„Gde... Gde su ostali...” „Otišli su, poslušali su me. A sad spavaj, Flijanse.” „Ali...” Flijans je znao da je izrešetan, da curi na sve strane. Nakašljao se i nešto mu je ispunilo usta. „Spavaj. Pozdravi tatu i reci mu da stižem odmah za tobom.” Flijans zinu, ali mu iz usta poteče samo krv. Osetio je Magbetove prste na kapcima, oprezan, nežan dodir. Zatvorio mu je oči. Flijans udahnu kao da zaranja. Kao što je udahnuo dok je padao s mosta u zaliv, u crnu vodu, u grob. „Ne”, reče Daf ugledavši vatrogasna kola kako se vraćaju s istoka. „Ne!” On i Malkom su im potrčah u susret, a kada su se kola zaustavila, otvorili su širom vrata na obe strane. Iz kabine iskočiše vozač, dvojica policajaca i brodar. „Magbet nas je očekivao”, prostenja brodar, još zadihan. „Upucao je Flijansa.” „Ne, ne!” Daf zabaci glavu zažmurivši. Neko ga dotaknu po vratu. Bio je to poznat dodir. Kejtnesova. Dvojica u crnim uniformama Garde pritrčaše Malkomu. „Hansen i Edmunton se prijavljuju na dužnost, ser. Maločas smo saznali, stigli smo što smo pre mogli. A stiže ih još.” „Hvala vam, momci, ali već smo izgubili.” Malkom uperi prstom. Iako se sunce još nije videlo, obris izvrnutog krsta na vrhu planine uhvatio je prve zrake. „Sada je sve na Turtelu.” „Dajte da razmenimo taoce”, reče Daf. „Ponudičemo Magbetu one koje traži, vas i mene. U zamenu za Kejsija.” „Zar mislite da mi to nije palo na pamet?”, odvrati Malkom. „Malkom nikad neće dati gradonačelnikovog sina za sitniš kakav smo vi ili ja. Štaviše, ako Turtel proglasi vanredno stanje, Kejsi će biti pošteđen. A vas i mene će svejedno pogubiti. I ko će onda nastaviti da se bori protiv Magbeta?” „Kejtnesova”, reče Daf. „I svi ovi ljudi, naši sugrađani, kojima tvrdite da onoliko verujete. Da li ste se uplašili ili...” „Malkom je u pravu”, reče Kejtnesova. „Više vredite ovom gradu ako ste živi.” „Dođavola!” Daf se otrgnuo i pošao ka vatrogasnim kolima. „Gde ćeš?”, upita Kejtnesova. „Na postolje.” „Molim?”
„Moramo napasti postolje. Komandiru brigade?” Vozač vatrogasnih kola se uspravio. „Ovaj, nisam ja...” „Imate li sekire i macole u ovim kolima?” „Naravno.” „Eno!”, uzviknu Siton. „Sunce se ogleda u Obelisku. Klinac će umreti!” „Svi ćemo umreti”, tiho reče Magbet. Spustio je jedan žeton pored srca na crvenom delu čoje, a drugi na crni. Oslonivši glavu o levu ruku, uzeo je kuglicu sa točka ruleta. „Šta se desilo gore na krovu?”, povika Siton. „Bankov mali”, viknu Magbet zavrtevši rulet. Jako. „Rešio sam to.” „Je li mrtav?” „Kažem, rešio sam to.” Točak ruleta se zavrteo pred Magbetovim očima, pojedinačne cifre su nestale, stopile se u jasnu, neprekinutu kružnicu. Mutno, a opet tako jasno. Odbrojavanjem je ušao u Stanje i još je bio u njemu. Točak se vrteo. Ovog puta neće više stati, neće napustiti Stanje, zatvorio je vrata za sobom i zaključao ih. Točak. Ukrug, ukrug, ka nepoznatoj sudbini, a opet poznatoj. Na kraju uvek kuća dobija. „Kakva je to treska napolju, Sitone?” „Zašto se ne popnete da vidite svojim očima, šefe?” „Više mi se sviđa ovaj rulet. Dakle?” „Tuku jadnu Bertu. Šefe, sunce izlazi, vidim ga. Veliko, lepo, isteklo je vreme. Hoćemo li...” „Tuku Bertu?” „Bar njeno postolje. Olafsone, motri na prilaz i pucaj na sve što se približi.” „U redu!” Začuvši korake na stepenicama, Magbet podiže pogled. Sada se crvenkasti odsjaj na Sitonovom licu video bolje nego inače, kao da je pregoreo na suncu. Prošao je pored stola za rulet i prišao šipki kraj koje je sedeo Kejsi, nagnut napred, pognute glave i sa dugom kosom preko lica. „Ko ti je dozvolio da napustiš položaj?”, upita Magbet. „Brzo ću ovo”, reče Siton vadeći iz džepa revolver. Prislonio ga je Kejsiju uz čelo. „Stani!”, uzviknu Magbet. „Rekli smo one sekunde kad izađe sunce, šefe, ne smemo...” „Stani, kad ti kažem!” Magbet pojača radio iza sebe. „...vam se gradonačelnik Turtel. Noćas mi je šef policije Magbet, koji
je odgovoran za niz ubistava u proteklom periodu, između ostalih, i ubistvo šefa policije Dankana, postavio ultimatum. Magbet je sinoć oteo mog sina Kejsija nakon neuspešnog atentata na mene. Ovog trenutka, dok sunce izlazi nad našim gradom, Magbet će ubiti mog sina ako ne proglasim vanredno stanje koje bi Magbetu donelo neograničenu vlast i zaustavilo intervenciju federalnih snaga. Ali mi to ne želimo. Ja to ne želim, vi to ne želite, Kejsi to ne želi, ovaj grad ne želi još jednog tiranina na vlasti. U proteklim danima dobri ljudi su dali živote u ovoj borbi. I živote svojih sinova. Žrtvovali su svoje sinove, onako kako smo i u svetskim ratovima žrtvovali svoje sinove kada je naša demokratija bila ugrožena. Sada sunce izlazi, a Magbet sedi pored svog radio-aparata čekajući poruku koja će mu potvrditi da su ovaj dan i ovaj grad njegovi. Evo vam moje poruke, Magbete. Uzmi ga, uzmi Kejsija. Žrtvujem ga kao što znam, ili se bar nadam, da bi i on žrtvovao mene ili svog sina, kog nikad neće dobiti. A ako me sad čuješ, Kejsi: zbogom, oko moje.” Turtelu se čula knedla u grlu. „Ne volim te samo ja, već i čitav ovaj grad, a sveća će goreti na tvom grobu dokle god bude opstajala demokratija.” Nakašljao se. „Hvala ti, Kejsi. Hvala vam, sugrađani. Ovaj dan je sada naš.” Posle kraće tišine začulo se pucketanje gramofonske ploče i neki ekspresivan muški glas zapeva Gospod je naš bedem. Magbet ugasi radio. Siton se nasmejao i stisnuo obarač. Udarač se podigao. „Jesi li se iznenadio, Kejsi? Vidiš, kopilad ne znači mnogo kurvarima. Ali ako mi sad prepustiš svoju dušu, obećavam ti bezbolan metak u glavu umesto hica u stomak. Kao i da ću se osvetiti kurvaru i njegovim zaverenicima. Šta kažeš, mali?” „Ne.” „Ne?” Siton se s nevericom osvrnuo u pravcu odakle je stigao taj odgovor. „Ne”, ponovi Magbet. „Nećemo ga ubiti. Spusti taj revolver, Sitone.” „I da bude kako oni tamo napolju kažu?” „Čuo si me. Ne ubijamo nezaštićene.” „Nezaštićene?” prosikta Siton. „A zar nismo i mi nezaštićeni? Zar da Daf i Malkom opet pišaju po nama kao što su pišali ranije? Zar ćete odustati od misije sada kad...” „Sitone, uperio si revolver u mene.” „Možda. Ja nemam nameru da zaustavim dolazeće carstvo. Nemate samo vi poziv, i ja ću...”
„Znam ja šta ti hoćeš, ali ako ne budeš sklonio taj revolver, mrtav si čovek. Mrtvo si šta god da si.” Siton se nasmeja. „Magbete, jedno o meni ne znate. A to je da me ne možete ubiti.” Magbet je gledao pravo u cev revolvera. „Pa hajde onda, Sitone. Jedino me ti možeš poslati njoj. Ti se nisi rodio, već si napravljen. Napravljen si od najgorih mora, od zlobe i svega što želi da ruši i razara.” Siton odmahnu glavom. Uperio je opet pištolj Kejsiju u čelo ne skidajući pogled s Magbeta. Utom se prvi zrak sunca probi kroz velike prozore na galeriji. Magbet vide da Siton zaklanja oči šakom kada mu je svetlost pogodila lice. Magbet hitnu nož ka osunčanom stablu tamo, na drugoj strani, ka srcu urezanom u koru drveta. Znao je da će pogoditi, pošto su mu prsti bili spojeni sa tim srcem pomoću linija, krvnih sudova. Začuo se oštar fijuk. Siton se zateturao i iznenađeno pogledao dršku bodeža koja mu je štrcala iz srca. Ispustivši revolver, zgrabio je bodež padajući na kolena. Podigao je glavu i pogledao Magbeta zamućenim očima. „Srebro”, reče Magbet i ponovo gurnu onu čačkalicu među zube. „Kažu da deluje.” Siton se presamitio, glava mu je pala pred dečakova bosa stopala. Magbet je prislonio kuglicu od slonovače uz drveni okvir ruleta i zavrteo je snažno u suprotnom smeru. „Nastavite!” viknu Daf momcima koji su udarali macolama i sekirama po prednjem delu postolja, s kojeg je već otpadalo grumenje betona. Postolje je naglo popustilo i nos lokomotive nalik pa plug uz glasnu grmljavinu pade ka stepenicama. Daf u kabini polete napred, ali se uhvatio za neku šipku i zadržao. Lokomotiva je visila naniže, ali se nije pokrenula. „Hajde!” I dalje ništa. „Hajde, rago stara!” A onda je osetio pod stopalima pokret. Da li se...? Ili nije... Začuo se zvuk, poput tihog stenjanja. Da, pokrenula se. Posle osamdeset godina, Berta Birnam se pokrenula, a ono stenjanje svih pokretnih delova raslo je u ljutit vrisak. Godine rđanja i zakoni trenja i inercije pokušali su da je zadrže, ali je Zemljina teža prevagnula.
„Sklanjajte se!”, dreknu Daf zatežući remen automatske puške i opipavajući dršku rezervnog oružja koje je zadenuo za pojas. Trgnuti iz dremeža, točkovi lokomotive su se pokrenuli na onih osam metara šina. Lokomotiva je sletela sa postolja. Prednji točkovi udariše prvi stepenik, koji puče uz zaglušujuću buku. Načas je izgledalo kao da će lokomotiva tu stati, ali odmah potom Daf začu lomljavu narednog stepenika. I narednog. Znao je da više ništa neće zaustaviti tu masu koja se ubrzava. Iako je gledao pravo preda se, krajičkom oka je zapazio da je neko uskočio u kabinu pred njega. „Kartu u jednom pravcu do Invernesa, molim.” Bila je to Kejtnesova. „Šefe!” Bio je to Olafson. „Da?” Magbet je pratio pogledom kružno kotrljanje slonovače. „Mislim da... da... dolazi.” „Ko dolazi?” „V... voz.” Magbet podiže glavu. „Voz?” „Berta! Dolazi... ovamo! Ona...” Magbet nije čuo kraj rečenice od zaglušujuće buke. Ustao je. Kako je stajao u dnu sale, nije video staničnu zgradu, već samo kosinu trga pred velikim prozorom. Ali je čuo. Zvučalo je kao da neko čudovište vrišti lomeći sve pred sobom. Čudovište koje se približavalo. A onda se pojavilo na trgu pred njim. Magbet proguta pljuvačku. „Paljba!” Zamenik šefa policije Malkom netremice je posmatrao šta se zbiva. Znao je da, bez obzira na ishod, više nikad u životu neće videti takav prizor. Lokomotiva je proždirala kamen ostavljajući za sobom brazdu posred Radničkog trga. Prevozno sredstvo koje su njihovi preci izlili u gvožđu, nezaustavljivo u svojoj težini i čvrstini, sa kugličnim ležajevima koji nisu zarđali i propali od samo jednog ili dva ljudska veka nemara, lokomotiva koja je sad varničila pod kišom mitraljeske vatre, ali o koju su se meci odbijali poput vode dok je ona nastavljala pravolinijski ka Invernesu. „Ono je solidna zgrada”, reče neko pored njega. Malkom odmahnu glavom. „Obična kockarnica”, odvratio je.
„Drž’ se!”, dreknu Daf. Kejtnesova je sedela na gvozdenom podu, leđa oslonjenih o zadnji zid kabine kako bi izbegla rikošet metaka koji su zviždali oko njih. Viknula je nešto žmureći i naprežući svaki mišić na licu. „Šta?”, dreknu Daf. „Voli...” A onda su udarili u Invernes. Magbet je uživao u prizoru Berte koji je ispunio ceo prozor - pre nego što ga je raznela u paramparčad. Činilo mu se da cela zgrada, pod na kojem sedi, vazduh u prostoriji, da se sve pomerilo unatraške kada je lokomotiva probila zidove i uletela u salu. Prasak mu je obložio bubne opne kao nekakva koprena. Dimnjak lokomotive raspolutio je istočnu galeriju, a branik nalik na plug zario se u pod. Invernes ju je usporio, ali se Berta i dalje kretala, metar po metar. Stala je na samo pola metra od njega, dimnjakom je udarila ogradu zapadne galerije, a plugom dotakla sto za rulet. Načas je zavladao potpuni muk. A onda se začulo zveckanje kristala. Magbet je znao šta ono znači: Berta je pokidala sajle koje su držale luster iznad njegove glave. Nije ni pokušao da se pomeri, nije čak ni pogledao naviše. Stigao je da pomisli kako je okružen češkim kristalom, a onda se sve zamračilo. Daf je provirio iz lokomotive sa automatskom puškom u ruci. Niski zraci sunca ispresecali su prašinu svuda u vazduhu. „Za severnim mitraljezom nema nikoga!”, povika Kejtnesova. „A...” „Ni na južnom nema nikog”, odvrati Daf. „Siton je ovde, pored ruleta, iz njega viri drška bodeža. Izgleda sasvim mrtvo.” „Vidim Kejsija, izgleda mi dobro!” Daf pogleda nekadašnju kockarnicu. Pa se nakašlja od prašine. Oslušnuo je. Osim grozničavog kotrljanja kugle u ruletu, ništa se nije čulo. Nedeljno jutro. Za koji sat će se oglasiti crkvena zvona. Sišao je s lokomotive, preskočio Sitonovo telo i prišao lusteru na podu. Vrhom sablje je rasklonio komadiće kristala s Magbetovog lica. Magbet ga pogleda nekako začuđeno, raširenih očiju, poput deteta. Pozlaćeni šiljak sa kristalnog lustera probio mu je desno rame. Rana, koja se ritmično skupljala kao da siše iz lampe, nije mnogo krvarila.
„Dobro jutro, Dafe.” „Dobro jutro, Magbete.” „Ha-ha. Sećaš li se da smo se tako pozdravljali svakog jutra u sirotištu. Ti sa kreveta na sprat.” „Gde su ostali? Gde ti je Olafson?” „Pametan je momak taj Olafson, zna kad treba da umakne. Baš kao i ti.” „Tvoji gardisti nikad ne beže”, primeti Daf. Magbet uzdahnu. „Ne, u pravu si. Hoćeš li mi onda poverovati ako ti kažem da je Olafson iza tebe i da će te ubiti za... šta znam, dve sekunde?” Daf je načas samo piljio u Magbeta, a onda se okrenuo na peti. Gore, na raspolućenoj galeriji, u kontrasvetlu od sunca spazio je dve siluete. Jedna je bila velik srednjovekovni oklop. Druga je bio Olafson, koji je klečao sa snajperom oslonjenim o ogradu. Petnaest metara. Sa te razdaljine Olafson bi pogodio i najmanji novčić. Začuo se prasak. Daf je znao da je gotov. Pa zašto je onda i dalje stajao? Odjek pucnja se još čuo u sali. Magbet je video Olafsona kako pada na onaj oklop koji se potom prevrnu, prolete kroz rupu na galeriji i tresnu o pod. Olafson je ostao da leži na galeriji, lica priljubljenog uz ogradu. Obraz mu je prignječio jedno oko, na drugo je žmurio - izgledalo je kao da spava na cevi svoje remingtonke. „Flijans!”, uzviknu Kejtnesova. Daf se osvrnuo ka severnom delu galerije. Gore na galeriji, u podnožju stepenica ka spratovima, stajao je Flijans. Košulja mu je bila natopljena krvlju, klatio se i grčevito držao za pušku, koja se i dalje pušila. „Kejtnesova, izvedi Kejsija i Flijansa napolje”, reče Daf. „Smesta.” Daf sede na stolicu pored ruleta. Kuglica na točku je usporavala, kotrljanje je sad zvučalo drugačije. „I šta sad?”, prostenja Magbet. „Sačekaćemo ostale. Prvo će te zakrpiti u bolnici. Onda pritvor. Proces pred federalnim sudom. Godinama će se pričati o tebi, Magbete.” „Dafe, misliš li da i dalje ti spavaš na gornjem krevetu?”
Kristal zazveča. Daf podiže pogled. Magbet je podigao levu ruku. „Znaš da imam reflekse kao muva. Pre nego što stigneš da baciš tu sablju i uzmeš pušku, već ćeš imati bodež u srcu. Valjda si svestan toga?” „Možda”, odvrati Daf. Umesto straha, osećao je samo da ga sustiže nestvaran zamor. „A opet, izgubićeš, kao i uvek.” Magbet se nasmejao. „A zašto?” „Samoispunjavajuće proročanstvo. Oduvek, celog života si znao da si osuđen da na kraju izgubiš. Ti i jesi i oduvek si bio ta neminovnost, Magbete.” „Ma je li? Zar nisi čuo? Još majka nije rodila tog koji će me ubiti. Tako mi je Hekata obećao, i više puta je održao to obećanje. Zato - znaš šta? Samo ću ustati odavde i otići.” Pokušao je da se uspravi, ali ga je luster svojom težinom prikovao za pod. „Hekata nije imao mene u vidu kada ti je to obećao”, reče Daf motreći na Magbetovu levu ruku. „Ja mogu da te ubijem, zato ne mrdaj.” „Jesi li ti gluv, Dafe, upravo sam ti rekao...” „Ali mene majka nije rodila!”, prosikta Daf. „Majka te nije rodila?” „Nije. Isekli su me iz njene utrobe, ali me nije rodila.” Daf se nagnuo prema njemu prelazeći kažiprstom preko ožiljka na licu. Magbet je treptao onim dečjim očima. „Nisi... nisi se ni rodio kada ju je Sveno ubio?” „Bila je trudna sa mnom. Rekli su mi da je prišla da pomogne ranjenom policajcu kada je Sveno zamahnuo ovim...” Daf podiže sablju. „I rasporio joj utrobu.” „I isekao tebi lice.” Daf polako klimnu. „Ovom čoveku kog majka nije rodila nećeš umaći, Magbete. Izgubio sl” „Gubici, gubici. Isprva imamo sve, a onda sve to izgubimo. Mislio sam da je pomilovanje smrti jedino izvesno. Ali sada ni to više nije sigurno. Samo mi ti možeš podariti smrt i poslati me tamo gde ću opet sresti moju ljubav, Dafe. Pa hajde, spasi me.” „Ne. Bićeš uhapšen i ima da truneš sam u zatvoru.” Magbet se nasmejao. „Ne mogu, a ni ti nećeš odoleti. Nisi odoleo ni kad si pokušao da me ubiješ u onoj uličici, nećeš odoleti ni sada. Dafe, to smo što jesmo. Slobodna volja je samo plod mašte. Pa uradi onda to što moraš. Uradi ono što jesi. Ili treba da ti nabrajam njihova imena?
Meredit, Emili i...” „Juan”, reče Daf. „Ne, Magbete, samo tine uspevaš da budeš drugi od onog koji si oduvek bio. Tako sam i znao da ima nade za Kejsija iako je sunce izašlo iza planine. Nikad nisi mogao da ubiješ bespomoćnog protivnika. Iako će te pamtiti kao svirepijeg od Svena i pokvarenijeg od Keneta, tvoja propast će ipak biti tvoja dobrota, tvoj manjak svireposti.” „Dafe, oduvek sam bio sve suprotno tebi. Tvoj odraz u ogledalu. Pa hajde, ubij me onda.” „Čemu tolika žurba? Takve kao ti čeka pakao.” „Pa pusti me da se gonim tamo.” „Ako zatražiš razrešenje od grehova, možda odeš negde drugde.” „Tu mogućnost sam prodao, Dafe. I to spremno, jer se radujem što ću opet sresti svoju ljubav, pa makar goreli zajedno u vekove vekova.” „Ne. Dobićeš pravedno suđenje, ni prestrogo ni preblago, i bićeš prvi dokaz da se ovaj grad može civilizovati i isceliti.” „Glupane! Magarče!”, dreknu Magbet. „Sam sebe obmanjuješ. Misliš da su te misli tvoje, ali to je samo ono što želiš da misliš, glumiš čoveka koji želiš da budeš, ali tvoj mozak u ovom trenutku očajnički traži izgovor da me ubije na ovom podu, bespomoćnog, i baš zato se nešto u tebi opire. Ali tvoja mržnja je poput ove lokomotive, nezaustavljiva kad se jednom pokrene.” „Grešiš, Magbete, ljudi se mogu promeniti.” „Je li? Okusi onda moj bodež, slobodni čoveče.” Magbetova leva šaka nestade pod njegovim sakoom. Daf je odreagovao instinktivno, zgrabio balčak sablje obema rukama i zamahnuo. Začudilo ga je koliko je lako sečivo sablje kliznulo kroz Magbetove grudi. A kada je udarilo o pod ispod njega, taj potres se preneo kroz Magbetovo telo i sablju nazad do njega. Magbetu se sa usana otelo otegnuto siktanje i sitne kapljice krvi iz njegovog daha isprskaše Dafove šake na balčaku poput vrele kiše. Pogledao je Magbeta u oči ne znajući ni sam za čim traga u njima, već samo da toga nije bilo. Video je samo gašenje nekog svetla i zenice koje polako rastu potiskujući dužice. Ispustivši sablju, Daf ustuknu dva koraka. Stajao je sam, u tišini. Nedeljno jutro. Sa Radničkog trga začuše se glasovi. Približavali su se.
Iako nije želeo, znao je da mora. Prišao je i razgrnuo Magbetov sako. Magbetova leva šaka počivala je mirno na njegovim grudima. Tamo nije bilo ničeg, ni futrole, ni bodeža, već samo bela košulja koja se polako natapala krvlju. Začuvši nekakvo kuckanje, Daf se osvrnuo. Dolazilo je iz pravca ruleta. Daf se uspravio. Na čoji je ležao jedan žeton na crvenom polju, ispod srca, a drugi na crnom. Ali zvuk je pravio točak koji se okretao sve sporije. Bela kuglica je skakutala sa polja na polje. A onda se, konačno uhvaćena, primirila. U onom jedinom zelenom polju koje znači da kuća nosi sve. Da niko od igrača ne pobeđuje.
U Četrdeset treće poglavlje daljini su se čula crkvena zvona. Jednooki momak posmatrao je osunčan dan iz čekaonice železničke stanice. Bio je to čudesan prizor. Berta je oduvek zaklanjala pogled ka Invernesu iz te hale, ali sada je stara lokomotiva probila fasadu na donjoj strani trga. Čak i na jarkom suncu videla su se plava rotaciona svetla policijskih kola, kao i sevanje reporterskih bliceva. Svet se gurao iza policijskih barikada na Radničkom trgu, a povremeno bi i iz same zgrade Invernesa sevnuo blic. Sigurno su policijski fotografi snimali mrtve na uviđaju. Momak se okrenuo i pošao niz hodnik. Prolazeći pored stepeništa ka klozetima, začuo je nešto. Uporno tiho zavijanje poput psećeg. Čuo je taj zvuk i ranije, kod narkomana koji ne mogu da priušte novi fiks. Već je hteo da produži kada se začuo i nekakav visak: „Stani! Nemoj da ideš! Imam pare!” „Žao mi je, matori, niti ja imam drogu, niti ti imaš pare. Želim ti upotrebljiv dan.” „Ali zato imam tvoje oko!” Momak naglo zastade. Vratio se do gelendera i pogledao dole. Taj glas. Zar je to stvarno... Prišao je stepenicama, obazreo se. Nije bilo više nikog. Onda je zakoračio u vlažnu hladnu tamu. Smrad je bio sve jači sa svakim stepenikom. Našao ga je na pragu muškog klozeta, obučenog u nešto što je nekad moglo biti belo laneno odelo, ali su sad bile poderane krpe natopljene krvlju. Baš kao i sam taj čovek. Poderan, krvav. Iz čela, pod tamnim šiškama, štrcalo mu je trouglasto parče stakla. A eno i štapa s pozlaćenom drškom. Majku mu, to je stvarno bio on. Onaj za kojim je taj momak godinama tragao. Hekata. Momku se ono jedno oko polako priviklo na tamu, pa je ugledao i zjapeću ranu, poderotinu na njegovom stomaku i grudima. Iz nje je isticala krv, ali ne
u velikim mlazovima, verovatno mu je već ponestajalo krvi. Svaki put pre nego što se rana opet napuni krvlju, videle bi se nakratko bledoružičaste sluzave iznutrice. „Okončaj mi muke”, siktao je starac. „A onda uzmi novac iz mog unutrašnjeg džepa.” Momak ga pogleda. O tom čoveku je onoliko sanjao, onoliko fantazirao. Sada su mu niz mlohave obraze tekle suze od bola. Kad bi hteo, mogao bi da izvadi svoj kratki skakavac, onaj kojim je sitnio prašak, s tankim sečivom koje je svojevremeno iseklo oko iz njegove glave. Mogao bi da zarije isto to sečivo u ovog starca. Božanska pravda. „Probušen vam je želudac?”, upita momak zavukavši ruku u starčev sako. „Istekla vam je kiselina u ranu?” Pogledao je novčanik. „Požuri!”, krkljao je starac. „Magbet je mrtav”, reče momak brzo brojeći novčanice. „Mislite li da će ovaj svet biti bolji zbog toga?” „Šta?” „Mislite li da će oni što dođu posle Magbeta biti bolji, pravedniji, milostiviji? Imamo li razloga da poverujemo u to?” „Umukni, mali, i samo obavi posao. Možeš i štapom ako hoćeš.” „Hekata, ako vam je smrt sad najdragocenija, onda vas neću lišiti smrti kao što ste vi mene lišili oka. A znate li zašto?” Starac se namrštio piljeći u njega. Momku se učinilo da su ga te suzne oči prepoznale. „Zato što verujem da smo mi ljudi sposobni da se promenimo nabolje”, reče momak ubacujući onaj novčanik u svoj poderani džep. „Zato mislim da će oni što dolaze posle Magbeta ipak biti malo bolji. Korak po korak, svaki put malo bolji. Malo humaniji. Uzgred, zar nije neobično što dobrotu i samilost nazivamo humanošću, dakle - čovečnošću?” Izvadio je skakavac iz kog iskoči sečivo. „Mislim, imajući u vidu šta je čovek čoveku radio kroz istoriju?” „Ovde”, prostenja starac prinevši prst svom grlu. „Brzo.” „Sećate li se da sam ja sam sebi morao da izvadim oko?” „Šta?” Momak je spustio dršku noža u starčevu šaku. „Uradite to sami.” „Ali rekao si... humaniji... neću moći sam... molim te!” „Korak po korak, korak po korak”, odvrati momak ustajući. Potapšao se po džepu. „Sve smo bolji i bolji, ali, vidite, niko nije postao svetac preko noći.” Zavijanje ga je pratilo kroz staničnu zgradu sve dok nije izašao na
jarko sunce.
P Četrdeset četvrto poglavlje rovidna kap kiše padala je s neba, kroz tamu, ka treperavim svetlostima lučkog grada na zemlji. Nalet severozapadnog vetra poneo je tu kap istočno od spore reke koja je delila grad po dužini i južno od prometne pruge koja ga je presecala po širini. Vetar je nosio kap kiše iznad Četvrtog distrikta, preko hotela Obelisk i susednog, novoizgrađenog hotela Izvor, gde je poslovni svet iz Kapitola odsedao i gde bi tek retko poneki zalutali turista sa sela došao da traži čuveni kazino. Taj kazino bio je uveliko zaboravljen, ali ne i onaj drugi, u zgradi Železničke uprave gde se nedavno otvorila Gradska biblioteka. Kap je preletela pored policijske stanice, sa upaljenim svetlom u kancelariji šefa policije Malkoma, gde se održavao sastanak rukovodstva povodom reorganizacije. Isprva su se zaposleni pobunili kada je gradonačelnik Turtel sa gradskom upravom doneo odluku da se smanji broj policijskih službenika usled velikog statističkog pada kriminala. Zar je to bila nagrada policiji za sve valjano što je učinila u protekle tri godine? No onda su uvideli da je šef policije Malkom bio u pravu, i da konačan zadatak policije jeste da samu sebe u što većoj meri učini suvišnom. Naravno, najgore je prošao Odsek za narkotike i ostali koji su bili posredno i neposredno pogođeni krahom tržišta droge, poput Odseka za ubistva. Odsek za borbu protiv korupcije zadržao je sve ljude, a jedino su novoosnovanom Odseku za privredni kriminal odobrena nova radna mesta, delom zahvaljujući porastu ekonomske aktivnosti zbog toga što je grad privukao nove investitore, a delom i kao javno priznanje da se dotad kriminal belih okovratnika provlačio u velikoj meri nekažnjeno, što je stvaralo utisak da je policija u službi bogatih. Daf je branio obim svog Odseka za organizovani kriminal potrebom da se dela i preventivno, da je mnogo skuplje čistiti grad od
bandi ako one ponovo pronađu uporište, ali je shvatio da, kao i svi ostali, i on mora podneti kresanje. Čak je i Kejtnesova, načelnica Odseka za ubistva, uprkos ubedljivim argumentima da sa trenutnim brojem zaposlenih građani konačno mogu računati na temeljna istraživanja krvnih delikata, naposletku morala da odustane. Zato je Daf rešio da se raduje konačnom dolasku vikenda i planiranom izletu sa Kejtnesovom u Fajf. Radovao se, ali i strepeo. Kuću su srušili i pustili da plac zaraste u korov, ali je koliba na plaži još bila tu. Želeo je da legnu na sunce i omirišu katran na daskama. Da čuje da li tamo i dalje odjekuju Emilin i Juanov smeh i radosni povici. A onda će otplivati do one stene, sam. Kažu da nema povratka tamo gde si bio - ni onome koji si bio. Morao je proveriti da li je to tačno. Nije želeo da zaboravi, već da konačno pogleda i u budućnost. Kap kiše je produžila ka istoku, preko uličica sa skupim buticima u zapadnom Drugom distriktu, a onda se polako spuštala ka šumarku na uzvišici pored obilaznice koja je u večeri svetlucala poput zlatnog lančića na vratu tog grada. Na vrhu te uzvišice zvane Vešala kap je proletela među granama i naposletku pljusnula o velik zelen hrastov list. Skliznula je niz njega, neko vreme visila o ivici skupljajući težinu da padne na onu dvojicu koji su stajali u tami pod tim drvetom. „Sve se promenilo”, reče dubok glas. „Dugo vas nije bilo”, reče drugi, viši. „Baš tako. Mislio sam da me nema. A još nisam čuo kako si me ti, Bonuse, pronašao.” „A, pa ja držim četvore oči otvorene. Osluškujem, posmatram, imam dara za to. I, bojim se, jedino za to.” „Nisam siguran da ti verujem. Vidi, Bonuse, neću kriti da mi se ne sviđaš. Previše me podsećaš na ono vodeno stvorenje koje se zalepi za veću životinju i sisa...” „Na prilepušu, ser?” „Zapravo sam mislio na pijavicu. Odvratni mali gmazovi. Ali bezazleni. Pa ako misliš da mi možeš pomoći da povratim ovaj grad, pustiću te da posisaš malo. Ali pazi, budeš li sisao prejako, ima da te odstranim. Pa da čujem.” „Na tržištu nema konkurencije. Narkomani su se u velikom broju preselili u Kapital kada je presušilo tržište droge. Gradska vlast i policija konačno spuštaju gard. Smanjuju broj zaposlenih. Trenutak je idealan. Potencijal za sticanje novih mladih mušterija neograničen, a uz to sam pronašao sestru koja je preživela eksploziju u Hekatinom
pogonu. Koja i dalje čuva recept. Neće postojati alternativa onome što imamo da ponudimo, ser.” „A šta ću ti onda ja?” „Sam nemam ni vaš kapital, ni vašu preduzimljivost, a ni vašu sposobnost da predvodite, ser. Ali imam...” „Oči i uši. I tu sisaljku mesto usta.” Starac je bacio cigarilos davidov long pantanela, a kap na grani iznad njega se izdužila. „Razmisliću, ali ne zbog toga što čujem od tebe. Svaki grad se može razviti u dobro tržište ako imaš šta da mu ponudiš.” „Nego zašto?” „Zato što mi je ovaj grad oduzeo brata, klub, sve. Dugujem mu nešto. ” Kapljica se opustila od lista. I pala na bikov rog, s kojeg je skliznula na glatku motociklističku kacigu. „Dugujem mu pakao.”
O autoru Ju Nesbe je jedan od najpopularnijih svetskih pisaca kriminalističkih romana. Oklopno srce, Solomonovo slovo, Policija, Sin i Žeđ, poslednji roman iz serijala o Hariju Huleu, bestseleri su Sandej tajmsa. Njegove knjige su prevedene na pedeset jezika i prodate u više od trideset tri miliona primeraka u svetu.
1 Engl.: turtle - kornjača. (Prim. prev.) 2 Engl.: Nastaviće se. (Prim. prev.) 3 Svi citati iz Šekspirovog Magbeta, kao i transkripcije imena likova i mesta, preuzeti su iz izdanja Vilijam Šekspir, Četiri tragedije, prev. Živojin Simič i Sima Pandurović, Laguna, 2012, Beograd. (Prim. prev.) 4 Power na engleskom znači moć, vlast. (Prim. prev.) 5 Engl.: hand - šaka. Aluzija na Hekatin nadimak Nevidljiva Ruka. (Prim. prev.)