Andy McNab-Izravna akcija

pištoljem spasili su mu ţivot. Te je noći bio sretne ruke. – Morate stalno imati na umu što vam oni ljudi tamo kane učiniti – rekao je Mick. – Pogledate li ţrtve shankillskih mesara, vidjet ćete da se ti ljudi ne zafrkavaju. Počet će vas obrađivati električnom bušilicom, metalnim polugama i kamenjem. Ĉuli smo već da ljudi u Sjevernoj Irskoj imaju oruţje i da se vole njime šepiriti, ali vaţno je samo to jesu li ga spremni i upotrijebiti. Ponekad su dečki odlazili ravno među naoruţane ljudi i razoruţavali ih jer oni nisu znali kada valja pucati. Znali smo da svaki put kad izvučemo oruţje, moramo to učiniti s namjerom da pucamo. Nikada ne smijemo izraziti prijetnju koju ne kanimo i ostvariti. Mick je rekao: – Nije dovoljno znati kako – morate znati i kada. Nakana da upotrijebite oruţje jednako je vaţna kao i samo umijeće baratanja njime. Inače ćete u takvom kraju kakav je Sjeverna Irska pištolj potezati svakih pet minuta – a to će vam samo doći glave i kompromitirat će vam operacije. – Katkada će vam ljudi pristupiti i upitati: ´A koji si ti kurac?´ Ili će u vas zuriti čitavom duţinom ulice. Morate imati ono Colgateovo samopouzdanje; to vam je najjače oruţje. Šetnjom bilo kojim stambenim blokom s one strane mora izmamit ćemo domaće dečke da se pokaţu. Moţda će izlaziti iz kuća ili će se samo prenemagati s pljugom u ustima uz kakav automobil. Gledat će nas drsko u oči i pitati: ´Koji si ti kurac?´ Pogledamo li u zemlju i pomislimo li: ´Oh, Boţe, bolje da se maknem odavde´, samo ćemo ih razjariti: neće znati tko smo ili što smo, ali će osjetiti da nešto nije kako bi trebalo biti. – Ne potezi pištolj – rekao je Mick završavajući lekciju. – Primijeni svoje skriveno oruţje: svoj jasni i glasni irski ´Odjebi!´ i u devedeset posto slučajeva dečki će pomisliti da si jedan od njih. Nosh je rekao: – To kod tebe pali. Ionako već imaš taj njihov naglasak. Obuka je trajala tjednima. Prošli smo sve, od izviđanja bliskog cilja do uvjeţbavanja brze voţnje, pucanja iz automobila i pucanja u automobil, i ja sam cijelo vrijeme istinski uţivao. Pokupili su me na aerodromu u Belfastu i odvezli na naš poloţaj. Mirisi i zvuči unutar zgrade vratili su me ravno u Crossmaglen: jaja prţena na oko i talk, glazba i vika. Ĉetiripet pasa šunjalo se okolo; izgledali su kao da nikad ništa nisu jeli.

– Završio dopust, je li? – čuo sam iza sebe poznat glas, za kojim je uslijedio zvučan prdeţ. – Pa i bilo je vrijeme. Kazali su da šalju nekog drkadţiju iz Zelenih jakni. – Zdravo, Nosh – nakesio sam se. Upravo je izišao iz svoje sobe; bio je u trapericama, natikačama i staroj smrdljivoj majici. Kosa mu se slijepila, a u kutu usta objesila mu se cigareta. Barem je u ustima imao zube. – Jesi li za piće? Slijedio sam ga do čajne kuhinje, koja je bila tik do spavaonica. Burcov kotlić izgledao je tako kao da radi dvadeset i četiri sata na dan; do njega je stajala velika kutija NAAFI– jevskih keksa te posude s kavom i šećerom. – E pa kako sladoledari? – upitao sam. Konačno sam riješio tajnu toga nadimka, otkrivajući da su Zračnodesantne postrojbe oduvijek podjebavali na taj način. Gdje god bila nekakva kamera, govorili su svi ostali iz eskadrona, pripadnici Zračnodesantne čete pozirali bi pred njom – obično sa sunčanim naočalama, lijepo preplanuli. Proizlazilo je to iz načina na koji su djelovali. Kad god se odvijala četna obuka ili eskadronske vjeţbe, planinci su odlazili u planine, desantna se postrojba mogla spustiti do mračnih i tmastih voda 17? ... Pearl Harbora i ondje veslati po cičoj zimi, a mi smo morali onamo gdje je nebo čisto – a to je slučajno ondje gdje su i sunce i sladoledi – pa onda nekoliko skokova, zatim van iz opreme i kombinezona, pa onako pristali u kratkim hlačama i natikačama na sladoled i šetnju. Nitko nije rekao da će biti lako. Postojala je i jedna iznimka – eskadron G Zračnodesantnih postrojbi, na glasu po vječitim međusobnim okršajima. Oni su se jednog dana zbiljski potukli pred benzinskom crpkom jer se nikako nisu mogli dogovoriti koji će od njih izići iz minibusa i natočiti gorivo. – Jesi li već vidio koga? – upitao je Nosh. – Operativna soba je tamo gore. Ostavi ovdje stvari. Tko će ga znati gdje ćeš spavati. Mislim da ćeš u Steveovu sobu. Ali otiđi gore i vidi tko je tamo, da te smjeste. Mrvici su u Londonu popalili bicikl, pa je zbog toga sav nadrkan – svakako ga ispitaj o tome, jer će se još više raţestiti i uzrujati. Što je još gore, ja sam sad s njim u sobi, a to ne podnosi. Moram sada poći – na programu su Blockbusteri.

Nosh je. kako sam to iste večeri ustanovio – nakon što sam našao leţaj u Steveovoj sobi – i dalje bio onaj nosokopateljni bivši član civilizirane ljudske rase koji ţivi u ogavnom svijetu bala. Ako mu se nije sviđalo nešto na televiziji, prokopao bi po nosu i hitnuo šmrklju na ekran. Staklo je bilo puno njegovih izlučevina. – Zaključio je da ne ţeli naučiti svirati gitaru – rekao je Frank. – Sve svoje slobodno vrijeme provodi udarajući ´Dvoboj bendţa´. No to se ne da raspoznati. Meni to vuče na nešto sasvim drugo, nešto balavo. – A kad smo već pritom – rekao mi je Steve – nemoj virnuti u njegovu gitaru. – Zašto ne? – Jednostavno, nemoj. Virnuo sam. Sudeći po veličini naslaga, bilo je pravo čudo što se Noshu nos već nije sasušio. Osim prdenja, kopanja nosa i drndanja. ţivotna strast bili su mu meko kuhana jaja i marmiteovi soldati. Svake bi večeri odlazio u kuhinju da si skuha jaja i pripremi marmiteov prepečenac; potom bi se vratio, riješio kriţaljku, pogledao telku, popušio pljugu, prdnuo i otišao spavati. S nama je bio i Dţonny Dva Ĉešlja iz desantne čete. Kod njega i dalje nije bilo dlake koja ne bi bila na svom mjestu. Zadnji put sam ga vidio u jednom herefordskom baru. Nosio je crnu dolčevitku, preko nje ţutu košulju i crne hlače. Pristupio je nekoj curi i glumeći što je bolje mogao Roberta De Nira – s napola zatvorenim, napola ustreptalim očima – rekao: – Ţelim ti samo reći da imaš najljepše oči. Bila je to najsmješnija fora koju sam ikad čuo. Pola sata kasnije ulazio je s djevojkom u taksi. Colin je vodio četu kad sam odlazio u Malaju. Iščupati iz njega koju riječ bilo je kao da mu čupaš zube; samo bi šmrcnuo i rekao: ´Ovo je bilo dobro´ ili bi šmrcnuo i rekao ´Ovo je bilo sranje.´ Eno je bio sa mnom na prvom Izboru; prošao je i u Pukovniju ušao šest mjeseci prije mene. Došao je iz Kraljičine pukovnije, što je za Pukovniju bila rijetkost. Kao što se moglo i predvidjeti, svi su mu se obraćali na afektiran način, ali su mu isto tako, iz nekog neshvatljivog razloga, dovikivali ´Tri kraljice, tri kraljice´ kad god bi ga ugledali. Sitni čovječuljak Eno bio je strahovito dobar trkač, veliki poklonik triatlona. Pušio je dvadeset cigareta na dan, ali je bio u takvoj formi da se na startu nekog natjecanja pojavio s pljugom u ustima. – Moram upaliti svoj motor, zar ne? – rekao je. Eno je uvelike nalikovao Colinu: nikad se

nije ţivcirao, nikad uzbuđivao, a morao si ga tući da ga privoliš na razgovor. Ondje je bio i Jock, kojega sam upoznao na Izboru. S njime nije bilo pogađanja. Kad je radio, radio je svojski, nevjerojatno ozbiljno, a kad je bilo vrijeme zabave, onda se zabavljao vrhunski. Jednom smo bili na nekoj eskadronskoj zabavi; otišao je do pukovnikove ţene i rekao: – Biste li me udostojili jednog plesa9 – Ţena je rekla: – Da, rado. – I tako ju je Jock odveo nasred plesnog podija, izvukao masku Michaela Jacksona i učio gospodu moormalk. Frank Collins i dalje je ostao utjelovljenje mirnoće i leţernosti. On nikad nije vikao, nikad se nije ljutio. Steve mi je rekao da je Frank bio jedan od najmlađih vojnika u Pukovniji koji su 1980. riješili Slučaj veleposlanstva. Od prve noći opsade, on i ostali dio jurišne ekipe bili su u pripravnosti na krovu. U potpuno crnoj odjeći čekali su da im u bilo kojem trenutku dadu naredbu za napad. Mora da je to bilo silno napeto – ali ne za Franka, Očito je bio toliko opušten da si je ponio jastuk da odrijema satdva. Znao sam da se bavi alpinizmom, kanuistikom, padobranstvom i religijom, a ustanovio sam da ga sada zovu Joseph jer se počeo baviti i stolarijom. – Nikad nećeš vidjeti Franka gdje se ništa ne radi – rekao je Nosh. – On će raditi nešto za svoju obitelj. Odlazio je u jedno lokalno skladište drvene građe i ondje izrađivao stolove, kuhinjske ormare i druge stvari koje će ponijeti kući u Ujedinjeno Kraljevstvo. Ti veliki kuhinjski stolovi i ostalo ispadali su mu sasvim dobro. Jednoga sam dana leţao na krevetu, češao se po dupetu i pio čaj, kadli je došao Frank i rekao: – Dosađuješ se, je li? – N...da. Ništa ne radim, samo dangubim. – Ţeliš li nešto čitati? – Da. Što imaš? – Imam nešto sa seksom, nasiljem, spletkama... Što god zamisliš, ima. . – U redu. Pročitao bih štogod. I tako je Frank otišao u svoju sobu, uzeo knjigu i bacio mi je na krevet. Bila je to Biblija. Širom sam razrogačio oči. Jedna od prvih stvari s kojima sam se morao pobliţe upoznati bilo je različito oruţje. U to se vrijeme onkraj

mora upotrebljavalo naoruţanje proizvodnje Heckler & Koch te puškomitraljez – stari ´bren´, prerađen na kalibar 7,62 – kao i univerzalni mitraljez opće namjene. Od pištolja tu su bili 9– milimetarski browning i walther PPK, poznat pod imenom ´disko pištolj´, jer je bio zgodan i malen, pa ga se zato moglo lako sakriti. Kada bih izlazio u grad za svoju dušu – ne po poslu – a nije mi se nosio browning, disko pištolj mogao sam tutnuti za remen. Većina bi ljudi uzela M16 ili 203. 5.56– milimetarski HK53 ili MP5, tako da smo, ma što radili, mogli primijeniti odgovarajuće oruţje – što je uspostavljalo pravu ravnoteţu između skrivanja i vatrene moći. Razgovarao sam s Mrvicom u oruţani. Oruţje se trebalo provjeravati svakoga dana. a Mrvica – oruţar za taj dan – pokazivao mi je kako se to radi. – Kakav je ishod politike ´pucaj da ubiješ´ o kojoj neprestano slušam? – upitao sam, očekujući donekle da će mi reći ´Ma, goni je!´ – Ma ima li je uopće? – odgovorio je. – Da je ima, ne bismo mi ovdje sjedili. Bili bismo lijepo kod kuće. a oni bi bili mrtvi. Znamo mi dobro gdje se svi oni nalaze. Da nam je netko davao zeleno svjetlo, bili bismo jednostavno ušli i izvukli ih van. – Vrlo oštro – rekao sam. – I potpuno kontraproduktivno. Upravo na takvima malim stvarima padaju vlade. Naravno, ne moţe u isto vrijeme biti na snazi i politika ´pucaj da raniš´ – nastavio je Mrvica. – Za takva stanja trebali bi imati lasersku pušku sa samonavođenjem. Ljudi o tome imaju posve pogrešne pojmove. Sjećam se da nas je nakon Akcije veleposlanstvo, kad smo davali izjave, zasula lavina baš takvih pitanja. Televizijski su komentatori govorili: ´Zašto im niste pucali u noge?´ Kako, jebem mu, da pucaš tako da nekoga raniš? To je nemoguće. Ako je netko od tebe udaljen sto metara, ne moţeš reći: ´Dobro, pucat ću mu u noge.´ Vidiš samo masu tijela, a ako taj puca na tebe, uzvratit ćeš mu na prijetnju. Ĉitav se problem svodi na to da na ljude koji stavljaju takve primjedbe nikad nitko nije uperio oruţje. Znao sam da, budem li gledao preko nišana, neću pucati u noge. Bude li onaj s druge strane cijevi samo ranjen, neka se smatra sretnim. To nije nikakva politika ´pucaj da ubiješ´, nego reakcija na uočenu prijetnju i spašavanje vlastita ţivota, kao i ţivota onih koji su oko tebe, a za koje si odgovoran. Moj cimer Steve, također veteran iz Akcije veleposlanstvo i s

Falklanda, došao je iz zračnodesantnog topničkog korpusa, sluţbe bacanja teških tereta, kojem je baza bila u Aldershotu. Potjecao je iz Gloucestera, bio je oţenjen i imao je dvoje djece; prve riječi koje bih jutrom čuo bile su ono njegovo razvučeno ´Sve u reedu, deečko?´ Malo niţi od mene, no znatno zdepastiji, igrao je ragbi za vojnu momčad; zbog toga su mu svi prednji zubi bili umjetni. On je bio jedan od onih u ludim košuljama, jedan od one četvorice švercera drogom koji su se s nama vraćali British Caledonianovim letom iz Hong Konga. S većinom momaka iz postrojbe dijelio je strast za gledanjem Blockbustera, no imao je i jedan sasvim osebujan neugodan običaj. Kad god bi ugledao zrakoplov, rekao bi: – Vidiš li onaj avion? Ono što ćemo mi prehodati danas, on će preletjeti tijekom jednog gutljaja dţina i tonika. Clive je bio samac. Došao je iz inţinjerije, a i on je bio stara kvrga iz veleposlanstva i s Falklanda. Bio je povučen, sam za se, ali su ga jako privlačili biciklizam i trčanje; imao je svu moguću biciklističku opremu i lude majice. Politra piva i cigara bili su mu večernji ritual. Usprkos svojoj visini, bio je izvrstan trkač na duge pruge. Za onako mršava i štrkljava momka ne bi se reklo da se moţe hitro kretati. U utrci je izgledao tako nekoordinirano i trapavo, ali je vraški dobro gazio. Jednom je Bulmer´s na samu Novu godinu organizirao utrku na deset kilometara. Na startu se pojavio Clive s nekolicinom momaka iz eskadrona A; pomislio sam da bi bilo jako zgodno da ga pobijedim, bar jednom. Dobro sam se bio pripremio i sjajno sam se osjećao; krenuli smo. Ĉitavo vrijeme Clivea nije bilo vidjeti. Sto posto sam vjerovao da je iza mene i radovao sam se kako ću ga zafrkavati kad stigne. A onda, dok sam trčao nizbrdo prema ciljnoj crti, spazio sam ga. Bio je na svom biciklu, umotan u trenirku: završivši utrku, već se vraćao kući. Ken je bio stoţerni narednik, glavni momak postrojbe; nije ga bilo u Malaji. Juţnjak, iz obavještajne sluţbe, bio je Mickov kompić u japanskom šamaranju. Njih su se dvojica poznavala odvajkada, još iz vremena dok je Mick bio civil; kad je Mick drhturio u svom komunalnom stanu u Walesu, kad su mu sve lađe potonule, odjednom je iskrsnulo pola tone ugljena. – Ne, ne, nemojte iskrcavati! Nemam čime platiti! – istrčao je Mick vičući. Vozač mu je, međutim, pokazao račun što ga je potpisao neki ´Ken´ iz Hereforda. To mu Mick nikada nije zaboravio. Kena je uvijek spominjao kao čovjeka koji ga je spasio. Ken je bio izvrstan zapovjednik jedinice, uvijek iskren glede svojih

sposobnosti. Umjesto blefiranja, nije se bojao reći: ´Ovo ne znam. Ima li tko kakvu ideju?´ Bio je visok i krezub. Prednje je zube izgubio nastupajući u borilačkim vještinama za Britaniju. Da je Ken pijan, znalo bi se po tom što bi mu se vilica objesila, a gebis ispao na stol. Govorio je vrlo brzo i ratoborno. Kad bi mu netko rekao ´Hej, Ken, daj nam na tren novine´, odgovorio bi: ´Bori se za njih!´ U šali, doduše, ali bi upravo to i mislio. Ken je sa sobom doveo svoga psa, velikog dobermana. Kad je odlazio na zadatak, rekao bi: ´Nemojte ovoga psa pretrpati hranom. Jede jednom na dan, i to je sve.´ Mrvica bi donio brda kobasica i psa toliko hranio da bi ovaj toliko otupio da se ne bi mogao micati; svalio bi se bilo gdje koliko je dug i širok. Bio bi toliko iscrpljen od silne hrane koju je pojeo da bismo ga strpali i ututkali u Kenov krevet. Ken bi se vratio i u svom krevetu nalazio usnulog psa koji prdi od preţderanosti. Fraser je bio četni narednik: bio je vrlo iskusan, stoje bilo dobro u slučajevima kad smo radili s drugim organizacijama – komunikacije s helikopterima, na primjer, ako su se trebali pojaviti. Fraser je bio taj koji je trebao imati opći pregled stvari. Bio je član nastavničke ekipe kad sam prvi put izišao na Izbor; zatim se vratio u eskadron, a potom sam ga ponovno vidio u Malaji. Svi su ga voljeli podbadati. Kao i Steve, i on je prije premještaja u Padobransku pukovniju bio u sluţbi bacanja tereta, pa ga se najlakše moglo raspaliti riječima: – Ĉuj, Fraser, kad si bio u topničkotehničkom korpusu... Počelo je tako da mu se u sobu, u mali prijenosni radijator, stavila usoljena haringa, koja je tjednima sve gore zaudarala. Fraser je bio vrhunski boksač razbijena nosa i golemih ušiju; satima je u gimnastičkoj dvorani udarao u boksačku vreću. Volio je gledati televizijske prijenose mečeva. Jedne je večeri na programu bila borba kojoj se osobito veselio, pa kako bi osujetio svaku zajebanciju, zaključao se u svoju sobu s kartonom piva i gomilom sendviča. Jadni se momak čitave večeri pitao zašto se kanali neprekidno mijenjaju. Sve se više i više ljutio. Nije računao s činjenicom da su svi televizori u zgradi posve jednaki i da svi imaju identične daljinske komande. Mi smo večer proveli pod njegovim prozorom, pritišćući telekomandu i hihoćući poput školarki. Sav zajapuren – toliko se bio razbjesnio – Fraser je odlučio spasiti večer odlaskom u grad na pivo. Pošao se brijati, da bi tijekom sapunanja

lica otkrio da se duguljasti sapun za brijanje preobrazio u škampa. Netko je prepolovio sapun, izdubio mu sredinu, umetnuo u rupu staroga škampića i sve ponovno prevukao sapunom. Fraser je galamio po centru, psujući najgorim psovkama, tako da su se i oni nevini posakrivali iza zaključanih vrata cerekajući se. Probojno Zrno je isprva bio vezist. Potjecao je odnekud sa sjevera i svima nam je vraški išao na ţivce jer je bio stari dečko, po prirodi naočit. Imao je sve zube, i to bijele. Dizao je utege i pomalo trčao, a jedina mu je tjelesna mana bila ta što je ponekad teško hodao od silnih ţena koje su mu se plele oko nogu. I on je prije mene prošao ne Izboru. Imao je bogato iskustvo: bio je na Falklandskim otocima, a i s onu stranu mora. Uz to bio je vrlo zabavan i samosvjestan. Svoj je nadimak dugovao svom omiljenom oruţju: sačmarici pumperici remington. Za sačmaricu je bilo više vrsta streljiva, među kojim i kugla zvana ´probojno zrno´ – u biti, olovna gromada. Uvijek je hodao sa svojom dragom pumpericom, pa su ga stoga i prozvali ´Probojno Zrno´. No tu se krilo i jedno tajno značenje, smisao kojega je da mu je bio debeo poput govna. A mora da je to doista bila istina, jer se Probojno Zrno na ovo nikad nije ljutio. Eddiejevo geslo glasilo je: ´Rad, rad i nikakva igra, za borbu oran da budeš ko čigra.´ Bio je u Padobranskoj pukovniji, sudjelovao u Akciji veleposlanstvo i Falkland. Sobu je dijelio s Alom Slaterom, kojeg sam pamtio iz prašume kao vrlo otvoreno stvorenje i vrlo ozbiljna u svemu. Njegov je nadimak bio Gospodin Grumpv; netko je uspio pronaći naljepnicu s ovim popularnim dječjim likom i nalijepio mu je na vrata. Jock i Dţonnv Dva Ĉešlja bili su cimeri. Netko je dao otisnuti oglas koji je stavio na njihova vrata: ´Dţonnvjeva i Jockova češljaonica – Friziranje i bojenje 2,50 funti – Dţonnvjev famozni preljev 1.50 funti´ i tako dalje te s dva luda modela iz šezdesetih godina s frizurama a la Engelbert Humperdinck. Dosada je grozna stvar. To je, eto, bila postrojba, izuzmemo li Gazdu. Njegov se posao nije toliko odvijao na terenu koliko u povezivanju nas i svih drugih organizacija s kojima smo imali posla. Otišao je s puta razmjerno rano; nismo znali da li zbog novog posla, unapređenja ili zbog toga što je bezbroj puta u priboru za brijanje našao škampa. Na pomolu je bio posao. U sobu za sastanke ponijeli smo šalice s čajem. Nosh se još pjenio zato što je Probojno Zrno riješio zagonetku u Blockbustersu. Posjedali smo po plastičnim stolcima i naslonjačima; na

zidovima su visjele karte pokrajine, veliki planovi raznih područja, školske ploče i ploče s magnetnim markerima. Nosh i Eno ispunili su prostoriju dimom. Ken je ušao s Gazdom, noseći pod rukom sveţanj papira. – Ĉini se da ćemo na posao – rekao je Ken. – Očekuje se napad na majora UDR–a (Ulsterske obrambene pukovnije) malo izvan Portadowna. Koliko zna, frajeri su ga uzeli na zub i kane ga srediti. Prema onome što kaţe da je vidio, bit će to prilikom odlaska na posao. Odjel za određivanje zadataka i koordinaciju očito to ţeli provjeriti; ovoga ga trenutka ispituju da potvrdi što je vidio, kako bismo bili sigurni da nije posrijedi puka uzrujanost. – Ako posao bude odobren, mi bismo mu nekoga posjeli u auto da bude s njim. Al, što ti na to veliš? Promisli i odluči! Svi smo pogledali Gospodina Grumpvja. Ne trepnuvši okom, rekao je: – N...da, sve je u redu. Obavit ću to. – Štitit ćemo ga od sutra u ponoć. Ţelim da sutra ujutro odete onamo, prošvrljate okolicom i upoznate se sa stanjem na terenu te da se ovamo vratite u dva sata. Ĉovjek za vezu je Fraser. On će drţati sve konce, raspoređivati vas dolje. Nadam se da ćemo u dva imati više informacija i sve zapovijedi prije odlaska na zadatak. Vrativši se u sobu, Steve je ozbiljnim glasom rekao: – Ĉim dečki zapucaju po njima, Al i njegov drug naći će se u gadnom dreku. Morat ćemo se naći tik iza Grumpvjeve starke. Ken, Fraser i Gazda razmotrit će razne opcije. Pri pruţanju zaštite svašta se mora uzeti u obzir. Kao prvo, kakav je karakter prijetnje? Znači li ona da netko momka kani dignuti u zrak? Ili se moţda radi o hitcu iz blizine? Postoji li vjerojatnost da mu ugroze obitelj? Zatim, koliku zaštitu čovjek ţeli? Ţeli li se posve isključiti iz svakidašnjeg ţivota ili ţeli nastaviti ţivjeti kao da se ništa ne događa? Mnogi odabiru ovo potonje; moţda imaju djecu pa ţele da ona ţive normalnim ţivotom. Fraser nas je sljedećeg jutra okupio, pa smo se u parovima provozali tim krajem. Provezli smo se pokraj kuće UDR– ova čovjeka, zatim putem kojim redovito odlazi na posao, što će reći od kuće nizbrdo, nekadašnjom cestom za Dungannon. Nije se imalo bogzna što gledati; orijentirali smo se malo u tom području, provezavši se svim cestama. Fraser nas je tako rasporedio da u isti čas nije previše automobila cviljelo uokolo. U dva smo se sata okupili na novom sastanku. Ken i Gazda došli

su ravno iz odjela za određivanje zadataka i koordinaciju u Armaghu. Ken je rekao: – Dakle, idemo! Momak nije nikakva histerična budala; dobro je informiran i zna što je vidio. Koliko Odjel zna, frajeri će ga napasti na putu do posla, baš kako i sluti. Stoga, plan ostaje. Al, ti si i dalje za to? – Nema frke. – Vrlo dobro. U redu, ubacivat ćemo se oko četiri ujutro. Al će otići u kuću i srediti sve što treba u vezi s voţnjom na posao. Imat ćemo tri grupe. Ţelim da jedna bude na rotoru stare ceste za Dungannon. Njih će onamo odbaciti dvočlana autoekipa. koja će potom ostati u tom kraju kao podrška dvojici momaka na rotoru. Vaša su imena na ploči s vozilima. – Još će dva automobila štititi Ala u saabu. Bit će to moj auto, lancia, pozivni znak Bravo, a imat ćemo i renault boje trule višnje, s pozivnim znakom Indija. U mojem će autu, skupa sa mnom, biti trojica, a u renaultu četvorica. Pogledavši na ploču, vidio sam svoje ime na mjestu vozača renaulta. – Bravo i Indija će se odvesti u taj kraj, a ja ću iskrcati Ala. Al će ući u kuću i ostati u njoj. Potom ćemo Ala štititi izvana. Otprilike sat kasnije ţelim uklopiti ekipu na rotoru. Pretpostavljam da će ionako do napada doći negdje na ovom terenu, jer kad se jednom stigne na staru cestu za Dungannon, onda je put sve do posla sasvim dobar. Škakljivo je područje ovaj polagani djelić gdje su svi ti silni odvojci prema Hendersonsu. Poznavao sam rotor o kojem je pripovijedao. Bilo je to mjesto na kojem se Ml spajao s Coalislandom i s cestom za Dungannon. UDR–ov se major uvijek vozio starom cestom, uţom i manje prometnom. Sve se stjecalo na tom rotoru. Odavde je cesta postajala brţa. – Ekipa na rotoru bit će u uniformama. Vaša je zadaća rano upozoravanje na sve što vidite. Ako stvarno krenemo, duţnost vam je da iziđete na cestu i djelujete kao presretači. Indija, kad Al krene sasaabom, trebate biti iza njega. Al će tijekom voţnje izvještavati o tome što se zbiva. Ja ću biti negdje u blizini. Ţelim da ostanete na miru, stalno štiteći Ala. Bude li u tom kraju nekakvih otmica automobila, nadam se da ćemo za njih smjesta doznati. Isto bismo tako trebali dobiti popis ukra denih vozila u posljednje vrijeme. Frajeri će morati doći s kombijem ili kamionom, kako bi bili u dobrom poloţaju za napad na saab. Ĉak i ako su se namjeravali zabušiti u majorov auto, saab je velika, teška mašina, pa im stoga za to treba

nešto doista veliko. – Moramo odrţati fleksibilnost – rekao je Ken – i stalno biti Alu za guzicom, da bismo ga u svakom slučaju štitili. Ne dogodi li se ništa putem na posao, štitit ćemo ga pri povratku. Ĉovjek će voziti svojim putem na posao, okrenuti se i voziti natrag kući. – Ima li pitanja? Eno je rekao: – Znamo li koliko je frajera umočeno? – Nemamo pojma. Bit će ih barem trojica – dvojica će pucati, treći voziti. Napad bi mogao uslijediti odmah po izlasku iz kuće, no naše je da se pobrinemo da se to ne dogodi. Okrenuo se Alu i rekao: – Ako ţeliš isprobati zaštitni prsluk, izvoli, stari! Moţeš ga nositi i ne moraš. Pobrini se da UDR– ovac na sebe natrpa toliko zaštitne odjeće da se jebač jedva ugura u auto. Al je kazao: – Isprobat ću prsluk da vidim kakav je. Ako je nekakvo sranje, skinut ću ga. – Hoću da si mi na vezi i ţelim da me prilikom čitave voţnje stalno izvješćuješ. Moţeš čuti što mi radimo, pa ako reknemo da se skloniš s puta, odmah odjebi; mi preuzimamo stvar. Ako pred tebe iskrsne kombi, idi u njega – zabuši se u jebača. Mi smo začas tu i ukrcavamo im se u kola. I to je bilo to; nije se više imalo što reći. – Nikakvih pokreta neće biti do dva sata. U ovom su trenutku, uza svu uvjeţbanost i umijeće što smo ga stekli, u igru ulazili i odnosi među ljudima: Al je morao imati neograničeno povjerenje u ljude koji su ga osiguravali. On se također trebao pobrinuti da i UDR– ovac bude miran i da se osjeća sigurnim, jer bi se, u slučaju guţve, Alu moglo dogoditi i to da potpuno preuzme uzde za obojicu. Alova je zadaća bila dvostruko teţa od naše: ne samo što će morati reagirati na incident nego će morati vladati i čovjekom kojega štiti. Tijekom cjelokupnog planiranja i priprema zapovjedništvo i postrojba zajednički su radili na način kojim će najbolje zaštititi onu dvojicu. U pripremi smo razradili sve mogućnosti: ako idu na to da se zalete u auto, ili pak ako mu kane prići odostraga, pa otvoriti paljbu dok ga prelaze, da bi mu potom došli sprijeda. Računali smo i s tim da bi mogli prisiliti automobil da se zaustavi pa onda pripucati, kao i s

mogućnošću da pričekaju da čovjek iziđe iz kuće i krene u auto ili obratno. Ken je kazao Alu: – Budi bez brige, kad iziđeš iz kuće, bit ćeš pod zaštitom. Pusti ga da obavi uobičajene provjere pod vozilom, pa onda uđite i krenite. – Nema frke. Svi smo znali da su najriskantniji trenuci svakoga napada: a) izlazak iz kuće, b) voţnja na posao i s posla i c) izlazak iz zgrade u kojoj objekt napada radi. Teroristi proučavaju svakodnevno ponašanje. Gotovo uvijek postoji vremenski okvir, recimo između osam i osam i trideset, u kojem će objekt napada izići, poljubiti svoju ţenu i djecu na rastanku, sjesti u auto i otići. Ljudi će nesvjesno uvijek voziti istim putem. Isto će tako na kraju radnog dana uvijek odlaziti u isto vrijeme. Profesionalni će terorist uvijek ići na najpredvidljivija vremena. Tako postupaju i otmičari. Al je isprobao nekoliko zaštitnih prsluka, ali mu se nikako nisu sviđali. Odlučio je poći bez njih. To mu je bilo prepušteno na volju: da je htio izgledati kao onaj Michelinov čovjek, imao bi na to potpuno pravo: on je taj na kojega će se pucati. U dva sata bili smo spremni za pokret. Sva su oruţja bila nabijena i smještena u aute. Uzeo sam jurišnu pušku kalibra 5,56 HK53. Dečki su većinom uzimali 9–milimetarske MP5 ili 5,56 kako bi ostvarili kombinaciju dobrog sakrivanja u kolima i dobre vatrene moći. Drugo oruţje koje mi je stajalo na raspolaganju bio je sam auto: mogao sam se njime zabušiti u napadače. Stoţerne će poslove obavljati Fraser s dvojicom vezista. Imali smo dvojicu uniformiranih sa M16. Automobili su bili prepuni čutura, sendviča i pita; činilo se da bi nas mogli čekati dug dan i duga noć. Ponovno smo sjeli u sobu za sastanke s pripasanim futrolama i 9– milimetarskim pištoljima. Posvuda smo po sebi rasporedili okvire sa streljivom, radiouređaje, a svaki je na sebi imao tanke koţnate rukavice i industrijske naočale kako bismo, u slučaju razbijanja prozora, mogli i dalje voziti i zaštititi se. Ken je kazao: – Prije nego što krenemo, ima li kakvih pitanja? Nema. U redu. Onda, krenimo i svršimo s tim.

Sjeo sam na vozačko mjesto i poloţio svoj HK53 na pod, tako da mu je cijev stršala uz ručicu mjenjača. Provjerio sam radio: – Bravo, Indija, kontrola? – Indija, O. K. Iz automobila s ekipom koja će biti na rotoru čuli smo: Delta, kontrola? – Bravo. 0. K. Vozili smo se i obavješćivali Frasera o svojem poloţaju. Prvi smo prispjeli na poloţaj; provezao sam se pored kuće i radiovezom izvijestio: – Bravo, Indija, kuća čista. Ken se javio preko mreţe: – Bravo, primljeno. Sad idem na iskrcaj. Auto se zaustavio i Al je nehajno izišao te pošao prema vratima. Vrata su se otvorila i on je ušao. Odvozeći se, Ken je rekao: – Bravo, iskrcaj obavljen. – Delta, primljeno. – Indija, primljeno. Sada se samo trebalo motati okolicom. Nakon nekih pet minuta čuli smo kako Al provjerava svoje osobne radioveze. Bili smo spremni. Parkirali smo se u uličici tristotinjak metara od kuće. Pili smo kavu i griskali kekse. U autu smo imali dţepni UNP {Uređaj za noćno promatranje), koji bi svako malo netko uzeo i pogledao okolicu. Sve je bilo u redu. Sjedili smo u mraku. Svakih pola sata čuli bismo Kena preko radioveza: – Pozdrav svim stanicama. Ovdje Bravo, provjera veza. – Delta. – Indija. – Bravo, primljeno. Bilo je prilično hladno. Noge su mi bile studene, pa sam počeo drhturiti. Još sam malo više podigao ovratnik, i tada sam postao svjestan vjetra što mi struji licem kroz poluotvoren prozor. Počeo me hvatati umor. Ţelio sam da osvane jutro pa da se moţemo latiti posla i okončati ga. U pola osam počelo se daniti. Ĉuli smo Kena preko radija: – Bravo kreće. Prokrstarit će okolicom da vidi zbiva li se što neugodno. Znali smo da će Al uskoro van. Nakon nekoliko minuta javio se Al: – Radijska provjera.

– Bravo, primljeno. – Za pet minuta ću krenuti. – Bravo, primljeno. Lancia s pozivnim znakom Bravo kruţila je okolicom, ali ništa nije zamijetila. Prema planu, Ken će biti sprijeda, raščišćavajući nam put. Al će biti u sredini, a mi ćemo ga pokrivati odostrag. – Izlazim iz kuće – rekao je Al. – Bravo, primljeno. Indija i Delta potvrđuju prijam. Pokrenuo sam motor. Svi su se latili svoga oruţja i stavili ga među noge, spremni za akciju. Svaka zajebancija sada je prestala; bilo je ozbiljno. – Sad sam na vratima. – Bravo, primljeno. Ostali, potvrdite! – Delta. – Indija. – Idem prema autu. – Bravo. – Otvaraju se vrata garaţe. – Bravo. – Provjerava auto. – Bravo. – Sad sam u autu. – Bravo. – Uključen je motor. – Bravo. – Pozor, pozor! Sad sam u pokretu. – Bravo, primljeno. Javili smo se: – Indija u pokretu. – Bravo, primljeno. Al se provezao pokraj nas u automobilu, prvorazrednom saabu. Uključio sam se za njim, vozeći tako da ga pri prvom pucnju mogu dostići i zaštititi. Vozeći se, Al je stalno izvješćivao – kakvi auti nailaze, njihove registracije, koliko je u njima ljudi, što vidi pred sobom, što vidi za sobom, kojom brzinom voze, gdje se otprilike nalaze na cesti. U glavi sam stvorio preciznu sliku gdje je Al i što se oko njega zbiva. Ken se javio radijem iz svoga vozila:

– Ţuti kombi kreće se u blizini. Ne izgleda dobro. Suviše se zadrţava na kriţanju. Ţuti kombi s oznakom Poduzeće Ulster. Otišao je prema staroj cesti za Dungannon i sada ga više ne vidim. Nestao je s vidika. Potvrdite prijam! Svi smo potvrdili. Bili smo napeti: kao da bi sada moglo početi. Ken se odvezao prema rotoru i parkirao. Propustit će saab i nas. Svi smo pogledom tragali za ţutim kombijem. Ĉinilo se ozbiljnim. I dalje posve miran, Al je nastavio govoriti u svoj skriveni uređaj. Pravo je umijeće govoriti dok te ljudi gledaju, a da pritom uopće ne zamjećuju što radiš. Ĉak kad bi se taj kombi pojavio sprijeda, Al bi i dalje morao voziti prirodno prema njemu iz više razloga. Kao prvo, počne li usporavati i kretati unatrag, frajerima bi bilo jasno da nešto nije u redu. Drugo, stane li nablizu – ne baš prednji odbojnik do straţnjega, ali tu negdjeonda će, čim ugleda cijevi koje proviruju iz straţnjeg dijela kombija, moći pritisnuti gas i tri tone teški saab zabiti u straţnji dio prednjeg vozila. Zaustavi li ih tako, puna šaka brade – svi ćemo moći izletjeti i zapucati. Ne uspije li mu to, preostaje mu da se povuče natrag, iziđe iz auta i počne pucati ili da iziđe van i dade se u bijeg. Al je bio naoruţan samo pištoljem. Ako iz straţnjeg dijela kombija dva frajera upere u njega svoje G3, neće im se moći ne znam kako suprotstaviti – ukoliko ih saabovim naletom ne izbaci iz ravnoteţe. No ako udari u kombi punom snagom, postoji mogućnost da ozlijedi i sama sebe. – Renault 5 vozi prema meni. Sada me prošao. Moja sierra vozi 30– 35 milja na sat. Prilagodio sam svoju brzinu kako bih odrţao razmak. – Bravo, primljeno – sierra 30–35. – Pribliţava se most Venners. – Primljeno. – Na mostu, još uvijek prema Henderson´su. – Primljeno. Ako su radioveze mirne, i reakcije su mirne. Ako se preko veza dere i viče, svi su uzrujani; preko radiovalova se, dakle, na sve širi bilo mirnoća bilo uzrujanost. Al je dosad već prošao rotor na kojem su bili vojnici, koji su skriveni čekali da odigraju svoju ulogu odsijecanja odstupnice. I dalje smo ga štitili – dovoljno blizu da ga zaštitimo, ali i dovoljno daleko da ne stršimo.

Sve je i dalje bilo pod kontrolom, osim što nismo znali što se dogodilo s onim kombijem. Dobro smo, međutim, znali da je Al sam samcat. Sada smo već prošli rotor i dobrano odmaknuli prema Dungannonu. Javio se Bravo: – Stojim kod Henderson´sa. Prošao je saab, a onda i mi. Ako do napada nije došlo na rotoru, bit će im zbilja teško nešto učiniti. Bilo mi je malo krivo što se ništa ne događa. Mnogo je bilo poslova za koje smo se svojski pripremili, a da se potom ništa nije zbilo. Al je malo ubrzao niz staru cestu za Dungannon. I dalje smo bili iza njega. Odjednom smo začuli dečke s rotora. – Pozor, pozor! Kombi se vraća prema rotoru. Propustili su ga, propustili su ga! Straţnji su prozori vani. To je napad. Vraća se na tebe, Bravo. – Primljeno. Prihvatit ćemo ga, prekidam. Ken i njegova grupa još su se nalazili s druge strane rotora, a kombi je punom brzinom jurio prema njima. Izgledalo je da su frajeri propustili Ala i da ne shvaćaju da je on dobrano odmakao cestom za Dungannon. Vjerojatno su se usplahirili; ako obojica zajebu, naći će se u govnima. Ken je vidio kako kombi sada dolazi prema njemu. Što se njega tiče, on će preuzeti. Viknuo je: – Zabuši ga! Preuzmi ga! Pričvrstio je sigurnosni pojas, spremivši se za akciju. Svi su napeto iščekivali prasak. Kad mu se kombi pribliţio, s prednjeg je sjedala momak zapucao kroz vjetrobran. Oba su vozila skrenula u stranu, a Ken se uz škripu zaustavio. Jedini praskovi koji su se čuli bili su oni puščani iz kombija. Dečko je pucao po autu koji mu se pribliţavao. Po vjetrobranu su počeli pljuštati metci. Svi su se pognuli dok su se oba vozila mimoišla za koji centimetar. Kad je kombi prošao, otvorena je vatra iz njegova straţnjeg dijela. Sva tri dečka iz Pukovnije spremila su se na iskakanje iz vozila i počela pucati. Nisu imali vremena da okrenu auto. Dočekivali su prispijeće; frajeri su sada izbili straţnji prozor te pucali kroz otvor.

Najbolje je bilo odmaknuti se od vozila, jer će njega zasipati najjača paljba. Ken je viknuo: – Van! Van! Eno je sa straţnjeg sjedala pucao, čekajući da se ostali izvuku, pa da i on iskoči za njima. Ken je bio namjestio pojas jer je kanio izazvati sudar i srediti frajere. Pojas mu je ipak spasio glavu. Eno Neustrašivi pucao je kroz straţnji prozor. Ispaljivao je uredne rafale po tri metka; nedostajala mu je samo jedna od onih dvadeset cigareta koje je dnevno popušio – kao da se u slobodno vrijeme provodi na strelištu. Ken je pak otvorio vrata i krenuo da iziđe, ali ga je sapeo pojas. U tom trenutku u vrata su udarile tričetiri kugle, baš ondje gdje bi on bio stajao. Sada su sva trojica bila vani i Ken je preko radija davao upute ostatku ekipe. Druga su dvojica i dalje pucala po kombiju. – Kontakt! Kontakt! Kontakt! Kombi i dalje vozi ravno, na kriţanju je. Indija, potvrdi prijam. – Indija, imamo ga, prekidam. Ĉim smo čuli da kombi juri dalje, oštro smo i naglo zaokrenuli, hitro se uputivši prema rotoru. Svi su već bili navukli rukavice; sada su počeli stavljati naočale: znali su da će početi pucnjava kroz auto. Vidjeli smo Kenov auto, Bravo, okrenut prema nama. Dečki su se upravo sređivali i vraćali u nj. Ţuti se kombi ţurno udaljavao. Ken će se okrenuti i podrţati nas. Snaţno sam nagazio gas. Stigli smo kombiju na puškomet i pripucali po njemu. Putnik na prednjem sjedalu opire se nogama da bi se što bolje zavalio u sjedalo i što preciznije pucao. Jedan od onih sa straţnjeg sjedala naginje se između njega i vozača te puca kroz vjetrobran. Jedan je dečko pucao s prednjeg, drugi sa straţnjeg sjedala. Cijev njegova HK53 bila je tik do mene. Dok je tanad 5,56 armalitea sijevala, drhtao sam čitavim tijelom. Iz cijevi je svaki put suknuo silan plamen koji me prljio. Na svaki sam hitac i nehotice stiskao oči. Vjetrobran nam se zdrobio pri prvom hitcu, no kako je bio izrađen od sigurnosnog stakla, nije se rasuo. Morao sam se nagnuti u desnu stranu kako bih mogao gledati kroz malo veći neoštećeni dio stakla. Vozili smo prema kombiju. Stakla je bilo posvuda. Ruke su mi krvarile. Svi su vikali da nadglasaju šum vjetra. Trudio sam se da automobil pri onoj brzini bude što stabilniji, kako bi paljba bila točna.

– Brţe, brţe. izgubit ćemo ga! Gušio nas je dim kordita. Vjetar je hučao kroz pukotine u staklu sablasnim zviţdukavim tonovima. Svi su vikali. U to su se Ken i njegova druţina već ukrcali u olupinu svoga auta i hrlili prema mjestu kontakta. – Bravo vas nastoji podrţati, Indija. Stali su nam odmicati. – Ide ulijevo, ide ulijevo! Vidio sam zavoj i morao sam usporiti kako bih bio siguran da ću ga svladati. Bravo je sada već bio iza nas. Naglo smo okrenuli ulijevo, na krivu stranu ceste koja vodi ispod autoceste. Odjednom su se ceste razdvajale na sve strane. Povezli smo se strmim odvojkom udesno, vičući: – Gdje su ti pizduni? Ken se oglasio preko veze: – Hvataj prvi odvojak udesno. Ja ću drugim ulijevo. Pa da sredimo stvar! Počeli smo zaokretati po nekakvim cesticama. Svaki put kad bismo nekog spazili, zaustavili bismo se vičući: – Gdje je kombi? Jeste li ga vidjeli? – Prvi odvojak desno čist. – Primljeno. – Provjeri sljedeći lijevi odvojak. – Primljeno. U sebi sam znao da smo ih izgubili, no morali smo, forme radi, nastaviti. Mogli su biti bilo gdje. Al je bio na pola puta prema Dungannonu; maknuo se s ceste i čekao. Sada je već čitava općina izišla da vidi što se to događa. Vidjeli su samo kako dva auta bez prozora i s isturenim oruţjem bjesomučno jure uokolo. Svi su bili vrlo potišteni. Bravo je bio izrešetan: mi smo uzvraćali paljbu, ali bez rezultata, izuzme li se to da nitko od nas nije poginuo. Al i objekt nisu nastrijeljeni, a nitko nije ni ranjen. Uspjeh je kad se obavi posao i kad se svi vrate ţivi. Ako je zadatak tehnički uspio, ali imamo poginulog, onda je to za mene neuspjeh. Al Slater je toga dana dobro obavio svoju zadaću. Znao je da će biti dio mete te da će, da preţivi, morati na sebe preuzeti i prijetnju i brigu o UDR– ovu čovjeku. A pritom će se stalno morati drţati napadača sve dok

ga svi mi ne dostignemo i ne ščepamo ih. – Svi ste vi pizdeki – rekao nam je te večeri. – Ne znam u čemu je bio problem. Ja sam uţivao u voţnji do Dungannona. Svojim je činom Al pokazao veliku hrabrost, za što je dobio i odličje, no on je to radio zato što mu je to posao. To nema nikakve veze s Kraljicom i domovinom. On na to ne bi gledao kao na nešto uzbudljivo. Jednostavno bi pomislio: moram zbog ovoga ovdje srediti to sranje. Ĉinjenica da postoji i mogućnost da pogine ne bi ga osobito zabrinjavala. Da nije tako, bavio bi se nekom posve drugom vrstom posla. Svi su ovakvom poslu pristupali krajnje ozbiljno. Razgovarali smo o ljudskim ţivotima i dobro smo znali kolika im je vrijednost. Istina, mogli smo se šaliti na tu temu i smijati se na mrtvačevoj draţbi, onda kad se sve pokojnikove stvari prodaju u korist njegove rodbine. No ovdje nije riječ o srčanosti; kad bi to netko radio iz junačenja, brzo bi dobio nogom u tur. Pukovnija nije ţeljela heroje; junački momci postupaju nepredvidljivo i tako tuđe ţivote izlaţu opasnosti. Ide se za tim da se neprijatelju pusti da umre za svoju zemlju, a ne da mi ginemo za svoju. Izvidnici su zakazali, ali to je bio tek jedan od promašaja. Nije me ovo dugo tištilo. Nema problema: bit će ovo dugo ratovanje. Na ţalost, kasnije u toku dana otkrili smo da je ipak postojala jedna ţrtva – Frederick Jackson. Ova nevina ţrtva borbe protiv terorizma pogođena je kuglom iz našeg oruţja prilikom razmjene vatre. Napušteni kombi kasnije je pronađen u jednoj slijepoj ulici. Frajeri su odtabanali pjehe preko livada, da bi kasnije poplašili auto kojim su umakli. U kombiju je bila sačmarica, radiouređaj i prazne čahure automatskog oruţja. Frajeri su išli na ubojstvo – iz daljine automatskim oruţjem, izbliza sačmaricom. Nešto smo i naučili. Trebali smo imati oruţje velikog kalibra koje se, zbog prirode našeg posla, moţe lako sakriti; puška s automatskim punjenjem je prevelika i previše nespretna za uporabu u autu, a 5,56 ionako ni u kojem slučaju nije dovoljno moćan da zaustavi vozilo kad se iz jednog auta puca u drugi. Za prvu ruku, dok iz Heckler & Kocha ne stignu G3 od 7,62 mm, valja uzeti argentinski sklopivi FN, koji je Pukovnija donijela s Falklandskog otočja. To oruţje vrlo lijepo funkcionira. Nešto kasnije doţivjeli smo urnebes. U to se vrijeme nešto puno pucalo izbliza po čitavoj grofoviji

Fermanagh. Frajeri bi došli na ulazna vrata, pokucali i čim bi se netko odazvao, upali u kuću i pucali. Na udaru su uglavnom bili pripadnici RUC– a (policijskih snaga Sjeverne Irske) i UDR– a; pješice ili vozilom, frajeri bi se potom povukli na sigurno. Nakanili smo se tijekom nekoliko noći raspršiti kako bismo pokrili veći broj najistaknutijih ciljeva, no ovaj put tako da mi čekamo na licu mjesta. Mogli smo biti u kući, ili pak oni koji otvaraju vrata, ili smo se mogli nalaziti vani i promatrati tipove kako prilaze. Sve je ovisilo o terenu i o strukturi kuće, vrta i sporednih zgrada. U jednoj smo kući nas četvorica sjedila s objektom napada. Od svih mogućih objekata kojih smo se mogli sjetiti, za ovog je bilo najvjerojatnije da će biti napadnut. Bio je to velik bungalov na osami; od najbliţeg ga je susjeda razdvajalo dobrih petsto metara. Zapovijedao je Frank. Ostatak ekipe činili smo Eno, časnik kojega smo zvali Gazda S i ja. Da ne privučemo pozornost, odlučili smo se dovesti kao društvance s kartonom piva i velikim vrećicama marsovih prutića. Naš je čovjek bio silan stari momak četrdesetih godina, prepun viceva i posve ravnodušan glede situacije. Moţda je taj njegov stav proizlazio iz činjenice da je na svakom zidu kuće, kamo god pogledali, visjela sačmarica spremna da nekom objavi radosnu vijest. – Pristavimo mi, dečki, čajnik, pa da sjednemo i gledamo televiziju. Ovo mi se već godinama događa – reknu mi da sam ugroţen, a onda vi, dečki, dođete i čuvate me nekoliko dana. Na vašem mjestu, ne bih tomu pridavao osobitu vaţnost. Ali bit će zanimljivo vidjeti što će se dogoditi. Noć je hladna i ne mogu ih zamisliti da večeras izlaze. Kuća je bila prekrasna. Kuhinja je bila vrlo vruća; štednjak je plamtio punom snagom, a na jednoj od njegovih ploča stajao je veliki čajnik iz kojega je sukljala para. Kad me vidio s čuturom i sendvičima, domaćin mi je pokazao da ih sklonim. – Maknite te grozote – rekao je. – Pripremit ću vam pristojan čaj, a u štednjaku se peče pita i još nešto. Noć je bila mirna i studena. Bilo mi je drago što sam unutra i što se kljukam pitom i čajem, a ne leţim na nekoj promatračnici u grmlju. Frank i Gazda S gledali su s domaćinom televiziju u prednjoj sobi. Eno i ja smo bili u kuhinji. Sjedili smo u naslonjačima, koje smo primaknuli velikim dvostruko ustakljenim straţnjim vratima. Sva su svjetla bila pogašena; nitko nas neće moći vidjeti. Sjedili smo podigavši noge na pufove, objesivši oruţje preko naslona za ruke, Sjajan način ratovanja. Frajeri nikako nisu mogli doći s prednje strane kuće; bila je ovo

jedna od onih zgrada u kojima se prednji ulaz nikad ne koristi. Sa svojih smo naslonjača imali veličanstven pogled na prilaz kojim će se, po našem mišljenju, posluţiti. Nije bilo baš vjerojatno da će se dovesti; doći će preko ledine i ući sa straţnje strane. Ako udu, neće izići. Noćni mir razbio je Fraser, koji nam se javio radiovezom. – Neka svi pokupe svoje prnje. Odjel za zadatke ţeli da odmah dođete u Drumrush Lodge. Nitko ne zna što se događa, ali svi se trebaju tamo nacrtati. Ako što iskrsne, izvijestit ću vas. Krenite onamo – smjesta! Frank je rekao: – Primljeno. Krećemo. Pokupili smo svoje stvari i otišli u kombi. Frank je kazao: – Boss, ti ćeš čitati kartu, ja ću voziti. Andy i Eno, otraga. UDR– ovac nam je mahnuo na rastanku i rekao: – Ne brinite se za mene. Imam previše sačmarica i marsovih prutića da bi me uzdrmali. Vidimo se. Ponovno se javio Fraser: – Prije nekoliko minuta neka je ţena nazvala policijsku postaju u Keshu. Rekla je: –Slušajte pozorno! Ovdje IRA–ina brigada Fermanagh. U hotelu Drumrush Lodge postavljen je stanovit broj zapaljivih bombi. Učinjeno je to zato što Drumrush Lodge posluţuje gadove iz Snaga sigurnosti.´ Vrijeme je bilo grozno. Spustila se gusta magla, a vidljivost je pala na pukih 20–30 metara; poledica na cesti još je više usporavala promet. Ĉim bismo prešli brzinu od 30 milja na sat, počeli bismo se sklizati. Pametnije je bilo usporiti, voziti maksimalno 25 milja na sat; tako ćemo barem stići na odredište, ne slupavši se i ne izgubivši četvrtinu djelotvornosti postrojbe. Preko radija smo dočuli da su druga dva automobila već u okolici hotela i da počinju tragati. Jedno od sumnjivih vozila u tom području za kojim, kako smo doznali, valja tragati bio je plavi kombi, moţda strane proizvodnje. Eno je rekao: – Kladim se da je ovo laţnjak. – Moţda su nas momci htjeli namamiti ovamo zato što su isplanirali zabavu. Gazda je uz pomoć male maglite baterije proučavao kartu: – Ovdje udesno, pa zaokreni lijevo! Auto se odsklizao u zavoju. Frank je rekao:

– Nema smisla juriti. Vucimo se i dalje polako, na kraju ćemo ipak stići. A onda smo čuli: – Pozor, imamo eventualnog, prekidam. – Svi su sada umuknuli. iščekujući da čuju što će se dalje događati. Al, Eddie i Clive bili su u jednom automobilu i provezli su se pokraj plavog kombija tovota, parkiranog na sporednoj cesti malo dalje od Drumrush Lodgea. Svi, osim šofera, smjesta su se posagibali; nisu nikoga ţeljeli ometati u poslu. Ponovno su se javili: – Parkiran je, neosvijetljen, nema nikakvih kretanja, no vrata su odškrinuta. Kao da se nešto kuha. Ken se oglasio u eteru: – Blokirajte cestu! Pratit ćemo ih i utvrditi što se događa. Njegova se ekipa sada nalazila na drugom kraju ceste. Kombi se nikamo nije spremao otići; nadajmo se da je područje blokirano. I dalje, međutim, nismo znali što se događa. Cliveova je ekipa izišla iz automobila. Al je postavio nazupčane lance koji će bušenjem guma zaustaviti vozila. Ken se preko radija obratio Fraseru: – Jesam li propustio ikoje područje? Očito je ţelio utvrditi postoji li ikoja cesta ili staza između dva auta koju nisu zamijetili. – Ne, sve je u redu. Sve je pokriveno. Zaustavili su se i osluhnuli. Zvuk se mnogo bolje širi noću, a osobito za ovako hladnih noći. Dok smo se što smo brţe mogli sklizali po ledu, zamišljao sam Eddieja kako u magli osluškuje, napreţući se da shvati što se događa. Vjerojatno razmiče čeljusti da isključi zvuke gutanja i ćuli uši prema okolici. Eddie je nešto čuo, ali je htio da mu to još netko potvrdi: – Clive, poslušaj ovo! – Clive je prišao Eddieju i isključio svoj radioprijamnik, kako mu se ne bi miješao zvuk iz slušalice. Netko se kretao cestom. U ledenoj magli ovo nije slutilo na dobro. – Stani mirno i stavi ruke tako da ih mogu vidjeti! – viknuo je Eddie. – Ovdje Snage sigurnosti! Šetač je bio udaljen desetak metara, i Eddie je bio zaključio da je posve dovoljno blizu. Viknuo je dovoljno glasno da ga čovjek čuje, a opet ne toliko glasno, tako se bar nadao, da uzbuni još koga dalje u polju. – U redu je, to sam ja! – Dečko je, čini se, bio dobrano prestrašen; bez sumnje se nadao da ga zaustavlja ophodnja lokalne vojske pa će

imati vremena da nešto smisli ili dobije nekakvu podršku. – Umukni, stani mirno ili pucam – razumiješ li? Clive je sada podigao svoj HK53 do ramena i počeo se primicati. Dečko je potrčao. Al je otišao do straţnjeg dijela auta da iz prtljaţnika izvadi svijetleću raketu Schermuly. Ispalio ju je u zrak i noć se pretvorila u maglovit dan. Clive i Eddie pripucali su prema dečku koji je preko jarka i ograde bjeţao u polje. Učinkovitost naprave za noćno promatranje bila je u magli ograničena. Izgubit će ga; morali su nešto poduzeti. Ĉuo sam Kena: – Kontakt, kontakt, prekidam. Počeli smo se kostriješiti. Gazda je rekao: – Do vraga, počelo je. Moramo onamo što brţe moţemo. Frank je rekao: – Nema smisla srljati. Stići ćemo već. Znao sam da Frank ima pravo, ali sam se ondje, na straţnjem sjedalu, osjećao bespomoćnim. Kenova ekipa nije znala ništa više od nas; oni neće krenuti naprijed da ne bude plavi po plavima (pucnjava po vlastitim snagama). Ustreba li Cliveu i Eddieju pomoć, oni će je zatraţiti. Sve ovo vrijeme druga dva pripadnika PIRA– ine bande nalazila su se na jedva kojih pet metara od Cliveove ekipe u autu. Mora da su čuli kako se auto zaustavio, pa su ostali u zaklonu. Kad se svijetleća raketa Schermufy vinula u zrak, a Clive i Eddie počeli pucati, zapucali su i frajeri – po Alu. Clive i Eddie uhvatili su bjegunca. Vrlo se razborito zaustavio kad je raketa osvijetlila krajinu; znao je da je u govnima. – Podigni ruke i okreni se prema meni! Sada pođi k meni! Clive je izdavao naredbe, ali ga dečko nije slušao. Odvukli su ga stoga na cestu i polegli licem prema tlu. – Sada ću te pretraţiti – rekao je Clive. – Pomakneš li se, ustrijelit ću te, razumiješ li? – Eddie je doviknuo Alu da donese lisičine kako bi frajera sapeli do dolaska policije. Gotovo da smo stigli do njih i Kenu smo priopćavali iz kojeg smjera dolazimo da bi nas mogao rasporediti gdje ţeli. Predjel je ponovno utonuo u tamu. Al nije reagirao na njihov zahtjev, pa su oba naša dečka dovukla zarobljenika do automobila.

Eddie je rekao Cliveu: – Uzmi moje oruţje! Iz prtljaţnika ću izvaditi lisičine. Predao je oruţje Cliveu, koji je čuvao dečka na tlu. Na Eddiejevu oruţju nije bilo remena, pa ga je Clive drţao u ruci. Zatim smo preko radija čuli Eddieja: – Poziv svim pozivnim znacima. Imamo nastradaloga. – To je Al – trebamo helikopter. Odmah šaljite helikopter! Fraser je odgovorio: – Primljeno. Potvrdi da je to Al. Potvrdi da je to Al, prijam. Trebao je potvrdu da bi nabavili odgovarajuću krvnu grupu. Eddie se ponovno javio: – Da, to je Al. Nabavite nam helikopter! Trebamo ga smjesta! Ĉuli smo Kena: – Smjesta ga dajte! Zajebi vrijeme, hoću helikopter odmah! Na drugim su se frekvencijama javljali vezisti pokušavajući namaknuti helikopter. No nije bilo teorije da helikopter uzleti po ovakvoj ledenoj magli. Šef u Odjelu za zadatke pokušavao nam je poslati hitnu pomoć. Fraser se nakon nekoliko minuta ponovno obratio Cliveu i Eddieju: – Ne moţemo dobiti helikopter. Magla je pregusta. Nastojimo oko kola hitne pomoći. Nešto ćemo vam svakako poslati, prekidam, prekidam. Ala su nastrijelili u ruku i u prsa. Eddie je iz prtljaţnika izvadio pribor kako bi zaustavio krvarenje i dao tekućinu. Nije mirisalo na dobro: uz to što je Al ranjen, u mraku je bilo još frajera. Kenova je ekipa krenula u hajku po poljima, a sad smo joj se priključili i mi. Dečko koji je bio na tlu mora da je čuo sve što se zbiva pa zaključio da se do grla uvalio u govna, jer se odlučio za napad. Nasrnuo je na Clivea, pokušavši proći pokraj njega; Clive je ispustio Eddiejev HK53 kako bi ga slobodnom rukom srušio. Zakasnio je. Dečko je nestao, a s njim i oruţje. – Uzeo je 53! – viknuo je Clive. – Uzeo je 53! Pošli su za njim. Eddie je izvukao pištolj; obojica su pripucala i dečko se srušio. Potrčali su prema njemu i opipali mu puls; nije ga bilo. Vratili su se Alu, no bilo je prekasno. Al Slater bio je mrtav. Javio se Ken preko mreţe:

– Kontakt, prekidam. Frank je odgovorio: – Udaljeni smo otprilike dvije minute. Zaustavljam sve što se miče. Zaustavili smo sva vozila koja smo vidjeli da dolaze iz toga smjera. Drago mi je bilo što sam u uniformi: u blizini se nalazila baza Snaga sigurnosti, pa sad kad je nastalo veliko sranje, nimalo mi se ne bi mililo biti u civilu. Ugledali smo svjetla na cesti te smjesta uspostavili kontrolnu točku. Frank je pristupio autu onako kako bi to svaki normalni vojnik učinio – nije htio pobuditi sumnjičavost: – Halo, bih li, molim vas, mogao vidjeti vašu vozačku? Kamo idete? Hvala. Laku noć! Ljudi, međutim, nisu znali da sam ja u vozačevu glavu uperio Ml6, a da je Eno s puškomitraljezom spreman zaustaviti auto i njegove putnike, bude li ova kontrolna točka na bilo koji način ugroţena. Počeli smo pretraţivati okolicu, ali da bismo naletjeli na napadače, bilo je praktički nezamislivo. Morali smo što brţe pokriti što više terena. Preko radija smo čuli kako Fraser poziva Snage brzog djelovanja da okruţe čitavo područje, u nadi da su frajeri iz bombaške grupe još ovdje i da se osjećaju kao kunići stjerani u kut. Po radiovezama smo zaključili da je ovdje mnogo više poglavica nego Indijanaca. Neki su land roveri zbog poledice završili u jarku. Znali su samo toliko da u ovom području ima ţrtava i terorista. Izvještavali su o svakom lelujanju grana. Postojala je opasnost da nas ustrijele naše vlastite Snage brzog djelovanja. Iz daljine su se čuli kratki rafali. Potom bismo preko radija čuli: – Što je? Što se zbiva? – Ţeljeli smo reagirati. Fraser bi se svaki put javio: – Mirujte, mirujte! – To su Snage brzog djelovanja pucale po sjenama. Veliki su bili izgledi da bi frajeri još mogli biti u tom području, no SBD je umnoţavao probleme, pa ako se potrati još vremena, mogli bismo ih izgubiti. Ken se ozbiljno smrknuo te poručio preko radija: – Prenesite ovo SBD– u: mi ćemo blokirati ovo područje. Neka ostanu gdje jesu. Neka ne pucaju ni na što dok im se ne rekne ili dok se ne zapuca po njima. Nikakvih ophodnji, nikakvih pokreta! Neka ostanu u vozilima. Recite im da ni na što ne reagiraju dok im se ne naredi. Bili smo dobro odjeveni, ali su mi se stopala i ruke ukočile od hladnoće. Svakih nekoliko koraka okliznuo bih se na ledu.

Fraser je rekao: – SBD izvješćuju o pokretima u nekim ţivicama pokraj rijeke. Ima li ondje koga od naših? Tišina. Frank je kazao: – Ja i Andy ćemo to preuzeti. – Primljeno. Frank kreće na rijeku. Ken, potvrdi! – Ken, primljeno. Frank je rekao: – Andy, hoću da se jednostavno krećeš naprijed istraţujući ţivicu svojim uređajem za noćno promatranje. Bit ću iza tebe sa svojim aparatom, pa ćemo istjerati frajere na čistinu. Ponovno sam uključio napravu, duboko udahnuo i pošao. Vladala je sablasna tišina. Mogao sam čuti kako pucketa led na travi. Hodao sam u polučučećem stavu, s otkočenim oruţjem, kundakom uz rame, podiţući noge vrlo visoko, trudeći se da ne dišem ubrzano, trudeći se da što manje bučim, trudeći se da budem što nezamjetniji. Frank je bio sedam do osam metara iza mene, uperivši pušku desno od mene kako bi pnpucao na svakoga tko iskrsne. Budući da je bio povučen, bit će mu lakše reagirati. Slušao sam radio i provjeravao znam li gdje se tko nalazi. Pojavila su se kola hitne pomoći s upaljenim plavim bljeskovitim svjetlom. Bili su dosta udaljeni od nas. ali kako je svjetlo rotiralo, osvjetljavalo nas je slično plesačima pod stroboskopskim uređajem u disku. Pomislio sam: jebem mu, krasna li dana! Napravio sam dvatri koraka pa stao, zirnuo kroz uređaj gore– – dolje. Kretali smo se, zastajkivali pa opet kretali. Svakog sam trenutka očekivao da ću čuti rafal i osjetiti metke koji mi se zabijaju u tijelo. To nipošto nije ugodan osjećaj. Uzduţ ţivice protezali su se dugački drenaţni jarci. Bilo je mračno kao u rogu, vidljivost je bila za kurac, bilo je puno komešanja, puno buke iz daljine. Kroza sve to su negdje bjeţali teroristi koji su upravo bili u borbenom okršaju. Mora da im je frka, ţele se izvući, a i naoruţani su. Tek nakon dvadesetak minuta pomislio sam: sranje, ovdje sam, čini se, izvukao kraću slamku. Pucat će se po meni, a Frank će se istaknuti pucajući po njima. Nismo našli ništa. Nakon nekoliko dana zagonetka se počela odgonetati. Antoin MacGiolla Bride bio je bivši vojnik Republike Irske i poznati terorist od dana kad je 1979. uhićen s puškom. Njegova je operativna jedinica naumila postaviti eksplozivnu napravu – načinjenu od pivskih

bačvica ispunjenih eksplozivom slabe jakosti – u propust na prilazu hotelu. U trenutku primitka telefonskog poziva bomba je već bila na svojem mjestu. Kad je naišao Alov auto, mora da su ga čuli i posakrivali se. Na nesreću, auto se zaustavio metar dva od dvojice frajera. Kad je Al ispalio Schermuly, mora da su ugledali njegovu siluetu te otvorili vatru. Al je bio pogođen, ali se uspio okrenuti i uzvratiti paljbom. Zatim je pao. Udaljili su se i dospjeli do obale rijeke Bannagha. Jedan od njih skočio je u vodu da prijeđe na drugu stranu. Rijeka je bila široka jedva sedam metara, ali je bila nabujala, pa je imala duboke jazove. Kad ju je frajer svladao, nije mogao naći svoga kompića. Taj se utopio nešto nizvodnije. U postrojbi su svi međusobno tijesno povezani, pa nas je stoga smrt Ala Slatera sve duboko potresla. Nikad nije lako izgubiti nekoga koga znaš, ali tu se više ne da ništa učiniti i mora se s tim ţivjeti dalje. Otprilike za dva dana opet su se čule dosjetke i šale. Spremali smo se prirediti boţičnu veselicu. Ĉeta je pozvala razne ljude iz policijskih snaga i drugih organizacija s kojima smo surađivali. Jedan od pozvanih policajaca bio je Freddie. Taj je tip u nekoj nesreći ostao bez ruke. pa je na batrljku imao prikvačenu Guccijevu protezu koja se pokretala elektrodama. Ĉovjek je mogao savijati prste da primi predmet, ali je ruka. na ţalost, katkada djelovala posve samostalno. Funkcionirala bi besprijekorno kad bi je stavio, ali bi odjednom među elektrodama došlo do kratkog spoja, pa bi se prsti svijali bez veze, kao u nekom starom drugorazrednom filmu. Nama se to, međutim, činilo sjajnim. Naumili smo Freddieju nešto pokloniti te puno razgovarali o tome kakav bi to dar bio. Najsretnijim rješenjem što smo ga mogli smisliti smatrali smo Pukovnijsku plaketu, no Ken je rekao: – To je sranje. Ne uzrujavajte seja ću to srediti. Freddie se pojavio na zabavi, na kojoj je sigurno bilo više od sto pedeset ljudi. Ken se digao drţači u ruci paketić omotan finim papirom i vrpcama. – E pa, Fred – rekao je – ovo je samo sitnica kojom ti ţelimo zahvaliti na svoj pomoći i podršci u protekloj godini. Nadamo se da će ti dobro posluţiti. Umjesto da ti predamo nešto zaista šašavo, kao stoje plaketa koju bi objesio na zid, nakanili smo ti dati nešto mnogo, mnogo,

mnogo praktičnije. – Puno vam hvala – rekao je Fred. Počeo je razvezivati vrpce i odmatati papir, stoje potrajalo čitavu vječnost jer je Ken upotrijebio čak četiri papira, zajebancije radi. Na kraju, kad se Fred već malko i oznojio mučeći se s vrpcama i selotejpom, naš se dar razotkrio u svoj svojoj veličanstvenosti – bila je to limenka WD–40. Freddie je dar sjajno prihvatio: zasukao je rukav i štrcnuo jedan mlaz. Na draţbi sam kupio Alovu Barbour jaknu; bilo bi mi jeftinije da sam kupio novu novcatu, ali to je tako. Alova smrt nikoga nije toliko pogodila kao Franka Collinsa. – U ovih sedam godina što sam u Pukovniji, vidio sam mnoge dečke kako umiru – rekao je – ali ovo me potreslo najviše. Moţda je Alova smrt bila prva velika kušnja njegove kršćanske vjere. Frank je uskoro napustio Pukovniju; odlučio se spremati za ajatolaha. Međutim, ţelio je isplatiti svoju hipoteku prije no što se upiše u biblijski seminar, pa ga je njegov prvi slobodnjački posao odveo na Šri Lanku. Izdrţao je dva tjedna. Kad sam ga kasnije sreo u Herefordu, kazao je: – Oni nemaju nikakva razumijevanja za dobro i zlo, pa nemaju nikakav stav ni o likvidacijama Tamila. Neki od onih koje smo uvjeţbavali počinili su zvjerstva. Nakon toga dobio je posao tjelohranitelja u Ateni, pa je radio za Burlonova šefa, sir Ralpha Halperna, i Harrodsova gazdu Mohammeda Al– Fayeda. Kad je dovoljno uštedio, izišao je na crkvenu verziju Izbora i prošao. Nakon dvogodišnje obuke promaknut je u pravog pravcatog vikara i u tome je zaista bio izvrstan. Debbie je dobila posao i pretpostavljao sam da uţiva u njemu. Nisam u to mogao biti siguran jer me nikad nije bilo kod kuće. Telefonirao sam joj kad god sam mogao, ali svaki put bih joj rekao kako sam, a nikad nisam slušao kad bi mi pričala kako je njoj. I dalje nisam prepoznavao što mi je prioritetno. Pukovnija mi je bila sve: uţivao sam u onom što radim. Ali bio sam sebičan; ţrtvovao sam svoj brak, i to mi je bila pogreška. Kad bih se vratio na dopust, bilo mi je stalo samo do odlaska u grad i ponovnog susreta s dečkima. Sve što sam radio bilo je usredotočeno na njih; Debbie je bila u drugom planu. Mora da joj je to bilo grozno. Bio sam čak toliko glup da sam počeo pripovijedati o klincima, a nisam bio ni

toliko odgovoran da se brinem o vlastitoj ţeni. No budući da sam bio budala, nisam to shvaćao. Nisam uviđao da se brak raspada; bio sam previše zauzet ţeljom da se dokopam kvalifikacija, od kojih me najviše privlačilo rušenje. – Jedan od ciljeva ovoga dvanaestotjednog tečaja jest da vas obučimo u industrijskoj sabotaţi, strateškim zadaćama i udarima po definiranim metama – rekao nam je instruktor. – Tipičan Pukovnijski zadatak mogao bi glasiti: onesposobiti industrijsku bazu drţave protiv koje ratujemo. Njihova bi se vojska mogla nalaziti na bojišnici, no ni jedna vojska na kraju neće biti dobra ako zakaţe opskrba. Napadaji na industrijsku bazu lome moral naroda, što također ide u prilog općim ratnim naporima. Bila je to vrlo zanimljiva tema i jedva sam čekao da počnemo. Još kao dijete opčinjavale su me televizijske snimke tipova koji ruše dimnjake elektrana i nebodera koji se urušavaju unutar vlastite obodnice. Neko osnovno znanje pokupio sam na Izboru, no ţelio sam znati više. Odjel za nastavu se, osim Izborom, bavio i nastavom rušenja i svih patrolnih vještina. Joe, nastavnik rušenja, upravo je bio pri svršetku svoje dvogodišnje sluţbe i bio je zaista pravi znalac svoga predmeta. Rušenje će se primjenjivati i u drugim zadaćama, rekao je, kao svojevrstan kirurški zahvat: mogli bismo htjeti srušiti kakav most, ţeljezničku prugu, hidroelektranu ili rafineriju nafte, moţda onesposobiti dok, otvoriti ustave vodene brane, uništiti neki vojni ili civilni zrakoplov. Naučili smo kako se prekidaju ultrakratkovalne i zemaljske linije veze u vojnim i civilnim sredinama. – Silna se šteta moţe učiniti s jednom kilom plastičnog eksploziva – rekao je Joe. – Ĉemu slati zrakoplovstvo da razori veliki industrijski kompleks kad se do istog rezultata moţe doći izbacivanjem njegove energane? Budemo li nastupali tajno, morat ćemo svladati i uvjeţbati umijeća svoga zanata – postupke nadzora i ometanja nadzora. Prvih smo nekoliko tjedana kao papige biflali sva pravila, sve ono što se mora i ono što se ne smije i sve moguće formule. Kad budemo na zadatku, nećemo uza se imati nikakvih priručnika. Joe nam je od prvoga dana punio glave pravilima i svakodnevno nas propitkivao. Svaki slobodni trenutak posvetili smo bubanju; za takva učenjaka kakav sam ja bilo je to kao da u vreću od kile pokušavaš usuti pet kila dreka. Učili smo o svim eksplozivima koji se upotrebljavaju u britanskoj

vojsci, a i u drugim armijama, do kojih se eksploziva gdje i kako moţe doći kroz trgovačku mreţu. Nabavivši ih, morali smo znati kako ćemo ih primijeniti. U industrijskoj sabotaţi gotovo uvijek ima i presijecanja ţeljeza. Međutim, eksplozije se ne rade po holivudskom receptu – veliki prasak, ogromna vatrena lopta i most pada. Pukovnija će to obaviti po načelu ´minimalnom količinom eksploziva stvoriti maksimalnu štetu´ – za razliku od onih mojih napora pri rušenju drveća tijekom Izbora – jer na taj način treba manje eksploziva nositi ili praviti, pa onda i sakrivati. Ovisno o tipu mosta, ide se na to da se naprave točno određeni rezovi, da bi se potom most srušio pod vlastitom teţinom. Da bi se srušila neka građevina, valja samo potaknuti moment sile padanja zgrade, a ostalo će se odvijati samo od sebe. Naučili smo kako se u zrak diţe sve: od telekomunikacijskih linija do električnih centrala, od vlakova do zrakoplova. Sve se moralo razarati na takav način da se ne moţe niti popraviti niti nadomjestiti – ili, ako moţe, da za to bude potrebno što više vremena. Razoriti nešto ne mora nuţno uključivati i brisanje toga nečega s lica zemlje. To moţe koji put značiti stavljanje centimetra eksplozivnog punjenja u određeni dio nekog stroja. To moţe biti posve dovoljno za remećenje momenta sile u pokretnim dijelovima mašinerije. Stroj će potom uništiti sam sebe. Umijeće je u prepoznavanju slabih točaka, ubacivanju do njih i zatim izvlačenju. Mnoge su ceste i građevine izgrađene od betona, pa smo učili i kako se razara beton – za što treba mnogo eksploziva. Katkada nije dovoljno srušiti tek raspone mosta: da bi šteta bila što veća, treba razoriti i potpornje. Praznine se mogu popuniti: čitave uzdignute dijelove autoceste moguće je popraviti u roku od dva tjedna, što nam kalifornijski građevinari lijepo dokazuju nakon svakog potresa. Velika tvornica, pa čak i gradić, mogu se blokirati izbacivanjem trafostanice. Očito postoji čitav niz raznoraznih zaštitnih mjera, a u vrijeme sukoba sve će te osjetljive točke biti zaštićene. Pukovnija, međutim, ponajčešće neće svoje zadaće obavljati na poprištu velikih sukoba; obavljat ćemo ih u malim gerilskim ratovima ili prema revolucionarnom scenariju. Ako je objekt zaštićen, to će biti samo još jedan novi problem koji moramo riješiti. Moţda ćemo postavljati naprave koje će se aktivirati tek idućeg mjeseca. Teoretski, moguće je postaviti uređaj koji će eksplodirati tek nakon pet godina. Eksplozija se moţe

inicirati na razne načine i iz svih dijelova svijeta. Spustili smo se do jednog od lokalnih mostova nedaleko od Hereforda i svi su obavili usporeno izviđanje (ne tajno). Mogli smo most podrobno pregledati, izmjeriti i učiniti sve što nam treba za izradbu izviđačkog izvješća, šetati se s mjerničkim spravama i kamerama, razmišljajući o tome kako ćemo ga razoriti. Dok smo se svi mi bavili ovim tehničkim poslovima, Bob, jedan od najsamouvjerenijih ljudi na svijetu, jedan od onih koji ne samo da znaju kamo idu nego i kako i kad će stići do svog cilja, sitnim je koračićima hodao nogostupom, zviţdučući i brojeći ih. Bob je uvijek govorio glasom od dva Macha. – Što će vam sve te tehnikalije, svi ti jebeni metri? – rugao se. – Da to radite ozbiljno, mjerili biste koracima. Dvadeset, dvadeset jedan... Stigavši na drugi kraj mosta, sjeo je, poput filmskog redatelja ´kadrirao´ most, zatim napravio nekoliko snimaka pa se opustio na suncu. Pristupio mu je instruktor i rekao: – Ti si, dakle, sve obavio, Bob? – N...da, nema frke. Više mi se sviđa raditi na ovaj način. Bob je tako prosjedio čitavo popodne, uţivajući na suncu i pomalo pijuckajući, dok smo svi mi ostali trčkarali okolo kao stekli. Iza toga sam do dva ujutro dotjerivao izviđačko izvješće. Bob se time nije bavio. Sutradan se došepirio u učionicu, svjeţ kao rosa, i rekao: – Igrarije. Instruktor je ocijenio naše napore i iznio svoje primjedbe. Izvješća su većinom bila prihvatljiva, ali Bobovo je, istaknuo je, bilo izvanredno. – Zabavljao si se jučer, je li tako? – upitao je Boba. – Bio je prekrasan sunčan dan, zar ne? Ĉudim se da nisi izgono od onolikog izleţavanje na suncu. – Ipak sam izradio izvješće, zar ne? – nasmiješio se Bob. – A i smatraš ga sjajnim. – U svakom pogledu – rekao je instruktor. – Osim u jednom. – Što je sad? Sve tvoje fotografije prikazuju most pod teškom kišom. – Ĉudno – kazao je Bob. – Mora da je fotoaparat bio malo vlaţan. Bob je, međutim, čitav prethodni vikend proveo fotografirajući i mjereći most, kako bi se na dan kad smo svi došli na most mogao pred nama kurčiti, pretvarajući se da ne radi ništa. Bilo bi mu to prošlo kao

sjajan štos da se samo sjetio kako je onog čitavog vikenda lilo kao iz kabla. Na tečaju rušenja naučili smo upotrebljavati opremu, ali su nas naučili i kako ćemo informacije prenijeti drugim korisnicima. Jedan dio te obuke obuhvaćao je tajno fotografiranje i snimanje infracrvenih fotografija. Mogli smo se naći u ulozi poslovnog čovjeka kojemu se pruţa zanimljiv pogled iz hotelske sobe ili pak u ulozi autostopista. Fotografije ili videokamera mogle su biti skrivene kod nas ili pak u nekoj torbi, a mogli smo se naći i više kilometara od objekta, pa se iz tajne promatračnice sluţiti velikim zrcalnim lećama. Uza sve tehničke pojedinosti u vezi s razaranjem, promatrat ćemo i sve mjere zaštite. Koliko je straţara na ulazu? Djeluju li budno? Jesu li se opustili pa svi zajedno puše? Odakle prići i kuda se povući? Moţda ćemo planirati i obavljati pripremu za neku drugu grupu – reći im kakav im eksploziv treba, srediti im mjesta okupljanja i izvlačenje. Moţda će nam se narediti da u zoni ostanemo i nakon akcije zbog potvrde i procjene štete. Sve to ide u rušenje; mnogo je to zamašnije od onoga kad Clint Eastvvood na konju zapali šipku dinamita i hitne je preko zida. Svi smo mi prošli obuku hitne medicinske pomoći, bavili se prostrelnim ranama i prijelomima, stabiliziranjem ozljeda i intravenoznom infuzijom; svi smo bili osposobljeni da na ţivotu odrţimo osobu stradalu od eksplozije bombe ili od metaka. No zbog prirode zadataka kojima se Pukovnija bavi, trebalo nam je ljudi s višom razinom medicinskog znanja. Patrolni bolničar mora biti kadar izvesti kirurške zahvate na terenu, prepoznati bolest te propisati i dati lijekove. Tada ophodnja, i kad ima veći problem, moţe duţe ostati na terenu, pa ne treba pozivati helikoptere da izvuku nastradaloga i tako se izlagati opasnosti otkrivanja. Pukovnija je u zemljama Trećeg svijeta u kojima je djelovala vodila politiku srdačnosti. U Omanu sedamdesetih godina, na primjer, Pukovnija je mnogo vremena potrošila na skrb o Beludţima i Firkatima, propisujući im lijekove i brinući se o njihovu boljitku. Iz dokumentacije se vidi da je ta skrb pokrivala sve – od pomoći pri porođaju do kirurške obrade seljaka kojem je razneseno pola glave. Katkada je u medicinskoj naprtnjači bilo više lijekova i opreme nego u nekoj od njihovih bolnica. Problem je bio u tome što bi, u trenutku kad bi bolničari počeli davati lijekove, odmah pred njihovim nastanom nastao kilometarski rep ljudi s bradavicama i uraštenim noktima.

Jedan mi je bolničar pričao: – Starali smo se o dvojici momaka u prašumi koji su imali problema sa stopalima. Odjednom je odasvud na nas nahrupilo sve ţivo, ţaleći se na ranice ili modrice po capicama. Sljedećem klipanu koji nas je došao gnjaviti dali smo na znanje da ćemo mu amputirati stopalo. Proveli smo svu proceduru čišćenja stola, izvadili sve moguće noţeve i ostali pribor. Očito su čovjeku objasnili da je jedino rješenje za njegove tegobe amputacija, pa neka on samo legne na stol i oni će mu začas srediti nogu. Ranica odjednom više nije bila toliko grozna i tip je zbrisao. Svima je rastrubio svoj slučaj i nije ih više bilo mnogo koji bi došli zbog bolnih nogu. Susrećući se u Herefordu s momcima koji su pohađali sanitetski tečaj u vrijeme dok sam se ja bavio rušenjem, čuo sam mnogo krasnih priča. Dečki su u Herefordu proveli šest tjedana; počinjali su od osnovnih stvari. Učili su kako se da je intravenozna injekcija, kako se intravenozno daju lijekovi, kako se propisuju i upotrebljavaju lijekovi. Sve su lijekove morali naučiti po njihovim univerzalnim, latinskim, imenima, što je bila besmrtna uţivancija. Zatim su morali na nekoliko tjedana otići u Londonsku školu za tropsku medicinu. Zbog toga što smo mnogo poslova obavljali u tropskom podneblju, morali su učiti o tropskim bolestima, kako ih spriječiti i kako ih liječiti kad izbiju. Potom su se opet vraćali u Hereford, još neko vrijeme boravili u predavaonici, a onda bi napokon bili upućeni u bolnice diljem zemlje. Preteţni dio vremena provodili su na traumatološkim odjelima, stječući praktička iskustva: mogli su svladati svu moguću teoriju, rečeno im je, no to nije ništa u usporedbi s praksom na ţrtvama prometnih nesreća ili na ljudima koji se subotom uvečer podnapiju i izbodu. Mnogo su vremena potrošili i na to da nauče kako postati umišljeni bolesnik. Neki Rod. po govoru bi se reklo iz Yorkshirea, prva je dva tjedna svoga mjesečnog bolničkog staţiranja proveo radeći na traumatologiji. Sljedeća su dva tjedna protekla u pretragama njegova vlastitog tijela. Bio je na svim mogućim uređajima koji su zujali, obavljao sva moguća ispitivanja srca, tvrdo vjerujući da nešto sigurno nije u redu. Charlie je bio drugi hipohondar. Kao tridesetogodišnjak, istupio je iz Pukovnije, otišao na rad nekamo preko oceana, pa se vratio i ponovno

prijavio na Izbor. Prošao je i postao najstariji kaplar na svijetu. Na četnim vjeţbama našli smo se jednoga dana na strelištu. Pili smo svi iz istih vrčeva. Charlieju je to bilo silno mrsko. – Ne znate što moţete pokupiti – rekao je. – Istina – dodao je netko. – Bio sam na Dalekom istoki i navukao leptospirozu. – Gadno – kazao je Charlie. – Kad se to zbilo? – Prošli mjesec. – Ti jebeni, odvratni gade! – vrisnuo je Charlie. Svi smo zagrohotali, jer smo znali koliko se prepao. Danima je trubio o tome kako je pio iz istog krigla s čovjekom koji je bolovao od leptospiroze. Nakon toga sam si je kuhao čaj. Pri kraju jednotjedne vjeţbe rekli smo: – Onda, Charlie, nisi se još razbolio od leptospiroze? – Nisam – rekao je – ali nisam siguran od čega ćete se vi, dečki, razboljeti. – Što ti to znači? – Pa zato što sam svakoga dana pišao u čajnik. Sistem staţiranja bio je vrlo koristan i za Pukovniju i za bolnice. Dečki su stjecali iskustvo, a traumatološki su odjeli dobivali po par spremnih ruku. Neki je Pat staţirao u općoj bolnici u Birminghamu. Neprestano su navirali pijanci kojima su iz čela još virile krhotine boca, kao i čopori mladih klipana koji su se tukli i koji su smatrali da su bogzna kako tvrdi jer su bili izrezanih lica. Osoblje se svojski trudilo da im pomogne, ali su dečki bili pijani i silno razmetljivi, nasrtljivi prema bolničarkama, koje su naguravali. Bolničarke je ovaj soj ljudi oduvijek napadao. One su pak nastojale obavljati svoj posao i njegovati pacijente, a dečki su postajali sve blesaviji i spremniji da ih premlate. Pat je nakon višegodišnjeg izbivanja bio na dopunskoj obuci. Silno ga je ţivciralo gledati koja sve maltretiranja te djevojke moraju podnositi. Nije, međutim, mogao bogzna što učiniti, jer se od naših dečki zahtijevalo da budu što neupadljiviji. Jedne je noći, međutim, jedna od bolničarki vrišteći izjurila iz pregratka uz postelju. Pat je zašao iza zastora da vidi što se zbiva. Tip je smjesta nasrnuo i počeo ga bosti prstom. – Da, tako treba – hrakao je – dajte me već jednom, k vragu, sredite! Pat ga je na trenutak pogledao pa rekao: – Pa da, u redu, ako baš ţeliš.

Udario ga je glavom i srušio na pod. Momak je briznuo u plač i rekao: – Što je ovo? – Kao da je svemu kriv Pat. Zatim je počeo zvati policiju. Na odjelu su se pukim slučajem zatekla dva policajca koji su netom doveli nekog pijanca. Gurnuli su glave iza zastora, smjesta skopčali što se dogodilo pa rekli: – Ţao nam je, gospodine, nismo ništa vidjeli. Kompić dečka kojega je boljelo čelo leţao je teško ozlijeđen vani na kolicima. Pata i jednu bolničarku poslali su da ga stave u dizalo i odvezu gore na operaciju. Leţeći na nosilima, dečko je silno kinjio bolničarku, nazivajući je ţenturačom i vičući da su svi drugi drkadţije. Pat je stoga lijepo zaustavio lift i rekao: – Slušaj, sunce, da ti reknem što te čeka. Na samrti si. Ne dovezemo li te tamo gore, sasvim sigurno ćeš odapeti. Lift stoji. Ako ne zaveţeš gubicu, ostavit ću te ovdje. Dakle, mogu li drţati da smo postigli detantei Pripadnici Pukovnije smatraju ţivot dragocjenim kao i svi ostali ljudi. Tijekom jedne operacije, jedna je ekipa bila na terenu na nekom zadatku. Nakon vatrenog okršaja zastali su i čistili teren, kadli su nabasali na jednog mladog pripadnika protivničke strane. Bio je ranjen u noge i u vrlo lošem stanju. Umjesto da produţe, zaustavili su se, upotrijebili vlastitu medicinsku opremu – koja im je mogla zatrebati sutradan – da mu stabiliziraju stanje i ukrcali ga na svoje vozilo. Zatim su izišli iz zone okršaja i odvezli se do uzletišta na koje se moţe spustiti helikopter i evakuirali ga. Jedan momak, zvao se Billy, promatrao je jedne subote u Herefordu nogometnu utakmicu, kadli je jedan od igrača progutao vlastiti jezik. Billy je vidio što se događa, izjurio na igralište i učinio ono najnuţnije za spas igračeva ţivota. Zatim je vrlo ţurno utekao da ne bi na sebe svraćao pozornost. Kasnije mu je bilo jako krivo što je propustio utakmicu. Otkrio sam da su ljudi neobično paţljivi u pogledu očuvanja ţivota i tijela, moţda i zato što bolje razumiju opasnost. Ĉudom sam se čudio da uz ovako briţne očeve klinci nekih momaka iz Pukovnije mogu uopće nekamo ići. S druge pak strane, moţda su momci bolje od drugih ljudi uviđali opasnosti jer su vidjeli i posljedice. Kada nekoga automobil udari brzinom od 50 km/h, taj odleti u zrak, tijelo mu se smrska; sva je prilika da je tata vidio nešto takvo te da je zato svjesniji opasnosti koje nosi svakodnevica. a ne samo onih koje su u vezi s vojskom.

Tek što se odnekud vratim, činilo se da se odmah spremam nekamo otići. Debbie i ja smo praktički ţivjeli odvojenim ţivotima. Kazala mi je: – Što mi to, zapravo, radimo od naših ţivota? Ĉak i kad se vratiš, smjesta se izgubiš u grad. Rekao sam: – Sve će biti u redu. Ovo je samo trenutno. Slušaj, uskoro ću otići na tri mjeseca, a kad se vratim, sredit ćemo se. – Ljudi iz Odjela za odnose nisu me mogli naučiti ničemu o ţivotu u braku. Tromjesečni put u Oman bio je rezultat nastojanja čitavog eskadrona da se uvjeţba ratovanje u pustinjskim uvjetima. Bio sam istinski uzbuđen; čvrste su bile veze Pukovnije s tim područjem, a kako je veći dio eskadrona već bio na Bliskom istoku, osjećao sam da ćemo, kad ovaj put bude iza nas, govoriti u najmanju ruku istim jezikom. Pukovnija je osnovana u pustinji u Drugom svjetskom ratu, a u Omanu je djelovala godinama. Temeljna se pravila nisu promijenila: kretanje vozilima, orijentiranje, primjena posebne taktike i terenskih vozila namijenjenih toj vrsti zemljišta. Išlo se na svakovrsnu upotrebu raspoloţivog oruţja do njegovih maksimalnih mogućnosti, noćne operacije, taktička kretanja po danu. Zamisao ovog eskadronskog putovanja glasila je: dođe li ikad ponovno do sukoba u ovom dijelu svijeta, novi će članovi Pukovnije – takvi kao što sam ja – imati barem neka osnovna znanja, pa neće posrtati u novom okolišu. Na početku smo svi bili silno razočarani. Bili smo pod šatorima u logoru usred pustinje, zaštićeni ogradama i svim mogućim kompliciranim zaštitnim uređajima. Nismo smjeli izlaziti iz logora. U prva tri dana najzanimljivije je bilo kad bi jutrom Mrvica sjeo u svojoj vreći za spavanje i proderao se: – Dosadno mi je! Odtumarali bismo do kuhinjskog šatora, gdje bi neki domoroci pripremali pite i kruh bez kvasca. Zatim bismo bazali okolo, zijevali i dosađivali se. Već trećeg dana na to smo svoje stanje neizravno upozorili i vrhovništvo. Neki su dečki stavili ploču s natpisom ´Tunel za bijeg 8. čete´ i s parom istaknutih, naopačke okrenutih, cipela. Drugi su pak ispunili zahtjevnicu da im se izda konj – gimnastička sprava – no koji, kako su naveli, mora biti drven i dovoljno prostran da se na njega smjeste barem tri čovjeka. Brdska je četa na ulazu postavila oznaku ´Stalag 13´ te satima stajala, krajnje čeznutljivo piljeći prema zapadu.

Bilo je toplo, ali je Gibbo – momak koji se borio u omanskom ratu i koji je na Bliskom istoku proveo toliko godina da bi već lako mogao dobiti arapsku putovnicu – jutrom šetao u jakni podstavljenoj perjem, neprestano trubeći o hladnoći. Nalazili smo se u prekrasnoj pustinjskoj ravnici, na obzoru koje su se ocrtavale strme planine. Jedne noći, sjedeći na komodi, pogledao sam zvijezde. Na nebu nije bilo ni oblačka, a crno je nebo bilo prepuno treperavih svjetala. Bilo je doista čarobno. Napokon je postalo ţivahnije. Dţon je pribavio huey pa smo se tri— četiri dana po savršenom plavom nebu zabavljali padobranskim skokovima. Bilo mi je to prvi put da iskačem iz helikoptera; umjesto zaglušnog, oštrog zračnog udara, karakterističnog za skok iz zrakoplova, ovdje se, osim zviţduka vjetra u ušima, javljao samo neobičan osjećaj ubrzanja i tišine. Počeli smo tutnjati u novim stodeseticama (land roverima duge osnove kotača), naoruţani 50–milimetarskim mitraljezima koji su zamjenjivali stare ´ruţičaste pantere´. Bio sam u minobacačkoj posluzi. Nosh je bio broj 1, onaj koji namješta nišanske sprave, Steve je bio broj 2, punilac, a ja broj 3 – u biti onaj koji razvrstava streljivo i prstima čepi uši. Colin je bio KMV (kontrolor minobacačke vatre). Otišli smo na vjeţbalište udaljeno nekoliko kilometara, naoruţani s više streljiva no što ga poneki bataljun dobije u deset godina – imali smo stotine i stotine projektila. Moja predodţba o Pukovniji i eskadronu još je bila krasna i kitnjasta, no sada su do mene počela dopirati raznorazna govorkanja. Najvaţnije je bilo ono o četnom glavonji i o nekakvom ´zelju´. Nije mi trebalo dugo da otkrijem kako ovo ´zelje´ znači novac, a da rulja mrmlja zbog eskadronske love. Ĉetni je stalno i posvuda dosuđivao dobrovoljne priloge (tj. kazne) zbog uvećanja eskadronske love. Imali smo generatorski hladnjak pun osjeţavajućih pića; kad god bi tko uzeo piće, zapisao bi svoj broj, da bi mu na kraju tjedna bio ispostavljen račun. Otkrili smo da nam je četni uvećao cijene 200 puta. Ĉetvorica KMV– a dovezla su se s nama kamionom. Sa svojim su se Martinijevim suncobranima, prijenosnim hladnjacima i brdom hrane razbaškarili među minobacačima i silnom municijom. Naučili smo kako ćemo s velikom preciznošću pokriti čitavo područje, koordinirajući rasprskavaj uće svijetleće projektile tako da noću kontrolori minobacačke vatre mogu vidjeti što se događa. Za to je bila potrebna velika koordinacija; upaljače je trebalo ugoditi tako da dok jedan

projektil leti iz cijevi, drugi eksplodira. Nakon dva tjedna bili smo velemajstori minobacaštva. Dţon je najavio petodnevnu vjeţbu eskadrona sa stodeseticama i minobacačima na kojoj će se uvjeţbavati bojno ispaljivanje u uvjetima ´pribliţavanja neprijatelja´. Transportna se četa odvezla naprijed sa svojim stodeseticama i motociklima, taktički svladavajući teren. Procedura je u biti bila ista kao i kad pješadijska četa puca i manevrira, samo što ovdje nije bilo pucanja. Nekoliko se vozila uspelo na uzvisinu i zauzelo poloţaj s kojeg bi mogli topovima štititi sljedeću fazu kretanja u nizini. Sve je ovo usklađivao zapovjednik eskadrona. Ušli smo u predio u kojem nas se nije moglo vidjeti, predio s mnogo zona na koje se ne moţe gađati. Eskadron je odaslao nekoliko izvidničkih grupa na motociklima i čekao. Motociklisti su uokolo istraţivali staze, nastojeći otkriti moguće točke napada – i neprijatelja. Iz vozila su uputili pješačke patrole na uzvisinu. Nastojalo se zagospodariti terenom. Iza zapovjednika eskadrona nalazile su se minobacačke posluge: dok se sve ovo odvijalo, mi smo mirno sjedili otraga u kamionu i pijuckali čaj, a Nosh je kopao nos. KMV–i su bili negdje sprijeda s čelnim dijelovima čete; čim dođe do bilo kakvog napada, počet će traţiti minobacačku podršku i mi ćemo smjesta prijeći u akciju. Napredujući, oni su radili vlastite taktičke procjene i označavali istaknute orijentire. Dijelovi prethodnice naletjeli su na neprijatelja. Ĉuo sam pucnjavu, a onda je preko radija javljeno: – Kontakt, kontakt, prekidam. Ĉim smo to čuli, poskakali smo iz vozila i počeli na brzinu namještati bacače. Znali smo smjer napredovanja, znali smo gdje je vojska. Uperili smo oruţje otprilike u tom smjeru, čekajući precizne koordinate. Zadatak nam je bio da maksimalnom paljbom ospemo po neprijatelju, da suzbijemo njegovu vatru, onemogućimo mu kretanje te pobijemo što više neprijateljskih vojnika. Tako će onda, kad ostale naše snage izbiju na taj poloţaj, biti malo onih koji će im pruţiti otpor. Vozila su manevrirala, nastojeći zauzeti poloţaj u kojem će se njihove teške strojnice usmjeriti prema neprijateljskim poloţajima. Nisu svi bili angaţirani u vatrenom okršaju; neki su povučeni u pričuvu, za slučaj da počnemo gubiti ljude na bojištu. Zapovjednik čete izdavao je naredbe preko radija, kazujući raznim postrojbama što od njih očekuje. Od Juriša Lake brigade osnovna se načela nisu bila promijenila.

Dok je vatreni okršaj tekao svojim tokom, ljudi su se pod zaštitom naše vatre i samoga terena premještali na poloţaje bliţe neprijatelju. Neki su pokreti bili pješadijski, neki u kombinaciji pješaštva i motorizacije – sve je ovisilo o terenu. Ma što se zbivalo, mi smo morali raditi svoje. Minobacači djeluju na principu nagiba cijevi i količine energije u eksplozivnom punjenju minobacačkog projektila. Postoji sedam prstenova dopunskog pogonskog punjenja. Ako KMV naredi ´Punjenje 3´, to znači da treba staviti tri vrećice dopunskog punjenja, čime se, uz odgovarajući dopunski kut cijevi, postiţe ţeljeni domet. Što će biti s projektilom na onoj drugoj strani, ovisi o njegovu upaljaču – moţe eksplodirati u zraku, moţe eksplodirati usporeno, trenutačno ili kao dimna bomba. KMV je izvijestio da se vojnici nalaze u zgradama: to je značilo da u projektile treba staviti upaljače za usporeno djelovanje. Projektili će tako pasti u zgradu i tek potom eksplodirati: tlo će se potresti, a njihovi obrambeni objekti srušiti, izbacujući ih pritom iz borbe, nadajmo se. Pogledavši na uzvisinu, vidio sam da zapovjednik eskadrona raspoređuje ljude na poloţaje, No od njihova napada ne bi bilo nikakve koristi sve dok se ne izvojuje pobjeda u vatrenom okršaju i dok protivnička paljba posve ne prestane – što je pak naša briga. Vojnici koji će izvesti napad zaposjeli su krajnji jurišni poloţaj. Paljba za neutraliziranje neprijatelja promijenit će se, što će reći da će se pucnjava nastaviti, ali će se sada pomicati, tako da se naši momci koji napreduju prema meti neće naći pod našom vatrom. Sve će ovo koordinirati zapovjednik eskadrona, koji će ili sam, osobno, promatrati situaciju ili će mu informacije o stanju stizati preko radija. Mi nismo mogli vidjeti baš ništa i pucat ćemo isključivo po naredbi. Nosh i Steve namještali su minobacač i čekali naputke o smjeru i elevaciji. KMV, koji je radio s malim ručnim kompjuterom, viknuo je: – Izravna akcija! Smjer 164! Nosh je kriknuo: – Smjer 164! Broj Dva je potvrdio: – Smjer 164! KMV je viknuo: – Elevacija 1 228! Nosh: – Elevacija 1 228! Uz minobacač se čulo: – Elevacija 1 228! Ĉim su na nišanskoj spravi namještene koordinate, Nosh je viknuo: – Broj Jedan, spreman! Zatim smo čuli: – Broj Dva spreman!

Bile su to standardne naredbe i postupci, premda nešto malo drukčije nego u ostaloj vojsci. Iščekivao sam naredbu o punjenju. Dva projektila, punjenje 3! Spremni! Viknuo sam: – Dva projektila, punjenje tri! Pripremio sam streljivo, Steve ga je preuzeo i čekao zapovijed da ga ubaci u cijev. Sve je kod naše cijevi išlo nevjerojatno glatko. Imali smo elevaciju i koordinate, imali smo streljivo. Bili smo posve spremni. – Broj Jedan, pali! Ubacili smo dva projektila u cijev da ´ukopamo´ oruđe. Kad minobacač opali, počne se ukapati u zemlju. U ovoj smo fazi ispaljivanja svi stali na postolje, kako bi se taj postupak odvijao što bolje. Ako se, naime, podloga ne uglavi propisno, minobacač poskakuje, a streljivo se rasipa mimo mete. Kad se postolje jednom ukopa, projektili će pogađati cilj. Dobili smo novu naredbu za paljbu i ispunili je. Zatim smo spazili da kontrolor minobacačke vatre trči i viče. Rekao sam: – Koji mu je kurac? Nosh je rekao: – Tko ga jebe, hajdmo za njim! Pojma nisam imao što se zbiva, ali ako on trči, trčat ću i ja. A onda sam shvatio: mora da on bjeţi od minobacačke linije. Pogledao sam u zrak i vidio kako minobacački projektil leti ravno uvis i nestaje s vidika – po svemu sudeći, isto će se tako ravno i spustiti. Svi su dali petama vjetra. Vidio sam glavešine eskadrona na uzvisini. I oni su bjeţali. Motocikli su se tutnjeći udaljavali. Nitko nije znao što je posrijedi, ali svi su znali da je neka frka. Kad je frkovito glede bojevog streljiva, hvataš crtu. Još smo trčali kad su projektili tresnuli stotinjak metara iza nas. Eksplodirali su, no nitko nije nastradao. KMV je osuđen na neugodan dobrovoljni prilog – što je četnom bilo jako drago jer je ´zelja´ bilo više – i na još neugodnije naše podjebavanje do kraja putovanja. Izveli smo i nekoliko skokova. Sada sam se već stvarno počeo uklapati u sladoledarsku jedinicu, pa sam odmah nakon prizemljenja svlačio padobranski kombinezon, uskakivao u kratke hlače i s čipsom u ruci šetkao iščekujući sljedeće iskakanje. A onda smo morali početi i s ozbiljnijim poslom. Jednoga smo jutra sjedili na nekoj pustinjskoj pisti i čekali da sleti avion iz Muscata.

Kraj je bio posve drukčiji od našega logora – blage, valovite dine, vrlo ugodne i pahuljičaste pri doskoku. Po vrhovima breţuljaka dizale su se tvrđavice i promatračnice, a sela su bila kao iz doba kriţarskih ratova. Svuda oko mene sama povijest. E pa ovo je ţivot, pomislio sam, za ovim sam teţio svih ovih godina. Dţon je rekao: – Pripremit ćemo sveţanj. Večeras ţelimo izvesti noćno iskakanje čitave postrojbe s visine od dvadeset i pet tisuća stopa. Sjedili smo pri straţnjim vratima. Bilo je šest sati, sunce je zalazilo. – Sa sveţnjem će Steve, Andy i Mat. Fino. Bit će mi to prvi skok sa sveţnjem uopće; skakao sam u pratnji, ali nikad s njime. Na sveţnju, postavljenu na niska kolica, bili smo trojica. Ĉim se upali zeleno svjetlo, svi će se tijesno nagomilati jedan povrh drugoga. Kontejner će izletjeti časak prije ekipe. Sjedili smo sučelice konzolama s kisikom, pod punom opremom, s naprtnjačama između nogu, spremni da ih pri iskakanju prikopčamo za straţnjice. Zrakoplov je uzletio i, kruţeći iznad zone izbacivanja, hvatao visinu. Pogledao sam visinomjer na ruci – 20 000 stopa. Dobili smo zapovijed da prikopčamo opremu. Gurnuo sam naprtnjaču otraga i kvačicama je pričvrstio za uprtače. Sada smo čekali zapovijed da pođemo prema straţnjem ulazu. Kad bude vrijeme za skok, otkopčat ćemo se s glavnog dovoda kisika i prijeći na svoje boce. Sve su se zapovijedi sada davale svjetlosnim znacima; nije se moglo govoriti jer smo svi bili pod kisikom. Gledao sam kako se silazna rampa počinje spuštati. Na zapovijed smo krenuli prema izlazu u koloni po jedan. Teško smo hodali, s noge na nogu, opterećeni padobranom, uređajem za kisik i naprtnjačom – što je sve skupa teţilo više od sedamdeset kila. Bio sam na lijevoj strani sveţnja. Steve je bio s druge stgrane, a Mat iza tovara. Kolica smo gurali prema straţnjem otvoru: petnaestak centimetara od njegova ruba nalazili su se graničnici koji su osiguravali teret da se ne prevali preko ruba. Stali smo kraj njih. drţeći ih uzdignute. Ostatak postrojbe uputio se na sam otvor. Oni prvi već su noţnim prstima prešli rub: nagomilali smo se jedan na drugoga jer smo svi morali iskočiti istodobno. S nama su bila tri momka iz eskadrona A, koji su obavili neku svoju zadaću na Bliskom istoku, čuli da ćemo skakati, pa nam se pridruţili, odustavši od odmora.

Steve se prignuo, spreman da gurne kontejner. Ĉekali smo upozorenje da smo u zadnje dvije minute, što će nam biti znak da nas čeka samo iskakanje. Iznenada je glavonja za istovar podigao dva prsta. Svatko je potom gurnuo svoga susjeda, pokazavši mu dva prsta. Potapšao sam Stevea i on je kimnuo glavom. Istovaritelj je drţao konopac koji je zadrţavao graničnike, spreman da ga povuče kad kucne čas za izbacivanje sveţnja. Svi na otvoru napeto su gledali crvene svjetiljke na objema stranama. Ĉim one pozelene, svi će kriknuti: ´Priprema, pozor, sad!´ Kriknuti se mora što je moguće glasnije da bi se nadvladala buka zrakoplova, vjetra i maska za kisik. Letjelica je počela obavljati ispravke, pa smo zateturali. Morali smo se pridrţati da ostanemo na nogama. Istovaritelj je napravio znak kao da reţe vrat te prstom zaokruţio po zraku, što je značilo da su na krivom kursu, pa će zaokrenuti i pokušati iznova. Lupnuo sam Stevea i pokazao mu znak rezanja vrata; kimnuo je. Zatim je oborio glavu, a to sam učinio i ja. Prikupljali smo snagu: znali smo da će zrakoplov morati izvesti nekoliko oštrih zaokreta. Zahvatio nas je vjetar i bilo je hladno. S vremena na vrijeme viđao sam svjetla udaljenih gradova. Steve se kacigom oslonio na sveţanj; svi su bili umorni zbog silne opreme koju smo imali na sebi. Posebno je teško bilo odrţavati ravnoteţu, pridrţavajući se jedan za drugoga, dok je avion mijenjao poloţaj. Zatim je opet dan znak za zadnje dvije minute, i svi su se sredili, spremajući se za skok. Potapšao sam Stevea, ali nije reagirao. Prodrmao sam ga, no ništa se nije dogodilo. Nisam shvatio što se događa – a onda sam pomislio: sranje! Sunuo sam preko sveţnja, zgrabio njegovu bocu s kisikom i provjerio instrumente rezervoara. Bili su na crvenom. Ščepao sam istovaritelja, zdrmao ga i počeo mu pokazivati instrumente na svojoj boci, upirući prstom na Stevea. Rekao je nešto preko internih veza i avion se smjesta počeo spuštati. Rampa se podizala. Dečki su se počeli ogledavati i za nekoliko trenutaka svima je bilo jasno što se zbiva. Dojurio je dočasnik zaduţen za kisik i ţurno stao vući Stevea do glavne konzole. Steve je leţao na podu, udišući zadnje atome kisika. Dočasnik je iz Steveova rezervoara istrgnuo cijev i utisnuo je u konzolu. Grozno se usplahirio – oči su mu

bile poput bazena za zlatne ribice: za boce s kisikom on je bio odgovoran. Zrakoplov se spustio na manje od 12 000 stopa. Izišli smo iz opasne zone. Od skakanja se odustalo, no zrakoplov se po mraku nije mogao spustiti na pomoćno uzletište na koje smo trebali doskočiti, pa smo morali odletjeti u Muscat i odsjesti u elegantnom hotelu, što je bilo pikantno. Hotel je imao prekrasan restoran, u kojem su u dvorani rasle palme, klavirista koji je preludirao u jednom kutu i divne, krute stolnjake. Na večere se išlo u svečanim odijelima i večernjim haljinama. A uto ulazi zračnodesantna postrojba u padobranskim kombinezonima, znojna i čupava, jer je cijelu noć provela pod kacigama. Jeli smo u mračnom raspoloţenju, sve dok Mat nije rekao: – Ma ne zabrinjavajte se, Steveu ovo neće naškoditi; njemu je mozak već otprije oštećen. Ustanovljeno je da je Steve dobio neispravnu bocu. Jasno je da su ga sljedećeg dana zezali i da su ga proglasili najvećim pizdekom jer je pokušao izbjeći skakanje. Očarali su me lokalni običaji i pitao sam se da li ono što mislim da gledam doista odgovara stvarnosti. Mogli su oni piti Coca Colu, ţvakati gumu za ţvakanje Wrigley´s i voziti klimatizirane land rovere, no njihov način razmišljanja bio je posve drukčiji. Sjedili smo i pili čaj s tim ljudima. Od svih grupacija britanske vojske koje sam upoznao, u Pukovniji je bilo najmanje rasizma, nedvojbeno zbog toga što su njezini pripadnici potjecali iz svih mogućih društvenih, vjerskih, klasnih i nacionalnih sredina. Nitko nikad nije omalovaţavao domorodačko stanovništvo. Kako bismo se, uostalom, i mogli natezati s lokalnom gerilom da smo o tim ljudima razmišljali kao o gorštačkim budalama? U devedeset posto slučajeva, njihove su kulture bile bolje utvrđene od naše i oni bi bili vjerniji svojim iskonima nego mi svojima. U usporedbi s mnogima od onih ljudi koje zapadnjaci smatraju natraţnim, prljavim Trećim svijetom, mi smo obično smeće. Svojupepsi i levi´s kulturu uspoređujemo s njihovom, koja moţe biti i starija i mudrija od naše. Barem kad je riječ o očuvanju vjere, nisu tako savitljivi kao mi, koji smo poput Access kartice. Omanci priređuju gozbe – zovu ih hafla – na koje dopremaju koze koje zatim pripremaju na vatri. To je uvijek veličanstven skup. U svojim land roverima dovezu se u nekakvo bespuće, prostru sagove i zapale

vatru. Katkad dotegle i malu cisternu s vodom. U svemu tome ima mnogo obrednoga. Prije no što će je, u skladu s islamom, ubiti, prema ţivotinji se odnose sa silnim poštovanjem. Istinski sam uţivao sjediti s njima i njupati. Kod njih nema zapadnjačke etikete; svatko jednostavno sjedne, pojede, a onda ustane i udalji se. Kad si jednom završio, završio si. Jednoga smo dana između sebe skupili lovu da kupimo neko meso. Svatko je dao po tri riala i dečki su otišli na trţnicu. Predvečer smo sjedili na ćilimima i loţili vatru, kadli smo začuli poznato brektanje toyotina poluteretnjaka. koji je trenutak zatim izronio iz oblaka prašine. U njegovu straţnjem dijelu leţala je naša večera – mlada deva, vrlo nesretna izgleda. Pomno se pridrţavajući rituala, rasjekli smo meso. Jedan smo dio objesili da se suši na suncu kako bismo dobili sušeno devino meso, a ostalo se ubrzo našlo u loncu. Za jedan sat skuhao se tako riţoto s devinim mesom. Sjedeći pod zvijezdama na desetak spojenih čilima, stotinjak se nas prepustilo blagovanju; svatko je dobio pun tanjur, pa smo uza nj dugo u noć sjedili i trabunjali. Kao i svi domoroci širom svijeta, i Omanci su nam ţeljeli pokazati nešto od svoje kulture; ţeljeli su da spoznamo kako u onome što rade ima bar djelić profinjenosti. Mogla se učiniti priprostom, ali nije bila takva. Na rang umijeća podigli su način izaţimanja riţe i odabiranja najboljih komada mesa. U nekim drevnim selima na jugu priređivali su svoju posebnu kulinarsku poslasticu – kobasicu u kozjem crijevu. Meso se pripremalo na vrlo zanimljiv način, koji se, ukratko, svodio na sljedeće: starice bi usta natrpale kozjim mesom, pa ga ţvakale sve dok nije omekšalo i postalo ljepljivo, a onda bi ga ispljunule u kozja crijeva. Crijeva bi zatim podvezale. kao što i u nas podvezuju kobasice, a onda ih skuhale. Kad su me ponudili tim specijalitetom, poţalio sam što sam vidio kako ga te bake spremaju. Ipak, morao sam ga prihvatiti; nije bilo načina da ga odbijem. Pri kraju misije četni je od svih nas zgrnuo pravo bogatstvo i sad je nastupio trenutak da ga potrošimo. – Priredit ćemo veliku roštiljadu u klubu na plaţi u Muscatu – obznanio je. Pozvali smo ragbi klub stranaca stalno nastanjenih u Muscatu da odigra s nama utakmicu, pa smo se zadnjih nekoliko dana svi preselili u Muscat. Utakmicu smo dobili i u sumrak se nacrtali u klubu na plaţi.

Hladnjaci su bili puni piva, a ţarilo se i petšest velikih roštilja. Svi su bili za to da spiskamo sve ´zelje´ koje nam je bilo oduzeto. Ĉuli smo nekoliko lokalnih pričica. Dolje, u Seebu, nalazila se vojna baza u kojoj je kao skladištar radio jedan stari Arapin koji je ostao bez jednoga oka i noge. Povukao se iz vojske, ali je još – tek zanimacije radi – vodio skladište pokrivača. Logor je bio prepun mladih novaka, koji bi svakog vikenda smotali svoje deke pa se autostopom prebacivali u brda nedaleko od Niswe, odakle su i potjecali. Jednoga je dana skladištar jednom mladcu ponudio da će ga prevesti. Nakon nekoliko sati regrut je doteturao natrag u logor i izjavio da ga je stari silovao. Toga je dana na duţnosti bio britanski zapovjednik čete. Pozvao je dečka, saslušao njegovu priču, a onda od starog čuo njegovu verziju događaja. Potom je pozvao obojicu i izrekao kaznu. Skladištar je poslan u vojni zatvor na izdrţavanje višegodišnje kazne. Zatim se časnik okrenuo mladcu i rekao: – Pogledaj u kakvu je stanju čovjek koji te napao. Star je, nikakav, nema jednog oka i jedne noge, a ti si mlad. snaţan čovjek. Ti se zapravo i nisi previše otimao. – I onda je i njega kaznio sa šest tjedana zatvora. Pri kraju večeri četni se ponovno ustrčao. – Malo lakše s pićem! Ponijet ćemo nešto od ovoga natrag u Ujedinjeno Kraljevstvo. Odgovoreno mu je: – Odjebi! Popit ćemo sve. Stvari su počele izmicati kontroli. Civilna je ragbi momčad zapodjela tučnjavu s našom, pa je po svoj plaţi nastalo šaketanje. Uto su stigle bolničarke. Poziv smo bili uputili svim europskim bolničarkama koje su radile u gradu: kad su se stale spuštati stubama prema klubu, nastala je dernjava: – Tornjajte se! – Zgraţajući se, pokupile su se, kao što bi svatko učinio. Ĉetni je zatvorio roštiljarnice i barove, a onda smo svi pozaspali na ţalu. Ujutro se Mrvica probudio na pijesku rekavši: – Dosadno mi je. Eskadron se okupio i četni je rekao: – Ovo je bilo zadnji put da četa na odlasku priređuje nekakvu zabavu. Sve se razularilo. Neki stariji ljudi digli su se i rekli: – A što si ti, do vraga, očekivao? Gulio si nam koţu dobrovoljnim prilozima, gulio nas na piću kako bi se reklo da je sve to za veselicu, a kad je do nje došlo, trčao si okolo i nastojao zaustaviti uţivanciju.

Vratili smo se u Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje su nam rekli da smo preko vikenda slobodno, ali da se u utorak ujutro trebamo pojaviti u Spomensobi eskadrona jer nam se ţeli obratiti zapovjednik. Mislili smo da će nam reći: – Dobro obavljen posao, dečki, bio je to uspješan put. U prostoriju je ušao pukovnik u pratnji četnog i zapovjednika čete. – Imam ovdje pismo koje vam ţelim pročitati – rekao je. Pročitao ga je. Došlo je s ministarske razine, a u njemu su bile prituţbe na naše bučno i neobuzdano ponašanje u klubu u Muscatu. Mora da je te noći među naseljenicima u Omanu bilo ljudi s vrlo jakim vezama. Kad je završio, okrenuo se četnom i rekao mu: – Dobro, ti si otpušten. Okrenuo se potom zapovjedniku čete i kazao: – Jedini razlog što ti ostaješ jest to što te nemam kime zamijeniti. Zatim se okrenuo prema nama i rekao: – Razmatra se raspuštanje čete B. Ako se to dogodi, svi ste nagrabusili. – Nakon toga je izišao. Jebi ga, pomislio sam, ovdje sam tek dvanaest mjeseci, a već me izbacuju. Otišao sam kući i sve ispričao Debbie. Sada smo već imali stan; lijepo ga je bila uredila. Dobila je posao u Herefordu i uţivala u povratku u Ujedinjeno Kraljevstvo. Ja sam se, međutim, i dalje bavio upropaštavanjem braka. Nisam mogao vidjeti dalje od svoga sebičnog nosa; najvaţnije mi je bilo ustanoviti kad neoţenjeni dečki izlaze na provod u grad. Imao sam sve što se moţe poţeljeti – Pukovniju i partnericu s kojom ću dijeliti sve dobro što proizlazi iz moga posla – a sve sam uništavao. – Skandalozno – rekao sam joj, opisujući zapovjednikov postupak. – Sve bi moglo prestati. – Da, zanimljivo – kazala je, udaljena od mene kilometrima. – Moram sada na posao. Gledajući je kako se odvozi, sinulo mi je da ona ima vlastiti ţivot. Moţda joj ga svojim povratkom kvarim. No nije bilo vremena za bavljenje takvim mislima niti za pokušaje da se što popravi: trebalo je okrenuti nekoliko telefonskih brojeva, organizirati provod u gradu. Otišli smo preko vikenda k njezinoj sestri; smjestili smo se u gostinjskoj sobi. Stan se nalazio iznad voćarne koju je drţala njezina mati, a da bismo u nju ušli, morali smo proći kroz dućan i dva niza stuba. Noću su se vrata zaključavala, a ključevi su bili kod Debbieine sestre. Cijele me subote tištio snaţan osjećaj neugode, osjećaj da nešto

nije kako bi trebalo biti. Nisam mogao odrediti što bi to bilo, ali sam te noći dok smo se spremali na spavanje, čuvši kako njezina sestra zaključava vrata, pomislio: to je zato što sam zaključan. Nisam ţelio da ta vrata budu zaključana, a da ključ bude kod neke druge osobe. A onda sam se dosjetio: nisu u pitanju vrata nego ja. Ja sam u braku koji nema nikakve perspektive, i to zato što u njega nikad nisam ništa niti uloţioa ni sad ne ćutim neki poriv da ga potaknem. Ali, nastavim li ovako, samo ću joj i dalje trovati ţivot. Istog trenutka kad mi je ovo palo na um, rekao sam: – Debbie, moram ti nešto reći. Ja zapravo ne ţelim biti ovdje. Pogledala me sa svog toaletnog stolića i nasmiješila se: – Dobro, onda ćemo ujutro otići. Ne moţemo noćas. Prekasno je. – Ne, ne, ne shvaćaš. Ţelim otići. Ţelim sve napustiti. – Što? – Smiješak joj je iščeznuo s lica kad je shvatila što govorim. Zaplakala je. Osjetio sam se još većim govnom, ali sam pomislio: pa, ako se to mora obaviti, neka se obavi prije nego što dođu djeca. Ostavio sam je na licu mjesta. Pobacao sam u torbu nekoliko stvari, spustio se stubama do okna na prvom katu i iskočio. Nakon toga jedva da sam je jednom vidio. Preselio sam se u vojarnu i počeo štedjeti novac za depozit za kupnju kuće. Išlo je to teško, jer još nisam primao plaću pripadnika Specijalnih snaga. U vojarni nije ţivjelo mnogo ljudi; većina stanara bila je poput mene: ili su im obitelji bile negdje drugdje ili su pak bili novi pripadnici eskadrona koji su tragali za mjestom gdje će se nastaniti. Soba je bila malena, a moja oprema posvuda. Jedan mi je prijatelj dao čajnik; na prozorsku dasku stavio sam paketić vrećica s čajem i pola litre mlijeka – i moje je spremanje bilo gotovo. Vozio sam renault 5, bez tehničkog pregleda i ploče s instrumentima. Bio sam je jednoga dana izvadio da sredim struju i više nikad nisam našao vremena da je vratim na njezino mjesto. Potkraj 1985. doznao sam da ću na put. U neku ruku bilo je to korisno. Značilo je da ću se odmaknuti od ove neugodne situacije, pa će, kako sam nezrelo razmišljao, i ta neugodna situacija nestati. S druge pak strane, mjesto na koje idem bilo mi je silno mrsko. Prema onom što sam čuo, bilo je to samo dno. Belize je, rečeno nam je na sastanku, nekoć bio kolonija Britanski Honduras, a smjestio se na karipskoj obali Srednje Amerike. Velik poput VValesa, imao je 172 000 stanovnika – uglavnom crnaca koji govore engleski – no sve se više povećavao broj izbjeglica sa španjolskog

govornog područja koji su stizali iz El Salvadora. U osamnaestom stoljeću Britanci s Jamajke počeli su sjeći plemenito drvo na kontinentu. Godine 1840. teritorij je postao kolonija. Gvatemala je pak tvrdila da je ovaj teritorij naslijedila od Španjolske, ali je unatoč tome 1859. potpisala ugovor s Britanijom, priznajući britanski suverenitet i slaţući se s granicama. Međutim, u jednom uglavku ugovora stajalo je da ugovorne stranke moraju izgraditi cestu kroz prašumu od Gvatemale do karipske obale. Cesta nikada nije izgrađena, pa je na temelju toga Gvatemala ustvrdila da je ugovor iz 1859. ništavan. Vlasti su čak u Ustav iz 1945. uvrstile članak prema kojem je Britanski Honduras zapravo dio Gvatemale, slično onom kako su se Argentinci postavili prema Falklandskom otočju. Šezdesetih godina, kad su ostale britanske kolonije u karipskom području krenule prema neovisnosti, Gvatemala je potaknula vatru. Godine 1963. koncentrirala je vojsku na granici, pa je Britanija poslala svoje vojnike da odbiju invaziju. Od tada su britanske trupe stalno ondje prisutne. Godine 1972. Gvatemala je opet na granici nagomilala vojsku, pa je Britanija ovaj put poslala Ark Royal i nekoliko tisuća ljudi. Godine 1975., nakon još jedne prijetnje, ovdje je raspoređena eskadrila harriera Kraljevskog ratnog zrakoplovstva. Konačno je, 1980. godine, Gvatemala odlučila priznati Belize, ali samo pod uvjetom da se izgradi ona slavna cesta. U Belizeu su izbile pobune; bilo je mrtvih. Sporazum nije potpisan i Gvatemala se vratila osporavanju svoga susjeda. Britanija je u Belizeu odonda drţala mali garnizon kao stalnu postrojbu za odvraćanje invazije, a mi ćemo onamo kao dio te sile. Karte su pokazivale prostrana područja gusto zbitih izohipsabrda, dakle – obojenih u zeleno – što će reći, prašume. Nikakvih pravih cesta nije bilo, samo rijetke staze. Kao što ću osobno otkriti, u gradovima je kanalizacija bila još uvijek otvorena, a mnogo mještana nije nam baš bilo osobito naklonjeno. Jednom momku u postrojbi prije nas u tučnjavi su odsjekli ruku. Britanska se prisutnost svodila otprilike na snagu pješačkog bataljuna sa svom ostalom podrškom – mlaţnjacima za izbacivanje padobranaca harrier, topništvom i ostalim. A dio svega toga bila je

jedinica koju su nazvali četom F, zapravo desetak dečki iz Pukovnije i SBS– a. Vrlo je brzo preimenovana u vod F, prema humorističnoj seriji o postrojbi američke konjice na Divljem zapadu, koju su činili sami nesposobni stari idioti. Došao sam u srpnju. Tu je već bilo ljudi koje sam poznavao – Probojno Zrno, Jock i Dţonnv Dva Ĉešlja, premda se Dva Ĉešlja uskoro trebao vratiti u Ujedinjeno Kraljevstvo. – Zamrzit ćeš ovo ovdje – tim mi je riječima poţelio dobrodošlicu. Imao je pravo. Svi do jednoga već pn prvom pogledu gnušali smo se garnizona. Sobe su nam bile u polukruţno postavljenim limenim barakama bez klimatskih uređaja, koji u Srednjoj Americi doista sluţe svrsi. Prva nam je stvar bila da odemo kupiti ventilatore, koji su potom neprekidno radili za sve vrijeme boravka u Belizeu. U sobama su se nalazila dva metalna ormara i dva kreveta, i to je bilo sve. Sobu sam dijelio s Probojnim Zrnom. Prve smo večeri legli na krevete bistreći svjetske probleme i razmišljajući o tome kako bismo se obogatili. Ĉuli smo kako vani neki ´Des Doom´ udara ´lice dana´ po boksačkoj vreći. Desove su ruke i prsa bili istetovirani: – Dok sam bio neoţenjen – rekao je – govorio bih: ´Ako ti se ne činim zanimljivim, uvijek me moţeš čitati.´ – Spremao se otići iz vojske. Nakon samo četiri godine Pukovnije odlučio se baviti nekim drugim stvarima. To se smatralo nelojalnim, pa su ga poslali u Belize, i to za sve vrijeme boravka eskadrona B u toj drţavi. Bio je zbog toga silno ogorčen i neurotičan, pa je stalno bio na vreći; uvijek je bilo mnogo onih s kojima je ´razgovarao´. Postojao je i jedan bazen, ali nama je na nj bio zabranjen pristup, i to zato što se jedne noći netko u njega posrao u znak prosvjeda zbog uredovnog vremena bazena, koje je pogodovalo obiteljima časnika, a ne ostalom garnizonu. Osim boksačke vreće, jedina sportska oprema sastojala se od nekoliko golemih konzervi od graha ispunjenih betonom, na koje su bile nabijene metalne šipke – svojevrsne improvizirane sprave za dizanje utega. Vod F bio je dio garnizona i svih sranja koja su uz to išla. Naša je baraka potpadala pod dočasničku menzu, no kako nismo imali činove kaplara ili niţe, nismo se njome mogli koristiti, premda se od nas svejedno očekivalo da uplaćujemo mjesečnu pristojbu koju je menza nametala. Ekipa se zbog toga razbila na dvije grupe: na one koji mogu i na

one koji ne mogu ići u menzu, a ja u Pukovniju nisam stupio da bih doţivljavao ovakva sranja. Mrvica je s nama boravio tri tjedna između dviju smjena. Kao Pukovnijski kaplar, mogao je odlaziti u dočasničku menzu, ali se odlučio s nama dijeliti ubogarski ţivot kuhinje – dok mu i to nisu zabranili. Na kraju smo samo nas četiri gubavca išli do kuhinje; naposljetku je to ispalo i najbolje, jer su se u kuhinji pripremala divna jela s currjjem po receptu Gurkha. Jedna od duţnosti voda F bila je da kao prva postrojba pođe u dţunglu u slučaju pada putničkog ili vojnog zrakoplova. Mi bismo kao sanitetska brigada sa svom opremom za hitne intervencije i medicinskim priborom punom parom u pumi hrlili na mjesto nesreće. Pruţivši prvu pomoć, uredili bismo bazu te pokušali pomoći ostalim helikopterima da slete, a pod ovim se moglo shvatiti sve – od presijecanja rupa za dizalicu do gradnje uzletišta propisanih dimenzija. Naš dolazak na mjesto nesreće ne bi nuţno morao biti izravan. Bilo nam se nadati da ćemo se spustiti na mjesto pada aviona, jer bi tlo sada moglo biti poravnano, no što ako je na tom mjestu još uvijek buktinja ili ako je riječ o laganoj letjelici? Zbog toga smo morali uvjeţbavati spuštanje po uţetu u prašumu i dopremanje sve nuţne opreme koja bi nam mogla zatrebati. Ĉetvorica od nas bila su u svako doba u stanju pripravnosti; ostali su na dvatri tjedna odlazili u ophodnju po prašumi. Boravak u logoru mrzio sam gotovo istom mjerom kojom sam volio hodati po dţungli. U logoru nije preostajalo ništa osim odlaska na trčanje, a zatim čekanje najuzbudljivijeg događaja dana – čaja i prepečenca u jedanaest sati. Osjećao sam se tako da sam se stalno pitao: što li sam to zgriješio da će me ovdje drţati pet mjeseci? Osjećali smo se kao izopćenici. Prije sam se znao pitati zbog čega ljudi poštopoto nastoje izbjeći da ih pošalju ovamo; sada sam doznao razlog. Jedno od malih olakšanja dosade bilo je uvjeţbavanje dolaska na mjesto katastrofe. Za tu smo svrhu trebali opreme kojom bi se napunila dva land rovera: kanisteri od dvadeset litara vode, medicinska oprema, generator, svjetiljke, hrana, šatori – sve što će nam trebati da dođemo ha odredište i počnemo zbrinjavati ljude – te, uz to, naše naprtnjače. U dane vjeţbe odvezli bismo se do pume, gdje bismo se sreli s pilotima. U ovo doba godine najviše se razgovaralo o posadama koje će deţurati za Boţić, jer su dečki kanili unajmiti auto i preko blagdana otići u Cancun.