od vrućine sam se sada već svojski znojio. Cvrčci su cvrčali; šumovi čistine razlikovali su se od prašumskih. Osjetio sam vjetar, a i svjetlo je bilo nekako magličasto, treperavo. Poţelio sam se prostrti po suncu prije no što opet uniđem u onaj drugi zlokobni i mračni svijet. Vratio sam se Jednom Od Tri Josea i malo prisjeo. Ondje, u relativnoj sigurnosti grmlja, mogao sam napokon nekoliko puta duboko udahnuti. Jose se ponovno smiješio, ovaj put zato što mu je odlanulo. Znao je da smo po svoj prilici završili. U mislima sam provjerio znamo li sve što trebamo znati. Zaključio sam da bi bilo besmisleno vraćati se sutradan; znao sam onoliko koliko bih doznao i kad bih sjedio ondje čitav dan i trudio se brojiti ljude. Ondje nije bilo velike strke, i zbog toga bi brojenje bilo teško. Znao sam da imaju barem dva komada oruţja, a mogao sam slutiti da će straţa njime poštopoto braniti tvornicu; znaju da ne moţe biti neograničeno mnogo napadača koji su upali i napadaju PZPD – stoga bi im se isplatilo da nam se suprotstave.

Bio sam zadovoljan što smo dobili sve potrebne informacije za prvu fazu. Kucnuo sam Jednog Od Tri Josea po cipeli i kimnuo glavom u smjeru zborišta. Radovao se dok smo se oprezno vraćali ostalima. Do skrivenih smo naprtnjača došli iz točno istog smjera u koji smo bili otišli. Ispripovijedao sam im sve što sam vidio, kako bi svi znali sve što i mi. Ako se Jedan Od Tri Josea i ja odjednom srušimo mrtvi, barem će informacije opstati. – Zanoćit ćemo ovdje – kazao sam. – Ţelim sutra ujutro opet u izvidnicu. Oduljili su lica, a meni je odmah sinulo da sam smetnuo s uma tko su ovi dečki te da se prema njima odnosim kao prema pripadnicima Pukovnije. Predomislio sam se. – Odlazimo odavde za minutudvije i vraćamo se u PS. Olakšanje je bilo očito; što se njih tiče, odmicali su se od opasne zone. Rodriguez mi je uputio blistav osmijeh. Vratili smo se u PS. Kanio sam još iste večeri poslati operativno izvješće, ali se suviše smračilo. Odlučio sam stoga da ću ga pripremiti i šifrirati, a odaslat ću ga odmah ujutro. Javit ću im što sam vidio u logoru, brojke, koordinate na kojima ćemo organizirati zborište s ostalim ophodnjama, a to će biti upravo ova lokacija na kojoj se nalazimo. Kad se jednom sve četiri izvidničke patrole zdruţe, postat ćemo borbena ophodnja. Poručit ću im i da ću istoga dana poslati izvidnicu da dobijemo daljnje informacije. Odlučio sam da izvidnici ne dajem video, jer ih nisam ţelio opteretiti obavezom da je upotrijebe i onda zabrljaju. Dobro sam se osjećao znajući da će ostale patrole krenuti prema nama te da sada samo trebamo skupiti što je moguće više informacija. Teško će biti odlučiti koga odrediti da sutra ode dolje u izviđanje; ja nisam mogao poći, jer je najvaţnije bilo ostati, organizirati spajanje postrojbi i pripremiti napad. Odlučio sam da u izvidnicu odu Jedan Od Tri Josea, zato što je ondje već bio pa pozna teren i Rodriguez. Nisam ţelio poslati El Nina, jednostavno stoga što ne bi podnio toliku napetost. Nije mi baš bilo do toga da ikoga šaljem dolje, ali trebale su nam nove informacije – a i ostale će ih ophodnje očekivati. U svakom slučaju, ovi će dečki morati prije ili kasnije obavljati ovakve zadatke, pa nije zgorega da počnu već sada. Nešto prije sutona sve sam ih okupio pa im rekao: – Svi ste bili vrlo dobri, izvrsni. Sutra ćemo odaslati ovu informaciju. Svi će doći k nama,

pokazat ćemo im gdje je logor i onda udariti. Današnji je dan bio doista dobar – vrlo dobar. Za sutrašnji trebamo ljude koji će otići dolje. Ţelim odgovorne ljude i stvarno mi se bilo teško odlučiti, ali, eto, ţelim da ti, Jedan Od Tri Josea. i ti, Rodriguez, odete dolje i pribavite što je moguće više informacija. To je vaš zadatak, vaša odgovornost. Pomislite koliko će biti dobro što ćete otići dolje i obaviti posao. Trebalo je vidjeti njihova lica. – Ţelim doznati koliko je ondje ljudi i kako su naoruţani – kazao sam im. – Ţelim doznati dolaze li onamo neki čamci, upotrebljavaju li tricikl, dolazi li kakav helikopter, kad se ide na objed – ţelim doznati sve što se moţe vidjeti. Ali prije svega koliko je narkogerilaca i koliko oruţja. Ako smatrate da ne moţete doznati, nemojte forsirati. Pokušajte osluhnuti što govore, ali potrudite se prije svega doći do informacija. Je li ovo jasno? Svi ovise o vama dvojici i o informacijama koje ćete donijeti. Kiša je padala od rane večeri i svi su leţali zaokupljeni svojim mislima. Ujutro su se Jedan Od Tri Josea i Rodriguez uputili prema logoru. Ostao sam otraga i sjedio uz radio, jer sam očekivao odgovor u vezi s ovim što se zbiva. Nakon dva sata javio se Gaz i rekao: – Napadnimo ih! Javit ću ostalim ophodnjama da krenu prema vama, a ti osiguraj zborište. Na Dan Jedan, rekao je – a to će biti sljedeći dan – prva će patrola stizati između devet i podneva točno iz smjera juga. Ne uspiju li stići, sljedeći će prilaz uslijediti u isto vrijeme idućeg dana. Zatim je dao vremena i za druge dvije patrole, koje će stići popodne. Promaše li vrijeme prilaza, pričekat će do sljedećeg dana u isto vrijeme. S Gonzom i Ninom počeo sam pripreme za prihvat ostalih patrola. Iskopali smo jedan teren veličine stola u dnevnoj sobi da bismo uredili model logora. Od zemlje sam napravio modele zgrada, rijeku i helikoptersku platformu. Završivši to, posjedali smo pijući vodu i jedući kekse. Razgovarao sam s El Ninom. Bio je vrlo tih i nesiguran. Ovi ga događaji nisu radovali. Nije mu bilo drago što je ovdje; u početku je sve vjerojatno izgledalo kao dobra zabava, ali sada se ta zabava prometnula u ţivot na terenu, vlaţan i smradan, u nadiranje na ljuta neprijatelja. Jedino mu je bilo drago što je ostao u zadnjem zborištu. – Odakle si? – upitao sam ga. Dok smo čavrljali, počeo mi je iznositi neobične zanimljivosti o malariji. – Njezine značajke u Juţnoj Americi, u usporedbi s malarijom

u Jugoistočnoj Aziji, vrlo su slabe, pa je stoga znanstvenicima posao znatno lakši. Eto, time bih se ja zapravo ţelio baviti. Ţelim poći na sveučilište i studirati medicinu. Ali to si ne mogu priuštiti – i zato sam ovdje. Oslonio sam naprtnjaču na stablo i naslonio se na nju. Divno je bilo opustiti se i slušati ptice u krošnjama. Jedino je ruţno bilo to što sam mogao samog sebe onjušiti, a smrdio sam bogme kao stari jazavac. Dva sata prije mraka vratili su se Rodriguez i Jedan Od Tri Josea. Bio sam na straţi; i dalje sam sjedio naslonjen na drvo, ali sam motrio u smjeru postrojenja. – Što ste vidjeli? – upitao sam. Govorili su brzo, kazujući mnogo toga što nisam razumio. Vratio sam ih na ono najosnovnije. – Narkogerila? – Ocho. – Fusilos? – Ocho. Upitao sam ih što su narkogerilci radili. Rodriguez se nasmiješio, iskrenuo ruku i rekao: – Cerveza. Bilo je, dakle, osam ljudi pod oruţjem i tri Europljana. Na modelu su mi pokazali da su ljudi samo dokono bazali uokolo. Moţda su iščekivali nekakvu isporuku ili otpremu, no čini se da se ondje nije bogzna što događalo. Ako su čekali otpremu, moglo bi biti nezgodno: ne bi li se u tom slučaju pojavili čamci puni ljudi? Odjednom je moja zabrinutost dospjela u drugi plan. Prašumskim su krošnjama odjeknuli pucnji iz smjera logora. Ptice su zacvrkutale i poletjele s drveća; čitava je šuma ţivnula. Uslijedili su pojedinačni pucnji, ţustar rafal, pa za njim još jedan. Potom tišina i još nekoliko pojedinačnih hitaca. Dečki su se uspaničeno zgledali, a onda od mene pogledima potraţili ohrabrenje. Svi smo bili pod opremom i oruţjem; spustili smo se do naprtnjača u stav pripravnosti i osluškivali. Nisam mogao razabrati što se zbiva. U ovom kraju nije bilo drugih patrola; pristizat će tek sutradan, stoga na njih nisu mogli natrapati. Pa na koga su đavla onda pucali? Nakon pet minuta odjeknula su još dva pojedinačna hitca, za kojima su uslijedila još dva. Potrajalo je to tako još dvadesetak minuta. Pomislio sam: hoćemo li sutra dolje da vidimo što se zbiva? Svađaju li se između sebe? Stiţe li moţda druga banda da ih opelješi? Prilično

uznemirujuće. Jedino objašnjenje koje mi je palo na um bilo je da su se napili te vjeţbali gađanje ili pucali u rijeku. Što god bilo da bilo, dobili smo potvrdu da oruţje funkcionira, što nas je malo razočaralo. Te smo noći povješali mreţe i pelerine. Nisam osobito dobro spavao. Kroz glavu mi je strujalo ono što sam vidio i samo sam se nadao da je model ispao kako treba. Nadao sam se da će ostali dečki od sutra pristizati. Prva patrola. Terrvjeva. nije bila osobito daleko. Znao sam da će on juriti, ne mareći više za taktiku, već samo svladavajući udaljenost. Prekinut će put da zanoće, a onda će s praskozorjem ponovno pohrliti. Ţalio sam njegovu ophodnju; znao sam kako im je. Zamišljao sam golema oznojena tijela kako se opuštaju nakon naporna tabananja kroz prašumu. Ustali smo u cik zore. Neko sam se vrijeme zadrţao pokraj modela, pokušavajući smisliti nekakav plan kako bih mogao početi govoriti čim stignu ostale patrole. U pola deset zauzeli smo obrambene poloţaje, pokrivši sve smjerove, i čekali Terrvjevu ophodnju. Došli su nakon nešto više od sata. Gledajući s blage uzvisine, vidio sam Terrvja kako mi se tamnim, oznojenim licem široko i šašavo kesi. Bilo je očito da su jurili kao luđaci. Dvadeset devetogodišnji Terry bio je visok, plavokos, stršećih ušiju, ludo zaljubljen u svoju ţenu i dvoje djece. Govorio je nekakvim zapadnjačkim naglaskom, kojim se inače sluţe samo loši glumci. Došao je iz RAF– ove pukovnije, odlučivši da će postati pripadnik Pukovnije ili pak računovođa. Mnogo su mu puta rekli da bi mu bilo daleko bolje da je postao računovođa. – Kako ide, stari druţe? – upitao sam. – Jako, jako dobro. – Kao da si mi malo izmoren. Dug put za stare noge, zar ne? – O kakvom ti to jebenom putu pričaš? – rekao je, presamićen, oslonjen na oruţje. Dotabanao je ostali dio ophodnje. Svi su teško disali, lica i kosa posve oznojenih. Ĉim su stali, s njihovih se glava stala dizati para. Okrenuo sam se Terrvju. – Stari moj, odvedi svoje tamo dolje do onog savinutog drveta. Nema nikakve frke, pa moţete na miru nešto poklopati. Okupit ćemo se kasnije. – Odvest ću dečke da se raspreme pa ću se vratiti k tebi. Njegova se ophodnja cerila mojim dečkima podiţući palčeve uvis.

Mojima je bilo drago da su dobili pojačanje, a njegovima da su završili pješačenje. Počeo sam pripremati izvještaj koji ću odaslati te večeri – nadajući se da će u njemu stajati kako smo se svi okupili. Ne bude li tako, još ćemo jedan dan osiguravati pristup. Bilo je to bitno, da ne bi došlo do pucnjave po vlastitim snagama. Sljedeće dvije ophodnje stigle su na vrijeme: između pola jedan i pola tri, odnosno između tri i pet. Svi su nakon brze hodnje bez prijekida izgledali smlavljeno. Kazao sam: – Sada ću odaslati operativno izvješće, a zatim ću vam pokazati što imamo i čuti što vi o tome mislite. Otprilike sat kasnije posjedali smo na naprtnjače oko modela i razmijenili mišljenja. Objasnio sam im plan logora i rekao: – Očito je da većina materijala stiţe rijekom. Tamo dolje imaju dva geminija, a imaju i helikoptersku plarformu. Pred nama je osam narkića s oruţjem od 5,56 i 7,62 milimetra. Tri su Europljani – Nijemci, Nizozemci, tko će ih znati. Mislite li da imamo dovoljno ljudi? Nas je dvadeset, njih osam. Krajnje su nehajni. Kreću se bez oruţja, koje ostavljaju bilo gdje, a čini se da su i pijančevali. Terry je promrmljao: – Sretnika li! – Nastavio je: – Mislim da su dvadesetorica dovoljna, nema frke. Rod je smućkao hladnu Camp kavu. Dok je šalica kruţila uokolo, kazao sam: – Okanimo se zasad toga. Zauzet ćemo borbeni poloţaj i nastaviti ovim ujutro. Je li tko za gutljaj? Rod je bio najčistiji, najuredniji i najpribraniji čovjek kojeg sam sreo; moţda ako izuzmem Ena. Sa svojih trideset i šest godina drţao se kao šesnaestogodišnjak i kao da mu je sve bilo svejedno. Frizura mu je uvijek bila kratka i moderna, a uvijek je cendrao da su mu se usnice raspucale te je svuda sa sobom nosio bočicu vazelina. Za Roda je operacija bila u drugom planu u odnosu na stanje njegovih usana i na to hoćemo li dobiti slobodnog vremena da si nabavi neke nove pomodne krpice. Leţeći u mreţi, o svemu sam još jednom promozgao. Ĉinilo se sve vrlo jasnim i nisam bio osobito zabrinut. Imali smo četvoricu momaka iz Pukovnije i šesnaestoricu dobro izvjeţbanih policajaca, a i element iznenađenja. Radovao sam se što ćemo okončati ovu stvar te dobiti nekoliko slobodnih dana prije nove potrage. Misli su mi odlutale Kate i kućanskim stvarima. U našoj je kući

trebalo još koješta dotjerati. Krov garaţe počeo je propuštati vodu, a bili smo razgovarali o ličenju predsoblja kad se vratim. Pomislio sam na zimu u Britaniji. Volio sam se šetati gradom u sitne sate, kad su svi izlozi osvijetljeni i kad sipi kišica. Razmišljao sam o tome kako ću Kate povesti po dućanima. Znali smo ići u prodavaonicu slatkišima te kupiti i pomiješati sve bombone koje voli – a što bi ispalo sve što postoji u dućanu. U praskozorje smo se spakirali i poslali izvješće Gazu, javljajući mu da su sve ophodnje na okupu. Moja se patrola već navikla na ovaj poloţaj; kao da smo ovdje već tjednima, a ne danima. Isti je to osjećaj kao kad uđeš u nepoznatu kuću, koja ti, kako večer odmiče, postaje sve poznatija. Za većinu ljudi ovo je bilo prilično dosadno razdoblje, no nisu se bunili, jer je i ovo bilo bolje od bjesomučna tabananja do zborišta. Dobili su pripremnu naredbu za predstojeći napad, pa su sređivali opremu i čistili oruţje. Strogo uzevši, trebali su obaviti nepotpuno rasklapanje oruţja u poljskim uvjetima te vaditi mehanizam i čistiti ga. No ako se oruţje dobro odrţavalo, nije za ovim bilo potrebe. Trebalo je samo po mehanizmu briznuti malo WD40 ili nečeg sličnog da budete sigurni da će mehanizam funkcionirati kako treba. Dečki su ispitivali šarţere, provjeravajući da nije koji oštećen, jer za većinu zastoja krivca valja najčešće traţiti u okviru za streljivo. Osim ovoga, ljudi su se uglavnom odmarali, iščekujući bilo kakve zadaće prije naredbe za napad – na primjer, odlazak u patrolu radi potvrde informacija. Policajci su sa sobom nosili silne količine šećera; jeli su ga, čini se, sa svime. Jedina dobra stvar koju su dobili u svojim namirnicama bila je mala limenka kondenzirana mlijeka. Prije više godina i mi smo dobivali kondenzirano mlijeko u tubi, ali je to obustavljeno – što je prava šteta jer je bilo jako fino. Smiješali smo Camp kavu s mnogo šećera pa se razmjestili oko modela da se dogovorimo što nam je činiti. Rod je završio s mazanjem usnica vazelinom i rekao: – Znamo koji je zadatak: uhititi tipove u PZPD– u i uništiti im opremu. Znamo da imamo tri Europljana bez oruţja. Šteta što nemamo njihovih fotografija. Po svoj su prilici ondje zbog toga što rade u proizvodnji. Oni se neće odupirati napadu. – Kakve su im komunikacije? – upitao je Tony, šaljući šalicu dalje i otvarajući paket slatkiša.

Rekao sam: – Vidjeli smo nekoliko antena i satelitski tanjur. Ne znamo sluţi li on za TV ili za komunikaciju. Vjerojatnije je da je za televiziju – ali se to ne moţe provjeriti. Međutim, ako ih udarimo u svitanje, neće imati vremena da se jave preko mreţe. Pa da se i jave, ništa se neće dogoditi – Gaz će sa snagama za protunapad stići vrlo brzo. Pogledao sam Terrvja; morao sam se nasmijati. Trljao je bradu i naišao na prišt. Sada ga je istiskivao i proučavao iscjedak. Nastavio sam: – Tamo dolje postoji jedna zgrada koja izgleda kao kuhinja i praonica boca. Viđali smo ondje jednoga koji je izlazio i ulazio. Nije bio naoruţan. Neki stari od šezdesetak godina. Pet metara prema jugu nalazi se druga zgrada, koja izgleda kao nekakva uprava. Ima svoj posebni generator. Ona iznad nje sto posto je stambena baraka. – Po čemu si to zaključio? – upitao je Terry, brišući gnoj o rukav košulje. – Odande su svi izlazili, a vidio sam i dečka koji je izišao nakon umivanja. Druga baraka je sasvim sigurno ona u kojoj se radi. Niska je i dugačka, tek djelomice obzidana. Dok sam promatrao, u nju se stalno ulazilo i iz nje izlazilo. Postoji još jedno skladište, no nisam mogao utvrditi što je u njemu. Otpio je gutljaj Camp kave i pokazao prema modelu. – Koliko sam mogao vidjeti, vanjski rub nije zaštićen. Teren je odsječen od šume – i to je to. – Gdje si otprilike, stari druţe, izbio na vanjski rub? – Rod je gledao model i pripremao novu kavu. – Ovdje je posve sigurno sve bilo u redu – rekao sam pokazujući im. – I ovdje je bilo u redu. Zatim smo pošli ulijevo i izbili blizu helikopterske platforme. I ondje je bilo u redu. – Kakav je prilaz logoru? Je li ugaţen ili ćemo se morati spoticati preko govana? – upitao je Tony. – Sjeban sam nakon jučerašnjeg tabananja. – Ugaţen. Koristi se godinama. Nema. doduše, dasaka koje se stavljaju na blatnom terenu, ali je blato zapečeno jer je izloţeno suncu. Kao da je očišćeno i spaljeno, onako kako to rade seljaci. Ima nešto panjeva zaostalih nakon krčenja, ali osim njih sve je drugo u redu. – Od čega su zgrade? – Od punog drveta s atapom i pokrovom od palmina lišća na krovu od valovita lima. Očito se trude oko kamuflaţe. – Kakvi su zidovi i vrata?

Objasnio sam im da postoje unutrašnja i vanjska vrata. – Trebamo se pobrinuti da upadnemo među te drkadţije – rekao je Rod. – U svakom slučaju, upast ćemo munjevito. – Pa da, svakako – Terrv je napunio usta hladnom kavom i dodao šalicu dalje. – To će ih sjebati. Završivši s logorom, okrenuli smo se neprijatelju. – Što misliš, kakve su im namjere? – upitao je Terry; nije se mogao svladati, morao je prčkati po prištu ne bi li još štogod istisnuo. Prišt je prokrvario. – Ne znam – kazao sam. – U biti, nemaju kamo otići. Mislim da će nam se oduprijeti. Branit će se. Velika je lova u pitanju, pa će se boriti za proizvedeno. Zbog toga i imaju toliko ljudi pod oruţjem. Što vi mislite? Rod je upao: – Slaţem se. Ispucat će bezbroj metaka, nastojeći pobjeći, ali će sasvim sigurno i uzvratiti, u to nema sumnje. Moţda ćemo uhvatiti jednoga ili dvojicu bjegunaca. Mislim da te drkadţije svejedno trebamo pobijediti. – Znamo da imaju 5,56, a i G3, pa znamo da će nas iz toga tući. Ne ţelimo ih uzbuniti, jer ne ţelimo imati gubitaka. Ţelimo ih napasti stoje moguće ranije, zveknuti ih na spavanju. A onda da odjebemo nekamo odavde na nekoliko dana, jer mislim da mi izbija prišt, a to si ovdje ne moţemo priuštiti. – Kao i uvijek, bio je potpuno opušten i priseban. Sada smo razmotrili njihovu relativnu jakost i sposobnost, što se sve u biti svodilo na to da ćemo poubijati svakog pizdeka. Ukoliko su članovi ili bivši članovi bilo koje narkogerilske organizacije, taktika će im biti kao ona Dţona Waynea: sve obasuti pljuskom tanadi. Zatim smo se posvetili zemljištu – terenu i vegetaciji – a onda ´ključnom poloţaju´: osvajamo li neki komadić zemljišta, hoćemo li s njega dominirati čitavim područjem? – Pogledao sam uokolo – kazao sam. – Ključnog poloţaja nema. Helikopterska bi platforma mogla biti u redu jer je na višem terenu od logora i teoretski ga kontrolira, ali s nje nisam vidio baš ništa. – Dakle, ne postoji nikakvo povišeno mjesto na koje bismo smjestili pristojnu grupu za osiguranje. Moći ćemo se osigurati samo ulaskom u logor. – Andy, reci nam kako moţemo ući. – Kad sam se spuštao onamo – istaknuo sam – nije bilo nikakvih zapreka. Ući je bilo razmjerno lako. Postoji samo jedna rječica istočno od

logora, no voda je u njoj samo do koljena i teče polako, pa ne predstavlja nikakav taktički problem. Odabrao sam teren za zadnje zborište, a i za po laznu liniju. Mislim da grupa za osiguranje treba ući s vama, kako bi se odmah našla na cilju – mislim da nemam gdje traţiti uzvisinu. Tony je rekao: – U redu, nema frke. Pa onda, što veliš, treba li nam još ljudi ili ne? Rod se upleo: – Mislim da nam uopće ne treba. Krenemo li na te pizdeke u cik zore i ţestoko ih napadnemo, sredit ćemo ih dok su još u krevetićima. Terry je kimnuo: – Ako izvedemo munjevit upad, moći ćemo ih na licu mjesta srediti za tričetiri minute. – Ovo mi zvuči lijepo – kazao sam. – Mogli bismo obaviti stvar, dovući pojačanje, a onda se povući i vratiti na čaj i kolače. Zatim smo morali razmisliti o vremenu i prostoru: koje je najranije vrijeme u kojem bismo mogli izvesti napad? – Nisam za neku posebnu ţurbu. – Rod je iznio svoje viđenje. – Ne ţelim da upadnemo sutra ujutro; ţelim da sutrašnji dan provedemo u pripremama – moramo omogućiti našim dečkima da se srede. Idemo li u akciju u praskozorje, to znači da moramo krenuti večeras prije mraka. Pođimo u akciju prekosutra! Svi smo se sloţili. – Krenemo li odavde u zadnje zborište sutra, prenoćimo li ondje i onda u svitanje izvedemo napad, razbit ćemo ih. Sređivati se, dakle, moţemo večeras i sutra. Ponovno kimanje. – Začas ću poslati operativno izvješće. Budu li htjeli da krenemo ranije, javit će nam. Ali dok čekamo odgovor, više nećemo moći poći u akciju sutra u zoru. – Imamo dovoljno plastičnog eksploziva i sav potreban pribor – rekao je Rod. – Ne trebaju nam ništa nositi, osim Gaza i njegove škvadre. – Samo polako – rekao je Terry. – Neka se oni samo spuste na helidrom. Očistit ćemo ga čim zauzmemo logor. Posljednja točka na popisu bila je razdioba zadataka. – Imamo dvije stambene barake – rekao sam. – A imamo i rijeku s onim čamcima. Ne znam što je s onim čamcima, nisam mogao vidjeti tako daleko. Ne znam ima li ondje ljudi ili nema. Ali, koliko mogu razabrati, pravac odstupanjaiz logora vodi prema rijeci. – Mislim da nam treba postrojba koja će im onemogućiti odstup –