Andy McNab-Izravna akcija

rekao je Rod. – Budu li se niz tu rijeku spuštali neki pizdeki, a mi se dotle guzili po logoru, nitko nas na njih neće upozoriti i onda ih ništa neće zaustaviti. Mogli bismo se naći u dreku. – Slaţem se – rekao je Tony. – Dakle, jedna će patrola tamo dolje postati grupa za presijecanje odstupa – pokazao je prstom Rod. – Zadatak će joj biti zaustavljanje svih eventualnih bjegunaca, preuzimanje kontrole nad sjevernim dijelom logora i promatranje rijeke. Procijenili smo kako će neprijatelj reagirati na napad. Imaju oruţje i neće im to biti prvi put što ga upotrebljavaju. To bi moglo rezultirati ţrtvama na našoj strani, pa smo se i za to morali pobrinuti. Imali smo patrolne sanitetske kutije, u kojima se za ovu vrstu zadataka nalazio uglavnom pribor za saniranje ozljeda i rana. Imali smo platformu za helikopter i valjalo je samo osigurati da stoţer eskadrona drţi helikopter u pripravnosti za svaki slučaj – s tim da pilot zasad ne zna ni kamo će ni zašto. Jedino što treba znati jest da njegova letjelica bude u stanju pripravnosti. Zatim smo trebali rezimirati sve zaključke do kojih smo došli i razmotriti sve opcije koje ostaju otvorene; bilo je to pitanje vaganja prednosti i mana te odabira najboljeg kursa. Iz toga je potom nastao plan, na temelju kojega će Rod izraditi naredbe. Postojat će četiri grupe: grupa za presijecanje odstupa pokraj rijeke, dvije jurišne grupe koje će zauzeti kuće i zaštitna grupa koja će pruţati zaštitu pri prilasku onim dvjema barakama te dominirati terenom bude li bjeţanja. Povrh toga, Gaz se bavio organizacijom u samoj isturenoj operativnoj bazi. On je u pripremi drţao helikoptere koji će dovesti jedinicu koja će spaliti logor, kao i novinare koji će to snimati. Prošlo je podne Dana Petog od otkrivanja logora. Rod je plan izloţio u obliku nekakvih naredbi koje će ophodnje moći razumjeti. Bilo je to prilično tegobno, jer je naš španjolski dostajao jedva za najosnovnije sporazumijevanje. Trebali smo ih uključiti što je moguće više, jer će u bliskoj budućnosti ovakve stvari izvoditi samostalno. Svi su se pod oruţjem i opremom okupili oko zemljanog modela. Neki su dečki pokazivali zanimanje, dok su neki pak izgledali umorno i ravnodušno. Terry je najbolje vladao španjolskim, pa je on govorio. – Otkrili smo logor – kazao je – i on izgleda ovako. Sutra ujutro svi ćemo poći odavde do zadnjeg zborišta. Odatle će moja grupa prijeći na drugu stranu logora i postati grupa za presijecanje uzmaka. Svi će ostali

ostati u zadnjem zborištu. Sljedećeg jutra tri će se grupe uputiti prema logoru. Andyjeva će grupa biti zaštitna, Rodova će napasti ovu zgradu, a Tonvjeva onu. Svaki zapovjednik ophodnje pokazat će vam što se od vas traţi. U logoru je osam naoruţanih ljudi. Upast ćemo rano ujutro dok spavaju. Neće biti nikakvih problema. Morate samo slušati što vam govore vaši zapovjednici. – Začas, kad završimo, ophodnje će se okupiti na svojim mjestima, pa će vam vaši zapovjednici reći što od vas očekuju. Ima li pitanja? Svi su odmahnuli glavama i razdijelili se po grupama. Nas smo se četvorica ponovno skupili da potvrdimo što će se raditi. Terrvjeva ekipa za presijecanje odstupa otići će na sjeverni kraj logora. Bit će na poloţajima s kojih će onemogućiti svakoga tko pokuša izjuriti iz logora prema čamcima, jedinom poznatom rutom povlačenja. Ne bi imalo smisla da idu na platformu; ondje nije bilo ničega, a i samo je mjesto okruţeno prašumom. – Ne bih bio za onesposobljavanje čamaca – rekao je Terrv – i to zbog faktora kompromitiranja u toku dana. – Otkrije li, naime, neki momak da je netko prčkao oko čamaca, ljudi u logoru postat će sumnjičavi i uzbunit će se. Drugi zadatak ove ekipe bio je upozoravanje na sve što bi dolazilo rijekom. Mogli bismo tako lijepo sjediti u zadnjem zborištu, spremni za napad u zoru, a da se prethodno šest čamaca punih narkogerile mirno ušulja u logor na pijanku. Kada bi nas dvadeset bodro nahrupilo, sučelili bismo se s osamdesetoricom branitelja. Ne bi baš bilo preporučljivo. Počinjala je kiša. Bilo je zabavno gledati ljude kako obavljaju svoje svakodnevne poslove dok im s nosova kapa kiša. Ekipa koja će presjeći uzmak nosit će na sebi uprtače i opremu o pojasu jer će djelovati neovisno. Odvojit će se od nas čim stignemo do zadnjeg zborišta, jer im treba više dnevnog svjetla da stignu do svoga poloţaja, raspreme se i obave izviđanje kako bi znali što gdje moraju raditi. Dok budu išli na poloţaj, mi ostali bit ćemo na zborištu, spremni za izravnu akciju: ako budu otkriveni, doznat ćemo odmah jer ćemo čuti komešanje i pucnje. Tada ćemo smjesta morati u napad, ravno u logor, da na licu mjesta obavimo posao. – Ĉim stignete na poloţaj, javite nam se preko motorole, kanal 6 – rekao sam. – Ako se ne javite, nastavit ćemo kao što smo planirali, jer moţda ne moţemo uspostaviti veze.

Svi su zapovjednici ophodnji imali motorole, koje smo ponijeli sa sobom iz Ujedinjenog Kraljevstva. Njima se mogla odrţavati veza na udaljenosti od otprilike kilometar i pol preko čistog otvorenog terena; katkad smo ih mogli upotrebljavati u prašumi, a katkad i ne. Ne dobijemo li Terrvjev izvještaj, a ne začujemo li paljbu, morat ćemo uzeti da je sve u redu. Jedan Od Tri Josea odvest će Tonvja i Roda do logora te im pokazati polaznu liniju i one dvije zgrade. Kad se vrate, pričekat ćemo svitanje sljedećeg dana te ponovno krenuti. – Kad započne napad na logor – produţio je Rod dok je kiša padala, a svi ga ignorirali – grupa za odsijecanje uzmaka ostat će na svom mjestu dok od mene ne dobije znak za prestanak uzbune. Ne uspijem li vas dobiti preko mreţe, poslat ću vam glasnika. Pobrinite se da to zna cijela ophodnja! Kad očistimo nastambe, neka Andyjeva ekipa očisti proizvodnu baraku i zatim ode do platforme. Ako uđete i sve bude kako treba, skupit ćemo sve dečke, dati im da otpočinu, a ja ću pozvati Gaza da dođe s helikopterom. Zbog toga ţelim, Andy, da sa sobom poneseš radio. Kad Gaz stigne, vratit ćemo se do naprtnjača i srediti se. – I to je to – kazao je Tony. – Bit će najbolje da Gazu pošaljemo operativno izvješće na logor, kako bismo bili sigurni da zna kad kanimo upasti. A onda da sredimo dečke i odemo spavati. U operativnom je izvješću bilo navedeno što kanimo učiniti, u koje će vrijeme početi napad na logor, kako ćemo ga provesti i na koji ćemo način navesti helikoptere – narančastim dimom. Naveli smo da ćemo idućeg jutra biti spremni uspostaviti vezu kako bismo prije nego što krenemo dobili potvrdu da je sve što smo im javili u redu. Nećemo do zadnjeg zborišta poći prije 9,00, a odanle ćemo se drţati svoga plana. Pošli smo svatko svojoj ophodnji i počeli objašnjavati što ţelimo da se učini. – Kad sutra ujutro stignemo do zadnjeg zborišta – rekao sam pokazujući prema Jednom Od Tri Josea – ti ćeš povesti Tonvja i Roda do logora i pokazati im rub čistine i one dvije barake. To je vrlo vaţan zadatak. Ako budu htjeli još nešto pogledati, pokaţi im, a onda se vrati k nama. Je li ovo jasno? Nacerio se i kimnuo, ponosan što mu je povjerena ta odgovorna duţnost. – Kad se on vrati – nastavio sam – čekat ćemo ondje čitavu noć, leđa uz leđa, zoru. Tada ćemo poći naprijed. Zadatak nam je pobrinuti se da svi ostali budu zaštićeni dok izlaze

na poloţaj. Ţelim da me slije dite; postavit ću vas na poloţaj i pokazati vam odakle će naši izlaziti i na što morate paziti. Ako nešto ugledate, nemojte pucati. Ţelim da mi to odmah javite, pa ću ja odlučiti hoćete li pucati ili ne. Ako čujete da ja pucam, pucajte i vi. Je li ovo jasno? Kimnuli su; bili su zadovoljni jer se nije imalo bogzna što misliti. Ţelio sam im ovu točku potanko objasniti, jer nisam htio da paničare i napucaju nekoga od naših dečki dok budu prodirali. – Kad dospijete na poloţaj, vidjet ćete naše kako izlaze s vaše desne strane i kako se kreću prema onim zgradama. Sve drugo mogli bi biti naši neprijatelji. Ali ne ţelim da pucate sve dok ja ne zapucam ili dok vam ne naredim. – Kad napad otpočne, morat ćemo učiniti dvije stvari. Morat ćemo otići do ove ovdje dugačke zgrade, pregledati skladište i otići na platformu. Ali ja ću vam reći kamo i kada da idete. Budite dobri i mirni, a ako nešto ugledate, vičite: ´Lezi, lezi!´ Ako zapucaju po vama, uzvratite paljbom. Morate biti vrlo oprezni. Ĉut ćete mnogo eksplozija i moţda paljbu iz drugog oruţja. Ne zabrinjavajte se. Samo se drţ´te svoga posla! Pogledao sam redom svakoga od njih: – Rodriguez, ima li kakvih problema? – Ne. – Nino? – Ne. – Gonzo. – Ne. – Jedan Od Tri Josea? – Ne. – Dobro. Sutra stiţe Gaz s helikopterom i ostalima. Uzimamo naprtnjače i odlijećemo. A onda – vrijeme zabave. Rodriguez je šapnuo: – Jiha – ha. – Svi smo se nasmijali. Volio sam ove dečke. Rado sam s njima razgovarao; imali su zaista dobar smisao za šalu. Dobrim smo dijelom bili na istim valnim duţinama; bilo im je samo do toga da obave svoj posao pa da se vrate i zabavljaju. Jako su ih zanimali ples i viski; nisam bio od nekog plesanja, ali sam vrlo rado imao Famous Grouse. Dečki kojima su povjerene jurišne grupe više su se mučili objašnjavajući svojima što od njih ţele. Gledajući ih sa svoga poloţaja, vidio sam Rodovu ekipu postrojenu kao pred nekim vratima; Rod je traţio da ulaze i uvjeţbavaju pokrete, sve vrlo usporeno i tiho. I dalje je kišilo i promočene odore slijepile su im se uz tijelo. Neki su bili pri polasku u ovu akciju spakirali svoje vojne sombrere, a sada sam shvatio

i zašto: lica su im bila savršeno zaštićena od kiše. Polako se mračilo. Zauzeli smo borbeni poloţaj i potom postavili mreţe za spavanje. Leţao sam jedući hladne kobasice s grahom. Za desert sam promijenio nešto svoje hrane za limenku kondenzirana mlijeka, kojim sam prelio tvrde ljepljive kekse. To me pak podsjetilo na Tiswas, u kojem je Lenny Henry glumio reggae momka po imenu AVinston; taj je obično jeo sendviče od kondenzirana mlijeka. Razmišljao sam i o drugim dječjim televizijskim emisijama, a onda sam razmišljao o Kate i o tome koliko mi se ţivot samim tim što imam dijete promijenio. U prvo sam vrijeme uţivao u zadacima i radovao se ţivotu u Pukovniji. Rugao sam se ljudima na poslu koji su pričali o svojim klincima i govorili: ´Moj mali sutra polaţe ispit iz klavira – nadam se da će dobro proći.´ Sada sam ih shvaćao. Ovakve naoko tričave stvari u biti su vrlo vaţne. Kate je hodala, brbljala i gluparala, a mnogo je od toga prolazilo mimo mene. Odlučio sam da ćemo, kad se vratim, nas troje otići nekamo na ferije. Ovaj put sam mislio ozbiljno. U praskozorje je kiša prestala. Rekao sam svojoj ekipi da provjeri je li oruţje podmazano i je li metak u leţištu. Uz brojne podignute palčeve i silno namigivanje provjerio sam da li štogod zvecka. Pripadnici Pukovnije okupili su se i izvadili radio. Ĉim Gaz da odobrenje, moţemo poći. Javio se: – Da, krenite. Vrijeme helikopterskog udara bit će otprilike jedan sat. Ući će na vaš narančasti dim. Ako do 10,00 na dan napada ne bude operativnog izvješća, svakako idemo u napad. Prema zadnjem zborištu nakanili smo poći za pola sata. Redoslijed hodnje bio je ovaj: moja ophodnja, zatim grupa za presijecanje uzmaka te konačno dvije jurišne grupe. Osjećao se dašak uzbuđenja i olakšanja što predstava napokon počinje. Rekao sam Rodriguezu da će on biti izvidnik čitave povorke, što je njega potaknulo na to da postane strašno sluţben i vaţan. Svi su se s naprtnjačama na leđima naslanjali na oruţje, spremni da krenu. Rodriguez je na čelu provjeravao svoj kompas. Put je ionako već znao, no ovako je bio vaţniji. Pošli smo, a Rodriguez je postao najbolji izvidnik na svijetu. Svakih petnaest metara zaustavljao nas je da provjeri neki šum ili pokret. Kad smo stigli u područje zadnjeg zborišta, zaustavili smo se i kleknuli. Pristupio mi je Terry pa sam mu pokazao: – Eno, u onom je

smjeru. Tako ćeš dospjeti okolo, na desnu stranu. Provjerili smo zemljovide. Rekao je: – Spustit ću se do linije rijeke pa poći ulijevo te vidjeti gdje mogu ući. Kad jednom ugledam geminije, rasporedit ću se negdje blizu njih. – U redu – upao je Rod. Zamijetio sam koliko mu se usne sjaje. Pravo je čudo što se od onolikog vazelina nisu slijepile. – Motorole ćemo uključiti danas u pet. Ostat će uključene do mraka. Ako se ne javite, uzet ćemo da ste stigli i da ne uspijevamo uspostaviti vezu. Dođe li do pro mjene plana kad počne napad, drţite se samo plana – stići će vam kurir. Ako i zabrljamo, u deset ionako stiţu helikopteri. Ako vas tada ne vidim, onda manana, vidjet ćemo se nekom drugom zgodom. Pretpostavljam da ćete udesno, pa dalje na cestu. Moji momci i dvije jurišne grupe sjedili su u širokom krugu, odmarajući se na naprtnjačama. Tony se okrenuo prema meni i rekao: – Drţim da bismo sada trebali poći. Bit će bolje da odemo pogledati to mjesto, zar ne? Pristupio sam Jednom Od Tri Josea i, podigavši palac, rekao: – Spreman? – Spreman sam. Brzo sam mu pregledao opremu i provjerio je li kočnica na pušci spuštena. Udaljio se u šumu s Tonvjem i Rodom. Vidio sam kako zastaje svakih šest koraka, vjerojatno zato da se pred svojim drugovima napravi vaţan, jer, eto. sada vodi izvidničku ophodnju. Tonv mu je prišao i rukom pokazao u smjeru logora, pokretom koji je govorio ´dosta s tim´. Zatim su nestali s vidika. Cilj im je bio potvrditi ono što smo već vidjeli. Utvrde li ikakvu promjenu, morat ćemo je ponovno razmotriti i, nadajmo se, još iste noći dojaviti grupi za presijecanje. U ovoj su izvidnici trebali biti i Tony i Rod, jer su trebali pogledati gdje se točno nalaze one dvije zgrade. Razgledali su modele, dobili nekakav pojam o njihovu poloţaju, no onome koji će prstom pokazati i reći ´Ova je tvoja, a ona tvoja´ bit će mnogo lakše ako ih vidi sam na terenu. Mi smo ostali idućih pet sati mirovali, jedući kekse, pijući vodu, mlateći muhe i maţući se sredstvom protiv komaraca. Nije bilo nikakvih razgovora, pušenja ni kuhanja. Povremeno bi netko zaspao. Bilo je zbilja dosadno, kao što to i inače često biva. U mislima sam odlutao u

Hereford: prvi put u ţivotu osjetio sam nostalgiju. Nedostajao mi je obiteljski ţivot, nedostajalo mi je ono vrijeme koje smo proveli zajedno. Valjalo je kod kuće posjeći dva drveta jer će korijenjem kadtad potkopati temelje, pa ću pogledati što ću i kako ću. Razmišljao sam o dopustu; a onda sam se stao smijuljiti sjetivši se kako Rod i Tony potrbuške, pušući i sopćući, puze kroz blato i mulj. Izgledalo je kao da nam se sprema pljusak, što nije bilo previše dramatično ako imamo na umu one koji će zanoćiti samo s najnuţnijom opremom o pojasu. Rekao sam dečkima da polako i tiho izvuku pelerine i spreme se za kišu. Počela je padati, ne baš jaka, ali konstantna. Izviđačka se ophodnja vratila oko četiri i trideset; bili su mokri kao miševi. – I, što velite? Rod je pio vodu iz čuture, a onda se polio po glavi da zaliţe kosu unatrag. Rekao je: – S onima neće biti nikakvih problema. Izvest ćemo munjevit upad. Ali ti ćeš prvo zauzeti svoj poloţaj, jer moramo prijeći onaj otvoreni teren. Primijete li nas, bit će sranja. – Oko one prve barake motao se kuhar – kazao je Tony. – Zatim smo vidjeli jednog dečka kako izlazi s car 15 (malom verzijom Ml6). I to je sve što smo vidjeli. Generatori su funkcionirali; nešto se radilo, ali ne previše. Ovdje je kako treba, zar ne? Rod se nakesio svojim zablaćenim licem: – Trebali bismo lijepo pijančevati dolje s onim dečkima, a ne ovdje sjediti i čekati da ih zaskočimo. Na pogrešnoj smo strani – pogledajte samo u kakvu je stanju moja oprema. Malo smo se zacerekali pri pomisli na Terrvja; njegovi dečki valjda nisu ni izvukli pelerine; sjede uz naprtnjače spremni za pokret i drhture toliko da će im kurči pootpadati. Izvukli smo motorole i stavili slušalice. U pet sati uključili smo se da vidimo hoće li nam se Terry javiti preko mreţe. Vraga! Oko toga, međutim, nije bilo frke. Moţda je razlog bio udaljenost ili vrijeme – a moţda pak svi vise glavačke s kakva drveta, dok ih oni dečki češkaju po jajima. U ovom se trenu ništa nije moglo. Javi li se Terry ujutro, u redu. Ipak smo mreţu ostavili otvorenom. Malo prije sutona Tony je pokušao ponovno: – Terry, Terry, javi se! Ništa. Svi smo se šćućurili pod pelerinama jer je kiša postala jača. U stoţeru eskadrona vjerojatno vlada maksimalna ţivost. Gaz je najvjerojatnije sve u šesnaest natjeravao čitavu postrojbu i sad su svi u

stanju pripravnosti. Gaz je rekao da će im trebati otprilike šezdeset minuta leta do nas. Neće mu biti drago što mora angaţirati i druge snage, no nema mu druge; trebamo letjelice – osobito ako stvari pođu po zlu te nam hitno ustreba pomoć. Pripremili smo se za noćenje. Na sebi smo imali uprtače s opremom, drţali smo oruţje i svi smo se samo oslanjali na naprtnjače, spuštajući glavu tko je kako znao i umio. Ĉekali smo. Praskozorje će biti čim se bude vidjelo toliko da se moţemo kretati ne spotičući se jedan o drugoga ili o vegetaciju. Slušao sam zuj kukaca i s vremena na vrijeme gnječio ono što bi mi puzalo po koţi. Nitko nije pravo spavao; osjećao sam kako iščekuju idući dan. Povremeno bi se čulo tiho hrkanje, sve dok spavača netko ne bi lagano ţboknuo ili ga blago primio za nos – trebalo je paziti da se spavač ne probudi s krikom. Temperatura je malo pala; bilo je vrlo vlaţno i neugodno. Pogledao sam na sat; bilo je jedan. Pola sata kasnije bilo je jedan i deset. Zadrijemao bih, budio se, opet drijemao. Otprilike pola sata prije zore gurnuo sam Rodrigueza i pokazao mu da budi ostale. Okrenuo se svome susjedu, blago ga drmnuo i tako smo se svi probudili. Mrsko mi je bilo rastvoriti pelerinu i osjetiti onaj prvi ćuh hladnoće, no barem više nije kišilo. Počeli smo se spremati; kamuflaţnom smo kremom mazali po slojevima vlastite prljavštine. Nakon tolikih prašumskih dana bili smo u groznu stanju. Nisam mogao razaznavati kamuflaţne mrlje na hlačama, jer se na odjeći skorilo silno blato. Masna mi se kosa slijepila uz glavu; lice mi je obrasla višednevna brada, koja je sada bila puna kamuflaţne kreme. Nije bilo nikakve sumnje da ću za nekoliko dana i ja s Tonvjem istiskivati prišteve. Ĉim smo mogli vidjeti tri metra ispred sebe, pošli smo. Redoslijed hodnje bio je ovaj: prvo izvidnik – bio je to Jedan Od Tri Joseazatim ja, a za mnom Rodriguez, El Nino i Gonz. Iza njih nastupale su Rodova i Tonvjeva jurišna grupa. Nije bilo potrebno uspostavljati vezu s grupom za odsijecanje uzmaka. Da su noćas imali guţvu, već bismo za to bili doznali. A bez obzira na njih, ovaj se zadatak trebao nastaviti. Svi smo znali što nam je činiti; nije bilo potrebe za razgovorom, a nije bilo ni zajebancije – sada je stvar postala vrlo ozbiljna. Jedan Od Tri Josea vodio nas je na polaznu liniju. Ondje će Rod i Terry preuzeti svoje

jurišne grupe i povesti ih do samog ruba šume. Prema barakama neće kretati sve dok moja grupa za podršku ne izbije na svoje poloţaje. Pogledao sam jh, pokazao im rukom smjer; kimnuli su. Znali su gdje su, znali su što će. Zatim sam poveo svoju ekipu. Od sada pa nadalje bio sam na čelu jer sam znao kamo ţelim stići. Šuljao sam se, ali su mi pokreti bili energični. Nisam se previše obazirao na to hoću li poremetiti prirodu; što god da se dogodi, napad je sada neminovan. Najvaţnije je bilo prispjeti u zaklon na vatrenom poloţaju. Oruţje sam drţao u desnici, a lijevom sam rukom razgrtao raslinje, neprekidno se ogledavajući uokolo. Uopće nisam provjeravao slijede li me moji. Znao sam da su svim zapovjednicima uključene motorole i da čekaju da dođem na poloţaj. Znao sam da ću, čim se rasporedimo, preko radija odaslati četiri škljocaja. Rod, Jurišna grupa 1, uzvratit će mi jednim, a Tony, Jurišna grupa 2, dvama škljocajima. Tako ću znati da su svi spremni, pa ću im škljocnuti još četiri puta, ovaj put u dva niza po dva škljocaja. Klik, klik – klik, klik: – Spremni! Spremni! Tada će grupe krenuti naprijed s breţuljkaste polazne crte; idealno bi bilo kad bi se do samih vrata mogle dovući krišom. Međutim, budu li otkrivene putem, bit će gadnih sranja; morat će nastaviti s napadom, a ujedno će i grupa za podršku dobiti priliku da odradi svoje. Lako sam si mogao predočiti Roda i Terrvja, svakoga na čelu svoje patrole. Nisu nosili opremu; uza se su imali samo svoje puške, pištolje i streljivo. Na puške su neki maskirnom vrpcom na kundak pričvrstili maglite reflektorice, umetnuvši između kundaka i baterije drvce koje će reflektoricu drţati pod odgovarajućim kutom. Maglite će im osigurati bolje nišanjenje kad prođu kroz vrata. Zora je, naime, i u barakama će biti mračno. A nakon eksplozije naboja sve će biti puno prašine i krhotina; reflektorice bi stoga pri prodoru mogle ustrebati. Drugi čovjek u svakoj grupi trebao bi nositi naboj. Zamišljao sam zapovjednika kako pokazuje gdje ţeli da se postavi eksploziv. Svi će ostali dotle pokrivati prozore i okoliš, tijesno se stisnuvši uza sama vrata. Potreban će biti samo komadić plastičnog eksploziva s umetnutom kordom koja vodi do uređaja za aktiviranje – istog kao u protupješačke mine. Na kraju ţice uređaja nalazi se detonator koji je prikvačen na štapin. Kad se eksploziv postavi na određeno mjesto, ljudi će se povući metardva i okrenuti mu leđa. Zapovjednik drţi uređaj za aktiviranje.

Onaj koji obavlja paljenje morat će drţati ţicu, umetnuti utikač u uređaj i stisnuti ga – ili pak umetnuti ţicu i dobro je oblijepiti maskirnom vrpcom. Kako god postupio, mora biti posve siguran da je kontakt dobar, jer naboj mora prasnuti od prve. Zamislio sam dva glasna, mukla tutnja. vrata koja se razvaljuju i momke koji iščezavaju u unutrašnjosti barake. Dospjeli smo u svoje područje, na strani najbliţoj proizvodnoj baraci. Pogledavši naprijed, nisam mogao zamijetiti nikakvu promjenu, osim što je tlo mokro i prekriveno tankim slojem blata. Tricikla više nije bilo, ali je kutija u kojoj su se nalazile limenke kondenzirana mlijeka leţala na tlu. Limenke su nestale. Sada se manjeviše razdanilo. Kroz rupu u krošnjama vidio sam prekrasan, vedar dan, tamnoplavo nebo bez oblačka. Bit će vrlo vruće. Uskoro će se blato početi isparavati. Bilo je tiho; nije radio nijedan generator. Gledajući slijeva nadesno, mogao sam vidjeti kuharovu baraku, a iza nje krov druge zgrade. Znao sam da se jurišne grupe postrojavaju na polaznoj liniji na rubu prašume, spremne da krenu naprijed i postave naboje. Znao sam da je sve u redu; znao sam da ih moţemo štititi. Kazao sam mirno: – Tu smo da im pruţimo zaštitu. El Nino, imaj na oku onu zgradu pa od nje lijevu prema stazi. Jesi li shvatio? Svi su kimnuli. El Nino je kleknuo uperivši pušku prema cilju. Ostalima sam rekao: – Ţelim da ti, Rodriguez, motriš na potez od one zgrade pa donde. Bude li pucnjave, uzvratite. Jedan Od Tri Josea i Gonz, vi ćete paziti na one koji bi eventualno bjeţali prema heli... BUM! Koji je sad to kurac? Kad iz vedra neba odjekne hitac, čitavo ti se tijelo trgne. Kad sam se okrenuo, vidio sam Nina, koji se drţao poput psića koji zna da se nije smio popisati po kuhinjskom podu. Počeo je brslati: – Opalilo je samo! Opalilo je samo! – Mora da je, spuštajući kočnicu, drţao prst na okidaču te da je tako došlo do NO– a (neţeljenog opaljenja). U sebi sam vrisnuo ´Jebi ga!´ i smjesta se javio preko mreţe vičući: – Naprijed! Naprijed! Naprijed! El Ninu sam palcem pokazao da zakoči pušku. Počelo je. Besmisleno je bilo ostati na mjestu. Mahnuo sam dečkima pa smo pošli prema cilju. – Naprijed! Naprijed! Idemo! – Znao sam da srljamo u gadnu makljaţu. Nije to bilo zbog klizava terena, ali bilo mi je teško odrţati se na

nogama u glibu. Očekivao sam da ću čuti eksplozije ili pucnjavu. Upravo kad smo se pribliţili baraci, iz smjera baraka odjeknula je automatska paljba i nekoliko pojedinačnih hitaca. Nisam se na to osvrtao, hrlio sam naprijed. Pogled sam upro u zgradu i na to tko bi mogao izjuriti iz nje. Stigao sam prvi, a za mnom Rodriguez. – Unutra! Unutra! Unutra! – rekao sam. Oklijevao je, ne shvaćajući što ţelim. Pokazao sam na njega, pa na sebe i ušao. Unutra su se nalazili dugački stolovi s plitkim posudama koji su se pruţali sve do drugog kraja zgrade. Drţeći puške s kundakom uz rame, pošli smo na drugu stranu barake, svaki sa svoje strane. Vikao sam na Rodrigueza, a on je vikao na španjolskom: – Miruj! Policija! Policija! Negdje krajnje zdesna čuo sam Roda kako viče: – Mičite se! Mičite! Pucnjava je sada prestala; čulo se samo vikanje i krici te metalni zvuči rušenja i prevrtanja pokućstva. Nešto se čulo preko radija, ali nisam mogao razabrati što. U polumraku prostorije ugledao sam velike bačve, slične onima za benzin, prazne kutije od cigareta, porazbacane limenke piva. Nadao sam se da nam ona trojica vani štite straţnjice. Ţelio sam samo stići na drugi kraj barake i izići. Ĉuo sam daljnju viku i onda paljbu. Jebi ga! Kad sam se zgrbljen ogledao, vidio sam nekoga kako trči stazom prema geminijima. Zatim je ponovno zapucalo. Znao sam da to pucaju Nino, Gonz i Jedan Od Tri Josea, ali je momak i dalje trčao. Znao sam da će ga pokositi dečki iz grupe za odsijecanje uzmaka. Viknuo sam Gonzu i ostalima da odu u spremište. Otrčali su, ali nikako im se nije izravno ulazilo u zgradu. Vikali su i nogama tukli po drvetu. Probili su se do vrata, oprezno ih otvorili i nesigurno virnuli. – Ulazite! – povikao sam. – Unutra! Unutra! Unutra! Šmugnuli su unutra, a onda su se nakon dvije minute ponovno pojavili. Skladište je bilo puno bačava, ali ljudi nije bilo. Zdesna je dopirala larma, no nisam se na nju obazirao. – Platforma! Platforma! – viknuo sam dok su mi se prsa nadimala hvatajući dah. Boljelo me grlo od silne dernjave i jurnjave. Rekao sam Ninu i Gonzu da ostanu gdje jesu; Rodriguez i Jedan Od Tri Josea trebali su poći sa mnom. Pretrčali smo teren i počeli se uspinjati stazom. Nije bilo vremena

da štite jedan drugoga; trčali smo koliko su nas noge nosile prema helikopterskom uzletištu. Sav sam se razmahao i zadahtao. Lice mi se oznojilo. Ovaj put sam u trku provjeravao trče li ona dvojica za mnom. Dospjevši na uzvisinu, ugledali smo čistinu s uzletištem. Sada sam na leđima osjetio vrućinu. Kanio sam optrčati rubom šume da se uvjerim kako je oko platforme sve čisto. Nije bilo vremena da im to kaţem; nadao sam se samo da će dečki biti gdje treba. Počeli smo se kretati oko linije platforme, očekujući da netko potrči ili pripuca – ni jedno ni drugo nije me nimalo zabrinjavalo; ţelio sam samo da se sve ovo završi, da sva ova gungula prestane. Okolica je bila čista. Sunce je palilo blato; nad tlom se dizala maglica poput dima na kazališnoj pozornici. Stojeći na rubu platforme, čuo sam neko vrištanje odnekud dolje, iz smjera nastambi. Preko mreţe rekao sam: – Rod, javi se! Rod, javi se! Ništa. A onda: – Govori! Govori! – Na platformi smo. Ĉista je. Sada ću sići. – Primljeno. Imamo ranjenika. Spusti se ovamo. Treba nam po moć. Gotovo. Sada sam znao odakle vrištanje. Zbog tog našeg ranjenika još sam više bjesnio na Nina zbog onog NO– a. Sve je zajebao; dečki su stradavali, a otvarala se i prilika da nam tipovi umaknu. Spustili smo se u pravi kaos. Rod je zapovijedao i brinuo se o ranjeniku. Dečko je leţao na leđima i derao se iz svega grla. Tane kalibra 7,62 pogodilo ga je u zglavak te, putujući kroz podlakticu, izletjelo malo ispod lakta. U donjem dijelu ruke ostao je potpuno bez mišićja. Skvičao je kao prase. Preţivjet će, no mora da su bolovi uţasni. Svi su se ostali dečki natisnuli oko njega; vidjelo se da im je zlo. Radilo se sada o kontroli nad ljudima koji su u barakama, kao i o kontroliranju naših vlastitih momaka koji kao da bi najradije srnuli natrag u prašumu pa bjeţali i bjeţali. – Vratite se! – viknuo sam. – Vratite se! – Moja dernjava i lamatanje značili su im više od onoga što sam govorio. Rod je uza se imao medicinski pribor. Pogledao me i rekao: – Treba samo začepiti rupe da se spriječi krvarenje. Kad bi se prestao derati, vidio bi da je sve u redu. – Pogledao je dečka na tlu i proderao se: – Zaveţi!

Razmotao je mnogo prvih zavoja i čvrsto ih utisnuo u ranu. Zgrabio je pakovanje plazme i pokušao u dečka uvesti intravenoznu cjevčicu. Dečko je izgubio mnogo krvi i hitno je trebao primiti tekućinu. Bio je pred šokom. Pa ipak su neki još stajali uokolo; moţda su i oni bili u šoku. U barakama je Tony, uz mnogo vike i udaraca, drţao ljude pod kontrolom. Ĉuo sam ga kako viče: – Zaveţite tu prokletu gubicu! – Njegovi su vezali tipove, dizali ih, grabili za kosu ili odjeću i slagali na zemlju, derući se i vičući kako bi ih zaplašili i tako lakše kontrolirali. Sada su ih grubo gurali kroz vrata i gonili da potrbuške zalegnu u blato. Dok su neki policajci drţali zarobljenike na nišanu, drugi su ih pretresali. Neki su dečki počeli s cipelarenjem i kundačenjem. Nije bilo vremena da ih se zaustavi – a i čemu? Nas nisu zanimala imena, tko su i što su – time će se baviti netko drugi. Mi smo ih samo ţeljeli drţati pod kontrolom, brinući se samo o eventualnom skrivenom oruţju ili o bjeţanju. – Sad ćemo vas pretraţiti – kazao je jedan policajac, pljuskajući jednog narkića po zatiljku. – Pruţite li otpor, postrijeljat ćemo vas. Razumijete li? Pozvao sam Tonvja: – Ja ću izvesti ljude iz druge barake. Ušavši, ugledao sam drvene krevete sa stolovima, par starih komada, prepune pepeljare, limenke piva. Prostorija je smrdjela na znoj i prdeţ. Skupina ljudi leţala je na krevetima, nauznak, s rukama na zatiljku. U svakog zarobljenika bile su uperene najmanje dvije puške. Vratio sam se van, ščepao Nina i rekao: – Pomozi mi izvući radioantene! Počeo sam pripremati operativno izvješće. Prvobitno je to trebalo biti propisno izvješće, u kojem stoji: Zadatak obavljen, trebamo da nam sad pošaljete helikoptere, a onda podaci o zarobljenima i ranjenima. Umjesto toga, samo sam propentao: – Imamo ranjenika. Trebam zrakoplov na narančasti dim. Rod je i dalje bio uz ranjenika. Viknuo je: – Je li sve u redu? Stiţe li letjelica? – Da. Ĉekam još samo potvrdu prijema. Dobio sam je. Helikopteri su bili na putu. Ostavio sam radio gdje jest; mogao bi nam za koji čas zatrebati. Preko motorole čuo sam kako Tony razgovara s Terrvjem: – Terry, javi se!

– Da. – Dođi ovamo, stari moj! Siđi stazom! – Primljeno. Imamo jednog ubijenog bjegunca. Ţeliš li da ga donesemo? – Da, donesi ga! Tony je vikao, kako bi bio siguran da su svi čuli da će se patrola spustiti stazom. Toga su trenutka svi bili toliko ţivčani da se lako moglo dogoditi da se okrenu i postrijeljaju vlastite drugove. Nakon nekoliko minuta čuo sam ih kako vikanjem najavljuju svoj dolazak; zatim smo ih ugledali. Dvojica su policajaca vukli ubijenoga; Terry je nosio njegovo oruţje, G3. Terrvjevi su momci bili vrlo zadovoljni sami sobom. Ponašali su se poput lovaca koji se kući vraćaju s lovinom. Stavili su truplo na stranu, mačistički ga hitro gurnuvši i opatrnuvši nogom. Zatim su otkrili da je i na njihovoj strani netko nastradao, pa su im lica zadobila zabrinut izgled. Ranjenikovo je stanje dotle već bilo stabilizirano. Zapao je u šok, no Rod mu je dao nešto plazme. Dečko više neće gubiti krv, ali bio je ranjen – i to teško ranjen. Svi su zarobljenici već bili sređeni; sapeti i svezani, leţali su između dviju baraka. Prišao sam im i pogledao ih: trojica narkića, kuhar i jedan Europljanin. – Do vraga – rekao sam Terrvju. – Vidjeli smo ih osmoricu. Imamo, znači, bjegunaca. Tony je nogom udario jednog od narkića i dreknuo: – Gringosl Gdje sugringosi] Uhvativši je za kosu, podigao je Europljaninovu glavu: – Gdje su? Gdje su? Europljanin nije rekao ništa. – Slušaj, ako bjeţe, ustrijelit ćemo ih. Reci nam gdje su. Moţda bismo ih mogli spasiti. Ništa. Bio je to dečko kojega sam vidio na svom prvom izviđanju; i sad je bio u onoj istoj prljavoj majici. Strašno se uplašio. Tonv se okrenuo starcu: – Gdje su gringosi. Ovaj je počeo nešto blebetati, pokazujući glavom da su otišli prema rijeci. – Jebi ga! – rekao sam. Nisam mogao vjerovati da su prošli pored grupe za odsijecanje uzmaka. Odmah sam krivnju pripisao Ninu. Glupom drkadţiji. Ranjenik je bio zbrinut i sada su se o njemu starala dva druga

dečka. Rod je pristupio, oštro me odmjerio i upitao: – Što se, do vraga, dogodilo? – Pogledom mi je davao znati da mene smatra odgovornim. – Ona je pizda imala NO. Nino je, sav potišten, sjedio na stubištu barake. – Miči ga s puta – rekao je Rod. – Reci mu da sjedne uz radio. Bijesno je odjurio da pogleda nastradaloga. Prišao je Terry. – U redu. Odvest ću svoje dečke do rijeke i reći im da pozorno motre rijeku. Rasporit će čamce, pa ako imamo bjegunce, ti bar neće imati čamce. Neće nam uteći. S Europljaninom je gadno. Zna što će se dogoditi – zna da će se izvući. To me zbilja ljuti. Rod se sloţio: – Dobro, odvedi ih, a mi ćemo pristaviti piće. Došao sam do zarobljenika i prerezao kuharove konopce. Podigao se na koljena i stao se kriţati te dizati ruke prema nebu. Nisam razumio misli li da će na strijeljanje ili što mu je. Uspravio sam ga i odvukao u kuhinju. – Cafć – rekao sam. – Cafe con leche. – Zapanjeno me pogledao. Rodriguez je stajao uz staroga dok je ovaj pokretao generator i pripremao kavu. Tony je trčkarao okolo, razmještajući ljude za slučaj da netko pripuca po nama. – Idi tamo i gledaj onamo! Ti ostani ovdje i pazi na onaj smjer! Piće je kruţilo među nama. Sunce je svojski pripeklo i postalo je uţasno vruće. Svi su se nastojali skloniti u sjenu. Oči su me pekle, u ustima sam imao gadan okus, zubi su dobili naslagu. Sušila su se ramena, ruke i noge, ali su mi prepone i dijelovi tijela ispod opreme i dalje bili vlaţni. Ondje gdje se vlaga osušila javio se svrbeţ. Donekle sam se ljutio na samog sebe, i to zato što se pripadniku moje ophodnje dogodio NO. S tim, naravno, nisam imao ništa, ali sam se svejedno osjećao odgovornim. Ostale patrole nisu još znale što je prouzročilo problem, no Nina sam svejedno, zbog njegove sigurnosti, drţao podalje od ostalih. Tony i ja smo stajali blizu ranjenika, koji je sada već bio pod morfijem. – Izgleda bolje – kazao sam. – Ipak neće nekoliko dana drkati – rekao je Tony, a ja sam se morao okrenuti da dečko ne vidi da se smijem. Rod je pokušavao iz Europljanina izvući informacije, no ovaj je šutio. Pretraţili su ga, ali uza se nije imao baš ništa; bio je posve sterilan. Vratili smo se u baraku i ogledali se. Na podu pokraj nekih kreveta

nalazile su se pornografske revije; na jednoj komodi nagomilali su se stari primjerci USA Today i Herald Tribunea; na stolovima pokraj postelja vidio sam jedan ili dva kratkovalna radija. Još nismo mogli odrediti čemu sluţi satelitski tanjur, jer nigdje nije bilo nikakva televizora niti uređaja za satelitsko komuniciranje, nego samo aparati za kratki val. Nije nas zanimalo da ustanovimo na koje su frekvencije bili ugođeni ili štogod slično – sve će se to otkriti kasnije. Neki su se policajci posluţili konzervama s hranom iz kuhinje, koje su dodavali jedan drugome. Mljaskali su i pušili do iznemoglosti marlboro; našli su 200 kutija u barakama. Svako malo čula bi se salva uzbuđenog, razdraganog smijeha. Da je ikoji od narkića ranjen, bili bismo ga previli. Bilo bi blesavo pustiti da ovi tipovi umru: ne iz nekog čovjekoljublja, nego zato što se policija jako bojala odmazda. U vrijeme našega boravka u toj zemlji, od tridesetorice četvorica su ustrijeljena zajedno sa svojim obiteljima. Za policiju je bilo dobro da se vidi kako narkićima pruţaju medicinsku pomoć; to je značilo da policija prema svojim zarobljenicima postupa humano, a ta će spoznaja očito doprijeti i dalje. Iz daljine smo čuli helikoptere. Otrčao sam do platforme i bacio narančastu dimnu bombu;´osim što će im odrediti točno mjesto, dim će im pokazati i smjer vjetra. Došli su u liniju neposredne geometrijske vidljivosti, pa sam izvadio motorolu da ih navedem na završni korak pristupanja platformi, ukoliko nisu opazili dim. – Gaz, Andy, javi se! Gaz, Andy, javi se! Nije bilo odgovora. Pokušao sam još dvaput, no tada su nas već helikopteri primijetili; počeli su se, naime, okretati prema dimu. Rod i dvojica momaka iz njegove ophodnje podigli su ranjenika i ponijeli ga prema platformi. Prvi se huey spustio i Gaz je iskočio sa svojom prvom dopunskom patrolom. Odjeća mu je tako lijepo mirisala na prašak za pranje. Prišao mi je vrlo ozbiljno. Iza njega bila su dva pukovnika odgovorna za postrojbu. – Što imaš? – upitao je. Potom je spazio ranjenika: – U redu. Ukrcajmo ga u letjelicu i neka ide! Tonv je kazao Terrvju da novu patrolu odvede na poloţaj grupe za odsijecanje pokraj rijeke da odande paze da nam se tko ne bi pribliţio te da dovede onu dvojicu momaka koji su sve dosad ondje drţali straţu. Dva su časnika otišla do narkića. Pokazujući na Europljanina,

jedan se okrenuo prema Gazu i kazao: – Ovaj će brzo na slobodu. Neće taj u zatvor. Korupcija je tolika da će brzo van. Bitno je, međutim, da smo zaustavili ovo. – Udaljio se i počeo razgledavati logor. Ĉasnik je bio razmjerno visok, oko metar i osamdeset, i tek je nedavno navršio trideset. Nosio je naočale četvrtastih okvira od zlatne ţice. U naglasku je imao američki štih, vjerojatno se školovao u Sjedinjenim Drţavama. Kad god sam ga sreo, uvijek je ostavljao dojam savjesna i izravna čovjeka, kojemu kao da je doista stalo do toga da zatre trgovinu drogom. Drugi Ĉovjek, na prijelazu iz četrdesetih u pedesete godine, bio je realističniji. Znao je što se zbiva i znao je da se ovaj posao nikad neće obustaviti. Izvadio je cigarete, zapalio jednu pa prošetao okolo, razgovarajući s dečkima. Sletjelo je pet helikoptera s ukupno četrdesetak momaka. Letjelice su ponovno uzletjele i poletjele prema najbliţoj točki za popunu gorivom. Mlađi je časnik sve preuzimao u svoje ruke. Imali su vlastitu zapovjednu strukturu. Promatrao sam smjenu; nisam sasvim razumio što govore dečki koji su izveli napad, ali sam po njihovim gestama mogao zaključiti da višemanje ističu kako su se vraški dobro ponijeli. Novi su momci prišli pogledati truplo, a neki su ga i malo gurnuli. Otišao sam do Nina i radija. Bio je vrlo potišten. Dao sam mu torbicu i rekao da spakira radio i uprti ga na leđa, jer ćemo svakog časa krenuti. Kao da sam mu upravo rekao da je dobio na lutriji; sada je dobio drugu priliku, mogućnost da mi pokaţe da nešto moţe učiniti kako treba – pa makar to bilo i puko stavljanje radija u torbicu. – Poslušajte me – zovnuo je Gaz sve zapovjednike patrola. – Dakle, evo što se zbiva. Stvar sada u svoje ruke preuzima policija. Ţelim da pozovete svoje ophodnje, sve ih okupite, pazeći da svi budu na broju, te da se vratite do zadnjeg zborišta. Pokupite svoju opremu i čekajte ondje, u onom kutu! – Pokazao je prema kutu logora. – Povucite se pod krošnje, pripremite neku klopu; kad ukrcaju gorivo, helikopteri će se vratiti po vas. Terry je lanuo: – Pa. srećom, mi smo već ponijeli svoje stvari pa ćemo se, dakle, samo premjestiti onamo i čekati. Vratili smo se do zadnjeg zborišta i onda dovukli natrag pa mu se priključili. Kuhali su čaj, svi su bili veseli i smijali se. Gaz je još bio u logoru na vezi s onom dvojicom policijskih časnika. Nakon nekog vremena pridruţio nam se i sjeo s nama, posluţivši se

mojim čajem. – Onda, što se dogodilo? – upitao je. Ispripovijedao sam mu o Ei Ninu i NO– u. Rod je upao rekavši: – Ĉim se vratimo, trebamo ga se otarasiti. Kad se stvar pročuje, a osobito sada kad je dečko nastrijeljen, bit će on u velikim govnima. – Sada ću ja to srediti – kazao je Gaz, odlazeći na razgovor sa starijim časnikom. Nadugo sam o ovom sranju razglabao s Jednim Od Tri Josea i ostalima; rekao sam im da nikom ne smiju ništa reći o ovome što se zbilo. Kazao sam im da ćemo se inače svi uvaliti u nevolje. Njima se činilo da je to sjajno – imali su svoju tajnu. Ĉuo sam kako se helikopteri vraćaju. Gaz se također vratio. – Prvim će helikopterom odletjeti zarobljenici – rekao je. – Ostali su naši. Otišli smo do platforme i gledali kako ukrcavaju narkiće, koje je svatko ţelio još jednom mlatnuti. Zatim su svi dečki morali isprazniti oruţje i sve streljivo spremiti u gornji dţep svojih naprtnjača. Trebao nam je samo još jedan NO. U helikopteru je zamrla sva euforija. Svi smo postajali svjesni svoga silnog umora i vjerojatno smo razmišljali o tome čime ćemo se baviti kad stignemo kući. Zadrijemao sam, budeći se s trzajem svaki put kad bi mi glava ponuknula naprijed. Po povratku, prva stvar koju smo morali obaviti bila je sređivanje oruţja, opreme i nas samih. To je potrajalo samo nekoliko sati, a onda su se dečki bacili na roštilj sa svjeţim mesom i ispijanje velikih količina piva i viskija. Svi su bili međusobno u najdrugarskijim odnosima. – Dođi u moje selo, zaista je krasno – rekao je Jedan Od Tri Josea. – Ne toliko koliko su lijepe ţene iz mojega sela – nasmijao se Rodriguez. Svi su se pošteno naljoskali i potom jako dobro spavali. Nina, međutim, nije bilo. Njemu je bilo rečeno da je dobio nogu; dok smo mi bili istom pri trećoj limenci piva, on je vjerojatno već bio na duţnosti prometnog policajca. Sutradan u podne započeo je sastanak nas dečki iz Pukovnije. Sve smo još jednom detaljno razmotrili – što smo učinili dobro, što loše i kako bi se što moglo poboljšati.

– Jedino poboljšanje koje mogu predloţiti jest da se potrudimo i bolje naučimo španjolski – kazao je Terry. – I da se pobrinemo za to da se kočnice na galilima teţe otpuštaju – dodao sam ja. Gaz nam je rekao da su narkići na ispitivanju otkrili da su nakon velike oproštajne terevenke, koja se zbila dan prije našega napada, neki od njihovih ljudi napustili logor da niz rijeku isprate dvojicu Europljana. Europljanin kojega smo zarobili već je uz jamstvo pušten na slobodu. Sutradan su svi pripadnici naših patrola pušteni kućama kao ratni junaci, a mi smo odjurili u grad na trodnevno preţderavanje kojim smo htjeli nadoknaditi kilaţu izgubljenu u prašumi, kupovanje jeftinih smaragda i koţnatih jakni te u rezidencijalnu četvrt gdje su svi oni divni barovi, kako bismo se pozdravili s bivšim pripadnicima eskadrona G. I Rod je napokon bio sretan što se izvukao iz dţungle bez ijednog prišta i što mu sada kosa više nije masna i slijepljena. U roku od nekoliko sati nakon što su iračko pješaštvo i tenkovi prešli kuvajtsku granicu, Pukovnija se spremala za pustinjske operacije. Bio sam treći čovjek u ekipi, a moja škvadra na ţalost nije bila u to uključena. Ljubomorno sam promatrao kako eskadron G izvlači svoju pustinjsku opremu i odlazi ´na vjeţbe´. Naša devetomjesečna sluţba bliţila se kraju i veselili smo se smjeni, ali kako su mjeseci prolazili, počelo se govorkati o odgodi ili pak o posvemašnjem opozivu. Pričali su nam uvijek ista sranja: – Zagusti li, u Ujedinjenom Kraljevstvu i dalje postoji teroristička prijetnja. Još ćete vi biti potrebni ovdje. – Drţao sam fige da se smjena obavi kao što je i planirano te da, za promjenu, jednom izgori eskadron G. Moj se brak s Fionom raspao. Zaključio sam da je bolje da odem dok je Kate još mala, nego da raste u atmosferi svađe i dernjave. Premda će joj mati i otac biti rastavljeni, barem neće u kući doţivjeti ruţna stanja i traume zbog našeg razlaza kad bude imala osam ili devet godina. Nipošto se nisam ţelio vratiti ţivotu u vojarni. Jedan se vezist spremao istupiti iz Pukovnije zbog odlaska na studij, ali od svojih studentskih primanja nije mogao redovito plaćati hipoteku; rekao sam da bih ţelio unajmiti njegovu kuću te, ako bi se eventualno odlučio da je proda, neka je prvo ponudi meni. I tako sam se opet našao u tipskoj kući u naselju Westbury. blizu logora. Sav sam se posvetio svome poslu u ekipi. Svi su bili silno pokunjeni

što će nam Zaljev najvjerojatnije promaknuti. Jednog smo jutra tako sjedili u hangaru, pili čaj i tugovali zbog načina na koji se situacija razvija. Harry je rekao: – Sjećam se razgovora s eskadronom A nakon Falklanda. Bili su strašno ogorčeni što su u to vrijeme bili na ekipnom. A sada se to isto događa nama. U tom je trenutku ušao Gaz s dvojicom neznanaca. – Ovi su dečki upravo stigli s Izbora – kazao je. – Ovo je Bob, a ovo Stan. Bob će u snajperiste, a ti se, Stan, drţi Andyja. On će ti pokazati sve što treba znatipribaviti svu opremu. Kladim se da ne znaš ni kako ćeš je navući, je li tako? Dečko se okrenuo i s jakim novozelandskim naglaskom rekao: – Ne, zaista ne znam. Bob Consiglio i Stan trebali su na sve nas blagotvorno djelovati. Došavši ravno s Izbora, jedva su čekali da se krene; uţivali su što su u ekipi, a njihov je zanos bio zarazan. Baš nekako u to vrijeme u mjesnoj mi je gimnastičkoj dvorani za oko zapela jedna divna djevojka. Oboje smo se svojski znojili pohađajući neke nove osobito naporne treninge. Vjeţbala je ispred mene i nikako si nisam mogao pomoći da se ne divim kroju njezina trikoa. Nakon što sam je petšest puta sreo u dvorani, jedne sam subotnje večeri naletio na nju u jednoj pivnici u središtu grada. Bila je s nekom prijateljicom; čavrljale su s jednim momkom iz eskadrona D. Prvi put sam je vidio potpuno odjevenu i ponovno je izgledala sjajno. Ušla je mlada prodavačica ruţa. Kupio sam jednu ruţu i zamolio curu da je odnese djevojci u kutu. Djevojka mi je potom prišla: blistavo mi se osmjehnula i rekla: – Hvala ti. – Nema na čemu – rekao sam. – Učinio sam to samo zato da naljutim momka s kojim si pričala. – Baš krasno – kazala je. – Vjerojatno se zoveš James Bond. – Ne, zapravo se zovem Andy. Pogledaj, tvoja se prijateljica sa svim lijepo snalazi s onim momkom. Šteta bi bila da se vratiš i zasmetaš im. Mogu li te počastiti pićem, gospođice Monevpennv? – Zovem se Jillv – i da, moţe boca pika. I tako je to počelo. Razgovarali smo sada u gimnastičkom centru, viđali se u gradu nekoliko puta, nije bilo nikakvih sastanaka, telefonskih razgovora ili nečeg sličnog. No tri ili četiri tjedna potom kao da se

pokrenula lavina i pri kraju listopada bio sam je pozvao da se preseli k meni. U Nedjelju sjećanja Pukovnijska gimnastička dvorana postaje crkva. Svaki pripadnik Stirlingove vojske – Pukovnije i pridruţenih joj sluţbi – aktivan ili umirovljen, koji moţe doći prisutan je. Isto tako i njihove ţene, djevojke i obitelji, kao i obitelji onih koji su umrli. Aktivni pripadnici Pukovnije su u paradnim uniformama, i to je jedina prilika kad se te odore nose. Ove sam godine bio u civilu jer sam bio pripadnik osiguranja koje je izvana osiguravalo logor prilikom sluţbe Boţje. Nakon obreda, svi su izišli pred toranj sa satom. Vijence su polagali razni eskadroni i sve moguće sluţbe i ustanove koje su na bilo koji način podupirale Pukovniju. Uslijedila je dvominutna tišina, a potom se išlo u klub na jelo i piće. Mnogi su u tome vidjeli priliku da porazgovaraju s umirovljenim pripadnicima Pukovnije – starima i neustrašivimajer su se mnogi od njih pojavljivali samo ovom prigodom u godini. Zabava bi se protegnula na ostatak dana i na dobar dio večeri. Umjesto da sudjelujem u svemu ovome, uputio sam se s Jilly na groblje. Pukovnijsko groblje ne nalazi se u krugu vojarne nego u lokalnoj crkvi; Pukovnija ondje ima vlastitu česticu, koja je gotovo popunjena. – Ili će morati kupiti veću parcelu ili će pak morati obustaviti sve ratove – rekao sam. Jilly se osmjehnula, no prije bi se reklo da se lecnula. Bilo je tu još dvojetroje drugih ljudi koji su došli iskazati poštovanje svojim starim prijateljima. Jedan od njih bio je bivši časnik eskadrona B koji je iz postrojbe istupio prije dvije godine. Prvi put sam ga vidio u odijelu. Nije nosio ništa – ni cvijeće, ni išta slično. Nije išao ni na jedan određeni grob; šetao se amotamo zaokupljen mislima. Cipele i donji dijelovi nogavica bili su mu mokri od trave; ovratnik odijela podigao je da se zaštiti od hladnoće. Jilly i ja smo uhvatili korak s njim. – Ideš u logor? – upitao sam. – Ma odjebi to! Sada je ondje previše ljudi kojima je stalo samo do toga da budu dio parade. Ljudi bi trebali biti ovdje. Imao je pravo. Sluţba Boţja o Nedjelji sjećanja vrvjela je prišipetljama koje je daleko manje zanimalo što se obiljeţava nego to da mogu kasnije pripovijedati da su bili ovdje. Ljudi koji doista drţe do Pukovnije osjećaju sućut ili prezir prema

onima koji su bili s njom u nekom kontaktu pa se sada time napuhuju. Mora da takvi do sebe drţe vrlo malo kad imaju potrebu blefirati; moţda i ne shvaćaju da ih se obično progleda. Svijet je malen, svi se međusobno znaju ili se mogu povezati. Takvi tipovi ne bi bili dostojni polizati blato s cipela ljudi koji su u toj parceli. Razmišljao sam o dečkima s kojima sam radio. Odgovarali su prosjeku ljudi koji se mogao naći u bilo kojoj drugoj organizaciji: od blago introvertiranih, koji su se drţali sami za sebe – čak dotle da su u gimnastičkoj dvorani vjeţbali u jedan sat iza ponoći – pa do posvemašnjih ekstroverta koji su plesali po svem logoru. Nedaleko od Hereforda nalazi se brdo Callow; kad se noću uspnete na njegovu izbočinu, pod vama se prostru svjetla grada. Vraćajući se sa zadataka, mnogi ga neţenje ljubitelji prirode nazivaju Erektivnim brdom: šest su mjeseci bili odsutni i sad jedva čekaju da dođu u logor, okupaju se i odjure u grad. Primjer druge krajnosti je samac s kojim sam jednom letio kući sa zadatka. Taj mi se okrenuo i svojim hrapavim birminghamskim narječjem rekao: – Ne mogu dočekati da stignem kući pa da operem prozore. Između ovih dviju krajnosti bilo je ljudi svake fele – od člana Hells Angelsa do kolekcionara egzotičnih leptira – ljudi svake boje i vjere: Australaca, Novozelanđana, Fidţijaca, Indijaca sa Sejšelskih Otoka. Dečki su se uključivali u raznorazne studije Otvorenog sveučilišta – jedan je ţelio nakon izlaska iz vojske postati nastavnik fizike. Ljudi koje je privukla medicina trsili su se da postanu liječnici. Bilo je pak i takvih koje je snaţno zaokupila zemlja u kojoj su djelovali – osobito su to često bile arapske zemlje. Mnogi su postali pravi znalci jezika i kulture naroda i same zemlje te su često na kraju odlazili tamo ţivjeti. U eskadronu B jedan se bivši kaţnjenik i boksač bavio prepariranjem ţivotinja. U jednoj ostavi vojarne u kojoj je stanovao imao je ledenicu. U njoj je umjesto smrznutih pita i ribljih štapića drţao mrtve lisice, sove i losose, kao i kutije s kemikalijama. Neki bi mu dečki donosili s putovanja mrtve ţivotinje, drugi bi ga pak angaţirali da im preparira uginulog psa miljenika. Mnogi su se ljudi oduševili za sve što je u vezi sa zrakomušavši jednom u padobransku postrojbu, opčinilo ih je sve što se ticalo letenja i padobranstva. Nosh si je u Sjedinjenim Drţavama kupio staru cessnu i njom doletio u Ujedinjeno Kraljevstvo – izvanredan pothvat za

jednomotorac. Straţnji spremnik goriva je curio, čitav je aparat izgledao kao da će se raspasti, a on je samo navukao padobransku opremu, iz vrata povadio sve šarafe, osim dva, te letio na takvoj visini da u slučaju kvara moţe jednostavno iskočiti iz zrakoplova. Radiouređaji nisu bili namijenjeni prekooceanskim letovima, pa je stoga izvukao antenu – ţicu pričvršćenu na ciglu – izmjerivši je za hvatanje odgovarajućih frekvencija i stanica. Bilo je dečki koji su se posvetili drevnom japanskom šamaranju; ponekad su dospijevali do međunarodnih razina. Drugi su se pak bavili čudnim, neshvatljivijim sportovima, osobito dečki iz planinske jedinice. Gotovo su uvijek završavali u alpinizmu, s opsesijom penjanja na Mount Everest. Egzistirao je i gospodin Normalni, gospodin Obiteljski s kućom i 2,4 djeteta; taj bi se vratio sa zadatka, obavio sve propisane duţnosti i onda podvukao crtu: otišao bi kući, pokosio travu, našao izgubljenu mačku, promijenio crijep na krovu. Najvaţniji dio onoga što je Pukovniju činilo profesionalnijom od normalne vojne postrojbe bilo je to da su u njoj radili ljudi koji su znali lučiti vrijeme rada od vremena zabave. Kad se radi, onda se radi, a kad se ne radi, vrijeme je ludovanja – moţeš raditi što god ţeliš, moţeš otići i nalokati se kao zvijer ili moţeš otići kući i kositi travnjak, to doista nije bilo vaţno. Ali svi su morali znati razlikovati između vremena kad se radi i vremena kad se ne radi. Postojala je još jedna posebna škvadra koja se formirala iz svih eskadrona, a koja se zvala Goniči lještarki. Bili su to sami škotski gorštaci, koji su zajednički izlazili u grad na piće. Za Novu godinu Goniči bi upali u grad u svojim suknjama i kitnjastim košuljama. Izuzmemo li ovakve prilike, običan čovjek teško bi mogao na ulici prepoznati dečke iz Pukovnije. Svatko tko bi vidio eskadron negdje u prirodi pomislio bi da je to nekakav školski izlet. Uz ovakav sastav, očekivalo se da će tu i tamo dolaziti do nesuglasja naravi, to je normalna ljudska reakcija koja unosi svjeţinu. Na sreću, u postupku Izbora mnogo se takvih stvari odstrani, jer Pukovnija traţi momke koji mogu surađivati u skučenim prilikama, ali do trvenja ipak dolazi. Jednog smo se Boţića upravo vratili s one strane mora te otišli u jedan bar u centru. Sićušni se Eno napio; prikradao se iza leđa nekim dečkima iz Pukovnije koje je poznavao pa skakao uvis, lupao ih po glavama i onda hihoćući nestajao u kutu. Jedan se momak toliko razljutio da se okrenuo i srušio ga na pod. Ujutro me Eno nazvao i rekao: – Ne

znam tko je to bio, ali očito sam bio prekardašio. – Nakon nekoliko dana ustanovio je da je taj koji ga je sredio bio jedan od njegovih zaista dobrih drugova iz iste postrojbe. – Pa dobro – rekao je. – Sve je u redu, samo da znam. S kulturom je drama. Elitizam je kontraproduktivan. Odvaja te od drugih ljudi, a mi ovisimo o suradnji s mnogim drugim grupama, kao što su Specijalna sluţba policije ili druge sluţbe sigurnosti: na koncu konca, Pukovnija i postoji kao operativna jedinica da obavlja zadatke koji nadilaze mogućnosti ostalih grupa. Oduvijek je, međutim, bilo teško rušiti barijere. Sjećam se situacija s tečajeva ili onih kad sam bio dodijeljen nekoj drugoj grupi: nekoliko bih dana sjedio sam samcat prije no što bi me tko oslovio. Svi su se ustručavali zbog tajnovitosti koja se u vojsci stvorila prema Pukovniji. Morali smo se potruditi da stupimo u razgovor s ljudima, da im pokaţemo da smo normalni, pristupačni i da i mi, kao i svi ostali, imamo travu koja raste kao divlja i mačku koja se gubi. Time nisam ţelio reći da mi ne znamo da smo vrlo profesionalni i vrlo samosvjesni glede ono što radimo, ali to nije ni u kakvoj vezi s elitizmom. Momci su na to gledali kao na posao, profesiju. Vojnički je poziv ono za što su u sebi našli sklonost i ţeljeli su taj poziv podignuti na višu razinu. Ţalosna je ironija da su baš zbog toga što su toliko dobri u svom poslu češće dospijevali u guţve; zbog toga što su bili tako dobri, veći su im bili i izgleda da budu ubijeni. Sve se na koncu konca svodilo na to da ako smo mi negdje na nekog pucali, onda se moglo očekivati da i po nama netko zapuca – što je pak značilo da smo u dreku i da moţemo poginuti. Mnogo je puta pucnjava po nekomu značila da nam je zadaća provaljena. Pukovnija nije neka velika, agresivna, javna postrojba koja traţi guţvu: ona se sastoji od malog broja operativnih jedinica; to je tajna postrojba koja na prikupljanje informacija troši jednako mnogo vremena kao i na sve ostalo. Pukovnijski korijeni seţu u Drugi svjetski rat i u sukob u Malaji; u oba je bilo uključeno mnogo obavještajnog rada i hitrih udara. Nije se tu radilo o nanošenju velikih ljudskih gubitaka, nego o razaranju opreme i komunikacija te o rušenju morala. U općim razmjerima, ubijanje četrdeset Nijemaca od jedne male postrojbe u Drugom svjetskom ratu nije značilo mnogo. Uništenje četrdeset zrakoplova, međutim, sasvim je nešto drugo; time se neprijatelja uzdrmalo i spasilo mnogo savezničkih ţivota.

Moji stavovi o ubijanju uvelike su se razlikovali od onih koja sam imao kao mladić. Prvoga sam čovjeka ubio kao devetnaestogodišnjak. Bila je to velika proslava jednostavno zato što sam učinio ono zbog čega sam i stupio u vojsku. Sada me, međutim, uzbuđivalo sprečavanje smrti, a ne njezino uzrokovanje. Nimalo se nisam uzrujavao kad bi neprijatelji poginuli u borbi. Nisam to proslavljao, ali nisam zbog toga ni provodio nesane noći. Shvaćao sam da i oni imaju sinove i kćeri, majke i očeve, ali i oni su bili odrasli dečki kao i mi i znali su što se zbiva. Znali su, isto kao i mi, da postoji mogućnost da poginu. Nikada nisam sreo nikoga tko bi vodio o tome posebno računa i govorio: ´E, baš fino, pobio sam ih toliko i toliko.´ Ako se moralo ubijati, nisam znao ni jednoga tko to ne bi nastojao obaviti što brţe – ne toliko zbog toga da protivniku bude lakše umrijeti, nego zbog naše vlastite sigurnosti. Što brţe budu mrtvi, to su za nas manje opasnosti; nije zabavno kad te nastrijele. U filmovima to izgleda sasvim zgodno – momak dobije tane u rame te dalje trči i izvikuje lijepe parole. Ĉista sranja; kad te pogodi 7,62 – raznese ti pola ramena. U Drugom svjetskom ratu David Stirling, utemeljitelj Pukovnije, ubacio je granatu u sobu i ubio nekoliko Nijemaca. Nije mu to bilo potrebno da postigne cilj i kasnije se gorko kajao. Kazao je da je to bilo nepotrebno ubijanje i silno se snuţdio. Kući smo išli kroz perivoj, a studeni nam je vjetar puhao ravno u lice. Lišće se kovitlalo u malim tajfunima, a počela je i kiša. – Volim ovo vrijeme – rekao sam. – Najljepše je što znam da ću za koji trenutak biti kod kuće i uţivati u čaju. Jilly se okrenula i pogledala me. Djelovala je napeto. – Bit će nešto toplije ondje kamo ćeš poći, zar ne? – Što? – U Kuvajtu. Ne moţeš me prevariti da ne ideš ako se ondje zarati. U kratko vrijeme što sam je poznavao uvijek se ponašala kako treba ako nije bila svjesna frke. Vrlo je malo znala o tome što radim i nikad nije postavljala nikakva pitanja – jer, kako mi je rekla, nije ţeljela odgovore. ´Oh, odlaziš. Kad ćeš se vratiti?´ – bilo je najviše što bi upitala. No ovaj put je bilo drukčije. Ovaj put je znala kamo bih mogao ići. Nisam ţelio upropastiti naše odnose. Ţelio sam da ovo uspije. Moji su brakovi propadali uglavnom zbog moje odanosti vojsci. Sada sam

spoznao da bih mogao imati oboje – i karijeru i čvrstu, trajnu vezu. Naša je budućnost bila zajednička. – Bez brige, stara moja – kazao sam. – Veće su šanse da Maggie najure iz Downing Streeta nego da mene pošalju u grad po novu pustinjsku obuću ifactor 20. Grleći je, nadao sam se samo da ne primjećuje kako čvrsto stišćem fige. TUMAĈ SKRAĆENICA TKO SE USUDI – PIŠE! KZJ – Kraljevske zelene jakne (RGJ – Royal Green Jackets) XMG – Stočno trgovište Crossmaglen IRA – Irska republikanska armija (Irish Republican Army) PIRA – Jedan dio IRA– e (Provisional IRA) SAS – Specijalne snage britanske vojske (SpecialAir Service) RAF – Kraljevsko ratno zrakoplovstvo (Royal Air Force) PS – Pričuvno sklonište JSIW – Zajednička sluţba za saslušavanje (Joint Services Interrogation) PRR – Odsjek za proturevolucionarno djelovanje (CRW – Counterrevolutionary V/arfare) SBS – Specijalne pomorskodesantne snage (Special Boat Service) Cl30 – Transportni zrakoplov Herkules ZS – Zona spuštanja UDR – Ulsterska obrambena pukovnija (Ulster Defence Regiment) UNP – Uređaj za noćno promatranje RUC – Policijske snage Sjeverne Irske (Royal Ulsters Constabulary) SBD – Snage brzog djelovanja (Quick Reaction Force) KMV – Kontrolor minobacačke vatre TACBE – Taktički radiouređaj ANC – Afrički nacionalni kongres (African Natinal Congress) BDF – Bocvanske obrambene snage (Botswana Defence Force) SADF – Juţnoafričke obrambene snage (South African Defence Force) IA – Izravna akcija (Immediate Action) KLD – Krajnja linija djelovanja SPPZP – Stoţerna pokretna postrojba za podršku (HMSU – Headquarters Mobile Support Unit) PZPD – Postrojenje za preradu droge IOB – Isturena operativna baza (FOB – Fonvard Operations base) NO – Neţeljeno opaljenje ´U nepunih nekoliko sati što su se iračke čete i oklopne jedinice valjale preko granice s Kuvajtom, u 02,00 po lokalnom vremenu 2. kolovoza 1990. Pukovnija se spremala za pustinjske operacije. Kao članovi Protuterorističke grupe sa sjedištem u Herefordu. moja klapa i ja. na nesreću, nismo u tome sudjelovali. Zavidno smo gledali

kako je prva skupina dečki izvadila pustinjsku opremu i otišla. Naše se devetomjesečno deţurstvo bliţilo kraju i s radošću smo iščekivali smjenu, no kako su tjedni promicali, počele su kolati glasine o odgađanju, pa i o potpunom odustajanju. Boţičnog sam purana izjeo u tmurnu raspoloţenju.´ Ove rečenice naizgled su bezazlen početak budućeg klasika ratne literature – izvanredno zanimljivog romana ´Bravo Two Zero´, koji u svom nastavku donosi mnogo crnog humora, ali i mračnu sliku vojničkog svijeta. Riječ je naime o romanu koji izvanredno detaljno, oštrim i grubim vojničkim jezikom, kazuje ratnu priču britanskoga specijalca Andyja MekNaba. koji ´nije ţelio propustiti priliku´ i kojem je, kad je konačno bio upućen na iračko ratište, glavna briga bila da jurne u grad i kupi ´nove čizme za pustinju i obilje factora 20 za nos´! Taj pripadnik SAS– a (SpecialAir Senicea – ime nisu dobili po namjeni, nego da bi zbunili njemačke špijune u Drugom svjetskom ratu), jedinice koja, uglavnom, vojuje iza neprijateljskih linija, posinak je jedne siromašne londonske obitelji (majka ga je. kao dojenče. ostavila u vrećici na stubištu pred jednom londonskom bolnicom) i momak koji se u djetinjstvu ničim nije posebno isticao. U pubertetu je često bjeţao od kuće. markirao iz škole (nije maturirao), potkradao tetku, obijao ulične automate, četiri puta se ţenio i nikada mu nije pošlo za rukom da do kraja riješi kriţaljku u ´Dailv Telegraphu´. No u logoru kraj Rvadha. na svojem prvom doista pravom ratnom zadatku, besprijekorno je znao postaviti sva tri najvaţnija vojnička pitanja koja ´se uvijek postavljaju pri dolasku na nov teren: gdje spavam, gdje jedem i gdje je sralnica´. Još 1977. kao malodobni novopečeni vojnik MekNab je nakratko boravio u Gibraltaru (´Za mene je ondje bilo ono pravo što vojska pruţa – toplo podneblje, dobri drugovi, egzotične ţene i još egzotičnije spolne bolesti´), a potom u Sjevernoj Irskoj, gdje je, kako sam kaţe, ´nešto malo pucao na pripadnike IRA– e i tako postao do kraja lud za vojskom´, premda je u nju stupio samo da bi izbjegao nevolje s policijom. Nevinost je izgubio u petnaestoj, prvog čovjeka ubio u devetnaestoj, a ponosnim vlasnikom SAS– ove beretke boje pijeska, s krilatim bodeţom, što ga resi slogan ´Tko se usudi, pobjeđuje!´ postao je 1984. U Zaljev je došao s nadom da rat neće završiti bez njegova izravnog sudjelovanja. Ondje je ´morao uzimati pilule za zaštitu od nervnih otrova, ali to je ubrzo prestao činiti jer se pronio glas da one uzrokuju impotenciju´. ´Uhvate li nas. pitali smo se, hoće li nas Iračani pobiti?´, zapisuje

MekNab i dodaje svoje najgore strahove i dvojbe: ´Hoće li nas jebati? Arapski su muškarci međusobno vrlo prisni, drţe se za ruke i slično. To je jednostavno njihova kultura; naravno, to nuţno ne znači da su topla braća, ali se to pitanje ipak moralo postaviti. Ova me mogućnost nije previše zabrinjavala, jer da mi se to i dogodi, nikom ne bih rekao. Jedini scenarij od kojeg sam se doista oznojio bila je mogućnost da mi odreţu jaja. To mi ne bi bio dobar dan. Da me čalmaši gologa svezu bruseći pritom noţeve, radio bih sve što je u mojoj moći da ih izazovem da me zakolju. Nikad se nisam plašio umiranja. Moj odnos prema poslu koji se od mene očekivao u Pukovniji oduvijek je bio ovakav: od njih svakog mjeseca primaš novac, pa si, dakle, oruđe kojim će se posluţiti – a tako i jest. Pukovnija doista gubi ljudstvo, pa se i za tu eventualnost moraš postarati. Ispuniš police osiguranja, premda je u tom času samo tvrtka Equity&Law bila voljna da pripadnike SAS– a osigura bez dodatnih plaćanja. Napišeš pisma koja će se uručiti tvojim najbliţima u slučaju da te ucmekaju. Napisao sam četiri i povjerio ih jednom tipu koji se zvao Eno. Jedno je bilo za moje roditelje i u njemu je stajalo: ´Hvala vam što ste se brinuli za mene, nije vam to moglo biti lako, ali sam bar imao prilično lijepo djetinjstvo. Ne uzrujavajte se što sam mrtav, događa se to.´ Jedno je bilo za Jillv: ´Ne duri se – uzmi lovu i provedi se. P. S. 500 funti treba otići onkraj šanka za sljedeći sastanak čete. P. P. S. Ljubim te.´ Pa onda još jedno za malu Kate (njegovo jedino dijete – kćer iz trećeg braka – op. a.), koje će joj Eno uručiti kad malo odraste: ´Uvijek sam te volio i uvijek ću te voljeti.´ Pismo za samog Ena. koji će biti izvršitelj moje oporuke, glasilo je: Drkadţijo. ako ovo zajebeš. vratit ću se i progoniti te.´´ BRAVO TW0 ZERO Borbena skupina kojom je u Zaljevskom ratu zapovijedao narednik MekNab (njih osam), po riječima njegova zapovjednika, ´ostat će zauvijek upisana u povijest 22. SAS– ove pukovnije´. Ta patrola Specijalnih postrojbi britanske vojske 2. siječnja 1991. krenula je u Irak sa zadatkom – uništiti zemaljske komunikacijske linije uz jedan od tri glavna opskrbna puta iz Baghdada prema jugu i lansere taktičkih raketa scud ili kako su oni sami govorili, ´nanijeti maksimalnu štetu uz minimalan napor´. Helikopterom su noću prebačeni u dubinu iračkoga teritorija na 150 km od Baghdada. te 120 km od izraelske granice sa susjednim drţavama koje mogu posluţiti za ´PIZ – plan za povlačenje i izbjegavanje zarobljeništva´ (svaki je vojnik dobro znao da Iračani nisu nikada potpisali ni Ţenevsku

ni Hašku konvenciju). Na zadatak su krenuli u najvećoj tajnosti, opskrbljeni tajnim pozivnim znakom BRAVO TW0 ZERO. dvjema siretama morfija oko vrata te. o pojasu i na leđima, čak 94 kilograma opreme (po čovjeku!), koju je sačinjavalo: osobno oruţje, streljivo, mine. eksploziv, radio i druga sredstva veze. medicinski pribor (uključivo čak i priručnu kiruršku opremu), maskirne mreţe, vodu i hranu za dva tjedna, ´otprilike 1 700 funti (dakle, pribliţno 18 tisuća kuna – op.a.) u obliku dvadeset zlatnika, koje je svaki od nas dobio kao novac za bijeg´, ali i ´kante za pišanje´, tj. plastične kanistre od 4.5 litre. MekNab je nekoliko dana prije akcije izbjegavao pranje (´na terenu vonj čiste odjeće ili tijela moţe uznemiriti divljač´), a u akciju ne nosi čak ni toaletni papir, ´no svatko ima svoju plastičnu vrećicu u koju sere. Nakon upotrebe sveţe se čvor i vrećica se sa sadrţajem vrati u naprtnjaču. Sve mora ići s vama. jer se ne smije ostaviti ništa što bi moglo razotkriti vaš poloţaj, ni stari na sadašnji. Ako govno jednostavno zakopate, probudit ćete zanimanje ţivotinja, aktivnost kukaca...´ Nakon dolaska na neprijateljski teren prešli su dvadesetak kilometara kroz pustinju s kompletnom opremom i ustanovili da je područje napučenije civilima i vojskom nego što su pretpostavljali, a već prvo jutro shvatili su kako nemaju nikakvu radiovezu sa svojima (kasnije se ustvrdilo da su im dane pogrešne frekvencije). Ubrzo ih je, sasvim slučajno, otkrio dječak koji je napasao koze i tada započinje njihov egzodus – bijeg iz područja koje je bilo prepuno scud lansera. Nakon jednog ţestokog okršaja, odbacivši dio opreme, u prvih dvanaest sati bijega (ali ne trčanja), savladali su, pod okriljem noći. 85 kilometara, odnosno duţinu dvaju maratona. Nakon toga. nesretnim slučajem (djelomice i pogreškom samog MekNaba). izgubili su kontakt sa tri člana patrole, a daljnje napredovanje usporavali su im teški vremenski uvjeti – hladnoća koja je smrzavala čak i dizelgonvo u rezervoarima kamiona. Noću su hodali u mokrim (odnosno – smrznutim) uniformama, drugoga dana akcije skrivali su se od neprijatelja leţeći u snijegu, a tada su ostali i bez vode. Na pustinjskom terenu, koji je bio gotovo bez zaklona i koji je ´izgledao poput NASA– ine fotografije Mjeseca´, opstali su vrlo dugo. Probijah su se kroz poloţaje dviju iračkih oklopnih divizija, a stanovništvo je dobilo zadaću da motri na njih – čak su i djeca bila oslobođena od nastave kako bi se uključila u hajku!

Nakon prilično apsurdnog susreta s nekim sedamdesetogodišnjim pastirom, s kojim su se rukovali, pričali i jeli, te ga ostavili na ţivotu (´Uostalom mi smo pripadnici SAS– a. a ne SS– a´, zapisuje MekNab). odlučili su se za otmicu vozila i tada se dogodila još veća bizarnost – u predjelu kojim su prolazila uglavnom klasična vojna vozila, prvi koji je naišao te noći bio je njujorški ţuti taksi iz pedesetih godina! Stara zahrđala kanta kromiranih branika, guma bijelih na boku. bila je krcata tipičnim arapskim ukrasima i religioznim amblemima. Vozača i dva pripadnika policije – oca i sina – također nisu ubili, čak ni svezali, kako ne bi nepotrebno izgubili ni jednu sekundu. MekNab sjeda za volan izjavivši kako je ´gledao Roberta De Nira u ´Taksistu´´, ubrzo rješava probleme sa starinskim mjenjačem i dodaje: ´Kakve smo bili sreće, s pravom sam očekivao da kompas zataji te da sljedeća oznaka koju ćemo ugledati bude ´Baghdad ţeli dobrodošlicu dobrim vozačima´.´ Ipak su dalje napredovali cestom, sretno prolazeći kroz naseljena mjesta puna vojske(l), vozeći se dijelom puta iza nekog konvoja s gorivom koji su pretekli kad im je postao prespor. Razotkriveni su u jednoj koloni prilikom slučajnog zastoja i. opet bez gubitaka, sva petorica nastavila bijeg pješice kroz pustinju. Bili su 13 kilometara od granice, a pred sobom su imali i devet sati mraka, no tek po nekoliko okvira streljiva, pa se tada ´sve svelo na utrku, na bijeg zečeva pred psima´. PRIĈA 0 SUVREMENOM BRITANSKOM JUNAKU Nakon nekoliko ţestokih vatrenih okršaja, sada bez hrane i streljiva, Andy MekNab zarobljen je šestog dana akcije – nakon 50 km voţnje automobilom i gotovo 200 pregaţenih kilometara kroz pustinju, tek 4 km od sirijske granice, koju je. da ironija bude veća. mogao vidjeti golim okom. Zarobili su ga elitni irački komandosi, koji su ga prvo ţestoko prebili, potom ga dvaput predali lokalnim stanovnicima da ga tuku i pljuju po njemu (´Sumnjam da su neki od ovih ljudi uopće znali da se vodi nekakav rat. Što se tiče ţena, stoljećima ugnjetenih kulturom i religijom, ovo im je najvjerojatnije bila jedinstvena prilika da udare odrasla muškarca´), da bi potom uslijedilo strahovito mučenje u istraţnom zatvoru u Baghdadu. za koje ga čak ni intezivni SAS– ov trening (koji uključuje i simulaciju zarobljeništva) nije uspio dobro pripremiti. Ukupno su četiri čovjeka iz patrole bila zarobljena, trojica su poginula, a samo je jedan uspio umaknuti. Ipak. prilikom bijega ubili su ili ranili čak 250 iračkih vojnika (statističari bi rekli – više od trideset po osobi)!

Američki general Norman H. Schvvarzkopf. glavni zapovjednik Savezničkih snaga u Zaljevskom ratu (koji im je osobno zahvalio, priredio divnu večeru i potpisao svilenu suvenirkartu za bijeg) rekao je: ´SAS– ovce smo slali duboko u neprijateljski teritorij (...). oni su nam kazivali što se tamo događa. Oni su nam bili oči.´ Pukovnik Steven Turner nazvao ih je ´pravim, ali neopjevanim herojima toga rata´, a svoje oduševljenje nije skrivao ni tadašnji britanski premijer Dţon Major. Nakon dugotrajnog mučenja MekNab je razmijenjen u očajnom fizičkom stanju, a o njegovom psihofizičkom oporavku trebao se brinuti RAF– ov psiholog i savjetnik, koji je bio više nego šokiran zbog toga što su kolege SAS– – ovci već dva dana nakon oslobađanja bivšim zarobljenicima nabavili videorekorder i donijeli im kasete s filmovima – ´Terminator´. ´Ubojica s bušilicom´ i ´Strava u Ulici brijestova´. Tri tjedna potom, na testu za određivanje stupnjeva stresa (što je rezultat veći od deset, to je emocionalna poremećenost veća), sva četvorica traumatiziranih imala su rezultat 11. a psiholog 13! Nakon šestomjesečnog liječenja MekNab se vratio u aktivnu sluţbu. ´Po običaju, odrţali smo rasprodaju pokojnikovih stvari. Sva oprema poginulih prodana je najboljem ponuđaču, a prihod proslijeđen najbliţoj rodbini ili u eskadronsku blagajnu. Ovaj običaj nije sablastan. nego samo dio Pukovnijske kulture. Strepiš li zbog toga hoće li ljudi biti ranjeni ili mrtvi, ţivot ćeš provesti na sedativima. Pritiska ćeš se osloboditi budeš li se sprdao svemu i svakomu... Momak koji je mrtav neće zamjeriti, a. osim toga. i on je sudjelovao na draţbama iza drugih ljudi te radio istu stvar.´ O svojem izravnom angaţmanu u Zaljevskom ratu MekNab zapisuje: ´Što se tiče ratne pravde i krivde – no, time se nikad nisam zamarao. Bio sam vojnik, za to sam bio plaćen. Bilo je vrlo uzbudljivo, sjajno sam se pritom osjećao. Što se pak tiče ljudi koji su me ispitivali, da sutra na ulici sretnem nekog od njih i da pomislim da bih se mogao provući da me ne uhvate, proburazio bih ga.´ Jednosatnu. dotjeranu verziju preţivjeli članovi patrole ispričali su i lordu Brammellu. vrhovnom zapovjedniku Pukovnije (i jednom od njezinih osnivača 1941. – op. a.). Njemu MekNab. kad ih je ponosni lord zadrţao na objedu, zacijelo nije rekao, primjerice, sljedeće: ´Jednom je prilikom zahod bio začepljen njihovim drekom. Odveli su me onamo i prisilili da ga golim rukama odčepim. Nakon toga natjerali su me da obliţem vlastite prste. To im je bio glavni štos.´

Ali je zato sve to. a i mnogo gorih i mučnijih stvari, napisao u svom romanu. Njegova necenzurirana stravična vojnička ispovijest prvotno je objavljena 1993. u nakladi Bantam Pressa. u tvrdom uvezu, s cijenom od 15.99 funti. Ubrzo je postala fenomenalno uspješan bestseler (u samo godinu dana knjiga je prodana u nakladi od milijun i pol primjeraka!). Engleski tisak objavio je o toj knjizi mnogo pohvalnih recenzija. ´The Times´ je naziva ´jednini od najizvanrednijih primjera ljudske hrabrosti i preţivljavanja u modernom ratovanju´. ´Independent´ ´pričom o suvremenom britanskom junaku´, a proslavljeni Frederic Forsvth u ´Sundav Expressu´ proglasio ju je knjigom godine u kategoriji nonfictiona. No ni tu nije išlo baš glatko. Knjiga je uzburkala duhove, pa je došlo i do mnogih tuţbi. Sve su. doduše, odbačene, pa čak i ona koju je podiglo britansko Ministarstvo obrane, koje je knjigu htjelo zabraniti u svim zemljama koje potpadaju pod krunu Njezinog Veličanstva ili je lišiti nekih dijelova koji su bili preiritantni ili pretajni (poglavito dijelovi o SAS– ovoj taktici, tehnici, naoruţanju i ´psihološkoj opremi´). Bilo je čak i optuţaba da ´to nije prava slika SAS– a´, ali to je ponajbolje demantirao vojni časopis ´Combat & Militaria Magazine´ tvrdnjom kako je to, dosad, najbolja knjiga o SAS– u. MekNabova druga knjiga ´Immediate Action´ (´Izravna akcija´) objavljena je potkraj 1995. i slovi kao još silnija, provokativnija i eksplozivnija. U priči o ţivotu do odlaska u Irak MekNab se bavi razotkrivanjem svih tajni obuke najuvjeţbanije i najučinkovitije svjetske specijalne postrojbe. Prema riječima kritičara ´Dailv Maila´. MekNab je ´ušao i u popularno psihologiziranje koje romanu da je imunitet od svakog progona´. Ipak, establishment, osobito vojni, nije zadovoljan ni tim romanom i uvrijeđeno uzvikuje čak i besmislice poput one da knjiga ´otkriva više nego što pruţa´. Knjiga je tiskana u početnoj nakladi od 250 tisuća primjeraka (stoje za Veliku Britaniju jedan od rekorda koji je nadmašio i djela Kingsleva Amisa). bila je jedna od šest najprodavanijih knjiga u vrijeme boţičnih i novogodišnjih blagdana, zauzela je peto mjesto AObserverove´ liste bestselera za 1995.. veći dio 1996. nalazila se na prvom mjestu tjedne liste bestselera ´Sundav Timesa´. a na bestselerskim listama nalazi se i danas. ISPOVIJESTI GRUBIH MOMAKA ´Uvjerio sam ga da napiše svoju prvu knjigu. Trebao sam tada traţiti 10 posto od prodaje´, izjavio je nadavno Dţon Nicol, bivši pripadnik RAF– a, Kraljevskog ratnog zrakoplovstva, komentirajući golem uspjeh MekNabova prvi – jenca. Da je to uistinu i zatraţio. Dţon Nicol bi danas

bio bogat čovjek. Bilo koji postotak od fantastičnih 15 milijuna maraka, koliko je MekNab zaradio samo na prodaji ´Bravo Tvvo Zero´, lijepo bi legao na Nicolovu također vrtoglavu zaradu ostvarenu prodajom dviju knjiga svojih uspomena iz Zaljevskog rata, napisanih u koautorstvu s Dţonom Petersom, s kojim je boravio u iračkom logoru smrti. A da nije bilo iračkog zarobljeništva, ni jedan ni drugi danas ne bi bili milijunaši i ne bi osjećali potrebu da u svojim vojničkim uspomenama raskrinkavaju jednu od dotad najbolje čuvanih svjetskih vojnih tajni – britanski SAS. Osposobljenost SAS–ovih jedinica u rješavanju ratnih sukoba diljem svijeta rezultat je strogo povjerljivih vojnih tajni koje se odnose na planove i načine izvršavanja tajnih akcija, kao i na obuku novaka. Uostalom, u profesionalnu izobrazbu i vojničku obuku svakog novaka, kojem se posreći da uđe u ovu elitnu jedinicu, britanska vlada uloţi više od milijun funti! Naravno, svaku uloţenu funtu u svoju naobrazbu ti profesionalni vojnici, ratujući po cijelom svijetu, višestruko vraćaju Ujedinjenom Kraljevstvu. S jedne strane, vlada ubire goleme svote u sudjelovanju pripadnika SAS–a u ratnim operacijama, mirovnim misijama i obuci specijalaca drugih zemalja, a. s druge. Ujedinjeno Kraljevstvo s gotovo marketinškim ponosom ističe kako je upravo njihova vojska najsposobnija na svijetu, pa stoga i najpozvanija da rješava sve svjetske ratne i terorističke čarke. No priča o Special Air Serviceu, o njihovim čelnicima i novacima te dobro sklopljenom poslu koji objema stranama donosi dobit krajem osamdesetih, zadobiva novu dimenziju. Najstroţe čuvana britanska vojna tajna postaje javna stvar – pripadnici SAS– a počinju objavljivati knjige svojih ratnih uspomena. Prvi britanski specijalac koji se okušao i kao pisac poznat je kao vojnik ´I´ koji je krajem osamdesetih objavio svoju vojničku priču. Ubrzo je izbačen iz baze, a vojska mu je pokušala oduzeti mirovinu. Njegov roman postigao je znatan uspjeh, a 1990. Michael Paul Kennedv objavio je njegovu kompletnu biografiju pod naslovom ´Soldier T SAS´. na kojoj je sura đivao i pravi ´I´ – Pete NVignall. No vojnik koji je svojim ratnim ispovijestima podigao najviše prašine jest upravo Andy MekNab. Za sudjelovanje u tajnoj akciji u Zaljevskom ratu odlikovan je ordenima Militarv Medal i Disiinguished Conduct Meda], po vrijednosti odmah nakon najvišeg britanskog odlikovanja – Victoria Cross. No ni prestiţni ordeni nisu ga spriječili da u veljači 1993. zauvijek napusti SAS. Nakon napuštanja vojske MekNab se

godinu dana odmarao, pustio je kosu koju je ubrzo počeo vezati u konjski rep i potom otišao u Australiju, gdje se bavio svojim omiljenim hobijem – padobranskim skokovima sa što duljini slobodnim letom. Ubrzo mu je ponuđen posao savjetnika u tvrtki koja se brine o sigurnosti japanskih i američkih multimilijardera. No uspjeh njegova prvijenca ´Bravo Two Zero´ uljuljkao ga je u financijsku sigurnost, pa je MekNab odustao od tog posla. Posao pisca učinio mu se isplativijim. Andy MekNab priznaje da je iznenađen stoje postao milijunaš, no tvrdi da su njegovi prohtjevi i dalje skromni. ´Prezaposlen sam da bih trošio novce. Vozim Peugot 309. a kupio sam i rabljenu Jumahu 850 TDM. Roditelji su mi odnedavno u mirovini pa doista uţivam u tome da im pomaţem, mada to nije lako. Naime, kada sam nedavno ocu poklonio automobil, već na prvom odlasku na benzinsku crpku iskrsnuo je problem – nije mi dopustio da kupim benzin´, tvrdi ovaj 37– ogodišnji bogataš. Njegova ţena Jillv i 10– godišnja kći Kate ţive u iznajmljenom dvorcu na jugu Francuske, gdje je MekNab napisao svoj treći roman ´Remote Control´, koji će se na engleskom trţištu pojaviti 9. listopada ove godine. U Ujedinjenom Kraljevstvu ´Bravo Two Zero´ imao je tako golem odjek da je 1995. (dakle, čak dvije godine nakon objavljivanja!) proglašen najutjecajnijim romanom u zemlji. Po broju prodanih primjeraka tvrdog izdanja ´Bravo Two Zero´ svrstao se tik uz Hawkingovu ´Kratku povijest vremena´ i tako postao jedan od najuspjelijih tamošnjih hardbacka modernih vremena. Na gala večeri nakladnika i prodavača knjiga odrţanoj u Londonu 28. travnja 1996. MekNab je proglašen autorom godine. Tvrdo ukoričeno izdanje romana ´Immediate Action ´. MekNabove priče o djetinjstvu, ranoj mladosti, o danima u pješaštvu, obuci u SAS– u i odlasku u Zaljevski rat. svojom prodajom već je sada dvostruko nadmašilo prodaju tvrdog izdanja ´Bravo Tvvo Zero´. Roman se još uvijek nalazi među prvih deset najprodavanijih knjiga u Velikoj Britaniji i Australiji, a u 1996. samo je na Otoku prodano pola milijuna tvrdog izdanja. Ministarstvo obrane pokušalo je zabraniti i ovaj MekNabov roman, koristeći se pritom svim raspoloţivim sredstvima, pa je na sudu objavilo čak i pravo ime tog autora i bivšeg SAS– ovca. Naime, pseudonim MekNab autor je posudio od Munchera MekNaba. lika iz jedne popularne videoigre. Bivšeg vojnika to je toliko razljutilo da se sa kćerkom i ţenom iz sigurnosnih razloga preselio na jug Francuske, no

traţene promjene nije uvrstio u svoj roman. Međutim, osim nadređenih, ubrzo se s MekNabom počeo javno prepucavati i jedan član njegove patrole – Chris Ryan. koji je 1995. objavio svoju verziju priče o znamenitoj akciji. Riječ je o romanu ´The One That Got Away´ (´Jedini koji se izvukao´), koji je u Velikoj Britaniji bio među najtraţenijim knjigama, a na listama bestselera zadrţao se čak 70 tjedana. Prema tom romanu snimljena je televizijska emisija u produkciji ITV– a. koju je prikazao i ugledni BBC. u kojoj su se pravi SAS– ovci prvi put javno pojavili. Rvanova verzija ispričana za TV naljutila je ne samo zapovjedništvo SAS– a nego i njegova kolegu iz patrole – Andyja MekNaba. koji je javno prosvjedovao, pa je BBC najavio snimanje filma prema njegovoj verziji priče o akciji u Zaljevskom ratu. Njihov primjer ubrzo su počeli slijediti i drugi komandosi, pa su britansko trţište preplavile ispovijesti SAS– ovaca. Za samo 5,99 funti za meko izdanje ili 15,99 funti za tvrdo. Britanci mogu kupiti bilo koju oknjiţenu ispovijed bivših SAS– ovaca. Dotad strogo čuvana vojna tajna, našla se tako na rasprodaji i dostupna svima. A unatoč svim protestima Ministarstva obrane i zabranama koje pokušava ishoditi, čini se da interes publike za ispovijestima grubih momaka nimalo ne jenjava. U posljednjih pet godina ispovijesti je objavilo dvadesetak bivših SAS– ovaca. a samo u posljednje tri godine objavljeno je 35 knjiga o Specijalnim snagama, od kojih je čak deset postalo bestseler. Među najuspjelijima su ´Štand by. Štand by´ Chrisa Rvana, koji pripovijeda o karijeri narednika Geordija Sharpa – njegovom ratovanju u Zaljevskom ratu. Sjevernoj Irskoj, obuci i spašavanju talaca u Kolumbiji, ´Storm Command´ (priča o Zaljevskom ratu iz 1991. u kojoj se prvi put spominje MekNabova patrola) i ´Looking for Trouble´ (priča o SAS– u ´50– ih i ´60– ih godina te o akciji u Iranskom veleposlanstvu u Londonu 1980. i ratu na Falklandskom otočju) generala Petera de la Billierea. ´Killing Zone´ Harrvja McAlliona te ´The Operators´ Jamesa Renniea (koji. pišući o obavještajnom ratu u Irskoj, iznosi vrlo precizne podatke, pa čak i točne radijske frekvencije). Vrlo je uspio i roman ´The Nemesis File´ Paula Brucea. iako autoru nitko ne vjeruje da je ikada bio u SAS– u. te ´SAS: The Soldier´s storv´ Jacka Ramsava. koji iznosi na vidjelo tajne akcije u Iranskom veleposlanstvu. Borneu i Zaljevu. Prema tom romanu snimljen je televizijski serijal u ITV– ovoj produkciji. Velik interes izazvao je i ´Bitting the Bullet – Married to the SAS´ Jennv Simpson. koja pripovijeda o patnjama ţene udane za SAS– ovca. a pravu buru

oduševljenja izazvao je roman ´Who Cares Who Wins – SAS: THE FINAL CASH IN´ (´Koga briga tko pobjeđuje – SAS: KONAĈNA NAPLATA´) potpisana pseudonimom narednik Andy McGrabb (engl. grab znači ščepati. nepošteno prigrabiti, oteti: grabber je pohlepnik. ugrabbv znači vojnik). Riječ je o duhovitoj priči koja parodira opsesivnu ambiciju bivših SAS– ovaca da kroz svoje osobne ratne priče javno iznose tajne podatke. Predgovor je potpisan pseudonimom ´Sir Peter de La Billionere´. koji britansku javnost povezuje s umirovljenim generalom sir Peterom de la Billiereom. najodlikovanijim engleskim vojnikom od Drugog svjetskog rata. Njemu je, kao i ostalim SAS– ovcima koji su se prometnuli u pisce, neposredno prije svečanog godišnjeg banketa SAS– a odrţanog 22. siječnja ove godine zabranjen ulaz u središnju bazu te slavne jedinice u Herefordu. Inače, sir Peter bio je u Zaljevu zapovjednik svih britanskih jedinica i drugi čovjek svih savezničkih snaga (zamjenik Normanu H. Schvvarzkopfu). Pet je godina (od 1978. do 1983.) bio šef svih SAS– ovih jedinica, a do prošle godine i predsjednik udruge SAS– – ovaca. Iako je Ministarstvo obrane blagoslovilo objavljivanje njegovih knjiga – ´Storm Command´ i ´Looking for Trouble´ – 62– godišnji general je kao i ostali bivši SAS– ovci koji su objavili knjige izbačen iz Hereforda. Ţeleći se zaštititi od vojnika/pisaca, zapovjedništvo SAS– a koncem prošle godine izdalo je naredbu prema kojoj svi članovi SAS– a i svi novaci moraju potpisati ugovor kojim se obvezuju da bez prethodnog odobrenja Ministarstva obrane neće napisati knjigu o svojem boravku u SAS– u, Engleski tisak ovaj je ugovor popratio duhovitom šalom: krilaticu koja resi beretke SAS– ovaca ´Tko se usudi – pobjeđuje´ pretvorio je u ´Tko se usudi – piše!´