Želim ove sate sa tobom, ali ću ih se odreći u sekundi ako na bilo koji način ugroze sigurnost moje dece. Razumeš?” To pitanje je postavila neočekivano ozbiljno, kao kad na telefonu skineš igricu, a onda ti iskoči dosadan i gotovo preteći formular sa svim uslovima koje moraš da štrikliraš i prihvatiš pre nego što počne igra. Jednog dana sam je pitao da li bi u nekoj hipotetičkoj krizi bila spremna da upuca mene i svog muža ako bi to povećalo izglede da njena deca prežive za četrdeset posto. Možda zbog računovodstvenog mozga, tek trebalo joj je nekoliko sekundi da odgovori. „Da.” „A za trideset posto?” „Da.” „Dvadeset?” „Ne.” Kod Uni sam voleo što sam tačno znao sa čim da računam.
37 Karl mi je tokom studija slao mejlove i slike. Zvučalo je i izgledalo kao da se dobro snašao. Blistavi osmesi, kolege sa studija koji kao da su mu bili prijatelji od rođenja. Uvek je bio prilagodljiv. „Baci tog dečaka u more, izrašće mu peraja pre nego što se skvasi”, govorila je mama. Sećam se da je do kraja onog leta koje je Karl proveo družeći se sa onim lepim dečakom iz vikendice na kojeg sam bio ljubomoran, progovorio kao da je iz Osla. A sada je ubacivao sve više američkih izraza u mejlove, više nego što je i tata koristio. Činilo se da njegov norveški polako ali sigurno čili. A možda je Karl to i hteo, možda je hteo da umota sve što se ovde desilo u slojeve zaborava i daljine. Kada je naš novi lekar Stanli Spin čuo da prtljažnik zovem trank, ispričao mi je jednu priču o zaboravu. „Odrastao sam u Zapadnom Agderu. Odande su se čitava sela iseljavala u Ameriku. Neki su se posle vratili. Ispostavilo se da oni koji su zaboravili norveški zaboravili i skoro sve drugo o svojoj postojbini - kao da jezik čuva i sva druga sećanja.” U danima posle toga sam se poigravao mišlju da naučim neki novi jezik i više nikad ne progovorim norveški, pa da vidim da li bi mi to pomoglo. Naime, iz Hukena se više nisu čuli samo vrisci već i nekakvo tiho mrmljanje, kao da mrtvi dole razgovaraju. Kao da nešto smeraju, da kuju nekakvu zaveru. Karlu je ponestajalo novca. Pao je nekoliko ispita i izgubio stipendiju. Slao sam mu novac. Nije me to opteretilo, imao sam redovnu platu i minimalne troškove, čak sam nešto ostavljao sa strane. Naredne godine je školarina skočila i trebalo mu je više. Te zime sam napravio sebi garsonjeru u zatvorenom servisu i tako štedeo struju i benzin. Pokušao sam i da izdam imanje, ali uzalud. Kada sam predložio Uni da premestimo naše sastanke u hotel Nutoden, koji je bio jeftiniji od Bratrejna, pitala me je da li imam novčanih poteškoća. I
predložila da delimo troškove sobe, na čemu je i inače insistirala već neko vreme. Odbio sam to i samo smo nastavili da se sastajemo u Bratrejnu, ali mi je sledećom prilikom Uni rekla da je proverila knjige i ustanovila da primam nižu platu od upravnika manjih benzinskih stanica od moje. Pozvao sam kompaniju i posle nekog vremena su me povezali sa instancom koja je, kako su mi rekli, bila nadležna za povišice. Javio mi se veseo glas: „Pija Sise.” Prekinuo sam vezu. Za poslednji semestar - Karl je bar tvrdio da je poslednji - pozvao me je usred noći i rekao da mu nedostaje svota od dvesta hiljada kruna u dolarima. Računao je da će mu tog dana odobriti stipendiju Norveškog društva u Mineapolisu, ali su ga odbili, a univerzitetu je trebalo uplatiti novac sutradan do devet ujutru, u protivnom bi izbacili Karla sa fakulteta i zabranili mu da polaže završne ispite. A bez njih, rekao je, džaba se školovao. „Roju, u menadžmentu nije važno šta znaš, nego šta drugi misle da znaš. A to misle na osnovu diploma i svedočanstava.” „Zar se školarina stvarno udvostručila otkako si upisao?”, pitao sam. „To je bilo baš... unfortunate” 29, rekao je Karl. „Žao mi je što te uopšte pitam, ali me je predsednik Norveškog društva pre dva meseca uveravao da će sve biti u redu.” Nacrtao sam se ispred banke još pre otvaranja. Direktor je saslušao moj predlog da dignem kredit od dvesta hiljada sa hipotekom na imanje. „Karl i ti ste zajednički vlasnici imanja i pasišta, pa bi mi za to trebao potpis obojice”, rekao je direktor banke sa leptir-mašnom i očima bernardinca. „A obrada i papirologija bi potrajale dan-dva. Ali jasno mi je da tebi treba koliko danas i glavna filijala mi je odobrila da ti dam sto hiljada na lepe oči.” „Bez hipoteke?” „U ovom selu verujemo jedni drugima, Roju.” „Ali meni treba dvesta hiljada.” „Ne verujemo ti baš toliko.” Osmehnuo se sa još većim žaljenjem u kerećim očima. „Karla će izbaciti u devet. U četiri po našem vremenu.” „Nikad nisam čuo da neki univerzitet ima tako stroga pravila”, rekao je direktor banke počešavši se po nadlanici. „Ali kad tako kažeš...”
Uporno je češao nadlanicu. „Da...?”, upitao sam nestrpljivo i pogledao na sat. Još samo šest i po sati. „Nisam ti ja ovo rekao, ali možda bi trebalo da popričaš s Vilumsenom.” Pogledao sam direktora banke. Bile su, dakle, tačne seoske glasine da Vilumsen zelenaši. Da pozajmljuje bez hipoteke i uz vrtoglave kamate, a uz izvesnost da će Vilumsen ovako ili onako, pre ili kasnije, doći da utera taj dug. Ako ne uspe, pričalo se da će pozvati onog danskog torpeda da mu pomogne. Doduše, znao sam da je Erik Nerel pozajmio nešto malo od Vilumsena kada je kupovao lokal za Slobodan pad, ali nije bilo govora o nekakvom grubom uterivanju tog duga. Naprotiv, Erik je rekao da ga je Vilumsen strpljivo sačekao, a kada ga je Erik zamolio da odlože isplatu, ovako mu je odgovorio: „Dok teče kamata, ne idem ja nikud, Nerele. Za kamatu na kamatu to je raj na zemlji.” Odvezao sam se do Vilumsenovog auto-otpada. Znao sam da Rita neće biti tamo, mrzela je to mesto. Vilumsen me je primio u kancelariji. Iznad radnog stola visila je glava jelena koji je izgledao kao da je provirio kroza zid i zabezeknuo se prizorom koji ga je tu dočekao. Ispod glave sedeo je Vilumsen, zavaljen u stolici. Podvaljak mu se prelivao preko kragne na košulji, a male, debele prste je sklopio na grudima. Povremeno bi samo pomerio desnu ruku da otrese pepeo sa cigare. Izvio je glavu u stranu i odmerio me. Valjda mi je, što bi se reklo, procenjivao kreditnu sposobnost. „Mesečna kamata dva posto”, rekao je kad sam mu izložio svoj problem i rok. „Dospeva svakog meseca. Mogu odmah da pozovem banku da prebace novac.” Otvorio sam kutijicu duvana i gurnuo kesicu pod usnu dok sam računao napamet. „To dođe preko dvadeset pet posto godišnje.” Vilumsen je ugasio cigaru. „Momak zna matematiku. To ti je na oca.” „Jesi li uračunao ovog puta da se ni ja ne cenjkam?” Vilumsen se nasmejao. „Jesam, to je najniža koju mogu da ti ponudim. Uzmi ili ostavi. Sat otkucava.” „Gde da potpišem?” „Ne, samo ćemo ovako.” Vilumsen mi je pružio ruku preko stola. Izgledala je kao snop debelih viršli. Obuzdavši se da se ne stresem,
rukovao sam se s njim. „Jesi li nekad bio zaljubljen?”, pitala me je Uni. Šetali smo ogromnom baštom hotela Bratrejn. Oblaci su jurili nebom ka Hedalskom jezeru, a boje su se menjale sa svetlošću. Čuo sam da parovi uglavnom pričaju sve manje kako prolaze godine, ali s nama je bilo obrnuto. Ni ona ni ja nismo po prirodi pričljivi, a u ono prvo vreme uglavnom sam ja bio primoran da govorim. Sastajali smo se otprilike jednom mesečno već nekih pet godina, a iako je Uni sada opširnije odgovarala na pitanja, nije bilo uobičajeno da bez povoda pokrene neku temu kao što je ta. „Jednom”, rekoh. „A ti?” „Nikad”, rekla je. „Kako to izgleda?” „Kad si zaljubljen?” „Da.” „Šta znam.” Podigao sam kragnu zbog vetra. „Nije nešto za čim treba juriti.” Pogledao sam je, opazio gotovo nevidljiv nagoveštaj osmeha. Pitao sam se na šta cilja. „Pročitala sam da se ljudi stvarno zaljube samo dvaput u životu”, rekla je. „I da je onaj prvi put akcija, a drugi reakcija. To su dva prava zemljotresa, a ostalo su samo manji emotivni drhtaji.” „Okej”, rekoh. „Ali to znači da još imaš fore.” „Ali ja ne želim zemljotrese”, rekla je. „Imam decu.” „Razumem. Ali zemljotres se desi hteli mi ili ne.” „Da”, rekla je. „A kad kažeš da to nije nešto što treba juriti, pretpostavljam da ta tvoja zaljubljenost nije bila uzvraćena?” „Recimo da je tako.” „Dakle, najbezbednije je skloniti se sa trusnog područja”, rekla je. Polako sam klimnuo. Naslućivao sam staje tema tog razgovora. „Roju, mislim da se zaljubljujem u tebe.” Stala je nasred vrta. „A ne mislim da moja kuća može podneti takav potres.” „Pa...”, počeh. Uzdahnula je. „Pa moram da se sklonim...” „... sa trusnog područja”, završio sam umesto nje. „Da.” „Zauvek?” „Da.” Postajali smo ćutke. „Zar nećeš da... ?”, rekla je.
„Neću”, rekoh. „Ti si već odlučila, a ja sam pomalo kao moj otac.” „U kom smislu?” „Ne umem da se cenjkam.” Poslednje zajedničke sate proveli smo u sobi. Iznajmio sam bio apartman s pogledom na jezero iz kreveta. U zalazak sunca se razvedrilo, a Uni je rekla daju je to podsetilo na pesmu Dip parpla o hotelu na obali Ženevskog jezera u Švajcarskog. Primetio sam da u toj pesmi hotel izgori. „Da”, rekla je Uni. Napustili smo hotel pre ponoći, poljubili se za rastanak na parkingu i odvezli se iz Nutodena, svako na svoju stranu. Više se nikad nismo videli. Karl me je pozvao iste te godine na Badnje veće. Čuo sam razdragane glasove, a u pozadini je Maraja Keri pevala All I Want for Christmas is You. Ja sam pak sedeo sam u radionici sa akevitom i Fjurlandovom porcijom gotove jagnjetine sa kobasicom iz Vosa i pireom od repe. „Jesi li usamljen?”, pitao je. Razmislio sam. „Pomalo.” „Pomalo?” „Prilično. A ti?” „Sada sam na božićnom ručku u kancelariji. Punč. Zatvorili smo recepciju i...” „Carl! Carl, come dance!” 30, viknuo je molećivo - i blago zaplićući jezikom - ženski glas tik uz mikrofon. Zvučalo je kao da mu ta žena sedi u krilu. „Vidi, Roju, moram sad da idem. Ali poslao sam ti poklončić.” „Stvarno?” „Da, proveri račun u banci.” Prekinuo je vezu. Poslušao sam ga, prijavio se na internetu i video da imam uplatu iz jedne američke banke. U polju za napomenu pisalo je: Hvala ti na pozajmici, dragi bato, i srećan ti Božić! Iznos je bio u visini šeststo hiljada kruna, što je bilo mnogo više nego što sam ja njemu poslao na ime školarine, čak i sa kamatama i kamatama na kamate. Toliko sam se obradovao da sam zaplakao. Ne zbog para, snalazio sam se i bez toga. Već zbog Karla, zato što se i on snašao. Mogao sam, naravno, da se zapitam kako je uspeo da zaradi toliku svotu za samo
nekoliko meseci sa početničkom platom u jednoj agenciji za promet nekretnina. Uostalom, znao sam šta ću s tim novcem: rešio sam da ga potrošim na valjanu izolaciju kupatila na imanju. Nije mi padalo na pamet da presedim još jedno Badnje veće na benzinskoj pumpi. Kod nas u selu - baš kao i u gradu - bezbožnici poput mene u crkvu idu jednom godišnje, o Božiću, ali ne na Badnje veće, kao u gradovima, već na prvi dan Božića. Na izlazu iz crkve prišao mi je Stanli Spin i pozvao me da sutradan dođem na božićni doručak, bilo je još zvanica. Bilo je to toliko neočekivano i sa kratkim rokom da sam shvatio da mu je neko došapnuo da siroti Roj Opgard provodi Božić sâm u svom auto-servisu. Dobar je čovek Stanli, ali sam mu rekao kako jeste, da radim sve dane Božića kako bi drugi radnici mogli da budu kod kuće. Spustio mi je ruku na rame i rekao da sam ja dobar čovek. Stanli Spin baš i ne zna da proceni čoveka. Izvinio sam se i požurio da sustignem Vilumsena i Ritu, koji su već bili pošli ka parkingu. Vilumsen je ponovo bio narastao do svoje prirodne i ispravne debljine. I Rita je izgledala dobro, rumeno i ušuškano u bundi. A ja, bludnik kog je neko upravo nazvao dobrim čovekom, uhvatio sam Vilumsena za snop kobasica - koje su, srećom, bile u rukavici - i poželeo im srećan Božić. „Radostan Božić”, odgovorila je Rita. Zapamtio sam, naravno, šta me je naučila: u pristojnim kućama „srećan" Božić želi se do Badnje večeri, ali od prvog dana Božića treba drugima želeti „radostan" Božić. Ali kad bi Vilumsen čuo da jedan brđanin poput mene vlada takvim finesama, mogao bi nešto da posumnja, pa sam se samo osmehnuo i klimnuo napravivši se da nisam primetio tu ispravku. Dobar čovek, kad bismo se zezali. „Samo sam hteo da zahvalim na pozajmici.” Pružio sam Vilumsenu običnu belu kovertu. „Stvarno?” Uzeo ju je, odmerio u ruci i pogledao me. „Prebacio sam ti iznos sinoć na račun”, rekao sam. „To je samo izveštaj.” „Kamate se obračunavaju do prvog radnog dana”, rekao je. „Ima još tri dana, Roju.” „Uračunate su, ima i nešto malo preko.” Klimnuo je, polako. „Dobar je osećaj, zar ne? Kad platiš račune?” Razumeo sam na šta misli, ali i nisam. Reci sam razumeo, ali ne i način na koji ih je izrekao.
Ali i to se razjasnilo pre isteka te kalendarske godine.
38 Prilikom onog susreta sa Vilumsenom i gospođom pred crkvom na prvi dan Božića, Ritino držanje, pogled i mimika nisu odavali ama baš ništa. Svaka joj čast. Ali taj susret je očigledno probudio nešto u njoj, što je bilo dovoljno da zaboravi ono što je trebalo zaboraviti i da se seti onog što je bilo vredno pamćenja. Posle tri dana, na prvi radni dan, stigla mi je poruka od nje. „Katun prekosutra u 12.” Od tog prepoznatljivo kratkog i službenog tona prošao mi je drhtaj celim telom i krenula voda na usta, kao Pavlovljevim kerovima. Uslovni refleks, što bi se reklo. Posle kraće i žustre rasprave sa samim sobom, razumni Roj ostao je da leži nokautiran na podu. Zaboravio sam čak i onaj doživljaj rasterećenja kada smo prestali da se viđamo, a zauzvrat sam ostatak pamtio u obilju čulnih pojedinosti. U pet do dvanaest izbio sam na proplanak u šumi odakle se vidi katun. Ceo taj put sam prešao sa erekcijom koja se javila čim sam ugledao sab sonet parkiran na putu. Te godine sneg nije žurio, bila je golomrazica, dan veoma kratak, a vazduh prijatno svež. Iz odžaka se dizao dim, a u dnevnoj sobi su bile navučene zavese. Obično ih je ostavljala razgrnute, pa sam pomislio da mi je priredila nekakvo naročito iznenađenje, da me spremno čeka pred kaminom u aranžmanu koji zahteva prigušeno osvetljenje, i sav sam se naježio od iščekivanja. Prešao sam preko čistine i prišao vratima. Bila su odškrinuta. Ranije ih je zatvarala pre nego što stignem, nekad čak i zaključavala pa sam morao da se propinjem po rezervni ključ iznad vrata. Mislim da je volela taj doživljaj da tu upadam, doslovno, kao provalnik usred noći. Znam da mi je upravo zato onomad dala ključ od podruma, ključ koji je još bio kod mene i koji sam povremeno zamišljao kako koristim. Otvorio sam vrata i zakoračio u polutamu.
Odmah mi je nešto zaškripalo. Škripao je miris. Osim ako je Rita Vilumsen bila počela da puši cigare. I pre nego što su mi se oči privikle na mrak, shvatio sam ko sedi u fotelji nasred sobe, okrenut prema meni. „Lepo je od tebe što si došao”, reče Vilumsen tako ljubaznim glasom da su me podišli ledeni žmarci. U bundi i šubari izgledao je kao medved. A u rukama je držao pušku uperenu pravo u mene. „Zatvori vrata”, rekao je. Poslušao sam ga. „Priđi tri koraka. Polako. I klekni.” Prišao sam tri koraka. „Klekni”, ponovio je. Oklevao sam. Uzdahnuo je. „Vidi, svake godine plaćam gomilu para da otputujem u neku drugu zemlju i ubijem neku životinju koju dosad nisam.” Podigao je ruku i štriklirao u vazduhu. „Imam ih većinu, ali mi nedostaje tvoja sorta, Roju Opgarde. Klekni!” Kleknuo sam. Tek tada sam primetio da je po podu, od fotelje pa do ulaznih vrata, razvukao najlon, onaj što se koristi kad krečiš stan. „Gde si se parkirao?”, pitao je. Rekao sam mu. Klimnuo je zadovoljno. „Kutijica s duvanom”, rekao je. Oćutao sam. Glava mi je bila puna pitanja, a ne odgovora. „Pitaš se, Opgarde, kako sam te otkrio, a odgovor glasi: kutijica s duvanom. Kad sam dobio rak, lekar mi je naredio da se hranim zdravije i više se krećem. Pa sam počeo da se šetam. Dolazio sam i ovamo, gde nisam bio godinama. I tada sam u frižideru pronašao dve ovakve kutijice.” Bacio je na najlon ispred mene limenu kutijicu berija. „Ovoga nema u Norveškoj, ili ga bar nema u našem selu. Pitao sam Ritu i ona mi je rekla da su ih verovatno ostavili poljski majstori koji su prethodne godine renovirali katun. I poverovao sam joj. Sve dok nisam video tebe kako vadiš istu ovakvu kutijicu kada si došao kod mene u kancelariju da tražiš pozajmicu. Tada sam sabrao dva i dva. Duvan beri. Opravka soneta. Katun. I Rita koja je preko noći postala ljubazna i poslušna onako kako žene poput nje budu samo ako nisu čista posla. Pa sam pogledao njen telefon. I pod imenom Agneta pronašao sam jednu
staru poruku koju nije izbrisala. Katun, dan i vreme, to je bilo sve. Proverio sam informacije i ustanovio da je ’Agnetin’ broj registrovan na tebe, Roja Opgarda. A onda sam - prekjuče - ponovo pozajmio ženin telefon i poslao ti istu onu poruku, samo sam izmenio vreme.” Pošto sam klečao, morao sad da ga gledam odozdo. Zaboleo me je vrat pa sam oborio glavu. „Ako si sve to saznao još prošle godine”, rekoh, „zašto si ovoliko čekao da mi to otkriješ?” „Roju, znaš matematiku, pa bi to trebalo da ti bude očigledno.” Odmahnuo sam glavom. „Pozajmio si pare od mene. Da sam te odmah ubio, ko bi me isplatio?” Srce mi nije zalupalo jače, već sporije. Neverovatno, jebote. Čekao je - strpljivo, kao i svaki lovac - da mu plen dođe na nišan, čekao je da platim račune. Da platim kamatu na kamatu, da izmuze kravu do kraja. A sada je došao red na njega da se razračuna. Na to je mislio onog dana pred crkvom kad me je pitao da li je dobar osećaj kad platiš račune. Nameravao je da me ubije. To je bila suština te situacije. Nije hteo da mi preti niti da me zaplaši, već da me ubije. Jebote. Znao je da nikome nisam rekao kuda idem, da sam se sam postarao da me niko ne vidi kad sam došao i da sam se parkirao dovoljno daleko da me niko ne bi tražio tu. Naprosto je smislio da mi smesti metak u čelo i da me zakopa negde u blizini. Bio je to tako prost i čist plan da mi je izmamio osmeh. „Skini taj kez sa lica”, rekao je Vilumsen. „Nisam se video s tvojom ženom već godinama”, rekoh. „Zar nisi video kada je poslata ta poruka?” „Trebalo je da je obriše, ali je ostala kao dokaz da ta stvar traje već dugo”, rekao je. „Ali dosta priče. Pomoli se.” Vilumsen je podigao pušku do obraza. „Pomolio sam se”, rekoh. Srce mi je i dalje usporavalo. Što bi se reklo, psihopatski puls. „Zar već?”, prodahtao je Vilumsen, a obraz mu se prelivao preko kundaka. Klimnuo sam i ponovo pognuo glavu. „Samo izvoli, Vilumsene, činiš mi uslugu.” Suv smeh. „Opgarde, da li me sad ubeđuješ kako želiš da umreš?” „Ne želim. Ali ću umreti.” „Svi ćemo.” „Ali ne za dva meseca.” Čuo sam ga da čačka obarač. „Ko kaže?”
„Stanli Spin. Možda si primetio da mi je prišao posle službe. Stigli su mu snimci tumora na mom mozgu. Imam ga već više od godinu dana, ali sada raste ubrzano. Ako nanišaniš ovde...” Prislonio sam kažiprst na kosu desno od čela. „Možda ga taman otkloniš o istom trošku.” „Lažeš, naravno, pošto nemaš kud”, rekao je. „Kad si tako siguran u to, onda pucaj”, rekao sam. Znao sam šta mu govori mozak. Ako je to tačno, problem zvani Roj Opgard nestaće sam od sebe, a on neće rizikovati ništa. Ali ako lažem, u opasnosti je da izgubi vrhunsku priliku kakva mu se neće ukazati ponovo. Ukazale bi se neke nove, ali na njih bih bio spreman, bilo bi mu teže. Rizik, dobit. Prihodi, izdaci. Debit, kredit. „Zovi Stanlija”, rekoh. „Samo ću morati lično da mu odobrim da ti oda poverljive podatke.” Usledila je pauza u kojoj se čulo samo Vilumsenovo disanje. Mozak je u toj dilemi tražio još kiseonika. Pomolio sam se, ali ne za spas svoje duše, već da od tog iskušenja Vilumsena na licu mesta strefi infarkt. „Dva meseca”, rekao je odjednom. „Ako ne umreš za dva meseca, počev od današnjeg dana, vratiću se. Nećeš znati gde, kad i kako. Niti ko. Ali postoji mogućnost da poslednje reči koje budeš čuo budu na danskom. To nije pretnja, već obećanje, jasno?” Ustao sam. „Najviše dva meseca”, rekoh. „Moćna je to tumorčina, Vilumsene, neće te izneveriti. Nego...” Vilumsen me je i dalje držao na nišanu, ali mi je treptanjem saopštio da nastavim. „Mogu li da ponesem taj duvan iz frižidera?” Naravno da sam tražio đavola, ali trebalo je da ostanem u ulozi čovek na samrti kome je svejedno kako će skončati. „Ja to ne koristim, radi šta hoćeš.” Uzeo sam kutijice s duvanom i otišao. Ušetao sam u šumu iz koje se dnevna svetlost već povlačila. Zaobišao katun sa zapadne strane, u luku, skriven iza stena, prema onom jezeru gde sam poslednji put video Ritu ogoljenu, poniženu, ostarelu na svetlosti dana i u očima jednog mladića. Ponovo sam prišao katunu sa severne strane. Na toj strani nije bilo prozora, samo debeli zidovi od debala; ljudska utvrda protiv napada koji su uvek dolazili sa severa. Prišao sam skroz do zida, prikrao se iza ugla zapadnom zidu i vratima. Umotao sam šal oko desnice i sačekao. Kada je Vilumsen izašao, nisam komplikovao. Jedan udarac tik iza uva, tamo gde lobanja
ne pruža dovoljnu zaštitu mozgu, i još dva u bubrege gde toliko zaboli da ne možeš ni da vrisneš - posle toga postaješ poslušan. Pao je na kolena, a ja sam uzeo pušku koju je nosio na remenu preko ramena. Udario sam ga još jednom u slepoočnicu i uvukao u kuću. Vilumsen je u međuvremenu sklonio onaj najlon i vratio fotelju na staro mesto, pored kamina. Prvo sam ga pustio da dođe do daha, da podigne pogled i vidi cev svoje puške, pa sam tek onda progovorio. „Kao što si shvatio, slagao sam te”, rekoh. „Ali samo za tumor. Istina je da se već godinama nisam video s Ritom. A pošto je samo jedna poruka bila dovoljna da dotrčim ovamo, onda ti je valjda jasno i da je stvar prekinula ona, a ne ja. Lezi!” Vilumsen je tiho opsovao, ali je poslušao. „Drugim rečima, ovo je mogla da bude jedna priča o tome da ono što ne znaš ne može da te povredi i jedan hepiend”, nastavio sam. „Ali pošto mi ne veruješ i pošto hoćeš da me rokneš, nemam izbora, moram ja da roknem tebe. To me, veruj mi, uopšte ne raduje i nije mi nakraj pameti da iskoristim tu priliku i obnovim vezu sa tvojom budućom udovicom. Drugim rečima, meni uopšte ne treba da te ubijem, ali to je, kad se praktično pogleda, jedino rešenje.” „Nemam pojma o čemu pričaš”, prostenjao je Vilumsen. „Ali nikad se ne bi izvukao sa ubistvom, Opgarde. Takve stvari se planiraju.” „Da”, rekao sam. „A imao sam dovoljno minuta da shvatim kako će mi tvoj plan da ubiješ mene poslužiti kao najbolja moguća prilika da ja ubijem tebe. Sami smo na mestu gde niko nije video kako dolazimo, a znaš li, Vilumsene, šta je najčešći uzrok smrti muškaraca između trideset i šezdeset godina?” Klimnuo je. „Rak.” „Nije”, rekoh. „Jeste.” „Nije rak”, rekoh. „Onda saobraćajke.” „Nisu.” Ipak, opomenuo sam sebe da to proverim na Guglu kad stignem kući. „Nego samoubistvo.” „Zezaš.” „Bar je naše selo doprinelo toj statistici ako računaš mog oca, pored Ulsena i tebe.” „Mene?” „U vreme Božića čovek ode sam u vikendicu i ne javi se nikome, a
posle ga pronađu s puškom pored tela. Klasična priča, Vilumsene. A da - i suvomrazica. Nema snega, nema tragova.” Podigao sam pušku. Video sam da guta knedlu. „Imam rak”, rekao je plačno. „Imao si rak”, rekoh. „Žalim, ozdravio si.” „Sranje”, nastavio je plačno. Prislonio sam prst na obarač. Na čelu mu je izbio znoj, počeo je nekontrolisano da se trese. „Pomoli se”, prošaputao sam. I sačekao. Jecao je. Ispod bunde je rasla barica. „Naravno, uvek postoji alternativa”, počeo sam. Vilumsen je zinuo, pa zatvorio usta. Spustio sam pušku. „Možemo se dogovoriti da ne ubijemo jedan drugog”, nastavio sam. „1 da ćemo rizikovati da verujemo jedan drugome.” „Š-šta?” „Nemam razloga da te ubijem, a upravo sam ti dokazao da sam siguran da ćeš to shvatiti tako što se odričem najbolje moguće prilike da te ubijem. To se na engleskom kaže leap of faith, Vilumsene. Vidiš, poverenje je jedna dobroćudna i zarazna bolest. Ako ti ne ubiješ mene, neću ni ja tebe. Šta kažeš, Vilumsene - hoćeš li mi slepo verovati? Jesmo li se dogovorili?” Vilumsen se namrštio. 1 klimnuo donekle nepoverljivo. „U redu. Hvala ti na pozajmici.” Pružio sam mu pušku. Trepnuo je gledajući me nepoverljivo. Nije prihvatio pušku, kao da sluti nekakvu zamku. Onda sam spustio pušku uza zid. „Ali valjda shvataš da s-sam...” Nakašljao se da izbaci sline, suze i šlajm iz grla. „Da bih sada pristao na sve. Samo si ti skočio, ne i ja. Kako onda da mi veruješ?” Zamislio sam se. „Pa, samo ćemo ovako”, rekoh pruživši mu ruku.
39 Sneg je pao prvog dana u novoj godini i nije se otopio sve do kraja aprila. Za Uskrs je bio dotad neviđen promet među vikendašima i pumpa je zabeležila rekordnu zaradu. O Novoj godini smo takođe proglašeni za najbolju benzinsku stanicu u okrugu, pa je atmosfera na poslu bila odlična. A onda je došla rasprava o izgradnji puta, koja je zaključena odlukom da se izgradi tunel i magistrala izmesti iz Usa. „Neće to baš odmah”, tešio se Vos Gilbert, Osov naslednik u partiji. Možda je to bilo tačno, ali bližili su se opštinski izbori na kojima njegova partija nije imala dobre izglede. Kada se neko selo jednim potezom olovke izbriše sa karte Norveške, svi znaju da neko iz tog sela nije lobirao kako valja. Išao sam na sastanke s kompanijom i složili smo se da kravu treba musti dokle god ima mleka. Posle toga, redefinisanje i smanjenje obima posla - čitaj: otpuštanja. I manje pumpe imaju svoju svrhu. A ako ni tako ne bude išlo, rekli su, ja za sebe ne treba da brinem. „Za tebe su, Roju, vrata uvek otvorena”, rekla mi je Pija Sise. „Ako poželiš da probaš nešto novo, samo me pozovi, imaš moj broj.” A ja sam nagario još više, radio kao nikad pre. To mi nije smetalo, volim da radim. A bio sam postavio sebi cilj: vlastitu pumpu. Jednog dana, dok sam čistio aparat za kafu, došao mi je Dan Krane. Hteo je da mu odgovorim na neka pitanja u sklopu članka koji su pisali o Karlu. „Čujemo da se dobro snašao napolju”, rekao je Dan Krane. „Da, pa?” Nastavio sam da čistim aparat. „Hoće li to biti pohvalan članak?” „Naš zadatak je da prikažemo obe strane.” „A ne sve strane?” „Vidi, vidi, pa ti se bolje snalaziš s rečima čak i od urednika”, rekao
je Dan Krane s kiselim osmehom. Nije mi se sviđao. Ali meni se ljudi uglavnom ne sviđaju, pa to nije moralo ništa da znači. Kada je stigao u selo, podsetio me je na one engleske setere koje vikendaši dovoze u svojim SUV-ovima: mršave, uznemirene ali uglađene. No ta uglađenost bila je hladna, naučena i služila je kao sredstvo za postizanje dugoročnih ciljeva, i polako sam shvatao da je Dan Krane maratonac. Strateg koji ne gubi strpljenje na bojnom polju, koji se nikad ne povlači, već strpljivo gura znajući da će, ako istraje, dospeti na vrh. A ta izvesnost se videla u njegovom držanju, čula se u njegovom izražavanju, čak mu je sijala iz pogleda. Iako je sada bio samo običan urednik malog lokalnog lista, to je bila tek usputna stanica. Što bi se reklo, rođen za velike stvari. Učlanio se u Osovu partiju, a premda su Uske novine bile deklarisano glasilo socijaldemokrata, prema internim propisima lista urednik nije mogao da vrši neku političku funkciju i tako dovede svoj integritet u pitanje. Osim toga, Krane je imao malu decu i mnogo obaveza, pa sigurno nije nameravao da se kandiduje na prvim opštinskim izborima, već možda na onim sledećim. Ili onim posle njih. Da, bilo je samo pitanje vremena kada će Dan Krane stisnuti svojom mršavom šakom žezlo predsednika opštine. „Tvoj brat je već kao student bio spreman da rizikuje ulaganjem u onaj tržni centar.” Krane je izvadio beležnicu i hemijsku iz jakne marke „džek vulfskin”. „Da li si i ti učestvovao u tome?” „Ne znam o čemu pričaš”, rekoh. „Kako ne znaš? Čuo sam da si ti lično obezbedio poslednjih dvesta hiljada za kupovinu.” Ponadao sam se da nije video trzaj koji mi je prožeo telo. „Ko ti je to rekao?” Opet onaj kiseli osmeh, kao da ga je bolelo da razvuče usne. „Vidiš, čak i u lokalnim novinama moramo štititi izvore.” Direktor banke? Ili Vilumsen? Ili neko drugi iz banke, neko ko je, što bi se reklo, otpratio novac. „Nemam komentara”, rekoh. Krane se tiho nasmejao i zabeležio. „Roju, zar stvarno želiš da to napišem?” „Šta?” „Da nemaš komentara. To govore samo državnici i velegradske zvezde. Kad nešto zabrljaju. Može da stvori pogrešan utisak.” „Valjda utisak stvaraš ti.”
Krane se nasmešio i odmahnuo glavom. Uzanom, strogom, izbrijanom. „Roju, ja samo navodim ono što mi je rečeno.” „Pa onda navedi, zapiši ceo ovaj razgovor od reči do reči. Kao i tvoj dobrovoljni savet na moj komentar da nemam komentara.” „Vidi, intervjui moraju da se srede. Da se iz njih izvuče suština.” „A ti odlučuješ šta je suština. Dakle, ti stvaraš utisak.” Krane je uzdahnuo. „Na osnovu tvog odbojnog stava shvatam da ne želiš da se obelodani da ste ti i Karl učestvovali u tom rizičnom projektu.” „Pitaj Karla”, rekao sam, zaklopio aparat i uključio ga. „Da li si za kafu?” „Da, hvala. Onda verovatno nemaš komentara ni na to da je Karl preselio poslove u Kanadu pošto je njegova firma postala predmet istrage zbog toga što američki nadzorni organi smatraju da je manipulisao kursom na berzi.” „Na to već imam komentar”, rekoh pružajući mu kartonsku šolju s kafom. „A to je da pišeš članak o bivšem momku svoje žene. Da li si zainteresovan za takav komentar?” Teško uzdahnuvši, Krane je vratio beležnicu u džep i prihvatio kafu. „Kada bi seoske novine izbegavale da pišu o nekome s kim su na neki način povezane, ne bismo smeli da pišemo ni o čemu.” „Razumem, ali valjda si mislio da to objaviš u članku? Da ga je napisao neko ko je posluženje dobio tek posle Karla Opgarda?” Maratonac je sevnuo pogledom. Njegova dugoročna strategija bila je ugrožena, bio je na ivici da kaže ili uradi nešto što ne bi poslužilo njegovom konačnom cilju. I pošto je njegov brat Roj odbio takvo posluženje. To već nisam rekao. Razume se da nisam rekao, ali sam se poigrao mišlju na koji bi način to moglo izbaciti trkača iz ritma. „Hvala ti na vremenu”, rekao je Krane zakopčavajući rajsferšlus na nepromočivoj jakni. „Hvala i tebi”, rekoh. „To bi bilo dvadeset kruna.” Pogledao je u kafu, pa u mene. Pokušao sam da na njegov kiseli smešak odgovorim istim takvim. Novine su objavile članak o Karlu Abelu Opgardu, momku iz našeg sela koji je uspeo preko bare. Kao autor se potpisao neki Kraneov honorarni saradnik. Kada sam stigao kući posle razgovora sa Kraneom, malo sam trčao
po pašnjacima, pažljivo pregledao dva gnezda na koja sam naišao, onda sam prešao u ambar i pola sata mlatio staru boksersku vreću. A posle sam se istuširao u novom kupatilu. Sa šamponom na glavi razmišljao sam o parama koje nisu pokrile samo izolaciju kupatila već i nove prozore. Okrenuo sam lice ka vrelim mlazevima i pustio ih da speru s mene taj dan. Čekao me je novi. Uhvatio sam ritam. Imao sam cilj i strategiju. Nisam želeo da postanem predsednik opštine, već samo vlasnik benzinske stanice. Ali i ja sam tome pristupio kao maratonac. A onda je Karl javio da se vraća kući.
Peti deo
40 Masa puta brzina. Limuzina se kreće ka provaliji. Crna masa metala, hroma, kože, plastike, stakla, gume, mirisa, ukusa, uspomena koje ćeš uvek nositi sa sobom i voljenih osoba koje nisi mislio da ćeš moći da izgubiš, kotrlja se od tebe. A pokrenuo sam je ja, ja sam pokretač događaja u ovoj priči. Ali u nekom trenutku - a strašno je teško utvrditi tačno kada i gde - za volan je sela sama ta priča, Zemljina teža je preuzela kontrolu, limuzina ubrzava, kreće se sama od sebe i za ishod postaje nebitno da li ću se ja predomisliti. Masa puta brzina. Da li poželim da se nikad nije desilo to što se desilo? Da, jebote. Istovremeno, ima nečeg veličanstvenog u snežnim lavinama koje se u martu mesecu survaju sa Otertina i smrskaju led na Budalskom jezeru, ili u šumskom požaru usred jula kad znaš da stara vatrogasna kola još nisu počela da se penju uz serpentine. Uzbudljivo je kad prisustvuješ prvoj pravoj jesenjoj oluji u novembru i posmatraš kako iznova testira krovove ambara u selu. Možda će, pomisliš tada, uspeti da strgne bar jedan, pa ćeš ga videti kako se vuče poput džinovske testere po njivama sve dok se ne raspadne u paramparčad. A onda vidiš da se upravo to i dešava. Pa pomisliš: a šta ako se neko, neki čovek, našao na njivi u trenutku kad je tuda projurila testera? Ne želiš da bude tako, ali ne možeš ni da sasvim odagnaš tu misao; bio bi to zanimljiv prizor. Ne, to nije nešto što bi čovek mogao želeti - stoga, da sam znao koji sam niz događaja pokrenuo, verovatno bih postupio drugačije. Ali nisam, pa i ne mogu tvrditi da bih uradio bilo šta drugačije da se opet nađem u tom trenutku i raspolažem samo istim onim saznanjima. A sve i da si voljno sručio oluju na krov ambara, nastavak priče više nije u tvojim rukama. Krov ambara, sada pretvoren u točak od oštrog lima, uputio se ka onoj usamljenoj osobi na njivi, a ti možeš samo da gledaš s mešavinom straha, radoznalosti i kajanja zbog toga što se
delić tebe ponadao takvom razvoju događaja. Ali možda će te iznenaditi ono što zatim budeš pomislio: poželećeš da si ta osoba na njivi ti.
41 Potpisao sam sa Pijom Sise ugovor o zaposlenju po kojem sam posle dve godine na jugu zemlje bio slobodan da se vratim na mesto upravnika benzinske stanice u Usu. Nova stanica bila je nadomak Kristijansanda, na suprotnoj strani Evropskog auto-puta od zoološkog vrta. Bila je to, naravno, mnogo veća stanica od one u Usu, sa više zaposlenih, više pumpi, većim prostorijama, asortimanom i prometom. No najveća razlika bila je ta što se prethodni upravnik prema zaposlenima ophodio kao prema troškovima bez mozga, pa me je dočekala grupa nemotivisanih i nadurenih mrzitelja autoriteta koji su radili samo ono što im se izričito kaže, a nekad ni to. „Svaka stanica je drugačija”, rekao je Gus Mire, šef prodaje u kompaniji, kada nam je držao trening. „Isti je znak, isti benzin, ista logistika, ali u krajnjoj liniji, kod naših stanica nisu glavni gorivo, kola i kobasice, već ljudi. Ljudi za pultom, ljudi ispred pulta, i njihov susret.” Deklamovao je tu svoju propoved kao pesmu koju mu je sa svakom godinom sve mrskije da izvodi, ali to je ipak bio njegov jedini hit. Od prenaglašeno razigrane ritmike spoja gorivo, kola i kobasice do jednako prenaglašenog i s godinama sve izveštačenijeg patosa u reči ljudi, kojim bi me uvek podsetio na propovednika iz seoskog doma. Baš kao i propovednik, i Mire je imao zadatak da ubedi okupljene u nešto što svi zapravo znaju da je besmislica, ali žele da veruju u to. Jer vera čini život - a, u slučaju propovednika, i smrt - podnošljivijim. Ako stvarno misliš da si jedinstven, pa da je zato i svaki tvoj susret jedinstven, možda možeš prevariti samog sebe da poveruješ u nekakvu čistotu, u večnu devičansku nevinost koja će te sprečiti da pljuneš mušteriju u lice i povratiš od učmalosti. Ja se nisam osećao jedinstveno. A ni ta benzinska stanica - uprkos pomenutim razlikama - nije bila jedinstvena. Franšiza nameće stroga
pravila celom lancu i zahvaljujući tome možeš preći sa pumpe u jednom delu zemlje na veću pumpu u nekom drugom kraju a da ti to bude lako kao da si samo promenio posteljinu na istom krevetu. Kad sam stigao, trebala su mi dva dana da savladam tehničke pojedinosti u kojima se ta benzinska stanica razlikovala od moje u Usu, četiri dana da popričam sa svim zaposlenima i saznam koje su im ambicije i šta misle da bi trebalo promeniti da se stanica unapredi kao mesto za rad i za mušterije. I još tri nedelje da uvedem devedeset posto tih promena. Referentkinji za zaštitu na radu uručio sam jednu kovertu i rekao joj da je otvori tek za osam nedelja, na dan kada je trebalo da se okupe svi zaposleni da evaluiraju implementirane promene. Za taj sastanak smo iznajmili kafić u gradu. Poželeo sam dobrodošlicu i prepustio jednom od zaposlenih da pročita brojke prometa i zarade, drugom statistiku bolovanja, a trećem rezultate kratke ankete o utiscima potrošača, kao i jedno neformalno istraživanje raspoloženja među kolegama. Samo sam slušao dok su se zaposleni silno svađali i naposletku izglasali da ukinu osamdeset posto promena koje su uvedene na njihov predlog. Posle sam uzeo reč, rezimirao koje promene ćemo zadržati pošto su se svi složili da funkcionišu i proglasio početak večere i otvaranje šanka. Jedan zaposleni, matoro džangrizalo, digao je ruku i pitao da li je moj posao samo da upravljam šankom. „Nije”, rekao sam. „Moja je odluka, kao upravnika, bila da vam na osam nedelja prepustim upravljanje. Lote, možeš li da otvoriš kovertu koju sam ti dao pre nego što smo uveli promene?” Poslušala me je i pročitala spisak predloga za koje sam ja mislio da će funkcionisati, a za koje sam mislio da neće. Okupljeni su počeli da mrmljaju kada su uvideli da su se sve moje prognoze - uz samo dva izuzetka - podudarile sa onim što su oni sami zaključili kad su već dobili rešenje zadatka. „Nije mi cilj da vas ubedim da sam ja nekakva sveznalica”, rekoh. „Kao što vidite, u dva slučaja sam i pogrešio - mislio sam da će pečati za kafu funkcionisati, a i da akcija sa pet jučerašnjih peciva po ceni jednog svežeg neće upaliti. Ali pošto sam pogodio u dvanaest drugih tačaka, od čega osam - kao što su duple smene - nisu funkcionisale, možda vam se čini da ipak znam ponešto o tome kako se upravlja benzinskom stanicom. Slažete li se?” Video sam kako preda mnom klima nekoliko glava. Na jugu klimaju drugačije. Zapravo, još sporije nego mi. Čulo se i domunđavanje dok se
klimanje širilo skupom. Na kraju je klimnulo i džangrizalo. „Druga smo najgora stanica u okrugu”, nastavih. „Čuo sam se sa centralom i napravio dogovor. Ako na sledećem rangiranju budemo u prvih deset, častiće nas krstarenjem u Dansku za sve. Ako budemo u prvih pet, idemo u London. A ako budemo najbolji, odobriće vam budžet, a vi sami određujete šta će biti nagrada.” Prvo su se zapiljili u mene. A onda su grunule ovacije. „Ali večeras...”, viknuh, a galama smesta utihnu. „Večeras smo i dalje drugi najgori u okrugu i zato će ovaj šank biti otvoren samo sat vremena. Posle toga idete kući da napunite baterije za sutra, jer sutra - sutra, a ne prekosutra - počinjemo uspon na listi.” Živeo sam u Semu, mirnom stambenom kvartu istočno od mostova prema gradu. Iznajmljivao sam prostran trosoban stan, a nameštaja sam imao samo za dve sobe. Zamišljao sam kako se Usom uveliko šire glasine da je tata zlostavljao Karla. A da za njih nije doznao još jedino Karl. I ja. Kada je Greta konačno rešila da istrtlja drugima to što joj je Karl poverio, počela je od mene, a sada verovatno nije zaklapala o tome u svom salonu. Ako je Karl to načuo, verovatno je i reagovao. A ako nije, onda nikom ništa. Ionako su odgovornost i sramota bile moje. To nisam mogao da podnesem. Bio sam slab. Ipak, nije to bio glavni razlog što sam napustio Us. Glavni razlog je bila ona. Noću sam sanjao Šenon. Danju sam sanjario o Šenon. Dok sam jeo, dok sam se vozio na posao i nazad, dok sam usluživao mušterije, vežbao, prao veš, dok sam sedeo u klozetu i dok sam onanisao, dok sam slušao zvučne knjige i dok sam gledao televiziju, mislio sam na Šenon. Na ono njeno jedno sanjivo, senzualno oko. Na to jedno oko koje je pokazivalo više osećanja, topline i hladnoće od svih drugih parova očiju zajedno. I na glas koji je bio dubok, skoro kao Ritin, ali sasvim drugačiji, tako nežan da poželiš da utoneš u njega kao u mekanu postelju. Zamišljao sam da je ljubim, jebem, kupam, čvrsto držim i puštam da ode. Sanjao sam njenu riđu kosu kako blista na suncu, napregnut luk njenih leđa, težinu i obećanje njenih grudi, sitne šake koje su tako samouvereno crtale po vazduhu, smeh u kojem se krilo jedva čujno rezanje grabljivice, i ono samo puno obećanja. Pokušavao sam da objasnim sebi kako se samo ponavlja ista priča,
ona o Mari, ona u kojoj se zaljubljujem u devojku svog brata. Kako je to nekakva jebena bolest ili kuršlus u mom mozgu. Nekakva luđačka želja za nečim što ne možeš imati, ili što ne treba da imaš. A sve i kada bi se desilo čudo da Šenon poželi mene, i to bi bila repriza onog s Mari. I ta zaljubljenost bi isparila kao duga koja nestane kad izbiješ na vrh planine. I to ne zato što je zaljubljenost bila plod mašte, nego zato što dugu vidiš samo pod određenim uglom, spolja i izdaleka, nipošto izbliza. A sve i da je ona i dalje tu kad izbiješ na vrh planine, nećeš tamo naći kovčeg s blagom, već samo tragediju i uništene živote. Sve to sam govorio sebi, ali nije vredelo. Bilo je to kao prokleta malarija. Pomislio sam kako je možda tačno ono što pričaju - da te ta tropska bolest rasturi tek kad je dobiješ drugi put. Trudio sam se da je iznojim, ali nije popuštala. Pokušao sam da je odagnam radom, ali se vraćala. Probao sam i da zaboravim u snu, ali su me budili krici iz zoološkog vrta, iako to nije bilo moguće, pošto je bio udaljen skoro deset kilometara odatle. Pokušao sam i da izlazim. Preporučili su mi neki bar u Kristijansandu, ali sam tamo sedeo sam za šankom. Nisam imao pojma kako treba da se obratim ljudima, a nisam imao ni želju, najpre sam išao zato što sam mislio da je to nešto što treba da radim. Jer ja nikad nisam usamljen. Tačnije, jesam, ali mi to ne smeta, bar ne u meri u kojoj je vredno pomena. Naprosto sam mislio da bi druge žene mogle da mi pomognu, da bar ublaže groznicu. Ali nijedna me nije pogledala duže od sekunde. U Slobodnom padu bi te posle dva piva bar neko pitao ko si. Ali valjda su i u jednoj sekundi uspevale da ustanove ko sam i šta sam, brđanin u gradu, da nemam, što bi se reklo, ništa da ponudim. A možda bi primetile i onaj srednji prst koji nisam savijao kad dohvatim čašu. Zato bih iskapio pivo - pale lager, miler, američki sokić - i otišao kući prevozom. A kod kuće bih ležao budan osluškujući vriske majmuna i žirafa. Tek kada je Julija pozvala s nekim tehničkim pitanjima o popisu, shvatio sam da je Greta i dalje ćutala o tatinom zlostavljanju. Pošto sam joj objasnio tehnikalije, zatražio sam joj najnovije tračeve iz sela. Prenela mi ih je, ali se čujno zbunila pošto nikad dotad nisam ispoljio zanimanje za takve stvari. Nisam saznao ništa zanimljivo, pa sam je direktno pitao i da li se nešto priča o našoj porodici, o Karlu i tati. „Ne, zašto bi?”, pitala je Julija, i tada sam shvatio da stvarno nema pojma na šta ciljam.
„Slobodno zovi ako ti treba još nešto za popis”, rekao sam. Završili smo razgovor. I ja sam se počešao po glavi. Možda i nije bilo tako čudno to što Greta nije raširila po selu ono što zna o tati i Karlu. Ipak je ćutala i sve te godine. Jer ona je u svom ludilu bila pre svega luda od ljubavi, baš kao i ja. Nije htela da povredi Karla i zato će i dalje držati jezik za zubima. Ali zašto je onda rekla meni da zna? Setio sam se da me je pitala kako sam to spasao Karla. Roju, šta si to uradio? Da li je to bila pretnja, saopštenje da zna ko je kriv za maminu i tatinu pogibiju? Pretnja da ne stajem na put njenim namerama prema Karlu? U tom slučaju bi stvar bila toliko bolesna da sam se stresao i pri samoj pomisli. Ali bar sam imao jedan razlog manje da se klonim Usa. Za Božić nisam otišao kući. Nisam ni za Uskrs. Karl je zvao da me izvesti o hotelu. Zima je neočekivano poranila i sneg se zadržao, pa su kasnili s radovima. Morali su, takođe, da menjaju nacrt pošto su opštinske vlasti zahtevale da bude više drveta, a manje betona. „Šenon se ljuti, ne može da shvati da nikad ne bismo dobili radnu i građevinsku dozvolu da nismo opštini dali te proklete balvane na zidovima. Ubeđuje me da drvo nije dovoljno čvrst materijal, ali to su, naravno, gluposti, nju samo zanima estetska strana priče, da zgrada nosi njen potpis. Ali tako ti je uvek s arhitektama.” Možda, mada sam u njegovom glasu čuo da su njihove prepirke bile žešće od onih koje se obično vode s jednim arhitektom. „Da li je...” Nakašljao sam se da sam sebe prekinem kad sam shvatio da neću dovršiti to pitanje normalnim tonom. Bar ne dovoljno normalnim za Karlovo uho. Ipak, shvatio sam da mu nije rekla za moju glupavu izjavu ljubavi u Slobodnom padu, na proslavi otvaranja gradilišta, to bih već ja naslutio po njegovom tonu, ta stvar ide u oba smera. Na primer, sada sam vrlo dobro čuo da je Karl popio nekoliko badvajzera. „Kako se snašla?” „Pa...”, počeo je. „Uvek treba vremena da se prilagodiš nečemu što je novo i drugačije. Tako se, na primer, u ono prvo vreme pošto si otišao,
zatvorila u sebe i durila. Mislim, ona želi decu, ali to baš ne ide lako, ima nekih problema i biće da je epruveta jedino rešenje.” Osetih da mi se nešto steže u stomaku. „Mislim, nemam ništa protiv, ali sad sam u prevelikoj gužvi. Inače će ići na leto u Toronto, ima da završi neke projekte tamo.” Da li sam čuo nešto lažno u njegovom tonu? Ili sam samo želeo da čujem? Jebiga, više nisam mogao da verujem ni vlastitom sudu. „Zašto tada ne bi uzeo odmor, pa da dođeš ovamo?”, pitao je Karl. „Bili bismo sami ovde. Šta kažeš? Momačka žurka, kao u stara vremena? A?” Njegov entuzijazam i dalje je bio jednako zarazan i već sam bio na ivici da pristanem. „Moraću da vidim. Ovde je leti sezona, tada svi dolaze na jug.” „Ma daj. Valjda i ti nekad moraš na odmor. Da li si imao ijedan slobodan dan pre nego što si prešao dole?” „Ma da.” Računao sam u glavi. „Kad si rekao da ide?” „Šenon? U prvoj nedelji juna.” Druge nedelje juna seo sam u auto i odvezao se kući.
42 Kada sam prešao Banehaugen i ugledao mirno, blistavo Budalsko jezero i tablu u ulazu u Us, desilo se nešto neobično. Nešto me je stegnulo u grlu, a put se preda mnom razlio, pa sam morao da trepnem. Kao kada iz puke dosade pogledaš neku trećerazrednu melodramu na televiziji pa ti se desi - zato što si sasvim opušten i nepripremljen - da odjednom gutaš knedle. Uzeo sam četiri slobodna dana. Četiri dana smo Karl i ja presedeli na imanju i posmatrali leto. Sunce koje se činilo da ne zalazi. Pili smo pivo za pivom u zimskoj bašti. Prisećali se starih vremena. Škole, drugara, igranki u Ortunu i žurki na Osovoj vikendici. Karl je pričao o Americi i o Torontu, o večnom prilivu novca na usijanom tržištu nekretnina. I o projektu na kojem je zagrizao više nego što je mogao da proguta. „Najteže mi pada što je stvarno moglo da uspe”, rekao je spustivši praznu flašu pored ostalih u prozoru. Njegov niz flaša bio je triput duži od mog. „Bilo je samo pitanje tajminga. Da smo uspeli da se održimo na površini još samo tri meseca, sad bismo bili prebogati.” A kad je sve otišlo dođavola, druga dvojica ortaka su zapretili da će ga tužiti, rekao je. „Jedini ja nisam izgubio apsolutno sve što sam imao, pa su hteli da istresu koji dolar od mene”, rekao je, nasmejao se i otvorio novu flašu. „Zar nemaš tonu posla?”, pitao sam. Bio me je odveo do gradilišta da vidim. Radilo se ponešto, ali nipošto punom parom. Gomila mašina, a premalo ljudi. Da je mene neko pitao, ne bih rekao da se tu mnogo šta desilo za onih devet meseci otkako su počeli. Karl mi je objasnio da se još radi pod zemljom, da je trebalo vremena da se dovedu put, voda i kanalizacija. A kad jednom počnu da zidaju samu zgradu, to će ići vrlo brzo. „Zapravo se hotel već zida, samo na drugom mestu. To se zove
modularna gradnja. Ili montažna. Više od polovine zgrade stići će komplet gotovo u velikim blokovima koje ćemo montirati na postolja.” „Misliš, na temelj?” Karl zaklati glavom. „U neku ruku.” Rekao je to kao da želi da me poštedi pojedinosti koje je teško objasniti, ili pak da sakrije da ni sam nije siguran. Otišao je da popriča s radnicima, a ja sam se prošetao tragajući za novim gnezdima među vresom. Galama i promet su mogli da ih uplaše, ali valjda nisu pobegle baš predaleko da se gnezde. Karl se vratio brišući znoj sa lica. „Hajdemo na ronjenje.” Nasmejao sam se. „Šta je?”, viknuo je Karl. „Oprema je toliko matora da bi to bilo ravno samoubistvu.” „Pa da se kupamo, onda?” „Važi.” Ali smo, naravno, samo ponovo završili u zimskoj bašti. Negde na petom ili šestom pivu Karl me je iznebuha pitao: „Znaš li kako je stradao Ejbel?” „Misliš Avelj? Ubio ga je brat”, rekoh. „Mislim na onog po kojem mi je tata dao ime, na ministra unutrašnjih poslova Ejbela Parkera Apšura. Bio je na krstarenju brodom Prinston na reci Potomak kad su hteli da mu pokažu snagu jednog topa. Top je eksplodirao i ubio Ejbela i još petoricu. To je bilo 1844, pa Ejbel nije doživeo rezultat svog dugogodišnjeg poduhvata, a to je bila aneksija Teksasa 1845. Šta kažeš na to?” Slegnuh ramenima. „Tužna priča?” Karl se nasmejao. „Tebi svakako pristaje srednje ime. Jesi li znao da je Kalvin Kulidž jednom sedeo za stolom pored jedne dame...” Slušao sam ga jednim uvom, pošto sam, naravno, već dobro znao tu anegdotu, tata je obožavao da je prepričava. Ta žena se bila kladila da će izvući više od dve reči od legendarno ćutljivog predsednika Kulidža. Na kraju večere se predsednik okrenuo prema njoj i rekao: You lose. 31 „Koji od nas više liči na tatu, a koji na mamu?”, upita Karl. „Je l’ me zezaš?”, upitah poslušno srknuvši badvajzer. „Ti si mama, a ja sam tata.” „Ali ja pijem kao tata”, reče Karl. „A ti kao mama.” „Jedino se to ne uklapa”, rekoh. „Znači, ti si perverznjak?” Oćutah. Nisam znao šta da kažem. Čak i dok se to dešavalo, nismo pričali o tome, ne istinski, samo sam ga tešio kao da je od oca dobijao
obične, normalne batine. I na osvetu sam se zakleo bez direktnog opisivanje te teme. Često sam se pitao da li bi stvari bile drugačije da smo o tome pričali naglas, da smo oslobodili te reči, pretvorili ih u nešto što se čuje, što je stvarno i ne postoji samo u našim glavama, pa se može odbaciti kao izmišljotina. Jebem li ga, ko zna. „Razmišljaš li o tome?”, upitah. „Da”, reče Karl. „I ne. Manje me muči nego neke druge o kojima čitam.” „Druge?” „Nego druge žrtve zlostavljanja. Ali valjda najviše pišu oni kojima je najteže da se nose s tim. Pretpostavljam da ima još mnogo onih koji su, kao ja, ostavili to u prošlosti. Ipak je sve u kontekstu.” „Kontekstu?” „Seksualno zlostavljanje je pre svega štetno zbog osude društva i sramote. Uče nas da budemo istraumirani time i zato sve što ne valja u našim životima pripisujemo tome. Uzmi, na primer, obrezivanje jevrejskih dečaka. Pa to je pravo-pravcato sakaćenje. Mučenje. Mnogo gore od malo pipkanja. Ali teško da je bilo ko od njih i mentalno osakaćen. To je zato što se obrezivanje dešava u kontekstu koji kaže da je to u redu, da je nešto što naprosto moraš da pregrmiš, zato što je deo te kulture. Možda najveće ožiljke ne ostavlja zlostavljanje kao takvo, već naša spoznaja da je ono neprihvatljivo.” Pogledah ga. Zar je stvarno tako mislio? Da li je to bila racionalizacija, njegov način da se izbori s tim? Ako jeste, zašto da ne. Whatever gets you through the night, it’s alright. 32 „Koliko Šenon zna?”, upitah. „Sve.” Prineo je flašu usnama i nagnuo nju umesto da zabaci glavu. Začu se klokotanje, pre nalik na jecaj nego na kikot. „Znam da zna da smo utajili to da je Ulsen stradao u Hukenu, ali zna li i da sam ja sjebao kočnice i volan na kadilaku kad su poginuli mama i tata?” Odmahnuo je glavom. „Pričam joj samo ono što se tiče mene.” „Sve?”, upitah gledajući napolje, puštajući večernje sunce da me zaslepi. Krajičkom oka opazih da me Karl zbunjeno gleda. „Jesenas, na proslavi otvaranja gradilišta”, počeh, „prišla mi je Greta i rekla da se sastaješ sa Mari gore u vikendici kod Osa.” Karl je neko vreme poćutao. „Sranje”, reče tiho. „Da”, rekoh. Spolja se, iz tišine, začuše dva kratka krika gavrana. Upozorenje. A
onda pitanje: „Zašto je Greta to rekla baš tebi?” Očekivao sam da dođe do toga. Zato mu i nisam rekao ranije, hteo sam da izbegnem to pitanje i laž u odgovoru, nisam želeo da mu kažem ono na šta je Greta računala: da želim Šenon za sebe. Jer kad bih mu to rekao, ma koliko suludo zvučalo, i uprkos tome što smo obojica znali koliko je Greta luda, zasejao bih sumnju. I tada bi bilo kasno, Karl bi mi pročitao istinu na licu kao da je ištampana velikim slovima. „Nemam pojma”, rekoh olako. Verovatno previše olako. „I dalje je zaljubljena u tebe. A ako hoćeš da zapališ vatru u ružičnjaku i izvučeš se neprimećen, onda se prikradeš i zapališ jedan ćošak u nadi da će se vatra raširiti. Tako nekako.” Prineo sam flašu usnama svestan da mi je to objašnjenje bilo previše rečito, metafora previše razrađena da bi zvučala spontano. Zato sam morao da prebacim loptu na njegovu stranu terena. „Ali da li je to tačno, to za tebe i Mari?” „Ti očigledno nisi poverovao”, rekao je spuštajući praznu flašu u prozor. „Zar nisam?” „Inače bi mi uveliko rekao. Da me upozoriš, ili bar izgrdiš.” „Naravno da nisam”, rekoh tada. „Greta je bila pripita, a i luđa je nego ikad. Zapravo sam zaboravio celu tu priču.” „Pa zašto si je se sad setio?” Slegnuh ramenima. Onda klimnuh ka ambaru. „Ne bi bilo loše da se prefarba. Možda možeš da vidiš s molerima koji budu radili hotel?” „Da”, reče Karl. „Onda ćemo da podelimo troškove?” „Mislio sam na ono drugo.” Pogledah ga. „Da, Mari i ja smo se viđali”, pojasnio je podrigujući. „Ne tiče me se”, rekoh srknuvši pivo koje je već hlapelo. „Na njenu inicijativu. Na žurci dobrodošlice mi je predložila da se nađemo nasamo i ispričamo, da raščistimo stvari. Ali je dodala da su sada sve oči uprte u nas i da bi najbolje bilo da se nađemo na nekom diskretnom mestu da svet ne bi pričalo. Predložila je da se nađemo u vikendici. Da svako dođe svojim kolima i da ja stignem malo posle nje. Mudro, a?” „Mudro, nema šta”, rekoh. „Mari je to smislila jer joj je Greta pričala da je Rita Vilumsen
svojevremeno imala takav aranžman sa izvesnim mladim ljubavnikom.” „Au, pa ta Greta Smit sve zna.” Začuh da mi se glas osušio. Nisam pitao Karla seća li se da je pijan u Ortunu ispričao Greti za tatu. „Šta je bilo, Roju?” „Ništa, što pitaš?” „Sav si prebledeo.” Slegnuh ramenima. „Ne mogu da ti kažem. Zakleo sam se u tebe.” „Mene?” „Da.” „Ja sam ti već izgubljen slučaj, daj reci.” Slegnuh ramenima. Ionako nisam bio siguran da li sam se onda zakleo zauvek, ipak sam bio samo tinejdžer, ili sam samo smestio istinu u karantin. „Taj mladi ljubavnik Rite Vilumsen”, počeh. „To sam bio ja.” „Ti?” Karl se izbečio na mene. „Zezaš.” Onda se lupio po butini i zacerekao. Kucnuo je flašom o moju. „Pa pričaj”, zapovedio je. Ispričao sam mu. Bar u grubim crtama. Prestao je da se smeje i uozbiljio se. „I sve to kriješ još od tinejdžerskih dana”, rekao je odmahujući glavom kad sam završio. „Tako smo valjda naučili u kući”, rekoh. „Sad je red na tebe da mi ispričaš o Mari.” Karl mi je ispričao. Već na prvom susretu su, što bi se reklo, završili u postelji. „Nije zaboravila kako da me zavede”, rekao je uz nekakav setni smešak. „Zna šta volim.” „Drugim rečima, bio si skroz bespomoćan”, rekoh začuvši da zvučim prekornije nego što sam nameravao. „Prihvatam svoj deo krivice, ali ona je to očigledno sebi postavila za cilj.” „Da te zavede?” „Da dokaže i sebi i meni da će mi uvek biti na prvom mestu. Da dokaže kako sam spreman sve da rizikujem, kako su Šenon i njoj slične samo zamena za Mari Os.” „Da izneveriš sve”, rekoh hvatajući se za kutijicu duvana. „A?” „Rekao si: ’rizikujem’.” Više se nisam ni trudio da sakrijem prekor. „Kako bilo”, reče Karl. „Nastavili smo da se viđamo.” Klimnuh. „Svih onih večeri kada si govorio da imaš sastanke, a
Šenon i ja te čekali kod kuće.” „Da”, rekao je. „Takav sam ti ja čovek.” „Pa i onda kad si bio kod Vilumsena, a ovamo video Erika Nerela kako se uveče šeta sa ženom?” „Da, tad se umalo nisam odao. Vraćao sam se, naravno, iz vikendice. Možda sam i želeo da se odam. Nesnosno je živeti s tom stalnom grižom savesti.” „Ali si se nekako ipak snašao”, primetih. Prihvatio je tu zajedljivu opasku i samo pognuo glavu. „Posle određenog broja sastanaka Mari je ustanovila da je postigla svoj cilj i šutnula me je. Opet. Ali ovog puta me nije zabolelo. Bila je to samo... nostalgija. Otad se nismo videli.” „Pa valjda se srećete u selu?” „Desi se, naravno. Ali tada mi se samo smeška nekako pobedonosno.” Karl se prezrivo iscerio. „Pokazuje Šenon klince u kolicima koja, naravno, gura onaj njen novinar, pošto je opslužuje kao nekakav kuli. Što je najgore, mislim da je posumnjao. Iza te strejtaške, neprikosnovene face vidim želju da me ubije.” „Stvarno?” „Da. Ako mene pitaš, sigurno je pitao Mari, a ona mu je - i to namerno - dala neki odgovor koji ostavlja prostor za sumnju.” „Zašto bi to uradila?” „Da mu udara čežnju. To ti je takva sorta.” Jeli?” „Ma znaš već. Mari Os, Rita Vilumsen. One pate od sindroma kraljice. Tačnije, tu patimo mi, njihovi muški podanici. Čak i kraljica mora da zadovolji telesne želje, ali od podanika se prvenstveno traži da im se klanjaju i da ih obožavaju. Zato manipulišu nama kao marionetama u svojim beskonačnim spletkama. Jebote, koliko mi je muka od toga.” „Da nisi malo preterao?” „Nisam!” Karl tresnu flašom o prozorski okvir tako da se dve prazne prevrnuše i padoše na pod. „Prava ljubav ne postoji između muškarca i žene koji nisu u srodstvu, Roju. Za nju je potrebna krv, zajednička krv. Prava, nesebična ljubav postoji samo u porodici. Između braće i sestara i između roditelja i dece. Mimo toga...” Zamahnuo je rukom, prevrnuo još jednu flašu i shvatih da je sasvim pijan. „Nema ništa. Samo zakon džungle. Svako je sam sebi najbolji prijatelj.” Zaplitao je jezikom. „Roju, ti i ja, mi imamo samo jedan
drugog. I nikog više.” Zapitah se da li je to bilo na Šenonin račun, ali oćutah. Posle dva dana sam krenuo kolima nazad na jug. Prošavši tablu, pogledao sam u retrovizor. Sada sam na njoj pročitao - ZU.
43 U avgustu mi je stigla poruka na telefon. Srce mi je poskočilo kad sam video da je od Šenon. Narednih dana sam je iščitavao sve dok nisam rastumačio njeno značenje. Htela je da se vidi sa mnom. Ćao, Roju, šta ima kod tebe? Imam sastanak 3. septembra u Nutodenu, potencijalni klijent. Možeš li da mi preporučiš neki hotel tamo? Poz, Šenon. Kad sam prvi put pročitao tu poruku, zaključio sam da je sigurno saznala za moje odlaske u Nutoden i hotelske sastanke s Uni. Ali nikad joj nisam rekao za to, a kad sam bolje razmislio, nisam se sećao ni da sam bio u prilici da ispričam Karlu. Zašto to nisam spomenuo Karlu? Ne znam. Nisam se stideo zato što sam bio u vezi sa udatom ženom. A nije to bilo ni delo onog ćutljivog Kaina u meni, donedavno je Karl znao skoro sve o meni. Možda sam naprosto u nekom trenutku shvatio da ni on ne priča meni sve. Možda je Šenon samo pretpostavila da sam koliko-toliko upućen u prenoćišta u okolini Usa. To je bila jedna teorija. A onda sam pročitao poruku - iako sam je već tada, naravno, znao napamet - još jednom. Ubeđivao sam sebe da ne smem učitavati gluposti u tekst od tri sasvim obične rečenice. Pa opet. Zašto mi je posle godinu dana pisala da me pita baš za hotel u Nutodenu. Tamo je u principu bilo dva, najviše tri hotela, a Tripadvajzor je sigurno imao novija i relevantnija saznanja od onih koja sam ja mogao da ponudim. To sam saznao kad sam, dan pošto mi je stigla poruka, malo pogledao na internetu. I zašto mi je saopštila datum kada će biti tamo? Kao i to da se sastaje s potencijalnim klijentom, što je posredno značilo da ide sama. I, što bi se reklo, pre i
iznad svega: zašto bi noćila tamo kad je to na samo dva sata kolima od kuće? Doduše, možda nije želela da se vozi po mrklom mraku. Možda je trebalo da večera s klijentom, pa nije htela da se odrekne koje čaše vina. Ili je naprosto grabila priliku za kratak odmor od našeg imanja. Možda joj je trebao odmor i od Karla. Možda je to ono što je htela da mi saopšti tom usiljenom porukom. Ne i ne! To je bila najobičnija poruka, samo osrednji pokušaj da ponovo uspostavi normalnu komunikaciju sa deverom pošto je on zasrao sve onda kad joj je rekao da je voli. Odgovorio sam joj iste večeri kada mi je pisala. Ćao, evo ništa posebno. Bratrejn je dosta dobar. Lep pogled. Pozdrav, Roj. Naravno, vagao sam svaki prokleti slog. Primorao sam se da ne ostavim nijedan upitnik, tipa šta ima kod tebe?, ništa čime bih kamčio nastavak dopisivanja. Samo odjek njene poruke, moralo je tako da zvuči. Odgovor mi je stigao posle sat vremena. Hvala ti na preporuci, Roju. Otpozdravljam. Iz toga već nisam mogao ništa da izvučem, ali joj ni ja, svojim šturim i uzdržanim odgovorom, nisam baš dao odrešene ruke. Zato sam se vratio na onu prvu poruku. Da li je to bio poziv da dođem u Nutoden? Naredna dva dana sam mučio sebe, čak sam prebrojavao reči. Ona je meni poslala 24, ja njoj 12, onda ona meni 6. Da li je to prepolovljavanje bilo slučajno, treba li ja njoj sada da pošaljem tri reči i vidim hoće li ona meni odgovoriti jednom i po? Ha-ha. Ludeo sam. Napisao sam joj: Srećan ti put. Dok sam ležao mučeći se da zaspim, stigao je odgovor. Hvala. X Reč i po. Znao sam da X predstavlja poljubac, ali kakav poljubac? Čitav taj dan sam pretraživao na internetu. Niko nije znao, ali neki su smatrali da to X potiče iz vremena kad su se pisma pečatila poljupcem, drugi pak da X simbolizuje Hrista, pa da ima versku simboliku poljupca kojim se blagosilja. Meni se pak najviše svidelo objašnjenje da X predstavlja dva para usana koji se dotiču. Usne koje se dotiču. Da li je na to mislila? Ne, jebote, naravno da nije!
Pogledah na kalendar. Uhvatio sam se kako odbrojavam dane do 3. septembra. U kancelariju je provirila Lote da mi kaže kako ne radi ekran na pumpi 4. Pitala me je zašto mi je kalendar na podu. Jedne večeri kada sam svratio u neki bar u Kristijansandu, ali se već spremao da odem, prišla mi je jedna žena. „Zar već ideš kući?” „Možda”, rekoh pogledavši je. Bilo bi nategnuto proglasiti je lepom. Možda je to bila nekad. Ne, ni tad nije bila lepa, ali bila je od onih devojčica koje prve privuku pažnju drugara u razredu. Dosta napadna, drska, zrelog izraza na licu. Što bi se reklo, devojka koja obećava. A možda je ta obećanja ispunjavala previše olako, možda im je davala ono što zatraže i pre nego što to zasluže. Mislila je da će i ona dobiti nešto zauzvrat. Mnogo toga se desilo odonda i verovatno je većinu toga želela da poništi, kako ono što je ona radila tako i ono što su radili njoj. Sada je bila pripita i nadala se da će naći nekog za koga je u dubini duše znala da će je ponovo razočarati. Ali šta ti ostane kad prestaneš i da se nadaš? Častio sam je pivom, rekao kako se zovem i koje mi je bračno stanje, gde radim. Posle sam postavljao pitanja i puštao je da priča. Da truje i pljuje o svim onim muškarcima s kojima je imala posla i koji su joj upropastili život. Zvala se Vigdis, radila je u jednom rasadniku, ali je sad bila na bolovanju. Dvoje dece. Bili su te nedelje kod svojih različitih očeva. Prošlo je mesec dana otkako je izbacila trećeg muškarca iz kuće. Pomislih kako je prilikom tog izbacivanja zadobila masnicu na čelu. Rekla mi je da on i dalje noću patrolira kolima oko njene kuće da vidi hoće li ona privesti nekog, pa da bi bilo bolje da odemo kod mene. Razmislio sam o tome, ali koža joj nije bila bleda, niti telo sitno. Čak i kad bih zažmurio, iluziju bi raspršio njen metalni glas - za koji sam već shvatio da se ne može utišati na duži period. „Hvala, ali radim sutra”, rekoh. „Drugi put.” Usne su joj se iskrivile u ružnu grimasu. „Ni ti nisi neka prilika, ako si to zamišljao.” „Nisam to zamišljao.” Iskapio sam piće i izašao. Na ulici začuh topot štikli. Znao sam da je ona. Vigdis me je uhvatila podruku i dunula mi u lice dim tek zapaljene cigarete. „Bar me odbaci kući taksijem”, rekla je. „Usput ti je.” Zaustavio sam taksi i ostavio je posle prvog mosta, pred nekom
kućom na Lundu. Video sam da neko sedi u jednom od parkiranih automobila uz ivičnjak, a kada je taksi produžio, osvrnuh se i ugledah kako iz tog auta izlazi muškarac i hita ka Vigdis. „Stanite”, rekoh. Taksista je usporio. U retrovizoru ugledah kako Vigdis pada na trotoar. „U rikverc”, rekoh. Sve i da je taksista video isto što i ja, verovatno ne bi postupio kao ja. Iskočih iz taksija preturajući po džepovima u potrazi za nečim što bih vezao oko desnice. Pošao sam ka muškarcu koji se nadvio nad Vigdis i urlao joj nešto što se gubilo u odjeku o slepe, neme zidove u ulici. Očekivao sam da je psuje, ali tek kad sam se približio, razabrao sam reči: „Volim te! Volim te! Volim te!” Prišao sam i udario ga čim je okrenuo uplakano lice ka meni. Osetih kako mi se čepa koža na zglobovima. Sranje. Udarih ponovo, u nos koji je mekši, šiknula je krv, ali nisam znao da li je moja ili njegova. Udarih i treći put. Magarac se samo klatio preda mnom ne pokušavajući da se odbrani ili izbegne udarac, terao se da ostane na nogama kako bi mogao da dobije još batina, kao da ih je jedva dočekao. Udarao sam brzo i metodično, kao u vreću. Ne prejako, da poštedim zglobove, ali dovoljno jako da ga raskrvarim i da mu se lice naduje od potkožne tečnosti kao gumeni dušek. „Volim te”, ponovio je između dve serije udaraca, ne meni, već više za sebe. Jedno koleno mu je klecnulo, zatim i drugo, ciljao sam sve niže, bio je kao onaj crni vitez iz Pajtonovaca koji se ne predaje ni kad mu odseku noge, sve dok od njega ne ostane samo torzo koji i dalje skakuće po zemlji. Uhvatio sam zalet da mu zadam i poslednji udarac, kad mi ruka zape o nešto. Bila je to Vigdis, koja mi se okačila na leđa. „Nemoj!”, dreknuo mi je njen metalni glas na uvo. „Nemoj! Nemoj da ga povrediš, skote jedan!” Pokušao sam da je otresem, ali me nije puštala. Tad spazih i da se na uplakanom i natečenom licu čoveka ispred mene širi osmeh. „On je moj!”, drala se. „Moj je, skote jedan!” Pogledah tog muškarca. I on mene. Klimnuh. Osvrnuo sam se i ustanovio da je taksi otišao, pa pođoh pešice ka Semu. Vigdis me je
pratila na odstojanju od deset-petnaest metara, pa je odustala. Čuo sam kako se trkom vraća, kako ga teši dok on jeca. Produžio sam na istok. Kroz usnule ulice ka auto-putu. Počela je kiša, i za promenu je to bila prava kiša. Stopala su mi šljapkala u cipelama kad sam pošao ka Semu preko Starog varodskog mosta dugog pola kilometra. Nasred mosta shvatih da zapravo postoji alternativa. Već sam bio mokar, bilo je to pola posla. Provirih preko ograde u zelenkastocrno more poda mnom. Trideset metara? Pokolebao sam se i pre nego što mi je mozak saopštio da bih verovatno preživeo pad, a onda bi mi se aktivirao instinkt preživljavanja pa bih se dokopao kopna, verovatno sa trajnim povredama kostiju i unutrašnjih organa koje mi ne bi skratile život, već ga samo dodatno zagorčale. A sve i da mi se posreći s talasima dole, šta bih tačno dobio time što bih umro? Naime, baš tada sam se setio još nečeg, a to je bio odgovor starom panduru kada me je pitao zašto da živimo ako ne volimo život. „Zato što smrt može biti još gora.” A kad sam se setio toga, setio sam se i onog što je čiča Bernard rekao kada je saznao da ima rak: „Kad si do guše u govnima, ne valja ti da obaraš glavu.” Prasnuh u smeh. Da, kao luđak, smejao sam se na sav glas posred mosta. Zatim sam pošao ka Semu lakšeg koraka, a malo kasnije sam čak počeo i da zviždućem onu pesmu iz Pajtonovaca kad razapnu Erika Ajdla na krst. Kad neko kao Vigdis ne gubi nadu, nadu da će se desiti čudo, zašto bih je ja gubio? Trećeg septembra, u dva sata po podne, stigao sam kolima u Nutoden.
44 Visoko nežnoplavo nebo. Letnje temperature su se zadržale, vazduh je mirisao na borove i košenu travu, ali je u vetru bilo neke oštrine koja je bila sasvim odsutna na blagome jugu zemlje. Vožnja od Kristijansanda do Nutodena potrajala je tri i po sata. Vozio sam polako i usput se više puta predomišljao. Naposletku sam zaključio da samo jedno može biti jadnije od onoga što sam namerio da uradim, a to je da se okrenem na pola puta i vratim. Parkirao sam se u centru i pošao ulicama tražeći Šenon. Kad smo bili mali, Nutoden nam je predstavljao nešto veliko, strano i gotovo preteče. Sada - valjda zato što sam proveo toliko vremena u Kristijansandu - Nutoden mi je delovao neobično malo i provincijalno. Tražio sam pogledom kadilak, iako sam pretpostavio da je pre iznajmila auto od Vilumsena. U prolazu sam zagledao izloge kafića i restorana. Išao sam prema jezeru, prošao pored bioskopa. Naposletku sam ušao u jedan mali kafić, poručio crnu kafu, seo sa pogledom na vrata i otvorio novine koje sam tu zatekao. U Nutodenu nije bilo mnogo takvih lokala i prema savršenom scenariju bi, naravno, Šenon pronašla mene, a ne ja nju. Ušla bi, ja bih je spazio, pogledi bi nam se sreli, a u njenim očima bih video da mi onaj izgovor koji sam smislio unapred - da gledam neku benzinsku pumpu koja je na prodaju - neće biti potreban. Znao sam da je trebalo da dođe u Nutoden, ali zar baš danas! Ako nema sastanke čitav dan, možda bismo mogli na piće posle večere? Ili na večeru, ako je slučajno slobodna? Vrata se otvoriše i moj pogled poskoči. Bila je to grupa klinaca zaokupljena ćaskanjem. Odmah za njima vrata se ponovo otvoriše i uđe još jedna grupica, pa shvatih da je kraj smene u školi. U trećoj grupici sam ugledao poznato žensko lice. Promenila se, nije izgledala onako kako sam je pamtio. Sada je izgledala otvoreno. Nije me videla, pa sam
je nesmetano zagledao preko novina. Sedela je i slušala šta priča dečak s kojim je tu sela. Nije se smeškala niti smejala naglas, još se nazirao nekakav oprez, bedem oko ranjive osećajnosti. Ipak, učinilo mi se da između nje i tog dečaka vidim nešto, vrstu odnosa koji ne možeš imati ako ne pustiš nekog da ti se približi. Onda je njen pogled prošetao lokalom, a kada je ugledao moj, zamrznuo se na trenutak. Ne znam da li je Natalija znala šta je bio povod da je njen otac, limar Mu, pošalje da uči srednju školu u Nutodenu. Ne znam ni kako je objasnio one povrede koje je zadobio u kuhinji njihove kuće. Verovatno nije znala da ja imam nešto s tim. A i kada bi mi sad prišla, sela za sto i pitala zašto sam to uradio, šta bih joj odgovorio? Da sam intervenisao jer sam se stideo što nisam učinio isto to za svog brata? Da sam napravio invalida od njenog oca zato što sam ga iskoristio kao boksersku vreću sa licem svog oca? Da cela stvar nema veze s njenom porodicom, već s mojom? Pogled joj je odlutao dalje. Možda me nije ni prepoznala. Ne, prepoznala me je, razume se da jeste. Ali čak i da nije znala da sam pretio njenom ocu kako ću ga ubiti, verovatno nije želela da se javi tipu koji joj je prodavao pilule za dan posle, naročito ako joj se sad ukazala prilika da bude neka nova devojka, a ne ona pogrbljena, zatvorena koja je bila u rodnom Usu. Video sam da Nataliji misli lutaju od onoga što joj je momak za stolom pričao, okretala je glavu ka izlogu, odvraćala pogled od mene. Ustao sam i izašao. Delom da ostavim Nataliju na miru. Delom i zato što mi nisu trebali svedoci iz Usa ako bi se Šenon pojavila. Do pet sati sam bio svratio u sve lokale u Nutodenu izuzev restorana u hotelu Bratrejn, za koji sam pretpostavljao da se i dalje otvara tek u šest. Dok sam išao od auta na parkingu ka ulazu u hotel, spopalo me je isto ono golicanje u stomaku kao kad sam se tamo nalazio sa Uni. Ali valjda sam samo ponovo bio Pavlovljev pas koji je prepoznao situaciju i počeo da balavi, jer me je već u sledećem trenutku preplavio strah. Šta to radim, jebote? Bilo bi mi bolje da sam skočio s mosta, i ako bih se smesta vratio u auto, čak bih još stigao da to obavim do zalaska sunca. Ipak, produžio sam . Ušao na recepciju koja je izgledala sasvim isto kao kad sam poslednji put izašao odatle pre skoro deset godina. Sedela je u praznom restoranu i pisala nešto na laptopu. Nosila je tamnoplavi kombinezon i belu bluzu. Kratku crvenu kosu očešljala je na stranu i pričvrstila šnalama. Kolena u čarapama i crne cipele na
štiklu držala je skupljene pod stolom. „Zdravo, Šenon.” Pogledala me je. Osmehnula se bez naznake iznenađenja, već pre kao da sam se konačno pojavio na zakazanom sastanku. Skinula je naočare s kojima je ranije nisam viđao. Iz širom otvorenog oka sijala je radost što me vidi, koja je mogla biti i sestrinska radost. Iskrena, ali bez zadnjih namera. Poluzatvoreno oko saopštavalo je nešto sasvim drugo. Bilo je to oko žene koja se okrene ka tebi u krevetu sa odsjajem jutarnjeg sunca na ženici, ali s pogledom koji je još pijan od sna i sinoćnog vođenja ljubavi. Pogodio me je duboko, teško, kao nekakva žalost. Morao sam da progutam pljuvačku pre nego što sam seo u fotelju naspram nje. „Ovde si”, rekla je. „U Notodenu.” Upitni ton. Dobro, onda ćemo ipak malo okolišati. „Nutodenu”, rekoh. „Gledam neku pumpu na prodaju.” „Sviđa li ti se?” „Veoma”, rekoh ne puštajući njen pogled. „U tome je i problem.” „Zašto je to problem?” „Nije na prodaju.” „Valjda ćeš naći neku drugu.” Odmahnuh glavom. „Hoću baš tu.” „Pa kako misliš to da izvedeš?” „Ubediću vlasnika da će svejedno izgubiti benzinsku stanicu ako je vodi s gubitkom.” „Možda planira da promeni nešto u rukovođenju tom stanicom?” „Sigurno planira, obećava, možda čak i sam veruje u to. Ali posle nekog vremena će se sve vratiti na staro. Zaposleni će ga napuštati, stanica će bankrotirati, a on će protraćiti još nekoliko godina na nešto što je beznadežno.” „Hoćeš reći da mu činiš uslugu ako mu oduzmeš stanicu?” „Ja nam svima činim uslugu.” Pogledala me je. Da li sam to video kolebanje na njenom licu? „Kad imaš sastanak?”, upitah. „Imala sam u dvanaest”, rekla je. „Završili smo pre tri.” „A očekivala si da će potrajati duže?” „Nisam.” „Pa zašto si rezervisala sobu?” Pogledala me je i slegnula ramenima. Nisam disao, osetih da mi se diže.
„Jesi li ručala?”, upitah. Odmahnula je glavom. „Otvaraju tek za sat”, rekoh. „Da se prošetamo?” Klimnula je ka štiklama koje je nosila. „Ni ovde nije loše”, rekoh. „Znaš li koga sam srela ovde?”, pitala je. „Mene”, rekoh. „Denisa Kvorija. Onog poznatog glumca kog smo videli na tvojoj pumpi i koji je tražio lokacije za snimanje, sećaš li ga se? Mislim da je odseo ovde. Pročitala sam da je snimanje u toku.” „Volim te”, prošaputah, ali ona je utom zaklopila laptop nepotrebno bučno, pa je mogla da se napravi da nije čula. „Pričaj mi šta ti radiš ovih dana”, rekla je. „Mislim na tebe”, rekoh. „Volela bih da nije tako.” „I ja.” Tišina. Uzdahnula je. „Ovo je možda bilo pogrešno”, rekla je. Bilo. Prošlo vreme. Da je rekla ovo je pogrešno značilo bi da se točkovi još kotrljaju, ali sa bilo je postalo jasno da je već odlučila. „Verovatno”, rekoh odmahnuvši konobaru, kog sam poznavao i pretpostavljao da će nam ponuditi nešto iz kuhinje iako još nisu otvorili, da ne prilazi. „Faddah-head”, prosikta Šenon lupnuvši se dlanom o čelo. „Roju?” „Da?” Nagnula se preko stola, spustila sićušnu šaku na moju i pogledala me u oči. „Možemo li da se dogovorimo da se ovo nikad nije desilo?” „Naravno.” „Zbogom.” Osmehnula se grčevito, kao da ju je nešto zabolelo, dohvatila laptop, ustala i pošla. Zažmurio sam. Zveckanje štikli o parket podsetilo me je na Vigdisine korake one večeri kada me je pratila u Kristijansandu, s tim što su Vigdisini koraci išli ka meni. Otvorih oči. Nisam sklanjao ruku sa stola. Još sam na koži osećao taj naš jedini dodir otkako sam tu stigao, kao kad te koža pecka od tuširanja vrelom vodom. Prešao sam na recepciju, gde mi se osmehnuo visok i mršav čovek u crvenom sakou. „Dobar dan, gos’n Opgarde, dobro nam došli ponovo.” „Zdravo, Ralfe”, rekoh prišavši pultu.
„Video sam kad ste ušli, gos’n Opgarde, pa sam bio tako slobodan da vam rezervišem poslednju slobodnu sobu.” Klimnuo je ka ekranu ispred sebe. „Bila bi šteta da vam je neko zauzme u zadnji čas, zar ne?” „Hvala ti, Ralfe, ali me zanima u kojoj sobi je odsela Šenon Opgard. Ili Šenon Alejn.” „333”, reče mršavac demonstrativno ne pogledavši u ekran. Šenon je zatvorila torbu na krevetu i mučila se da zakopča rajsferšlus kada sam gurnuo vrata sobe 333. Prosiktala je neke fraze za koje sam pretpostavio da su na barbadoskom engleskom, spljeskala torbu dlanovima, pokušala ponovo da zakopča. Ne zatvarajući vrata, ušao sam i stao iza nje. Odustala je, uronila licem u dlanove, a ramena joj se zatresoše. Zagrlio sam je s leđa i pustio da njen bešumni plač pređe u moje telo. Neko vreme smo tako stajali. Onda sam je pažljivo okrenuo, obrisao joj suze prstima i poljubio je. Uzvratila mi je poljubac, ali je još plakala, pa me je od jecaja ugrizla za donju usnu, a ja osetih slatkasti, metalni ukus svoje krvi koja se mešala sa jakim, začinjenim ukusom njene pljuvačke i jezika. Suzdržavao sam se, spreman da se povučem na prvi njen znak da ne želi. Ali toga nije bilo, pa sam polako otpuštao sve ono što me je zadržavalo: razum, misli o onome što će biti - ili neće biti - posle. Sliku sebe kako grlim Karla na donjem ležaju, kao jedinog koga on ima, jedinog koji ga još nije izneverio. Ali sve to izmiče i nestaje, ostaje samo njena ruka koja mi kida košulju, nokti koji mi se zarivaju u kožu i privlače moje telo uz njeno, njene suze koje se slivaju niz moj obraz. Čak i na štiklama je toliko niska da malo čučnem kako bih zadigao njenu usku suknju. „Ne!”, stenje ona i otima se. Moja prva reakcija je olakšanje. Spasla nas je. Uzmičem, teturam se, još blago drhtim, ali vraćam košulju za pojas. Dahćemo u taktu, iz hodnika čujem korake i glas koji razgovara telefonom. A dok se koraci i glas udaljavaju, mi motrimo jedno na drugo, ne kao muškarac i žena, već kao bokseri, razjareni jarčevi spremni na borbu. Borba, naime, ne da nije gotova već je jedva i počela. „Zatvori vrata, jebote”, sikće Šenon.
45 „Bijem druge muškarce”, odgovorih pružajući Šenon kesicu duvana, ubacujući drugu sebi pod donju usnu. „Time se baviš?”, upitala je podigavši glavu da vratim ruku na jastuk. „Ne stalno, ali dosta sam se tukao, da.” „Misliš li da su to geni?” Zurio sam u tavanicu sobe 333. Uni i ja smo provodili svoje sate u jednoj drugoj sobi, ali ova je izgledala sasvim isto, a isto je i mirisala, valjda na neko blago parfimisano sredstvo za čišćenje. „Moj otac je uglavnom tukao boksersku vreću”, rekoh. „Ali da, od njega sam naučio da se bijem.” „Svi ponavljamo greške svojih roditelja”, rekla je. „Kao i svoje”, rekoh. Napravila je grimasu i izvadila vrećicu duvana iz usta, spustila je na noćni stočić. „Stvar navike”, rekoh, misleći na duvan. Privila se uz mene. Njeno sićušno telo bilo je mekše nego što sam zamišljao, a koža još glatkija. Grudi su bile blaga uzvišenja na snežnoj ravnici njene kože na čijim su vrhovima štrčale bradavice kao buktinje. Mirisala je na nešto, na neki slatkasti i snažni začin, a na koži je imala predele tamnije pigmentacije, pod mišicama i na preponama. I bila je vrela kao peć. „Da li ti se ponekad čini da samo kružiš?”, pitala je. Klimnuh. „A kad stalno gaziš po svojim tragovima”, nastavila je. „Zar to nije znak da si zalutao?” „Možda”, rekoh. A pomislih da sada uopšte nisam mislio tako. Doduše, seks je više ličio na parenje nego na vođenje ljubavi, više na tuču nego na razmenu nežnosti, više je tu bilo besa i straha nego
radosti i užitka. U jednom trenutku se bila otrgla, ošamarila me i rekla mi da prekinem. Pa sam prekinuo. Sve dok me nije ponovo ošamarila i pitala zašto sam, jebote, prekinuo. A kad sam se na to nasmejao, uronila je licem u jastuk i zaplakala, a ja sam je milovao po kosi, po napregnutim leđnim mišićima, po izvijenim krstima, ljubio u vrat. Prestala je da plače i počela da diše sve dublje, pa sam joj zavukao ruku među guzove i gricnuo je. Tada je uzviknula nešto na barbadoskom engleskom, oborila me je na krevet, legla potrbuške i natrćila se. A kad sam je uzeo, bio sam dovoljno napaljen da se ne zapitam da li je tad vrištala isto kao i onda u spavaćoj sobi sa Karlom. Jebem li ga, možda sam ipak i razmišljao o tome, jer sam, rasejan, malčice zakasnio s izlaskom, ali stigao da vidim kako se ostatak moga truda izliva na njena leđa poput niske bisera, sivkastobeo i svetlucav pod zracima sijalice na parkingu ispred hotela. Otišao sam po peškir da to obrišem, a brisao sam i neke dve tamnije mrlje na njenoj koži sve dok nisam shvatio da je to pigmentacija koja se ne može obrisati. Zaličile su mi na ono što smo nas dvoje upravo uradili, napravili dve tamne fleke koje se ne mogu ukloniti. Ali biće toga još. I biće drugačije, toliko sam znao. Biće vođenja ljubavi bez borbe, susreta koji neće biti telesni, već duševni. Znam koliko to sladunjavo zvuči, ali ne znam kako bih drugačije mogao da to opišem. Bili smo dve duše i znao sam da sam stigao gde treba da budem. Ona je bila moj trag na putu i pronašao sam ga. Sve što sam i želeo bilo je da neprekidno kružim tu, da lutam, da budem izgubljen, dokle god sam to sa njom. „Hoćemo li se pokajati?”, pitala je. „Ne znam”, rekoh, ali sam znao da ja neću. Samo nisam želeo da je uplašim, a sigurno bi se uplašila kada bi čula da je toliko volim da me zabole za sve ostalo. „Imamo samo ovu noć”, rekla je. Navukli smo zavese da je produžimo i potrudili se da što bolje iskoristimo preostale sate. Probudio sam se kada je Šenon uzviknula. „Uspavala sam se!” Skočila je iz kreveta pre nego što sam uspeo da je dohvatim, pa je ruka kojom sam posegnuo za njom dokačila njen telefon na noćnom stočiću i on tresnu na pod podalje od kreveta. Razgrnuh zavese u jednom potezu ne bih li još jednom ugledao njeno golo telo, pošto sam
znao da još dugo, dugo neću. Dnevna svetlost pokulja u sobu i samo sam je kratko ugledao s leđa kad je zamakla u kupatilo. Piljio sam u telefon koji je ležao u senci od kreveta. Ekran se upalio. Staklo je bilo razbijeno. Iza zatvorskih rešetaka od naprslina pogledao me je nasmejani Karl. Progutah pljuvačku. Samo sam je kratko video s leđa. Ali i to je bilo dovoljno. Zavalih se nazad u krevet. Poslednji put sam ugledao jednu ženu tako ogoljenu, tako nezaštićenu pod suncem onda kada je Rita Vilumsen stajala ponižena u jednom planinskom jezeru u kupaćem kostimu, sa onom plavičastom, promrzlom kožom. Ako sam dotad i sumnjao, sada sam, što bi se reklo, znao koliko je sati. Shvatio sam na šta je Šenon mislila kada me je pitala da li mi je u genima da se bijem.
46 Karl mi je bio brat. To je i bio problem. Ili problemi. Tačnije, jedan problem bio je taj što ga volim. A drugi - to što je nasledio iste gene kao i ja. Ne znam zašto sam ranije u životu naivno verovao da Karl nema u sebi istu onu sposobnost za nasilje kao tata i ja. Možda zato što je odavno bilo ustanovljeno i usvojeno to da je Karl na mamu. Mama i Karl ne bi zgazili ni mrava. Već samo ljude. Ustao sam iz kreveta i prišao prozoru. Ugledao sam Šenon kako trči preko parkinga ka kadilaku. Verovatno se pokajala. Verovatno nije imala nikakav razlog za žurbu, samo se probudila i shvatila da je sve to bilo pogrešno i došlo joj je da pobegne. Istuširala se i obukla u kupatilu, verovatno se i našminkala, a kad je izašla, samo me je sestrinski cmoknula u čelo i promrmljala nešto o nekakvom sastanku u Usu oko hotela, zgrabila torbu i istrčala. Stopsvetla na kadilaku su se upalila kada se umalo sudarila s đubretarskim kamionom izlazeći na put. U sobi je i dalje bilo zagušljivo od seksa, parfema i spavanja. Otvorio sam prozor koji sam tokom noći zatvorio da nam neko ne bi došao na vrata zbog njenih vrisaka, a znao sam da nismo završili s tim. I bio sam u pravu, svaki put kada bi se jedno od nas probudilo, čak i najbezazleniji dodir bi pokrenuo novu rundu, bila je to kao ogromna i nezasita glad. A kada sam ujutru razgrnuo zavese, video sam da su ono što sam protumačio kao mrlje od pigmentacije na njenoj koži zapravo modrice. Nisu to bile ni crvene šljive ni ogrebotine koje je njena bela koža zadobila tokom noći i koje će, ponadah se, nestati za dan ili dva, već tragovi teških udaraca onako kako izgledaju posle više dana, pa i nedelja. Ako ju je Karl tukao i po licu, onda to nije činio jače nego što je
znao da se može sakriti šminkom. Udarao ju je, baš kao što sam video mamu da je udarila tatu onda u hodniku hotela Grand. Ta slika mi je preletela pred očima i onda kad me je Karl ubeđivao da je Sigmund Ulsen samo nesrećnim slučajem pao u Huken. Mama. I Karl. Živiš s nekim i misliš da znaš sve o njemu, ali koliko zapravo znamo? Da li je Karl i slutio da sam u stanju da spavam s njegovom ženom, njemu iza leđa? Teško. Odavno sam shvatio da smo svi jedni drugima stranci i nisu mi tek Šenonine modrice otvorile oči da mi je brat nasilnik. Da je moj mali bata ubica. To su bile samo proste činjenice. Modrice i pravolinijski pad.
47 U danima pošto sam se vratio na jug zemlje, očekivao sam da me Šenon pozove, da mi pošalje poruku, mejl, bilo šta. Podrazumevalo se da ona mora načiniti prvi korak, pošto je ona imala više da izgubi od mene. Bar sam tako tad mislio. Ali nije davala ni glasa od sebe. Više nije bilo ni sumnje. Pokajala se. Naravno da se pokajala. Bila je to samo avantura, fantazija koju sam zasejao kada sam joj rekao da volim i otišao, fantazija koju je mogla, natenane i u odsustvu drugih podsticaja, razrađivati do čudesnih razmera dok se dosađivala u selu. Tako čudesnih da se stvarni ja nisam mogao meriti s tim. Ali sada je izbacila to iz sistema i mogla je da se vrati svojoj svakodnevici. Postavljalo se pitanje kada ću ja moći da izbacim to iz sistema. Govorio sam sebi kako je ta zajednička noć bila konačni cilj, kako sam je precrtao na listi zadataka i kako sad moram da nastavim sa svojim životom. Ipak, svakog jutra bih prvo pogledao telefon da vidim da li mi je Šenon pisala. Nije. Pa sam počeo da spavam s drugim ženama. Ne znam zašto, ali kao da su odjednom počele da me primećuju, kao da je postojao nekakav tajni ženski savez u kojem se pročulo da sam odvukao u krevet ženu rođenog brata, pa sam odjednom postao ulov i po. I loša reputacija je dobra reputacija, što bi se reklo. Ili mi je naprosto pisalo na licu da me zabole za sve. Možda. Možda sam postao onaj ćutljivi muškarac tužnog pogleda što stoji za šankom za kog pričaju da može imati sve osim one koju stvarno želi, pa ga zato zabole. A svaka bi poželela da ga preobrati, da mu ulije nadu, da ga spase, da mu pokaže da postoji i neka druga, i da je ta druga - upravo ona. I da, ja sam se time okoristio. Igrao sam ulogu koja mi je dodeljena, ispričao bih im priču izostavivši samo imena i to da se radi o mom