predelima ili u visokim pećinama ledom okovanih planina. Stajala je na manje od metar i po od njega. On ne reče ništa više, samo ju je napeto gledao, pogledom koji je bio podjednako zbunjujući kao i cela njegova pojava. Laura opazi ožiljak na njegovom levom obrazu. „Zašto ti?“, upita ledeni čovek i priđe joj jedan korak, posežući ka njoj. Laura posrnu u nazad, iznenada suviše preplašena da bi vrisnula. Sa sredine ivice šumarka Kora Lens je pozva: „Laura? Laura, jesi li dobro?“ Stranac je odreagovao na blizinu Korinog glasa. On se okrenu i udalji kroz lovore, a njegova u crno obučena figura brzo nestade u senkama, ka da nije bio stvaran čovek, već komadić tame koji je nakratko oživeo. Pet dana posle sahrane, u utorak 29. jula, Laura je prvi put posl nedelju dana bila u svojoj sobi iznad radnje. Pakovala se i opraštala o mesta koje je oduvek bilo njen dom. U pauzi za odmor, ona je sela na ivicu izgužvanog kreveta, trudeći se da se seti koliko je bila bezbedna i srećna u toj sobi pre samo nekoliko dana. Stotinak knjiga, uglavnom priče o psima i konjima, stajalo je na polici u uglu. Pedesetak minijaturnih figura kuca i maca – od stakla, porcelana i kalaja – ukrašavalo je police iznad uzglavlja njenog kreveta. Nije imala kućnog Ijubimca jer su higijenski propisi zabranjivali životinje u stanovima koji su se nalazili iznad prodavnica. Nadala se da će jednog dana imati psa, možda čak i konja. Ali, najvažnije je to što će možda postati veterinar kada poraste, iscelitelj bolesnih i povređenih životinja. Otac joj je rekao da može da bude šta god poželi: veterinar, advokat, filmska zvezda, bilo šta. ’Možeš da postaneš ribočuvar ako to želiš, ili balerina što skakuće. Ništa te ne može
zaustaviti.’ I Laura se osmehnu setivši se kako je njen otac imitirao skakutanje balerine. Ali seti se i da je otišao, i užasna praznina otvori se u njoj. Ispraznila je orman, pažljivo složila svoju odeću i napunila njome dva velika kofera. Imala je metalni sanduk u koji je spakovala omiljene knjige, nekoliko igara, medu. Kora i Tom Lens su popisivali stvari iz ostatka malog stana i prodavnice u prizemlju. Trebalo je da Laura boravi kod njih, mada joj nije bilo sasvim jasno da li je to privremen ili trajan dogovor. Nervozna i zabrinuta zbog svoje nesigurne budućnosti, Laura se vrati pakovanju. Povukla je i otvorila fioku u bližem od dva noćna ormarića i skamenila se ugledavši patuljaste čizme, maleni kišobran i pet santimetara dugačak šal, koje je njen otac nabavio kao dokaz da ser Tomas Žabac zaista iznajmljuje prostor kod njih. Ubedio je jednog svog prijatelja, veštog u rukovanju kožom, da napravi te čizme, koje su bile široke i oblikovane tako da pristaju stopalu sa kožicom između prstiju. Kišobran je nabavio u prodavnici za minijaturne predmete, a zeleni karirani šal je napravio sam, pažljivo napravivši čak i rese na njegovim ivicama. Na njen deveti rođendan, kada je došla kući iz škole, čizme i kišobran su stajali naslonjeni uza zid odmah iza ulaznih vrata stana, a tračica od šala je uredno visila na čiviluku. ’Ššššš’, rekao je njen otac dramatično, ’Ser Tomas se upravo vratio sa napornog puta u Ekvador po kraljičinom nalogu – ona tamo ima farmu dijamanata, znaš – i strašno je iscrpljen. Sigurno će spavati danima. Međutim, rekao mi je da ti čestitam rođendan i ostavio ti je poklon u dvorištu iza kuće.’ Poklon je bio novi bicikl. Sada, gledajući u te tri stvari u fijoci noćnog ormarića,
Laura shvati da njen otac nije umro sam. Sa njim su umrli i ser Tomas Žabac, svi ostali likovi koje je smišljao i sve šašave ali divne fantazije kojima ju je zabavljao. Čizme po meri žabe, maleni kišobran i sićušni šal su izgledali slatko i patetično – skoro da je mogla da poveruje da je ser Tomi ustvari bio živ i da je sada i on otišao u sopstveni bolji svet. Tihi jecaj tuge izlete iz nje. Ona pade na krevet i zagnjuri glavu u jastuk, prigušujući bolne jauke, i po prvi put od kako je njen otac umro ona se konačno prepusti tuzi. Nije želela da živi bez njega, pa ipak je morala ne samo da živi nego i da napreduje jer će svaki dan njenog života biti posvećen njemu. Čak i tako mala, ona je shvatila da će, ako bude imala dobar život i ako bude dobra osoba, biti moguće da njen otac na neki način nastavi da živi kroz nju. Ali suočavanje sa budućnošću sa optimizmom i srećom biće teško. Ona je sada znala da je život zastrašujuće podložan tragedijama i promenama, vedar i topao u jednom, a hladan i olujan u sledećem trenutku, tako da nikada ne možete znati kada će udar munje pokositi nekoga do koga vam je stalo. Ništa nije večno. Život je sveća na vetru. Bila je to teška lekcija za dete njenog uzrasta, i učinila je da se oseti staro, jako staro, prastaro. Kada je presušila reka toplih suza, nije joj trebalo dugo da se sabere jer nije želela da Lensovi otkriju da je plakala. Ako je svet bio hladan, okrutan i nepredvidljiv, onda joj nije izgledalo mudro pokazati i najmanju slabost. Ona je pažljivo umotala žapčeve čizme, kišobran i mali šal u toalet papir. Ugurala ih je u metalni kovčeg. Kada je ispraznila sve fijoke oba noćna ormarića, otišla je do svog radnog stola da i njega raščisti, i na filcanom poklopcu ona pronađe zakačeno parče hartije sa porukom za nju ispisanom elegantnim, gotovo mašinskim rukopisom: Draga Laura,
Neke stvari su suđene, i niko ne može da ih spreči. Čak ni tvoj anđeo-čuvar. Budi zahvalna znajući da te je tvoj otac voleo svim srcem i na način na koji je veoma malo ljudi voljeno. Znam da sada misliš da nikada više nećeš biti srećna, ali grešiš. Vremenom ćeš postati srećna. Ovo nije prazno obećanje. To je činjenica. Poruka nije bila potpisana, ali je Laura znala ko ju je mora biti napisao: čovek koji je bio na groblju, posmatrao ju je iz kola u pokretu, koji je nju i njenog oca spasao od smrti pre nekoliko godina. Niko drugi nije mogao da nazove sebe njenim anđelom-čuvarem. Prože je drhtaj, ali ne od straha, nego zbog toga što ju je neobičnost i misterioznost njenog čuvara ispunila radoznalošću i čuđenjem. Ona pojuri do prozora i odgurnu prozračnu zavesu koja je visila između draperija, ubeđena da će ga ugledati kako stoji na ulici i gleda u radnju, ali on ne beše tamo. Ni čovek u crnom nije bio tamo, ali ona nije ni očekivala da će biti. Već je bila napola ubeđena da on nije povezan sa njenim čuvarom, da je na groblju bio iz nekih drugih razloga. A znao je njeno ime... Možda je ranije čuo Koru kako je doziva sa vrha brežuljka na groblju. Bila je u stanju da ga potisne iz svojih misli jer nije želela da on bude deo njenog života, ali je očajnički želela da ima anđela-čuvara. Ponovo je pročitala poruku. Iako nije shvatala ko je plavokosi čovek ni zašto se interesuje za nju, Lauru je ohrabrila poruka koju joj je on ostavio. Shvatanje nije uvek neophodno, dokle god postoji verovanje.
5 Naredne noći, pošto je postavio eksploziv na tavanu instituta, Stefan se vratio sa istim koferom, tvrdeći da opet ima nesanicu. Očekujući posetu posle ponoći, Viktor je doneo pola torte koju je napravila njegova žena kao poklon. Stefan je grickao tortu dok je oblikovao i postavljao plastični eksploziv. Ogromni podrum je bio podeljen u dve prostorije i, za razliku od tavana, svakodnevno su ga koristili radnici instituta. Morao je da sakrije punjenja i žice sa punom pažnjom. U prvoj prostoriji su se nalazile fascikle sa istraživačkim podacima i dva dugačka radna stola od orahovine. Ormani za dokumentaciju su bili visoki gotovo dva metra i bili su poređani jedan do drugog duž dva zida. Mogao je da smesti eksploziv na te ormare, da ga zaglavi sa zadnje strane, prema zidu, tako da ni najviši čovek iz ekipe ne može da ga vidi. Odlučio je da postavi žice iza ormana, iako je morao da probuši male rupe u pregradi koja je podrum delila na dve prostorije da bi sproveo žice u susednu odaju. Uspeo je da probuši rupu na neupadljivom mestu, tako da su se žice videle samo po nekoliko centimetara sa svake strane pregrade. Druga prostorija se koristila kao magacin za kancelarijske i laboratorijske potrepštine, a u njoj su se nalazili i brojni kavezi sa životinjama – nekoliko hrčaka, nekoliko belih pacova, dva psa, jedan energični majmun u velikom kavezu sa tri šipke na kojima je mogao da se ljulja – koje su učestvovale (i preživele) u ranim eksperimentima na institutu. Budući da životinje više nisu bile potrebne, zadržane su samo u cilju istraživanja da li će se nakon dugog vremenskog perioda u njima razviti neki nepoznati medicinski problemi koji mogu biti povezani sa njihovim jedinstvenim avanturama. Stefan je oblikovao snažna eksplozivna punjenja tako da
stanu u praznine iza naslaganih zaliha i sproveo sve žice do ventilacionog otvora kroz koji je prethodne noći spustio žice sa tavana. Dok je radio osećao je da ga životinje posmatraju neuobičajeno intenzivno, kao da su znale da im je preostalo samo dvadeset i četiri sata života. Stefanovi obrazi zacrveneše se zbog krivice, koja je nekako čudno izostala kada je razmišljao o smrtli ljudi koji su radili na institutu, možda i zato što su životinje bile nevine, a ljudi nisu. Do četiri sata ujutro Stefan je završio posao u podrumu, kao i posao koji je morao da odradi u svojoj kancelariji na trećem spratu. Pre nego što je otišao sa instituta, sišao je u glavnu laboratoriju u prizemlju i skoro pun minut zurio u kapiju. Kapija. Brojevi na brojčanicima, priborima za merenje i grafikonima na aparatima pored kapije svetlucali su nežnom narandžastom, žutom ili zelenom bojom jer njihovo napajanje nikada nije isključivano. Sama kapija je bila cilindričnog oblika, tri i po metara dugačka i oko dva i po metra u prečniku, i bila je jedva vidljiva na mutnom svetlu. Njena spoljna oplata od nerđajućeg čelika svetlucala je bledo odražavajući tačkice svetlosti sa aparature koja je zauzimala tri zida prostorije. Stefan se navikao na mogućnosti kapije u pogledu vremena, ali su mu one i dalje ulivale strahopoštovanje – ne toliko zbog toga što su predstavljale zapanjujuće naučno otkriće nego zato što je njihov potencijal za zlo bio neograničen. Nije to bila kapija pakla, ali u rukama pogrešnog čoveka mogla bi da postane upravo to. I zaista je bila u rukama pogrešnog čoveka. Zahvalivši se Viktoru na torti i zaklevši se da je pojeo sve što je dobio (iako je u stvari najvećim delom nahranio životinje), Stefan se odvezao do svog stana. \ Drugu noć za redom besnela je oluja. Kiša je šibala sa severozapada. Voda je penila iz odvodnih cevi u obližnje slivnike, rominjala sa krovova pljuštala po ulicama i iz prepunih
oluka, i zbog gotovo potpune tame u kojoj je bio ceo grad, bare i bujice izgledahu više kao ulje nego kao voda Samo je nekolicina vojnog osoblja bila napolju, a oni su svi nosili crne kišne mantile, zbog kojih su izgledali poput stvorenja iz starih gotskih romana Brema Stokera. Stefan je krenuo pravo kući, ne trudeći se da izbegne poznate kontrolne policijske stanice. Njegova dokumenta su bila ispravna, njegova propusnica za policijski čas je bila validna i više nije prenosio ilegalno nabavljen eksploziv. U svom stanu, on podesi buđenje na velikom satu pored kreveta i gotovo smesta zaspa. Očajnički mu je trebao odmor jer su ga narednog poslepodneva čekala dva naporna putovanja i još ubijanja. Ako ne bude potpuno spreman, moglo bi mu se desiti da se nađe sa pogrešne strane metka. Sanjao je o Lauri, što je protumačio kao dobar znak.
Dva ---------------------------------------------------------------------------- VEČITI PLAMEN 1 Laura Šejn je prošla od svoje dvanaeste do sedamnaeste godine kao da je vetar kotrljao preko kalifornijske pustinje, odmarajući se nakratko tu i tamo u trenucima zatišja, bivajući iščupana i ponovo zakotrljana sa novom navalom vetra. Nije imala rodbine i nije mogla do ostane kod očevih najboljih prijatelja Lensovih. Tom je imao šezdeset i dve, a Kora pedeset i sedam godina, i iako su bili u braku trideset i pet godina, nisu imali dece. Mogućnost da odgajaju malu devojčicu ih je uplašila. Laura ih je razumela i nije se ljutila na njih. Onog avgustovskog dana kada je napustila kuću Lensovih u pratnji žene iz odeljenja za brigu o deci okruga Oranž, Laura je poljubila i Koru i Toma uveravajući ih da će biti dobro. Odlazeći kolima socijalne radnice veselo im je mahala, nadajući se da se osećaju osobođeno. Osobođeno. Tu reč je nedavno stekla. Oslobođeno: razrešeno posledica nečijih dela; pustiti na slobodu ili razrešiti neke dužnosti, obaveze ili odgovornosti. Laura je želela da može da obezbedi sebi oslobođenje od obaveze da krči svoj put kroz život bez vođstva njenog voljenog oca, oslobođenje od odgovornosti da živi i produži uspomenu na njega. Iz kuće Lensovih prebacili su je u prihvatilište za decu – dom Mekajlor – jednu staru ogromnu viktorijansku kuću sa đvadeset i sedam soba, koja je bila sagrađena da u njoj odrastaju
budućl magnati u danima poljoprivredne slave okruga Oranž. Kasnije je pretvorena u spavaonicu u kojoj su privremeno smeštana deca pod brigom države, dok ne bi bila smeštena u dom za nezbrinutu decu. Ta institucija nije ličila ni na šta o čemu je Laura čitala u romanima. Na prvom mestu, nisu postojale ljubazne opatice u ustalasanim crnim redovničkim odorama. Zatim, tu je bio Vil Šener. Laura ga je prvi put spazila odmah po dolasku u prihvatilište, dok ju je socijalna radnica gospođa Bovmejn upoznavala sa sobom u kojoj će boraviti i osobama sa kojim će tu sobu deliti – rečeno joj je – bliznakinjama Ekerson i devojčicom koja se zvala Tami. Šener je džogerom čistio podne pločice u hodniku. On je bio snažan, žilav, blede kože prošarane pegama, imao je oko trideset godina, kosu boje tek iskovanog bakarnog novčića i zelene oči. Smeškao se i tiho zviždukao dok je radio. „Kako ste od jutros, gospođo Bovmejn?" „Kao kišni dan, Vili.“ Šener joj se očigledno dopadao. „Ovo je Laura Šejn, nova devojčica. Laura, ovo je gospodin Šener." Šener se zagleda u Lauru sa odvratnom žestinom. Kada je konačno progovorio, reči su bile nerazgovetne: „Uhhh... Dobro došla u Mekajlor." Prateći socijalnu radnicu, Laura pogleda nazad, u Šenera. Dok ga je samo Laura gledala, on spusti ruku do prepona i lenjo ih protrlja. Laura nije ponovo pogledala ka njemu. Kasnije, dok je raspakivala svoj mali zavežljaj, pokušavajući da svoju polovinu sobe na trećem spratu uredi tako da liči na dom, ona se okrenu i ugleda Šenera na vratima. Bila je sama, jer su se druga dera igrala na igralištu ili u sobi za igru. Šenerov osmeh je bio drugačiji od onog koji je podario gospođi
Bovmejn: bio je predatorski, hladan. Svetlo iz jednog od dva mala prozora padalo je tako da je osvetljavalo vrata i dopiralo do njegovih očiju pod takvim uglom da su one izgledale ne zeleno, nego srebrno, poput mrenom pokrivenih očiju mrtvaca. Laura pokuša da nešto kaže, ali ne uspe. Povlačila se unazad dok nije došla do zida pored svog kreveta. On je stajao opuštenih ruku, nepokretno, stisnutih pesnica. Dom Mekajlor nije bio klimatizovan. Prozori sobe su bili otvoreni, ali je U SOBI vladala tropska vrućina. Pa ipak, Laura se nije oznojila sve dok se nije okrenula i videla Šenera. Sada je njena majica na kratke rukave bila mokra. Napolju, deca su vikala i smejala se kroz igru. Bila su blizu, ali su zvučala kao da su jako daleko. Šenerovo teško ritmično dahtanje činilo se sve glasnije, kao da postepeno guši glasove dece. Jedan dugi trenutak nijedno od njih se ne pokrenu i ne progovori. Zatim se on iznenada okrenu i ode. Klecavih kolena, oblivena znojem, Laura ode do svog kreveta i sede. Rastresit madrac se ugnu, federi zaškripaše. Dok joj se lupanje srca smirivalo odmeravala je sobu sivih zidova i očajavala nad svojom sudbinom. U svakom od četiri ugla sobe nalazili su se uski kreveti sa metalnim okvirom, dronjavom posteljinom i ugrudvanim jastucima. Pored svakog kreveta se nalazio razbijen noćni ormarić, pokriven plastičnom mušemom, i na njima po jedna stona lampa. Izgrebana komoda je imala osam fioka od kojih su dve pripadale njoj. U sobi su bila i dva ormana, i njoj je bila dodeljena polovina jednog od njih. Prastare zavese bile su izbledele i umrljane; visile su mlitave i prljave sa zarđalih šipki. Cela kuća je odavala raspadanje i bila je sablasna, vazduh je imao neodređeno neprijatan miris, a Vil Šener je tumarao sobama i hodnicima poput zlog duha koji čeka pun mesec i krvave igre koje su ga
pratile. Te noći, posle večere, bliznakinje Ekerson zatvoriše vrata i pozvaše Lauru da im se pridruži na pohabanom tepihu kestenjaste boje gde su mogle da sednu u krug i podele tajne. Njihova četvrta cimerka – čudna, tiha krhka plavokosa devojčica koja se zvala Tami – nije bila zainteresovana da im se pridruži. Poduprta jastucima, ona je sedela na krevetu i čitala knjigu, stalno grickajući nokte poput miša. Lauri su se odmah dopale Telma i Rut Ekerson. Tek što su prevalile dvanaestu, one su bile samo par meseci mlađe od Laure i bile su mudre za svoj uzrast. Bile su siročići od svoje devete godine i živele su u prihvatilištu već skoro tri godine. Bilo je teško pronaći porodicu koja bi usvojila decu njihovog uzrasta, naročito bliznakinje koje su bile rešene da se ne razdvajaju. One nisu bile lepe devojčice, ali su bile zapanjujuće identične u svojoj običnosti: beživotna braon kosa, kratkovide braon oči, široka lica, uvučena brada, široka usta. Bez obzira na nedostatak lepote, bile su izuzetno inteligentne, energične i dobre. Rut je nosila plavu pižamu obrubljenu zelenim trakama na manžetnama i okovratniku i plave papuče; kosa joj je bila očešljana u konjski rep. Telma je nosila pižamu boje maline i čupave žute papuče na kojima su bila prišivena dva dugmeta ofarbana tako da liče na oči, a kosa joj je bila puštena. Sa dolaskom noći popustila je i nepodnošljiva vrelina dana. Bile su manje od deset minuta udaljene od Pacifika, tako da je prijatan povetarac omogućavao prijatan san. Sada je kroz otvorene prozore pirio blag vetar, nabirao zavese i kružio kroz sobu. „Leta šu ovde dosadna", rekla je Rut Lauri kada se poređaie u krug na podu. „Nije nam dozvoljeno da napuštamo imanje, a ono prosto nije dovoljno veliko. Leti su svi
dobročinitelji zauzeti sopstvenim odmorima, svojim odlascima na plaže, tako da zaborave na nas." „Ali je Božić divan", reče Telma. „Ceo novembar i decembar su divni", dodade Rut. ,,Aha“, nastavi Telma, „praznici su super jer se tada dobročinitelji osećaju krivima zato što imaju tako mnogo dok mi siromašni, sumorni, napušteni siročići moramo da nosimo kapute od novinske hartije, cipele od kartona i da jedemo prošlogodišnju kašu. Onda nam oni šalju korpe pune slatkiša, vode nas u velike kupovine i u bioskop, mada nikako da gledamo dobre filmove." ,,Oh, meni su se neki čak i dopali", reče Rut. „Filmove u kojima niko nikada ne bude raznet. I nikada nema nikakvog pipanja. Nikad nas ne vode da gledamo filmove u kojima momak stavi ruku na žensku sisu. Porodični filmovi. Dosadno, dosadno, dosadno." „Oprosti mojoj sestri", reče Rut Lauri. „Ona misli da je na drhtavoj ivici puberteta..." „Ja jesam na drhtavoj ivici puberteta! Osećam kako mi sokovi nadiru“, uskliknu Telma podižući mršavu ruku iznad glave. Rut reče: „Bojim se da je nedostatak roditeljskog staranja ostavio na njoj traga. Nije se dobro prilagodila ulozi siročeta." „Oprosti mojoj sestri", reče Telma. „Ona je rešila da preskoči pubertet i da iz detinjstva direktno pređe u senilnost." Laura upita: „Šta je sa Vilom Šenerom?" Bliznakinje Ekerson se pogledaše sa razumevanjem i odgovoriše tako sinhronizovano da ni za delić sekunde nisu zaostajale jedna za drugom između rečenica: ,,Oh, on je poremećen čovek", reče Rut, a Telma nastavi: ,,On je đubre", Rut dodade: „Treba mu lečenje”, a Telma izjavi:
,,Ne, ono što njemu treba je da ga neko desetak puta lupi po glavi bejzbol palicom, možda i dvadeset puta, a onda da ga zaključaju do kraja života." Laura im je ispričala kako ga je spazila na njihovim vratima. „Ništa nije rekao?“, upita Rut. ,,To je sablasno. Obično kaže: ’Ti si slatka mala devojčica“ ili...“ ,,...ti ponudi bombonu." Telma napravi grimasu. „Možeš li to da zamisliš! Bombonu? Kako je to otrcano! Kao da je učio kako da bude đubre tako što je čitao one brošure koje policija deli da bi upozorili decu na perverznjake." „Nije ponudio bombonu", reče Laura, zadrhtavši kada se seti Senerovih srebrnih očiju i teškog ritmičnog dahtanja. Telma se naže ka njoj, spustivši glas do scenskog šapata: „Izgleda da se Beloj Jegulji zavezao jezik, da se zagrejo previše čak i da pomisli na svoje uobičajene fraze. Možda ima poseban pik na tebe Laura." „Bela Jegulja?" ,,To ti je Šener", reče Rut. „Ili samo Jegulja, skraćeno." „Bled i sluzav, kakav jeste", reče Telma, ,,baš mu pristaje to ime. Kladim se da je Jegulja posebno bacio oko na tebe. Mislim, dete, stvarno obaraš s nogu.“ ,,Ne ja“, reče Laura. „Šališ se?“, upita Rut. ,,Ta tamna kosa, te krupne oči.“ Laura pocrvene i stade da protestuje, ali Telma reče: „Slušaj, Šejnova, zaslepljujući duet Ekerson – Rut i ja – ne može da podnese lažnu skromnost ništa više nego što može da podnese hvalisavost. Mi smo ’pravo-iz-ramena’ tip ljudi. Mi znamo gde leži naša snaga, i time se dičimo. Jasno je ko dan da nijedna od nas neće pobediti na takmičenju za ’Mis Amerike’, ali mi smo inteligentne, vrlo inteligentne, i voljne smo da to priznamo. A ti si prelepa, pa prestani da se stidiš." „Moja sestra je ponekad preterano otvorena i previše
živopisna u načinu izražavanja", reče Rut izvinjavajući se. ,,A moja sestra", reče Telma Lauri, „pokušava da odigra ulogu Melani iz ’Prohujalo sa vihorom’." Ona se prebaci na otegnuti južnjački akcenat i reče sa preteranim saosećanjem: ,,Oh, Skarlet ne misli zlo. Skarlet je divna devojka, stvarno jeste. Ret je takođe divan u duši, i čak su i Jenkiji divni, čak i oni koji su opljačkali Taru, spalili rod i napravili čizme od koža naših beba.“ Laura je počela da se kikoće pre nego što je Telma došla do polovine predstave. ,,Pa, odbaci tu čednu skromnost, Šejnova! Ti si prelepa." „Dobro, dobro. Znam da sam... lepa." „Dete, kada te je Bela Jegulja videla u glavi mu se istopio detonator," „Da‘‘, dodade Rut, „ošamutila si ga. Zato nije mogao da se seti da izvadi iz džepa bombonu koju uvek nosi u njemu.“ „Bombone!", uzviknu Telma. „Kesice M&M bombona ili lešnik karamela!" „Laura, budi oprezna", upozori je Rut. „On je bolestan čovek..." ,,On je frik!“ reče Telma. „Pacov iz kanaiizacije!" Iz suprotnog ugla sobe, Tami tiho reče: „Nije on tako loš kao što kažete." Plavokosa devojčica je bila tako tiha, tako mršava i bezbojna, tako vešta u nestajanju u pozadini da je Laura potpuno zaboravila na nju. Sada je videla da je Tami odložila knjigu i da je sedela na krevetu. Privukla je svoja koščata kolena do grudi i obgrlila ih rukama. Imala je deset godina, dve godine manje od njenih cimerki, i bila je sitna za svoj uzrast. U beloj spavaćici i soknama, Tami je izgledala više kao utvara nego kao stvama osoba. ,,On nikada nikog ne bi povredio", rekla je Tami oklevajući, drhtavo, kao da je njeno izražavanje stava o Šeneru
– o bilo kome, o bilo čemu – poput šetnje po žici bez zaštitne mreže. ,,On bi naudio nekome ako bi mogao da se posle izvuče", reče Rut. ,,On je samo...“ Tami ugrize usnu. ,,On je... usamljen." ,,Ne, draga“, reče Telma, „nije on usamljen. On je toliko zaljubljen u sebe da nikada neće biti usamljen." Tami skrete pogled. Zatim ustade, gurnu stopala u komotne papuče i promrmlja: „Skoro je vreme za spavanje." Zatim uze toalet-pribor sa svog noćnog ormarića i, vukući noge, ode iz sobe, zatvorivši vrata iza sebe i krenuvši ka jednom od kupatila koja su se nalazila na kraju hodnika. ,,Ona uzima bombone", objasni Rut. Ledeni talas odvratnosti zapljusnu Lauru. „O, ne.“ ,,Da“, reče Telma. ,,Ne zato što želi bombone. Ona je... sluđena. Potrebna joj je ta vrsta odobravanja koju joj pruža Jegulja." „Ali, zašto?", upita Laura. Rut i Telma razmeniše još jedan od onih njihovih pogleda, kroz koje kao da su raspravljale o temi i donosile odluku u par sekundi, bez reči. Uzdahnuvši, Rut reče: ,,Pa, vidiš, Tami je potrebna ta vrsta odobravanja jer... jer ju je njen otac naučio da tako treba.“ Laura je bila uzdrmana. „Njen rođeni otac?“ „Nisu sva deca u Mekajloru siročići", reče Telma. „Neka su ovde jer su njihovi roditelji počinili zločin pa su u zatvoru. Druge su njihovi roditelji zlostavljali fizički ili... seksualno." Osvežavajući vetar koji je dopirao kroz otvorene prozore bio verovatno samo stepen-dva hladniji nego kada su sele u krug na podu, ali se Lauri činilo kao da je ledeni jesenji vetar
misteriozno preskočio nekoliko meseci i prodro u avgustovsku noć. Laura reče: „Ali, Tami se to u stvari ne sviđa?' ,,Ne, mislim da joj se ne sviđa", reče Rut. „Ali ona je...“ „...prisiljena", nastavi Telma,“ ne može da prestane. Izopačena." Zaćutaše, razmišljajući o nezamislivom, i konačno Laura reče: „Čudno i... tako tužno. Zar ne možemo da ga zaustavimo? Zar ne bi mogli da kažemo gospođi Bovmejn ili nekoj drugoj socijalnoj radnici za Senera?" „Ništa se ne bi desilo“, reče Telma. „Jegulja bi to poricao, i Tami bi takođe poricala, a mi nemamo dokaza.“ „Ali, ako ona nije jedino dete koje zlostavlja, neko od druge dece...“ Rut odmahnu glavom. „Većina njih su u domovima za siročad, ili su usvojeni ili su vraćeni u svoje porodice. Onih dvoje-troje koji su još uvek ovde... pa, oni su ili kao Tami, ili su smrtno preplašeni od Jegulje, previše užasnuti da bi ga otkucali." „Osim toga“, nastavi Telma, „odrasli ne žele da znaju, neće da se nose sa tim. Loš publicitet za dom. Pri tome bi još i ispali glupavi kada bi se saznalo da im se to odvijalo pod nosem. Osim toga, ko može da veruje deci?“ Telma poče da imitira gospođu Bovmejn, uhvativši visinu glasa tako dobro da ga je Laura smesta prepoznala: ,,Oh, slatka moja, oni su užasna lažljiva mala stvorenja. Bučni su, nasilničke, dosadne male zveri, spremna da unište divnu reputaciju gospodina Šenera iz puke zabave. Samo kada bi mogli da ih drogiramo, obesimo na kuke po zidovima i da ih hranimo intravenozno – koliko bi samo efikasniji bio ceo sistem, slatka moja, i koliko istinski bolji za njih, takođe." „Zatim bi Jegulja bio oslobođen optižbi“, reče Rut, ,,i
vratio bi se na posao, i našao bi načina da nam se osveti za to što smo stale protiv njega. To se desilo ranije sa jednim drugim perverznjakom koji je ovde radio, sa tipom koji se zvao Feret Fogel. Jadni Deni Dženkins..." „Deni je otkucao Fereta Fogela – rekao je Bovmejnovoj da Feret zlostavlja njega i druga dva dečaka. Fogel je suspendovan. Ali ona dva dečaka nisu hteli da podrže Denijevu priču. Bojali su se Fereta... ali im je i trebalo to njegovo bolesno odobravanje. Kada su Bovmejnova i njeno osoblje ispitivali Denija...“ „Pritegli su ga“, nastavi Rut besno, ,,sa trik-pitanjima, trudeći se da ga navedu na grešku. On se zbunio, protivrečio sam sebi, i onda su oni rekli da je sve izmislio.“ „A Fogel se vratio na posao“, reče Telma. „Sačekao je trenutak“, reče Rut, ,,a zatim je našao načina da unesreći Denija. Nemilosrdno je mučio Denija sve dok jednog dana... Deni nije počeo da vrišti i nije mogao da stane. Doktor mu je dao inekciju i onda su ga odneli. Emotivno poremećen, rekli su“. Bila je na ivici suza. „Nikad ga više nismo videli.“ Telma obgrli sestru oko ramena. Lauri reče: „Rut se sviđao Deni. Bio je dobar dečak. Nizak, stidljiv, simpatičan... nije imao šanse. Zato moraš biti čvrsta prema Beloj Jegulji. Ne smeš mu pokazati svoj strah. Ako bilo šta pokuša, vrišti. I šutni ga u prepone.“ Tami se vratila iz kupatila. Nije ih ni pogledala, već je iskoračila iz papuča i uvukla se pod pokrivač. Iako je Lauru odbijala pomisao da se Tami potčinjava Šeneru, posmatrala je krhku plavušu više sa simpatijom nego sa odvratnošću. Ni jedan prizor nije mogao biti tužniji od te male usamljene poražene devojčice koja leži na uskom ugnutom krevetu. Te noći je Laura sanjala Šenera. Imao je svoju, ljudsku
glavu, ali mu je telo bilo poput bele jegulje, i kada bi Laura potrčala, Šener bi kliznuo za njom, koprcajući se ispod zatvorenih vrata i drugih prepreka. 2 Zgađen nad onim što je upravo video, Stefan se vratio iz glavne laboratorije instituta u svoju kancelariju na trećem spratu. Seo je za svoj sto i položio glavu na šake, drhteći od užasa, besa i straha. To crvenokoso kopile, Vil Sener, često će silovati Lauru, skoro na smrt je prebiti, i tako je istraumirati da se nikad neće oporaviti. To nije bila samo jedna mogućnost – to će se desiti ako Stefan nešto ne učini da to spreči. Video je posledice: Laurino lice u modricama, izbijene zube. Njene oči su bile najgore, toliko ravnog pogleda i polumrtve, oči deteta koje više nema snage za radost ili nadu. Ledena kiša tukla je o prozore njegove kancelarije, taj prazan zvuk kao da se odbijao u njemu kao da su ga strašne stvari koje je video ostavile sagorelog, poput prazne ljušture. Spasao je Lauru od narkomana u prodavnici njenog oca, a već je pristizao još jedan pedofil. Jedna od stvari koje je na institutu naučio bila je da menjanje sudbine nije uvek lako. Sudbina se borila da uspostavi obrazac koji je trebala da ima. Možda su zlostavljanje i psihičko uništavanje toliko nepromenljiv deo Laurine sudbine da Stefan to nije mogao da spreči da se ne dogodi pre ili kasnije. Možda ne može da je spase od Vila Šenera, ili će, ako je i spase od Šenera, možda još jedan silovatelj doći u devojčicin život. Ali, morao je da pokuša. Te polumrtve, nesrećne oči...
3 U domu Mekajlor je bilo smešteno sedamdeset i šestoro dece, svi dvanaestogodišnjaci ili mlađi – kada bi navršili trinaest godina preselili bi ih u Kasvel Hol u Anahajmu. Budući da je trpezarija, obložena orahovinom, mogla da primi samo četrdesetoro dece, obroci su služeni u dve smene. Laura je, kao i bliznakinje Ekersonon, bila u drugoj smeni. Stojeći u redu za doručak između Telme i Rut prvog jutra u prihvatilištu, Laura je videla da je Vil Šener jedan od četiri poslužitelja za pultom. On je nadgledao zalihe mleka i podelu slatkih rolnica sa pripadajućim priborom za jelo. Dok je Laura napredovala u redu, Jegulja je provodio više vremena posmatrajući je nego što je gledao u decu koju je služio. „Ne dozvoli da te zaplaši“, došapnula joj je Telma. Laura se trudila da dočeka Šenerov pogled – i njegov izazov – hrabro. Ali, ona je uvek bila ta koja bi skrenula pogled. Kada je stigla do mesta na kojem je stajao, on joj je rekao: „Dobro jutro, Laura", i stavio slatku rolnicu na njen poslužavnik, naročito parče koje je za nju sačuvao. Kolač je bio dvaput veći od drugih, sa više višanja i sladoleda. U utorak, trećeg dana Laurinog boravka u prihvatilištu, morala je da izgura ’kako-se-prilagođavamo’ sastanak sa gospođom Bovmejn u njenoj kancelariji na prvom spratu. Eta Bovmejn je bila gojazna, nosila je nezavidnu garderobu koja se sastojala od haljina sa cvetnim uzorkom. Govorila je u klišeima i otrcanim frazama sa neiskrenim zanosom koji je Telma savršeno imitirala, i postavila joj je brojna pitanja na koja u stvari nije htela da dobije iskren odgovor. Laura je lagala o tome kako je srećna što je u Mekajloru, a gospođa Bovmejn je tim
lažima bila beskrajno zadovoljna. Vraćajući se u svoju sobu na trećem spratu, Laura opazi Jegulju na severnom stepeništu. Tek što se okrenula na drugom odmorištu, kad je videla njega na sledećim stepenicama kako briše drveni rukohvat. Na stepenici ispod njega je stajala neotvorena flaša polira za nameštaj. Ona zastade, a srce poče da joj lupa dvostrukom brzinom jer je znala da ju je čekao. On je znao za njen odlazak u kancelariju gospođe Bovmejn i računao je na to da će, vraćajući se u svoju sobu, krenuti najbližim stepeništem. Bili su sami. U svakom trenutku je moglo naići neko dete ili neko od osoblja, ali u tom trenutku su bili sami. Njen prvi poriv je bio da se povuče i da ode na južno stepenište, ali setila se šta joj je Telma rekla o suprotstavljanju Jegulji i o tome da ljudi poput njega napadaju samo slabiće. Rekla je sebi da najbolja stvar koju može da uradi jeste da prođe pored njega bez reči, ali njena stopala kao da su bila zakucana za stepenicu – nije mogla da se pomeri. Gledajući u nju odozgo, sa polovine stepeništa, Jegulja se osmehnu. Bio je to užasan osmeh: njegova koža je bila bela, usne bezbojne, ali njegovi krivi zubi su bili žuti, išarani braonkastim tačkama, poput kore od banana. Ispod neposlušne bakarnocrvene kose, lice mu je ličilo na lice klovna – ne onog klovna koji se može videti u cirkusu nego onakvog na kakvog bi mogli naleteti u Noći veštica, koji bi mogao nositi motornu testeru umesto flaše vode. ,,Ti si jako lepa devojčica, Laura.“ Pokušavala je da mu kaže da ide do đavola. Nije mogla da govori. „Želim da budemo prijatelji", reče on. Nekako je smogla snage da počne da se penje ka njemu. On se još šire osmehnuo, možda zato što je pomislio da ona prihvata njegovu ponudu za dmženje. Posegnuo je u džep
svojih smeđih pantalona i izvukao par čokoladica. Laura se seti Telminih komičnih procena o Jeguljinim glupim, nemaštovitim početnim frazama, i iznenada joj on više nije izgledao tako zastrašujuće kao ranije. Nudeći joj čokoladicu, cereći se, Šener je bio smešna pojava, karikatura zla i ona bi mu se smejala da nije znala šta je uradio Tami i drugim devojčicama. Iako nije mogla da mu se baš smeje, njegova komična pojava i ponašanje dadoše joj snage da se brzo provuče pored njega. Kada je shvatio da ona neće uzeti slatkiš i odgovoriti na njegovu ponudu za druženje, on spusti mku na njeno rame da bi je zaustavio. Laura besno zgrabi njegovu ruku, i odgurnu je. „Nemoj da si me ikada više dodirnuo, umobolniče." Ona požuri uz stepenište, boreći se protiv želje da potrči. Ako bi potrčala stavila bi mu do znanja da njen strah od njega nije u potpunosti nestao. On u njoj ne sme videti apsolutno nikakvu slabost, jer bi ga slabost ohrabrila da nastavi da je uzemirava. Do trenutka kada je bila na svega dve stepenice od sledećeg odmorišta, dozvolila je sebi da se ponada da je pobedila, da ga je njena čvrstina impresionirala. Tada je čula prepoznatljiv zvuk otvaranja rajfešlusa. Iza nje, glasnim šapatom on reče: „Hej, Laura, vidi ovo. Vidi šta imam za tebe.“ U njegovom glasu se prepoznavao ludački, mrzak ton. „Gle, vidi šta mi je u ruci, Laura." Ona se ne okrete. Laura stiže do odmorišta i poče sledeći uspon, misleći: Nema razloga da trčim, da se nisi usudila da potrčiš, ne trči, ne trči. Sa stepenica ispod, Jegulja reče: „Pogledaj u veliku čokoladu koju držim u mci, Laura.
Ona je puno veća od svih ostalih." Na trećem spratu Laura pojuri pravo u kupatilo gde poče žustro da riba ruke. Osećala se prljavo što je dotakla Šenerovu ruku da bi je skinula sa svog ramena. Kasnije, kada su se ona i bliznakinje Ekerson okupile u noćnom ćaskanju na podu, Telma je urlala od smeha kada je slušala o tome kako je Jegulja hteo da Laura pogleda u ’njegovu veliku čokoladu'. Telma reče: „Neverovatan je, zar ne? Šta misliš, gde nalazi sve te izraze? je l’ to ’Dabldej’ izdaje ’Perveznjačku knjigu klasičnih startova’, ili šta?" „Suština je“, reče Rut zabrinuto, ,,u tome što on nije odustao kada mu se Laura suprotstavila. Mislim da neće tako lako odustati od nje kao od drugih devojčica koje mu se opiru.“ Te noći Laura nije mogla da zaspi. Mislila je na svog anđela-čuvara i pitala se da li će se on ponovo onako čudesno pojaviti i pobrinuti se za Vila Šenera. Nešto joj se činilo da ovoga puta neće moći da računa sa njim. U toku narednih deset dana, dok je avgust prolazio, Jegulja je pratio Lauru tako sigurno kao što Mesec prati Zemlju. Kada bi ona i bliznakinje Ekerson otišle u igraonicu da igraju karte ili ’Monopol’, Šener bi se tamo stvorio u roku od deset minuta i počeo da tobože pere prozore ili glanca nameštaj ili popravlja garnišnu, mada mu je sva pažnja bila usmerena na Lauru. Ako bi devojčice potražile utočište u uglu igrališta iza glavne zgrade, bilo da pričaju ili da igraju igre koje su same smišljale, Šener bi ubrzo tamo iskrsnuo, iznenada pronašavši u tom delu igrališta žbunje koje treba potkresati ili nađubriti. I mada je treći sprat bio samo za devojčice, on je zbog održavanja bio dostupan muškim članovima osoblja vikendom u periodu između deset pre podne i četiri sata posle podne, tako da Laura u to vreme nije mogla da bezbedno pobegne iz svoje sobe.
Gori od Jeguljine prilježnosti bio je zastrašujući stepen do kojeg je njegova mračna strast prema njoj narasla, bolesna potreba koju je otkrivao uporan rast žestine u njegovom pogledu i kiseli znoj koji ga je oblivao svaki put kada bi bio u istoj sobi kao i ona duže od nekoliko minuta. Laura, Rut i Telma su se trudile da ubede sebe da pretnja od strane Jegulje opada sa svakim danom u kojem on ne napada, da to oklevanje otkriva da je svestan da je Laura nepodesna žrtva. U srcu su znale da se samo nadaju da će ubiti zmaja prostom željom, ali bile su nesposobne da se suoče sa punim razmerama opasnosti sve do jednog subotnjeg poslepodneva krajem avgusta, kada su se vratile u svoju sobu i tamo zatekle Tami kako, u nastupu bolesne ljubomore, uništava Laurinu kolekciju knjiga. Biblioteku od oko pedeset knjiga – njenih omiljenih knjiga koje je ponela sa sobom iz stana iznad prodavnice – Laura je držala ispod svog kreveta. Tami ih je dovukla na sredinu sobe i u pomamnoj mržnji iscepala dve trećine knjiga. Laura je bila isuviše šokirana da bi se pokrenula, ali Rut i Telma odvukoše devojčicu od knjiga i držaše je. Zato što su to bile njene omiljene knjige, zato što ih je dobila od svog oca i zato što su tako one bile njena veza sa njim, ali najviše zato što je tako malo imala, Lauru je bolelo njihovo uništenje. Njenih stvari je bilo tako malo, i nisu imale neku vrednost, ali ona iznenada shvati da su one bile bedem protiv najgorih okrutnosti života. Tami je izgubila interesovanje za knjige sada kada je pravi predmet njene mržnje stajao ispred nje. „Mrzim te! Mrzim te!“ Njeno bledo ispijeno lice bilo je živo po prvi put od kako ju je Laura znala, zajapureno i iskrivljeno od osećanja. Krugovi nalik na modrice oko njenih očiju nisu nestali, ali više je nisu činili da izgleda slabašno ili slomljeno – izgledala je zverski,
divljački. „Mrzim te, Laura, mrzim te!“ „Tami, dušo", reče Telma, boreći se da je zadrži, „Laura ti nikada ništa nije uradila.“ Teško dišući, ali oduštavši od pokušaja da se oslobodi Rut i Telme, Tami zavrišta na Lauru: ,,Ti si sve o čemu on priča, ja ga više ne zanimam, samo ti, ne prestaje da priča o tebi, mrzim te, zašto si morala da dođeš ovamo, mrzim te!“ Niko je nije pitao o kome priča. Jegulja. ,,On me više ne želi, niko me više ne želi, samo mu trebam da bih mu pomogla da dođe do tebe. Laura, Laura, Laura. On hoće da te na prevaru odvedem na mesto gde ćete biti sami, koje će biti bezbedno za njega, ali ja to neću, neću! Šta ću onda ja imati kada on bude imao tebe? Ništa.“ Njeno lice je bilo crveno od besa. Još gore od njenog besa bilo je očajanje koje je ležalo iza njega. Laura istrča iz sobe, niz hodnik, pa do kupatila. Osećajući muku od gađenja i straha, ona pade na kolena na ispucale žute pločice ispred toalet-šolje i poče da povraća. Kada je ispraznila želudac otišla je do lavaboa, dobro isprala usta, a zatim se umila hladnom vodom. Kada je podigla glavu i pogledala u ogledalo, konačno joj grunuše suze. Nije je njena usamljenost ili strah naterala na plač. Plakala je zbog Tami. Svet je bio nezamislivo zlo mesto ako je dozvoljavao da život desetogodišnje devojčice bude obezvređen do te mere da su jedine reči odobravanja koje je ikada čula od odraslih bile izgovorene od strane poremećenog čoveka koji ju je zlostavljao, a da je jedina imovina na koju je mogla da računa bio seksualno nerazvijeni, adolescentski aspekt njenog mršavog predpubertetlijskog tela. Laura je shvatila da je Tamina situacija bila beskrajno gora od njene. Čak i otrgnuta od knjiga, Laura je imala lepe
uspomene na svog dobrog, brižnog, nežnog oca, a Tami nije. Ako joj bude oteto i to malo stvari koje je posedovala, Laura će i dalje biti normalna, ali Tami je psihološki uništena, možda beznadežno. 4 Šener je živeo u bungalovu u tihoj ulici u Santa Ani. Bio je to jedan od onih delova grada sagrađenih posle Drugog svetskog rata – male uredne kuće sa interesantim arhitektonskim detaljima. Tog leta 1967, različite vrste fikusa dostizale su punu zrelost, i zaštitnički su širile svoje lišće iznad kuća. Šenerovo dvorište je bilo dodatno pretrpano velikim grmovima šiblja – azalejama, eugenama i hibiskusima crvenih cvetova. Oko ponoći, koristeći plastičnu traku, Stefan je obio bravu na zadnjim vratima i ušunjao se u kuću. Dok je pregledao bungalov, odvažno je upalio svetla i nije se potrudio da navuče draperije na prozore. Kuhinja je blistala. Plavi plastični kuhinjski elementi su sijali. Hromirane ručke raznih uređaja, slavine na sudoperi i metalni okviri kuhinjskih stolica – sve je blještalo, bez i jedne mrljice. Stefan je otvorio frižider, bez ideje šta tamo očekuje da će pronaći. Možda neku naznaku poremećenosti Vila Šenera – prethodnu žrvu njegovog zlostavljanja, ubijenu i zamrznutu da bi se očuvala sećanja na bolesnu strast? Ništa tako dramatično. Međutim, Šenerov fetiš urednosti je bio očigledan: sva hrana je bila složena u odgovarajuće plastične posude. Jedina druga stvar koja je bila čudna u vezi sadržaja i frižidera i kredenaca bila je što su preovlađivali slatkiši: sladoledi, kolačići, biskviti, čokoladice, pite, krofne, bombone, pa čak i keks za životinje. Bilo je puno hrane sa popularnim
oblicima: špagete ’oz’ i pakovanja supe od povrća sa knedlama koje su oblikovane kao popularni likovi iz crtanih filmova. Šenerova ostava je izgledala kao da ju je napunilo dete koje je imalo novca ali je bilo bez nadzora odraslih osoba. Stefan krenu dalje u kuću. 5 Sukob oko iscepanih knjiga je bio dovoljan da ubije i ono malo duha što ga je Tami imala. Ništa više nije rekla u vezi Šenera i činilo se da više ne gaji neprijateljstvo prema Lauri. Svakim danom se sve više povlačila u sebe, od svakog je odvraćala pogled, glava joj je bila obešena a glas još tiši. Laura nije bila sigurna šta joj je gore – stalna pretnja koju je predstavljao Vil Šener ili to što gleda kako Tamina ionako nežna ličnost propada, tone u stanje koje teško da je bilo drugo do katatonično. Ali u četvrtak 31. avgusta ta dva tereta behu neočekivano skinuta sa Laurinih pleća tako što je saznala da će narednog dana, u petak, biti premeštena u hraniteljsku porodicu u Kosta Mesi. Naravno, bilo joj je žao što se rastaje od Ekersonovih. Iako ih je znala samo nekoliko nedelja, prijateljstvo sklopljeno u ekstremnim uslovima očvrsnulo je brže i bilo je trajnije od onih koja se sklapaju u običnijim prilikama. Te noći, kada su njih tri posedale na pod u njihovoj sobi, Telma reče: „Šejnova, ako odeš u neku dobru porodicu, srećni dom, samo se ušuškaj i uživaj. Ako budeš na dobrom mestu, zaboravi na nas, stvori nove drugove, nastavi život. Ali, legendarne sestre Ekerson – Rut i ja – bile su u žrvnju hraniteljskih porodica, u tri loše porodice, i dozvoli da te podučim da ako završiš na pokvarenom mestu, ne moraš tamo i da ostaneš."
Rut reče: „Samo stalno plači i dopusti da svi vide koliko si nesrećna. Ako ne možeš da plačeš, glumi.“ „Duri se“, posavetova je Telma. „Budi trapava. Slučajno polomi posuđe svaki put kada budeš morala da ga pereš. Postani nepodnošljivo dosadna." Laura je bila iznenađena. „Sve ste to radile da bi se vratile u Mekajlor?" ,,To, i još više,“ odvrati Rut. „Ali, zar se niste osećale grozno – razbijajući njihove stvari?" „Rut je to mnogo teže padalo nego meni“, reče Telma. ,,Ja imam đavola u sebi, dok je Rut reinkarnacija zadrte, preslatke opatice iz četrnaestog veka, čije pravo ime još nismo dokučile." Nakon samo jednog dana Laura je znala da ne želi da ostane u porodici Tegel, ali se trudila da cela stvar uspe zato što je u prvo vreme mislila da više voli da ostane kod njih nego da se vrati u Mekajlor. Za Floru Tegel je stvaran svet bio samo maglovita kulisa, njeno jedino interesovanje su bile ukrštenice. Dane i večeri je provodila za stolom u svojoj žutoj kuhinji, obučena u džemper bez obzira na vremenske prilike, rešavajući čitave knjige ukrštenica jednu za drugom sa posvećenošću koja je bila istovremeno zapanjujuća i idiotska. Obično bi se obraćala Lauri samo da bi joj izdiktirala listu poslova ili da bi potražila pomoć prilikom naročito teških delova ukrštenice. Dok bi Laura stajala pored sudopere i prala sudove, Flora bi upitala: „Koja je reč od sedam slova za mačku?" Laura bi uvek odgovarala isto: ,,Ne znam.“
,,Ne znam. Ne znam. Ne znam“, ismejavala bi je gospođa Tegel. „Ti izgleda ništa ne znaš, devojko. Zar ništa ne paziš u školi? Zar ti nije stalo do jezika, do reči?“ Laura je, naravno, bila fascinirana rečima. Za nju su reči bili stvari lepote, svaka nalik na čarobni prah ili napitak koji se može uklapati sa drugim rečima i tako tvoriti moćne čini. Ali za Floru Tegel reči su bile čipovi za igru koji su potrebni samo da bi se popunili prazni kvadratići ukrštenice, dosadno lukavi svežnjevi slova koji su je nervirali. Florin muž Majk bio je zdepasti kamiondžija sa dečijim licem. Večeri je provodio u fotelji, pažljivo iščitavajući Nešnal inkvajarer i njegove imitacije, upijajući beskorisne činjenice iz dubioznih priča o vanzemaljskim kontaktima i filmskim zvezdama posednutim đavolom. Njegova sklonost ka onome što je nazivao ’egzotičnim vestima’ bila bi bezopasna da je bio onoliko preokupiran sobom kao njegova žena, ali on bi često saletao Lauru, kada bi obavljala poslove ili u onim retkim trenucima kada bi imala vremena da uradi domaći zadatak, insistirajući da joj naglas pročita najbizarnije priče. Laura je mislila da su te priče glupe, nelogične i besmislene, ali nije mogla to da u kaže. Shvatila je da se on ne bi uvredio ako mu kaže da su te novine đubre. Umesto toga, on bi je sažaljevao, zatim bi, sa izluđujućim strpljenjem i razbešnjujućim znam-ja-kako ponašanjem, koje je karakteristično za preinformisane i potpuno neobrazovane ljude, nastavio da joj objašnjava ustrojstvo sveta. Nadugačko. Ponovo i ponovo. „Laura, ti moraš puno toga da naučiš. Velike zverke koje povlače konce u Vašingtonu, e oni znaju sve o vanzemaljcima i tajnama Atlantide..." Koliko god da su se Flora i Majk razlikovali, delili su isto ubeđenje: da je svrha hraniteljstva siročeta u dobijanju besplatnog sluge. Od Laure su očekivali da sprema kuću, pere
veš, pegla i kuva. Njihova ćerka – Hejzel, jedinica – bila je dve godine starija od Laure i razmažena do krajnosti. Hejzel nikada nije kuvala, prala sudove, veš ili spremala kuću. Iako je imala samo četrnaest godina, imala je savršeno negovane lakirane nokte na rukama i nogama. Ako bi njenu starost određivali prema broju sati provedenih u doteravanju ispred ogledala, imala bi samo pet godina. „Kada je dan za sređivanje veša“, objašnjavala je ona Lauri prvog dana boravka kod Tegelovih, „moraš prvo ispeglati moj veš. I uvek ga poređaj u moj orman tako da se slažu boje.“ Čitala sam ovu knjigu i gledala film, mislila je Laura. Lutajući, upala sam u Pepeljugu! ,,Ja ću biti glavna filmska zvezda ili manekenka", izjavila je Hejzel. „Moje lice, ruke i telo su moja budućnost. Moram da ih čuvam." Kada je gospođa Ajns – mršava kao končić, hrtolika socijalna radnica zadužena za Laurin slučaj – došla u redovnu posetu porodici Tegel, u subotu ujutro 16. septembra, Laura je nameravala da zatraži da je vrate u Mekajlor. Pretnja koju je predstavljao Vil Šener počela je da joj izgleda manje problematična od svakodnevice sa Tegelovima. U delu posete koji je bio posvećen intimnom razgovoru sa Laurom u njenoj sobi, gospođa Ajns odbila je da poveruje ono što joj je Laura rekla o opterećenju kućnim poslovima. „Ali dušo, gospođa i gospodin Tegel su uzorni hraniteljski roditelji. Ne izgledaš mi kao da te iscrpljuju od rada. Čak si se i ugojila par kilograma." ,,Ja njih ne optužujem da me izgladnjuju", rekla je Laura. „Ali, nikada nemam vremena za domaći zadatak. Svaku noć odlazim u krevet iscrpljena..." „Osim toga", prekinula ju je gospođa Ajns, ,,od hraniteljske porodice se ne očekuje da prosto pruže krov nad
glavom deci, nego da ih odgajaju, što znači da ih uče lepom ponašanju, da im usade prave vrednosti i dobre radne navike." Gospođa Ajns je bila beznadežan slučaj. Laura je odlučila da primeni plan Ekersonovih za beg iz nepoželjne hraniteljske porodice. Počela je da sprema nemarno. Kada bi oprala sudove, oni su bili mrljavi i masnjikavi. Peglala je Hejzeline stvari tako da ostanu nabori. Zato što ju je uništavanje gotovo cele njene kolekcije knjiga naučilo dubokom poštovanju za nečije vlasništvo, Laura nije mogla da se prisili da razbija posuđe niti bilo šta drugo što je pripadalo Tegelovima, ali je taj deo plana Ekersonovih zamenila prezirom i nepoštovanjem. Kada bi je Flora, rešavajući ukrštenicu, pitala za reč od pet slova za 'vrstu vola’ Laura bi odgovorila ’Tegel’. Kada bi joj Majk prepričavao priču iz Inkvajarera o letećem tanjiru, ona bi ga prekinula i ispredala priču o mutiranom čoveku-krtici koji tajno živi u obližnjem supermarketu. Savetovala je Hejzel da veliki prodor u svet šoubiznisa započne tako što će podneti molbu da služi kao zamena Ernestu Borgninu: ,,Ti si ista on, Hejzel. Moraće da te angažuju." Sa tim prezirom brzo je stigla do batina. Majku, sa njegovim velikim žuljevitim rukama, nije trebala batina. Tukao ju je po dupetu, ali ona je stisnula zube i nije mu priuštila satisfakciju plakanja. Posmatrajući sa kuhinjskih vrata, Flora reče: „Majk, dosta je, Nemoj joj ostaviti modrice." Nerado ju je pustio tek kada je njegova žena ušla u sobu i zaustavila mu ruku. Te noći je Laura teško zaspala. Prvi put je upotrebila svoju ljubav prema rečima, snagu jezika, da bi postigla željeni efekat, a reakcija Tegelovih je bila dokaz da zna da dobro iskoristi reči. Još uzbudljivija je bila poluoblikovana misao, previše nova da bi je u potpunosti shvatila, da bi mogla da poseduje sposobnost ne samo da se odbrani rečima nego i da
njima prokrči svoj put kroz svet, možda čak i kao pisac onakvih knjiga kakve je volela. Sa svojim ocem je razgovarala o tome da postane lekar, balerina ili veterinar, ali to su bile samo priče. Ni jedan od tih snova je nije toliko oduševljavao kao ideja o tome da postane pisac. Sledećeg jutra, kada je sišla u kuhinju i zatekla sve troje Tegelovih kako doručkuju, rekla je: ,,Hej, Majk, upravo sam otkrila da inteligentna lignja sa Marsa živi u našem vodokotliću." „Šta je ovo?“, strogo je pitao Majk. Laura se osmehnula i rekla: „Egzotična vest.“ Dva dana kasnije Laura se vratila u Mekajlor. 6 Dnevna soba Vila Šenera, njegova jazbina, bila je nameštena kao da tu živi običan čovek. Stefan ponovo nije bio siguran šta je očekivao. Dokaze ludila, možda, a ne ovako uredan, običan dom. Jedna spavaća soba je bila prazna a druga je bila nedvosmisleno čudna. Jedini ležaj u njoj bio je uzak dušek na podu. Jastučnice i posteljina su bile za dečiju sobu, ukrašene živopisnim šašavim sličicama zeka iz crtaća. Noćni ormarić i toaletni stočić bili su izrađeni u razmerama za decu, svetloplave boje, a na stranicama i po fiokama bile su naslikane životinje: žirafe, zeke, veverice. Šener je tu takođe držao i kolekciju minijaturnih knjiga bajki, slikovnice, plišane životinje i igračke namenjene deci od šest ili sedam godina. U prvom momentu, Stefan pomisli da je ta soba opremljena za zavođenje dece iz komšiluka, da je Šener toliko nestabilan da svoj plen traži čak i na sopstvenom terenu, gde je
rizik najveći. Ali, u kući nije postojao drugi krevet, a ormarić i toaletni stočić su bili puni odeće za odraslog muškarca. Na zidovima su visile uramljene fotografije jednog istog crvenokosog dečaka, neke kada je bio beba, neke kada je imao sedam ili osam godina, a to lice je očigledno bilo Šenerovo, samo mlađe. Postepeno, Stefan shvati da je cela scena bila namenjena samom Šeneru. Taj umobolnik je spavao ovde. Tokom noći se Šener očigledno povlačio u fantaziju o detinjstvu, bez sumnje nalazeći očajnički potreban mir u ovoj sablasnoj noćnoj regresiji. Stojeći na sredini te čudne sobe, Stefan oseti i tugu i odbojnost. Izgleda da Šener nije zlostavljao decu samo, ni čak primarno, zbog seksualnog zadovoljstva, nego da bi upio njihovu mladost, da bi ponovo postao mlad kao što su to oni. Kroz perverziju je izgleda pokušavao da se spusti ne toliko u moralnu prljavštinu koliko u izgubljenu nevinost. Bio je podjednako jadan, vredan prezira i nesposoban za izazove života odraslih kao što je bio opasan u toj svojoj nesposobnosti. Stefan zadrhta. 7 Krevet u sobi bliznakinja Ekerson sada je pripadao drugom detetu. Lauri je bila dodeljena mala dvokrevetna soba na severnom kraju trećeg sprata, u blizini stepeništa. Njena cimerka je bila devetogodišnja Elojz Fišer, koja je imala kikice, pegice i previše ozbiljno ponašanje za dete. ,,Ja ću biti knjigovođa kada odrastem", rekla je Lauri. „Mnogo volim brojeve. Mogu da više puta sabiram celu kolonu brojeva i svaki put ću dobiti isti rezultat. Sa brojevima nema iznenađenja – oni su potpuno različiti od ljudi.“ Elojzini roditelji su bili osuđeni zbog rasturanja droge i
bili su u zatvoru, a ona je bila u Mekajloru dok sud ne bude odlučio kojem rođaku će dodeliti starateljstvo nad njom. Laura je, čim se raspakovala, odjurila u sobu Ekersonovih. Upavši kod njih, ona povika: „Slobodna sam, slobodna!" Tami i nova devojčica je pogledaše belo, ali Rut i Telma dotrčaše do nje i zagrliše je, i to je bilo kao da je došla kući, pravoj porodici. „Nije ti se dopala hraniteljska porodica?“, upita Rut. Telma reče: „Aha! Primenila si Ekerson plan!“ ,,Ne, sve sam ih pobila na spavanju." ,,I to pali“, složi se Telma. Nova devojčica, Rebeka Bogner, imala je oko jedanaest godina. Ona i Ekersonove se očigledno nisu slagale. Slušajući Lauru i bliznakinje Rebeka je stalno govorila ’čudak’ i ’pravi čudak’ i ’jee, kakav čudak’, sa prizvukom takve nadmenosti i oholosti da je zatrovala atmosferu podjednako efikasno kao i eksplozija nuklearne bombe. Laura i bliznakinje izađoše napolje, i odoše u ugao igrališta gde su mogle da razmene pet nedelja novina bez Rebekinih balavačkih komentara. Bio je početak oktobra, i vreme je još uvek bilo toplo iako je već oko petnaest do pet poslepodne počelo da zahlađuje. Nosile su jakne i sedele na nižim šipkama merdevina za tobogan, koji je sada bio pust budući da su mlađa deca otišla na pranje ruku pre večere. Nisu bile u dvorištu ni pet minuta, kada je došao Vil Šener sa električnom testerom za žbunje. Bacio se na posao oko žive ograde na desetak metara udaljene od njih, sve vreme gledajući u Lauru. Tokom večere, Jegulja je bio na mestu za posluživannje u trpezariji, deleći pakovanja mleka i parčad pite s višnjama. Najveće parče je sačuvao za Lauru.
U ponedeljak je Laura otišla u novu školu u kojoj su druga deca već imala na raspolaganju četiri nedelje da steknu prijatelje. Pohađala je neke časove sa Rut i Telmom, tako da joj je bilo lakše da se prilagodi, ali ju je sve podsećalo na to da je osnovno stanje života siročeta – nesigurnost. U utorak posle podne, kada se vratila iz škole, gospođa Bovmejn je presretnu u hodniku i reče: „Laura, možeš li da dođeš u moju kancelariju?" Gospođa Bovmejn je nosila haljinu sa uzorkom crvenih cvetova koja se nije slagala sa motivima ruža i breskvi na draperijama i tapetama u njenoj kancelariji. Laura sede u fotelju presvučenu tkaninom sa uzorkom ruža. Gospođa Bovmejn stajaše kraj svog stola, u nameri da brzo završi sa Laurom pa da pređe na druge poslove. Gospođa Bovmejn je bila užurbana, uvek prezaposlena osoba. „Elojz Fišer je danas napustila dom“, reče gospođa Bovmejn. ,,Ko je dobio starateljstvo?", upita Laura. „Ona voli svoju baku.“ „Baki je i dodeljena", potvrdi gospođa Bovmejn. To je bilo dobro za Elojz. Laura se nadala da će taj budući knjigovođa sa kikicama i pegicama pronaći nešto, osim hladnih brojeva, u šta može da ima poverenja. „Sada više nemaš cimerku", reče gospođa Bovmejn živahno, ,,a mi nigde nemamo slobodan krevet osim tamo, tako da ne možemo da te..." „Mogu li nešto da predložim?" Gospođa Bovmejn se nestrpljivo namršti i pogleda na svoj ručni sat. Laura brzo nastavi: „Rut i Telma su moje najbolje drugarice, a njihove cimerke su Tami Hajnsen i Rebeka Bogner. Ali, Tami i Rebeka se ne slažu baš najbolje sa Rut i Telmom, pa...“
,,Mi želimo da vi, deca, naučite kako da živite sa ljudima koji se od vas razlikuju. Ako živiš sa devojčicama koje ti se već dopadaju nećeš izgraditi svoj karakter. U svakom slučaju, suština je da ne mogu da napravim nikakav dogovor sve do sutra. Danas imam puno posla. Zato hoću da znam mogu li imati dovoljno poverenja u tebe da sama provedeš noć u svojoj sadašnjoj sobi,“ „Poverenja?", upita Laura zbunjeno. „Reci mi iskreno, mlada damo. Mogu li imati poverenja u tebe za jednu noć?“ Laura nije mogla da smisli kakve nevolje je socijalna radnica mogla da pretpostavi da će se dogoditi ako dete ostane samo na jednu noć. Možda je očekivala da se Laura tako dobro zabarakadira u sobi da mora da dođe policija da bi razbili vrata, da je omame sa suzavcem i izvuku je u lancima. Laura je bila uvređena isto koliko i zbunjena. ,,Da, biće sve u redu. Nisam beba. Biće mi dobro." ,,Pa... dobro. Večeras ćeš spavati sama, ali ćemo sutra napraviti novi dogovor." Nakon izlaska iz živopisne kancelarije gospođe Bovmejn u jednolični hodnik, Laura se penjala stepenicama na treći sprat i iznenada pomislila: Bela Jegulja! Šener će saznati da će ona noćas biti sama. On je znao sve što se dešavalo u Mekajloru, i imao je ključeve, tako da je mogao noću da se vrati. Njena soba je bila baš pored severnog stepeništa, pa se on mogao u nju ušunjati sa njih i za par trenutaka je savladati. Mogao je da je prebije ili drogira, da je strpa u jutani džak, odnese i zaključa u neki podrum, i niko ne bi saznao šta joj se dogodilo. Na odmorištu kod drugog sprata ona se okrete na peti i, preskačući po dve stepenice odjednom, pojuri u kancelariju gospođe Bovmejn. Ali, kada je zaokrenula na uglu da bi ušla u glavni hol, skoro se sudarila sa Jeguljom. On je nosio džoger i gurao je na točkićima kofu punu vode koja je zaudarala na
sredstvo za čišćenje sa mirisom bora. Šener se isceri. Možda je to ona samo zamišljala, ali bila je sigurna da on već zna da će te noći biti sama. Trebalo je da ga zaobiđe, da ode kod gospođe Bovmejn i da je preklinje da promeni dogovor oko spavanja za tu noć. Nije smela da iznosi optužbe u vezi Šenera, ili će završiti kao Deni Dženkins – osoblje joj neće poverovati, a njen osvetnik će je nemilosrdno mučiti – ali je mogla da nađe prihvatljivo izvinjenje za to što se predomisiila. Razmišljala je i o tome da se zaieti u njega, gurne ga na kofu, obori ga na leđa i da mu kaže da je jača od njega, da mu je bolje da se ne kači sa njom. Ali on je bio drugačiji od Tegelovih. Majk, Flora i Hejzel su bili uskogrudi, mrski, glupi ali srazmerno normalni ljudi. Jegulja je bio lud, i nije bilo načina da se predvidi njegova reakcija na takav napad. Dok se ona predomišljala, njegov iskrivljeni žuti osmeh se još više raširi. Rumenilo izbi po njegovim belim obrazima, i Laura shvati da je to možda zbog žudnje, od čega je spopade mučnina. Ona se udalji od njega, ne usudivši se da potrči sve dok se nije popela uz stepenice i izgubila mu se sa vidika. Zatim odjuri u sobu Ekersonovib. „Spavaćeš ovde večeras", izjavi Rut. ,,Naravno“, dodade Tebna, „moraš ostati u svojoj sobi dok ne završe proveru pred spavanje, a onda ćeš se iskrati i doći ovamo.“ Iz ugla sobe, gde je sedela na krevetu i radila domaći iz matematike, Rebeka Bogner reče: „Ovde postoji samo četiri kreveta." „Spavaću na podu“, odvrati Laura. ,,To je protiv pravila", reče Rebeka. Telma stisnu pesnice i mrko je pogleda. „Dobro, u redu“, složi se Rebeka. „Nikad nisam rekla da
ja ne želim da dođe. Samo sam prokomentarisala da je to protiv pravila." Laura je očekivala da Tami protestvuje, ali ona je poleđuške ležala na krevetu, na pokrivačima, zureći u plafon, očigledno izgubljena u mislima i nezainteresovana za njibove planove. U trpezariji obloženoj orahovim pločama, nagnuta nad nejestivu večeru koja se sastojala od svinjskih šnicli, lepljivog pire-krompira i smežuranog graška – a pod pažljivim pogledom Jegulje – Telma reče: „Što se tiče Bovmejninog zahteva da joj kažeš da li može da ti veruje da budeš sama... pa, boji se da ćeš pokušati samoubistvo." Laura je pogleda sa nevericom. „Neka deca su to ovde uradila", reče Rut tužno. ,,To je razlog zašto smeštaju najmanje dve osobe čak i u jako male sobe. Kada je neko predugo sam... to je jedna od stvari koja izgleda okida prekidač." Telma dodade: ,,Ne daju da Rut i ja delimo jednu od malih soba jer, budući da smo identične bliznakinje, oni misle da smo stvarno kao jedna osoba. Misle da ćemo, čim oni za sobom zatvore vrata, pojuriti da se obesimo." ,,To je smešno", reče Laura. „Naravno da je smešno", složi se Telma. „Vešanje nije dovoljno kitnjasto. Zapanjujuće sestre Ekerson – Rut i ja – imaju dara za dramatiku. Mi bismo izvršile harakiri sa ukradenim kuhinjskim noževima. ili bi nabavile motornu testeru..." U celoj prostoriji razgovori su se odvijali malo tišim tonom jer su njome patrolirali i nadzirali je odrasli. Nadzornica za treći sprat, gospođica Kajst, prolazila je iza stola za kojim su
sedele Laura i Ekersonove, i Telma prošaputa: „Gestapo." Kada je gospođica Kajst prošla, Rut reče: „Gospođa Bovmejn ne misli ništa loše, ali ona jednostavno nije dovoljno dobra za svoj posao. Da je odvojila vremena da sazna kakva si ti osoba, Laura, nikada ne bi brinula oko toga da li ćeš pokušati samoubistvo. Ti si borac." Gurkajući nejestivu hranu po tanjiru, Telma reče: „Tami Hajnsen je jednom uhvaćena u kupatilu sa pakovanjem žileta. Pokušavala je da skupi hrabrost i preseče vene na ručnim zglobovima." Laura je iznenada postala zadivljena mešavinom humora i tragedije, besmisla i crne realnosti koji je činio određeni obrazac njihovih života u Mekajloru. U jednom trenutku su se šegačile, u sledećem su razgovarale o samoubilačkim sklonostima devojčice koju su poznavale. Ona shvati da su takvi uvidi daleko iznad njihovog uzrasta, i čim se bude vratila u svoju sobu, odluči da ih zapiše u svoju svesku za zapažanja, koju je odnedavno počela da vodi. Rut je uspela da proguta hranu sa svog tanjira. Ona reče: „Mesec dana nakon incidenta sa žiletima imali smo nenajavljeni pretres soba – tražili su opasne predmete. Pronašli su kod Tami zapaljivu tečnost i šibice. Nameravala je da ode u kupatilo, polije sebe tom zapaljivom tečnošću i da se zapali." „O, bože." Laura pomisli na mršavu plavokosu devojčicu pepeljave kože i sa crnim krugovima oko očiju, i učini joj se da Tamin plan da se žrtvuje jeste samo želja da ubrza sporu vatru koja je već dugo proždire iznutra. „ „Poslali su je na dva meseca intenzivne terapije", dodade Rut. ,,A kada se vratila", zaključi Telma, „odrasli su pričali o tome kako joj je mnogo bolje, ali meni i Rut je ona delovala
potpuno isto." Deset minuta pošto je gospođica Kajst proverila sobe pred spavanje, Laura napusti svoj krevet. Opusteli hodnik na trećem spratu bio je osvetljen sa samo tri bezbednosne svetiljke. Obučena u pižamu, noseći jastuk i pokrivač, požurila je, bosonoga, u sobu Ekersonovih. Samo je lampa pored Rutinog kreveta bila upaljena. Rut prošapta: „Laura, ti ćeš spavati u mom krevetu. Ja sam napravila mesto za sebe na podu.“ „Pa, pokupi te stvari i vrati se u svoj krevet", reče Laura. Laura presavi svoj pokrivač nekoliko puta i tako napravi podmetač na podu, u blizini začelja Rutinog kreveta, a zatim leže na njega i podmetnu pod glavu svoj jastuk. Iz svog kreveta, Rebeka Bogner reče: „Svi ćemo imati problema zbog ovoga.“ „Šta misliš da će nam uraditi?", upita je Telma. „Misliš da će nas vezati za kolac u dvorištu, namazati medom i ostaviti mravima?" Tami je spavala ili se pravila da spava. Rut je ugasila svetlo, i one se pripremiše za spavanje. Vrata se iznenada širom otvoriše, a svetlo u sobi se upali. Obučena u crvenu haljinu, mrkog, vatrenog pogleda, gospođica Kajst stupi u sobu. „Dakle! Laura, šta radiš ovde?“ Rebeka Bogner prostenja: „Rekla sam vam da ćemo upasti u nevolju." „Vraćaj se u svoju sobu ovog momenta, mlada damo.“ Brzina kojom se gospođica Kajst pojavila bila je sumnjiva, i Laura pogleda u Tami Hajnsen. Plavušica se više nije pravila da spava. Ležala je oslonjena na lakat i bledo se smeškala. Očigledno je odlučila da pomogne Jegulji da se dokopa Laure, možda u nadi da će tako ponovo steći status
njegove miljenice. Gospođica Kajst otprati Lauru do njene sobe. Laura uđe u krevet, a gospođica Kajst zastade gledajući u nju. „Toplo je. Otvoriću prozor.“ Vrativši se do kreveta, ona poče pomno da posmatra Lauru. ,,Da li želiš nešto da mi kažeš? Da li je sve u redu?" Laura razmotri ideju da joj kaže za Jegulju. Ali, šta ako gospođica Kajst bude htela da uhvati Jegulju kada se bude šunjao u njenu sobu, a on se ne pojavif Laura nikada više ne bi bila u prilici da optuži Jegulju, jer bi imala istoriju optuživanja – niko je ne bi ozbiljno shvatio. Zato bi se Šener. čak i da je siluje, izvukao. „Da, sve je u redu“ , odvrati ona. Gospođica Kajst reče: „Telma je isuviše samouverena za devojčicu njenih godina, puna je lažne mudrosti. Ako budeš toliko nerazumna da ponovo prekršiš pravila samo zbog jednog celonoćnog razgovora, odaberi prijatelje za koje je vredno reskirati." „Da, gospoja", reče Laura samo da bi je se otarasila, žaleći što je uopšte razmatrala da iskreno odgovori na prethodni trenutak brižnosti. Pošto je gospođica Kajst otišla, Lura nije ustala iz kreveta i pobegla. Ležala je u mraku, ubeđena da će za pola sata još jednom proveravati sobu. Jegulja sigurno neće dogmizati pre ponoći, a tada je bilo tek deset sati, tako da je između sledeće provere gospođice Kajst i dolaska Jegulje imala dovoljno vremena da stigne na neko bezbedno mesto. Daleko, daleko u noći začu se grmljavina. Ona sede u krevetu. Njen čuvar! Odbaci pokrivače i otrča do prozora. Nije videla sevanje. Udaljena tutnjava zamuče. Možda to i nije bila grmljavina. Čekala je još desetak minuta ili nešto više, ali ništa se ne dogodi. Razočarana, ona se vrati u krevet.
Ubrzo nakon pola jedanaest zaškripaše vrata. Laura zatvori oči, pusti da joj se vilica opusti i usta otvore, glumeći da spava. Neko tiho uđe u sobu i stade pored kreveta. Laura je polako disala, ritmično, duboko, a srce joj je bubnjalo. To je bio Šener. Znala je da je to on. O, bože, zaboravila je da je on lud, da je nepredvidljiv, i sada je došao pre nego što je očekivala, i pripremao je injekciju droge. Strpaće je u platneni džak i nositi je kao da je kakav poremećeni Deda Mraz koji krade decu umesto da im ostavlja poklone. Sat otkuca. Zavese zašuškaše na hladnom povetarcu. Osoba koja je stajala pored kreveta se konačno povuče. Vrata se zatvoriše. Ipak je to bila gospođica Kajst. Žestoko drhteći, Laura ustade iz kreveta i obuče svoju kućnu haljinu. Potom presavi prekrivač, stavi ga pod ruku i napusti sobu bez papuča na nogama jer je bosonoga pravila mnogo manje buke. Nije mogla da se vrati u sobu Ekersonovih. Umesto toga, ona ode do severnog stepeništa, oprezno otvori vrata i zakorači na mutno osvetljeno odmorište. Slušala je zvuk Jeguljinih koraka, koji je dopirao odozdo. Poče da se oprezno spušta, očekujući da će ugledati Šenera, ali uspe da bezbedno stigne do prizemlja. Tresući se od hladnoće koja je iz podnih pločica prodirala u njena bosa stopala, ona potraži utočište u sobi za igru. Nije upalila svetla, nego se oslonila na avetinjski sjaj uličnih lampi koji je prodirao kroz prozore i srebrio ivice nameštaja. Prošla je pored stolica i stolova za igru, i spustila se na svoj presavijen prekrivač iza sofe. Trzala se u plitkom snu, često se budeći zbog noćnih mora. Stara viktorijanska kućetina je bila puna tajnih zvukova
noći: škripanja podnih dasaka na prvom spratu, avetinjskog zavijanja prastarih cevi. 8 Stefan je pogasio sva svetla i počeo da čeka u spavaćoj sobi nameštenoj za dete. U pola četiri ujutro začuo je Šenera kako se vraća. Stefan se tiho premestio iza vrata. Par minuta kasnije u sobu je ušao Vili Šener, upalio svetlo i krenuo ka dušeku. Dok je prelazio sobu ispustio je neki čudan zvuk, nešto između uzdaha i cijuka neke životinje koja je utekla u svoju jazbinu iz neprijateljskog sveta. Stefan zatvori vrata i Šener se okrete na zvuk tog pokreta, šokiran što je neko upao u njegovo gnezdo. ,,Ko... ko si ti? Šta, dođavola, ti radiš ovde?“ Iz „ševroleta” parkiranog preko puta ulice Kokoška je posmatrao kako Stefan napušta kuću Vila Šenera. Čekao je deset minuta. Zatim je izašao iz automobila, otišao do zadnje strane bungalova, našao poluodškrinuta zadnja vrata i oprezno ušao unutra. Pronašao je Šenera u dečjoj sobi, protučenog, krvavog i nepokretnog. Vazduh je zaudarao na mokraću jer je Šener izgubio kontrolu nad bešikom. Jednoga dana, mislio je Kokoška sa mračnom odlučnošću i sadističkim uzbuđenjem, ja ću prebiti Stefana još gore. Njega i prokletu devojčicu. Onog trenutka kada budem shvatio koju ulogu ona igra u njegovim planovima i zašto on skače kroz decenije da bi preoblikovao njen život, staviću ih na muke kakve niko sa ove strane pakla još nije upoznao. Kokoška je napustio Šenerovu kuću. U dvorištu je na trenutak posmatrao zvezdano nebo, a zatim se vratio na institut.
9 Odmah posle svitanja, pre nego što su se prvi stanovnici prihvatilišta probudili, ali kada je osetila da je prošla opasnost od Šenera, Laura je napustila krevet u sobi za igru i vratila se na treći sprat. Sve u sobi je bilo kako je ona ostavila. Nije bilo znakova da je neko u nju ulazio tokom noći. Iscrpljena, mutnih očiju, pitala se da li je precenila Jeguljinu hrabrost i drskost. Osećala se pomalo budalasto. Nameštala je krevet – kućni posao koji se očekivao od svakog deteta u Mekajloru – i kada je podigla jastuk ostala je sleđena prizorom koji je našla ispod njega. Jedna jedina čokoladica. Tog dana Jegulja nije došao na posao. Bio je budan cele noći, pripremajući se da otme Lauru i sada je nesumnjivo morao da spava. „Kako takav čovek uopšte spava?“ pitala se Rut kada su se posle škole okupile u uglu Mekajlorovog igrališta. „Mislim, zar ga ne grize savest?" „Ruti", reče Telma, ,,on nema savest." „Svi imaju savest, čak i najgori od nas. Tako nas je Bog stvorio." „Šejnova", reče Telma, „spremi se da mi pomogneš u egzorcizmu. Naša Rut je ponovo opsednuta maloumnim duhom Žizet." U netipičnom naletu saosećanja, gospođa Bovmejn je premestila Tami i Rebeku u drugu sobu i dozvolila Lauri da se preseli kod Rut i Telme. Četvrti krevet je ostao prazan. ,,To će biti krevet Pola Makartnija", izjavila je Telma dok su ona i Rut pomagali Lauri da se smesti. „Uvek kada Bitlsi budu u okolini, Pol može da dođe kod nas. A ja ću ga
iskoristiti!" „Ponekad me baš sramotiš“, reče Rut. „Hej, pa ja samo izražavam zdravu seksualnu potrebu." „Telma, imaš samo dvanaest godina!", ogorčeno povika Rut. „Skoro trinaest. Pitanje je dana kada ću dobiti prvu mecu. Jednog jutra ćemo se probuditi, i ovde će biti toliko krvi da će soba izgledati kao da je u njoj bio masakr." „Telma!“ Šener ni u četvrtak nije došao na posao. Njegovi slobodni dani te nedelje su bili petak i subota, pa su u subotu uveče Laura i bliznakinje već uzbuđeno pretpostavile da se Jegulja nikada više neće pojaviti, da ga je pregazio kamion ili da se otrovao hranom. Ali, u nedelju ujutro, za doručkom, Šener je bio za pultom. Imao je masnice na oba oka, zavoje preko desnog uha, otok na gornjoj usni, dva centimetra dugačku posekotinu na levoj strani vilice, a falila su mu i dva prednja zuba. „Možda ga je stvarno udario kamion", prošaputala je Rut dok su stajale u redu za doručak. Druga deca su komentarisala Šenerove povrede, a neka su se i kikotala. Ali svi su ga se ili plašili ili su ga prezirali i mrzeli, tako da ga niko nije direktno pitao za povrede. Laura, Rut i Telma zaćutaše kada su stigle do njega. Što su mu više prilazile, to im je pretučenije izgledao. Njegove masnice oko očiju nisu bile skorašnje, nego stare nekoliko dana, pa ipak je meso bilo užasne boje i natečeno – mora da su mu u prvi mah oči bile zatvorene od otoka. Rasekotina na usni je delovala sirovo. Tamo gde mu lice nije bilo modro ili izgrebano njegova inače mlečno bela koža bila je siva. Pod ćubom kovrdžave, bakarno crvene kose, pružao se smešan prizor – cirkuski klovn koji je grubo pogrešio pri padu niz stepenice tako što nije znao kako da se pravilno dočeka i izbegne povrede.
Nije pogledao ni u jedno dete, nego je gledao u mleko i kolače. Izgledao je kao da se uznemirio kada je Laura stala ispred njega, ali ni onda nije podigao oči. Laura i bliznakinje namestiše svoje stolice tako da su mogle da posmatraju Jegulju dok su sedele za stolom, postupak koji im ne bi pao na pamet sat vremena ranije. Ali, on je sada bio više zanimljiv nego što je bio strašan. Umesto da ga izbegavaju, one su ceo dan provele prateći ga sa posla na posao, trudeći se da to izgleda neusiljeno, kao da su se baš slučajno zatekle na istom mestu sa njim, potajno ga posmatrajući. Postepeno im je postalo jasno da je on svestan Laure, ali da izbegava čak i da baci pogled ka njoj. Gledao je on drugu decu, čak je i zastao u sobi za igru da bi nešto tiho rekao Tami Hajnsen u jednoj prilici, ali je izgleda bio nerad da sretne Laurin pogled, kao što bi nerado gurnuo prste u električnu utičnicu. U kasnim jutarnjim satima Rut zaključi: „Laura, on se tebe boji.“ „Nek’ sam prokleta ako nije tako“, reče Telma. „Jesi li ga ti prebila, Šejnova? Da li si skrivala činjenicu da si majstor karatea?" „Čudno je, zar ne? Zašto me se plaši?“ Ali, znala je. Njen anđeo-čuvar. Iako je mislila da će morati sama da se obračuna sa Šenerom, njen čuvar je ponovo došao i upozorio Šenera da je ostavi na miru. Nije bila sigurna zašto nije želela da ispriča Ekersonovim priču o njenom tajanstvenom zaštitniku. Bile su najbolje drugarice. Mogla je da im veruje. Pa ipak, intuitivno je osećala da tajna o njenom čuvaru treba da ostane tajna, da je ono malo što o njemu zna bilo sveto znanje, i da nema prava da o njemu brblja sa drugim ljudima, svodeći sveto znanje na puko tračarenje. Tokom naredne dve nedelje Jeguljine modrice izbledeše, i
skinuše mu zavoj sa uha otkrivši jarko crvene ožiljke na mestu gde mu je ušna školjka bila skoro otkinuta. Nastavio je da se drži na odstojanju od Laure. Kada bi je služio u trpezariji, nije više za nju čuvao najlepši kolač, i odbijao je da je pogleda. Povremeno bi ga, međutim, Laura uhvatila kako je besno gleda sa druge strane prostorije. Svaki put bi se on hitro okrenuo, ali je sada ona u njegovim vatrenim zelenim očima videla nešto još gore nego što je pre bila izopačena želja: bes. On je očigledno nju krivio za prebijanje koje je doživeo. U petak 27. oktobra čula je od gospođe Bovmejn da će narednog dana biti premeštena u jednu hraniteljsku porodicu. Jedan par iz Njuport Biča, gospodin i gospođa Dokvajler, nedavno su ušli u program hraniteljskih porodica i želeli su nju. „Uverena sam da će ti ovaj aranžman mnogo više odgovarati", rekla je gospođa Bovmejn, stojeći kraj stola u haljini sa bleštavo žutim cvetovima, zbog koje je ličila na stolicu za sunčanje. „Bolje bi ti bilo da ne ponoviš probleme koje si izazvala Tegelovima." Te noći u sobi, Laura i bliznakinje su se trudile da zadrže izraz hrabrosti na licima i da razgovaraju o predstojećem razdvajanju u istom maniru u kojem su se suočile sa odlaskom kod Tegelovih, Ali, sada su bile bliskije nego pre mesec dana, toliko bliske da su Rut i Telma počele da pričaju o Lauri kao da im je sestra. Telma ja čak jedanput rekla: „Zapanjujuće sestre Ekerson – Rut, Laura i ja", i Laura se osećala željenije, voljenije i življe nego u bilo kom drugom trenutku za protekia tri meseca od kada joj je umro otac. „Volim vas, deco“, reče Laura. Rut reče: „O, Laura“, i briznu u plač. Telma je mračno gledala. „Vratićeš se čas posla. Ti Dokvajleri su sigurno užasni ljudi. Nateraće te da spavaš u garaži."
„Nadam se“, reče Laura. „Tući će te gumenim crevom..." ,,To bi bilo dobro." Ovoga puta su munje koje su pogodile njen život bile dobre munje, ili joj se bar tako na početku činilo. Dokvajlerovi su živeli u ogromnoj kući u skupom delu Njuport Biča. Laura je imala sopstvenu sobu sa pogledom na okean. Soba je bila uređena u toplim tonovima, uglavnom bež boje. Kada joj je prvi put pokazivao sobu, Karl Dokvajler je rekao: „Nismo znali koje su tvoje omiljene boje, pa smo je ostavili ovako, ali možemo je celu prefarbati u boju koju ti odabereš." On je imao oko četrdeset godina i bio je ogroman, poput medveda, bačvastog grudnog koša i širokog gumastog lica koje je bi Lauru podsećalo na Džona Vejna, da je Džon Vejn iole zabavnije izgledao. „Možda devojčica tvojih godina želi ružičastu sobu.“ „O, ne, baš mi se dopada ovakva kakva jeste!“ odvratila mu je Laura. Još uvek u stanju šoka zbog iznenadnog bogatstva u kojem se obrela, krenula je ka prozoru i pogledala kroz njega. Pred njom se pružao predivan pogled na Njuportsku luku, gde su se, na vodi koja se belasala pod suncem, jurile jahte. Nina Dokvajler priđe Lauri i obgrli je oko ramena. Ona je bila dražesna, tamne kose i ljubičastih očiju, poput prave žive lutke od kineskog porcelana. „Laura, u tvom dosijeu iz socijalne službe piše da voliš knjige, ali mi nismo znali koja je to vrsta knjiga, tako da ćemo sada otići pravo u knjižaru i kupiti sve što budeš odabrala." Laura je u knjižari odabrala pet knjiga u mekom povezu,
a Dokvajlerovi su je nagovarali da uzme još, ali je ona osećala krivicu zato što troši njihov novac. Karl i Nina su pregledali police, prebirući po knjigama i čitajući joj naslovne strane, i stavljajući ih na gomilu ako bi ona pokazala i najmanje interesovanje. U jednom trenutku je Karl klečao četvoronoške u odeljku za omladinske knjige, pregledajući najnižu policu: „Hej, evo jedne o psu. Voliš li priče o životinjama? Evo i špijunske priče!“ – i pružao je toliko smešan prizor da se Laura zakikotala. Do trenutka dok nisu krenuli iz knjižare kupili su sto knjiga, gomiletinu knjiga. Za vreme njihove prve zajedničke večere, a jeli su picu, Nina je demonstrirala iznenađujući talenat za magiju tako što je iza Laurinog uva izvukla kolut feferone, a zatim ga naterala da nestane. „To je fantastično", reče Laura. „Gde si to naučila?" „Imala sam preduzeće za unutrašnju dekoraciju, ali sam morala da ga napustim. Zdravstveni razlozi. Previše stresa. Kako nisam navikla da sedim kući kao oduzeta, bavila sam se svim onim stvarima o kojima sam, kao prezaposlena poslovna žena bez i trunke slobodnog vremena, maštala. Kao što je učenje trikova." „Zdravstveni razlozi?" upita Laura. Sigurnost je bila izdajnički tepih koji su ljudi stalno izviačili ispod Laurinih nogu, i sada se neko pripremao da ga opet potegne. Njen strah je, mora biti, bio očigledan jer je Karl Dokvajler rekao: ,,Ne brini. Nina je rođena sa slabim srcem, strukturnom manom, ali živeće dugo, kao i ti i ja, ako bude izbegavala stres." „Zar ne mogu to da operišu?", upita Laura spuštajući parče pice koje je upravo bila podigla. Iznenada više nije bila gladna. „Kardiovaskularna hirurgija brzo napreduje", odgovori
Nina. „Možda će moći za nekoliko godina. Ali dušo, to uopšte ne treba da te brine. Ja vodim računa o sebi, naročito sada kada imam ćerku koju nameravam da razmazim!" „Mi smo, više od svega", dodade Karl, „želeli decu, ali nismo mogli da ih imamo. Kada smo se odlučiii na usvajanje, otkrili smo Ninine srčane probleme, pa službe za usvajanje nisu htele da nas prihvate." „Ali, kvalifikovali smo se za branitelje", rekla je Nina, ,,pa ako ti se sviđi da živiš sa nama možeš ostati zauvek, isto kao da smo te usvojili." Te noći, u svojoj velikoj sobi sa pogledom na more – koje je sada bilo u gotovo strašnoj, ogromnoj tami – Laura reče sebi da ne sme da previše zavoli Dokvajlerove, da Ninino zdravstveno stanje unapred sprečava bilo kakvu mogućnost prave sigurnosti. Narednog dana, u nedelju, odveli su je u kupovinu odeće i potrošli bi čitavo bogatstvo da ih ona nije preklinjala da konačno prestanu. Potom su njihovim „mercedesom”, koji je bio natrpan garderobom, otišli da pogledaju komediju sa Piterom Selersom u glavnoj ulozi, a nakon bioskopa su otišli na večeru u restoran brze hrane u kojem su služili ogromne milkšejkove. Sipajući kečap na svoj pomfrit, Laura reče: „Pravi ste srećnici što su vam iz socijalne službe poslali mene, a ne neko drugo dete.“ Karl podiže obrve: ,,Oh?“ ,,Pa, vi ste fini, previše fini – i mnogo ranjiviji nego što mislite. Svako dete bi videlo koliko ste ranjivi, i koristilo bi to. Nemilosrdno. Ali, sa mnom možete da se opustite. Ja vas nikada neću iskorišćavati ili vas naterati da zažalite što ste me uzeli." Zurili su u nju zaprepašteno. Na kraju, Karl pogleda u Ninu. „Prešli su nas. Ona nema dvanaest godina. Podmetnuli su
nam patuljka." Te noći, u krevetu, dok se prepuštala snu, Laura je ponavljala molitvu samoodržanja: „Nemoj ih previše zavoleti, nemoj ih previše zavoleti..." Ali već ih je strašno zavolela. Dokvajlerovi su je upisali u privatnu školu, gde su nastavnici bili mnogo zahtevniji od onih u državnim školama koje je do tada pohađala, ali ona je uživala u izazovu i prionula je na posao. Polako je stekla i nove prijatelje. Nedostajale su joj Telma i Rut, ali se tešila time što je znala da bi one bile zadovoljne zbog njene sreće. Čak je počela da misli da bi možda mogla da ima poverenja u budućnost i da se usudi da bude srećna. Na kraju krajeva, imala je čuvara, zar ne? Možda je to bio čak i pravi anđeo-čuvar. Sigurno je svaka devojčica koja ima svog anđelačuvara bila predodređena za ljubav, sreću i sigurnost. Ali, da li bi pravi anđeo-čuvar zaista pucao čoveku u glavu? Tukao drugog čoveka dok se ovaj ne pretvori u krvavu kašu? Nema veze. Ona je imala zgodnog čuvara, bio on anđeo ili ne, i hranitelje koji su je voleli, tako da nije mogla da odbije sreću kada je ona lila po njoj kao iz vedra. U utorak, petog decembra, Nina je otišla na redovan mesečan pregled kod svog kardiologa, tako da tog popodneva kada se Laura vratila iz škole u kući nije bilo nikog. Ušla je u kuću pomoću sopstvenog ključa i spustila svoje sveske na stočić u stilu Luja 14., koji se nalazio u podnožju stepenica u foajeu. Ogromna dnevna soba bila je u tonovima bele kafe, breskve i svetlozelene, zbog čega je delovala udobno bez obzira na svoju veličinu. Laura je zastala kraj prozora, uživajući u pogledu, razmišljajući koliko bi bilo lepše da su sa njom Rut i Telma, i da zajedno uživaju – i iznenada joj se učini da je najprirodnija stvar na svetu to da one budu zajedno,