ušla u potpredsednički avion!“ reče Džerard. „Ponela ih je sa sobom.
Nosila ih je u tašni i obula kada smo ušli u pećinu. Tako su nas pratili.
Tako su nas našli. U patikama je odašiljač!“
„Izuj se,“ naredi Fulano. „Hoću da vidim.
Tesa ustuknu.
„Tako je,“ dreknu Fulano.
Tesa pođe još jedan korak nazad.
„Keli,“ reče Džerard svom pomoćniku.
„Da, gospodine?“
„Ubij ih! Mi smo im ukazali poverenje. Ne zaslužuju ga. Moraš ih
ubiti, ili, još bolje, raznesi ih u paramparčad!“
„Da, gospodine.“ Hju Keli podiže automatsku pušku, podiže je i
nanišani.
U trenu, Krejg zaroni prema Tesi i povuč e je ka barici, iza jednog
stalagmita. Trgnuli su se zbog hladne vode i sakrili iza stene.
Ali, pucnji koje su čuli nisu bili iz oružja Hjua Kelija.
Pucano je iz neke druge automatske puške, brzometno,
zaglušujuće, iz daljine, iza vrata koja su vodila u kapelu.
Iza njih čuli su se krici ljudi, u agoniji.
Odjednom, vrata su se otvorila, straž ari poleteš e unutra, pucajuć i u
one iza sebe. Onda su se oslanjali svi zajedno o vrata, zatvarajući ih,
zaključavajući.
„Nisu koristili baterijske lampe,“ jeknu jedan od stražara.
Fulano polete ka zadnjem izlazu iz kapele. „Kako su onda stigli
dovde? Kako su videli kuda vode sijalice?“
„Nose zaštitne naočare kroz koje se noću vidi. Nema veze gde da
se sakrijemo, oni mogu da nas vide a mi ne možemo njih.“
„Sakrijte se,“ naredi Fulano.
Straž ari su se povlač ili, traž eć i zaš titu iza baklji i stubova. Neki od
njih su ostavljali krvav trag. Tesa je čula kako teško dišu.
Nešto udari o spoljašnji deo metalnih vrata.
„Pokušavaju da prođu,“ reče Džerard.
Nešto opet lupnu. Brava je čvrsto držala.
„Upotrebiće eksploziv,“ reče Fulano. „Lezite!“
Hju Keli se okrenu da vidi o čemu se radi.
Iskoristivši priliku, Krejg se pojavio iza stalagmita. Keli ga ču i
osvrnu se, ali ne na vreme. Krejg ga je stigao pre nego što je Hju uspeo
da podigne oružje i opali. Udarivši Kelija, okrećući ga, Krejg ga je
zgrabio za bradu s leđa i brzim pokretom trgao. Istovremeno, Krejg je
kleknuo, ispravio jedno koleno i prelomio Keliju kičmu preko njega.
Tesa oseti da joj pripada muka. Cula je dva brutalna zvuka – kako
Keliju pucaju vrat i kič ma. A onda Kelijevo bež ivotno telo pade na pod
pećine. Krejg zgrabi oružje i nanišani prema Džeradu i Fulanu.
Prekasno. Pošto su videli o čemu se radi njih dvojica su pobegli
kroz ulaz u kapelu, pre nego što je Krejg imao prilike da opali.
On opsova i krenu za njima, ali istog trena se trž e unazad, od snage
eksplozije pao je. Tresak je bio zaglušujući. Metalna vrata su izletela iz
šarki i lupila o pod. Sa tavanice je palo kamenje.
Tesi je u ušima zvonilo. Ipak, čula je da stražari pucaju prema
ulazu u tunel. A iz mraka, iznad ulaza, iz prostorije sa naslikanim
bikovima, neki drugi ljudi uzvratiše oružanom paljbom.
Tesa začu još jednu eksploziju, pa još jednu. U hladnoj barici, iza
stalagmita, ona jeknu i zatvori uši rukama. Bombe! Inkvizitori su
bacali bombe! Kapela se ispuni dimom i vatrom, i mada je zapušila uši,
užasavali su je krici ljudi koji umiru.
Pucnjava se nastavila. Bivala je sve jača. Još nekoliko eksplozija
uzdrmalo je pećinu, kamenje je padalo. Kroz ulaz od kapele Tesa vide
kako se jedna baklja lomi, puca, prevrće i prosipa užareno ulje po
podu. Meci bi okrznuli stubove, odbili se od njih, drveni balvani su
goreli.
I kada se pucnjava pojačala, iz prostorije sa bikovima po zidovima,
pojaviše se ljudi u tamnoj odeći. Kroz dim, Tesa je videla da nose
zaštitne naočare i da su im lica namazana crnom, kamu lažnom
maš ć u. Drž ali su automatske puš ke i pucali u svim pravcima, zastajuć i
samo koliko da bace još bombi. Eksplozije su uzdrmale stubove.
Straž ari su padali, krv im je š ikljala iz glave i leđa. Druge su dokrajč ile
stene koje su se odronile.
Brzo, preživeli, među kojima i Džerard i Fulano, sakriše se u
pećinu iza kapele. Drugi su odgovorili vatrom, ali je većina bežala, u
panici.
Tesa podmetnu nogu muš karcu koji je protrč ao pored stalagmita.
On bradom udari o pod.
Previše uplašena da bi se oduprla instinktivnom nadiranju
adrenalina u krvi, ona je izjurila iz zaklona i zgrabila oružje. Otac je
nikada nije učio kako se upotrebljava to oružje, ali se setila kako je
Hju Keli otkočio pušku pre nego što je pucao. Očito, trebalo je
pomeriti osigurač, ali je ona pretpostavila da je stražar to već bio
uradio, da je napunio pušku, pa je podigla oružje i nanišanila prema
stražaru kada je on pokušao da ustane. Ubila ga je na mestu.
Krv i zvuk oružja navedoše je da zaboravi na strah. Od pucnja
puš ka se zanela, a ona brzo opomenu sebe da treba da drž i cev prema
dole, da je ne diže.
Osvrćući se, odlučna, tražila je nove mete. Krejg? Gde je Krejg? U
haosu pucnjave, dima i vatre nije smela da opali, plašeći se da ne
pogodi baš njega. Onda ga je ugledala ispruženog na stomaku, kako
puca. Stražari su se povlačili, jedan preko drugog, gubeći ravnotežu,
isprskani krvlju.
Tesa opali preko Krejga, nišaneći stražare. U međuvremenu kapela
se ispunila dimom i vatrom. Pucnjava se približ avala. Krejg i Tesa su i
dalje pucali.
Odjednom, Tesa desno od sebe začu šum. Fulano je ustao, blizu
prostora na kojem je zaklao svetog bika.
On zavuče ruku pod svoj sportski sako i izvadi pištolj, nanišani na
Krejga.
Tesa je bila brža, raznela je Fulanova prsa mecima. Direktan
potomak vođe jeretika se trznuo nekoliko puta, zaneo se i pao preko
ograđenog prostora, preko leša velikog belog bika.
Potpredsednik je č ekao, drž eć i oruž je kao kakav š tit uz prsa, ali su
meci poleteli viš e i izbuš ili njegovo lepo lice, razneli njegove sive oč i.
Izletele su iz glave! Lobanja je eksplodirala.
Onda su eksplozije bacile Tesu na kameni pod, a bombe su ž estoko
odjekivale u zadnjem delu kapele. Borila se da ostane na nogama, jer
je znala da ć e biti još eksplozija i to ne u kapeli, već mnogo bliž e. Oni
su tu. Ona opazi kako bomba leti kroz vrata pećine.
Odjednom oseti da je ostala bez daha, neko se baci na nju, Krejg.
Uhvatio ju je i bacio se zajedno sa njom. U sledećem trenu, Tesa je
udarila o stepenice ograđenog prostora i pala niz njih. Krejg preko
nje. Uhvatila je kolena, leđa, lobanju uvukla ih i udarila o mračno dno,
zgrčena, tresnuvši u gustu odvratnu krv koja ju je progutala.
Odmah je povratila prisutvo duha i krvlju umazanim rukama
pritisnula uši. Osetila je da i Krejg to isto čini, a onda je bomba
odjeknula, uz zaglušujuću buku. Srapnel je kresao zidove pećine,
nekoliko komadića palo je po gornjim stepenicama udubljenja, od eha
jakog kao udarac groma još kamenja je palo.
Zamočena u krv, Tesa diže glavu i oslušnu zveket automatskih
pušaka u pećini. Gore je bio gust mrak, bombe su oborile baklje.
„Mislim da smo ih dokrajčili,“ začu se oštar glas.
„Da proverimo,“ odvrati drugi glas.
Tesa je prepoznala grleni prizvuk.
Otac Boldvin. Spašeni smo, pomisli ona. Podiže lice još više,
spremna da ga vikne, a Krejg joj rukom zač epi usta i spusti joj glavu.
Ona je instinktivno htela da vrisne, ali ju je ljubav prema Krejgu terala
da ga posluša. Shvatila je. Hoće nešto da joj kaže.
Sto je još važnije, hoće da je zaštiti. Ona se povinovala, opustila
mišiće, prestala da se otima, klimnula je glavom. Bez obzira iz kog
razloga, tek znala je da on ima na umu samo njeno dobro.
U pećini su se čuli teški koraci.
„Nema preživelih,“ reče opaki glas. „Oni koje nismo ubili ili
bombama razneli, stradali su od odrona stena.“
„Nastavite da pretražujete,“ naredi otac Boldvin.
Glas inkvizitora bio je prigušen i Tesa shvati, grleći Krejga, da je
stenje palo po biku i Fulanovom lešu i zaklonilo čak i ulaz u
udubljenju u kojem su oni bili.
„Svi su mrtvi!“ ponovi oštar glas.
Stene su prenosile odjek.
„Ova prostorija samo što se nije srušila.“
„Postavite eksploziv,“ reče otac Boldvin. „Svuda.“
„Već sam počeo.“
„Najvaž nije je da razorite statuu. Ja ć u lič no postaviti bombu da je
uništim. Hvala bogu, najzad smo našli glavno gnezdo. Biće ih još, ali
ovo je bilo najvažnije.“
„Šta je sa onom ženom i detektivom? Još ih nisam našao?“
„Verovatno su zatrpani stenjem. Možda još dišu. Za pet minuta to
ionako više neće bito važno,“ objasni otac Boldvin. „Ako su nekako
uspeli da prež ive, umreć e kada eksplozijama uniš timo sve ovo. Duž ni
im jesmo, ali ne sme im se dozvoliti da znaju naše tajne. Njih nagrada
za ono što su za nas učinili čeka na onom svetu. Dinamit?“
„Upravo sam završio.“
„A ja sam upravo završio sa postavljenjem bombe u podnožju
statue. Leševi gamadi odleteće u pakao.“
„Idemo,“ ozbiljan glas nestajao je iz pećine prema kapeli.
Za njim su odjekivali koraci ostalih.
„Je li eksploziv pripremljen?“ pitao je otac Boldvin, dok mu se glas
gubio u daljini.
„Sve je spremno. Imamo pet minuta da izađemo ih pećine. Tako
sam podesio vreme eksplozije.“
„Brže,“ naredi otac Boldvin. Sada mu se glas još slabije čuo.
„Postavi još eksploziva, dok se povlačimo. Zelim da razorim sve
prolaze i pećine.“
„Nema problema! Moći ćemo da gledamo vatromet kamenja iz
podnožja padine.“
Koraci se više nisu čuli.
Krejg skloni ruku sa Tesinih usana. Odeća im je bila natopljena
krvlju, ali su hitali uz stepenice i doš li do gomile kamenja koja je bila
sakrila ulaz u udubljenje. Pipajući Krejg pronađe prolaz i skliznu kroz
njega. Za njim je išla Tesa, odrala je leđa o stenu. I mada je prostorija
bila mračna, zapaljeno ulje baklji davalo je dovoljno svetlosti da mogu
da krenu dalje. Drhtali su u mokroj odeći.
„Moramo što pre odavde,“ reče Krejg.
„Kako?“ Tesa je rukama stegla grudi sa kojih se cedila krv. „Cak i
kada bismo stigli do izlaza pre nego š to sve odleti u vazduh, ljudi oca
Boldvina bi nas sačekali i ubili.“
„Da pokušamo da razmontiramo eksploziv?“
„Ne, nikada ne bismo sve našli.“
„Sigurno ne možemo da se prepustimo sudbini i da čekamo ovde
da umremo,“ reče Krejg. „Mora da postoji neki način da...“
„Setila sam se nečega,“ Tesa mu stegnu ruku. „Sećaš li se kada smo
ušli u pećinu i kada je Fulano zaključavao vrata? Ostavio je trojicu
stražara napolju.“
Krejg klimnu glavom. „Rekao je da ako straž are neko uhvati, ako
ne budu odgovarali na vezu uspostavljenu toki-vokijem, možemo
koristiti drugi izlaz. Baš tako je Fulano rekao! Postoji znači drugi
izlaz,“ Krejgu je glas živnuo.
„Mora da je blizu!“ prihvati Tesa dok joj je srce htelo da iskoči.
Krejg se nasloni o stenu.
„Šta se desilo?“
„U mraku ne možemo naći izlaz,“ a onda se odjednom uspravi,
„samo trenutak. Mislim da ću moći da obezbedim malo svetlosti. Cekaj
me ovde.“
Očajna, zbunjena, Tesa ga je gledala kako se penje i traži nešto.
„Šta to tražiš?“
„Jedan leš. Odeća mi je natopljena krvlju. Moja jakna neće da gori.“
„Ne razumem.“
„Razumećeš. Evo. Našao sam...“ Brzo je skinuo jaknu sa jednog
leša, uzeo je i prišao plamenu u kapeli. Tamo je jednim od rukava
jakne dotakao vatru i zapalio ga. Požurio je nazad. Vatra je sve jače
hvatala rukav jakne. „Bombe su prevrnule postolja baklji i ugasile
njihovu vatru, ali mora da ima ulja svuda po podu. Osećam mu miris.“
On povuče rukav koji je goreo, po podu, pokušavao je na nekoliko
mesta i odjednom vatra se razbukta, prosuto ulje se zapali.
Plamen se širio. Tesa i Krejgsu morali da ustuknu. Prostorija je bila
osvetljena.
„Ovuda. Levo,“ pokaza Krejg, „vidim tunel.“
Uz buku, deo tavanice je pao. Tesa se jedva izvukla, obuzeta
frenetičnom željom da se domogne tunela.
„Polako,“ opomenu je Krejg, „ako slomiš nogu...“
„Više me brinu bombe.“ Pade još jedan deo tavanice, uz
zaglušujuću buku. „I mogućnost da mi stena padne na glavu.“
Došli su do tunela.
„Ovuda su verovatno Keli i njegovi ljudi uveli bika,“ reče Krejg.
„Glavni ulaz u kapelu je suviše uzan da bi on prošao, a pošto je bik
nemirna ž ivotinja ko god da je pravio tunel morao je da misli na to i
da napravi što kraći, pravolinijski prolaz.“
Krejg je bio u pravu. Do tunela je dopirao odsjaj zapaljenog ulja na
podu pećine. Ugledali su izlaz dvadesetak jardi napred. Tesa jeknu
kada je opazila metalna vrata na izlazu. Jeknu još jače kada su ona i
Krejg, bez uspeha, pokušali da otvore ta vrata.
„Prokletstvo! Zaključana su,“ besan, premoren, Krejg se naslonio
na zid, sa odeć e mu se cedila krv, „samo smo se zalud muč ili. A tako
nam je malo vremena ostalo.“
„Možda postoji još neki izlaz,“ Tesa je govorila grozničavo.
„Na taj nemoj da računaš. Cak i da ga ima eksploziv će eksplodirati
pre nego što ga nađemo.“
„Moramo da pokušamo.“
Krejg je pogleda i odlučno reče. „Da.“
Vratili su se brzo tunelom do peć ine. Pade još jedan deo tavanice.
Udarac je bio tako snažan da ih je odbacio, a plameni jezici iz
zapaljenog ulja su zadrhtali.
„Eno tamo pozadi,“ reče Tesa. „Još jedan tunel.“
„Eksploziv samo što nije...“
„Vatra, Krejg, pogledaj vatru!“
„Šta je sa njom?“
„Plameni jezici se krive, prema onom tunelu. Kada smo prvi put
ušli u kapelu opazila sam da se savijaju, ali sam poverovala da smo mi
pokretima stvorili vazdušna strujanja. A, zapravo, ima vazduha u tom
tunelu. Mora da vodi napolje.“
Krejg klimnu glavom. „Prolaz je previše uzan...“
„To nam je jedina šansa.“ Tavanica ponovo zagrme. „Idemo. Pre
nego...“
Probili su se do tunela u zadnjem delu. I baš u trenutku kada su
ušli, još jedna velika stena je pala, blizu njih.
Posrćući, žurili su napred. Svetla je bilo sve manje.
„Ako se ovaj tunel grana u druge, nemamo šansi,“ reče Krejg.
Svetlost od plamena u pećini je sada bila toliko slaba da je Tesa
morala da opipava zid. „Osećaš li povetarac. Cini li ti se da postaje
jači?“
„Da! Ali, šta to čujem?“
Negde napred nešto je tutnjalo, stalno, uporno, sve glasnije.
Tunel zaokrenu i ponovo pođe pravo. Sada više nije bilo odsjaja
vatre. U potpunoj tmini oni su išli dalje, pipajući po zidovima. Buka je
bila sve jača, toliko glasna da je Tesa jedva mogla da čuje šta joj Krejg
viče.
„Šta kažeš?“ vikala je.
„Ja mislim da je ovo...“
Potpuni mrak. Nije mogla da ga vidi, ali ga je čvrsto uhvatila za
ruku i napravila još jedan korak i onda je odjednom poletela napred, a
svuda oko nje odjekivale su eksplozije, č itav niz eksplozija. Tavanica
se cepala, samo što nije pala. Kao da je bačena iz katapulta Tesa je
odskočila u nepoznato. Sada ispod nje više nije bilo stene, padala je.
Tavanica se survala negde ipod nje. Ona je vrisnula. Stomak joj se
dizao dok je padala. Držeći Krejga za ruku, letela je prema toj crnoj
rupi i sve glasnijoj, bližoj, upornoj buci.
Buku je stvarao, otkrila je, podzemni potok, njegova ledena struja
ju je trgla, a njen jauk je zagušila voda koja joj je prodrla u usta. Upala
je u nju u panici, nemoćna, nije mogla ni da gleda, ni da diše. Kao kroz
maglu, shvatala je da su udarci iza njenih leđa, zapravo, parčići stenja
koji padaju u vodu. Struja ju je vukla dalje, brzo. Ona se borila da
izroni, da promoli glavu, frenetično se nadajući da onaj povetarac što
su ga Krejg i ona osetili znači da u daljem toku potok izlazi na
otvoreno. Ali, ma koliko se borila, nije uspevala da izroni.
Struja je bila sve brž a. Tesa je udarala o glatke ivice korita, uvijala
se, udarala opet. Ispustila je Krejgovu ruku i ponovo pokušala da
izroni i odjednom osetila da pada na dno. O, Isuse, molila se, a više nije
mogla da izdrži a da ne uzdahne, prosto instinktivno.
Potok je padao i dalje. Tesa prelete kroz neki otvor. Voda ju je
izbacila i odbacila u vazduh. U prsima je osetila težinu. Udahnula je
nekontrolisano, pluća su se raširila, vazduh ih je ispunio. Onda je
udarila u korito ponovo i odbacila se shvativši da je to buka vodopada.
Kada je najzad nekako ponovo isplivala na površinu, dok su joj se
ruke od slabosti jedva pomerale, disala je oč ajnič ki i polako shvatala
da su iznad nje zvezde, da je oko nje slatka, prijatna noć i da se nalazi
blizu vodopada.
Trenutak kasnije, už asnuta, okrenula se da potraž i Krejga. Njeovo
je telo plutalo kraj nje. Hitro je zaplivala i zgrabila ga. On podiže glavu,
zakašlja se, ispljunu vodu. Ona ga je, plivajući, vukla ka obali. Legli su
na travnjak, kraj reke.
Krejg je dugo kašljao, davio se. Povraćao je vodu. Uplašena,
okrenula ga je na stomak, pomerala mu glavu desno-levo, da proveri
da nema neku prepreku u ustima ili dušniku, onda je pritisnula
rukama njegova leđa, stiskala mu pluća. Osetila je da mu voda izlazi
na usta. Stalno ju je iskašljavao. Onda su polako grčevi jenjavali.
Počeo je da diše normalnije.
I tek onda se ona ispružila na leđa, premorena. Vazduh je bio svež i
čist. Mesec i zvezde sjajni, i pored buke vodopada mogla je da čuje
kako potok dalje krivuda, preko stenja prema dolini.
Krejg pomeri glavu da je vidi. Ponovo se nakašljao i stegnuo joj
ruku. „Hvala!“ Uspeo je čak i da se nasmeši.
„Oboje smo zasluž ni š to smo uspeli da se spasemo,“ uzvratila mu je
osmehom, srećna što je i on živ.
Onda je i ona iskašljala vodu. Tresla se tako jako da su joj zubi
cvokotali.
Jedno uz drugo, pomažući se, pokušavali su da povrate snagu.
Pet minuta kasnije, Krejg ustade. „Voda je bila ledena...“ Drhtao je.
„Hipotermija? Nagli pad telesne temperature?“ Tesa se namršti.
„Tako je.“ On je i dalje drhtao, zabrinut. „U ovoj mokroj odeć i č ak
bi nam i u toploj junskoj noći bilo zima. Možemo da umremo od
hladnoće. Moramo da se zagrejemo i osušimo. Što pre!“
Shvativš i da im preti nova opasnost, Tesa brzo baci pogled prema
dolini. Ne, pomisli, nemoguć e da smo sve ono prež iveli da bismo sada
umrli od zime! Ona se brzo zahvali Bogu. „Sve je u redu. Nema
problema.“
„Kako to misliš ? Najbliž e selo je verovatno jako daleko. Paš ć emo u
delirijum, zaspati i umreti pre nego što stignemo tamo, pod uslovom
da uopšte znamo gde treba da idemo.“
„Ipak, ponavljam, nema problema,“ smrznuta do boli, Tesa se
tresla kao prut.
„Misliš treba da kresnemo kamenom o kamen i zapalimo vatru?“
„Ne, neko je to već obavio umesto nas. Zapravo ne neko, već
mnogi ljudi.“
Zbunjen, Krejg se okrenu prateći njen pogled i ostade bez daha,
zaprepašćen. Ispod njih, u dolini, gorele su desetine i desetine vatri.
Gorele su prekrasno, u mrkloj noći.
„Praznik Svetog Jovana, već sam bio zaboravio,“ reče Krejg.
„Kao mala sunca! Bar jednom vatra će nam pomoći.“ Tesa je uspela
da ustane, tresući se. Pružila mu je ruku. „Vatre svetlosti a ne tame.
Hajde, sunce.“
Morala je da napne svu svoju snagu da mu pomogne da ustane.
Držeći se za ruke, oslonjeni jedno o drugo, željni topline, posrtali su
niz travom obraslu padinu, prema vatrama.
„Voda je bar oprala krv sa naše odeće,“ reče Tesa. „Da znaš... na
neki način... kao neko novo krštenje. Ovo drugo je potrlo ono prvo.
Ovo drugo je, zaista, predstavljalo osvešćenje.“
„Stvar je u tome što naše nevolje nisu okončane,“ reče Krejg.
„Znam, misliš na oca Boldvina? Kako si znao da nas ne bi pustio da
pobegnemo?“
„Osećaj, ništa više! Ali u mom poslu čovek nauči, nakon mnogo
muka, da se oslanja na osećaje. Smatrao sam da treba da ostanemo
skriveni i vidimo koliko mu je stvarno stalo do nas. Očito, misli da
predstavljamo pretnju, jer nam je sam poverio svoje tajne.“
„U ovom č asu baš me briga za tu prokletu inkviziciju. Zelim samo
da budem uz tebe. Tako je divno biti živ!“
„Dobro je pobedilo zlo!“ Krejg se strese. „U ovom sluč aju, teš ko je
razaznati šta je dobro, a šta zlo. Obe strane predstavljaju zlo. U to sam
siguran. Čim inkvizitori saznaju da smo živi, krenuće da nas traže.“
Tesa je oklevala. „Možda neće.“
„Imaš neki plan?“
„Na neki način, da. Još smišljam. Ukoliko stvarno krenu da nas
traž e, spremna sam da im izađem na megdan. Sto se mene tič e nač inili
su neoprostiv greh.“
„Što su se okrenuli protiv nas?“
„Ne, već što su uništili one slike. Uvek ću ih se sećati? Jelen, bizon,
konji, bikovi. Zastrašujuće, veličanstveno. Nezamenljivo!“
Kada su se spustili u podnožje padine Tesa je opazila osenčene
igure seljaka, okupljenih oko vatre. Držali su krstove, ispletene od
cveć a i klasja pš enice. Namrš tili su se kada su ugledali Tesu i Krejga.
Bili su im sumnjivi. Ali, ona diže desnu ruku, još mokru i prinese je
čelu, grudima, onda levom, pa desnom ramenu. Meštani su klimnuli
glavom i dali Tesi i Krejgu znak da sednu.
Vatra ih je brzo zagrejala, odeća im se osušila, pa su Tesa i Krejg
nastavili da se drže za ruke, zaljubljeni... Ostali su tako čitave noći,
ponekad dremajući, a onda se budeći, da kao hipnotisani uživaju u
noći i magiji vatre.
14
Aleksandrija, Virdžinija
Uz Krejga čije joj je prisustvo predstavljalo veliku utehu, Tesa je
stajala na groblju, u predgrađu Vašingtona i gledala u grob svoje
majke. Suze su joj zamaglile pogled. Sahrana je bila prethodnog dana,
š est dana nakon š to su ona i Krejg pobegli iz peć ine i dva dana poš to
su se vratili iz Španije.
Mnogo se stvari u međuvremenu desilo. Posle noći provedene uz
vatru, njihovi drugari, Spanci, otpratili su ih kroz dolinu do najbližeg
sela. Tu je Tesa sa velikom mukom, jer nije znala jezik, uspela da se
domogne telefona i da najzad uspostavi kontakt sa Američkom
ambasadom u Madridu. Njena priča dovela je još to isto pre podne
pet-šest helikoptera na lice mesta. Stigli su američki i španski
funkcioneri, u pratnji naoružanih stražara. I od tada su nju i Krejga
ispitivali. Pokazali su detektivima uništen, glavni ulaz u pećine, odveli
ih do vodopada koji im je spasao život.
Ubrzo su stigli i drugi helikopteri, sa još naoružanih stražara.
Ispitivanje se oteglo do duboko u noć. Posle nekoliko sati sna i slabog
doručka, Tesa i Krejg su ponovo odgovarali na pitanja, umorni i stalno
ponavljajuć i istu prič u, onu oko koje su se dogovorili pre nego š to je
Tesa telefonirala u Madrid.
Ta prič a je predstavljala Tesin plan da se zaš tite i od inkvizitora i
od jeretika. Najvažnije joj je bilo da je ispriča novinarima, da bude
objavljena. Ali, kada su novinari, zaista, stigli, nju i Krejga su pod
stražom sproveli helikopterom do Bilbaoa, onda do Madrida, gde je
ispitivanje nastavljeno u glavnim prostorijama španske obaveštajne
službe. Kasnije su im se pridružili i funkcioneri američke CIA.
Novinari su, pozivajući se na nezvanične izvore, ipak uspeli da
iščačkaju i obelodane priču. Brzo se pronela svetom, i pod pritiskom
mnogih državnika španski i američki funkcioneri su, najzad, priznali
istinu za koju su prvo kategorički tvrdili da predstavlja glasine.
Potpredsednika Amerike i budućeg predsednika Spanije ubilu su
teroristi, dok su jednom paru iz Amerike pokazivali različite kulturne i
geografske lepote provincije Navara, na severu Španije.
Teroristi su ostali neidentifikovani.
U tim pričama nisu, naravno, pominjali bes istražitelja ozbiljnih
lica koji su ispitivali Tesu i Krejga.
„Zašto ste, sto mu gromova, uopšte dolazili u Spaniju? Kako ste ušli
u zemlju? Nemate ni pasoše.“
„Moju majku su nedavno ubili,“ ponavljala je Tesa uvek istu priču.
„Alen Dž erard je bio dugogodiš nji bliski prijatelj moje porodice. On je
pozvao mog verenika i mene da putujemo sa njim potpredsedničkim
avionom u Spaniju, da bi me malo razveselio. Poziv je stigao iznenada.
Nismo imali vremena da ponesemo pasoše, a ja, onako skrhana
bolom, nisam mogla da razmišljam čistom pameću i da odbijem takav
poziv i to jednog prijatelja, pri tom potpredsednika SAD. Zar biste vi to
uradili?“
„Šta ste radili, kako ste stigli na sever Španije?“
„Alen je želeo da pre nego što počne zvanični deo posete, obiđe
svog prijatelja Hozea Fulana na njegovom imanju pored Pamplone.
Cini mi se da su želeli na miru o poslovima da porazgovaraju. U
svakom sluč aju, nas su poveli. Alen je insistirao, ž eleć i da me uteš i, da
ne mislim o smrti majke. Tvrdio je da nikada neće sebi oprostiti ako
nam ne pokaže tu dramatično lepu oblast Španije.“
„Pećinu? Usred noći?“
„Da, zbog proslave praznika Svetog Jovana, i Alen i Hoze su
insistirali da vidimo vatre u dolini. Naredili su da helikopter sleti kako
bismo obišli i pećinu. Nešto izuzetno, kad vam kažem, unutra su bile
slike iz ledenog doba, kakve je malo ljudi imalo prilike da vidi.“
„Slike iz Ledenog doba?“
„Da, predivne.“
„I tada su vas teroristi napali?“
„Sasvim iznenada. Ne znam kako su znali da smo u pećini, ali je
odjednom počela pucnjava. Eksplozije. Videla sam kako Alen i Hoze
padaju, pogođeni mecima nekoliko puta. Moj verenik i ja smo pobegli
u tunel. Od eksplozije se srušila tavanica. Palo je sve, ali smo se mi
nekako domogli potoka i pobegli.“
„Baš je to zgodno ispalo.“
„Da, imali smo sreće. Sta biste vi hteli, da su i nas ubili? Onda
nikoga ne bi bilo da vam ispriča šta se desilo.“
„Ubice. Ko su bile ubice?“
„Pojma nemam. Nosili su maske. Jedva da sam ih videla u
polumraku pećine.“
I tako stalno. Kada se istraga trudila da ih uhvati u nedoslednosti,
Tesa i Krejg su se čvrsto držali svoje priče. Veći deo je bio istinit.
Savetnici potpredsednika i agenti Tajne službe koje je on ostavio u
Madridu, potvrdili su njihove izjave. Ono š to se nije moglo proveriti i
što su u istrazi morali da veruju Tesi i Krejgu je, da oni ne mogu da
kažu ništa o ubicama, da pomognu pri identifikovanju.
U međuvremenu, napori da se izvuku leševi pokazali su se kao
beskorisni. Srušila se čitava utroba planine, a sravniti je sa zemljom
nije dolazilo u obzir. Leševi su morali ostati tamo zauvek, sa
planinskim vrhom umesto nadgrobnog spomenika.
Neidenti ikovane ubice. Nikakav trag, osim priča o slikama iz
ledenog doba u pećini. Te dve tačke njenog plana, male
dezinformacije, bile su bitne. Tesa je davno naučila od oca da je to
neophodno i o tome je čitala u novinama dok su ona i Krejg leteli
potpredsednič kim avionom nazad, u Ameriku. Istraga ć e se, pisalo je,
nastaviti u Vaš ingtonu. Ali, ona je bila sigurna da ć e ih ubrzo ostaviti
na miru, mož da uz več ne sumnje da tu nisu č ista posla. Ona i Krejg ć e
ostati nedužni učesnici jedne neobične priče.
U avionu je čitala međunarodno izdanje dnevnog lista “SAD
danas”, a na privrednim stranicama našla je nešto što ju je razgalilo.
Gnev javnosti zbog uništavanja slonova radi prodaje kljova, uspeo je
da isprovocira usvajanje međunarodne zabrane lova na te životinje.
Pošto niko nije kupovao, slonovača je, sa 200 dolara za kilogram, pala
na manje od pet dolara. Slonovi viš e nisu predstavljali dragocen plen
da bi ih masakrirali. Ta životinjska vrsta je dobila šansu da preživi.
Istovremeno, pisalo članku neke druge vrste su nestajale i to
alarmantnom brzinom, oko 150.000 godišnje
Ipak, spas slonova ulivala je Tesi nadu, baš kao i to vedro nebo,
neobično čisto i bez smoga. Verovala je da sve može biti drugačije,
dok je brisala suze stojeći kraj groba svoje majke.
Onda se okrenu ka Krejgu, i reč e tuž nim glasom. „Ima neš to š to ti
još nikada nisam rekla. Sećaš se one noći kada smo sedeli u dolini,
pored vatre?“
Krejg je zagrli.
Ona osloni glavu o njegove grudi i skupi snagu da nastavi
„Počela sam tada da shvatam zbog čega sledbenici Mitrasa
obožavaju plamen. Vatra se diže iz mrtvih stvari, iz opalih grana,
suvog lišća, kao Feniks.“
Krejg klimnu glavom. „Iz smrti se rađa život.“
Ona podiž e glavu. „Problem je samo u tome š to ni vatra nije več na,
ništa više nego granje ili lišće, i plamen mora da zamre, da prođe... da
postane...“ uz jecaj ona opet baci pogled prema grobu svoje majke.
„Prah prahu, pepeo pepelu.“
Krejg ne odgovori ništa, nekoliko trenutaka. „Razbacaj pepeo po
bašti i zemlja će biti plodnija. Tako se nastavlja ciklus pretvaranja
smrti u život.“
U glasu joj se osećalo uzbuđenje. „Cudo prirode! Samo je moja
majka otišla zauvek.“
„Ne, ti si tu. Ti si život koji je ona stvorila.“
„Učiniću sve da se ona mrtva ponosi sa mnom,“ reče Tesa. „Toliko
godina sam bežala od nje, a sada bih volela da možemo da budemo
bar malo zajedno.“
„Misliš li da bi je bolelo š to je sahranjena ovde, a ne kraj tvog oca
na Nacionalnom groblju Arlington?“
„Ne,“ Tesa je od tuge s mukom govorila. „Moja je majka bila
supruga jednog diplomate, ona je znala okrutna pravila igre. Uvek je
na prvom mestu bila tatina karijera. Ona je morala da ostane negde
pozadi. Ali, nije se bunila. Zato što ga je volela.“
Krejg poljubi njene suzne oči. „I ja tebe volim, i obećavam ti da ćeš
ti za mene uvek biti prva, najvažnija.“
Držeći se za ruke krenuli su sa groblja.
„Toliko sam ž elela da se osvetim,“ govorila je Tesa, „ali Dž erarda i
Fulana nisam ubila da bih izravnala račune. Nisam u tome uživala.
Nisam osetila nikakvo zadovoljstvo. Bilo mi je to odvratno. Učinila
sam to samo da bih nas spasla. I zbog toga se osećam nekako čisto, ili
bar toliko čisto koliko je moguće u ovakvim okolnostima. Koliko sam
ljudi ubila! Koliko krvi je bilo! Ružnih stvari, i danas to sanjam.“
„Ja ću biti tu da uvek sve more sa tobom podelim.“
Prošli su pored drugih grobova, na putu prema iznajmljenom autu.
„Niko ne zna ko je, zaista, ubio Džerarda i Fulanoa,“ reče Tesa.“
Inkvizitori misle da su oni. To će pomisliti i jeretici. Nas neće okriviti.“
„Misliš li ti da je njima još stalo do nas?“ upita Krejg.
„To je rizik na koji moramo računati. Da, ja mislim da jeste. Mada,
kada su nas ispitivali, nismo pomenuli oca Boldvina ni inkviziciju.
Nismo govorili ni o jereticima. Nismo otkrili da je u pećini bila kapela.
Obe strane, sigurno, imaju svoje doušnike i oni su ih obavestili šta smo
mi rekli tokom istrage. Nadam se da će prihvatiti kao znak dobre volje
to što ih nismo pominjali.“
„Zadovoljiće se time?“ upita Krejg. „Ne želiš da pokušamo da ih
zaustavimo?“
„Ne bismo nikada uspeli, i ne znam ko je od njih gori. Jeretici koji
uz pomoć terorizma pokušavaju da spasu planetu ili inkvizitori koji
motre ne bi li spreč ili š irenje onoga š to oni smatraju teološ kim zlom.
Neka se, prokletnici, između sebe razračunavaju. Ako bude sreće sami
će se među sobom istrebiti, a ljudi će postati svesni da treba da
sačuvaju planetu na pravi način, ljubavlju.“
Proš li su pored poslednjeg reda nadgrobnih spomenika i stigli do
svojih kola. I dok su se odvozili sa groblja Krejg je upalio radio, a ono
što je spiker javljao nateralo ga je da stane kao ukopan.
Dva dana ranije, kada je Tesina majka sahranjena, država je
organizovala pogreb Alenu Džerardu. Prethodno je predsednik po
Ustavu i uz saglasnost Kongresa i Senata, imenovao novog
potpredsednika. I pored svega kroz šta je nacija prošla, predsednik
Gart je smatrao da ne sme da odgodi posetu Peruu, da mora da
prisustvuje velikoj konferenciji posvećenoj borbi protiv droge.
Uostalom, kao što je rekao dubokim glasom pred TV kamerama,
obraćajući se naciji, on nije mogao da dozvoli da baroni droge pomisle
da ga je ubistvo potpredsednika uplaš ilo i da strahuje da ć e mož da on
biti sledeći. Zato je otputovao u Peru, a sada je spiker javljao, jedva
suzdržavajući emocije, da je predsednikov avion odleteo u vazduh,
kada se spremao da sleti na aerodrom u Limi.
Tesa je slušala, zgrčila se, trudeći se da prihvati istinu koju je
upravo č ula. Jedno pitanje ju je ozbiljno muč ilo. Uskoro ć e SAD imati
novog potpredsednika i novog predsednika. Da li će jedan od njih
imati sive oči?
1 Da, gospođice, veoma dobro.
2 Nema na čemu.
3 USA Today
4 Bože moj
5 Gospodine
6 Na engleskom “sunday” u prevodu “dan sunca” p.p.
7 Gospodine Džerard! Dobar dan! Mnogo se radujem što vas vidim!
Kako ste?
8 Veoma dobro, hvala, reče Džerard. A vi?
9 Odlično!
10 Dobro, dobro.
11 Moja kuća, je vaša kuća.