Sve se zaustavilo, svi su se usredotočili na moj oporavak. Raymond je izvukao neka sredstva za rehidraciju, pristavio čaj i salio u mene obilje zaslađene tekućine. Srećom, nastavnik nije vidio što se događa; sam sam skrivio svoju dehidraciju. Za pola sata bio sam kao nov, ali sam nešto i naučio. Vratili smo se s vjeţbe, a nastavnici su nam u naprtnjačama pretraţili vreće za izmet. Nismo smjeli za sobom ostavljati tragove, a to se odnosilo i na tjelesne izlučevine. Morali smo srati u plastične vreće, a pišalinu skupljati u plastične kontejnere za benzin. Kad smo se vratili, pregledavali su jednu drugu ophodnju. – Nemaš tu baš previše dreka – kazao je voditelj programa. – Da nisi začepljen? Gdje su ti govna? Momak se ispričao, na što je nastavnik rekao samo: – U redu. Koji put sam poţelio da nas zajebavaju a potom puste na miru. Kazali su nam zbog čega ne valja srati po terenu: neprijatelj će otkriti nazočnost ljudi. Instruktori su nam čak priredili demonstraciju s plastičnom vrećom: jedan je momak obavio pokazno sranje. Ako ne postupamo tako, kršimo disciplinu. Povremeno bismo se vraćali na područje gdje smo proveli dan da se suočimo s problemima koje smo ondje ostavili. Znali su nam reći: – Vidiš li ona oštećenja na drvetu? Meka se kora lako oštećuje, tvrda ne; na njoj ne ostaju tragovi. Upozorivši nas, očekivali su da se to više neće ponoviti. Ako to nismo prihvatili, znači da ne i ne ţelimo, odnosno da za to nismo sposobni. Prašumska je faza završila jednotjednom vjeţbom, koja je bila kulminacija svega što smo naučili: od patroliranja, naporne svakodnevice, izviđanja bliskog cilja, okupljanja na zborištu, priprema za postavljanje zasjede, probijanja zasjede, povlačenja, pa do odlaska u tajna skrovišta po materijal potreban pri izvlačenju iz neprijateljskog okruţenja. U budućnosti moglo bi se dogoditi da prije operacije uđemo u neku zemlju i sakrijemo hranu, streljivo i eksplozive. Kasnije ćemo se moći ubaciti bez glomazne opreme, koja će već biti pohranjena u tajnim skrovištima. Naučili smo kako ćemo je sakriti, a i to kako ćemo nekoj drugoj ophodnji objasniti gdje je skrovište, da ga dečki lakše pronađu. Sada više nismo bili onako čili i krepki kao kad smo ovamo stigli. Bili smo nevjerojatno prljavi, lica premazanih kamuflaţnom bojom.
Obrasla nas je jednomjesečna brada, a cijelo smo vrijeme nosili istu odjeću. Na jedno se nikako nisam mogao naviknuti: na izvlačenje iz mreţe ili vreće za spavanje i odijevanje mokre odjeće. Odjeća, onako hladna i vlaţna, uvijek je bila puna svega i svačega što bi se nakupilo tijekom patroliranja. Prvih desetak minuta, dok se još nije zgrijala, ribala bi mi koţu. Sve smo vrijeme na sebi imali osobnu opremu; neke torbice trljale su nam bokove i stvarale bolne rane. U jednom sam razdoblju prestao nositi gaće, ne bih li se nekako riješio rana između nogu. Pokušavao sam štošta: otkapčao sam hlače, trpao svu odjeću u njih, ponovno se zakapčao. Na kraju sam zaključio da ništa ne pomaţe. Bio sam u govnima i u govnima ću i ostati. Kad je vjeţba napokon završila, svi smo se okupili na zavoju rijeke. Tu smo noć proveli netaktički, čekajući da nas drugo jutro Ibani svojim izdubenim kanuima s malim izvan brodskim motorima odvezu natrag. Prebacili su nas nizvodno do sela, u kojem će nas naši pokupiti, jer u tom području nije bilo uzletišta. Prizor je bio kao iz filma: posvuda dţungla, a onda krčevina s travom, pilićima koji lepeću uokolo, praščićima, kozama, i to tako, usred ničega. Nije bilo cesta, postojala je samo rijeka. Ibani su imali školu s generatorom koji je brektao. Iz njihovih koliba napravljenih od drveta. atapa i blata stršale su TV antene. Svi su klinci išli u školu samo u kratkim hlačicama, a učitelj je bio odjeven kao i bilo koji drugi učitelj. Voditelj programa je rekao: – Kad dođete u njihova naselja, morate se predstaviti glavnom momku. Iskaţite mu poštovanje. Kad sljedeći put naiđete, neće vas odjebati. Prvi put nakon mnogo dana smjelo se pušiti. Dečki su sjedili na obali, uţivajući u cigaretama zajedno s instruktorima. Glavni je voditelj izvadio cigarete te ponudio Mala. Između njih dvojice vladalo je uzajamno razumijevanje; zavidio sam im što kao nepušač ne sudjelujem u ovom drugarstvu. Sjedio sam i upijao prizor. Što se mene tiče, sada je sve gotovo: ili sam prošao ili sam pao. Bilo mi je drago što je završilo. Ostatak dana proveli smo čisteći oruţje, čisteći opremu, zajebavajući se međusobno. Navečer je priređen roštilj za sve koji su imali bilo kakva udjela u prašumskoj školi. Instruktori su donijeli sanduke s bocama heinekena. a kuhari razastrli odreske i kobasice. – Moţda ste zadnji put ovdje, dečki – kazao je voditelj programa. –
Cugajte! I cugali smo. Napio sam se od tri boce heinekena, povratio oko ponoći pa u krevet otišao s prašumskom vrtoglavicom. U glavnom smo gradu dobili slobodan dan, ali kako je ovo muslimanska zemlja, pića je bilo samo u jednom hotelu. Svima je, međutim, bilo toliko loše da za cugu nisu uopće marili. S Malom, Tomom i Raymondom otišao sam u kupovinu. Nakupovali smo brda krijumčarenih vrpci, walkmana, kamera i satova. Svi trgovci kao da su nosili majice s Davidom Cassidyjem. Izgubio sam šest kila. Jedan od momaka, onaj kanadski sportaš koji nam je na Izboru bio ralica, izgledao je kao da je iz Biafre. Mulac, nije si uvečer uopće pripremao hranu jer je ţelio sve vrijeme opstati u najteţim mogućim uvjetima. Ţivjeli smo pod krošnjama prašume i mjesec dana nismo vidjeli dnevno svjetlo. Kad sam izišao iz dţungle, izgledao sam kao prijesan čips. Bio sam posve blijed, prepun prištića i velikih čvoruga. Ma koliko se tuširao, pod noktima su mi i dalje ostale naslage prljavštine, a po tijelu velike sujedice. I ujedi komaraca ostavili su svoga traga: počešao bih se i koţa bi reagirala. Sve u svemu, izgledao sam šugavo. U Hong Kongu smo proveli nekoliko sati, a onda čarterom British Cakdoniana poletjeli kući. Blizu nas sjedila su četiri tipa u odvratnim narančastim i grimiznim košuljama havajskih cvjetnih uzoraka, trapericama i natikačama. Sjedio sam pitajući se jesu li se na Dalekom istoku proveli bar malo bolje od nas, uţivajući u tajlandskom seksi turizmu ili krijumčarenju droge. Svladao me umor i počelo mi se spavati. Jedan od voditelja programa, momak po imenu Dave, nalazio se na sjedalu ispred mene. Ĉetiri švercera drogama podigla su se sa svojih mjesta i udarila ga po glavi. Upravo dok sam se pitao što da poduzmem, Dave se okrenuo i nakesio: – Sve je u redu, kompa? Ta se četvorka vraća s nekog zajedničkog posla preko Hong Konga. – Dobre šulje! – rekao je Dave. – Dobar posao? – Aha. Očito su obavili svoj zadatak negdje na Dalekom istoku pa su se sada s dţinom i tonikom u ruci lijepo smjestili da ugodno odlete kući. Ponovno sam pomislio: istinski se nadam da ću se uspjeti ubaciti. Trebam upasti!
– Ima li šanse da nas uzmete sa sobom? – upitali su instruktora. – Tamo je vaš kamion, zar ne? – Da. Sredit ćemo to. Zatim su brbljali s nama, što je bilo divno. Bio mi je to prvi pravi susret s nepoznatim ljudima iz eskadrona. – Kako ti je bilo? – Oh, dobro. – Nisam znao što da kaţem. Samo sam sjedio, smiješio se, ne ţeleći se izjasniti. – Jesu li vam već rekli jeste li prošli ili ne? Hajde, Dave, ne budi pizdun, reci im! No nije rekao. U Hereford smo se vratili u petak ujutro. Preostali dio dana dali su nam slobodno. – U nastavni se odjel vratite sutra ujutro u osam – rekao nam je voditelj nastavnog odjela. Te smo večeri svi otišli na cugu i provod. Tko zna, ovo bi nam moglo biti zadnji put što smo ovdje. U subotu ujutro došli smo mamurni, bazdeći po pivu i curryju. Voditelj nastavnog odjela je kazao: – Dakle, opstanak u borbenim uvjetima, ponedjeljak ujutro, u pola osam. Svi detalji su na oglasnoj ploči. Međutim, ljudi koje prozovem neka se jave majoru. Sjedili smo u predavaonici nastavnog odjela u tri reda klupa. Nalazio sam se na kraju reda. Počeo je prozivati. Prvo je prozvao Mala. Nisam mogao vjerovati. Mal je bio dobar; po mojem sudu, bio je zaista pravi. Morao sam ustati da ga propustim; značajno smo se pogledali. Slegnuo je ramenima i nasmiješio se. Dok sam još stajao, voditelj je prozvao Raymondovo ime. Zatim Tomovo. Dakle tako: otpadaju svi koji su bili u mojoj patroli. Ostao sam stajati. Ĉinilo mi se da nema smisla sjesti. Moje ime nije prozvano. Tada sam spoznao – moţda su ovo bili ljudi koji su prošli. Moţda su za eliminaciju ostavljeni tikvani poput mene. Od dvadeset četvorice koji smo pošli u prašumu, na klupama nas je ostalo samo osam. Voditelj programa zagledao se svakom od nas u oči i rekao: – Vrlo dobro, svladali ste još jedan dio. Na redu je opstanak u borbenim uvjetima. Ponedjeljak ujutro, u pola osam. Ima li tko nekih zdravstvenih tegoba? Ne, u redu. Zapamtitejoš niste primljeni. Pomislio sam: prošao sam! Nije bilo teorije da propadnem na opstanku u
borbenim uvjetima. – Dobro, dobro. Odjebite. Svi, osim MekNaba i Forbesa. Major ţeli da ostanete još malo. Što mu je sad to? Svi su otišli. Major koji je rukovodio obukom porazgovarao je s Forbesom, časnikom, o odgovornostima časnika i o dodatnim duţnostima koje će dobiti. Zatim je kazao: – Dakle, MekNab. Znaš li zašto sam te pozvao? – Ne. Nemam pojma. – Prošao si. Jedino što ćeš morati vraški pripaziti na svoje ponašanje. – Zbog čega? – Zapamtili smo te kao lajavca. Slušaj lijepo što ti ljudi imaju reći i prihvaćaj. Ne odgovaraj im! Vraćajući se iz predavaonice, nisam mogao dokučiti stoje posrijedi; svim sam se silama upinjao da budem neupadljiv. A onda sam se sjetio incidenta s eksplozivom. Trebao sam jednostavno zavezati, otrpjeti zajebavanje i prijeći preko toga. Ali, ja budala, nisam. Na sreću, nastavnička je ekipa očito odlučila da ja, premda lajava budala, imam ono što im treba te da me samo treba upozoriti da začepim laprdaljku. Što sam i učinio. I to svojski. Debbie sam nazvao čim sam doznao da sam prošao. Ona je bila uzbuđena, ja sam bio uzbuđen. Jedina preostala prepreka, rekao sam, bila su tri tjedna opstanka u borbenim uvjetima, a na tome nikako nisam mogao pasti. Osjećaji i misli koje sam u prašumi gajio o njoj ishlapili su odmah po povratku u Ujedinjeno Kraljevstvo; opet sam se čvrsto uglavio u svoj sebični način. Zadrţala je svoj posao zato što bih se, da sam pao, na stanovito vrijeme vratio u Njemačku, no nisam je pitao kako joj idebio sam zaokupljen sobom, sobom, sobom. Sada nas je ostalo još samo osam – Dţordţ iz Kraljevske inţinjerije, časnik iz Kraljevske konjičke garde, jedan padobranac, dva vezista, topnik iz Kraljevskog topništva i Jake, pripadnik američkih Specijalnih snaga. On je s još jednim svojim kolegom došao na trogodišnju sluţbu, ali su svejedno morali najprije zadovoljiti na Izboru. Jakeu je to pošlo za rukom, onaj drugi momak eliminiran je već prvoga mjeseca.
Sve jedinice svih triju rodova vojske čijim pripadnicima prijeti opasnost od zarobljavanja slale su svoje ljude na tečaj opstanka u borbenim uvjetima. Bili su tu članovi zrakoplovnih i helikopterskih posada, izviđači iz Padobranske pukovnije, pripadnici pomorsko desantnih postrojbi te pripadnici Kraljevskog topništva, koje je imalo sluţbu isturenog promatranja. Nakon prašume prva su dva tjedna izgledala kao praznici; upozorili su nas, međutim, da još uvijek moţemo otpasti. Jedna vanjska ustanova – Zajednička sluţba za saslušavanja (JSIW) – imala je ovlasti da nas eliminira. Zato nam je voditelj obuke stalno govorio: ´Još niste ušli!´ Počeo sam razgovarati s Dţonnyjem Dva Ĉešlja, kojeg su već bili primili. Pripovijedao mi je o svojem Izboru. Opstanak u borbenim uvjetima polagao je zimi. – Dvojica momaka dospjela su u bolnicu s rovovskim stopalom – rekao je. – Ja sam zaradio ozebline na prstima ruku i nogu. Ti ćeš to odvaliti za lijepa vremena, to ti je igrarija. Samo hladnokrvno, nađi najveći grm u koji ćeš se sakriti i sve će biti u redu! Na Pukovniji je bilo da nam pruţi obuku iz preţivljavanja. Naučili smo odrediti vrijeme prema suncu, skupljati vodu i hranu – pri čemu je, po mojem mišljenju, najvaţnije bilo uskladiti odnos između energije utrošene na pronalaţenje nečega što se moţe jesti i energije koja se iz toga nečeg dobiva. Otišli smo na jedan poligon i učili kako se izrađuju skloništa. Tamo je bila stalna postava oglednih skloništa izgrađenih od lišća, granja, busenova i ambalaţe. Sa svojim iskustvom građenja skeleta za mreţu za spavanje, znao sam da nikad neću uspjeti napraviti nešto što bi bar izdaleka bilo nalik ovako stručnoj izvedbi. Sve je ovo bilo vrlo zanimljivo, ali mene je zanimalo samo u onoj mjeri koliko mi treba da prođem. Smatrao sam to pukim zajebavanjem. Zatim su nas pohodili ljudi koji su bili zatvorenici, pa nam pričali o svojim iskustvima. Među njima bilo je i onih koji su za Drugog svjetskog rata dopali Colditza, zatočenika iz logora za ratne zarobljenike s Dalekog istoka, iz korejskog i vijetnamskog rata te savezničkih vojnika koje su komunisti podvrgli indoktriniranju. Teško je bilo slušati o nekim pripadnicama Specijalnih snaga koje su nakon minimalne obuke bile padobranima ubačene u Nizozemsku i Francusku, a onda su ondje bile uhvaćene i podvrgnute groznim, dugotrajnim mučenjima. Svi smo, slušajući, razvalili usta. Nisam mogao vjerovati da postoji tolika izopačenost. – Kad su me ulovili – rekla je jedna ţena – iskalili su na
meni svoje frustracije. Silovali su me i palili. – Drţali su je u ledenoj samici i neprekidno zlostavljali, a ona je ipak o svemu tome pričala kao da govori o kupovini u robnoj kući Tesco´s. Drţim da je time pokazano kako čovječje tijelo i um mogu podnijeti mnogo više nego što bi se očekivalo no nikako se nisam prestajao pitati kako bih se ja ponio u takvu tijesku. Slušali smo jednog američkog pilota kojega su srušili blizu umjetnog jezera Choisina. U svojoj zelenoj avijatičarskoj jakni sa značkom koja se dodjeljuje onima koji su nestali u borbi i s drugim raznoraznim odličjima ostavljao je i sada dojam pravoga američkog dečka. Lako ga se moglo zamisliti kao mladića pjegava lica i svijetle kose. Njega su strpali u pokazni zatvor koji su koristili u promidţbene svrhe. Drţali su ga u ćeliji, ali su ga barem hranili. Zbog utamničenja imao je mentalnih tegoba, ali je preţivio i vratio se svojoj obitelji te se odmah pridruţio ratnom zrakoplovstvu. Najveće mu je tegobe, rekao je, stvarao osjećaj krivnje. – Dugo sam se kretao spuštene glave – kazao je. – Nisam mogao podnijeti to što se sa mnom postupalo dobro, dok su toliki drugi patili. Sljedeći predavač, britanski pješački kaplar pedesetih godina, skočio je na noge. – Nemate si vi što predbacivati – kazao je. – Da sam bar ja bio u vašem logoru! – Ovaj je vojnik prošao strahovitu indoktrinaciju i izgladnjivanje. Obolio je od dizenterije i morao se grijati drvenim ugljenom s ognjišta. Na kraju je promarširao Sjevernu Koreju zimi, i to bez cipela. Gledao je kako mu brojni prijatelji umiru na toj hodnji. Vratio se kući u strašnom stanju; bili su ga, naime, neprestano tukli, pa je izgubio sve zube. Bio je toliko psihički slomljen da se otuđio od obitelji i na kraju posve osamio. – Sada sam sve prevladao – rekao je – no ipak još uvijek ne kupujem ništa korejsko. Pogodio me u ţicu; tatina brata ubili su Japanci u logoru za ratne zarobljenike; tata ni sada, nakon četrdeset godina, ne kupuje nikakve japanske proizvode. – Kako ste izdrţali? – upitao je netko. – Ne znam. Znam samo da nisam ţelio umrijeti. – Biste li potpisali priznanje ili tako nešto da su zahtijevali? – Vraga ne bih. Da sam tako mogao doći do hrane ili cipela, priznao bih im da sam Jack Rasparač. Sjedili smo, prali su nam mozak, a mi smo kimali i odobravali; naravno da smo to radili. To je značilo da ćemo dobiti hranu. Jedan nam je govornik ispričao kako vaţnu ulogu u
njegovu ţivotu ima religija otkako je u zarobljeništvu našao Boga. Jedan drugi momak četiri je godine bio zatočenik Vietkonga. Kad smo ga upitali ´Je li Bog imao udjela u vašem ţivotu?´, odgovorio je: – 0, da, svakako, velikog udjela. Naime, kad smo bolovali od dizenterije i kad sam bio sav u govnima, Biblija je bila ta kojom sam si mogao obrisati guzicu. Počeli smo odlaziti na izlete i u posjete. Otišli smo do jedne starice pokraj Rossonwyea, ţene koja je čitav svoj vijek provela na selu i koja je poznavala svaku biljčicu na svijetu. Imala je prekrasan vrt i sve je stolove pokrila pladnjevima s raznoraznim biljem. Prizor je bio smiješan: ova lomna stara gospođa hrli po poljanama i šumama u pratnji gomile momaka koji je silno nadvisuju i upijaju svaku njezinu riječ. Slali su nas na dvodnevne i trodnevne vjeţbe da si napravimo skloništa, zapalimo vatru, skupljamo hranu, postavimo koju zamku. Tipovima koji nisu pripadali Pukovniji bilo je to vrlo zanimljivo; za neke od njih ovo je bio najvaţniji tečaj u kojemu su sudjelovali. Kad ga poloţe, bit će kvalificirani nastavnici opstanka u borbenim uvjetima te će se vratiti u svoje postrojbe i ondje učiti druge razne tehnike preţivljavanja. Meni je bilo samo do toga da prođem. Jedan od nastavnika, krupni stari seoski momak crvenih obraza i ručetina poput lopata, godinama je radio u nastavničkoj ekipi. Pokazivao je kako se pali vatra i uspio ju je upaliti trljanjem drveta o drvo. Za njega je ovo bilo vrlo vaţno; očito se ponosio svojim umijećem. I eto ga sada gdje trlja i trlja, ali bez ikakva rezultata. – Sad će, svakog časa, dečki! Samo malo strpljenja! Ništa. – Dobro, neka ga još pet minuta. Bjesomučno je trljao, ali bezuspješno. Morali smo otići na sljedeće predavanje, ali nakon desetak minuta čovjek se stuštio niz brijeg vičući: – Zapalilo se! Dođite vidjeti! – Svi smo morali nagrnuti uzbrdo kako bi on sačuvao obraz. Tijekom ove obuke, kad smo izlazili i gradili skloništa te u njima boravili po dvatri dana uzastopce, počeli smo izrađivati stvari koje ćemo upotrebljavati u zadnjem tjednu opstanka u borbenim uvjetima. Naučili su nas kako se iz ţivotinjskih krzna pravi odjeća te kako ćemo od štapova i kamenja izraditi oruţje. Ljudi su provodili sate i sate izrađujući kapute od kojekakvih ambalaţnih materijala i kape od kunićjeg krzna koje bi mogle proći i u Ascottu. Ja sam se zadovoljavao minimumom koji sam smatrao nuţnim za prolaz.
Na jednoj se vjeţbi pojavio velik sanduk od letava. – E pa, dečki – rekao je čovjek iz programa – došlo je vrijeme za piliće. Postoji, međutim, jedan problem: na svaku šestoricu otpada po jedno pile. Ako ga ne uhvatite, morat ćete se priključiti nekom tko ga ima i nadati se da će ga s vama htjeti podijeliti. Otpravili su nas u podnoţje breţuljka, oslobodili piliće i – svatko je djelovao za se. Nastala je jurnjava; skinuo sam bluzu i bacio je na prvo pile u blizini. Te je noći pile ispečeno na vatri i podijeljeno s još trojicom. Navratili su stari krivolovci i drvili nam o tome kako se hvata losos. Jedan nam je čudnovati predavač došao iz Vodoprivredne uprave, nadleţne za sva jezera. Bio je herefordski starosjedilac, gruba, ostarjela lica; imao je masnu plavu najlonsku vjetrovku i kariranu kapu, po svoj prilici stariju i od njega samog. Dok je izlagao svoju struku, bio je u nekom svojem svijetu. – Kad spustite mreţu ovamo, nema brige – kazao je tajanstveno, smijuljeći se za se kao da se prisjeća nekih starih priča koje nam neće ispričati. A onda nam je odjednom rekao: – Dečki, kad uđete u pub, gledajte da vam je uvijek za leđima zid. – Valjali smo se. Voditelji programa kasnije su nam rekli: – Puštamo ga da priča koješta jer ga ne ţelimo uzrujati. Jako je dobar u svojoj struci. U prva dva tjedna ispredavali su nam svu teoriju, proveli sve vjeţbe – došlo je vrijeme da to odradimo ´za ozbiljno´. Razvrstali su nas u četvorke. Prema planu, navigat ćemo sedam dana od jedne točke do druge, kao da bijegom spašavamo glave, onako kako odbjegli ratni zarobljenici po okupiranoj ili neprijateljskoj zemlji jure od jednog agenta do drugoga. Nama je prepušteno na volju kako ćemo se prebacivati od jednoga zborišta do drugoga; jedino dopušteno pomagalo za orijentaciju bio je majušni kompas koji ćemo nositi oko vrata i zemljovid što smo ga sami izradili – čitav Wales na komadiću padobranske svile veličine rupčića. Rekli su nam da ćemo za poneku operaciju dobiti otisnutu mapu, ali ćemo je češće morati sami napraviti. Rekli su nam i to da je na području kojim ćemo operirati Pukovnija sve seljake i kućevlasnike pozvala na veliki piknik. Ondje ih je obavijestila da se opet odrţava akcija ´Opstanak u borbenim uvjetima´, da će im biti vrlo zahvalna ako dopuste vojsci kretanje njihovim zemljištem te da mještani, u slučaju da im pristupe nekakvi ljudi u odjeći od ambalaţe i s kapama od kunićjeg krzna, trebaju takve
otjerati i prijaviti. Upozorili su ih da se ovdje okrutnost računa kao ljubaznost, budu li nas hranili, neće nam ići na ruku, jer nećemo ništa naučiti. Gardijska pješačka četa bit će lovačka postrojba koja će nas hvatati. Sluţit će se vozilima i helikopterima, a raspolagat će i psima. Da bi bili što djelotvorniji, svakom je vojniku rečeno da će, ukoliko nas on uhvati, dobiti dva tjedna dopusta i novac. U nastavni smo odjel došli sa svom opremom za preţivljavanje, uključivši i malu limenu kutiju za duhan s kojekakvim sitnicama, što će biti ujedno sve što smijemo ponijeti, uz ono što smo sami napravili. Kutija ja sadrţavala ţilet, rezervni kompas, tablete za sterilizaciju vode, šibice i mrvice magnezija kojima ćemo zapaliti vatru, povećalo, heliograf i kondom. Potonji dio opreme nije bio namijenjen kakvu sretnom slučaju na vrhu Black Mountainsa; kondom moţe posluţiti izradbi praćke, u nj se moţe prikupiti voda, a moţe posluţiti i kao sredstvo za plutanje. Svu su nam opremu temeljito pretraţili i pregledali pa je stavili u zahode, koji će posluţiti kao svlačionice. Zatim su nas jednog po jednog slali k liječniku. – Skini trenirku i stavi je u onaj spremnik – rekao je liječnik. – Zatim potpiši ovo! Gol golcat potpisao sam ispravu kojom izjavljujem da se ne protivim podrobnom pregledu. Kad sam potpisao, začuo sam šum gumenih rukavica. Zatim još mlaz kreme za dupe te ´Dobro, hajde sada dodirni prste na nogama!´ Hitrom, uvjeţbanom kretnjom liječnik mi je zabio prst u guzicu što je dublje mogao, najvjerojatnije zato da provjeri nisam li u tur sakrio prutić mliječne čokolade. Vojna je policija lunjala okolo sa svojim psima, onemogućujući svaki eventualni pokušaj bijega i tragajući za skrivenom hranom. Ja sam pak sve to bio predvidio; znao sam da će zahodi posluţiti kao svlačionice, pa sam čokoladu, kikiriki i groţđice umotao u plastične vrećice te ih posakrivao po kotlićima. Kad sam se, dakle, vratio u zahod da se odjenem, rekao sam jednom policajcu: – Samo da se na brzaka istovarim. Ušao sam u zahod, smiješeći se od uha do uha, te otvorio kotlić. Bio je prazan. Tjedan dana ranije Dţordţ i ja smo po cijelom juţnom Walesu posakrivali namirnice. Nismo imali pojma kamo ćemo točno ići, ali smo
pokušali logično procijeniti. Veći dio vikenda jurili smo okolo kupujući konzerve tunjevine i skrivajući ih po istaknutim točkama. Tesco´s je na nama zaradio lijep novac. Dali su nam borbene uniforme iz Drugog svjetskog rata, cipele i zimske kapute, i to je bilo sve – u vozila i idemo! Noću su nas odvezli do polazišta, a ondje nam je rečeno gdje će nam sljedeće noći biti zborno mjesto. Trebali smo se kao četvorka što operativnije noću kretati. Moju su skupinu činili jedan momak iz tjelovjeţbenog korpusa i dva avijatičara Pomorskog zrakoplovstva, od kojih je jedan jezivo prdio. Svi ljudi s Izbora bili su razdvojeni. Hitro sam promotrio članove svoje ekipe te zaključio da ću se prvom prilikom od njih odvojiti; ništa nisam imao protiv njih osobno, ali nisam ţelio da me uhvate, pa sam smatrao da će mi biti bolje ako budem sam. Kad prvi put naletimo na gardu, pobjeći ću. Noću smo se kretali taktički, a za dana nam je preostajalo samo da pronađemo najgušći, najtrnovitiji grm, da se uvučemo usred njega i sakrijemo. U suton ćemo ponovno poći u područje zborišta da se nađemo s agentom koji će nas uputiti dalje u ovom bijegu spašavanja glave. U stvarnosti, agenti bi ţeljeli imati s nama što je moguće manje veze, jer ne bi ţeljeli da ih kompromitiramo, zato su – da bi situacija bila što sličnija stvarnosti – ljude iz programa koji su bili naši agenti – također hvatale snage protu padobranske obrane. Na zborištu bi jedan od nas otišao uspostaviti kontakt, dok bi se ostala trojica drţala podalje. Uvijek sam ostajao otraga, puštajući da netko drugi ode naprijed, jer su se ti koji su odlazili izlagali većoj opasnosti da budu uhvaćeni. Momak koji bi otišao dobio bi informaciju, vratio se i izvijestio nas, pa bismo nastavili klipsati. Nosili smo svoje spravice kojima smo – kako je zamišljeno trebali nastojati uhvatiti kuniće, ali udaljenost koju smo morali svladavati bila je prevelika da bismo se bavili takvim bedastoćama. Iz sigurnosnih razloga, nikada nismo palili vatru, nikada nismo imali ognja. Hodali smo gladni, izuzmemo li onaj slučaj kad se s jedne kontrolne točke vratio gimnastičar s crnom plastičnom vrećicom vezanom pri vrhu u čvor. – Dali su mi neku klopu! – sjao je od radosti. Razvezao je čvor i pogledao u vrećicu. Lice mu se oduljilo. – Koji je ovo kurac? Pogledao sam.
– Fileki – rekao sam. – Moj je djed to jeo. Od toga se riga. Pojeli smo prijesno, a za manje od jednog sata jedan nas je mornar budio da krenemo. Slutio sam da će stvari poći po zlu. Nastavnik tjelovjeţbe nespretno je prelazio ograde, koje su iza njega brenčale još pedesetak metara. Preprekama je prilazio kao bik u prodavaonici porculana; očito mu nikad nitko nije rekao da im valja prilaziti smireno, oprezno i paţljivo. Svaki put kad bih začuo brujanje ţica, sav bih ustreperio; na pameti mi je bilo da biti uhvaćen znači biti otpušten. Ona dvojica iz mornarice nisu imala nikakva smisla za taktiku. Nije im se moglo zamjeriti; to nije bio njihov posao – a uspjeh na tečaju uopće im nije bio vaţan; bilo im je to samo dvotjedno zajebavanje prije no što će se vratiti u menzu na uobičajenu rundu dţina. Stoga su i oni bučno prelazili ograde i svi su, uključujući i nastavnika tjelovjeţbe, bili iscrpljeni. – Ne zaboravite – rekao sam im – prema pravilu, čim naletimo na potjeru, razilazimo se. kako bi nas što teţe pohvatali. Zatim se na sljedećem zborištu pregrupiramo. Ĉekali smo kod jednog zasebnog zborišta, na uzvisini povrh mostića preko nekakve rječice usred neke vukojebine. Bilo je hladno mirovati u zaklonu. Sjedili smo stisnuti na metar jedan od drugoga, skriveni u nekom uleknuću. Bili smo se dogovorili da će dvojica bdjeti, dok ona druga dvojica hvataju malo sna. Radilo se samo o tome da se podigne ovratnik, uvuče što dublje u kaput i pridrijema. Ĉuo sam kako u blizini lete helikopteri, no to uopće nije bilo problematično dokle god smo mirovali. U polusnu sam začuo oštar glas: – Mirujte! Ni makac! Straţa nam je bila zaspala. Podigavši pogled, vidio sam kako nam se u polukrugu pribliţavaju gardisti s pijucima. Jebi ga, bio sam istinski ogorčen. Podigao sam ruke u vis, zijevnuo od iscrpljenosti, polako se uspravio i jurnuo. Trčao sam i trčao, ali samo do presretača koje su postavili progonitelji. Ragbijaškim su me zahvatom srušili na zemlju, a potom su se četvorica sručila na mene. Koprcao sam se. ali mi je jedan pritisnuo drţak pijuka u vrat viknuvši: – Miruj! Miruj! – Tako su me zarobili. Preokrenuli su me i
stopalima nagazili na vrat, sapinjući me plastičnim lisičinama. Podboli su me i rekli: – Kako se zoveš? Kako se zoveš? Rekao sam im svoje ime i broj. – Koji čin imaš? Trg u Crossmaglenu s oklopnjakom barnki, ´limenkom´, i pripadnikom Zelenih jakni. Puma na helikopterskoj platformi pod zaštitom oklopnog vozila ispred baze Snaga sigurnosti, u Crossmaglenu 1977. S višenamjenskom strojnicom, u South Armaghu 19/8. MekNab s ručnim bacačem M79, u South Armaghu 1979. Pripremanje za Izbor: na Peny– Fanu 1983. Slijeva udesno: Dave, MekNab, Dţony Dva Ĉešlja, Bob, Kev i Max. Kazao sam im i to, a i datum rođenja. Odvukli su me u svoj helikopter. – Divota! – viknuo je jedan od njih. – Uhvatili smo jednog pizdeka, uhvatili smo dopust! Tek što se puma digla, već se – tako mi se činilo – spuštala u njihovu, kako sam pretpostavljao, bazu. Svukli su mi odjeću, ostavivši me samo u gaćama, i povezali mi oči. Naredili su mi da stanem na kora kdva od zida te da se nagnem naprijed tako da rukama dodirnem opeke. Stajao sam tako pod kutom od četrdeset i pet stupnjeva. Nije bilo preteško, ali su me gadno boljela ramena. Zatim sam morao kleknuti na zemlju, uspravnih leda i ruku podignutih na glavu. Ovo je već bilo gore. Najmanje mi se, međutim, sviđalo sjediti na straţnjici, prekriţenih nogu, uspravnih leda s rukama iza vrata. U jednom trenutku, kad sam opet bio na koljenima, skinuli su mi povez s očiju i ja sam se našao oči u oči s narednikom zaduţenim za obuku. – Jesam li eliminiran? – upitao sam snuţdeno, prisjećajući se koliko sam se pred njim kurčio u dţungli. – Nisi, ljepotane! Vrati se u helikopter i nemoj zajebati! Uhvatio sam ga u dobru raspoloţenju. Kao bivšem pripadniku gardijske divizije, bilo mu je jako drago što je garda ovako uspješna. Stavili su me u jednu drugu grupu s tri avijatičara Pomorskog zrakoplovstva. I opet, svi su bili bez imalo osjećaja za taktiku. Bio sam očajan: nisam si smio dopustiti da me opet uhvate.
Hodali smo jedne noći rubom šumskog zabrana kadli smo malo sprijeda i slijeva začuli viku. Raspršili smo se uokolo; prema teoriji, trebali smo se svatko svojim putem vratiti na rezenno zborno mjesto, ali sam ja pomislio ´Jebite se´ i produţio dalje sam. Po danu je bilo sasvim dobro. Skrivao sam se: koji put bih čuo potjeru u helikopterima. Ponekad bih čuo pse: bilo je prilično uzbudljivo. Ti su mi se momci doista pribliţili, ali sam i njima umakao. Oštro će me zviznuti, svezati i odvesti. Povremeno sam viđao sunce, ali većinom sam se smrzavao. Ma koliko se ja dobro umotao, nakon višednevnog boravka na terenu tijelo mi je bilo hladno i vlaţno. Pokušavao sam usnuti, no spavao sam na mahove. Moţda bih drijemao dvadesetak minuta, a onda bih se probudio, kunjao daljnjih desetak minuta, neprestano svjestan svih mogućih šumova. Tako je došla i zadnja planirana noć vjeţbe. Znao sam da će me vrlo skoro netko od ljudi iz programa odati, kako bi me zarobili i podvrgnuli ispitivanju. Znao sam da će to poprilično potrajati, da neće biti klope, da će biti gadno – osobito budem li gladovao. Odlučio sam se nekako pripremiti. Obavio sam izviđanje jedne seljačke kuće. Ĉinilo mi se da u njoj ţivi postariji par sa kćerkom koja je tek navršila dvadesetu. Izgledali su mi sasvim u redu. Lupnuo sam na vrata. – Halo, imate li malo kruha, molim vas? Odmah su znali tko sam. – Ţelite nešto pojesti? Uđite! Odluka: da li da uđem? Hoće li se mašiti telefona? Ušao sam. Prostorija je bila prekrasna, starinska: hrastove grede i cjepanice na ognjištu te divan miris nečega što krčka na štednjaku. Sjeo sam, a ţena mi je donijela tanjur hašea. Dok je sjedila smiješeći mi se, tri četiri puta posluţio sam se jelom, zalijevajući ga obilno vrućim, slatkim čajem. Na kraju mi je iznijela pladanj s boţićnim kolačem u kojem su bila dobra tri centimetra marcipana. Najeo sam se do sita te u dţep stavio još poneki komad za poslije. Ne znam što bih bio dao da sam mogao ostati još nekoliko minuta uz kamin ili si moţda priuštiti toplu kupelj, no morao sam dalje. Ionako sam se previše poigrao sa svojom srećom. Srdačno sam zahvalio svojim domaćinima, izjavivši da ću im se, budem li mogao, jednoga dana oduţiti te otišao. Kad sam se kasnije iste noći pribliţavao kontrolnoj točki, bio sam još uvijek sit. Pokušao sam pojesti još kolača, no nisam više mogao. Vrlo
nerado, morao sam ga baciti, da mi ga ne bi pronašli ako me kojim slučajem uhvate. Našao sam se s voditeljem programa koji je rekao: – Pričekaj ovdje! Imamo kamiončić koji će te pokupiti i otpremiti do drugog zbornog mjesta. Ah. da. pomislio sam, svakako, kao što će i Hereford osvojiti idući Engleski kup u nogometu. Znajući što slijedi, popeo sam se na kamion za prijevoz stoke i pridruţio ostalima koji su polijegali po slami. Nitko nije ništa govorio; znali smo što će se događati. Znao sam kamo idem, a ništa nisam mogao poduzeti. Što se mene tiče, prva je faza testa bila iza mene; prijeđimo, dakle, na drugu. Za nekoliko sati stigli smo u Hereford, u dio logora koji nikad nisam vidio. Ĉim smo došli, nahrupili su na nas. Spustila se straţnja ograda kamiona, a oni izvana agresivno su se proderali: – Svi se sada preokrenite, legnite i stavite ruke na glavu! Ĉuo sam kako ljude podiţu i odvlače. Napokon je i meni netko stavio ruku na glavu, pritisnuo je pa mi svezao ruke i povezao oči. Dva su me čovjeka podignula i počela izvlačiti. Ovo su bili profesionalci: bez okolišanja, bez riječi, bez ičeg suvišnog. Osjetio sam da silazim niz kamion, da hodam po nekom asfaltu i ulazim u neku zgradu. Skinuli su mi lisičine, svukli odjeću i ostavili me da sjedim na šljunku u nečem za što mi je osjećaj govorio da nalikuje vrlo velikom igralištu za squash. Ĉuo sam nešto što mi se u prvi mah učinilo kao šum elektroničkog aparata, ali sam domalo razaznao da to šumi zrak koji se upumpava u prostoriju. Prozora nije moglo biti. Počeo sam drhturiti. Ušla su dva momka s kombinezonom i pomogla mi da ga navučem. A onda natrag na pod, prekriţenih nogu, uspravnih leđa, ruku iza glave. Usredotočio sam se na to da opustim mišićje vrata, i to je bilo sve. Ĉuo sam kako druge ljude u sobi premještaju. S vremena na vrijeme netko bi prostenjao ili zaječao. Moţda su ih premještali u neki drugi neugodni poloţaj ili dizali na ispitivanje. Nitko nije ništa govorio. Otprilike nakon pola sata koracanje je završilo pokraj mene. Dva su me dečka zgrabila, podigla i povela. Pomislio sam da me vode na ispitivanje, no odveli su me nekamo gdje sam morao jednu ruku pruţiti što dalje, tako da sam se o zid naslanjao pod stanovitim kutom. Vrlo sam brzo osjetio u rukama trnce, a potom su mi se ruke umrtvile. Pokušao sam ih blago udarati o zid; prišli su čuvari, ščepali me za ruke i pritisnuli ih ponovno na zid te mi noge još više odalečili.
Ruke su me počele doista boljeti. Morao sam se odupirati o njih da zadrţim napetost tijela i da se ne skljokam. Jebeno, pomislio sam. Boli me, hladno mi je, uskoro ću ogladnjeti. Jedinu mi je utjehu pruţala pomisao da je ovo zadnja velika stepenica. Prođem li ovo, ušao sam; ako me najure, bit će to moja pogreška. Na koncu konca, ovo je vjeţba, neće me ubiti; ovo je tek veliki ispit. Zgrabili su me, odveli nekamo i primorali da sjednem prekriţenih nogu, uspravnih leđa i s rukama iza glave. Svaki put kad bih povio leđa da se malo opustim, prišli bi mi, ščepali me, pomaknuli i spustili u isti poloţaj. Ništa se nije čulo; nitko nije rekao ni riječi. Ĉuo sam samo dva reda koraka koji se kreću, koji me podiţu. Kojiput bi me stavili uza zid u nov neugodan poloţaj. Nakon nekoliko sati rekao sam samom sebi da se moram promijeniti. Samo ne gubi glavu, kazao sam zatim, i sve će biti u redu. Uvjeravao sam sama sebe da se ovdje prije svega radi o tome da trebamo steći određeno iskustvo. Teško da bi nas izlagali svemu ovome radi puke zajebancije i čiste okrutnosti. Vjerojatno su ovdje osim nas iskustva stjecali i oni koji nas sada ispituju. I njih je trebalo izvjeţbati. Trebali su steći iskustvo s ljudima koji su bili izloţeni pritisku sedmodnevnog bijega, a ne s nekim tko se upravo vraća iz kantine i glumi svoju ulogu. Kako su mi kroz glavu protjecali sati, shvatio sam da ovdje ima ljudi koji. po zvucima koji do njih dopiru, vjeruju da je ovo što se zbiva stvarno. Ĉuo sam dvojicutrojicu koji su zapali u takvo stanje da su počeli buncati i traţiti da ovome bude kraj. – Dosta mi je – čuo sam jednoga koji je vrisnuo; jeka se razlijegala prostorijom. Prepoznao sam mu glas. Bio je to kapetan veze, čovjek četrdesetih godina, koji je od običnog vojnika napredovao do časnika i koji je svim momcima na tečaju stalno dijelio neke savjete. Sve je vrijeme uza se imao četkicu za zube. – Ne treba vam pasta za zube – rekao je. – Stalno perem zube. Pogledajte ove zube! Dvadeset i pet sam godina u vojsci, sve vrijeme na terenu – a zubi dobri. A sve to zato što uza se stalno imam četkicu. – Dosta mi je ovoga! Dosta mi je ovoga! – Vrištao je i derao se. Začuo sam korake većeg broja ljudi koji su mu prišli i odvukli ga. Izgubio se. otpao. Ovo me stvarno odobrovoljilo. Kao prvo, stalno je nešto blebetao. neprekidno nam naguravajući svoje savjete, i, kao drugo, zato što je netko odstranjen. Bolje sam se osjećao što se i dalje drţim.
Moţda nije imao iste pobude kao dečki koji su prošli Izbor. A ipak, doduše vrlo rijetko, kako su mi rekli, dečki s Izbora otpadnu i u ovoj zadnjoj etapi. Bilo je to uistinu krajnje zahtjevno – i fizički i psihički. Tako je i trebalo biti: postrojbe kojima je prijetilo zarobljavanje vjeţbale su se za stvarnu eventualnost. Nisu nas, naravno, mogli premlaćivati, lomiti nam kosti i izlagati nas elektrošokovima, ali su nas mogli dovesti do točke da ne znamo hoćemo li moći preţivjeti ili ne. Opet su me vratili u isti onaj strašni poloţaj uza zid. Ovaj put ni onih prvih pola sata nije bilo izdrţljivo. Morao sam ostati u tom poloţaju. Ĉim bih se spustio, prilazili bi mi i podizali me. Pokušao sam se naceriti i izdrţati. Ĉuo sam neke korake; netko je prošao da neke druge ljude premjesti. Zatim su se koraci vratili i ovaj put se zaustavili. Momci su me dograbili; osjetio sam u njihovu dahu miris kave. Pomislio sam da će me premjestiti u neki drugi neugodni poloţaj, no ovaj put odosmo: paţljivo sam stupao bosim nogama, sav se iskrivio kad smo pošli šljunkom. Ušli smo u neku zgradu pa pošli hodnicima. Stigli smo u neku prostoriju, posjeli su me na stolac i onda sam začuo neki glas: – Zaţmiri! Skinuli su mi povez. Zirnuo sam u pod. Ljudi su izišli, vrata su se zatvorila. – Otvori oči! Pogledao sam uvis, otvorio oči: dva su momka sjedila za pisaćim stolom. Prostorija je bila malena: bijeli zidovi, prazan pisaći stol, oni i ja. Obojica su prevalila četrdesetu. Jedan je nosio crnu dolčevitku. Bio je sijed i izgledao je vrlo strogo. Samo su me gledali s očitim prezirom. – Kako se zoveš? – MekNab. – Punim imenom? – Andrew MekNab. – Koji je tvoj broj? – 24408888. – Ĉin? – Narednik. – Iz koje si pukovnije? – Na to pitanje ne mogu odgovoriti. – Iz koje si pukovnije?
– Na to pitanje ne mogu odgovoriti. – Iz koje si pukovnije? Na to pitanje ne mogu odgovoriti. – Što ti, do vraga, misliš pod tim da ne moţeš odgovoriti na to pitanje? – prasnuo je. – Upravo smo te uhvatili. Znamo iz koje si jebene pukovnije. Ali ţelimo da nam ti to kaţeš. Nimalo nam nećeš pomoći, zar ne? Koji je tvoj broj? Sve smo prešli iznova. – Koji ti je čin? – Narednik. – Što si radio kad su te uhvatili? – Na to pitanje ne mogu odgovoriti. – Dobro. Ne odgovoriš li na ovo jebeno pitanje, nadrljao si. Razumiješ me? – Na to pitanje ne mogu odgovoriti. – Što – si – radio – u – onom – kraju? – Na to pitanje ne mogu odgovoriti. – Jesi li u vojsci? – Na to pitanje ne mogu odgovoriti. – Dobro, mora da si u vojsci kad imaš pukovnijski broj. Koji ti je pukovnijski broj? – 24408888. – Dakle, ipak si u jebenoj vojsci, je li tako? – Na to pitanje ne mogu odgovoriti. – Pazi ovamo, sinko! Ne budeš li odgovarao na pitanja, gadno ćeš najebati. Shvaćaš li? – Na to pitanje ne mogu odgovoriti. – U redu, ovako ćemo. Postupit ćeš ovako: potpisat ćeš ovaj papir za Crveni kriţ i izjaviti da je s tobom sve u redu. Potom bi mogao dobiti nešto klope. Shvaćaš li? – Na to pitanje ne mogu odgovoriti. Đipnuli su derući se i urlajući: – Ustani! Stani u stav mirno! Što ti, jebem ti, umišljaš da si? Obilazili su me govoreći: – Jesi li tupav, što li? Jesi li, glupane, tup? Postavljam ti pitanja, a ti ne odgovaraš. Razumiješ li? – Na to pitanje ne mogu odgovoriti. Znao sam da sam, dokle god se drţim velike četvorke: – ime, broj,
čin i datum rođenja – i odgovora ´Na to pitanje ne mogu odgovoriti´, na konju. Onaj u crnoj dolčevitki okrenuo se svome drugu. – Misliš li da je tup? N...da, mora da je tup ko kurac, pogledaj ga samo! Zašto ne govori s nama? Tup je. Imaš li mater? – Na to pitanje ne mogu odgovoriti. – Kladim se da ne znaš svoju mater, je li tako? – Na to pitanje ne mogu odgovoriti. – Kladim se da ti je mati jebena, smrdljiva kurva, zar ne? Zato i ne znaš svoju mater, zar ne? – Na to pitanje ne mogu odgovoriti. Ništa od ovoga nije me diralo. Zapravo, u usporedbi s onim neugodnim poloţajima, ovo mi se i sviđalo. Prostorija je bila topla i mogao sam sjediti. Nisam bio ni u kakvom odvratnom poloţaju, a i skinuli su mi povez s očiju. Samo sam si stalno ponavljao: ne udaljuj se od broja, imena, čina i datuma rođenja pa si na konju. Prelazili su s blagog postupka na oštar postupak, a onda mi dali papir koji bih trebao potpisati. – Ţao mi je – kazao sam. – To ne mogu učiniti. – Koji ti je broj? – 24408888. Ispitivanje mora da je potrajalo jedan sat. Napokon su rekli: – Dobro, sjedi onamo i zaţmiri! Ponovno su mi povezali oči. Ostao sam sjediti. Ĉuo sam ih kako nešto črčkaju, ali govorili nisu ništa. Zatim su se otvorila vrata, podigli su me i ponovno odvukli van. Hodajući hodnikom, čuo sam kako se s moje lijeve strane odvija još jedno ispitivanje. – Što ti to, konjino, ţeliš reći? – derao se netko. Zatim sam opet osjetio upumpavanje zraka i šljunak, pa sam znao da me vraćaju u čekaonicu. Ponovno uza zid, ruku visoko uzdignutih, nogu odmaknutih što dalje. Ĉuo sam mnogo kretanja. Poput mene. i ostali su očito počeli osjećati učinke neugodnih poloţaja. Dečki su se sve više kretali, namještajući ljude u propisane poloţaje jer su ovi sve teţe u njima ostajali.
Ĉuo sam kako ljudi padaju i udaraju o pod. Ciklus ispitivanja i stresnih poloţaja tekao je otprilike dvadeset četiri sata. Ispitivači su bili izvrsni glumci. Otpočeli bi lijepo, prijateljski, a onda bi odjednom prebacili sklopku i navalili s bjesomučnim psovkama. Sjedio sam u stresnom poloţaju, prekriţenih nogu, uspravnih leđa, s rukama iza glave, pokušavajući pronaći ugodniji poloţaj, ali bez suviše očitog pomicanja. U glavi me bockalo i ţeglo, leđa i vrat bili su mi napeti, a svaki put kad bih laktove pomaknuo naprijed da ih malo odmorim, netko bi ih smjesta povukao natrag. Podigli su me i odveli na novo ispitivanje. Pokušao sam podizati noge da se ne vuku po šljunku. Ĉuo sam kako se dečki napreţu noseći me, i to mi je bilo baš drago. Jedan me dečko drţao za glavu, uhvativši me za kosu tako da me prisili da gledam preda se. Odvezali su mi povez, pa sam smjesta zaţmirio. Mladi londonski glas je rekao: – Gledaj samo, stari moj, sve je u redu. Bio je riđokos i pun sunčanih pjega, prvi mladić kojega sam vidio. – Oprosti što te gnjavim, stari moj – kazao je. – Hajde da još jednom sve prođemo, ako nemaš ništa protiv. Ovdje se sve više zaplećemo. Daj da sredimo te tvoje sitnice. Koji ti je ono broj? Odgovorio sam. – Ime? Rekao sam mu. – U redu. Fino. A sad, je li to Me ili Mac? Doveo me u mali škripac. Što da kaţem? – Na to pitanje ne mogu odgovoriti. – Ma hajde, stan moj! Samo nastojim obaviti svoj posao. Moramo ovo raščistiti. Dođe li veliko ili malo N? – Na to pitanje ne mogu odgovoriti. – Ma, dobro. U redu; datum rođenja? Rekao sam mu. – Dobro, ne uzrujavaj se više oko razlike u pisanju. To ćemo srediti kasnije. Ali što si zapravo radio? Potpuno sam zbunjen – imam tu tolike bilješke i papiriće od ljudi s kojima si razgovarao. Što si radio? Prozreo sam ga – prijatelj, vršnjak.
Nisam mogao previdjeti da pred sobom ima pola sendviča sa sirom i šalicu kave. – Moţemo li ovo srediti? – upitao je. – Koji ti je broj? Sjetio sam se jednog časnika Zelenih jakni koji je preuzeo četu A, a koji je nekoć bio operativni časnik u Pukovniji. Kad se vratio u bataljun, počeo je provoditi male vjeţbe ispitivanja; nešto što je jednom rekao usjeklo mi se u pamćenje: ´Ako vam se pruţi prilika da dođete do hrane, iskoristite je. Tko će vam oduzeti hranu kad je već u vama?´ Gledao sam sendvič sa sirom. Teško da bi me mogli kazniti stavljanjem u gori stresni poloţaj od onih u kojima sam već bio. Mogli su me odvući i malo grublje postupati sa mnom, pa što onda? Barem ću niz grlo zgurati sendvič i kavu. Nisam mogao primijetiti diţe li se iz kave para, pa sam znao da je razmjerno topla i da ću je moći progutati. Osim toga, bila je u metalnoj šalici, a takve se hlade brţe. Pomislio sam: ma neka se jebu. Nasrnuo sam i dočepao se hrane i pića. Dečko je ustuknuo. Ĉuvari su jurnuli, ali nisu uspjeli spriječiti moju gozbu. Povezali su mi oči i čvrsto me drţali. I dalje izigravajući moga kompića, mladić me upitao: – Je li ti prijalo? – Na to pitanje ne mogu odgovoriti. Odveli su me na drugo ispitivanje. Slijed mi je bio poznat: digli su me iz neugodnog, stresnog poloţaja, pa sam se zapravo i veselio ispitivanju; bilo je bolno stajati uza zid ili sjediti na podu. Saslušavala su me ona ista dvojica kao i prvi put. – Ti si blesav – rekli su mi. – Dali smo ti priliku da nam pomogneš, a sad ćeš zbog toga ispaštati. Skini odjeću! Skinuo sam se. – Koji ti je broj? – 24408888. – Dobro. Sada to reci polako. Poslušao sam ga, a onda sam to morao još jednom ponoviti. Na obuci sam naučio kako igrati na ozljede, pričinjati se da sam slomljen i slično. Ponavljanje broja trajalo je, činilo mi se, satima; išlo je zaista sporo. Sjajno, pomislio sam: potratili smo vrijeme, atmosfera je bolja, bolja nego u čekaonici u stresnom poloţaju – i čuvari me ne premještaju svakih pet minuta. Zatim su mi naredili da poskakujem na noţnim prstima, što je bilo
još bolje jer sam se počeo zagrijavati. Rekli su mi: – Dodijao si nam. blesavi idiote! Izišli su, a u prostoriju su ušle dvije ţene. Jedna se bliţila tridesetoj; nosila je naočale i izgledala ukočeno i pristojno. Ona druga, četrdesetih godina, bila je u hlačama. – Skini gaće! Skinuo sam ih. – Nekako majušan, zar ne? – nasmijala se starija. – Što ćeš s takvim? Jesi li zato tako velik, tvrd, grub vojnik? Da zabašuriš svoje nedostatke? Pa moj je mali prst veći od tog tvoga! Nećeš njime impresionirati puno cura, je li tako? Okrenula se mladoj i rekla: – Bi li tebi ovaj išta koristio? – Koji? Ne vidim baš ništa. Nastojale su pronaći pukotinu u mojem oklopu, ali, što se mene tiče, sve što su govorile bilo je sasvim pristojno. Na koncu konca, u sobi je bilo strahovito hladno: u ovim uvjetima ni sam Errol Flynn ne bi ispao u svom najboljem izdanju. Pretpostavljao sam da svatko spoznaje svoju osobnost, svoju snagu, svoje slabosti. U svakom slučaju, ja sam spoznavao sebe. Nisam imao nikakvih tegoba s uvredama i psovkama, ali neki su se počeli slamati. Dok sam bio u stresnim poloţajima, čuo sam ih kako viču: – Ma odjebite! Dosta mi je ovog sranja! – Realno, proţivjeli smo razmjerno ugodno zarobljavanje, ali u fizičkom pogledu ovo uopće nije bilo ugodno. Ĉvrsto sam se drţao činjenice da je ovo samo vjeţba koja će završiti. Odveli su me na novo ispitivanje. Posjeli su me na stolac i skinuli mi povez s očiju. Preda mnom je bila šalica juhe i narednik zaduţen za obuku. Rekao je: – Prepoznaješ li me? Ništa nisam odgovorio. – Prepoznaješ li me? Nisam mu rekao ni crne ni bijele. Nisam bio siguran radi li se o nekom triku. – U redu. Upravo te obavješćujem da je sada svršetak vjeţbe. Prepoznaješ li me? Odgovoriš li ´da´, u redu; odgovoriš li ´ne´, sjedit ćemo ovdje sve dok mi ne odgovoriš potvrdno. Na rukavu je imao bijelu vrpcu; sjetio sam se da su nas prije početka vjeţbe upozorili da će tako biti označen kraj.
– Da, prepoznajem. – Popij juhu! Upriličili su sastanak s ispitivačima. Kad sam ja došao na red, rekli su da sam se čvrsto drţao dopuštenih odgovora, što je dobro. Loš mi je, međutim, potez bio što sam nahrupio na kavu i sendvič sa sirom. – Da ovo nije bila vjeţba, ne bih to učinio – rekao sam. – Znam da u stvarnim okolnostima to ne bi prošlo bez posljedica. Ali ovo je bila vjeţba, a ja sam bio gladan, pa što? – Kako si se osjećao fizički? Jesi li bio onoliko iznuren kao što si ostavljao dojam? – Ne, igrao sam na fizički izgled. – Koliko si saslušanja prošao? – Šest. Pogrešno. Zanimljivo. Zaboravio sam jedno ispitivanje. A drţali su me trideset, a ne četrdeset sati, kako sam mislio. – Kakvi su bili istraţitelji? Je li bilo očito čemu teţe? Jesi li se zbog toga u bilo kojoj fazi zabrinuo? Odgovorio sam im otvoreno. Neki od tih ljudi bili su pravi gadovi. Svoj su posao obavljali vrlo dobro. Bili su agresivni, bilo je i agresivnih postupaka, ali to smo morali i očekivati. Bilo nam je hladno, pa što onda? I psihički i fizički bilo je vrlo naporno, ali smo bar znali da ima kraja. Bilo bi gadno da je bilo stvarno ili da je predugo trajalo. Svladana je i zapreka. Bili smo ushićeni. Tjedan dana proveli smo na terenu i brade su nas posve obrasle. Svima su se kose, prepune grančica i slame, slijepile. Izbečili smo krvave, natečene oči. Smrdjeli smo. Ĉitav nas se logor klonio. Istuširao sam se te krenuo prema kuhinji i velikom divnom pladnju s narescima i pomfritom. Neki su se dečki već vratili, neki će prispjeti za dvadeset četiri sata. Razglabale su se priče, uključujući i one dvije s nesretnim završetkom. Jedan je momak u stresnom poloţaju osjetio da mu klizi povez s očiju. Znao je da mu prijeti mogućnost da ga odjebu, i to zbog toga što bi mogli zaključiti da je sam namjerno svukao povez, pa je zato podigao ruku. Ništa se nije dogodilo. Ustao je i napola se okrenuo, a povez mu je tada već bio spuznuo. Eliminirali su ga na licu mjesta. Obrazloţenje je glasilo da je svukao povez i tako prekršio pravila. A zajebali su oni, i to
nije bilo pošteno. No, s druge strane, nitko nije ni rekao da će biti lako. Te su noći dečki s Izbora u puhu razmijenili primjedbe. 0 drugim članovima ekipe vladalo je jednodušno mišljenje i svi su dečki jedva čekali da se ekipa rasprši i da ih se otarase. Dave, jedan od padobranaca, rekao je: – Došao sam do neke seljačke kuće, promatrao je, zagledao sa svih strana. Sve mi se činilo u redu, pa sam prišao pod prozor da osluhnem. Imali su uključen televizor i sve je zvučalo kako treba; potom sam začuo ţivahan razgovor. Pridigao sam se i virnuo kroz zastore: čitav naš nastavnički tim sjedio je u sobi. Rekao sam samom sebi: ´Mislim da ćemo ovu kuću preskočiti.´ Dali su nam dug slobodan vikend. U ponedjeljak ujutro nastavit ćemo s tečajem usavršavanja. Dosad su naši nastavnici dobili manje više sve što su trebali. Počeli smo uspostavljati međusobne veze, razgovarati općenito o eskadronima i drugim stvarima. Još su se malko otvorili, ali smo i dalje morali sve zvati ´osobljem´, izuzev narednika zaduţenog za nastavu, kojeg smo oslovljavali s ´gospodine´. Još nismo bili primljeni. Postojao je jedan pub u kojem su nedjeljom iznosili pladnjeve s kobasicama i s francuskim pecivom, pa smo Dţordţ i ja ondje popili nekoliko litara guinnessa i dobro se nalili. Zatim smo hodali ulicom, smrtno se dosađujući. Odlučili smo poći u posjet jednom bivšem pripadniku Zelenih jakni koji je bio u eskadronu D. Njegova je ţena nekoć radila kod Bulmersa, distributera piva Red Stripe, pa smo u četvero prosjedili kod njih čitavo popodne, brbljajući i polako se opijajući. Nakon nekoliko sati obznanio sam da idem na zahod. Popeo sam se na vrh stuba i osjetio zlokobni poriv u trbušnoj šupljini. Jurnuo sam LI zahod, a bljuvotine su se poput projektila razletjele po zidovima i po podu. Uspaničio sam se. Očistio sam za sobom koliko sam znao i umio, a onda sletio niza stube u sobu. – E pa – nasmiješio sam se – moram ići. Ujutro sam bio sav smlavljen. Otišao sam u eskadron D da čujem kako je prošlo. – Jebi ga! – rekao je kolega. – Popizdila je. Znao sam da sam do grla u dreku. Odjurio sam i kupio kitu cvijeća i kutiju čokoladnih bombona. Obilazio sam oko zgrade, sve u nadi da je neće biti kod kuće. Pokucao sam na vrata. Nije bilo nikoga.
Ostavio sam darove na prag i iz dţepa izvukao Jcarticu. ´Strašno mi je ţao zbog mog uţasnog ponašanja i svih neugodnosti koje sam Vam priredio´, napisao sam. ´Nadam se da ćete mi jednoga dana oprostiti, a ja svečano obećajem da se ovako nešto nikad više neće dogoditi.´ Zatim sam potpisao pisamce: ´Uz najljepše pozdrave, Dţordţ.´ Nazvao sam Debbie i rekao joj: – Upao sam! Mislim da sam prošao. Bilo joj je istinski drago, meni također. No tuţno je pritom bilo to što sam bio toliko zaokupljen onim što ja radim da ni na tren nisam zastao da promislim kako je njoj. Zabila se u Njemačku, u neizvjesnosti hoću li ja uspjeti a još više što nam donosi budućnost; mjesecima me nije vidjela, a ja sam joj samo telefonirao i javljao kako sam sjajan. Bio sam silno sebičan; od mene je primala dva pisma mjesečno i moţda jedan telefonski poziv tjedno, a nikad – baš nikad – nisam upitao: ´Kako si?´ Moţda je nisam pitao zato što nisam ţelio čuti odgovor. Svrha tečaja usavršavanja bila je da nas uvede u vještine koje će nam trebati kad jednom dospijemo u svoje eskadrone. Uvod je trebala biti protuteroristička ekipa. Sjedili smo u učionici, prvoga dana u civilu. Bilo mi je prvi put da vojnički posao obavljam u civilu i osjećao sam se pomalo neobično. Ovaj dio obuke, rečeno nam je, neće provoditi ljudi iz programa; obučavat će nas pripadnici PRR– a, odsjeka za proturevolucionarno ratovanje. Ušao je momak po imenu Ted, kojega sam poznavao iz Zelenih jakni. Znali smo ga i pod nadimkom Donji Ted, jer je uvijek gubio u igri nadgornjavanja. Sada je bio u PRR–u. Ted je bio visok, pristupačan Londončanin s kosom poput slame. Što god on s njom učinio, uvijek je izgledao poput ptičjeg gnijezda u oluji. – Danas ćemo naučiti sve o 9 mm – kazao je. – Što god ne znate, slobodno pitajte i striček Ted će vam objasniti. Današnji ćemo dan provesti ovdje, a ostatak tjedna na strelištima. Moţda padne i poneka oklada, ako se slaţete. Pištolj browning 9 mm u Pukovniji je na visokoj cijeni, dok ga u drugim postrojbama često omalovaţavaju, objasnio je Ted. To je vrlo djelotvorno i moćno oruţje, lako ga je sakriti, a ipak pogađa na iznenađujuće velikim daljinama. U Pukovniji ga upotrebljavaju u zaštiti vrlo vaţnih osoba te u protuterorističkim i tajnim akcijama. U protuterorističkim ekipama svi kao svoje drugo oruţje nose taj pištolj.
Morali smo svladati i najsitnije podatke o browningu – kao i sklapanje i rasklapanje oruţja, sve tehničke pojedinosti o tome što se događa ako je igla isturpijana na određen način, što pak ako se udarni mehanizam malo preinači. Naučili smo kako se oruţje propisno drţi te kako se zauzima propisan stav za pucanje. Metoda koju njeguje Pukovnija potpuno se razlikuje od one u vojsci. Temelji se na borbenom iskustvu, koje vojska u uporabi pištolja gotovo i nema; u svojoj sam dotadašnjoj karijeri pucao jednom ili dvaput. Ted nas je naučio kako se izvlači pištolj iz različitih vrsta futrola, kako ga izvući krišom iz jakne, čak i to kako i kakvu vrstu jakne nositi. Iz različitih smo streljačkih stavova vjeţbali sve dotle dok metu nismo mogli pogoditi s oba otvorena oka na udaljenosti od 35 metaraa zatim i na 50, i to probijajući se kroz svjetinu. Vjeţbali smo svakog jutra od 7,30 pa do mraka. Jutrom bismo nas osmorica uzeli čuture s čajem, natrpali klopu i odjurili na strelište i ondje se sasvim lijepo zezali s pištoljima. Mislio sam da ću, kao pješadijski narednik, znati mnogo, no otkrio sam da ovdje vladaju neka, za mene posve nova, pravila. Procijenio sam da sam negdje pri samom dnu nečega što će se pokazati vrlo strmom krivuljom učenja. – Kad se vratite u vojarnu – rekao je instruktor – uvjeţbavajte izvlačenje oruţja pred ogledalom. Bez brige, nitko vam se neće smijati – svi mi to radimo. Sat poslije večere vjeţbali smo pred zrcalima u zahodu. Konačno je naišao Ted s hordom dečki i rekao: – Što vi to, mamlazi, do vraga radite? Smeteno smo gledali u imaginarne pištolje u svojim rukama, dok su nam se momci nemilosrdno sprdali. Zadnjeg dana obuke Ted je kazao: – Dobro, a sad da se malo zabavimo! Pokupio je sve mete pa jednu od njih označio kruţićem veličine novčića od 10 penija, drugu kruţićem veličine čepa od Coca Cole, a treću još većim krugom. Morali smo pucati unutar različitih zadanih vremena: tri metka u kruţić od 10 penija u roku od pet sekundi s udaljenosti od pet metara, a onda se povući na udaljenost od devet metara, zatim i više. Svaki od nas uloţio je pet funti, a pobjednik je odnosio sve. Potom je uslijedila obuka rušenja s osnovnim punjenjima, vidjeli smo još ponešto od opreme eskadrona te prošli osnove vezističke obuke na eskadronskim radiouređajima.
– Gdje god u svijetu djelovali, javljat ćete se izravno ovamo u Hereford – rekao je nastavnik. – Morat ćete štošta svladati iz teorije antena. Nije ovo kao u filmovima, gdje dobiješ radio veličine kutije za cigarete s malom antenom i odmah počneš odašiljati signale u Katmandu. To se nipošto ne radi tako. Ovisno o frekvencijama i o dobi dana, morate proračunati veličinu antene. Proveli su nas kroz sve moguće odjele, od nastavnog centra do društvenih prostorija Pukovnije; jedine koje nismo vidjeli bili su ´sivi´, skriveni, za koje nam je rečeno da ćemo ih upoznati kasnije. Nakon tri tjedna kucnuo je čas odlaska u Brize Norton na padobransku obuku. Bila je to jedna od onih stvari koje se moraju obaviti, ali koje me baš nisu ushićivale; silno sam ţelio poći ravno u eskadron. Jedino me tješila pomisao da upasti neću samo u slučaju da slomim vratili napravim neku spačku. Otkrio sam u koji ću eskadron ući. Da sam poţelio neki određeni eskadron i da sam za to imao dobar razlog, moţda bih u nj i upao. Ako si, na primjer, ţelio u eskadron G, a ako si bio gardist, sasvim bi sigurno onamo i dospio. U drugim slučajevima sve je ovisilo o potrebama za ljudstvom. Ţelio sam ući u eskadron D. jer je u njemu bio Jeff, a i zato što su oni trenutačno bili protuteroristička ekipa s bazom u Herefordu. Odnosi s Debbie nisu bili baš sjajni. Sada sam nešto paţljivije čitao njezina pisma iz Njemačke pa sam znao da je vrlo neraspoloţena. Odgovarajući joj, stalno sam je uvjeravao da ću se, čim me prime, pobrinuti za nekakav stan. Međutim, nije mi bio suđen eskadron D. Ĉetvoricu nas odredili su za eskadron B, premda nam zasad nisu dali ni blizu. Dečki koji su već prošli padobransku obuku sad su dobili svoje značke i otišli u svoje eskadrone. Mi ostali otišli smo u Brize Norton, pod okrilje RAF–a i izvan ustrojstva Pukovnije. Bilo nam je kao da smo na praznicima – ali onima koji su se malo previše oduţili. Mjesec dana tesali smo kojekakve postupke, za koje smo kasnije ustanovili da su čisto sranje – ali RAF je morao obučiti stotine ljudi godišnje, pa su stoga sve sabili zajedno i dalje je sve teklo kao na vrpci. Brize Norton je bio kobasičarski pogon. Zgodno je bilo to što je RAF oduvijek teţio tome da ima najbolje uvjete za odmor i opuštanje. Ovdje se NAAFI4 disko zvao Starlight Club. Svake večeri u nj su dolazili mladi padobranci iz našeg tečaja. Svi su bili
kratko ošišani i u trapericama brutus. pustinjskim cipelama i kestenjastim bluzama od trenirki, bezosjećajni. Dvojica su se jedne noći podnapila pa zaplesala zajedno. Sljedećeg jutra, na smotri, svi su bili u kacigama i spremni za pokret. Njihov kaplar stao je pred stroj i rekao: – Hej, Smith i Brown, istupite! Smith, jesi li sinoć plesao? – Da, kaplare. – S kim? – S njim, kaplare. – A ti, Brown, ti si sinoć također plesao. S kim? – S njim, kaplare. Kaplar je otišao u baraku i vratio se s daskom za glačanje pod pazuhom. Dok su dva mlada padobranca stajala u stavu ´pozor´, udarao ih je ritmički po glavi: – Mi – zra – ko – plov – ci – ne – ple – šemo – za – jed – no. – Da, kaplare. Zatim su otišli. Svi ostali novaci valjali su se od smijeha. Bilo je smiješno: ovi ovdje očito su se prema svojim novacima odnosili isto kao i oni moji u Vinčesteru. Dobili smo svoja padobranska krilca i vratili se u Hereford po svoje značke. Trgovačko ugostiteljsko poduzeće koje opsluţuje vojsku. Pojavili smo se u svojoj uobičajenoj pukovnijskoj opremi i motali se oko Kremlja (zgrade stoţera). Imao sam fantastičan osjećaj da sam ostvario pothvat. Kao da je svima bilo drago što smo uspjeli; vjerojatno u cijeloj Pukovniji nije bilo čovjeka koji se nije sjećao kako mu je bilo kad je primao značku. Pukovnijski čovjek zaduţen za obuku došao je među nas, stisnuo nam ruku i rekao: – Dobro obavljen posao, čestitam. Sada, za minutu, otići ćete unutra, pukovniku. On će vam predati značke, a zatim ćete poći u svoje eskadrone. Samo jedan savjet: kad dođete u svoj eskadron, promatrajte nekoga za koga prosudite da je pravi pukovnijski vojnik i oponašajte ga. Neka vam on bude primjer, učite od njega. Nemojte početi umišljati da vi vladate svijetom, jer to ne stoji. Samo lijepo šutite, gledajte i slušajte! Zapovjednik je pred sobom imao hrpu beretki boje pijeska pa je svakom od nas hitnuo po jednu. Nije bilo nikakvih formalnosti, nikakva rukovanja. Zatim je rekao:
– Upamtite jedno: teţe je zadrţati nego steći. Eto, toliko, puno sreće. Vojska je davala groznu beretku zvanu kangoule. U vojsci u vezi s takvim stvarima postoji posve određena moda: prema kapi uvijek moţeš odrediti osobu. Svi smo svoje kape zamijenili mnogo otmjenijom beretkom victor. I to je bilo to. Dţordţ i ja odmarširali smo u ured eskadrona B, gotovo šest mjeseci od onoga dana kada smo svladali Ples po Fanu. Prvi momak kojega smo sreli bio je Danny, pisar – mršav, ćosav, izgledom šesnaestogodišnjak. A bio je zapravo zašao u dvadesete. Kako su nam rekli, bio je osoba koja je doista znala što se zbiva. Eskadron je bio razasut posvuda, istodobno obavljaju ći desetak raznih poslova; jedna je klapa bila ovdje, druga ondje, a jedini kod kojega se očitovala neka stalnost bio je pisar, koji je uvijek bio tu kao nekakav stoţerni element. Ako nam što zatreba ili ţelimo li doznati što se zbiva, Danny, pisar, jest čovjek kojemu se valja obratiti. – Drago mi je što smo se upoznali – rekao je. – Trenutačno nema nikoga, ali dvojicatrojica glavinjaju tu negdje. Otiđite sjesti u Spomensobu pa ćemo sve lijepo srediti. Dţordţ i ja toga smo dana puno vremena proveli u dokolici. Nigdje se nismo mogli uklopiti, čitav se eskadron bio raspršio i svatko se bavio svojim poslom. Osjećali smo se prilično bespomoćno, stršeći onako poput bolnih palčeva u svojim odorama. Ono malo dečki koji su se motali okolo bili su u trenirkama ili trapericama. Zidove Spomensobe pokrivale su plakete, fotografije, kalašnjikovi od slavnih dana Bornea pa do danas – kojekakve trice i kučine koje su ljudi dovukli ovamo sa svih strana svijeta. Bila je to povijest eskadrona ispisana drangulijama. Ušli su neki dečki i kazali: – Vi ste upravo primljeni? Zovem se Chas, drago mi je. Idete na put? Ĉinilo se da im je doista drago što smo upali. Nisu se prema nama odnosili kao prema fazanima, što binam se dogodilo u nekim drugim postrojbama. Znali su što smo učinili da dopremo dovde. – Ne znam – rekao sam. – Hoćemo li ići na put? Danny je rekao da zasad o tome nema pojma. Donekle bi mi bilo drago da ne idemo. Sada sam ostvario sve što sam ţelio, ali mi je bilo silno stalo da i s Debbie sredim stvari. Naši telefonski razgovori i dalje su bili pomalo napeti. Izvana sve je izgledalo dobro, ali ispod površine... nisam bio siguran kako se osjeća. Kao da je shvaćala koliko mi je bilo vaţno ući u
Pukovniju, no znao sam da joj je već dopililo da uvijek bude u drugom planu: kad stigne iz Njemačke, ţelio sam da stan bude spreman. U međuvremenu nisam znao kako će primiti vijest da na nekoliko mjeseci odlazim sa svojim eskadronom. Odskitali smo se do skladišta, predali svu opremu iz nastavnog centra i zaduţili eskadronsku. Na ţalost, sve što smo dobili bilo je novo novcato. Izgledali smo kao da smo upravo izišli iz nekog kataloga. – Navratite sutra – rekao je Dannv – pa ćemo vidjeti što ćemo. Bilo je to u deset ujutro. – A što ćemo dotle? – upitao sam. – Ništa. Ako hoćete, otiđite u grad. Ovo je bilo toliko drukčije od bataljuna, gdje bismo morali ostati, pa makar i ne bilo nekog posla. Kad smo se sutradan ujutro vratili, rekli su nam: – Malaja, četvrtak. Spakirali smo svu novu opremu i zaduţili sjajne nove prašumske cipele. Neće biti vremena da ih razgazimo. U četvrtak smo se ukrcali u avion. Još nisam bio sredio stan za Debbie; nadao sam se samo da će se sve srediti za moje odsutnosti. Neki su se dečki već stanovito vrijeme nalazili u prašumi kad smo se pojavili u baznom logoru, udaljenom dva sata voţnje od Kuala Lumpura. Dobili smo dodatnu opremu i idućeg su nas jutra helikopterom prebacili da im se pridruţimo – četiri nova tipa s opremom koja sva blista i škripuće. Osjećao sam se poput redovnice u javnoj kući: nisam znao ni spiku ni bilo koga od onih koji je upotrebljavaju. Nitko nije nosio činove, svi su se međusobno oslovljavali imenom; ni po čemu se nije moglo razaznati tko je tko. Najbolje će biti, pomislio sam, da se drţim instruktorova savjeta. Zavezao sam gubicu i slušao. Eskadronski razmještaj u dţungli uvelike je nalikovao onome prilikom Izbora. Postojao je eskadronski stoţerni element i oko njega razmještena vojska. Ljudi su si u upravnom središtu uredili dom; posvuda su načičkali krevete na motkama; iz nekih su izbile mladice. Od meta su improvizirali sprave za tjelovjeţbu, a od sanduka stolove i stolce. Tu i tamo iznad postelja podigli su dvijetri pelerine, koje su pridonosile izgledu svojevrsne komune. Svi koje smo vidjeli obrasli su u brade i duge masne kose. Neki su momci leţali na leţajima i čitali knjige, drugi su se motali okolo u kratkim hlačama ili čučali oko kemijskih grijalica i pripremali piće. Ali,
ma što radio, svaki je mladić imao na sebi osobnu opremu, golock i oruţje. Pristupio nam je bolničar i rekao: – Većina ljudi je trenutačno vani. Kad se vrate, sve će se srediti. Da popijete nešto? Dok smo pijuckali čaj, naišao je zapovjednik eskadrona sa svom svojom svitom. – Drago mi je što vas vidim. Toliko. Dakle, za svaku četu trebamo po jednog momka. – Pogledao je redom svakoga od nas pa rekao: – Ti mi izgledaš kao vozač... Dţordţ je bio penjač pa je kazao: – Volio bih biti u Brdskoj četi. – U redu, moţeš k njima. Ti otiđi u transport, a ti mi se činiš pogodnim za padobranca. Ovaj zadnji na kojeg je pokazivao bio sam ja. Tako sam dospio u Zračnodesantnu četu. – Pričekajte ovdje – dodao je – i netko će doći po vas. Dečki iz raznih četa došli su pokupiti svoje nove drugove. Glavešina se sa svojom pratnjom udaljio. Sjedio sam sam, razgledajući pomalo logor, promatrajući veziste i bolničare kako rade svoj posao na improviziranim stolovima ispod pelerina. Ljudi su nailazili i govorili: – Sve u redu? Kako je? U koju ćeš postrojbu? – Zračno desantnu. – Prokletstvo, bit će veselo – vraţji sladoledari! Ponio si, nadam se, naočale za sunce? Nisam imao vremena upitati što im to znači. Pojavio se neki tip, visok gotovo dva metra, širok metar i pol, odlučna koraka. Ruke su mu bile tolike da je njegov Ml6 izgledao poput igračke. – Ti si Andy? Ja sam Mrvica, Sedma četa. Sredit ćemo neke sitnice, a onda se vratiti u jedinicu. Bio sam sav mirisan, na sebi sam imao nove cipele i osjećao sam se kao prvoga dana ulaska u veliku školu. Krenuli smo. Zirkao sam okolo ne bih li našao kakvu lokvu da zablatim cipele. Hodajući uzbrdo, Mrvica je rekao: – Iz kojeg bataljuna dolaziš? – Drugog. – Sjajno. I ja sam iz 2. padobranskog. – Ne, iz 2. KZJ. Ja sam iz Zelenih jakni. Mrvica je stao na mjestu, okrenuo se i kazao: – Pa što onda, jebem mu, radiš ovdje?
– Ne znam. Rekli su mi samo da dođem. – Mamlazi blesavi, nikoga nismo dobili osamnaest mjeseci, a onda nam šalju tebe. U ţivotu se nisam osjećao tako idiotski. Došli smo u tabor postrojbe – bio je to mali obronak krcat krevetima na motkama. U sredini je gorjela velika vatra. Svih osam pripadnika 7. čete sjedilo je oko ognja i zajednički blagovalo i pijuckalo. Kad smo im pristupili, Mrvica je rekao: – Dodijelili su nam ovog ovdje. Zove se Andy MekNab. Iz Zelenih je jakni. Koji će nam on kurac? Krenuo je prema momku koji se zvao Colin. za kojega sam pretpostavio da je od prisutnih najviši po činu. Colin je bio visok otprilike metar sedamdeset pet. Govorio je vrlo mirno, ali je Mrvici odgovarao krajnje grubo. Po govoru bi se reklo da je iz Yorkshirea. – I ja sam padobranac – rekao je tresući mi ruku. Boţe, ima li ikoga u 7. četi tko nije iz Padobranske pukovnije? Predstavili su se. – Nosh. – Frank. – Eddie. – Mat. – Steve. – Al. – Smjesti se onamo – rekao je Colin – i sklepaj si krevet! Otišao sam do ruba krčevine, spustio naprtnjaču i latio stgolocka. Jedva da sam u ţivotu napravio jedan kostur od motki, a sada su me svi koji su sjedili i pijuckali mogli odmjeravati i zajebavati. Brunei kao da je bio negdje u dalekoj prošlosti dok sam udarao po drveću pokušavajući odsjeći grane ţeljene duţine. Svaki put kada bih podigao jednu, druga bi pala. Bogzna što su oni morali misliti. Ţelio sam ostaviti dobar dojam, mlatarao sam kao bijesan, a moga je kreveta od motki bilo na sve strane. Oni su pak samo sjedili, čavrljali i pušili, promatrali me i češali se po glavi. Konačno, u sam mračak, sve sam sredio. Nisu zauzeli borbeni poloţaj. Pomislio sam: što je sad ovo? Nisam htio remetiti njihovu sjedjeljku, pa sam nekoliko puta napadno zijevnuo i protegnuo se, a onda legao. Dečki su, međutim, svu noć pili, pomišljajući, vjerojatno, da sam ja neka prava nedruštvena guzica.
Ujutro sam nešto popio i pojeo te se odšetao do Mrvice i upitao ga: – Što sada? – Spremi se i krenut ćemo, valjda. – Kad krećemo? – O tome se ti ne brini. Colin me uzeo u svoju ophodnju. Ĉinilo se da zna što treba raditi, pa sam se prilijepio za njega. Bio je onaj kojeg sam si uzeo za uzor. Hodali smo prašumskim puteijcima, gotovo kao i prilikom Izbora. Patrolirali smo po dvojica, pa četvorica, uvjeţbavajući postupke u slučaju borbenog kontakta, Komunistička pobuna u Malaji otpočela je 1948.. a 1 200 gerilaca pod vodstvom Chin Penga i dalje je opstajalo u planinama na malajskotajlandskoj granici. Bio je to jedan od najduljih ratova u Aziji, ali razmjerno nevaţan; ipak, stotine su ljudi pobijene za protukineskih ustanaka u Kuala Lumpuru 1969. godine. Novozelanđani su stacionirali jedan bataljun u Singapuru. Operirali su u Malaji, ali zbog nekih političkih razloga nisu mogli uputiti bataljun na sjever. Ondje smo mi demonstrirali svoju prisutnost. Colin i ja smo za patroliranja spazili metu. Dobro sam se sjećao što mi je činiti: ispalio sam nekoliko metaka, okrenuo se i potrčao natrag. Colin je, međutim – što mi je bilo posve neobjašnjivo – ispucao čitav magazin, ubacio potom drugi te nastavio napredovati. Okrenuo se i doviknuo: – Koja su ti to sranja? – Učili su nas da postupamo ovako. – Uh, koje li pizdarije! Otkrio sam da svaki eskadron ima svoje vlastite regule, a i svaka četa. Ostatak dana Colin me natjeravao po strelištu sve dok nisam uništavao mete jednako dobro kao i najbolji među njima. Kad smo te noći završili, osjećao sam se vrlo ugodno. Otkrio sam svoju manu, ali sam napravio ono što se od mene očekivalo – učio sam. Osjetio sam da su me malo prihvatili. Te smo noći sjedili uz piće; okusio sam svoj prvi ´voćni koktel´, jedinstveni uvarak eskadrona B, napravljen od ruma i kuhanih bombona. Pojma nisam imao o komu ili o čemu tko priča. Uz tolike različite terminologije i osobe, o kojima nisam imao blage veze, morao sam traţiti pomoć prevodioca. Skopčao sam da Colin pregrađuje kuću. Ţalio se na cijene greda: – Ĉetrdeset i pet funti za tonu je guljenje kupca. Ako odeš Petralisu, dobit
ćeš ih za 43 funte. – Sjedio sam i slušao te za nekoliko dana sloţio neku svoju sliku o svim ovim tipovima. Nosh je bio sportski građen, ali je očito vrlo rijetko trenirao ili trčao. Privlačilo ga je sve što je bilo u vezi sa zrakom i imao je više od tisuću registriranih padobranskih skokova. Zapanjio me svojom nevjerojatnom inteligencijom: sjedio bi, kopao nos, prdio i podrigivao, ali i upadao u razgovor komentarima koji su zvučili poput ulomaka iz Economista. Riđokosi Frank Collins bio je moje visine i teţine, a dolazio je odnekud sa sjevera. Govorio je razmjerno mirno i. kako bi se reklo, više otvoreno nego uvredljivo iskreno. Izgleda da se upravo počeo ponovno okretati kršćanstvu. Svi su ga zbog toga zezali. Među momcima je kolao primjerak Svete Biblije, svetoga Grala i dečki su ga pohlepno čitali da dođu do municije kojom će Franka stjerati u škripac. Imali su i primjerak Biblije kao i konkordanciju. Prizor je bio čudesan: ovi grubi, prijeki ljudi usred dţungle slušaju ulomke iz Svetoga pisma i provjeravaju ih. Ala Slatera znao sam otprije. Bio je to onaj kaplar koji je regrutima zagorčavao ţivot 1983. godine u BBC–ovoj seriji Padobranci. Visok otprilike metar osamdeset vitak, izgledao je poput časnika. I sad sam ga pamtio kako urla na novake: – Upasti u oči, to je ono što je sigurno najnepoţeljnije. Alova specijalna sjedalica bila je velika vreća s riţom. Samo dan prije no što sam prispio bili su im dostavili namirnice. Al je bio zatraţio veliki paket riţe, imajući na umu vrećicu od kile ili kile i pol. Na opće čuđenje, stigla je vreća od dvadeset i pet kila. Alu je smjesta posluţila kao sjedalica. Sjedio bi na njoj, zagrabio s vremena na vrijeme malo riţe i bacao je u lonac. Sljedećih nekoliko tjedana jeli smo puding od riţe, dinstanu riţu, riţu s lukom, riţu sa suhim mesom, riţu s ribom, a Alova se straţnjica samo spuštala i spuštala. Nosh je jednoga dana, pijući čaj, rekao: – Trebali bismo napraviti sunčalište 7. čete, mjesto na kojem ćemo moći nositi naočale. Moramo misliti na svoj ugled. Pitao sam se o čemu on to, zaboga, govori. Kad smo se nekoliko dana kasnije besposleno motali baznim logorom, pomalo kuhajući i brbljajući, Nosh je zaključio da je kucnuo čas. S pljugom u ustima i golockom u ruci obilazio je golemo drvo na rubu naše krčevine. Ništa nije govorio, no odjednom smo začuli zvun, zvun, zvun. Colin mu je pristupio:
– Što ti to, Nosh, do vraga radiš? – Sunčalište – rekao je Nosh. posegnuvši rukom niz hlače i češući se. – Ako dobro zasiječem, stablo će pasti prema rijeci. – Jesi li siguran? – Vjeruj mi! Padne li na drugu stranu, drvo će se survati točno na područje naših nastambi. Ĉitavog smo dana slušali zvun, zvun, zvun. Konačno se buka preinačila u zvun, zvun, krrck. Drvo je prostenjalo. Nosh je prišao Matu i rekao: – Mislim da će biti bolje da se makneš, stari moj. Moglo bi udariti na tebe. Nisam baš previše siguran, ali mislim da sam se ovdje moţda malo zajebao. Ljudi su jurili okolo s oruţjem i osobnom opremom, no nitko nije mogao pouzdano znati kamo valja bjeţati. Na kraju smo stali i promatrali. Uz silno krckanje i oštru škripu, drvo se napokon srušilo, tek nekoliko centimetara od Matove bashe. – Evo vam ga – kazao je Nosh. – Prava profesionalna izvedba. I bila je. Velika zraka sunčana svjetla odjednom je sinula kroz krošnje i 7. četa je izvukla svoje sunčane naočale. U vojsci hrana ima vrlo vaţnu ulogu u svačijem ţivotu – ne toliko zbog svoje kalorične vrijednosti i činjenice da njome čuvaš toplinu, koliko zbog toga što je to jedino područje na kojem ćeš ostvariti raznolikost, radeći pritom nešto isključivo za sebe. Mnogo smo razgovarali o tome što ćemo kuhati i kako te o različitim vrstama senfova i mirodija koje ćemo upotrijebiti. Bio je to otklon od svakidašnje jednoličnosti. Neki bi otišli i uhvatili ribu kako bi poboljšali obrok; drugi pak postavili zamku te gledali što su uhvatili, da bi onda od lovine napravili paprikaš. Al Slater se jednoga jutra prao na rijeci. Začuli smo dva kratka rafala s rijeke te pojurili da vidimo što se zbiva. Našli smo Ala sa zmijurdom, sada već pokojnom. Pojeli smo je iste večeri. Okus joj je bio grozan, ali se, uz pomoć mariniranja u tabascu, popravio. Mrvica i Eddie stekli su prijatelja kojega nisu htjeli pojesti. Zvao se Stan, a bio je škorpion. Ţivio je u rupi ispod Mrvičine postelje i čini se da je volio konzervirano meso kojim smo ga hranili. Jednoga smo dana sjedili na zemlji usred neke nigdine. Kiša nas je zalijevala. Bio sam mokar do koţe; potočići kišnice tekli su kroz moju čupavu kosu i kapali s brade. Napravio sam nekakav mali zaklon da mi sve ono što mi se slijeva niz nos ne poremeti pripremanje pića.
Kad sam se osovio, nastojeći popraviti opremu o pojasu, osjetio sam kako mi je nešto kliznulo niz nogu. Nisam tome pridavao vaţnost; u prašumi se uvijek kojekakve ţivotinjice nastoje sprijateljiti s čovjekom. No potom sam osjetio nešto toplo i mokro oko muda, pa sam pomislio: no dobro, da pogledamo i vidimo što se događa. Spustio sam hlače i gaće te ustanovio da sam svuda oko prepona krvav. Jebi ga! Bilo je to kapilarno krvarenje, pojačano time što mi je koţa bila sva mokra od kiše i znoja. Gadno sam se usplahirio, nastojeći razabrati što se zbiva, pa sam smjesta svukao hlače. Uz cipele sam našao najdeblju, najzadovoljniju pijavicu, debelu poput moga palca. Nekako se uvukla u odjeću, prilijepila na moj kurac i isisavala ga sve dok nije otpala. Kad pijavica ugrize, izluči neku antikoagulativnu i anestetičku tvar, tako da stalno krvariš i pritom ne osjećaš baš ništa. Smjesta sam u mašti vidio i druge pijavice kako puze po mojem ponosu i radosti, pa je jedan od dečki morao hitro virnuti da se uvjeri kako je sve na svome mjestu i u redu. Pijavica je, onako punašna, također bila vrlo ponosna. Drţao sam je uza se dobrih deset minuta, dok nisam odlučio što ću s njom. Na kraju sam je pošpricao sredstvom protiv komaraca, što ju je zaista oneraspoloţilo. Zatim je uginula, pokoj joj duši. Trebalo je vremena i vremena da krvarenje prestane. Od ugriza mi je nastao oţiljak poput opekotine od cigarete, koji će mi ostati do kraja ţivota. Bio je to pravi šok, a dečki su bili doista skrbni. A onda su me čitav sljedeći tjedan podsjećali na to da je pijavica bila znatno veća od zalogajčića što ga je papala za večeru. S nama je bio jedan Amerikanac kojega smo zvali Dan Dan Motorka. Poslao nam ga je Delta Force, američki ekvivalent Pukovnije. Dan je bio čovjek tridesetih godina, macho do srţi. Danov se problem sastojao u tome što je stalno hodao okolo nastojeći impresionirati sve i svakoga, kad za to nije bilo baš nikakve potrebe. Nosio bi motornu pilumotorku – i svima nudio da će posjeći čitavu šumu kako bi ljudi mogli graditi što im se svidi. Mreţe za spavanje i postelje od motki Dana nisu zanimale. – Prašumsko je tlo sasvim ugodno – lijeno je govorio. U roku od tjedan dana bio je u groznom stanju. Nije se htio posluţiti pelerinom, nego je sebi podigao nekakav indijanski šator od granja i lišća. Usred noći kriknuo bi i proderao se ´Prokletstvo!´ kad bi ga štogod ugrizlo. Bio je sav kvrgav i čvorugast, ali nije bilo te sile koja bi ga primorala da odustane.
Jedan od eskadronskih glavešina jednoga je dana naišao i rekao: – Gledaj, tu je pelerina! – Ne, ne treba mi. Jednoga je dana jedan momak čučao i kuhao čaj. Slučajno je pogledao uvis, u Danovo sklonište. Danje ipak, na koncu konca, upotrijebio pelerinu, ali ju je maskirao lišćem kako ne bi izgubio obraz. Ukebali smo te, Delta! Dan je na više načina ţivio u nekom svom vlastitom malom svijetu. Jednoga je dana Mrvica, koji se dobro razumio u miniranje, pripremio stvarcu koja se zove zasjeda tipa A. To je vrsta eksplozivne klopke koju će aktivirati svaka ophodnja koja u nju stupi. Dan je od svoje posudice za sapun napravio malu protupješadijsku minu. Ţelio je da je Mrvica iskuša. Ova zasjeda tipa A sastojala se od osamnaestak kila plastičnog eksploziva plus petšest granata za 81– milimetarski minobacač, pješačkih mina i improviziranih minskih naprava. Bila je to silna gomila eksploziva, a Dan je navaljivao da se primetne i njegova kutija za sapun. Eksplozija je raznijela gornji dio obronka, poravnavši dvadesetak četvornih metara terena, tako da je zemljište nalikovalo na uzletište. Dan je pristupio Mrvici: – Dakle, kako je djelovala posuda za sapun? Mrvica je rekao: – Jesi li ikad gledao kako miš siluje slonicu? Završili smo putovanje i dobili šest slobodnih dana. Mnogo je dečki nakanilo poći u Tajland da vide Burmansku prugu. Nas ostale ugostit će Kivviji Novozelanđani u Singapuru. Dan nije mogao dočekati da dođe onamo. Kad smo stigli u bazu u Kluangu, prostrli su nam stolove s pivom i klopom. Svi smo, međutim, znali da prvo moramo očistiti oruţje. Pa da, svi osim Dana. U tom sam razdoblju bio zaduţen za strojnicu. To je oruţje bilo formacijsko, pa je stoga za njegovo čišćenje odgovarala čitava postrojba, a ne samo onaj koji ga nosi. Za mojih bataljunskih dana kaplar je morao određivati tko će čistiti takvo oruţje, jer je svatko – sebično – čistio samo ono za koje je sam bio zaduţen. Prišao mi je u pomoć Mrvica, zatim još jedan momak koji se latio jednoga dijela strojnice, pa onda još jedan i sve je ispalo sasvim zgodno. Tako sam se još više osjetio članom grupe. Zajedno smo bili već neka dva mjeseca, no i dalje sam bio na probnom roku. Još su me mogli odjebati ako me ovi momci ne prihvate. U međuvremenu Dan Dan Motorku nije nigdje bilo vidjeti. Bio je
prezauzet izlijevanjem litrenki heinekena niz grlo; pretjerao je. Umjesto da sredi svoju opremu, otišao je ravno na pijančevanje, jer je to smatrao muţevnim. Krasno se zabavljati nakon rada, drţati se roštilja i piva, ali neke su stvari prioritetne. Svi su se radovali pivici, zatim izlasku u grad i pristojnom brijanju. Nitko, međutim, nije ţelio otići smradan i kao bez glave; tako ćeš samo proćerdati dan. Dobili smo prekrasnu Danovu sliku koju ćemo staviti u Spomensobu eskadrona kad se vratimo u Ujedinjeno Kraljevstvo. Nakon jednosatnog intenzivnog druţenja s heinekenom Dan je bez svijesti leţao na podu. Kasnije smo doznali da je otprilike dva tjedna po povratku u SAD ustrijelio susjedova sina zato što je ovaj prešao preko njegove ograde. Od Dana me ništa nije moglo iznenaditi. Otišli smo u najbliţi gradić pokraj Kluanga. Prvi put sam bio u Malaji, ţelio sam se obrijati u brijačnici i prošvrljati okolo. Trojicačetvorica nas tumarali smo uokolo, s vremena na vrijeme nailazeći na ponekog od naših. Otišli smo pojesti pečene piliće, posjetili neki bar i slušali karaoke, prešli potom u neki drugi, još jednom se latili pilića i piva. Pri kraju večeri nekima je pozlilo, pa smo uskoro ostali samo Dţordţ i ja. Vukli smo se gradom do dva ujutro i nikako se nismo mogli sjetiti gdje je logor. – Uzet ćemo taksi – rekao je Dţordţ. – Kakav taksi? – upitao sam. Znali smo da je logor negdje uzbrdo, pa smo se tako i zaputili. Nakon nekoliko minuta Dţordţ je kazao: – Hajde da maznemo neki auto! – Za to ćemo završiti na vješalima – rekao sam. Nakon nekoliko stotina metara naišli smo na veliki crveni tricikl s prikolicom. – Savršeno! Skočili smo u nj, Dţordţ na vozačko mjesto, ja u prikolicu. Došli smo do strmog uspona. Dţordţ nije mogao pedalirati, pa smo sišli s tricikla i gurali ga. Kad smo stigli do logora, on je bio toliki da nismo znali kamo ćemo. Vrata su bila zatvorena. – Ostavit ćemo ga ovdje i prebaciti se preko ograde – kazao sam. Za nekoliko minuta čvrsto smo spavali u svojim krevetima. Ujutro, kad smo se postrojavali da dobijemo neki novac, zastavnik se ušetao. – Je li ovdje Dţordţ? – upitao je.
– Tu sam – rekao je Dţordţ. – Jesi li ti sinoć dovezao onu trokolicu? – Pa, moţda jesam. – Pa, mislim da bi morao otići do nje, uzeti je i odvesti dolje u grad. Njome netko najvjerojatnije zarađuje kruh svagdašnji. Ne zajebavaj te ljude! Dţordţ me gledao, ali ja sam samo slegnuo ramenima i široko mu se nacerio. Zadnji sam ga vidio u retrovizoru kako klima prema gradu. Kad se konačno nakon više od sata ponovno pojavio, teturao je pod najvećim sveţnjem zelenja što sam ga ikad vidio. – Mmm, krasni suveniri – rekao sam. – Duguješ mi pet funti – rekao je Dţordţ. – Spuštao sam se nizbrdo kad me vlasnik uočio dok sam prolazio pokraj njegova štanda. Uspio sam ga smiriti samo tako da kupim ovo zelenje. Otišli smo u Singapur i tamo posvetili noć ludim košuljama. Mora da smo izgledali budalasto, ali ne i vulgarno: morali smo se ponašati tako da ljudi pomisle: – Hmmm, baš čudno! Svi su sa sobom ponijeli po jednu; nas nekoliko morali smo čitav dan trčati po Singapuru tragajući za nekom pristojnijom. Već pomalo potišten, ušao sam u jedan dućan i rekao: – Traţim lude šulje! – Ah, Jude šulje! Vi znate Mrvicu! Broj jedan! Završilo je tako da sam izišao s jednom prilično profinjenom havajskom košuljom, narančastom poput sunčeva zalaska, sa zelenim palmama i sjajnim, velikim ljubičastim cvijetom. Za mene je ovo putovanje bilo zaista dobro. Imao sam sreću da u eskadron uđem onda kad je većina ljudi bila na okupu. Kako sam čuo, katkada se događalo da se ljudi uključe u postrojbu i da zbog svih mogućih poslova do godinudvije ne upoznaju sve pripadnike. Istina je, teško da bih sebe mogao smatrati njihovim drugom, ali sam ih barem bio svjestan, a i oni mene. Na svoj sam skromni način osjećao da sam stigao – sad, da li dobro ili loše, to nisam znao. A uspomene na Malaju pratit će me dokle god budem ţiv – ili barem sve dotle dok budem imao mali, smeđi, okrugli oţiljak nekako na polovici pijavičina objeda. Prve smo godine bili na pokusnom staţu. Nakon Izbora izgubili smo činove, ali smo zadrţali istu plaću jer se još nismo kvalificirali za
vojnike Specijalnih snaga. Postao sam vojnik padobranskih snaga, ali sam i dalje primao plaću pješadijskog narednika, plaću koja je bila manja od one koju je dobivao vojnik SAS– a. Da dobijem plaću vojnika Specijalnih snaga, trebao bih steći neku od izviđačkih kvalifikacija – bilo vezističku, minersku, medicinsku ili jezičnu. Prva od njih koju svatko treba postići jest vezistička – ako dođe do gustoga, svatko mora biti sposoban pozvati u pomoć. Trebat će mi i specijalističke kvalifikacije. Ljudi u transportnim jedinicama moraju znati upravljati čitavom lepezom vozila, ronioci moraju znati roniti, planinci se moraju verati i spuštati po brdima, a padobranci pak trebaju naučiti skakati na odredište. Bez izviđačke kvalifikacije nema ekstra plaće, ali upravo tu je kvaka 22: odlazimo na zadatke i obavljamo ih, ali ne moţemo za njih dobiti plaću sve dok se ne domognemo kvalifikacije za izvođenje tih poslova – a kvalifikaciju za te poslove ne moţemo postići zato što smo prezauzeti obavljanjem tih poslova. Nedugo nakon povratka iz Malaje započet će nam obuka za protuterorističku ekipu. Jedna četa iz eskadrona otići će u Sjevernu Irsku; iz preostale tri izlučit će se potom protuteroristička ekipa. Za put preko mora određena je 7. četa. U vremenu koje mi je preostalo nije se odrţavao ni jedan tečaj za izviđačku kvalifikaciju, ali odvijao se jedan specijalistički. Sam po sebi, taj mi tečaj nije donosio povišicu plaće, ali će mi barem omogućiti da shvatim dečke iz čete kad u razgovoru spomenu pakere, podizače, bazne linije ili svijetleće bombe. Kad ljudi razmišljaju o SAS– u, onda najčešće zamišljaju land rovere kako hitaju pustinjom, ljude u crnom koji se po konopcima spuštaju niz zidove veleposlanstava ili pak padobrance koji pod punom opremom skaču u noć. Padobranstvo je, poput svih ostalih specijalističkih vještina, samo način da se s točke A stigne do točke B. Da bih sebe mogao smatrati stručnjakom u toj vještini, trebao bih biti kadar skakati kao član patrole, ostati u zraku zajedno s ostalima, i to noću, pod kisikom, s punom opremom koja teţi više od šezdeset kilograma. Trebao bih biti sposoban slijediti ´zaveţljaj´ (kontejner) u kojem je moja dodatna oprema ili stvari koje dostavljamo postrojbama na tlu, s tim da ophodnja mora zadrţati svoju cjelovitost. Ako se faza upada ne odvija kako treba, sve će poći po zlu i nastat će velike pizdarije. Iz svega ovoga vidljivo je da je posrijedi vrlo zahtjevna stvar. U Pukovniji je bilo padobranaca svjetske klase, ljudi koji su Ujedinjeno
Kraljevstvo predstavljali na međunarodnim natjecanjima. Padobranski je tečaj trajao otprilike šest tjedana; na kraju bih trebao moći skakati samosvjesno. Time bih si osigurao polazište: s te bi me pozicije četa prihvatila. Moj je tečaj obuhvaćao dva tjedna u Ujedinjenom Kraljevstvu, dva tjedna u Pauu, francuskoj vojnoj bazi u Pirenejima, i zatim još dva tjedna u Ujedinjenom Kraljevstvu. U slučaju lošeg vremena, neki će se tečajevi odrţavati u Sjedinjenim Američkim Drţavama s RAF– ovim nastavnicima. Nije dobro da zbog lošeg vremena skupi zrakoplov stoji na tlu plandujući; jeftinije je i bolje da ode nekamo gdje je zajamčeno vedro vrijeme te da se obavi posao. Ţivot u Brize Nortonu bio je opušteniji nego za one osnovne padobranske pouke. Bilo nas je pet novaka: ja i četiri SBS– ovca (Specijalne pomorskodesantne snage). S instruktorima smo uspostavili izvrstan odnos. Većina nastavnika bili su pripadnici pokazne momčadi Falcons. Znali su da je mnogo od onoga što nas uče zastarjelo, ali u udţbenicima je tako pisalo. Ĉinilo mi se glupim učiti nešto što ću potom morati učiti iznova; mislio sam da sam s takvim učenjem završio na onom osnovnom padobranskom tečaju. Tek sam kasnije spoznao da su priručnici za padobrance zastarjeli gotovo i prije no što iziđu iz tiska. Sportske tehnike mijenjale su se iz tjedna u tjedan. U Pukovniji su ih pomno pratili, ne bi li njihovu opremu i metode mogli prilagoditi vojnim potrebama. Dva smo dana imali vjeţbe na tlu; učili smo navlačiti na se osnovnu padobransku opremu. Prvi skok izvest ćemo s PB16, padobranom okrugle kupole. Zatim ćemo prijeći na TAP, koji je sportskiji, kojim se moţe upravljati. No i taj je već zastario: njime se moţe samo okretati ulijevo i udesno te letjeti niz vjetar. Trećeg sam dana sjeo u Cl30 (transportni zrakoplov Herkules), razmišljajući da, dogodilo se što mu drago, ne ţelim ispasti mamlaz. Skočit ću, to uopće nije bilo u pitanju, ali nikako nisam ţelio zabrljati. U sebi sam ponavljao sve ono što sam uvjeţbao. – I profesionalni skakači, koji skaču godinama, rade to isto – bili su nam rekli nastavnici. – Dok se uspinju u avionu, i mentalno i fizički ponavljaju rutinske radnje, simulirajući potezanje ručice kojom se u slučaju nuţde oslobađaju glavnog padobrana i aktiviraju rezervni. – To nije značilo da se boje. nego da razmišljaju o vlastitoj budućnosti. Zaţmirio sam i ponovio postupak otvaranja: – Jedna tisuća, dvije tisuće,
tri tisuće, provjera kupole. Nema je? Presijeci glavni padobran, a onda potegni pričuvni. Kad smo se digli do visine od 6 000 stopa, postalo je prilično hladno. Osjetio sam blagu vrtoglavicu – kisik je postajao sve rjeđi. Da nam je bilo do razgovora, morali bismo vikati; buka zrakoplova bila je zaglušujuća, čak i unutar kacige. Na svakog je učenika dolazio po jedan instruktor s kojim smo skakali. Kad je došao red na mene, pozvali su me na vrata u repu aviona. Stajao sam na rubu, na petama, gledajući niz letjelicu. Instruktor me gledao i čvrsto drţao jednom rukom. Netremice smo se gledali dok sam iščekivao signal. Snaţan vjetar šibao mi je kombinezon. Dvanaest tisuća stopa ispod nas bio je Mordshire. – Spremni! To je bilo to. U sljedeće dvije komande povući će me blago prema sebi, zanjihati, a onda odgurnuti – i potom dalje. – Pozor! Zanjihao sam se prema naprijed. – Sad! Bacio sam se unatrag. Pogleda prikovanog za vrata zrakoplova promatrao sam kako se instruktor djelić sekunde nakon mene baca za mnom. Razmak od jedne sekunde između dva skakača odgovara udaljenosti od šezdesetak stopa, stoga je on skakao praktički na mene. Zračna je struja stvorila prirodan razmak. U prvih nekoliko skokova morali smo biti ´postojana kursa´: nakon iskakanja nismo se smjeli okretati ni lijevo ni desno, a niti se prevrtati. Izišao sam, nisam se prevrtao. I dalje sam gledao preda se. Trebali smo odabrati neku točku na tlu te paziti da se ne gibamo ni desno, ni lijevo, ni sprijeda, ni straga od nje – valjalo se drţati postojana kursa, padati ravno sve dok visinomjer ne pokaţe 3 500 stopa, a onda povući uţe. Okretao sam se polako ulijevo, ali nisam ništa poduzimao. Visinomjer je dospio do 3 500 stopa, pa sam potegnuo. Zagrmjelo je – padobran se odmotao – a onda lepršanje pa strahovit trzaj. Osjećao sam se kao da sam se odjednom posve zaustavio. Pogledao sam uvis da prekontroliram kupolu. Sve je bilo ondje gdje je i trebalo biti. Mašio sam se upravljačkih poluga te pogledao dolje i uokolo da se uvjerim da u blizini nema nekih drugih kupola.
Promatrao sam glavnu dvotračnu cestu što vodi u Oxford, zatim vozila, barake i ljude u ZS– u {zoni spuštanja). Vladala je potpuna tišina. Osjećao sam se kao obješen na nebu, ali dok se još nisam pravo ni snašao, tlo je već hrlilo prema meni. Tresnuo sam, otkotrljao se i ovladao kupolom. I to je bilo sve: zatim ravno u vozilo na polusatnu povratnu voţnju do uzletišta i čekanje C130. Prvih nekoliko skokova bilo je prilično nespretno: samo smo razmišljali o tome kako ćemo se gibati i vladati na nebu. Bili smo u ´čistim kombinezonima´ – to će reći, samo s padobranima, bez opreme, bez oruţja, bez uređaja za kisik. Kad jednom svladamo skok postojana kursa, tada ćemo se morati kretati ulijevo i udesno 360 stupnjeva, a zatim izvoditi i prebacivanje preko glave. Da se naviknemo na nestabilan izlazak, morali smo se potom prisiljavati da iz aviona ispadamo nestabilno. Vrlo čudno: samo tjedan dana ranije uopće nismo morali vjeţbati, sve se odvijalo samo po sebi. Ako bismo dospjeli u labilan poloţaj, širili smo udove poput kakve velike zvijezde. Poput konkavne površine tanjura koji pada prema zemlji, i mi bismo se odmah izravnali. To uopće nije neki problem – sve dok ne skačeš s opremom. Naučili smo pripremiti i spakovati svoju opremu te je namjestiti na padobrane. Tek malo kasnije, kad se vratimo u svoje postrojbe, ustanovit ćemo da je ono što su nas učili na tečaju prilično daleko od zbilje. Učili su nas da opremu, nakon otvaranja padobrana, pustimo da visi slobodno o tri metra dugom konopcu. Ukoliko se u naprtnjačama nalazila osjetljiva oprema, ona bi se ovom metodom uništila. Stoga smo na kraju postupali ovako: opremu bismo odriješili i postupno spuštali niz noge, tako da su naramenice dospijevale na noţne prste, gdje bismo ih onda i zadrţali. Pri prizemljenju oprema bi blago tucnula o tlo, a mi bismo se zatim latili padobranske kupole. Zatim smo počeli učiti o uređajima za kisik s kojima ćemo skakati. Pri ukrcaju u zrakoplov svatko je dobivao svoju bocu s kisikom, ali ih nismo upotrebljavali. U boci je bila samo mala količina plina, pa smo se stoga vezali na središnji opskrbni sustav letjelice. Nakon iskakanja prebacili bismo se na vlastitu opremu. I tu je trebalo naučiti određene postupke, koje su nam uz pomoć velikih zornih pomagala demonstrirali dočasnici zaduţeni za rad s kisikom. Bila je to vrlo ozbiljna stvar – trebalo je naučiti kako se prikopčati na jednu aparaturu, zatim kako se s nje otkopčati pa prijeći na vlastiti sistem.
Sljedeći su se skokovi zvali ´simulirani kisik´. Digli bismo se zrakoplovom, ponovili sve propisane postupke te iskočili s opremom, ali bez oruţja. Nismo skakali s visine veće od 12 000 stopa, maksimalne visine s koje se moţe skakati bez kisika. Počeli smo s prvom serijom noćnih skokova – i to je bilo divno, apsolutno sjajno. Stajao sam na repnim vratima i nisam vidio ništa doli svjetla Oxforda koja trepere duboko poda mnom. Uskoro smo izvodili noćne skokove s kisikom i opremom. Kad god smo skakali s opremom i kad god smo skakali noću, na padobran bi nam stavljali uređaj za automatsko otvaranje padobrana. Taj je uređaj radio na principu barometarskog tlaka; svakoga su se dana morali uzeti podaci da bismo znali koliko je tlak na 3 500 stopa. Tada bih obavio neophodno ugađanje naprave, tako da sam mogao biti siguran da će se na 3 500 stopa uređaj za automatsko otvaranje uključiti; naime, upadnem li u vrtlog ili doţivim sudar u zraku i onesvijestim se. ništa se neće otvoriti; ovaj će uređaj barem aktivirati padobran. Po eskadronima su kolale jezovite priče o ljudima koji su upali u vrtlog, osobito o onima koji su skakali s teškom opremom. Ako oprema nije bila valjano spakovana i izbalansirana, tada je ona, nakon iskakanja i u srazu s vjetrom, letjela nekontrolirano. Da biste s njom letjeli kako treba, morali ste se ravnati prema njoj. Ako ste morali doletjeti do nekoga i spustiti se tamo sa svom svojom opremom na sebi, a jedan remen nije pritegnut kako treba, ili pak u jedan od postranih dţepova prodire zrak, moţe vam se nadići lijeva strana, što ćete morati kompenzirati desnom; moţe vam se dogoditi da letite u doista neobičnom poloţaju. No najopasnije je to što moţete zapasti u vrtlog, a kad on jednom počne, razvija se do sve većeg i većeg ubrzanja. Jedan momak iz eskadrona D zapao je u vrtlog i preostalo mu je jedino da se iz njega pokuša nekako izvući. To mu je nekako i pošlo za rukom, ali su mu popucale sve kapilare u očima. Mjesecima je izgledao poput Christophera Leeja. Došli smo do simuliranja skokova s kisikom; obavljali smo sve nuţne postupke, ali nismo išli na visine. Izvodili smo to noću, s opremom i pojedinačno. Tako smo se spremali za odlazak u Francusku. U francuskoj je zoni spuštanja ciklus skakanja bio brz, jer je mjesto na koje smo skakali ujedno bilo i uzletište zrakoplova. U Ujedinjenom smo Kraljevstvu morali skakati u zonu spuštanja, da bi nas s nje vozili
natrag u Brize Norton; čitav je krug ukrcaja u avion i skakanja bio neefikasno dug. U Pauu smo mogli skočiti, zrakoplov se mogao spustiti, pokupiti nas i ponovno izbaciti. Sada smo započeli s dnevnim skokovima u četveročlanim ekipama, uvjeţbavajući zajedničko spuštanje, da bismo potom prešli na noćne skokove s opremom. Počeli smo učiti kako se na opremu stavlja oruţje: isprva kako da ga stavimo da prilikom skoka bude dobro i sigurno pričvršćeno, a onda kako ga se odmah nakon prizemljenja moţemo latiti. Prema pravilima Kraljevskog ratnog zrakoplovstva, mogli smo izvesti samo tri skoka na dan. Jako su se bojali da ćemo, budemo li neprestano išli na visine veće od 12 000 stopa, doţivjeti hipoksiju; njezini su simptomi brzo zamaranje, što moţe rezultirati pogreškama. Hipoksija ne pogađa nikoga u sportskom padobranstvu, jer sportaši nose sa sobom bočice s kisikom, ali ovo ovdje je bio RAF i mi smo morali plesati po njihovim kajdama. Kasnije smo otišli u RAF– ov medicinski centar Luffingham da nam rendgenski pregledaju prsni koš i da nas nauče prepoznati simptome hipoksije, kao i to što će se dogoditi ne budu li nam zubi u dobru stanju. Mali zračni dţep u plombi s visinom će se širiti, da bi na kraju zub eksplodirao. Vidio sam kod dvojice kako se to dogodilo i bilo je, bogme, gadno. Za uspinjanja zrakoplova kod kojega nema odrţavanja normalnog tlaka šire se i plinovi u utrobi, pa smo stoga neprekidno prdili. Svakog dana moglo mi se dogoditi rasprsnuće zuba. Potom smo stanovito vrijeme proveli u komori za dekompresiju; ondje smo prolazili tretman upravo obrnut od onoga kojem podvrgavaju ronioce. Sjedili smo ondje i brbljali, a onda su zatraţili da se bavimo tablicom mnoţenja i da crtamo svinje i slonove. Moji su slonovi bili nečuveni: imali su pretjerano velike oči. A onda se, kako je iz komore isisavan kisik, moj jedanputjedan preobrazio u čisto sranje; osjetio sam se usporenim i otupjelim. Istoga časa kad su mi dopustili da ponovno navučem masku i udahnem, sve je bilo opet u redu. Osim slona, čudovište s ogromnim očima bilo je najbolje što sam umio narisati u bilo kojim uvjetima. U RAF– ov centar u Luffinghamu morat ćemo odlaziti jednom godišnje tijekom čitave vojne karijere kako bismo zadrţali svoje padobranske kvalifikacije. Svake ćemo godine morati pohađati isto predavanje, podvrgavati se rendgenskom pregledu prsnoga koša i
pregledu ušiju. Ne budemo li mogli izjednačiti tlak u ušima, izloţit ćemo se daljnjim opasnostima. Tečaj je svoju završnicu imao u noćnim skokovima pod punom opremom s visine veće od 25 000 stopa. Skočili smo zajedno i prizemljili se zajedno te tako stekli kvalifikaciju padobranca – sve dok se nismo vratili u eskadrone, gdje smo morali proći novu obuku na padobranskom krilu. Ludost je što nas nisu obučavali na opremi kojom ćemo se koristiti. Još je luđe bilo to što ću u onih nekoliko dana u svojoj četi naučiti više no što sam naučio u šest tjedana kod RAF– a: pravo stanje stvari spoznat ćeš tek kad imaš opremu za kisik, radio i višenamjensku strojnicu pričvršćenu za naprtnjaču, koja je do vrha nabijena stvarima, teţina kojih premašuje 50 kilograma. Uz to ti se moţe dogoditi da nosiš i streljivo za eskadron. Na tebe se mogu povješati granate za minobacač, podloga bacača, sva moguća čudesa. U biti, od toliko opreme na sebi nemoţeš se niti pomaknuti, a ni u zraku ne moţeš učiniti ne znam što. Iskočiš, nastojiš zadrţati stabilnost i kao opsjednut radiš sve da nekako ostaneš u grupi. Pripadnici zračnodesantnih jedinica počeli su u praksu uvoditi HAHO (High Altitude, High Opening)5 umjesto HALO (High Altitude, Low Opening).6 Noćni padobranski skokovi su opasni; avion mora letjeti blizu cilja. Kad padobranci iskoče blizu tla, glasni, izdajnički prasak otvaranja kupole moţe uzbuniti upravo one ljude koje svojim doskokom nastojiš zaskočiti. Ovom novom tehnikom padobranci se mogu točno prizemljiti, iskočivši iz letjelice koja na velikoj visini leti od cilja udaljena i sedamdesetak kilometara. Skačući iz putničkog aviona na visini od 40 000 stopa i smjesta otvarajući padobrane, mogu se koristiti padobranskim krilom, opremljenim elektroničkim uređajem za navođenje, koje će ih dovesti na udaljenost manju od 50 metara od radiofara smještenog na cilju, bez obzira na loše vrijeme ili noć. Prvi se čovjek, međutim, mora i dalje orijentirati uz pomoć kompasa i satelitske navigacije. Momci moraju nositi specijalne uređaje za kisik i kozmonautsku odjeću s autmatskim grijanjem da bi preţivjeli temperaturu od – 40° C, ponajvećma stoga što ovakvo spuštanje moţe potrajati i više od jednog sata. HAHO će uskoro zamijeniti tradicionalnija padobranska ubacivanja. Izbačena mnogo milja dalje s dopuštenih civilnih
zrakoplovnih ruta, zavaravanja radi, padobranska četa moţe pod padobranskim kupolama letjeti prema cilju a da je radar ne opazi. Protuteroristička ekipa moţe tako sletjeti tik do oteta aviona i izvesti potpuno neočekivan napad. Umjesto skakanja prema tlu, uz mogućnost da nema pravog uvida u to kamo ide i gdje se nalaze ostali dečki nakon prizemljenja, ekipa se na ovaj način moţe blago spustiti na metu udobnim padobranom. Da budem iskren, ludost bi bila ne postupiti na ovaj način. Pri kraju tečaja primio sam Debbieno pismo. Bila se već sama preselila u jedan stan u Herefordu. ´Osamljena sam´, napisala je, ´i većinu vremena provodim sama.´ Kao prava budala, prihvatio sam to zdravo za gotovo. Bio sam previše zaokupljen zabavom bez nje. 5 Skok i otvaranje padobrana na velikoj visini. 6 Skok na velikoj visini, otvaranje padobrana na maloj. Rekli su mi da ću s četom preko mora, ali da najprije moram na ´koncentraciju´ – prethodnu obuku. Koncentracija je mogla potrajati neodređeno vrijeme – od nekoliko dana pa do šest mjeseci – ovisno o zadatku. Za Sjevernu Irsku najvaţnija je komponenta obuke bila uvjeţbavanje borbe u bliskom kontaktu. Instruktor je kazao: – Cilj nam je da se upoznate sa svim malim oruţjem kojim se pukovnija sluţi onkraj mora, a naročito s tajnim operacijama pištoljem. U fazi usavršavanja na Izboru naučili ste sve osnovne stvari o pištolju, o tome kako se iz njega puca, kako ga valja nositi, kako izvlačiti, ali sada ćete potrošiti toliko radnih sati da oruţje postane dijelom vašega tijela. Zajedno s pištoljem, učili smo i borbu bez oruţja ili – kako su je neki zvali – japansko šamaranje. Pomalo sam se nadao da će na kraju od mene ispasti nosilac crnog pojasa u karateu, ali karate je sport u kojem se jedan čovjek suprotstavlja drugome, pri čemu se obojica sluţe istim tehnikama i pridrţavaju stanovitih pravila. U osnovi borbe iz bliskog kontakta valjalo je naučiti kako što brţe i efikasnije rušiti momke eda bismo se mi sami mogli udaljiti. Pukovnija se na tom području nije pojavljivala kao zaraćena strana; ona se bavila tajnim operacijama. Ako ikada dođe do neke guţve, mi ćemo prema neprijatelju nastupiti na jedan od dva načina: ili ćemo ga srušiti i uteći, ili ćemo ga ubiti. Sve će ovisiti o okolnostima.
Nastavnik je rekao: – Trebate znati kako ćete se postaviti prema opasnosti unutar zatvorenog prostora – na uličicama, u puhovima, dok ste u autu, dok izlazite iz njega. I još bitnije, trebali smo prije svega naučiti prepoznati opasnost. Sve je to bilo u redu – i nošenje oruţja, i vještina obaranja ljudi – ali ukoliko ne budemo znali kada i gdje to primijeniti, uvalit ćemo se u gadne neprilike. Nismo mogli automatski upotrebljavati oruţje da bismo se zaštitili: time bismo mogli ugroziti operaciju koja traje već dvatri mjeseca te tako druge ljude nepotrebno izloţiti riziku. Ako smo se iz škripca mogli izvući uz pomoć ruku, glave, koljena i nogu, utoliko bolje, ali ako u tome ne uspijemo, morali bismo se latiti pištolja. Instruktor je nastavio: – Velika je razlika između gađanja u nepomične mete na strelištu i situacije u kojoj se ljudi nastoje progurati, gurati ili presjeći put, a mete mogu i uzvratiti paljbu. Mick je godinama u Pukovniji vodio obuku iz japanskog šamaranja. Bio je visok otprilike metar i šezdeset pet, bio je ţilav, malo škiljav, a bradu od nosa kao da je razdvojilo jedva pet centimetara. Podsjećao me na Puncha, ali mu to nikad ne bih rekao – upozorili su nas da je izdanak Taffa, najgoropadnije obitelji na svijetu. Navodno njegov stari još zalazi u puhove i pokušava zametnuti tučnjavu, premda je prevalio osamdesetu. Kao školarca, Micka su uvrstili u velšku gimnastičku ekipu, no nije mogao nastupiti jer mu stari nije htio plaćati put do treninga. Tada se ozbiljno odao japanskom šamaranju te je nastupio za momčad Ujedinjenog Kraljevstva. Mick se u mladosti bavio opremanjem prodavaonica i u tom je poslu postao milijunaš, ali ga je ortak izigrao, pa je Mick završio u komunalnom stanu na socijalnoj skrbi. Do vjeţbališta su nas vozili civilnim autima, u kojima će se i odvijati obuka. Sjedili smo u prostranom, dugom betonskom skloništu odjeveni u traperice i majice, dugokosi, s pištoljima za pojasom. Zgrada je bila prašna i pljesniva. Po podu su leţale strunjače, sa stropnih su greda visjele boksačke vreće, a po zidovima mete – sve oprema koja će nam trebati kad se počnemo međusobno mlatiti. – Ono što ću vas ja učiti proizlazi iz dvadeset sedmogodišnjeg iskustva – rekao je Mick. – Međutim, onih prvih dvadeset i pet godinaborbene vještine – bile su gubitak vremena. Ako ste moje visine i ako teţite šezdeset kilograma, a protivnik ima dva metra i sto kila, znanje nekoliko udaraca rukom i nogom neće vam osobito koristiti.
– Ako vas stokilaška neman zvizne po njušci, stropoštat ćete se, u to uopće ne treba sumnjati. Kad vas neznatno udari ladica od ormara, boli – a ako poljubite šaku iza koje stoji stokilaš, skljokat ćete se kao vreća govana, bez obzira tko ste da ste. Teţilo se kombinaciji ulične tučnjave i stanovitih vještina iz kataloga japanskog šamaranja, uz kontroliranu primjenu oruţja. Budemo li upleteni u tučnjavu pred nekim belfastskim pubom, ona druga osoba neće se učtivo presamititi u pasu i drţati se pravila. Sve će se svesti na šaketanje, nogatanje, udarce glavom, ugrize i kopanje očiju. Drugim riječima, morali smo se naučiti tući prljavo. Satjeraju li nas negdje u Sjevernoj Irskoj u kut, a mi nastupimo poput Brucea Leeja, ljudi će reći: – Ovaj je znao što radi. Tukao se previše čisto i precizno – tu nešto smrdi. – No ako sve bude izgledalo poput stare dobre tarapane, s oderanim ušima i odgrizenim nosovima, mislit će da je to bila najobičnija ulična tučnjava i neće im pasti na um Snage sigurnosti. – A kad se sve završi – rekao je Mick – nije štos u tome da se postavite iznad njih, prekriţite ruke i očekujete pljesak. Štos je u tome da odatle odjebete što brţe moţete. Kao i uvijek, trebale su nam brzina, agresivnost i nenadanost. – Kad se jednom odlučite za napad, morate nasrnuti što ţešće, s najvećom mogućom agresivnošću i stvar izvesti do kraja. Budete li okolišali, srušit će vas, a kad vas jednom sruše i kad je netko iznad vas, vrlo je teško preokrenuti stvari. Ako vas stokilaš hitne na pod te legne na vas, teško ćete se ponovno osoviti na noge. – Pokazao je na Mrvicu i rekao: – Da je on na meni, jedino što mi preostaje jest da mu odgriţem nos i zbrišem ko divlji. Naučili smo upotrebljavati oruţje kad nas stisnu uza zid ili u kut, u liftu ili pak kad nas okruţi grupa ljudi. Naučili smo upotrebljavati oruţje u trenutku kad ga izvučemo iz futrole: ne trebaš se postaviti u propisni streljački stav kao na streljani, dovoljno je tek znati da ćeš pogoditi ono u što ciljaš. Za to se, međutim, treba dobro izvjeţbati da ne bi nastrijelio sama sebe. Pri kraju nastave bili smo mokri od znoja i oblijepljeni prašinom i prljavštinom. Za ostale je ovo bilo samo ponavljanje, noja sam ovo učio prvi put i istinski sam uţivao. Naučili smo kako ćemo se izvući iz situacije u kojoj nas ljudi drţe na nišanu na maloj udaljenosti. U filmovima sam navikao gledati ljude s pištoljem na udaljenosti od tridesetak centimetara od druge osobe koji
govore: ´Makneš li se, ustrijelit ću te.´ U stvarnosti, situacija je vrlo jednostavna: izbiješ im pištolj iz ruke i oboriš ih. Treba se odmaknuti samo desetak centimetara i već si izvan linije gađanja. Ako i zapucaju, promašit će. – Naglo se izmakni – kazao je Mick – a onda primijeni brzinu i agresivnost da ga srušiš, dokopaš se pištolja i onda odluči hoćeš li ga njime ustrijeliti ili ćeš pobjeći. U ovoj fazi bilo je mnogo ţivahnog japanskog šamaranja na strelištu: netko bi nas zaskočio s leđa rekavši: ´Ruke uvis!´, a mi smo borbom trebali doći u takav poloţaj da nam napadač posluţi kao štit iza kojega ćemo mi zapucati. Nakon nekoliko dana svi smo bili puni masnica, kvrga i čvoruga. Prešli smo na novu fazu – učenje kako da se istodobno borimo i pucamo. Mogli smo se, naime, naći u vrlo skučenu prostoru, u kojem smo ipak na neke od prisutnih ţeljeli pripucati. Moglo se to zbiti u nekom trgovačkom centru, tako da ćemo ljude morati sklanjati s puta, probijajući se kroz mnoštvo. Morat ćemo se ogledati za svojim ciljevima, potiskivati ljudi i uza sve to pucati. Moţda doţivimo i to da nas neka skupina nasilnika počne naguravati. Nisu zasad još sigurni tko smo, ali mi smo se opredijelili za to da se nećemo tući i onda povući. Ovdje bi se radilo o terorizmu, a ne o nekakva dva pijanca što izlaze iz krčme i izazivaju tučnjavu. Morat ćemo odlučiti kada potegnuti pištolje i srediti tipove. – Ljudi koji se kolebaju pogibaju – rekao je Mick. – Svaki put se odlučite što vam je činiti. Ne odlučite li se, umrijet ćete. Ispripovijedao nam je što se zbilo jednom pripadniku Pukovnije koji je djelovao u Londonderrvju. Po nekom je zadatku morao zaci u predio koji se zove Shantello, veliko stambeno naselje. Bio je sam; pištolj je imao u prednjem dijelu hlača. Dok je on tako hodao, tri su frajera odnekud iskrsnula i počela ga slijediti – ne zato što bi znali tko je on, nego jednostavno zato što su ga zamijetili kao neznanca koji je izišao iz automobila te pošao uličicom. Kad se primaknuo kraju uličice, prišli su mu s leđa i gurnuli ga. Istog trena kad je pao, počeo se kotrljati: ´Ako te gurnu, nemoj pasti na koljena; čim osjetiš udarac, znaš da se sprema neko zlo, pa se nastoj otkotrljati što dalje da dođeš u poloţaj iz kojeg ćeš moći pucati.´ Ĉim se momak okrenuo preko ramena, uočio je problem: dvojicu mladića s pištoljima. I dalje se valjajući, izvukao je oruţje i ustrijelio dvojicu; treći je pobjegao. Ĉitava ta stvar nije trajala duţe od tri sekunde. Kombinacija japanskog umijeća – reakcija na guranje – i vješto baratanje