da su se njihovi progonitelji zaustavili. Kublaj čak i tada zahteva da jašu dalje, plaćajući svaki dragoceni kilometar krvlju i znojem. Njegovi ratnici spavaju kao mrtvi pod zvezdama, a stražari koji se smenjuju tokom noći moraju da ih razbude udarcima. Ljudi viču u košmarnim snovima, izmoždeni neprekidnom pretnjom proganjanja. Rođenim lovcima ne prija da budu lovina, dok samopouzdanje onih iza njih raste kao kod čopora vukova, znajući da će naposletku uhvatiti svoj plen. Kublaj je primio povoljne vesti dugo pre ratnika u tumanima, ali ih ne prenosi dalje, znajući da će ljudi uživati u prizoru zaprežnih kola natovarenih oružjem koja dolaze iz Karakoruma. Zaprege pristižu u njegov spartanski logor u sumrak trećeg dana, a ljudi ih pozdravljaju radosnim pokličima. Po jedan ratnik se penje na svaku zapregu i počinje da baca pune tobolce i koplja u ispružene ruke saboraca, smejući se na pomisao da im je grad greškom poslao tako dragocen dar. Vozači zaprežnih kola nisu povređeni i ne bune se dok ih ratnici odguruju u stranu i šalju natrag u grad. Karakorum je udaljen nepunih sedamdeset kilometara, a Kublaj zna da će stići do njega do podneva sledećeg dana. Žali zbog toga što mu nije palo na pamet da uz strele i koplja zatraži i mešine airaga, ali ono što su zadobili lukavštinom dovoljno je da izmami osmeh na lice njegovim ljudima. Kublaj oseća kako ga napetost napušta dok stopalima gazi travu, pripremajući mesto za počinak. Njegovi ljudi će se boriti pred zidinama Karakoruma. Boriće se protiv jednako umornog neprijatelja, a on je uveren da će se dobro pokazati. I pored toga, strahuje za sve njih. Borba dvanaestorice protiv desetorice neravnopravna je i teška. Dva dodatna tumana koje njegov brat može da izvede na bojište predstavljaju sasvim drugačiju priču. Dvadeset hiljada Arik-Bokeovih ratnika moći će da neometano zasipaju strelama njegove bokove, ili da jurišima razbiju njegove redove zauzete borbom. Protiv vojske carstva Sung nasmejao bi se takvom preimućstvu neprijatelja. Međutim, suočen sa vlastitim narodom, bori se sa očajanjem. Uradio je sve što je bilo u njegovoj moći i ponovo misli na poslednju varku koju može da izvede pred zidinama Karakoruma. Mora da se negde s druge strane brda Bajar približava gradu. Bajarova tri tumana će svakako biti dovoljna da se bitka preokrene u njegovu korist. Još uvek razmišlja o tome kada ga san obuzme u crnom talasu. Nije svestan ničega sve dok ne oseti kako ga Dženđin drmusa i u šake mu gura porciju hladnog mesa i tvrdog hleba. Još uvek nije svanulo, ali izviđači duvaju u rogove da dojave kako se Arik-Bokeov logor sprema za pokret.
Kublaj se uspravlja u sedeći položaj i suzbija zevanje, shvatajući da je ovo poslednji dan. Šta god da se desi, videće kraj pre nego što izlazeće sunce nestane iza planina na zapadnom horizontu. Posredi je neobična pomisao, nakon toliko vremena. Pospanost nestaje dok ustaje na noge i štreca se kad olabavljenim zubom zagrize tvrd hleb. U Karakorumu postoje vidari koji vade zube, shvata štrecajući se. Bešika mu je puna i drži komad hleba u ustima dok zadiže dolamu i mokri na tlo, brekćući od zadovoljstva. „Budi oprezan danas”, kaže Dženđinu, koji se samo osmehuje na njegove reči. Mladić je vidno smršao tokom borbi i napornog jahanja, a koža mu je tamnija nego što se Kublaj seća. Njegov sin takođe žvaće komad hleba tvrdog kao kamen i otprilike isto toliko ukusnog. Kublaju ovčiji loj zastaje u grlu i skoro se guši, a Dženđin mu pruža mešinu s vodom. „Ozbiljan sam. Ako bitka krene loše po nas, nemoj mi dolaziti. Beži. Više bih voleo da pobegneš i preživiš, nego da ostaneš i pogineš. Jesi li me razumeo?” Dženđin mu upućuje mrzovoljni i prezirni pogled, ali ipak klima glavom. Rogovi izviđača se ponovo oglašavaju, a logor zapada u kovitlac aktivnosti dok se ljudi penju u sedla i poslednji put proveravaju oružje. Arik-Bokeovi tumani su krenuli. „Požuri sad. Vraćaj se u svoj jagun”, kaže grubo Kublaj. Na njegovo iznenađenje, Dženđin ga hvata u kratak i snažan zagrljaj, a zatim se okreće i trči natrag prema svom konju. Kublajevi tumani jašu naporno čitavo jutro, prelazeći kilometre lakim galopom ili kasom, dok izviđači drže na oku Arik-Bokeove snage i neprestano izveštavaju o njihovom napredovanju. Sedamdeset kilometara ne predstavlja veći problem za odmorne ljude i životinje, ali nakon nekoliko dana provedenih u sedlu, svi do poslednjeg su ukočeni i izmoždeni. Kublaj zamišlja kako njegovi ratnici na svakih nekoliko kilometara piju krv obogaljenih životinja, a zatim ih puštaju na slobodu. Snažni mali poniji su odgajeni da izdrže sve napore i nastave dalje, baš kao što njihovi jahači nastavljaju dalje, ignorišući bolove u leđima i nogama. Oseća se nadrealno kad konačno prepozna brežuljke u okolini Karakoruma. Sivkastozelenkaste padine mu podstiču sećanja. Odrastao je u gradu i poznaje okolni krajolik jednako dobro kao i bilo koje drugo mesto na svetu. Dah mu iznenađeno zastaje u grlu kad shvati da se napokon vratio
kući. U svim svojim planovima i manevrima nije uzeo u obzir silinu te sitnice. Kod kuće je. Grad koji je sagradio njegov ujak Ogedaj prostire se svega nekoliko kilometara dalje, a sada je najzad kucnuo čas da se okrene i suoči sa svojim bratom, da iskuša ljude koje je podučavao i od kojih je učio tokom nebrojenih hiljada kilometara u zemljama carstva Sung. Oseća peckanje suza u očima i smeje se sam sebi. Zidine Karakoruma su prvobitno sagrađene u visini čoveka. To se promenilo kada se grad našao u opasnosti, a zidovi su ojačani i uzdignuti tako da uključe kule osmatračnice i čvrste kapije. Kublaj više nema pojma koliko ljudi živi u Karakorumu, niti koliko se duša tiska u zbijenim šatorima razapetim na ravnici ispred grada. Hodao je među njima više no jednom kad je bio dečak, a sećanja su istovremeno jasna i tužna. Njegov narod ne podnosi dobro višegodišnji boravak na jednom mestu. Iako su došli u Karakorum zarad posla i bogatstva, u naseobini ispred gradskih zidina ne postoji kanalizacija, a šatori su toliko gusto zbijeni da smrad mokraće i izmeta tera čoveka na povraćanje. Dok su živeli kao nomadi, svaki tabor je bio svež i zelen, ali, kada su se obreli zarobljeni u siromaštvu, načinili su sirotinjsko prebivalište u kojem se niko sem šačice muškaraca ne usuđuje da izađe po mraku. U daljini vidi bele zidine kad konačno naredi tumanima da se zaustave. Izbegava da misli na budućnost sve dok se njegov brat nalazi na bojnom polju protiv njega. Oholo je praviti planove za predstojeće godine, budući da danas vrlo lako može da pogine. Međutim, dok zuri u izmaglicu iza svojih leđa, misli na prostrane zemlje na kineskoj teritoriji u okolini Šanadua. Tamo bi mogao da pronađe mesto za sve njih. Mogao bi da im dozvoli da se rašire po zemlji i žive kao ljudi, a ne kao životinje zbijene u premalom prostoru, premalom gradu. Njegov narod se razboleva kada ne može da se kreće i to ne samo od boleština koje svakog leta haraju u Karakorumu. Dok sunce peče na nebu, ježi se na pomisao kako neka pošast besni kroz grad koji se valja u vlastitoj pogani. Ako preživi današnji dan, uveren je da može bolje od toga. Urijang-Hadaj je tog popodneva poput stršljena, jaše posvuda izdajući naredbe tako da se tumani postrojavaju u disciplinovanom borbenom poretku. Kublajevi ratni stegovi se vijore u vazduhu daleko od mesta gde sedi na konju, okružen gardistima. Sa suvoparnim osmehom gleda preko
polja u lepršave barjake od žute svile, ukrašene zmajem koji se uvija na tkanini kao da je živ. Strele će najgušće padati na te ljude, koji su svi do jednog dobrovoljci. Jedino oni još uvek nose teške štitove koje je zadržao, a grudi njihovih konja su zaštićeni krljušastim oklopom. Kublaj će jahati daleko od njih u četvrtoj vrsti tumana, nevidljiv za neprijatelja dok izdaje naređenja. Uprkos teškim gubicima u prošloj bici, devet tumana i šest mingana čeka Arik-Bokeovu armiju. Najveći deo ratnika se već godinama bori zajedno, najčešće protiv kudikamo mnogobrojnijeg neprijatelja. Svaki Kublajev oficir se hiljadu puta susreo i napio sa svojim kolegama. Poznaju ljude oko sebe i spremni su. Kanov grad im leži iza leđa, a oni moraju da ga osvoje za njega. Kan se bori skupa s njima u redovima tumana. Danas će se sve završiti. Arik-Boke i dalje treba da nadoknadi petnaest kilometara zaostatka kad Kublaj naređuje da se vojska zaustavi. To je dovoljno vremena da ljudi isprazne bešiku i otpiju vodu iz mešina koje se prenose kroz redove, a zatim bacaju na zemlju kada se isprazne. Ratnici proveravaju na stotine hiljada lukova i isprobavaju tetive, bacajući ih ako su previše rastegnute ili istanjene. Trljaju sečiva mačeva ovčijim lojem, kako bi lako izlazila iz kanija, a mnogi silaze sa konja da provere kolane i dizgine koji bi mogli da puknu pod opterećenjem. Među ratnicima nema smeha, a svega šačica razgovara sa prijateljima. Očvrsnuli su tokom dugog i napornog jahanja do grada i spremni su. Kublaj sedi uspravno kao strela kad ugleda prve redove Arik-Bokeovih tumana. Izdaleka izgledaju poput crnih mušica, pomerajući se napred-nazad na jari. Iza izviđača stupaju tumani u ogromnim, mračnim blokovima, obavijeni oblacima narandžaste prašine koji se spiralno kovitlaju ka nebu. Kublaj ponovo steže dršku mača, a zatim ga izvlači i vraća nazad u korice, dok čelik struže o kožu. Osećanje mučnine u stomaku mu je dobro poznato, a on pušta da bes potisne mučninu. Telom mu prolazi drhtaj, ali neće dozvoliti slabom mesu da upravlja njime. Srce mu brže kuca i jarost teče žilama na prvi znak bratovljeve armije, a bes koji priziva snagom volje snažniji je od straha. Na čelu mu izbijaju graške znoja dok sedi nepomično poput statue i posmatra napredovanje neprijatelja. Oko sebe oseća miris konja, udružen sa zadahom ljudi koji se već mesecima nisu oprali. Njegovih ljudi, vezanih za njega zakletvom i zajedničkim iskustvom. Mnogi među njima danas će izginuti, a krivica će
biti Arik-Bokeova. Podseća se da poznaje svog brata, bez obzira na to koliko se Arik-Boke izmenio u proteklim godinama. Kublajev lažni položaj u vojsci obeležen barjacima proistekao je iz tog znanja. Arik-Boke neće želeti samo da pobedi u boju. Porazi njegovog orloka su ga ponizili. Ukoliko ga Kublaj iole poznaje, njegov brat će biti zaslepljen povređenim ponosom i besom, i narediće svojim strelcima da gađaju mesto obeleženo Kublajevim stegovima. Barjaktari će istrpeti kišu strela. Misao nije prijatna dok mu sećanja na zajedničko detinjstvo prolaze kroz um, ali iskoristiće bilo šta, bilo koju bratovljevu slabost. U sebi se izvinjava majci i ocu, nadajući se da ne mogu videti predstojeću bitku. Kublaj gleda levo i desno duž redova nemih konjanika. Na sebi ne nosi nikakvu vladarsku oznaku, a najbliži ratnici ga posmatraju sa ponosom na licu. Spremni su. Nemo se moli duhovima predaka da Bajar stigne na vreme. Vidi kako Urijang-Hadaj podiže ruku u vazduh, a onda i sam ponavlja orlokov gest. Gleda napred u ogromnu armiju koja juri ka njima dok orlok izdaje zapovest. Bojni rogovi se oglašavaju duž redova, a ruke mu drhte od jednog jedinog razvučenog tona pre nego što čvršće stegne uzde. Stotinu hiljada ratnika mamuza konje i kreće kasom da dočeka neprijatelja, njegovog mlađeg brata.
43 Arik-Boke se naginje napred u sedlu i škilji kroz prašinu ka mestu na kojem ga njegov brat čeka. Izviđači su mu ranije dojavili Kublajev položaj, ali on i dalje želi da se uveri vlastitim očima. Premda su zidovi Karakoruma okrečeni u belo, može da nazre samo tračak beline iza tamnijih obrisa Kublajevih tumana, poput odsjaja na metalu. Klima glavom i prstima steže balčak mača. Njegovih dvanaest generala jaše levo i desno od njega, osvrćući se preko ramena i priželjkujući njegovu dozvolu da budu skupa sa svojim ljudima. Arik-Boke ne progovara. Njegov orlok ga je izneverio i nije postavio drugog, kako ga i naredni takođe ne bi razočarao. On je kan i lično će zapovedati predstojećom bitkom. Može da oseti nelagodu starijih oficira, kao da budale misle da će ih zadržati u liniji sa sobom sve dok prve strele ne polete u vazduh. Njegovi tumani su tog dana prešli osamdeset kilometara bez zaustavljanja. Ljudi su umorni, ali će prizor neprijatelja spremnog da ih dočeka izbrisati njihov umor. Arik-Boke oseća polet. Gnev i uzbuđenje mu kolaju venama dok se razmak između dve vojske smanjuje na tri i po kilometra. Tada već može da vidi borbeni poredak Kublajevih tumana, koji još uvek stoje u mestu, kao da su pustili korenje dok su ga čekali. Bori se sa kolosalnim besom na pomisao da mu preprečuju prilaz do sopstvenog grada, stojeći na kanovom putu. Njegov brat će odgovarati zbog svoje drskosti, obećava sam sebi. Njegovi tumani prate njegovu brzinu, iako ne dangube. Na hiljade rezervnih konja pristiže napred iz pozadine, tako da ratnici bez zastajkivanja mogu da naskoče na njih. Životinje koje su jahali čitavo jutro brzo zaostaju pozadi, bez mamuzanja i bičeva koji ih teraju napred. ArikBoke je dovoljno blizu da vidi žute zastave koje označavaju bratovljev položaj, postavljene na visoka koplja poput nakostrešenih bodlji. Sa tolike udaljenosti ne može da razabere simbol na njima, ali je opazio položaj lažnog kana. Može da zamisli kako Kublaj gleda preko ravnice i telom mu struji drhtavica kao da su im se pogledi susreli preko čistine. „Eno je vaša meta”, dovikuje generalima. „Daću provinciju čoveku koji mi donese njegovu glavu. Ko od vas želi da bude kan nakon današnjeg
dana?” Vidi im zabezeknute izraze na licu kad shvate njegove reči, i zadovoljan je. Goniće svoje ljude bez ikakve milosti za takvu nagradu, obrušavajući se na Kublaja nalik planini koja pada sa vedrog neba. Misao mu pruža zadovoljstvo. Šalje generale natrag u njihove tumane i oseća munjevito promenu kad počnu da uzvikuju naređenja. Brzina se povećava, a tumani sa začelja jure da sustignu prednju liniju, pri čemu svaki tuman pažljivo pokušava da se postavi u najbolji položaj da udari malenu grupu pod barjacima. Arik-Boke se ceri dok mu povetarac šiba lice. Vojske su udaljene svega kilometar i po, a on je bacio krvavi komad mesa pred vukove. Ima više ratnika, a oni se bore za velikog kana mongolske nacije. Jahati u takvu bitku je nešto najbliže radosti koju je ikada upoznao. Izviđač je iscrpljen i jedva se drži u sedlu kad njegov konj pristigne u poslednju kurirsku postaju u srcu Karakoruma. Obilaženje Kublajevih tumana nije bilo nimalo lako. Morao je da jaše u širokom luku, daleko od neprijateljskih izviđača, a zatim nastavlja prema gradu kad god pronađe drum ili stazu. Ne spava već tri dana, ne sa izviđačima koji proveravaju svaki put. Dobar deo protekle noći je proveo bodežom zasecajući biceps, upotrebljavajući bol da ostane budan dok je virio kroz šipražje i čekao da grupa ratnika nastavi put. Češe se po zavoju dok vodi iznemoglog konja niz ulicu prema kurirskoj postaji. Njegov um se poigrava s njim, tako da čuje šapate i vidi neobične boje svaki put kad prisili oči da se otvore. Nema blage veze šta se dogodilo njegovom saputniku. Možda ga je pogodila strela dok je jahao. Izviđač ima osamnaest godina i nekad je mislio da mu je snaga bezgranična, sve dok mu iscrpljujuće jahanje do Karakoruma nije pokazalo istinu. Svaki deo tela ga boli, mozak mu je poput grudve u lobanji, a misli spore i trome. Možda zbog toga oseća tako malo trijumfa dok se skoro ruši iz sedla u ruke kurira koji ga čekaju. Oni se ne podsmehuju njegovom stanju i zadahu, a sedlo mu je još uvek mokro pod nogama budući da je mnogo puta mokrio bez zaustavljanja. Dok Kublajeva vojska zauzima borbene položaje izvan grada, kuriri su vidno zabrinuti. Jedan uzima vlažnu krpu iz kofe sa vodom i grubo trlja mladićevo lice, donekle ga razbuđujući baš kao i skidajući nataloženu prašinu i štroku.
„Ne nosi torbu”, kaže jedan od kurira mršteći se. Niko od njih ne očekuje dobre vesti od poruke koja se ne može zapisati. Blago šamara izviđača po licu. „Probudi se, momče. Stigao si u grad. S kim su te poslali da razgovaraš?” Izviđač podiže ruke razdražen grubim postupanjem i odguruje ih dok pokušava da stoji bez ičije pomoći. „Poruka od kana. Za kapetana njegove lične garde”, grakće. Jedan muškarac mu dodaje mešinu, a mladić zahvalno guta vodu, a zatim je pljuje na tlo da pročisti slepljeno grlo. Njegove reči ih uspešno vraćaju u stanje uobičajene efikasnosti. „Ti ga otprati, Lave”, kaže starešina kurirske stanice. „Ja ću se pobrinuti za konja.” Životinja je naduvena, upropašćena, u veoma sličnom stanju kao i njen jahač. Starešina postaje smrknuto hvata uzde i izvodi konja u dvorište. Ne želi krv na podu. „Očekivaću par odabranih odrezaka večeras”, dobacuje mu jedan od kurira. Starešina postaje ignoriše zajedljivi komentar, a Lav odvodi mladića sa rukom položenom preko njegovog ramena. Kurir dobro zna da ne treba da ispituje mladog izviđača, te dvojica muškaraca hodaju u tišini prema kanovoj palati. Građevina i njen zlatom prekriveni toranj mogu se videti izdaleka. Izviđač zahvalno gleda u palatu, šepajući dok mu svaki korak šalje oštar bol kroz noge. Dnevni gardisti u blistavim oklopima čuvaju kapije palate. Klimaju glavom kuriru i iskosa posmatraju njegovog štrokavog pratioca. „Kanova naređenja. Za kapetana gardista, hitno”, kaže kurir, uživajući u prilici da im bar jedanput izdaje naređenja. Jedan gardista zviždi, a drugi u punom trku kreće ka palati. Čizme mu klepeću po hodnicima popločanim kamenom, tako da još izvesno vreme čuju njegovo napredovanje. „Ima li ikakvih vesti o toj armiji?”, pita gardista. Izviđač sleže ramenima, a glas mu je i dalje hrapav i promukao. „Poslednje što sam video bilo je da su se okretali kako bi se suprotstavili kanu. Danas će sve biti gotovo.” Gardista deluje kao da želi da priupita još štogod, ali utom svi čuju bat koraka čoveka koji se vraća zajedno sa kapetanom. Kapetan ne vodi računa o svom dostojanstvu, ne dok ga čeka poruka od kana, a neprijateljska vojska
se nalazi ispred Karakoruma. Dolazi u punom trku, staje u mestu i oslanja se rukom na stub kapije kako bi došao do daha. „Moraš li da mi kažeš poruku u četiri oka?”, pita zadihano. „To mi nije rečeno. Kan mi je rekao samo da kažem: ’Kucnuo je čas.’” Na izviđačevo iznenađenje, kapetan bledi i sporo udiše vazduh. „Ništa drugo?” „Samo to, gospodine. ’Kucnuo je čas.’” Kapetan klima glavom i odlazi bez ijedne reči, ostavljajući četvoricu muškaraca da zure za njim. „To mi ne zvuči dobro za nekoga”, mrmlja jedan od kurira. Kublaj gleda napred-nazad, prelazeći pogledom preko tumana koji jašu prema njemu i njegovim ljudima. Obe strane se kreću tečno, pomerajući se i preklapajući dok se približavaju jedna drugoj, tražeći protivnikove slabe tačke i terajući ga da reaguje. Strancu bi to moglo da deluje kao da dve ogromne vojske bezumno jurišaju jedna na drugu, ali istina je neprestana borba koja naglo menja smer. Arik-Bokeovi generali ojačavaju jedno krilo, a Kublaj i Urijang-Hadaj reaguju na taj manevar. Oni dovode novi tuman da ojača drugi položaj, razvlačeći neprijatelja u široku liniju, radije nego da rizikuju masovni napad slabu tačku svog borbenog poretka. To se dešava najpre u kasu, a zatim i u punom galopu, a svaki oficir traži najmanju prednost dok vojske ulaze u domet strela. Na razdaljini od tri stotine koraka, obe vojske šalju prva kopljišta u vazduh. Maksimalni domet i velike brzine znače da će strele preleteti preko konjanika u prvim redovima i pogoditi ljude pozadi. Kublaj vidi kišu strela koja leti ka mestu na kojem jašu njegovi barjaktari i urla konačno naređenje najbližem generalu. Imaju svega delić sekunde da reaguju, ali konjanici skreću ulevo, ojačavajući vlastite redove i slabeći Kublajev lažni položaj. Prekasno je da Arik-Boke ponovo reaguje. Kublaj i Urijang-Hadaj su prozreli njegov bojni poredak i uvideli nagomilavanje snaga na njegovom levom krilu. Hiljade konjanika su dobro skrivale od pogleda manevar, ali je Arik-Boke zagrizao mamac. Udariće na lažni položaj, gde veruje da ga Kublaj čeka. Kublaj jedva primećuje plotune strela koji iz obe vojske poleću put neba, po jedan na svakih šest otkucaja srca, sejući užasnu smrt i uništenje. Posmatra isključivo pokrete neprijatelja. Oni bacaju svu snagu na jednu
stranu kako bi stigli do mesta na kojem misle da se on nalazi, kriveći svoje formacije kako bi upotrebili maksimalni broj vojnika protiv te tačke njegovih redova i probili se. U poslednjim otkucajima srca, kiša strela pljušti između dve vojske, mimoilazeći se u vazduhu. Konji i ljudi se ruše na zemlju, a Kublaj mora da izmakne svog ždrepca sa puta jednog palog jahača, a zatim da mu zarije pete u slabine i natera ga da preskoči drugog. Zatiče se u drugom redu kad obe strane spuštaju koplja. Izvlači mač iz korica. Sa njegove desne strane, Arik-Bokeovi tumani su prerano spustili koplja, trpeći kišu strela dok pokušavaju da se probiju ka žutim stegovima. Kublaj u njihovom borbenom poretku može da pročita gnev svog brata i urla bez reči, a njegov urlik biva progutan u vrištanju i zveketu metala svuda oko njega. Konjanik juriša na njega, sa kopljem uperenim u njegove grudi. Isprva mu sve deluje usporeno, a potom mu se um prilagođava i dugo oružje ga pogađa poput bačenog džilita. Brekćući, skreće vrh koplja u stranu, tako da ga konjanik mimoilazi s desne strane. Zamahuje mačem ka njegovom licu i oseća kako mu kapljica krvi prska obraz. Njegovi kopljanici koriste prednost u odnosu na oslabljene neprijateljske redove. Arik-Boke je angažovao svoje glavne snage na jednom krilu, tako da njegovi tumani formiraju poredak koplja u poslednjim trenucima. Kublaj se kezi. Ne može da spase ljude koji nose njegove barjake, ali može iznenada da udari u ranjivi bok neprijatelja, u čijem otkrivanju su oni pomogli. Za svega nekoliko otkucaja srca, dve vojske se mimoilaze nalik plesačima. Takav stepen manevrisanja i grupisanja mogu da izvrše samo elitni tumani nacije, ali je Arik-Boke ipak načinio grešku. Dok se njegovi tumani zabijaju sve dublje i dublje, odbacujući slomljena koplja, bokovi su im izloženi Kublajevoj glavnoj snazi. Urijang-Hadaj urla nova naređenja u istom trenutku kada to čini i Kublaj, a njihovi ratnici odapinju nove plotune strela u masu neprijateljskih konjanika, obarajući na stotine ljudi sa konja. Potrebno je vreme da se tumani okrenu, a svaki pokret je agonija dok sve više i više jahača neprijateljskog boka prolazi pored njega. Kublaj divljački zauzdava konja, snagom terajući životinju da se okrene u mestu. Konj se ponovo sapliće o nečije telo, ali ipak ostaje na nogama, uplašeno frkćući. Kublaj pokazuje mačem prema bratovljevim tumanima, a njegovi ljudi zarivaju pete i urlaju: „Ča!”
Jurišaju u lakom kasu, ali su Arik-Bokeovi tumani usredsređeni napred i mačevaoci im se duboko zarivaju u redove, mašući sečivima sa ogromnom snagom ljudi naviknutih na teške lukove. Kublaj juriša zajedno s njima, kroz prvi red koji galopira pored njega, a zatim i dalje, dok se neprijateljski borbeni redovi urušavaju. Njegovi mingani napadaju u širokoj formaciji, tako da nijedan deo ne može da isprednjači u odnosu na ostale i zauzvrat bude opkoljen. Dok ljudi masovno ginu na obe strane, njegovi oficiri su smireni i staloženo izdaju naređenja. Kanova zapovest je stigla do njih, a oni su veterani, neosetljivi i ozbiljni prema svom poslu. Arik-Bokeov bok se raspada dok ga Kublajevi tumani seku na komade. Njegovi ljudi su se duboko zarili u neprijateljske redove, a uprkos trudu zapovednika mingana, nalaze se u opasnosti da zađu preduboko u masu. Pre nego što Kublaj može da izda nova naređenja, Urijang-Hadaj šalje u boj još dva tumana, šireći front i udarajući neprijateljski bok strelama, a zatim jurišem kopljima. Konjanici imaju dovoljno vremena da ubrzaju i udaraju neprijatelja u punom galopu, spuštenih kopalja koja razbijaju i obaraju ljude i životinje. Kublaj krajičkom oka vidi kako njegovi žuti stegovi padaju. Iz grla Arik-Bokeovih ratnika ori se gromoglasan pobedonosni poklič kad ugledaju prizor, a zatim, osokoljeni uspehom, počinju da se bore sa obnovljenom žestinom. Cilj kojem su stremili i zarad koga su upropastili svoje formacije je ostvaren. Kublaj oseća trenutnu razliku dok se neprijateljski konjanici povlače od njegovih ljudi i počinju da se regrupišu. Psuje. Strele i dalje lete kroz vazduh, a Kublaj zna da će postati njihova meta ukoliko izda ikakvo naređenje. Dva Arik-Bokeova tumana su se povukla iz bitke kako bi dosegla dobar položaj. Dok Kublaj posmatra, vraćaju se nazad u boj, odapinjući strele ispred sebe, a zatim kače lukove o kuke na sedlima i izvlače mačeve. Veruju da je Kublaj već mrtav i to ih hrabri da nastave sa borbom. Kublaj pravi grimasu, a onda klima glavom i okreće se ka svojim gardistima. „Dižite ih”, viče. „Neka vide da smo ih obmanuli.” Ljudi se sumanuto keze dok odmotavaju ogromne žute stegove, spretno skidajući metalne prstenove sa vrhova motki. Dok klimaju glavom jedni drugima, šestorica barjaktara istovremeno podižu zastave u vazduh, a žuta svila se vijori na vetru.
Njegovi tumani dižu mačeve i lukove kada ih ugledaju, urlajući iz sve snage. Čini se kao da gromoglasan urlik odbija Arik-Bokeove tumane, ali zapravo Kublajevi ljudi jurišaju napred. Mongolcima ništa nije draže od dobre varke na bojnom polju. Ne samo da je Kublaj još uvek živ, već je Arik-Boke protraćio živote mnogih hiljada kako bi uništio lažan položaj. Kublajevi ratnici se zakratko smeju dok natežu lukove i zamahuju mačevima, ali kratkotrajna razdraganost ubrzo prolazi i ostavlja ih da smrknutog lica seku Arik-Bokeove tumane. Gledajući iznad hiljadu glava, Kublaj vidi bratovljeve barjake udaljene osamsto metara. Ignoriše Arik-Bokeov položaj, ne želeći da ga vidi mrtvog. Voleo bi da ga uhvati živog ako je to ikako moguće, mada neće žaliti zbog gubitka ako nebeski otac njegovog brata kazni strelom ili udarcem mača. Gardisti se zbijaju oko njega, dok Arik-Bokeovi strelci šalju kopljišta visoko u vazduh, nadajući se srećnom pogotku. Kublaj stiska vilicu dok mu strele zvižde kroz vazduh iznad glave. Voleo bi da ima štit, ali, da ga je nosio sa sobom, ne bi mogao da izvrši varku. Jedan od stegonoša ruši se pogođen strelom, a drugi čovek hvata barjak koji mu ispada iz šake. Kublaj reži kad uvidi da će morati da se povuče. Juriš na izloženi bok je odneo njegove konjanike duboko u redove neprijatelja, a on je nezaštićen protiv kontranapada koji će sasvim sigurno uslediti pošto je njegov brat shvatio gde se nalazi njegov pravi položaj. Kublaj načas osmatra horizont tražeći pogledom bilo kakav znak Bajarovih tumana. Njegovi ljudi su se dobro borili, a oficiri su se pokazali kao elita. Četiri Arik-Bokeova tumana su poklana, a on je izgubio polovinu tog broja, ali je bitka daleko od završene i on se nalazi u očajničkoj opasnosti. Još dok mu se ta pomisao oblikuje u umu, Urijang-Hadaj dovodi tumane do njegovog položaja, terajući neprijatelja da uzmakne i pružajući mu dovoljno prostora da se povuče od opasnosti. Kublaj viče ljudima da mu pronađu mesto dalje od prednjih redova, a oni počinju da se probijaju kroz ratnike. Dok odlazi, ljudi mu kliču, još uvek oduševljeni varkom koja im je omogućila da ponize Arik-Bokea. Ljudi koje poznaje iz vremena provedenog u carstvu Sung podižu mačeve u vazduh odajući mu počast dok prolazi pored njih, a zatim nastavljaju dalje sa svojim tumanima. Bojište se pomera bezmalo čitav kilometar od prvobitnog mesta, dok se tumani pomeraju i udaraju, povlače, a zatim nanovo jurišaju. Dok Arik-
Bokeovi ljudi razjareno jurišaju, Urijang-Hadaj povlači četiri tumana iz boja, najednom ostavljajući prazan prostor. Neprijateljski ratnici hrle za njima, izgubljeni u želji da poseku konjanike koji im dobacuju podsmešljive reči i dernjaju se dok beže. Urijang-Hadaj tera neprijatelja da naleti na novi plotun iz zaustavljenih redova ratnika, koji prazne na desetine hiljada strela iz tobolaca. Neprijateljska linija se slama, a trupla se gomilaju na zemlji. Njihovi strelci odgovaraju pojedinačno, bez siline masovnog plotuna, i brzo bivaju oboreni iz sedala. Urijang-Hadaj podiže i spušta ruku, upravljajući hicima, a zatim zamenjuje prednje redove kako bi omogućio strelcima koji i dalje imaju strele da pojure napred. U srcu bitke, savršenstvo manevra slama centar Arik-Bokeovih trupa. Preživeli neprijatelji se povlače iz suludog juriša i okupljaju oko svog kana, spremni da ponovo budu poslati natrag u boj. Kublaj se udaljava tri stotine koraka od fronta, nervirajući neprijateljske strelce koji ga traže u masi ratnika. Sa tog položaja vidi kako Urijang-Hadaj preuzima zapovedništvo i još jednom čuje gromoglasno brujanje otpuštenih tetiva lukova. Okreće glavu i vidi kako se ogromni blok odmornih ratnika odvaja od položaja njegovog brata i polazi ka njemu. Konjanici zaobilaze posustali centar, a Kublaj guta knedlu kad shvati da sa boka i otpozadi mogu da udare Urijang-Hadaja. Osvrće se unaokolo tražeći pogledom raspoložive snage, a zatim šalje kurire generalima onoliko brzo koliko može da govori. Pogledom ponovo traži Bajara na horizontu. Otkako se vratio iz carstva Sung, užasava se od pomisli na bitku toliko izjednačenu da suprotstavljene armije nacije unište jedna drugu. Već je izgubio pojam o broju mrtvih, a ukoliko se boj nastavi, Džingisovo carstvo će ostati bez odbrane, sa vukovima svuda unaokolo. Potrebni su mu ljudi koje njegovi ratnici ubijaju. Potrebni su mu svi oni. Pogledom traži Bajara i sedi ukočeno, desnom šakom čvrsto stežući balčak mača. Tumani se pojavljuju u daljini, kao tamne linije konjanika u galopu. Kublaj oseća kako početno uzbuđenje nestaje kad opazi koliko ih ima. Previše. Duboko udiše vazduh, osećajući kako strah ponovo zariva zube u njega. Previše! Poslao je svega tri tumana sa Bajarom u Rusiju. Armija koja galopira ka njemu je kudikamo veća. Sklapa oči i spušta glavu, udišući vazduh toliko brzo i duboko da oseća kako mu krv kola brže u žilama, a lice rumeni pri svakom otkucaju srca. Može da se preda, ili da se bori do poslednjeg čoveka, što je najgora od svih
odluka. Gnevnim pokretom briše krv sa obraza, ali Arik-Bokeovi ljudi viču, a formacije su ponovo u pokretu, kao da se okreću da dočekaju novu pretnju. Kublaj naglo trza glavom nagore, a dah mu zastaje u grlu. Nije rezerva, dakle! Arik-Boke već pomera svoje barjake, odvlačeći ih pod štitom tumana. Kublaj oseća vrtoglavicu i mučninu dok mu se dobovanje u ušima smiruje. Upoznao je očaj poraza, prihvatio ga je. Nije siguran šta bi uradio, čak ni tada, ali dok ljudi oko njega viču i kliču, on se dernja zajedno s njima, vitlajući mačem ka tumanima koji se približavaju u punom galopu. „Bacite oružje!”, viče Kublaj neprijatelju. Njegovi generali prihvataju poklič, zatim njegovi zapovednici mingana, a onda i starešine jaguna. Za svega nekoliko trenutaka, na hiljade glasova urla naređenje Arik-Bokeovim ljudima, a čitavo vreme sedam tumana galopira sve bliže, odmorno i smrtonosno, sa punim tobolcima i čitavim kopljima. Kublaj ponavlja naređenje, a njegovi tumani ga ponavljaju kao napev. Urijang-Hadaj ih povlači još više, otvarajući novi prostor između dve vojske. Niko ne juri da zatvori procep, a Arik-Bokeovi tumani sede na konjima u zaprepašćenoj tišini, posmatrajući sedamdeset hiljada ljudi koji jurišaju ka njima. Kublaj ne vidi prvog od Arik-Bokeovih ljudi koji baca mač na zemlju, a zatim i prazni tobolac. Oficir je starešina mingana, a hiljadu ljudi pod njegovim zapovedništvom ponavlja njegov postupak. Mnogi silaze na tlo i stoje pored svojih konja, dok im se grudi ubrzano podižu i spuštaju. ArikBokeovi tumani slede njihov primer, jedan za drugim, počevši od onih koji su najudaljeniji od svog kana. Kad Kublaj konačno može da prepozna barjake Bajara i Batu-kana s njim, samo jedan jedini tuman sa ArikBokeom ostaje naoružan i spreman, okružen redovima saboraca koji im dovikuju da se predaju. Poslednji Arik-Bokeov tuman čeka u turobnoj tišini, dok Urijang-Hadaj okuplja svoje ratnike u utihle borbene redove, a Bajar i Batu-kan dolaze u domet sa lukovima nagotovs. Pod tom pretnjom, protiv nove odmorne vojske, ratnici poslednjeg tumana bacaju mačeve i udaljuju se od male grupe barjaktara uz ArikBokea. Kublajev brat razjareno urla za njima, ali ga ignorišu. Kublaj kreće napred sa osećanjem da tog dana nikad nije bio u većoj opasnosti. Ne mora da naredi svojim oficirima da se okupe oko njega. Jedna jedina strela može da mu oduzme život, a onda bi Arik-Boke možda još
uvek mogao da ponovo okupi svoje tumane. Ne sumnja da će se njegov brat boriti do samog kraja i ostaviti naciju slabu i ranjenu. Vodi konja preko bojišta, ne gledajući ni levo ni desno, dok njegovi ratnici odguruju u stranu ljude koje su do malopre pokušavali da ubiju. Čini mu se kao da mu je potrebna čitava večnost da pronađe ArikBokea. Njegov brat izgleda starije, a ožiljak na uništenom nosu crven mu je od besa. U šaci još uvek drži isukan mač, a Kublaj mrmlja zapovest ljudima iza svojih leđa. Oni zatežu lukove sa čujnim škripanjem, a desetak strela se usredsređuje na čoveka koji zlokobno zuri u Kublaja. „Predaj se, brate”, kaže mu Kublaj. „Sada je sve gotovo.” Arik-Bokeov pogled blešti dok seva očima ka ljudima oko sebe. Lice mu je dobro sačinjeno za prezir koji pokazuje, a onda se naginje napred i pljuje na zemlju. Kublaj na trenutak misli da će njegov brat mamuznuti konja napred, pojuriti ka njemu i umreti, ali Arik-Boke odmahuje glavom kao da može da mu pročita misli. Polako otvara šaku i pušta da mu mač sa balčakom u obliku vučje glave ispadne na travu.
44 Kublaj stoji sam u prestonoj dvorani palate u Karakorumu i gleda kroz otvoreni prozor preko gradskih krovova. Nesvestan je prljavštine i smrada koje nosi sa sobom pre ulaska u palatu. Čiste prostorije sa podovima od uglačanog kamena čine da se oseća čudnovato nepodesno, nalik majmunu u vrtu. Smeši se na pomisao, zamišljajući kako izgleda. Oklop koji ima na sebi veoma je različit od učenjačke odežde kakvu je nosio tokom najvećeg dela mladosti. Dlanovi koji su nekada bili umrljani mastilom sada su prekriveni žuljevima od mača. Podiže desnu šaku sa suvoparnim izrazom na licu i gleda blede ožiljke na koži. Nečist koja mu se uvukla ispod noktiju je mešavina krvi, zemlje i ulja. Već dugi niz godina nije video grad u kojem je proveo detinjstvo, a od prvih koraka kroz kapiju preplavljuju ga sličnosti i razlike. Kratko jahanje kroz ulice do palate bilo je nadrealno iskustvo. Tokom godina koje je proveo daleko od doma, ušao je u mnoštvo gradova carstva Sung, previše da ih prebroji ili upamti. Karakorum mu je nekada delovao kao ogromno mesto širokih ulica i stamenih kuća. Čoveku koji se vratio kući grad nekako izgleda maleno i zapušteno. Niko od gradskih stanovnika nikad nije video delikatne vrtove i potočiće gradova Sunga, niti prostrana lovišta koja se oblikuju u Šanaduu. Čak se i biblioteka palate u kojoj je proveo nebrojene sate smanjila tokom njegovog odsustva, a nekadašnja zlatna bogatstva ne ispunjavaju očekivanja njegovih sećanja. Dok je šetao sam kroz hodnike palate, posetio je mnogobrojna mesta svog detinjstva. U sobi u kojoj je nekada spavao, pronašao je mesto na kojem je urezao svoje ime u hrastovinu. Dok je stajao tamo, izgubio se u sanjarenju, prelazeći prstima preko primitivnih slova. Čak su i vrtovi palate drugačiji, budući da su senoviti drvoredi u međuvremenu izrasli. Drveće je izmenilo prizore i izgled vrta, tako da ništa više nije isto. Dugo je sedeo na klupi pored pergole sagrađene nakon Ogedajeve smrti. Mesto je mirno i spokojno, dok svuda oko njega povetarac blago njiše bledoružičaste cvetove trešanja. Rat je završen. Sedeći u tišini, po prvi put to uistinu shvata. Sve što treba da radi jeste da vlada. Spoznaja bi trebalo da ga ispunjava radošću, ali ne može da se otrese osećanja razočaranja koje mu pritiska ramena, kao da su mu sve godine
provedene u ratovanju zadobile samo odjeke sećanja. Pokušava da odbaci osećanje kao nostalgiju, ali stvarnost visi u sparnom letnjem vazduhu, slatkastom od mirisa biljaka zapaljenih da odbiju bolesti. Sa naporom se okreće od prozora sa koga puca pogled na gradske ulice. Ako je Karakorum prepun nedostataka, to je i dalje prvi grad njegovog naroda, graničnik koji je Ogedaj-kan sagradio kako bi njihov narod preobrazio iz nomadskih plemena u sedelačku naciju. Bio je to veličanstven san, ali će Kublaj ostvariti nešto bolje u Šanaduu. Postići će više kao car Kine, sa svim bogatstvom tih prostranih zemalja na raspolaganju. Shvata kako će morati da postavi guvernera Karakoruma, nekoga u koga može da se pouzda da će grad ponovo učiniti čistim i blistavim. Na pamet mu pada Urijang-Hadaj i izvesno vreme pažljivo razmatra tu ideju, a onda konačno klima glavom sam sebi. Mesto koje smatra domom postalo je grad stranaca. Mesto mu je u Šanaduu, mostu između kineskih zemalja i mongolskog zavičaja, upravo kao što je i nameravao. Odatle će poslati svoje tumane da jednom zasvagda pokore carstvo Sunga. Steže pesnice dok stoji u tišini. Skoro su pokleknuli pred mongolskim generalom. Pašće pred velikim kanom. Čuje bat koraka koji se približavaju uglačanim bronzanim vratima koja odvajaju dvoranu od ostatka palate. Ponovo prikuplja snagu volje, ignorišući iscrpljenost zbog koje oseća kao da su mu noge i ruke napravljene od olova. Čitav dan je jahao i borio se. Zaudara na konje i krv. Letnje sunce naposletku zalazi, ali postoji još nešto što mora da uradi pre nego što se najzad okupa, obeduje i legne da spava. U dvorani nema posluge da odgovori na lupanje na spoljašnjim vratima. Bez sumnje su svi pobegli dok je osvajač ulazio u grad, očekujući krvoproliće i uništenje. Kao da bi Kublaj naudio ijednom pripadniku svog naroda, naciji svog rođenja. Hitro prelazi preko prostorije i otvara bronzana vrata. Nije svestan kako mu desna šaka pada na balčak mača, pokret koji je postao deo njegovog bića. Ispred vrata čekaju Urijang-Hadaj i Bajar, a između njih stoji njegov brat. Izrazi lica su im turobni, a Kublaj ne progovara, već im samo pokazuje rukom da uđu. Arik-Boke je primoran da hoda vezanih nogu, tako da može da pravi samo sitne korake. Posrće, a general Bajar ga grabi za rame kako bi ga zadržao uspravno. „Sačekajte napolju”, Kublaj tiho kaže dvojici generala.
Oni se kratko klanjaju bez protivljenja, vraćajući mačeve u korice dok izlaze. Urijang-Hadaj za sobom zatvara vrata, a Kublaj posmatra kako se procep između vratnica sužava i na kraju skriva od pogleda orlokove hladne oči. Sam je sa svojim bratom, po prvi put u mnogo godina. Arik-Boke stoji ruku vezanih iza leđa, uspravan i snažan dok se osvrće po prostoriji. Jedini zvuk u dvorani je šištavo disanje koje dopire iz starog ožiljka preko njegovog uništenog nosa. Kublaj traži nekakav znak dečaka koga je nekad poznavao, ali je bratovljevo lice ogrubelo, a oči mu blistaju pod njegovim pogledom. Teško je ne misliti na poslednji put kada su se susreli na tom mestu, dok je Monge bio pun života i planova, a svet čekao pred njihovim nogama. Otada se mnogo toga izmenilo, a Kublajevo srce krvari dok razmišlja o tome. „Dakle, reci mi, brate”, kaže, „pošto je rat konačno završen, jesi li ti bio u pravu, ili ja?” Arik-Boke polako okreće glavu, a lice mu ponovo prekrivaju crveni pečati besa. „Ja sam bio u pravu...”, kaže hrapavim glasom. „Ali sada si ti.” Kublaj vrti glavom. Za njegovog brata ne postoji nikakvo moralno pravo osim prava snage. Iz nekog razloga razjaruju ga bratovljeve reči i sve ono što otkrivaju. S mukom ponovo pronalazi unutrašnji mir. U ArikBokeovim očima i dalje vidi tračak trijumfa. „Izdao si zapovest, brate”, kaže Kublaj. „Da se pobiju žene i deca mojih ratnika u logorima ispred gradskih zidina.” Arik-Boke sleže ramenima. „Za sve stvari mora da se plati cena”, kaže. „Da li je trebalo da dozvolim da uništiš moje tumane bez odgovora? Ja sam kan mongolske nacije, Kublaju. Ako zauzmeš moje mesto, i ti ćeš upoznati donošenje teških odluka.” „Mislim da tebi donošenje te odluke nije teško palo”, tiho kaže Kublaj. „Da li još uvek misliš da je tvoja odluka sprovedena u delo? Veruješ li da bi kapetan tvoje lične garde pobio bespomoćne žene dok im se deca drže za noge?” Prezrivi izraz lica nestaje sa Arik-Bokeovog lica kad shvati značenje Kublajevih reči. Ramena mu se donekle opuštaju, a deo pakosti i besa ističe iz njega, ostavljajući ga umornog i istrošenog. „Izgleda da sam verovao pogrešnom čoveku.”
„Ne, brate. Ti si bio pogrešan čovek. I pored toga, teško mi je da te gledam takvog. Voleo bih da su se stvari odigrale drugačije.” „Ti nisi kan!”, breca se Arik-Boke. „Nazovi se kako god želiš, ali obojica znamo istinu. Pobedio si, Kublaju. A sada mi kaži šta nameravaš da učiniš sa mnom i prestani da traćiš vreme držeći mi lekcije. Od tebe, učenjače, nemam šta da naučim. Samo upamti da je naša majka vladala ovim gradom, a da je naš otac dao život za naciju. Posmatraju te dok na lice navlačiš taj lažni izraz žaljenja. Niko drugi te ne poznaje onako kako te ja znam, stoga nemoj da mi popuješ. Učinio bi isto da si bio na mom mestu.” „Nisi u pravu, brate, ali to više nije bitno”, odgovara Kublaj. Prilazi bronzanim vratima i lupa pesnicom po njima. „Sad moram da vladam carstvom, koje je oslabilo pod tvojom vladavinom. Neću omanuti u snazi ili volji. Pronađi utehu u tome, Arik-Boke, ako ti je iole stalo do nacije. Biću dobar gospodar našem narodu.” „I svakog meseca ćeš me sprovoditi ulicama grada da prikažeš moj poraz?”, pita Arik-Boke, lica ponovo crvenog od jarosti. „Ili ćeš me prognati da seljacima pokažeš svoju čuvenu milost? Poznajem te, brate. Nekada sam se ugledao na tebe, ali ne više. Ti si slabić i, uprkos tvom uglađenom načinu govora, uprkos tvom učenjaštvu, omanućeš u svemu što budeš radio.” Suočen sa bratovljevom zlobom, Kublaj na trenutak sklapa oči, donoseći odluku sa bolom kao da kida krastu sa rane. Porodica je neobična stvar i, iako oseća nasrtaje Arik-Bokeove mržnje, još uvek se seća dečaka koji je plivao ispod vodopada i gledao ga sa jednostavnim obožavanjem. Hiljadu puta su se zajedno smejali, napili i prisećali svojih roditelja. Kublaj oseća kako mu se grlo steže od žalosti. Urijang-Hadaj i Bajar ponovo ulaze u prostoriju. „Izvedi ga napolje, generale”, kaže Kublaj. „Orloče, ostani sa mnom minut-dva.” Bajar odvodi njegovog brata u hodnik, a Arik-Bokeovo posrtanje je nekako vredno sažaljenja. Kublaj se okreće prema Urijang-Hadaju i duboko udiše pre nego što progovori. „Da nije naredio smrt porodica, mogao bih da mu poštedim život”, kaže. Urijang-Hadaj klima glavom, a oči su mu mračni bezdani. Njegova žena i deca su bili u gradu, u njegovom domu. „Tumani očekuju da ga pogubim, orloče. Čekaju moje naređenje.”
„Ali to je samo tvoja odluka, gospodaru. Na kraju, to je tvoj izbor.” Kublaj skreće pogled sa starijeg čoveka. Od njega neće čuti reči utehe, neće biti nikakvog pokušaja da mu olakša donošenje odluke. Urijang-Hadaj mu nikada nije nudio lakši izbor i zbog toga ga poštuje, ma koliko da ga to boli. Kublaj klima glavom. „Da. Ali ne u javnosti, Urijang-Hadaju. Ne za mog brata. Ostavi po strani bes ako me poštuješ i učini da mu smrt bude brza i čista, koliko god je to moguće.” Glas mu postaje grub dok izgovara poslednje reči. „A telo, gospodaru?” „On je bio kan, orloče. Priredi mu pogrebnu lomaču dovoljno veliku da obasja nebesa. Neka nacija oplakuje njegovu smrt, ako to želi. Ništa od toga nije važno. On je moj brat, Urijang-Hadaju. Samo... neka bude brzo.” Letnje sunce Kublaju greje potiljak dok sedi u vrtovima palate sa Dženđinom pored sebe. U daljini, oblak crnog dima se uzdiže put neba, ali Kublaj nije želeo da stoji i posmatra Arik-Bokeovu sahranu. Umesto toga se odmara zatvorenih očiju, uživajući u sinovljevom društvu. „Za nekoliko dana polazim za Šanadu”, kaže. „Tamo ćeš ponovo videti svoju majku.” „Drago mi je što sam bio u prilici da najpre vidim ovaj grad”, odgovara Dženđin. „Tako je pun istorije.” Kublaj se osmehuje. „Za mene to nije istorija, dečače. To je moja porodica, a svi oni mi nedostaju. Jahao sam zajedno sa Džingisom kad sam bio mlađi od tebe, jedva sposoban da sedim u sedlu.” „Kakav je on bio?”, pita ga Dženđin. Kublaj otvara oči i vidi da ga sin posmatra. „On je bio čovek koji je voleo svoju decu i svoj narod, Dženđine. Skinuo je kineski jaram sa vrata mongolske nacije i naterao plemena da okončaju međusobna trvenja. Promenio je svet.” Dženđin obara pogled dok se igra trešnjevim grančicama u rukama, savijajući ih gore-dole. „Voleo bih da promenim svet”, kaže. Kublaj se smeši, sa tračkom tuge u očima. „I hoćeš, sine moj, hoćeš. Ali niko ne može da ga izmeni zauvek.”
ISTORIJSKA BELEŠKA Postoji vrlo malo sačuvanih podataka o Gujukovoj vladavini. Istina je da je poveo vojsku sa namerom da napadne Batua u njegovim zemljama, nakon što se Batu nije pojavio da položi zakletvu vernosti na kuriltaju, plemenskom okupljanju. Znamo da je Sorhatani upozorila Batua na opasnost i da je Gujuk ubrzo umro pod nerazjašnjenim okolnostima, dok su se dve armije gledale preko bojnog polja. Ljudi povremeno tek tako umru, očigledno, ali, kao u slučaju smrti Džingisovog sina Ðočija, neke smrti su naprosto previše slučajne da bi se verovalo zvaničnim izveštajima. Ovde bi trebalo da dodam kako ne postoje nikakvi dokazi da je Gujuk bio homoseksualac. Bilo mi je potrebno nešto da objasnim kako je došlo do razilaženja između njega i Batua na povratku iz Rusije - detalj koji nedostaje iz istorijskih izvora. Budući da je Gujuk bio kan svega dve godine i da je umro relativno mlad, nalikovao mi je na engleskog kralja Edvarda II, koji jeste bio homoseksualac. Poređenje se nametnulo samo od sebe. Gujuk nije postigao ništa vredno spomena. Njegova smrt je raščistila put da Monge postane kan, čime je započeo sukob unutar mongolske nacije, dok su se snage modernizacije, predstavljene kineskim uticajem, borile protiv tradicionalne mongolske kulture i izgleda. Monge je imao podršku Batua, koji je Sorhatani dugovao život. Monge je imao približno trideset šest godina kada je postao kan, snažan i u dobroj kondiciji, a najbolje godine života su tek bile pred njim. Istina je da je započeo vladavinu plemenskim okupljanjem u ravnici Avraga, a zatim krvoprolićem u kojem je uklonio protivnike, uključujući i Gujukovu suprugu, Ogul Kaimiš. Ona je bila optužena za veštičarenje. Monge je započeo vladavinu masivnim vojnim pohodom, ponovo gurajući mongolsku ratnu mašineriju u svim pravcima. Vladao je od 1251. do 1259, osam godina vršeći osvajanja i pokolje. Njegov brat Hulegu je otišao na zapad da skrši islamski svet, dok je po Mongeovom naređenju Kublaj otišao na jugoistok, u kineske teritorije dinastije Sung. Njihova majka Sorhatani umrla je 1252, u životnoj dobi od preko sedamdeset godina. Tokom života je vladala Mongolijom kao namesnica i videla kako njen najstariji sin postaje kan. Premda je sama bila nestorijanske hrišćanske
veroispovesti, sinove je podučavala budizmu i osnivala je džamije i medrese širom osvojenih muslimanskih teritorija. Po širini mašte i uticaju, bila je najistaknutija žena svoje epohe. Jedno od zadovoljstava pisanja istorijskih romana leži u tome što ponekad naletim na ljude koji zaslužuju da se o njima napišu zasebne knjige - ujak Julija Cezara, Marije, jedan je od takvih. Sorhatani je druga. Sasvim sigurno nisam joj posvetio pažnju koju zaslužuje. Da se nije zaista odigrao, izmišljeni opis Kublajevog napada na carstvo dinastije Sung bio bi komičan. Nije imao nikakvog ratnog iskustva i vodio je uglavnom učenjački život. U to vreme, u samo jednom jedinom gradu države Sunga živelo je više ljudi nego što je brojala čitava mongolska nacija. Bio je to, da upotrebim blag izraz, strahovito težak zadatak, čak i za Džingisovog unuka. Uzgled, Kublaj je uistinu koristio improvizovane splavove od naduvenih ovčijih koža, kakvi se i dan-danas upotrebljavaju u Kini pri prelasku preko reka. Monge je dao Kublaju iskusne generale. Zbog zapleta u prethodnim knjigama, predstavio sam Cubodaja kao čoveka bez dece. Zapravo, UrijangHadaj je bio Cubodajev sin i čuveni general. Monge je Kublaju dao najbolje za njegov prvi vojni pohod, baš kao i neveliki prvi cilj, koji bi mogao da ostvari sa lakoćom. Tu je, ponovo, Džingis utro put. Kad je Džingis prvi put napao kraljevstvo Si Sja, kako bi ustanovio stražnji ulaz u kineske teritorije, Monge je oblast Junan sa samo jednim jedinim gradom Tali video kao mogući prolaz ka carstvu dinastije Sung. Kublajeva vojska bi bila brojno nadjačana, ali to ne bi bilo toliko zabrinjavajuće. Mongolci su uvek bili brojno nadjačani. Zanimljivo je primetiti kako je opšteprihvaćena ideja o mongolskoj hordi koja uništava manje armije skoro u potpunosti netačna. Monge je ponudio Kublaju da bira između dva ogromna imanja u Kini. U istoriji, Kublaj je imao dovoljno vremena da upita Jao Šua za savet, a starac mu je preporučio oblast Čingčao na severu, budući da je imala plodnu zemlju. Kublaj će s vremenom ustanoviti na hiljade farmi koje su proizvodile enormno veliko bogatstvo i dovele do raskola sa njegovim bratom zbog raspodele prihoda. Na toj zemlji je započeo izgradnju svoje „severne prestonice”, poznate pod imenom Šangdu, ili pod uobičajenijim imenom, Šanadu. Grad možda nije imao „divan dom za pir”, kao u pesmi Samjuela Kolridža, ali unutar zidina je postojao prostrani park, u kojem je Kublaj mogao da lovi.
Huleguove trupe su negde oko 1256. napale utvrđenje asasina Alamut. Vođa muslimanske sekte koja je u rukama držala Alamut zapravo se zvao Ala ad Din. Nisam upotrebio njegovo pravo ime zbog prevelike sličnosti sa „Aladinom”, a i zato što sam u prethodnoj knjizi upotrebio jedno previše slično ime. U ovoj sam upotrebio ime Sulejman. Sekta asasina je u tom periodu bila izuzetno moćna u oblasti, sa barem četiri velike tvrđave u svom posedu, mada je Alamut bila najsnažnija, neosvojivo orlovsko gnezdo visoko u planinskom vencu južno od Kaspijskog mora. Zanimljivo, priča o vođi sekte i Hasanu potiče iz izveštaja o Mongolcima koji je napisao Ata el Mulk Džuvaini, persijski pisac i istoričar koji je pratio Hulegua na putu u Alamut i Bagdad, a docnije postao guverner tog poraženog grada. Ne znamo da li je Hasan ubio svog gospodara, ali on deluje kao najpogodniji kandidat. Vođa sekte je godinama iz obesti mučio Hasana, čak do te mere da mu je zlostavljao suprugu u ložnici. Ubistvo vođe sekte asasina u pogrešnom trenutku jedan je od onih zanimljivih istorijskih događaja, a njegova smrt je Huleguu olakšala zadatak. Asasini su bili prisiljeni na predaju, a njihov novi vođa Rukn el Din je po Huleguovim naređenjima nasmrt išutiran - što je sa mongolske tačke gledišta predstavljalo veliku čast, budući da nije prolivena nikakva krv i da je, samim tim, priznat njegov položaj vođe sekte. Huleguovo osvajanje Bagdada predstavlja jedan od najšokantnijih pokolja koji su izvršili Džingisovi naslednici. Hulegu jeste insistirao na razoružavanju stanovnika, a zatim je istrebio najmanje osamsto hiljada žitelja milionske populacije grada. Priča kaže da se reka Tigar crvenela od krvi muslimanskih naučnika. Kalifu je dopušteno da odabere i spase stotinu od svojih sedamsto žena iz harema, nakon čega je Hulegu naredio da ga ubiju, a žene pridodao svojim šatorima. Pokušao sam da Hulegua predstavim kao suštu suprotnost Kublaju, budući da su njih dvojica imali tako različite stilove. Hulegu se na mnogo načina trudio da bude nalik Mongeu i Džingisu, dok je Kublaj postao Kinez u onolikoj meri koliko je to bio svaki tradicijom okovani kineski plemić - pa i veći. Bagdad je pretražen i poharan, pošto se čini da je Hulegu imao pohlepu za zlatom kakvu Džingis nikad ne bi razumeo. U poređenju, istina je da bi Kublaj poštedeo stanovnike gradova ukoliko bi mu se predali, učinivši to središnjim delom svog stila. Zabranjivao je svojim ljudima da
ubijaju Kineze i podanike Sunga, preteći im pogubljenjem ako ga ne poslušaju. Njegova ličnost mora se gledati u svetlu tradicionalne nemilosrdnosti mongolske kulture da bi se shvatilo koliko je on bio neobičan čovek. U tome je na njega svakako uticao Jao Šu, čovek koga još uvek poštuju u Kini zbog njegovih budističkih principa i nebrojenih života koje je spasao. Monge je, na kraju, ipak osećao potrebu da se priključi napadu na carstvo Sung. Jedan istorijski izvor navodi da je vojska koju je poveo u zemlje Sunga brojala šezdeset tumana - ogromna horda od šeststo hiljada ratnika, premda je manja brojka kudikamo verovatnija. Kanovi neprijatelji su oduvek imali problema da procene veličinu mongolskih armija zbog ogromnih krda rezervnih konja koje su vodili sa sobom. Nije nam poznato da li je Kublaj odugovlačio, ili se Monge oduvek slagao sa bratovljevim mišljenjem da je dvokraki napad neophodan za ujedinjavanje kineskih carstava. Način Mongeove smrti za vreme putovanja u zemlje dinastije Sung predmet je rasprava. U pitanju je ili bila rana od strele koja se inficirala, ili dizenterija, ili kolera - toliko obiman opseg mogućnosti da mi je omogućio da razradim ideju kako je Huleguov napad na utvrđenje asasina izazvao njihovu konačnu osvetu. Kada je primio vest o Mongeovoj smrti, Kublaj je znao da će morati da se povuče. Bila je to ustanovljena tradicija, a čak je i Cubodajevo osvajanje zapadne Evrope prekinuto nakon Ogedajeve smrti. Generali Sunga su svakako saznali za smrt mongolskog kana u isto vreme kad i Kublaj, a njihovo olakšanje može samo da se zamisli. Međutim, Kublaj je odbio da ode iz Kine. Tada je već počeo da se udaljava od politike u Karakorumu. Kina je bila njegov kanat, njegovo carstvo, čak i tada. Mongeova vojska nije oklevala i smesta je obustavila napredovanje južno u zemlje dinastije Sung. Kada je Hulegu čuo novosti, takođe se vratio sa Bliskog istoka, veran do samog kraja. Ostavio je samo nekih dvadeset hiljada ljudi pod generalom Kitbukom (koji je uistinu insistirao na vršenju hrišćanskog bogosluženja u osvojenim džamijama). Bez podrške ostalih tumana, Kitbuku i njegove ljude uništile su pobunjene muslimanske snage, koristeći, od svih taktika, lažno povlačenje koje su mongolske armije toliko volele. Međutim, Hulegu je ipak zadobio sopstveni kanat, koji je naposletku postao savremeni Iran. Samo je Kublaj ignorisao poziv. Kod kuće u Karakorumu, Arik-Boke je doneo odluku koja će uticati na sve buduće naraštaje svoje porodice. Vladao je prestonicom u Mongeovom
odsustvu, a ranije se već dokazao kao kan mongolske domovine. Nakon povratka Mongeove vojske, ubedio je sebe da ne postoji bolji kandidat i proglasio se za velikog kana. Najmlađi sin Sorhatani i Toluja stupio je na presto. Iste godine, 1260, njegov brat Kublaj se proglasio za kana stojeći na stranom tlu. Kublaj nije mogao da zna da je time posejao seme građanskog rata između braće, koji će srušiti na kolena Džingisovo carstvo. Izmenio sam redosled careva Sunga, radije nego da izostavim scene sa dečakom-carem, Huajcungom, koji je vladao nešto kasnije. Car Licung vladao je otprilike četrdeset godina, kada je konačno umro bez naslednika 1264. godine. Nasledio ga je nećak, car Ducung, čovek ogromnih apetita. Vladao je svega deset godina, sve do 1274, a nasledio ga je osmogodišnji mlađi brat, koji će zauzvrat vladati samo četiri godine i biti očevidac Kublajevog trijumfa nad svojom porodičnom lozom. Što se tiče brojeva: četrnaest je izuzetno nesrećan broj u kineskoj kulturi, budući da reč zvuči slično frazi „želja za smrću” na kantonskom i mandarinskom jeziku. Devet, kao jedan od najvećih celih brojeva, jedan je od najsrećnijih brojeva i povezuje se sa carem. Do tog vremena, u mongolskoj naciji već je postojalo isuviše kneževa da ih sve uključim u knjigu. Algu je bio Bajdurov sin, Čagatajev unuk, Džingisov praunuk. Vladao je Čagatajskim kanatom i ispočetka je podržavao ArikBokea u građanskom ratu, a potom se okrenuo protiv njega. Istina je da je bio prvi pripadnik porodične loze koji se preobratio u islam, što predstavlja relativno zdravorazuman taktički potez s obzirom na veroispovest naroda kojim je vladao u kanatu smeštenom oko Samarkanda i Buhare, na teritoriji današnjeg Uzbekistana. Stoleće nakon ovih događaja, Samarkand će postati prestonica osvajača Tamerlana. Kada sam započeo ovaj serijal knjiga, nameravao sam da pišem o životu Kublaj-kana. Najčuveniji događaji - susret sa Markom Polom, oba napada na Japan - delovali su mi kao vitalni delovi priče. Pa ipak, u pisanju istorijskih romana istina je da su svi akteri odavno mrtvi; svi životi i priče
su završene, i to najčešće ne naročito dobro. Veoma malo života se završava u slavi, a ja sam već pisao o smrti Julija Cezara i Džingis-kana. Bar jedanput, palo mi je na pamet kako bih mogao da završim serijal dok je glavni junak još uvek u životu, a sva njegova nadanja i snovi tek treba da se ostvare. Možda znam da su Kublajeva žena i dete umrli pre njega, što ga je pretvorilo u skršenog čoveka koji se odao prekomernom pijančenju i jelu, ali u ovom trenutku njegovog života on to nije - a tako sam želeo da ga ostavim. Kod takve odluke uvek postoje preostali detalji. Kublaj je na kraju porazio carstvo Sung i osnovao dinastiju Juen u ujedinjenoj Kini, čije ime kineski novac nosi i dan-danas. Njegovi potomci su vladali bezmalo čitavo stoleće pre nego što su iščezli iz istorije, iako su neki drugi pripadnici Džingisove loze kudikamo duže vladali drugim kanatima. Ova priča počinje sa jednom izgladnelom porodicom, progonjenom i usamljenom na ravnicama Mongolije - a završava se Kublajevom vladavinom nad carstvom većim od onih kojima su vladali Aleksandar Veliki i Julije Cezar. Tokom svega tri generacije, to je jednostavno najveća priča o prelasku iz prnja u svilu i kadifu u istoriji čovečanstva. Kon Igulden London, 2011.
Rečnik termina Airag/crni airag - alkoholno piće destilovano iz kobiljeg mleka. Arban - mala pljačkaška grupa, najčešće sastavljena od deset ljudi. Lična garda - stražari zakleti na vernost kanu. Ča! - fonetsko predstavljanje pokliča kojim Mongolci teraju konje u galop. Kaftan - duga odora do članaka sa širokim rukavima, uvezana oko struka. Majka Zemlja - duh zemlje, supružnik nebeskog oca. Šatori - staništa kružnog oblika, načinjena od drvenog okvira i rolni od upletene konjske dlake, katkad se pogrešno nazivaju jurtama. Pravo gostoprimstva - ponuda privremene zaštite ili primirja gostu u nečijem domu. Gurkan/veliki kan - kan nad kanovima, vođa nacije. Jagun - vojna jedinica od stotinu ljudi. Kan - plemenski vođa. U mongolskom jeziku ne postoji glas „k”, tako da se izgovara: han. Mingan - vojna jedinica od hiljadu ljudi. Nokhoj khor! - izgovara se: „Nerhoj, hor.” U bukvalnom prevodu: „Drž’te pseto!” - pozdrav prilikom prilaženja neznancima. Šaman - plemenski vrač, vidar i osoba koja komunicima sa duhovima. Tuman - vojna jedinica od deset hiljada ljudi. Orlok - vrhovni zapovednik mongolske vojske. Kuriltaj - okupljanje poglavara porodica sa svrhom biranja novog kana. Nebeski otac - ponekad se naziva Tungri. Mongolsko božanstvo, supružnik Majke Zemlje. Kurirske postaje - stanice u kojima brzi izviđači mogu da zamene umorne konje za odmorne, međusobno udaljene četrdeset kilometara.
Indeks likova Ala ad Din Muhamed Šah Kvarezma. Umro od iscrpljenosti na ostrvu u Kaspijskom moru. Alhun Stariji oficir kanove lične garde u Karakorumu. Arslan Kovač, bivši oružar plemena Najmana. Ðelmeov otac. Umro od bolesti u Samarkandu. Babgaj Medved. Kineski regrut koji postaje uspešan rvač. Bajar Kublajev general. Bajdur Čagatajev sin. Vlada očevim kanatom na teritoriji današnjeg Avganistana.
Barčuk Ujgurski kan. Basan Pleme Vukova. Prvi ratnik Jesugeja u romanu Vuk iz ravnice. Batu Ðočijev sin i Džingisov unuk. Predvodi tuman sa Cubodajem i postaje gospodar velikih zemalja u Rusiji. Bekter Najstariji sin Jesugeja i Helun. Ubijaju ga braća. Bela IV Mađarski kralj u vreme napada Cubodajevih tumana. Borte Pleme Okluna. Kćerka Šolaja i Šrije. Postaje supruga Temudžina/Džingisa i ima četiri sina: Ðočija, Čagataja, Ogedaja i Toluja. Cubodaj
Prvobitno iz plemena Urijanhaj. Postaje Džingisov najveći general i orlok - vrhovni zapovednik njegovih armija. Čagataj Stari pripovedač u plemenu Vukova. Čagataj Isto ime kao i pripovedač. Drugi sin Džingisa i Borte. Bajdurov otac. Čakahaj Kćerka Žaj Čijanga, vladara kraljevstva Si Sja. Princeza predata Mongolcima kao deo danka. Druga Džingisova žena. Čen Ji Vođa bande u kineskom gradu Baotu. Čulgetaj General tumana pod Cubodajem. Dži Džong General kineskog cara Veja. Postaje regent Sjuenu nakon ubistva svog gospodara.
Džingis-kan (takođe videti Temudžin) Prvi kan mongolske nacije. Muž Borte. Otac Ðočija, Čagataja, Ogedaja i Toluja. Umire u romanu Konjanici divljina. Ðebe (prvobitno Curgataj) Odabrani naslednik Arslana. Postaje jedan od Džingisovih najsposobnijih generala. Starešina tumana Medveđa koža. Prijatelj Ðočija, Džingisovog sina. Ðelme Arslanov sin. Kasnije postaje jedan od Džingisovih najsposobnijih generala. Ðelodin Sin i naslednik šaha Kvarezma, Ala ad Dina Muhameda. Ðoči Prvorođeni sin Džingisa i Borte. Postoje izvesne sumnje u pogledu njegovog očinstva. Postaje general tumana Železni vuk. Jedini general koji se ikada pobunio protiv Džingisa. Ubijen u romanu Konjanici divljina. Enk Pleme Okluna. Kokeov otac. Helunin brat. Ujak Temudžina/Džingisa i njegove braće.
Gujuk Sin Ogedaj-kana i Torogene. Hasan Maltretirani sluga u utvrđenju sekte asasina Alamut. Helun Jesugejeva supruga. Majka Bektera, Temudžina, Kačijuna, Hasara, Temuga i Temulun. Ho Sa Oficir vojske kraljevstva Si Sja. Postaje Džingisov oficir i poklisar. Umire u romanu Konjanici divljina. Hulegu Treći sin Sorhatani i Toluja. Džingis-kanov unuk. Ilugej General tumana pod Cubodajem. Iluk
Prvi ratnik Jesugej-kana. Postaje kan plemena Vukova nakon Jesugejeve smrti. Inalčuk Guverner grada Otrara. Umire kad mu Džingis sipa rastopljeno srebro u usta. Jao Šu Budistički monah koga su Hasar i Temug doveli iz Kine. Postaje kancelar mongolskih kanova. Jaroslav Veliki knez Moskve u vreme Cubodajevog napada. Jesugej Kan Vukova. Helunin muž. Otac Temudžina, Kačijuna, Hasara, Temuga i Temulun. Jozef Landau Veliki majstor livonijskog bratstva mača, reda evropskih vitezova. Juen
Majstor mačevanja i stražar Vin Čaoa, kineskog diplomate u mongolskim zemljama. Kačijun Četvrti sin Jesugeja i Helun. Postaje general pod Džingisom. Kalif El Najan Vođa elitnih odreda arapske konjice šaha Kvarezma Muhameda. Kasar Treći sin Jesugeja i Helun. Postaje general pod Džingisom. Kokču Šaman najmanskog kana i kasnije Džingisov. Ubijen u romanu Konjanici divljina. Koke Pleme Okluna. Helunin nećak. Rođak Temudžina i njegove braće. Konrad fon Turingen Veliki majstor reda tevtonskih vitezova.
Kublaj Drugi sin Sorhatani i Toluja. Džingis-kanov unuk. Kuten Vođa Kumana, izbegličkog naroda koji su prebegli u Mađarsku i prihvatili hrišćanstvo. Ljen Zidar i inženjer iz kineskog grada Baotu, koji pravi opsadne mašine za Džingisa. Monge Najstariji sin Toluja i Sorhatani. Morol Šaman Ogedaj-kana. Ogedaj Treći sin Džingisa i Borte. Torogenin muž, Gujukov otac. Ogul Kaimiš
Supruga Gujuk-kana. Ubijena u čistkama Monge-kana. Rukn el Din Sulejmanov sin. Nakratko nasleđuje utvrđenje Alamut. Samuka Zamenik starešine tumana Ho Saa. Umire u romanu Konjanici divljina. Sansar Kan plemena Okluna. Ubija ga Džingis u romanu Vuk iz ravnice. Sjuen, Nebeski Sin Kineski car posle smrti svog oca Veja. Sorhatani Žena Toluja, najmlađeg Džingisovog sina. Majka Mongea, Kublaja, Hulegua i Arik-Bokea. U jednom trenutku je vladala mongolskim zavičajem, a zajedno sa Torogenom je vladala prestonicom. Trojica od njene četvorice sinova postaju kanovi. Starac sa planine Tradicionalna titula vođe sekte asasina. Otac Sulejmana, koji nasleđuje njegov položaj.
Šolaj Pleme Okluna. Otac Borte. Šrijin suprug. Šrija Pleme Okluna. Majka Borte. Šolajeva supruga. Temug Najmlađi sin Jesugeja i Helun, Džingisov brat. Šaman i ministar. Temudžin (takođe Džingis) Prvi veliki kan, ili gurkan. Drugi sin Jesugeja i Helun. Temulun Jedina kćer Jesugeja i Helun. Udaje se za Palčuka. Ubija je Kokču u romanu Konjanici divljina. Togrul Kan plemena Keraita. Umire u romanu Vuk iz ravnice. Toluj Ratnik iz plemena Vukova.
Toluj Isto ime. Četvrti sin Džingisa i Borte. Sorhatanin muž i otac Mongea, Kublaja, Hulegua i Arik-Bokea. Torogena Ogedajeva supruga, Gujukova majka. Vlada mongolskom nacijom kao namesnica. Urijang-Hadaj Kublajev orlok. Vej Kineski car. Otac Sjuena, Nebeskog Sina. Vin Čao Ambasador kineskog dvora, poslat u mongolske zemlje. Žaj Čijang Vladar nezavisnog kraljevstva Si Sja u severnoj Kini.