Sunce izlazi i obasjava prizor potpunog uništenja. U mašti, Kublaj može da ga uporedi samo sa opisom bitke u prolazu Jazavičja usta u severnim kineskim zemljama. Bojno polje privlači na milione muva, a mrtvih vojnika jednostavno ima previše da ih sve pokopaju, ili čak i spale. Mogu samo da ih ostave da istrule na suncu. Neko vreme, osvit zore donosi izvesno uzbuđenje dok mongolski ratnici progone preostale odrede vojske carstva Sung, a njihove porodice sporo i pažljivo prelaze preko reke. Tumani izjahuju sa dopunjenim tobolcima i sustižu raštrkane neprijateljske vojnike pre nego što sunce dostigne zenit. Prisilno vraćaju na hiljade sužanja natrag do reke, gde im oduzimaju oružje i skidaju oklope, a zatim vezuju skupa sa ostalima. Mongolske žene i čeljad šetaju se među zarobljenicima i posmatraju strašne muškarce koje su porazili njihovi muževi, braća i očevi. Jao Šu je tokom megdana ostao u glavnom logoru. Prelazi gaz zajedno sa porodicama kada ima dovoljno svetlosti da jaše bez opasnosti od padanja u reku. Do podneva se nalazi u Kublajevom šatoru, postavljenom po njegovom naređenju na obali gde se odigrala bitka. Čabi je već tamo, očiju punih zabrinutosti za izmoždenog supruga. Trčkara oko njega, iznosi čistu odeću i pravi dovoljno hrane da nahrani svakoga ko dođe da razgovara sa Kublajem. Jao Šu joj klima glavom dok uzima činiju gulaša i brzo kusa ne želeći da je uvredi. Ona ga posmatra dok ne pojede sve iz zdele. Jao Šu seda na niski ležaj prekriven pergamentima koji čekaju da ih pročita kanu i ne može da uradi niti kaže ništa, sve dok ne dobije, dozvolu. Čak i nakon boja, pravila učtivosti u šatoru su i dalje na snazi. Dženđin utrčava u šator i blago poskakuje dok se zaustavlja, razrogačenih očiju. Jao Šu se osmehuje dečaku. „Ima toliko mnogo zarobljenika!”, kaže Dženđin. „Kako si ih potukao, oče? Celu noć sam gledao munje i gromove. Uopšte nisam spavao.” „Spavao je”, mrmlja Čabi. „Dečak hrče kao njegov otac.” Dženđin upućuje majci podsmešljiv pogled. „Bio sam isuviše uzbuđen da zaspim. Video sam čoveka sa odsečenom glavom! Kako smo pobedili toliko mnoštvo?” „Planiranjem”, odgovara mu Kublaj. „Boljim planovima i boljim ljudima. Pitaj Urijang-Hadaja kako smo to učinili. On će ti kazati.” Dečak sa strahopoštovanjem gleda u oca, ali odmahuje glavom.
„On ne voli kad pričam s njim. Kaže da postavljam previše pitanja.” „I postavljaš”, kaže Čabi. „Uzmi činiju i nađi neko drugo mesto da jedeš. Tvoj otac mora da razgovara sa mnogo ljudi.” „Hoću da slušam”, cvili dečak. „Ćutaću, obećavam.” Čabi mu lupa ćušku i gura činiju gulaša u šake. Dženđin odlazi sa ljutitim pogledom koji ona u potpunosti ignoriše. Kublaj seda, prihvata svoju zdelu i završava obrok u nekoliko zalogaja. Kada je spreman, Jao Šu mu jednoličnim glasom čita broj mrtvih i ranjenih, kao i količinu ratnog plena. Posle izvesnog vremena, Kublaj mu daje znak da stane. Oči su mu podbule i lepljive, a glas promukao. „Dosta. Ništa mi ne ulazi u glavu. Vrati se predveče, pošto se odmorim.” Jao Šu ustaje i klanja se. Obučavao je Kublaja od malih nogu i nije siguran kako da pokaže ponos koji oseća. Uništili su vojsku dvaput veću od njihove, i to na stranom tlu. Najbrži izviđači već nose novosti natrag za Karakorum. Odjuriće do kurirskih stanica na kineskoj teritoriji, a onda će pisma putovati još brže, dolazeći u Karakorum za svega nekoliko nedelja. Jao Šu zastaje na vratima šatora. „Orlok Urijang-Hadaj čeka na tvoju zapovest u vezi sa zatvorenicima, gospodaru. Imamo...” Baca pogled na svitak gusto ispisan brojkama, odmotavajući ga čitavom dužinom kako bi mogao da ga pročita. „Četrdeset dve hiljade i sedam stotina, a mnogi među njima su ranjeni.” Kublaj se štreca kad čuje broj zarobljenih Kineza, a zatim trlja umorne oči. „Nahranite ih namirnicama iz njihovih zaliha. Odlučiću šta da radimo s njima...” Prekida da govori kad Dženđin ponovo uđe u šator. Dečakovo lice je neverovatno bledo i zadihano dahće. „Šta je bilo?”, pita ga Čabi. Dženđin je ćutke posmatra. „Pa, dečko? Šta je bilo?”, pita Kublaj. Pruža ruku i mrsi sinovljevu kosu. Čini se da pokret prekida dečakovo bunilo i počinje da govori gutajući reči između isprekidanih udisaja. „Ubijaju zarobljenike”, kaže Dženđin. Izgleda kao da mu je muka i pogled mu pada na kofu pored vrata kao da će mu zatrebati. Kublaj psuje. Nije izdao takvo naređenje. Bez ijedne reči prolazi pored sina i izlazi iz šatora. General Bajar je ispred, dugim koracima hodajući prema šatoru. Deluje kao da mu pada kamen sa srca kad ugleda Kublaja. Na
pokret ruke, sluge dovode konje, a dvojica muškaraca brzo uzjahuju i odlaze kroz logor. Jao Šu bojažljivo gleda u svog konja. Nikad nije bio naročito dobar jahač, ali su Kublaj i Bajar već otišli. Dženđin izlazi iz šatora i daje se u trk za njima, ne osvrćući se. Starac uzdiše i poziva mladog ratnika da mu pomogne da uzjaše. Kublaj dugo prolazi pored redova vezanih zarobljenika pre nego što najzad ugleda Urijang-Hadaja. Postrojeni u redovima koji se protežu u daljinu, četrdeset hiljada muškaraca kleči na zemlji pognutih glava, čekajući. Pojedini tiho razgovaraju ili podižu pogled kad Kublaj projaše pored njih, ali najvećim delom tupo zure ispred sebe, a jad i poraz su im jasno ispisani na licu. Kublaj psuje u bradu kad vidi kako orlok daje znak grupi mladih ratnika. Ne desetine obezglavljenih tela već leže u urednim redovima i, dok se približava, vidi kako se mačevi podižu i spuštaju, a još ljudi pada na zemlju. Čuje užasnuto ječanje zarobljenika najbližih orloku, a zvuk ga ispunjava gnevom. Smiruje se dok Urijang-Hadaj podiže pogled. Ne može da ponizi orloka pred ratnicima, ma koliko da želi to da učini. „Nisam dao naređenje da se pobiju sužnji”, kaže. Namerno ostaje u sedlu, tako da može da gleda naniže u svog orloka. „Nisam želeo da ti dosađujem detaljima, gospodaru”, kaže UrijangHadaj. Izgleda blago zbunjeno, kao da ne može da razume zašto ga kanov brat prekida u dužnostima. Kublaj oseća kako ga ponovo obuzima bes i daje sve od sebe da ga suzbije. „Četrdeset hiljada ljudi nije detalj, orloče. Oni su mi se predali i sada je na meni da im zaštitim život.” Urijang-Hadaj sklapa ruke iza leđa, a usta mu se stežu u tanku crtu. „Gospodaru, ima ih previše. Sigurno ne možeš sve da ih pustiš tek tako da odu? Ponovo ćemo se suočiti s njima...” „Rekao sam ti svoju odluku, orloče. Naredi ljudima da ih nahrane i previju im rane. Onda ih oslobodi. Nakon toga, želim da te vidim u svom šatoru. To je sve.” Urijang-Hadaj ćutke stoji dok upija vesti. Nakon trenutka koji traje duže nego što treba, spušta glavu, delić sekunde pre nego što ga razjareni Kublaj ne razrešava dužnosti.
„Tvoja volja, gospodaru”, kaže orlok. „Izvinjavam se ako sam te uvredio.” Kublaj ga ignoriše. Jao Šu i Bajar su stigli, a Kublaj baca pogled ka Jao Šuu pre nego što ponovo progovori. Na tečnom mandarinskom, a zatim na lošem kantonskom, obraća se zarobljenicima u dometu glasa. „Dozvoliću vam da živite i vratite se natrag kućama. Ponesite vesti o ovom boju i ispričajte svakom ko želi da sluša da sam s vama postupio milostivo. Vi ste podanici velikog kana i pod mojom ste zaštitom.” Jao Šu mu zadovoljno klima glavom dok Kublaj okreće konja i podbada ga. Još dugo oseća besni pogled Urijanga-Hadaja na leđima, ali to nije bitno. Ima planove za gradove carstva Sung, planove koji ne mogu da počnu pokoljem nenaoružanih ljudi. Na putu natrag do šatora vidi kako mu sin trči u susret, spuštene glave i zadihan. Zauzdava konja i poseže rukom nadole. Dženđin ga hvata za ruku, a on ga podiže i stavlja na sedlo iza svojih leđa. Otac i sin jašu zajedno, a Kublaj nakon nekog vremena oseća kako mu se sin nelagodno meškolji. Dženđin je danas video užase. Kublaj poseže rukom unazad i tapše ga po butini. „Jesi li ih sprečio da ubiju zarobljenike?”, tiho ga pita Dženđin. „Jesam. Jesam, sprečio sam ih”, odgovara Kublaj. Oseća sinovljevu težinu kad se dečak opušta i naslanja mu se na leđa. Alamut je mesto tišine i spokoja. U životu Hulegu je pronašao malo toga što se može voleti u gradovima, ali postoji nešto u vezi sa ovim spartanskim utvrđenjem što mu se dopada. Iznenađeno shvata da oseća tračak žaljenja na pomisao kako mora da ga uništi. Stoji na najvišem zidu, obasjan sunčevom svetlošću, i gleda naniže u planine koje se protežu mnogo kilometara u daljinu. Čak se nakratko pita da li bi mogao da ostavi stotinak porodica da drže ovo mesto u kanovo ime, ali to je puka maštarija. Video je majušni pašnjak iza glavnih građevina. Životinje ne mogu da prehranjuju više od šačice ljudi. Tvrđava je tako potpuno izolovana da ne može ni da zamisli da se ovde odigrava bilo kakva vrsta trgovine ili bilo kakav kontakt sa spoljašnjim svetom. Alamut ne čuva nikakve planinske prelaze, nema nikakvu stratešku vrednost. Posredi je savršeno mesto za sektu asasina, ali nije prilagođeno ničemu drugom.
Dok nastavlja da hoda, opkoračuje telo mlade žene, pazeći da ne zgazi u baricu lepljive krvi oko njene glave. Gleda nadole i mršti se. Bila je prelepa i pretpostavlja da je strelac koji joj je smestio strelu u grlo to učinio sa velike razdaljine. Šteta. Bio mu je potreban čitav dan da ubaci dve stotine ljudi u utvrđenje, a ratnici su pešačili uzanom stazom u koloni jedan za drugim i jedni drugima pridržavali vrata. Rukn el Din ništa nije mogao da učini, a nije imao dovoljno hrabrosti da se baci sa litice. Ne bi ga pustili da to učini, ali bi to svakako bio fin pokušaj. Njegovi ratnici su se sa mirnom rešenošću proširili po sobama i hodnicima Alamuta, a asasini su samo stajali i gledali, i dalje tražeći uputstva i vođstvo od Rukna el Dina. Kada je ubijanje započelo, asasini su se raštrkali, pokušavajući da zaštite porodice. Hulegu se osmehuje, prisećajući se pokolja. Njegovi ratnici su pročešljali zamak, sobu po sobu, sprat po sprat, sekući sve što se mrda. Grupica asasina se izvesno vreme zabarikadirala u jednu prostoriju, ali su vrata popustila pod udarcima sekira i bili su nadjačani. Drugi su se borili. Hulegu gleda preko grudobrana u dvorište daleko ispod i vidi telesa svojih ljudi. Izgubio je ukupno trideset šestoro ratnika, kudikamo više nego što je očekivao. Većina je umrla od otrovanih sečiva, iako bi u suprotnom preživeli sa svega nekoliko manjih posekotina. Kad zora svane, živ je samo još Rukn el Din, koji u tupom očajanju sedi u dvorištu. Vreme je da se ovo završi, shvata Hulegu. Moraće da ostavi ljude u Alamutu, ali da ga unište, a ne da žive ovde. Biće im potrebni meseci da poruše utvrđenje, a on ne može da čeka dok se Bagdad odupire njegovoj armiji. Dolazak u skrovište asasina je predstavljao rizičan potez, pa čak i luksuz, ali ne žali zbog toga. Izvesno vreme je hodao koracima velikog Džingisa. Potrebna mu je čitava večnost da se spusti niz kameno stepenište prislonjeno uz unutrašnju stranu zidina. Konačno stupa na bleštavu sunčevu svetlost, trepćući nakon polumraka. Rukn el Din sedi i rukama grli kolena priljubljena ispod brade, podbulih očiju. Dok mu Hulegu prilazi, čovek diže pogled i nervozno guta pljuvačku, uveren da će uskoro umreti. „Ustani”, kaže mu Hulegu. Jedan od ratnika ga žestoko šutira, a Rukn se podiže na noge, blago se njišući od iscrpljenosti. Sve je izgubio. „Ostaviću ljude da unište ovo utvrđenje kamen po kamen”, kaže mu Hulegu. „Ne mogu duže da ostanem. Zapravo, nije trebalo da izgubim
toliko vremena dolazeći ovamo. Kada se budem vraćao natrag ovim putem, nadam se da će mi se ukazati prilika da posetim ostale tvrđave koje je tvoj otac kontrolisao.” Osmehuje se, uživajući u potpunom porazu neprijatelja koji mu se sada nalazi u milosti i nemilosti. „Ko zna? Samo pacovi žive u Alamutu, a mi ćemo ih isterati vatrom napolje kad tvrđava padne.” „Dobio si šta si želeo”, kaže Rukn promuklim glasom. „Mogao bi da me pustiš na slobodu.” „Mi ne prolivamo krv kraljeva”, odgovara mu Hulegu. „To pravilo je ustanovio moj deda, a ja ga poštujem.” Vidi tračak nade u Ruknovim očima. Očeva smrt je skršila mladića. Nije rekao ni reč dok su Mongolci divljali Alamutom, nadajući se da će ga poštedeti. Rukn sada podiže pogled. „Dakle, živeću?”, pita. Hulegu se smeje. „Nisam li upravo rekao da poštujem velikog kana? Nijedno sečivo te neće poseći, nijedna strela neće probiti tvoje meso.” Okreće se ka ratnicima oko Rukn el Dina. „Oborite ga na zemlju.” Mladić vrišti dok ga mongolski ratnici grabe, ali ima ih previše i ne može da im se odupre. Hvataju ga za ruke i noge i rastežu, tako da bespomoćno leži poleđuške na zemlji. Rukn podiže pogled i u očima mongolskog generala vidi samo zlobu. Hulegu ga najjače što može šutira u rebra. Čuje kako kosti grudnog koša krckaju dok Rukn vrišti. Šutira ga još dva puta, osećajući kako rebra konačno popuštaju. „Trebalo je da prerežeš sebi grkljan”, kaže mu dok Rukn el Din dahće u agoniji. „Kako mogu da poštujem čoveka koji nije hteo čak ni toliko da učini za svoje ljude?” Klima glavom obližnjem ratniku, a čovek počinje da gazi po Ruknovom polomljenom grudnom košu. Hulegu posmatra izvesno vreme, a zatim se okreće i zadovoljno odlazi.
17 Jao Šua ispunjavaju neobična osećanja dok se klati napred-nazad na taljigama koje ga voze u zemlju carstva Sung. Dok je bio mladi monah, poznavao je Džingisa pre nego što je ovaj postao prvi kan mongolskog naroda. Jao Šu je napustio prirodan tok života kako bi posmatrao tog izvanrednog čoveka dok ujedinjuje plemena i napada kinesko carstvo. Čak i u tim danima mladosti, nadao se da će nekako uticati na kana, da će uneti svest civilizovanosti na njegov dvor. Nekako, dok su godine prolazile, izgubio je iz vida svoje prvobitne ambicije. Čudno je kako čovek može da se izgubi u hiljadama svakodnevnih zadataka. Uvek postoji neki novi problem koji treba rešiti, neki posao koji treba obaviti. Gledao je kako mu život klizi kroz prste, tako da je sa svakom proteklom godinom sve manje i manje dizao pogled sa detalja. Nekad je postojalo vreme kada je mogao da ispiše svoje ambicije i želje na jednom pergamentu. I dalje nije siguran da li je izgubio sposobnost da suvislo razmišlja, ili je naprosto bio naivan. Pa ipak, održao je nadu u životu. Nakon Džingisove smrti, sarađivao je sa Ogedaj-kanom, a zatim sa Torogenom dok je vladala kao namesnica. Ostao je u Karakorumu kao kancelar tokom Gujukove kratkotrajne i gorke vladavine. Ogedaj je mnogo obećavao, misli Jao Šu, prisećajući se prošlosti. Treći Džingisov sin je bio vizionar, sve dok ga srce nije izdalo i dozvolilo slabom sinu da zavlada nacijom. Jao Šu uzdiše dok zuri u zbijene redove konjanika svuda oko sebe. Ostario je služeći mongolske kanove. Mongeov uspon je predstavljao strašan udarac. Ako je ikad postojao čovek napravljen po Džingisovom kalupu, onda je to Monge. Džingis je bio okrutan, ali je sa druge strane bio okružen dušmanima odlučnim u nameri da ga satru. Formirao se kao ličnost u neprestanom sukobu i proveo je čitav život u ratu. Jao Šu se žalostivo smeši prisećajući se matorog kučkinog sina. Džingis-kanova filozofija bi šokirala njegove učitelje budizma, u tolikoj meri da bi popadali u nesvest. Oni nikad nisu upoznali nekoga kao što je to bio taj veseli razarač gradova. U Džingisu, sve stvari su se ujedinile. Održao je svoju novonastalu naciju bezbednom ubijajući njihove neprijatelje, ali je neizmerno uživao dok je to činio. Priseća se kako se Džingis obratio savetu kineskih plemića povodom otkupljivanja zatočenika. Rekao im je ozbiljnim
glasom da zarobljeni muhamedanac može da otkupi slobodu za četrdeset zlatnika, ali da je cena za kineskog plemića jedan jedini magarac. Jao Šu se kikoće sebi u bradu. Monge nije nasledio to osećanje životne radosti. Ono je privlačilo ljude ka Džingisu jer su u njemu osećali životnu snagu kakvu Jao Šu nije video u nijednom drugom čoveku. Svakako ne u njegovom unuku. Uprkos Mongeovim najsvesrdnijim naporima da bude kan dostojan velikog Džingisa, nije pokazao nikakvo pravo razumevanje. Dok razmišlja o prošlosti, Jao Šu se brine da je uludo protraćio život, privučen kao moljac svetlosti lampe, proćerdavši najbolje godine života ni za šta. Svetlost je zgasnula kada je Džingis umro. Otada je mnogo puta mislio kako je u tom trenutku trebalo da se vrati kući, budući da je san bio gotov. Posavetovao bi nekog stranca da upravo to učini. Umesto toga je čekao da vidi šta će se dogoditi, preuzimajući zadatke na svoja pleća sve dok mu Ogedaj na kraju nije verovao u svemu. Jao Šu zuri u zbijene redove konjanika koji se prostiru u svim pravcima. Konačno je doneo odluku da napusti mongolski dvor. Ne, zapravo je Monge doneo tu odluku umesto njega kada je udarcima bičem proterao sve kineske učenjake iz Karakoruma i pokazao da grad više nije mesto u kojem su civilizovani ljudi dobrodošli. Pripreme za dugi povratak kući su maltene predstavljale pravo olakšanje. Jao Šu poseduje vrlo malo stvari, a najveći deo bogatstva je razdelio sirotinji u Karakorumu. Nije mu potrebno mnogo i zna da postoje manastiri koji će ga dočekati kao davno izgubljenog sina. Privlačna mu je pomisao da zabavlja budističke kaluđere pričama o svojim dogodovštinama. Čak bi mogao da im čita Tajnu istoriju i pruži kratak uvid u jedan potpuno drugačiji svet. Sumnja da bi poverovali u polovinu onoga što je video. U Karakorumu, Jao Šu je tužno posmatrao svoju zbirku knjiga kad je glasnik stigao sa novostima o Kublajevom odredištu. Starac se tada nasmešio na hirove sudbine. To je rešilo njegov problem kako da bezbedno otputuje hiljadama kilometara na istok. Otići će sa Kublajem do kineskih zemalja, a onda će se jedne noći udaljiti od vatre i odšetati od svih svojih sećanja. Nije vezan zakletvom ni za jednog živog čoveka, a postoji i nekakva ravnoteža u tome što će ga Mongolci odvesti natrag kući, kao što su ga jednom odveli iz rodnog mesta. To se ipak nije desilo. Tokom meseca razgovora i putovanja, ponovo je postao fasciniran Kublajem, a interesovanje mu je podstakao drugi čovek
dok je obilazio svoja nova imanja u kineskim zemljama i govorio. Oh, kako je samo govorio! Jao Šu je oduvek znao da je Kublaj inteligentan, ali su mu njegove ideje i bezgranična radoznalost potpalile maštu. Za svega nekoliko meseci, na hiljade novih farmi su premerene i obeležene. Kublaj će biti zemljoposednik koji uzima samo razuman deo prinosa i pušta svoje ljude da napreduju. Jedva se usuđuje da poveruje kako je najzad našao Džingisovog potomka koji voli kinesku kulturu onoliko koliko je on voli. Jedne prolećne večeri je stigao do tačke kada je znao da se stari manastir nalazi svega četrdeset pet kilometara dalje od druma, pa ipak je čitave noći sedeo na zaprežnim kolima i nije napravio ni jedan jedini korak prema njemu. Kaže sebi da jedna godina više-manje neće predstavljati preveliku razliku u njegovom životu. Sada se nalazi na putu za Tali, grad carstva Sung, i još jednom, u srcu mu tinja nada. Video je kako je Kublaj poštedeo živote četrdeset hiljada zarobljenika, a sumnja da mlađi čovek uopšte razume koliko je to bio izvanredan događaj. Orlok Urijang-Hadaj se još uvek duri u svom šatoru, nemoćan da shvati zbog čega je posramljen pred svojim ljudima. Jao Šu začuđeno odmahuje glavom na tu pomisao, očajnički želeći da se ponovo ne razočara. Džingis je uništavao gradove kako bi poslao poruku svakome ko bi se usudio da mu se odupre. Očajavao je na pomisao da neće naći nikoga među njegovim potomcima ko bi se ponašao po uzoru na velikog kana. A sada ne može da ode. Mora da ostane i vidi šta će Kublaj učiniti pred gradom. Po prvi put u proteklih nekoliko decenija, ispunjava ga uzbuđenje i osećanje svrhe. Kublaj je drugačija životinja od njegove braće, Mongea i Hulegua. Za njega još uvek ima nade. Provincija Junan jedna je od najređe naseljenih oblasti u zemljama carstva Sung. Samo jedan grad povezuje udaljenu teritoriju sa ostatkom te široko naseljene nacije, a snabdeva ga nekoliko hiljada farmi i desetak sela i varošica. Tamo nije bilo nikakvih promena koliko sećanje seže daleko u prošlost, a možda i vekovima, a blagodati mira su očigledne. Kublajeva vojska prolazi preko miliona jutara plodne zemlje, zasađene pirinčanim poljima ili suvim usevima, ili namenjene uzgoju retke vrste dugorogih krava od kojih se dobija najbolja govedina hiljadama kilometara unaokolo. Grad Tali je opasan visokim zidinama i kapijama, premda predgrađe trgovačkih kuća prekriva unutrašnji grad kao kamen mahovinu. Taj deo
teritorije carstva Sung je čitav svet daleko od zemalja koje je Džingis pokorio. Tamo niko nikad čak nije ni video mongolskog ratnika, niti bilo kakve oružane snage osim vojnika svog cara. Kublaj zuri u miran i spokojan prizor, kojem ne pripada njegova ogromna armija. Vidi kako se dim vijori iz hiljada dimnjaka iznad grada, ali su svi zemljoradnici napustili useve i pohrlili u bezbednost gradskih zidina. Polja i spoljašnja predgrađa leže napuštena, protežući se u daljinu dokle god pogled dopire. Tlo je suvo, a mongolski tumani se nalaze dovoljno blizu da ih ljudi sa zidina posmatraju u prestrašenoj tišini. Kublaj izdaje naređenje Bajaru, koji se nalazi pred njega, i ostaje na mestu dok se zapovest prenosi duž linije komandi. Mongolski vojnici silaze sa konja i počinju da podižu logor. Kublaj gleda kako grupa ratnika razapinje njegov šator, započinjući sa snopovima uvezanog pruća, rutinski i brzo. Podižu središnji stub i u njega ubacuju vitke krovne motke, koje potom uvezuju vlažnim tetivama. Naposletku na okvir nabacuju i uvezuju debele tkanine od upletene konjske dlake, uglavljuju nevelika vrata i unose furunu za kuvanje. Za svega nekoliko minuta šator je samo jedan od hiljadu koji se pojavljuju širom ravnice, otporan na vodu i topao. Čabi i Dženđin dolaze jašući na istom poniju, a dečak grli majku oko struka. Kublaj širi ruke, a Čabi približava konja dovoljno blizu da Dženđin skoči na oca. Kublaj brunda i tetura se unazad pod dečakovom težinom. „Postaješ preveliki za ovo”, kaže, držeći sina u naručju nekoliko trenutaka pre nego što ga spusti na zemlju. Dženđin već pokazuje naznake očeve visine, a oči mu imaju istovetnu zlatastu nijansu koja ga obeležava kao pripadnika Džingisove krvne loze. Dečak se ispravlja koliko god može, izazivajući očev smeh. „Tvoj luk je kod mene u šatoru, Dženđine. Iznesi ga napolje i pomoći ću ti u vežbanju.” Dženđin radosno podvriskuje i nestaje kroz vrata. Kublaj zadržava osmeh na licu. Svom silinom oseća odgovornosti očinstva. Dženđin će s vremenom postati svoj čovek. Pa ipak, u tom trenutku je još uvek dete, dugonog i žgoljav, sa dva isturena prednja zuba. Milo mu je što je poveo porodicu na ovaj pohod. Žena i dete Urijang-Hadaja su bezbedni u Karakorumu, ali Kublaj nije želeo da ostavi sina toliko godina pod Mongeovim starateljstvom. Vratio bi se kući i zatekao stranca.
Klima glavom ratnicima koji mu se klanjaju i odlaze da podignu vlastite šatore pre mraka. Dok Čabi silazi s konja i ljubi ga u vrat, njegove sluge ulaze u šator sa spravama za kuvanje i velikim metalnim kotlićem za čaj. Čuje Dženđina kako ih pita gde mu je luk. Kublaj ignoriše njihove glasove, birajući da provede poslednje trenutke dnevne svetlosti zureći u grad koji mora da zauzme. Njegov prvi. Čabi ga grli oko struka. „Trudna sam”, kaže mu. Kublaj se okreće i hvata je za ramena. Srce mu skače u grudima i grli je. Dženđinov stariji brat je umro kao beba, a drugo dete je bilo mrtvorođeno. Srce mu se kida dok u njenim očima još jednom vidi nadu pomešanu sa strahom. „Ovaj će biti jak”, kaže joj. „Rodiće se na vojnom pohodu! Još jedan dečak? Pozvaću šamana da baci kosti. Ako je dečak, razmišljaću o imenu.” „Ne još”, kaže mu Čabi suznih očiju. „Neka se prvo rodi, a onda ćemo mu dati ime. Ne želim da sahranim još jedno dete.” „Nećeš, ženo. To se desilo u Karakorumu, gde je otac bio samo običan učenjak. Otac je sada strašni general, koji zapoveda vatrom i železom. Zauvek ću se sećati da si mi to saopštila pred mojim prvim gradom. Mogao bih da ga nazovem Tali, iako mi to zvuči kao ime za devojčicu...” Čabi mu stavlja šaku preko usta. „Ćuti, mužu. Bez imena. Samo se moli da dete poživi, a onda ćemo razgovarati o imenima koliko god želiš.” Ponovo je grli, i stoje zajedno sa logorom svuda oko njih. Čabi oseća kako se Kublajeve misli vraćaju gradu koji mora da osvoji u ime kana. „Uspećeš”, mrmlja i oslanja mu glavu na rame. Kublaj klima glavom, ali joj ne odgovara. Pita se da li je Džingis ikad osećao istu strepnju. Zidine Talija deluju čvrsto i neprobojno. Ulaze zajedno u šator, a Jao Šu im prilazi. Starac podiže ruku u znak pozdrava, a Kublaj ponavlja gest. Poznaje starog monaha bezmalo čitav život, a njegovo prisustvo je uvek dobrodošlo. „Želiš li da ti čitam, gospodaru?”, pita ga Jao Šu. „Ne večeras... osim ako nisi pronašao nešto što vredi čuti, dabome.” Kublaj ne može da odoli a da ne pita. Jao Šu ima dar za pronalaženje zanimljivih tekstova, koji pokrivaju raznovrsne teme od uzgoja životinja pa sve do pravljenja sapuna. Starac sleže ramenima.
„Imam neke manje značajne rukopise o upravljanju poslugom u plemićkim kućama. Mogu da čekaju do sutra, ako si umoran. Nadao sam se da razgovaram s tobom o drugim stvarima, gospodaru.” Kublaj je čitav dan naporno jahao. Iako su mu Čabine novosti potpalile krv, uzbuđenje već počinje da čili. Dozlaboga je umoran, ali ga Jao Šu nikad ne zamara nepotrebnim detaljima. „Uđi i jedi sa nama. Dajem ti pravo gostoprimstva, prijatelju stari.” Saginju se dok prolaze kroz niska vrata, a Kublaj seda na ležaj pored zakrivljenog zida dok mu oklop škripi. U vazduhu oseća miris začina jagnjetine koja se peče na širokoj tepsiji, i polazi mu vodica na usta. Ne progovara sve dok mu Čabi ne pruži plitku činiju slanog čaja. Dženđin je pronašao luk i tobolac i čeka sa oružjem položenim preko kolena, vrpoljeći se od nestrpljenja. Kublaj ignoriše njegov pogled dok pijucka čaj, osećajući kako ga topli napitak osvežava. Jao Šu prihvata glinenu zdelu sa čajem. Nelagodno mu je da govori pred Kublajevom ženom i sinom. Pa ipak, mora da zna. U njegovim godinama, Kublaj mu je poslednji učenik. Drugih neće biti. „Zašto si poštedeo one ljude?”, pita ga konačno. Kublaj spušta činiju i neobično ga posmatra. Čabi podiže pogled sa peći na kojoj sprema hranu, a Dženđin prestaje da se meškolji, zaboravljajući na luk. „Čudno pitanje za jednog budistu. Misliš da je trebalo da ih pobijem? Urijang-Hadaj to svakako misli.” „Džingis bi smatrao da će njihovo pogubljenje poslužiti kao upozorenje svima ostalima koji bi mogli da mu se suprotstave. On je razumeo moć straha.” Kublaj se kikoće, ali u tom zvuku nema veselja. „Zaboravljaš da smo Monge i ja putovali s Džingisom kad smo bili jedva dovoljno stari da ne padnemo sa konja. Gledao sam kako se beli šator podiže ispred gradova.” Pravi grimasu i baca kratak pogled na Dženđina. „Viđao sam crveni i crni šator, kao i ono što je sledilo posle.” „Ali poštedeo si čitavu armiju, koja će možda ponovo uzeti oružje u ruke.” Kublaj sleže ramenima, ali starčev pogled ne popušta. Pod nemim pritiskom, Kublaj ponovo progovara. „Ja nisam moj deda, starče. Ne želim da budem primoran da se borim za svaki pedalj ove zemlje. Kinezi imaju malo odanosti prema svojim
vladarima. Nadam se da ću isto to pronaći i ovde.” Zastaje, nevoljan da otkriva preveliki deo svojih nadanja. Kad Jao Šu ne progovori, Kublaj tiho nastavlja da priča. „Kada se podanici carstva Sung suoče sa mojim tumanima, znače da predaja ne znači smrt. To će mi pomoći da ih pobedim. Ako bace oružje, pustiću ih na slobodu. S vremenom će shvatiti da se mojoj reči može verovati.” „A gradovi?”, pita ga iznenada Jao Šu. „Ljudi u gradovima su taoci svojih vođa. Ne mogu da ti se predaju, čak ni ako bi to želeli.” „Onda će biti uništeni”, smireno odgovara Kublaj. „Mogu da učinim samo toliko.” „Pobićeš na hiljade ljudi zbog šačice idiota”, kaže mu Jao Šu. Glas mu je obojen tugom, a Kublaj zuri u njega. „Kakav izbor imam? Zatvorili su kapije preda mnom, a moj brat posmatra.” Jao Šu se naginje napred, a oči mu blistaju. „Onda pokaži Mongeu da postoji i drugi način. Pošalji izaslanike u Tali. Obećaj da ćeš poštedeti stanovništvo. Tvoja briga su armije carstva Sung, a ne trgovci i farmeri.” Kublaj se kikoće. „Trgovci i farmeri nikad neće verovati Džingisovom unuku. Nosim njegovu senku poput plašta, Jao Šu. Da li bi ti otvorio kapije mongolskoj vojsci? Mislim da ne bi.” „Možda ti žitelji Talija zaista neće poverovati. Ali stanovnici sledećeg grada hoće. Baš kao što će vojnici koji si pustio na slobodu proneti vesti o tvom milosrđu preko zemalja carstva Sung.” Jao Šu zastaje kako bi pustio Kublaja da razmisli o njegovim rečima, a zatim nastavlja da govori. „U njihovoj istoriji je postojao general po imenu Cao Bin, koji je osvojio grad Nanđing bez ijednog jedinog izgubljenog života. Sledeći grad do kojeg je došao mu je otvorio kapije, bezbedan u znanju da neće biti pokolja. Imaš moćnu vojsku, Kublaju, ali najbolja sila je ona koju ne moraš da upotrebiš.” Kublaj pijucka čaj i razmišlja. Ideja se dopada jednom delu njegovog bića. Drugi deo pak želi da impresionira Mongea. Može li da podnese vrstu krvoprolića kakvu Monge od njega očekuje? Blago drhti. Ne može. Shvata da mu ta ideja već dugo leži na ramenima, opterećujući ga poput oklopa koji mora da nosi. Šansa da možda postoji neki drugi način je poput svetlosti u tamnoj sobi. Ispija čaj i odlaže praznu zdelu u stranu. „Šta se na kraju dogodilo sa Cao Binom?”
Jao Šu sleže ramenima. „Verujem da su ga izdali i otrovali vlastiti ljudi, ali to ne umanjuje veličinu onoga šta je učinio. Ti nisi tvoj deda, Kublaju. Džingis nimalo nije mario za kinesku kulturu, dok ti možeš da uvidiš njenu vrednost.” Kublaj razmišlja o napravama za mučenje koje je pronašao u napuštenim vojnim postajama, o ulicama natopljenim krvlju i trulim telima kriminalaca. Misli na masovno samoubistvo na zidinama Jenkinga, kada je šezdeset hiljada devojaka skočilo u smrt radije nego da vide kako Džingis zauzima grad. No, svet je okrutno mesto, gde god da čovek ode. Kinezi nisu ništa gori od debelih hrišćanskih kaluđera koji zadržavaju svoje izobilne apetite dok jereticima vade utrobu. Dok ga Jao Šu posmatra, misli na štampana dela koja je video, na ogromnu kolekciju slova mukotrpno izrezbarenih u šimširovini samo zato da bi širila ideje kineskih gradova. Pomišlja na njihovu hranu, njihove vatromete, papirni novac, svoj kompas koji nekako uvek pokazuje u istom pravcu. Kinezi su genijalan narod, a on ih veoma mnogo voli. „Zauzeo je grad bez ijednog jedinog izgubljenog života?”, tiho pita. Jao Šu se smeši i klima glavom. „Mogu to da uradim, starče. Mogu da pokušam, barem. Poslaću emisare u Tali, pa ćemo videti.” Narednog jutra Kublaj naređuje armiji da opkoli utvrđeni grad. Vojnici se u ogromnim kolonama približavaju zidinama iz četiri pravca i staju tik izvan dometa topova. Ljudi na bedemima vide da im nema bekstva, a ako to još uvek ne shvataju, ubrzo hoće da njihov car ne želi, ili ne može, da im pritekne u pomoć. Kublaj želi da građani vide njegovu moć pre nego što pošalje pregovarače. Jao Šu želi da se priključi maloj grupi pregovarača koji će ući u grad, ali mu Kublaj zabranjuje. „Sledeći put, starče, obećavam ti. Žitelji Talija možda nisu čuli za Cao Bina.” Upravna prostorija grada je golo mesto, lišeno svih udobnosti. Zidovi su okrečeni u belo, a pod je prekriven retkim zitan drvetom, čija je površina izrezbarena čitavom širinom prostorije, tako da posetioci hodaju po šarama delikatnih oblika dok se približavaju gradskom prefektu. Dok čeka, Meng Guang zuri u omaleni prozor između kosih krovnih greda. Visoko iznad glave vidi kišni zastor, bezmalo izmaglicu sa sivog
neba koje tako savršeno odražava tmurno raspoloženje koje vlada u gradu. Na sebi nosi oznake svog položaja, debeli ogrtač prošiven zlatnim ukrasnim vezom preko svilene tunike. Težina plašta mu pruža utehu, budući da su ukrašeni šešir i plašt stariji od njega i da su ih nosili vredniji, ili bar srećniji ljudi. Još jednom se osvrće po otvorenoj prostoriji, upijajući mir koji vlada u njoj. Tišina je na neki način još jedan plašt, sušta suprotnost Mongolcima sa njihovim dečačkim besom i neprekidnom halabukom. Izdaleka ih čuje kako dolaze, bučno hodajući kroz hodnike upravnih zgrada bez ikakve pomisli na dostojanstvo ili starost okruženja u kojem se nalaze. Meng Guang škrguće zubima. Čula su mu toliko izoštrena da oseća kako njegovi stražari naprežu oči da osmotre uljeze, nakostrešeni poput besnih lovačkih pasa. Podseća se kako ne sme da pokaže istovetna osećanja. Carska vojska ih je izdala, ostavljajući grad na milost i nemilost drskim i agresivnim strancima. Meng Guang se pripremio za smrt, ali je onda mongolski general poslao desetak ljudi pešice u grad. Umesto topovske paljbe, primio je uljudan zahtev za zvaničnim prijemom. Još uvek ne zna da li je to neka vrsta poruge, nekakvo mongolsko okrutno uživanje u njegovom poniženju. Grad ne može da se odupre ogromnoj armiji koja ga okružuje u crnim kolonama. Upravnik nije sklon samoobmanjivanju niti lažnim nadama. Ukoliko Mongolci sačekaju godinu dana, zna da postoje vojske koje mogu da odbrane provinciju Junan, ali su udaljenosti velike a glatko proticanje dana se naglo zaustavilo oko njegovog grada. Teško mu je čak i da izrazi gnev koji oseća. Prefekt je već dugih trideset sedam godina, a čitavo to vreme njegov grad je mirno radio i spavao. Pre dolaska Mongolaca, Meng Guang je bio zadovoljan. Njegovo ime neće ostati zabeleženo u istoriji, a suptilnost tog dostignuća je nešto čime voli da se hvališe pred svojim kćerima. Sada mu se čini da će ipak dobiti mesto u arhivama, osim ako budući vladari ne narede pisarima da uklone njegovo ime iz zvaničnih letopisa. Dok mongolski izaslanici ulaze u prostoriju, Meng Guang potiskuje štrecanje na pomisao da će njihove čizme oštetiti delikatno zitan drvo. Pod se presijava na jutarnjoj svetlosti, tamnocrven i blistav usled viševekovnog glačanja i premazivanja voskom. Iznenađeno primećuje da Mongolci sa sobom donose smrad jači od oštrog mirisa sredstva za poliranje. Oči mu se šire kada mu zadah napadne nozdrve, i jedva se suzdržava da ne pokaže da ga primećuje. Zadah trulog mesa i vlažne vune je nalik fizičkom prisustvu u
prostoriji. Pita se jesu li je Mongolci uopšte svesni i da li znaju koliku patnju mu izaziva njihovo prisustvo. Od dvanaestorice emisara, desetorica imaju crvenkastu kožu i zdepasta tela koja Meng Guang povezuje sa Mongolcima, dok preostala dvojica imaju nešto civilizovanija lica, sa donekle grubljim crtama lica usled mešane krvi. Pretpostavlja da potiču iz severne Kine, slabići čije je zemlje osvojio Džingis. Oba mešanca zakratko saginju glave, dok ih mongolski sadruzi nezainteresovano posmatraju. Meng Guang na trenutak sklapa oči i čeliči se kako bi izdržao predstojeće uvrede. Ne plaši se smrti. Čovek može da bira da odbaci svoj život kao limeni pehar, a nebesa će blagonaklono gledati na njegov gest. Njegovo dostojanstvo je, međutim, potpuno druga priča. „Gospodaru prefekte”, progovara jedan od dvojice Kineza, „ime ovog poniznog glasnika je Li Ung. Donosim ti reči Kublaja Bordžigina, Džingisovog unuka, brata Monge-kana. Moj gospodar nas je poslao ovamo da pregovaramo o predaji grada Tali. Pred svedocima se zakleo da nijedan muškarac, žena ili dete neće biti povređeni ukoliko ga stanovnici grada Tali prihvate za gospodara. Rečeno mi je da kažem kako kan polaže pravo na ovaj grad i ove zemlje. Ne želi da vidi kako se reke crvene od kineske krvi. Kan traži mir i nudi ti šansu da spaseš život ljudima kojima upravljaš.” Krv polako ističe iz prefektovog lica dok Li Ung izgovara bezobrazne i mrske reči. Njegovi gardisti odražavaju njegovu reakciju, hvatajući drške mačeva i upinjući se napred a da pri tome ne naprave ni korak. Grupica Mongolaca nije naoružana i Meng Guang čezne da napujda stražare na njih, da britkim zamasima mačeva saseku njihovu drskost. Vidi kako se Mongolci obaziru oko sebe, mrmljajući jedni drugima na svom varvarskom jeziku. Oseća se ukaljano samim njihovim prisustvom i mora da se prisili da miruje dok razmišlja. Mali kineski izdajnik ga posmatra očekujući odgovor, a njemu se čini da vidi zabavljenost u čovekovim očima. To je previše. „Šta je grad?”, kaže odjednom i sleže ramenima. „Mi nismo budalasti kineski seljaci, bez osećanja časti ili mesta na točku sudbine. Mi živimo za carevo uživanje. Umiremo na njegovu zapovest. Sve što vidite pripada njemu. Ne mogu da predam tvom gospodaru ono što mi ne pripada.” Li Ung stoji nepomično, a ostali poklisari slušaju dok im njegov sadrug prevodi prefektov odgovor. Vrte glavama, a nekolicina reži nešto nerazumljivo. Meng Guang polako ustaje i baca pogled ka stražarima, koji
iz kanija izvlače dugačke mačeve. Mongolci posmatraju scenu sa vrhunskom ravnodušnošću. „Preneću tvoje reči svom gospodaru, prefekte”, kaže Li Ung. „Biće... razočaran što odbijaš njegovo milosrđe.” Meng Guang oseća kako ga ispunjava bes, a nalet krvi mu vraća rumenilo u prebledele obraze. Kineski izdajica govori o nemogućnostima, konceptima koji nemaju mesta u tihom redu njegove provincije. Na trenutak, uopšte ne može da izrazi svoje gađenje. Nije bitno čak i da milion neprijateljskih vojnika čeka pred gradskim zidinama. Oni ne postoje, niti imaju bilo kakav uticaj na sudbinu koju bira. Ako car spase grad Tali, Meng Guang zna da će mu biti zahvalan. Međutim, ukoliko car izabere da prepusti grad uništenju, onda će to biti njegova sudbina. Meng Guang neće mrdnuti prstom da se spase. Pomišlja na svoje žene i kćerke, i zna da bi one takođe više volele smrt od sramote o kojoj ova budala misli da Meng razmišlja. To nije nikakav izbor. „Uhvatite ih i vežite”, konačno kaže stražarima. Dvojica kineskih prevodilaca nemaju dovoljno vremena da ponove njegove reči, a Li Ung samo belo zuri, dok mu se usta otvaraju i zatvaraju kao u šarana. Stražari su već u pokretu pre nego što prestane da priča. Kad ih stražari napadnu, Mongolci u otkucaju srca prelaze iz učmale nepomičnosti u divljačku borbu, mahnito udarajući i šutirajući, koristeći čizme, laktove, bilo šta. To je samo dodatni dokaz njihovih varvarskih manira, a Meng Guang ih zbog toga samo još više prezire. Vidi kako se jedan stražar tetura unazad kad ga Mongolac udari u nos i mora da skrene pogled kako ne bi dodatno ponizio čoveka. Usredsređuje se na visoki prozor, kroz koji u dvoranu ulazi oblačić pare. Dotrčava još stražara, a on ignoriše prigušeno stenjanje i viku sve dok njegovi gardisti ne savladaju i ućutkaju mongolske izaslanike. Kad gradski prefekt napokon spusti pogled, vidi da trojica izaslanika leže u nesvesti, a ostali zadihano dišu i pokušavaju da pokidaju konopce, ogoljenih zuba nalik životinjama, što i jesu. Ne osmehuje se. Misli na gradske biblioteke i arhive kojima su Mongolci zapretili i oseća samo prezir. Oni nikad neće moći da shvate kako izbori civilizovanog čoveka ne uključuju kukavičku predaju, bez obzira na to kakve bile posledice. Način čovekove smrti je uvek samo njegov izbor, ako to zaista može da uvidi. „Odvedite ih na javni trg”, kaže. „Pošto se osvežim, prisustvovaću njihovom bičevanju i pogubljenju.”
Smrad Mongolaca se pojačao dok su se znojili i sada ispunjava čitavu prostoriju. Meng Guang se s mukom suzdržava da se ne ispovraća dok diše sve pliće i pliće. Svakako će morati da promeni odeću pre nego što završi ovaj prljavi posao. Dok se bude kupao, naložiće slugama da spale odeću koju trenutno nosi.
18 Zatvorenici su vezani za gvozdene stubove na velikom gradskom trgu, odavno zabijene u zemlju da drže osuđene zločince. Kad Meng Guang stiže na poprište, sunce je već visoko u zenitu, a gomila ljudi se okupila na trgu, ispunjavajući ga u svim pravcima. Odred gardista drvenim motkama krči put kroz svetinu kako bi Meng Guang mogao da nadgleda kažnjavanje, a zatim donose udobnu stolicu da prefekt odmori svoje stare kosti. Drugi stražari podižu nadstrešnicu koja ga zaklanja od sunca, a on seda i pijucka rashlađeno piće. Lice mu je bezizražajno. Kada je konačno spreman, daje znak ljudima koji stoje pored stubova sa teškim korbačima u rukama. Trake bičeva su od namašćene kože, a svaka je debela kao dečji prst, tako da padaju na meso sa tupim udarcem koji boli koliko i udarac batinom. Nada se da će Mongolci zapomagati i osramotiti se. Zarobljenici razgovaraju jedni s drugima, a on pretpostavlja da se međusobno ohrabruju. Primećuje kako se kineski prevodioci obraćaju okupljenom narodu. Omaleni Li Ung se koprca privezan za stub dok blebeće. Meng Guang vrti glavom. Izdajnik nikad neće razumeti seljake carstva Sung. Oni smatraju da plemići žive na drugoj ravni postojanja, toliko iznad njih da je to neshvatljivo. Prefekt posmatra kako njegovi pitomi podanici hladno zure u zarobljenike. Jedan se čak saginje i uzima kamen sa tla, a zatim ga baca, nateravši Li Unga da se trgne u stranu. Meng Guang dozvoljava sebi osmejak, koji prikriva podignutim peharom. Šibanje počinje, a potmuli udarci odjekuju u ujednačenom ritmu. Kao što je i očekivao, Kinezi nariču i koprcaju se, izvijaju se u leđima i trzaju konopce kao da misle da mogu da iščupaju železne stubove iz zemlje. Mongolci trpe udarce nalik beslovesnim bikovima, a Meng Guang se mršti. Šalje gardistu sa naređenjem mučiteljima da ih jače šibaju, a zatim se opušta u stolici kada se zvuci udaraca pojačaju i ubrzaju. Mongolci i dalje stoje, razgovarajući i dozivajući se. Prefekt iznenađeno vidi kako se jedan od njih smeje na neki komentar. Blago odmahuje glavom, ali on je strpljiv čovek. Postoje i druge kamdžije, sa zubima od oštrog metala ušivenim u kožne trake. Njima će ih naterati da zakukaju.
Li Ung služi Kublaja nepunih godinu dana. Priključio se kanovom bratu kada su njegovi tumani prošli kroz severne kineske zemlje, obeležavajući na hiljade farmi na ogromnom prostoru. Zna da u svakom poduhvatu postoje rizici, ali je plata dobra i stiže redovno, a on je od malih nogu imao dara za strane jezike. Nije očekivao da će ga uhvatiti i mučiti matora budala u gradu Tali. Bol je nepodnošljiv, samo to. Li Ung iznova i iznova dolazi do tačke kad više ne može da stoji na nogama, ali se bičevanje nastavlja. Privezan je za stub i nema gde da pobegne, ne postoji išta što može da učini da mučenje prestane. Plače i preklinje sa svakim udarcem, ignorišući Mongolce koji posramljeno okreću glave od njega. Neki među njima mu dovikuju da ustane, ali u nogama nema snage i mlitavo visi, pridržavan samo konopcima vezanim za zglobove. Čezne za tim da se onesvesti ili poludi, bilo šta što će učiniti da agonija nestane, ali njegovo telo odbija i on ostaje pri svesti. Ako išta drugo, čula mu postaju izoštrenija a bol sve gori, sve dok naposletku ne poveruje kako na čitavom svetu nema goreg bola. Čuje kako gradski prefekt izdaje zapovest, a bičevanje širom trga prestaje. Li Ung se kobelja da ustane, snagom volje terajući kolena da ne klecaju. Gleda oko sebe i pljuje krv koja mu se skupila u ustima kad se ugrizao za jezik. Trg je deo prastare pijace nadomak gradskih zidina. Vidi ogromnu kapiju koja skriva Kublajevu armiju sa vidika. Ječi na pomisao da su njegovi spasitelji toliko blizu, a ipak slepi za njegovu sudbinu. Ne može da umre. Premlad je i nije čak ni uzeo ženu. Vidi kako mučitelji ispiraju krvave korbače u kofama vode, a zatim ih dodaju drugim ljudima koji ih mažu uljem i umotavaju u zaštitnu tkaninu. Sve uplašeniji, gleda kako iznose drugačije zamotuljke i slažu na tlo. Napreže se i propinje na vrhove prstiju kako bi video šta se u njima nalazi dok vojnici skidaju teško platno. Svetina uzbuđeno mrmlja, a Li Ung ponovo urla na njih, promuklim glasom. „Izvan ovih zidova leže na stotine topova, spremni da smrve vaš grad u prah i pepeo!”, viče. „S vama se suočava ogromna vojska, a plemeniti mongolski princ je ipak obećao da će poštedeti život svakog čoveka u Taliju! Nudi vam milost i dostojanstvo, ali vi hvatate njegove ljude i šibate ih bičevima. Kako će on reagovati kada mu se ne vratimo? Šta će onda učiniti? Kao što se naša krv sada proliva, tako će i vaša, krv svakog muškarca, žene i deteta u gradu. Tada se setite da ste sami tako izabrali. Da ste mogli da otvorite kapije i sačuvate glavu!”
Vidi kako mučitelj odmotava dugačak korbač i prekida da priča kad ugleda sjaj metala na vrhovima kožnih vrpci. Li Ung je jedanput ranije gledao kako nasmrt bičuju silovatelja uhvaćenog u njegovom rodnom gradu. Usta mu se suše na to sećanje. Pod udarcima kamdžije popustiće mu bešika, a telo postati trzajuća i grčeća stvar. Nema dostojanstva u smrti koja ga očekuje. U mučnom užasu posmatra kako čovek vrti bič u krugovima, razmotavajući kožne vrpce. Negde u daljini čuje tiho zviždanje. Zvuk postaje sve glasniji, a polovina okupljene rulje se trza iz sanjarenja kad nešto teško udari u veliku kapiju na trgu, a zvuk im odjekuje nad glavom. „On dolazi!”, vrišti Li Ung. „Razarač gradova je ovde! Zbacite svoje gospodare i živećete, ili će do sumraka reke krvi poteći ulicama!” Čuje se još jedan potmuli udar, a zatim još dva dok Kublajeve tobdžije određuju domet. Jedna kamena kugla preleće iznad njih, u potpunosti promašivši zid, i ruši krov obližnje zgrade tačno prekoputa trga. Svetina se štreca na prizor uništenja. „On dolazi!”, ponovo urla Li Ung u delirijumu od olakšanja. Čuje kako neko uzvikuje naređenje, ali i dalje krivi vrat posmatrajući kapiju koja se trese kada mu prilazi stražar i jednim glatkim pokretom prereže grkljan. Mongolci vezani za stubove razjareno urlaju dok Li Ungova krv peska suvu zemlju. Počinju da cimaju stubove, ljuljajući ih napred-nazad, bacajući punu težinu svojih tela na ono što ih drži. Meng Guang ponovo izdaje zapovest, a još stražara izvlači mačeve u trenutku kad se ogromna kapija ruši uz gromoglasan tresak. Kroz oblak prašine, okupljena rulja može da vidi vrstu mongolskih konjanika, crne oblike ocrtane naspram sunčeve svetlosti. Počinju da beže sa trga, a strah ih obuzima dok jahači ulaze u grad u savršenim redovima. Meng Guang polako ustaje dok se trg prazni, samrtnički sivog lica. Klati se dok ustaje na noge, a njegov svet se ruši oko njega. Kazao je sebi da vojska izvan Talija ne postoji, da na njega neće uticati ništa što neprijatelj učini. No, oni su ipak ušli u grad, nateravši ga da ih vidi. Stari prefekt stoji kao ukopan u mestu, u toliko dubokom šoku da mu je um sasvim prazan. Nejasno je svestan da njegovi gardisti ostavljaju krvave stubove za šibanje i prilaze mu visoko uzdignutih mačeva da ga zaštite. Vrti glavom u sporom poricanju, kao da čak i tada može da zabrani ulazak neprijatelju u svoj grad. Dok dugi svileni neprijateljski stegovi lepršaju levo i desno od njega, mongolski ratnici jašu u sjajnim oklopima koji blistaju na suncu. Meng Guang otvorenih usta zija u Kublaja koji dojahuje blizu grupe naoružanih
gardista, omalovažavajući opasnost koju oni predstavljaju. Kublaj je svestan da njegovi ratnici mogu da odgovore kišom strela na prvi znak agresije, ali prefektovi gardisti to ne znaju. Njegov spori dolazak ih sve uznemirava, kao da je neranjiv, kao da mu je toliko iznad njih da ni na koji način ne mogu da mu naude. Pod njegovim besnim pogledom mnogi upravnikovi gardisti obaraju oči, kao da gledaju u blešteće sunce. Kublaj vidi kako sparušeni starac u snežnobeloj odeždi nesigurno stoji pred njim, praznog pogleda. Svetina se razbežala, a na trgu vlada tajac. U potpunoj mirnoći, jedan Mongolac uspeva da iščupa iz zemlje železni stub za koji je zavezan. Trijumfalno urla, a zatim uzima stub u ruke kao oružje i sa ubilačkim sjajem u očima kreće prema Meng Guangu. Kublaj podiže ruku, a čovek staje kao ukopan, dok mu se grudi nadimaju i spuštaju od siline osećanja. „Rekao sam da ću poštedeti Tali”, kaže Kublaj na savršenom mandarinskom. „Zašto me nisi poslušao?” Meng Guang zuri negde u daljinu, a mozak mu je hladna grudva nesposobna da odgovori. Poživeo je dovoljno dugo, a već decenijama je gradski prefekt. Vodio je dobar život. Čuje glasove neprijatelja kao šaputanje trske u tami, ali ne odgovara. Ne mogu ga naterati da prizna njihovo postojanje. Priprema se za smrt, duboko udišući vazduh, a zatim polako izdišući, usporavajući rad srca. Kublaj se mršti zbog nedostatka reakcije. Oseća strah u prefektovim gardistima i vidi bes na licima sopstvenih vojnika, ali prefekt stoji i gleda iznad grada kao da je jedini čovek na trgu. Povetarac počinje da duva, a Kublaj odmahuje glavom kako bi prekinuo bunilo. Vidi Li Ungovo telo koje visi sa stuba okačeno za zglobove i naprečac donosi odluku. „Ja sam iz plemenite loze”, kaže. „Moje zemlje na severu su nekada bile vezane za teritorije carstva Sung pod jednim carem. Tako će ponovo biti. Uzimam ovaj grad kao svoj, kao moje pravo. Moja zaštita, moja senka, stoji iznad svih vas počevši od ovog trenutka. Predajte mi se i biću milosrdan prema vama, kao otac prema deci.” Meng Guang ne progovara, iako najzad susreće Kublajev pogled. Maltene kao da drhti, starac odmahuje glavom. „Dobro”, kaže Kublaj. „Vidim da ću morati da razočaram prijatelja. Uzmite ovog i okačite njegovo telo sa gradskih zidina. Ostali će živeti.” Kublaj pomno posmatra dok se Mongolac sa gvozdenim stubom u rukama probija kroz stražare i gura Meng Guanga ka prednjim redovima.
Starac hoda bez protivljenja, a njegovi gardisti ne reaguju. Ne usuđuju se da pogledaju jedni druge, napokon shvatajući da im život zavisi od jedne jedine reči ovog neobičnog princa koji govori jezikom gospodara. „Moja reč je gvozdena”, kaže Kublaj gardistima, dok njegovi ljudi odvode Meng Guanga. „Vaš narod će to s vremenom spoznati.” Hulegu zadihano diše dok staje i dodaje slugi svog lovačkog orla. Ptica krešti i klepeta krilima, ali je čovek vrlo dobro poznaje i smiruje držeći je za vrat. General Kitbuka na desnoj ruci drži sokola kliktavca sa belim mrljama na perju, ali za pojasom nosi samo dva ulovljena goluba i izraz lica mu je kiseo. Hulegu mu se kezi dok silazi sa konja i pruža kuvaru omalenog jelena, čija se glava mlitavo klati, slomljenog vrata. Njegov kuvar je Persijanac, lokalac koji tvrdi da je nekad služio lično bagdadskog kalifa. Kada je zarobljen dok se vraćao kući sa neke udaljene pijace, Hulegu ga je uzeo za slugu. Pruža mu zadovoljstvo da obeduje jela u kojima bi kalif trebalo da uživa, premda uvek vodi računa da ih najpre neko drugi proba. Tamnoputi čovek saginje glavu dok uzima mlitavu životinju, blistavim očima posmatrajući nemirnu pticu. Njegov narod obožava da lovi. Jastrebovi i sokolovi kliktavci vrede suvog zlata, ali su ogromni orlovi skoro sasvim nepoznati u ovoj oblasti. Huleguova ptica sa perjem boje tamnog zlata vredi čitavo bogatstvo. Hulegu gleda u Bagdad, udaljen svega tri i po kilometra. Njegova vojska okružuje prastari utvrđeni grad, blokirajući reku Tigar pontonima koje su napravili za vreme njegovog odsustva. Svuda unaokolo može da vidi tamne obrise njegovih tumana koji strpljivo čekaju. Kalif je odbio da sruši gradske zidine kao znak dobre volje. Hulegu još uvek ima njegovo pismo negde u bisagama. Reči su bile dovoljno jasne, ali ga i dalje zbunjuju. Čovek je pisao o sledbenicima Muhameda, uveren da će se podići na oružje kako bi odbranili središte svoje vere. Hulegu se pita gde su dok njegova vojska opkoljava grad. Kalif bi možda bio u pravu u prethodnoj generaciji, ali je Džingis mrtvima popločao put preko ovog područja i to ne jedanput, već dvaput. Hulegua zabavlja da razmišlja o tome kako preživeli izlaze iz ruševina, samo da bi susreli Džingisa na povratku na teritoriju Si Sja tokom njegovog poslednjeg vojnog pohoda. Bagdad nema podršku koju
je imao tokom prethodnih stoleća, ali je kalif izgleda nesvestan svoje izolacije. Hulegu uzima pehar soka od narandže, preko noći rashlađenog u reci. Ispija ga u jednom gutljaju i dobacuje pehar slugi, ne čekajući da vidi da li ga čovek hvata. Žitelji Bagdada ne dele veru svog gospodara u boga. Svake noći se konopcima spuštaju niz gradske zidine, rizikujući da skrše vratove silazeći po mraku niz grubo klesano kamenje. Hulegu nema pojma koliko ljudi ima u gradu, ali njegovi ratnici svakog jutra dovode stotinak zarobljenika u logor. To im je postalo neka vrsta igre. Pušta vojnike da vežbaju gađanje na grupama sužanja, dozvoljavajući da muškarci i dečaci budu pobijeni, a žene i devojke razdeljene ratnicima koji su zadovoljili svoje oficire. Kalif se ne predaje. Sve dok to ne učini, životi stanovnika Bagdada ne vrede ni pišljivog boba. Hulegu čuje cvrčanje masti kad kuvar stavi sveže isečene odreske jelenskog mesa na tiganj. Miris je protkan aromom belog luka, a Huleguu kreće vodica na usta. Čovek je čudo. Kitbukini čemerni golubovi neće dodati mnogo mesa njegovom podnevnom obedu, misli Hulegu, ali sa druge strane to je razlika između orlova i sokolova. Njegov orao može da obori čak i odraslog vuka. Ptica i on su isti, misli zadovoljno. Grabljivicama nije potrebno milosrđe. Zavidi svom orlu na savršenoj, nepokolebljivoj nemilosrdnosti. Ptica nema nikakve sumnje niti strahove, ništa što ometa um posvećen isključivo ubijanju. Još jednom gleda ka Bagdadu, a usta mu se skupljaju u tanku liniju. Njegovi topovi jedva da su okrnjili kamenje zidina. Odbrambene zidine grada su sagrađene pod nagibom, zbog čega se kamena đulad odbija nanoseći vrlo malo štete. Kada potroši sve zalihe crnog baruta, preostaće mu samo katapulti i teški trebušeti. S vremenom će i te opsadne naprave probiti gradske zidine, ali ne sa istovetnim urlajućim užasom, ne sa istim osećanjem bogolike moći. Bagdad je čuven po tome što kilometrima unaokolo nema kamenja, ali su njegovi ljudi planirali unapred i sakupljali kamenje u zaprežna kola dok su putovali na jug. Naposletku će i njih potrošiti, pa će morati da pošalje tumane da donesu još. Hulegu pravi grimasu, umoran od istih misli koje mu se roje u glavi dok dani sporo prolaze. Može da napadne zidine u bilo kom trenutku, ali su one još uvek jake. Tvrdoglavi branitelji mogu da smaknu po četvoricu-petoricu njegovih ratnika za svakog čoveka koga izgube. To i jeste svrha zamaka i utvrđenih gradova, na kraju krajeva. Sipaće vrelo ulje i bacati kamenice na
napadače dok se budu peli. Bio bi to krvav posao, a on ne želi da izgubi na hiljade ljudi zarad jednog grada, bez obzira na to koliko bogatstvo čeka unutar njegovih zidina. Uvek je bolje najpre porušiti zidine, ili sačekati da glad utera kalifu pamet u glavu. „Ako me nateraš da čekam još dugo”, mrmlja sebi u bradu, zureći u udaljeni grad, „papreno ćeš platiti za to.” General Kitbuka podiže pogled kad on progovori, a Hulegu shvata da se čovek još uvek nada pozivnici da podeli popodnevni obrok. Osmehuje se, prisećajući se orlovog nasrtaja. Ima previše mesa za jednog čoveka, ali Hulegu ne nudi da ga podeli. Podseća se da sokolovi i orlovi ne lete zajedno. Oni su potpuno različite vrste. Kalif El Mustasim je zabrinut. Njegovi preci su osnovali maleno carstvo oko grada koje postoji već pet stoleća, sa Bagdadom kao draguljem u kruni. Preživelo je čak i Džingisovo pustošenje po području nekoliko decenija ranije. El Mustasim voli da misli kako je Alah učinio grad nevidljivim, tako da je mongolski kan projahao pored njega bez zaustavljanja. To je možda čak i istina. Ne samo da je kalif pripadnik kraljevske loze Abasida već je i vođa muslimanske vere u svetu, a njegov grad svetionik za sve pravoverne. Mora da su savezničke vojske na putu da pomognu Bagdadu? Sastavlja šake i oseća znoj na koži dok mu se prsti prepliću i raspliću, iznova i iznova. Kalif je krupan, a godine lagodnog života su mu smekšale telo. Pod pazuhom oseća lepljivi znoj i pucka prstima, dajući znak robinjama da mu priđu i obrišu ga ubrusima. Ne prekida bojažljive misli dok mu devojke zadižu ruke i brišu glatku braonkastu kožu ispod slojeva svile i kadife. Izabrane su zbog svoje lepote, ali ih kalif danas ne gleda. Jedva da primećuje kako ga jedna od devojaka hrani lepljivim slatkišima iz činije, gurajući mu ih u usta kao da tovi bika. Dok leži, buljuk nasmejane dečurlije utrčava u sobu, a on ih blagonaklono posmatra. Deca u sobu unose buku i živost, dovoljno da razbiju breme očajanja koje mu teško pritiska ramena. „Kamara!”, zahteva njegov sin, molećivo gledajući u njega. Ostala deca čekaju u nadi da će videti čudo, a El Mustasimovo lice smekšava. „Dobro, al’ samo malo pre nego što se vratiš svojim lekcijama”, kaže. Kalif maše rukom, a deca se razbeže po prostoriji, cičeći od uzbuđenja. Naprava je sagrađena po uputstvu velikog muslimanskog naučnika, Ibn el
Hajtama. „Kamara” je samo reč za „tamnu sobu”, ali se ime zadržalo. Svega šačica slugu ide zajedno s njim dok kalif korača hodnikom ka sobi u kojoj je sagrađena kamara. Deca uzbuđeno trče ispred njega, prepričavajući onima koji je još uvek nisu videli sve čega mogu da se prisete. Posredi je soba u sobi, velika konstrukcija od crne tkanine tamne kao noć unutra. El Mustasim ponosno gleda u crnu kocku, kao da ju je lično izmislio. „Ko od vas će da ide prvi?”, pita. Deca poskakuju i uzvikuju svoja imena, a on bira jednu od svojih kćerki, devojčicu po imenu Suri. Ona drhti od oduševljenja dok je postavlja na pravo mesto. Dok zastor pada, a prostorija uranja u tamu, deca nervozno ciče. Njegove sluge donose svetiljke, a mala Suri je ubrzo osvetljena sjajem uljanih lampi. Devojčica uživa u pažnji, a kalif se kikoće dok je posmatra. „Vi ostali sada prođite kroz tu pregradu. Zatvorite oči i ne otvarajte ih dok vam ne kažem.” Deca ga slušaju, naslepo pipkajući sloj crne tkanine. „Jeste li spremni?”, pita ih. Svetlost lampi na Suri će proći kroz sićušnu rupu u zastoru. Kalif ne razume u potpunosti kako svetlost može da nosi njen izvrnuti lik, ali će ona biti tamo, unutar sobe s njima u svetlosti i senci. To je čudo, a kalif se osmehuje dok im govori da otvore oči. Čuje ih kako začuđeno usisavaju vazduh kroza zube i dovikuju jedni drugima da vide. Pre nego što može da smesti neko drugo dete na Surino mesto, čuje kako se glas njegovog vezira Ahrimana obraća slugama napolju. Mršti se, jer mu je trenutak jednostavne radosti pokvaren. Čovek naprosto neće da ga ostavi na miru. Uzdiše dok Ahriman pročišćava grlo izvan kamare, zahtevajući njegovu pažnju. „Žao mi je što vas uznemiravam, o, kalife. Imam novosti koje morate da čujete.” El Mustasim ostavlja decu da se igraju, a ona već počinju da prave rusvaj u mračnom šatoru. Trepće kad se vrati u osvetljenu sobu i šalje nekoliko slugu unutra da se postaraju da dečaci ništa ne razbiju. „Pa? Da li se išta promenilo od juče, ili prekjuče? Jesmo li i dalje okruženi armijom nevernika?” „Jesmo, o, kalife. U zoru su odaslali još jedan plotun strela preko zidova.”
Vezir u šaci drži jedno kopljište oko koga je čvrsto uvijen i uvezan svitak. Već je odmotao drugi i pružio ga prema kalifu da ga pročita. El Mustasim odmahuje rukom odbijajući svitak od sebe, kao da će ga najobičniji dodir pergamenta iskvariti. „Još jedan zahtev da se predamo, siguran sam. Koliko sam takvih dosad već video? Nevernik preti i obećava, najpre nam nudi mir, a zatim preti uništenjem. To ništa ne menja, Ahrimane.” „U ovoj poruci kaže da će prihvatiti danak, o, kalife. Ne možemo nastaviti da ga ignorišemo. Taj Hulegu je već slavan po svojoj pohlepi. U svakom gradu koji uništi, njegovi ljudi pitaju: ’Gde je zlato? Gde su dragulji?’ Nevernik uopšte ne mari za to što je Bagdad sveti grad, već samo za to što ima riznice dupke pune dragocenih metala.” „Želiš da mu dam bogatstvo svoje porodice?” „Ili da vidim kako grad gori? Da, kalife, želim. On neće otići. Namirisao je krv, a naš narod se plaši. Po gradu svuda kolaju glasine da Arapi već pregovaraju s njim, otkrivajući mu tajne načine ulaska u grad.” „Ne postoje nikakvi tajni ulazi u grad”, breca se El Mustasim. Glas mu zvuči piskutavo i mrzovoljno, čak i njegovim vlastitim ušima. „Znao bih da postoje.” „Svejedno, na pijacama se priča o tome. Ljudi očekuju da se mongolski ratnici ušunjaju u grad svake noći koju odugovlačimo. Taj čovek želi samo zlato, kažu. Zašto mu kalif ne preda bogatstvo sveta, kako bismo mogli da živimo?” „Čekam, Ahrimane. Nemam li saveznike? Prijatelje? Gde su oni sada?” Vezir vrti glavom. „Sećaju se Džingisa, kalife. Neće doći da spasu Bagdad.” „Ne mogu da se predam. Ja sam svetlost islama! Biblioteke... Moj život ne vredi koliko jedan jedini tekst u njima. Mongolci će ih sve uništiti ukoliko kroče u moj grad.” El Mustasim oseća da ga spopada gnev dok posmatra kako se Ahriman mršti i odmiče se dalje od kamare da deca ne bi čula njihovu prepirku. Ahriman bi trebalo da podržava svog kalifa, da planira i porazi njegove neprijatelje. Međutim, vezir ne predlaže ništa drugo osim da baci zlato vukovima. Ahriman isfrustrirano posmatra svog gospodara. Poznaju se veoma dugo, a on shvata kalifove strahove. Oni su opravdani, ali ovde nije u pitanju izbor između opstanka i istrebljenja. Ovo je izbor između predaje i
zadržavanja izvesnog dostojanstva, ili rizika da izazovu bes najdestruktivnije rase koju je Ahriman ikad poznavao. U njihovoj istoriji ima isuviše primera da bi ih ignorisali. „Šah Kvarezma im se odupirao do samog kraja”, tiho kaže Ahriman. „On je bio muškarac među muškarcima, rođeni ratnik. Gde je on sada? Njegovi gradovi su ruševine, a njegov narod je slomljen: robovi ili mrtvaci. Rekli ste mi da vam uvek govorim samo istinu. Hoćete li sada da je čujete, kada vam kažem da otvorite kapije i spasite koliko god života možete? Svakog dana dok ga teramo da čeka na vrućini, njegov bes raste.” „Neko će doći da pomogne gradu. Onda ćemo im pokazati”, kaže žalostivo El Mustasim. Više ni on sam ne veruje u svoje reči, a Ahriman samo podsmešljivo frkće. El Mustasim ustaje sa divana i prilazi prozoru. Oseća arome mirišljavih sapuna na pijaci, na hiljade komada napravljenih u radionicama u zapadnoj četvrti. Ovo je grad kula, nauke i čudesa, pa ipak mu prete dugački komadi zašiljenog gvožđa, crni prah i divljaci koji čak i ne shvataju predmete koje gledaju dok ih razbijaju. Sa druge strane zidina vidi mongolske vojnike, koji se pomeraju nalik crnim insektima. Jedva može da govori od žalosti, a oči mu se pune suzama. Misli na decu, tako blaženo nesvesnu opasnosti koja vreba svuda oko njih. Obuzima ga očajanje. „Čekaću još mesec dana. Ako niko ne dođe da pomogne mom domu, izaći ću pred dušmane.” Grlo mu se steže, a glas mu je promukao. „Staću pred njih i pregovaraću o našoj predaji.”
19 Hulegu posmatra kako se gradske kapije uz škripu otvaraju, gurane timovima ljudi pod udarcima bičeva. Već se znoji, svestan sunčevih zraka na koži koji postaju sve snažniji. Prirodno tamnoput, nikad ranije nije izgoreo na suncu pre beskrajnih nedelja provedenih u opsadi Bagdada. A sada ga prvi poljubac dnevne topline peče poput gvožđa za žigosanje marve. Znoj mu se sliva niz obrve i trepavice i pecka kožu, iritirajući mu oči i nagoneći ga da trepće. Dao je sve od sebe da održi tumane u dobroj kondiciji i na oprezu, ali je dosada usled duge opsade nalik osipu koji se širi po koži inače zdravih ljudi. Češe se po preponama, osećajući ciste pod prstima. Opasno je dozvoliti šamanu da mu ih iseče, budući da vrlo često dolazi do infekcije, ali ih u privatnosti svog šatora cedi svake noći, smanjujući čvrste grudvice pod kožom sve dok ga bol ne natera da prestane. Na prstima mu ostaje uljasta beličasta supstanca. Može da oseti njen kiselkasti zadah čak i dok stoji i čeka kalifa. Ako ništa drugo, opsada će barem uskoro biti gotova. Žitelji Bagdada su dvaput pokušali da umaknu iz obruča oko grada, oba puta rekom. Prvi put su to pokušali da učine u malim čamcima sagrađenim unutar železnih rečnih kapija. Brodići su uništeni vrelim uljem, a bespomoćni ljudi su najpre natopljeni dok su njegovi vojnici bacali glinene krčage sa obale, a zatim sprženi zapaljivim strelama. Hulegu ne zna ko je umro tog dana. Posle pokolja nije postojao način da se ugljenisana tela identifikuju, čak i da je to želeo. Drugi pokušaj je bio prefinjeniji. Šestorica muškaraca tela zacrnjenih čađu i uljem stigli su do pontona koji su njegovi ljudi sagradili na reci Tigar, ukotvljenih za debela debla zabijena u meko rečno dno. Oštre oči jednog izviđača su ih opazile kako klize kroz vodu, a njegovi ratnici su napeli lukove i počeli da gađaju, smejući se i dovikujući jedni drugima mete. To je možda bio poslednji udarac kalifovim nadama; Hulegu ne zna. Sledećeg dana je primio poruku da će se El Mustasim sresti s njim ispred gradskih kapija. Mršti se dok posmatra dugu povorku koja izlazi iz grada. Ponovo je zahtevao predaju, ali mu kalif ovog puta uopšte nije ni odgovorio, želeći da sačeka sastanak. Hulegu broji dok se mala kolona produžava. Dve stotine,
tri, možda četiri. Kalifova svita konačno izlazi, a kapija se zatvara za njima, ostavljajući vojnike da doprate svog gospodara u Huleguovo prisustvo. Hulegu prethodne noći nije bio zaludan. Nema dovoljno veliku nadstrešnicu da ispod nje smesti čitavu kalifovu pratnju, ali je raščistio prostor na krševitom tlu i prekrio ga debelim ćilimima uzetim iz gradova koje je usput poharao. Mesto je oivičeno mekanim jastucima, a Hulegu je dodao grube drvene klupe, skoro nalik onima kakve je video u hrišćanskih crkvama u Rusiji. Ne postoji oltar, već samo jednostavan sto i dve stolice za dvojicu vladara. Huleguovi generali će stajati, spremni da isuku mač na prvi znak izdajstva. Hulegu zna da su kalifovi ljudi izvestili svog gospodara o njegovom aranžmanu, koji su videli sa gradskih zidina. Malena povorka nepogrešivo ide pravo prema mestu sastanka, pružajući mu priliku da se osmehne dok posmatra savršeni korak ljudi u pokretu. Nije ograničio broj vojnika koje kalif sme da povede sa sobom. Deset tumana okružuje grad, a on se postarao da kalifova putanja bude oivičena teško naoružanim i namrštenim konjanicima. Poruka je dovoljno jasna. Kalif dolazi u dvokolicama koje vuku dva krupna škopca. Hulegu trepće kad ugleda veličinu kalifa koji vlada Bagdadom i sebe naziva svetlom islama. Nije nikakav ratnik, dakle, ne ovaj čovek. Šake koje drže dizgine su natečene, a oči koje u masi Mongolaca traže Hulegua skoro su skrivene u naduvenom mesu lica. Hulegu ćuti dok sluge pomažu debelom kalifu da siđe sa dvokolica. General Kitbuka je u blizini da ga odvede do mesta susreta, a Hulegu promišlja šta želi od predstojećeg sastanka. Gricka unutrašnjost obraza dok kalifovi ljudi zauzimaju mesta. Pregovori su obična farsa, šarada sa jedinom svrhom da kalif zadrži barem trunku dostojanstva, iako ne zaslužuje nijednu. I pored toga, Hulegu nije odbio čovekovu ponudu, niti je cepidlačio oko detalja. Važno je samo to što El Mustasim konačno hoće da pregovara. Samo kalif to može da učini, a Hulegu se ponovo pita kakvo basnoslovno bogatstvo leži unutar grada poznatog kao pupak sveta. Čuo je priče o Bagdadu, priče o prastarom oklopu od žada i kopljima od slonovače, svetim relikvijama i statuama od čistog zlata, višim od tri čoveka. Čezne da vidi takve predmete. Pretopio je osvojeno zlato u poluge i grubo iskovane novčiće, ali žudi da pronađe komade koji će impresionirati njegovu braću, Mongea i Kublaja. Čak je u iskušenju da zadrži biblioteke, samo zato da bi Kublaj znao da ih Hulegu ima. Čovek
nikad ne može da bude dovoljno bogat, ali barem može da bude bogatiji od svoje braće. Dok kalif spušta glomaznu telesinu na stolicu, Hulegu steže i opušta šake, nesvesno posežući za onim što mu pripada. Seda i hladno zuri u El Mustasimove vodnjikave oči. Oseća kako mu sunčevi zraci peku kožu na potiljku i razmišlja da zatraži ciradu sve dok ne spazi da sunce bije pravo kalifu u lice. Uprkos persijskoj krvi, debeli čovek se ne oseća lagodno na vrućini. Hulegu mu klima glavom. „Šta nameravaš da mi ponudiš, kalife, u zamenu za svoj grad i svoj život?”, pita. Kublaj jaše na istok kroz gustu i naizgled beskrajnu šumu. Zna da ne mora da se plaši napada. Njegovi izviđači su raštrkani pedeset kilometara unaokolo u svim pravcima, ali šuma je gusta i pravi neprirodnu tminu zbog koje se njegov konj štreca na senke. Rečeno mu je da napred postoji prirodni proplanak, ali sunce zalazi i on još uvek ne može da vidi ogromnu stenu niti jezero koje su mu skauti opisali. General Bajar jaše tik ispred njega, vrhunski konjanik koji se bez problema probija kroz gusto šipražje. Kublaju nedostaje čovekova jahačka veština, ali ne zaostaje, okružen gardistima. Šuma je prazna. On i njegovi ljudi su pronašli napušteno selo zavučeno duboko u gusti čestar, kilometrima daleko od najbližeg druma. Ko god da je napravio te oronule čatrlje odavno je nestao. Teren se već pola dana blago uzdiže, a Kublaj u trenutku kad sunce dodirne zapadni horizont dolazi do visokog grebena i gleda nadole u strmu udolinu sa savršenom crnom činijom vode u podnožju. Njegov konj zahvalno njišti na prizor, izgreban i žedan kao i jahač. Kublaj pušta Bajara da predvodi, srećan da prati put koji čovek izabere. Zajedno silaze niz padinu, dok ispred sebe vide svetiljke poput mnoštva svitaca. Bajar ne izgleda onoliko umorno koliko se Kublaj oseća. General nije mnogo mlađi od njega, ali je u kudikamo boljoj kondiciji nego što je Kublaja učinio život među knjigama u Karakorumu. Ma koliko naporno da vežba, čini se da njegovo telo nikako ne stiče izdržljivost ratnika i starijih ljudi. Polovina njegovih tumana je otišla pre njega, a mnogi već spavaju u skučenim šatorima ili pod vedrim nebom, ako nisu našli prostor za postavljanje šatora.
Kublaj uzdiše na pomisao. Jedva može da se seti poslednjeg puta kada je mirno prespavao čitavu noć. Ima košmare i budi se u hladnom znoju, a um mu huči kao da poseduje nezavisno bivstvovanje. Čabi ga tada smiruje stavljajući mu hladnu ruku na čelo, ali ubrzo potom nanovo tone u san, ostavljajući ga budnog i zamišljenog. Primoran je da uz sebe drži knjigu sa praznim stranicama, kako bi mogao da zapiše ideje koje mu se roje po glavi dok ga ponovo obuzima san. S vremenom, prepisaće dnevnik na bolji papir, svedočanstvo o vremenu provedenom u carstvu Sung. Knjiga će zasluživati da se stavi na police biblioteke u Karakorumu, ako nastavi kako je započeo. Nakon što je osvojio Tali, tri druga grada su mu se predala u roku od mesec dana. Ispred tumana je poslao glasnike koji su pronosili vesti o njegovoj milosti. U tu svrhu je izabrao Kineze koji su se tokom godina priključili njegovim tumanima. Oni su razumeli šta želi i naravno da su odobravali njegov postupak, tako da nije sumnjao da su lepo govorili o mongolskom vojskovođi koji je kineski plemić koliko to iko može da bude. U tih prvih nekoliko meseci postojao je trenutak kada je mogao da sanja o tome kako munjevito prolazi zemljama carstva Sung, a vojske i gradovi mu se predaju bez ijednog zadatog udarca, sve dok naposletku ne stane ispred cara lično. To je potrajalo sve dok mu se Urijang-Hadaj nije obratio sa problemima. Kublaj se mršti na sećanje, siguran da je stariji general uživao u donošenju loših vesti. „Ljudi nisu plaćeni”, rekao je orlok. „Zabranio si im da pljačkaju osvojene gradove, a sada počinju da se ljute. Nikad ranije nisam video ovoliki nemir među našim ratnicima, gospodaru. Možda nisi shvatio da će ih vređati milosrđe koje si ukazao našim neprijateljima.” Kublaj se seća kako su orlokove oči blistale od potisnutog gneva kad je nastavio da govori. „Verujem da će postajati sve neposlušniji ako nastaviš sa takvom politikom. Ne shvataju to. Samo znaju da si im oduzeo zasluženi plen i nagradu.” Dok vodi konja kroz gusto šipražje, Kublaj polako udiše i izdiše. Dobre odluke se nikad ne donose u besu. Jao Šu ga je godinama ranije naučio toj jednostavnoj istini. Urijang-Hadaj je možda uživao dok mu je saopštavao nešto toliko očigledno, ali je problem stvaran. Tumani bespogovorno daju život i snagu za kana, ili osobu koja im zapoveda u njegovo ime. Zauzvrat im je dopušteno da uzimaju bogatstvo i robove gde god ih pronađu. Može da zamisli njihovu pohlepu na pomisao o svim gradovima carstva Sung, nedirnutim ratom i basnoslovno bogatim usled viševekovne trgovine. Pa ipak, odbio je da ih pohara i popali, a jedva šačica gradskih zvaničnika je
pobijena, samo oni koji su odbili da se predaju. U poslednjem gradu ljudi su izveli svog prefekta i bacili ga u prašinu pred noge Kublajevih ljudi. Razumeli su izbor koji im je ponudio - da žive i napreduju, ili da se odupru i budu uništeni. Kublaj ukočeno silazi sa konja i klima glavom Bajaru dok general odvodi konje. Noć je spokojna i tiha, osim sove koja huče negde u blizini, nesumnjivo uznemirena prolaskom tolikog broja ljudi kroz njeno lovište. Kublaj se saginje, šakama zahvata vodu i pljuska se po licu i vratu sa uzdahom zadovoljstva. Ima rešenje problema. Plaća mnogobrojne ljude koji prate tumane i poseduje na stotine hiljada zlatnih i srebrnih novčića. Takođe bi mogao da plaća i ratnike, barem izvesno vreme. Krivi usta dok uzima još vode da zaliže kosu. Međutim, to bi za svega nekoliko meseci potpuno ispraznilo ionako sve prazniju ratnu blagajnu koju mu je dao Monge. U tom slučaju više ne bi imao novca za podmićivanje i nikakav izvor novih prihoda. Jao Šu ga uverava da su zemljoradnici na njegovim severnim posedima već zasadili useve, ali on ne može da odlučuje o budućnosti na osnovu nepoznatih količina prinosa. Svaka vojska mora da se nahrani i snabdeva. Plaćanje vojnika srebrom je sasvim logično, samo kada bi mogao da pronađe dovoljno dragocenog metala. Dok stoji i gleda preko vode, Kublaj se ne miče, a zatim podiže pogled ka nebu i glasno se smeje. Nalazi se u zemlji gde vojnike plaćaju baš kao i sve ostale zanatlije. Mora da pronađe rudnike u kojima se vade dragoceni metali. Umoran je i gladan, ali po prvi put u toku dana to ne oseća. Godinu dana ranije bi možda pronalaženje rudnika smatrao nemogućim zadatkom, ali od tada je video kako gradovi carstva Sung otvaraju kapije i predaju se kineskom plemiću. Do vremena kad Mongeovo srebro konačno presahne, pristizaće mu porezi iz novih zemalja, čak i ako ne uspe da pronađe careve zalihe. Može da natera gradove da finansiraju vlastito osvajanje! Ne čuje kako mu Jao Šu prilazi sa leđa. Uprkos godinama, starac je još uvek u stanju da se kreće nečujno. Kublaj se štreca kad Jao Šu progovori, a zatim se osmehuje. „Drago mi je što te zatičem u veselom raspoloženju”, kaže mu starac. „Doduše, bio bih srećniji da Bajar nije izabrao mesto za logor sa toliko mnogo komaraca.” I dalje obuzet idejom, Kublaj mu objašnjava svoje zamisli. Govori brzo na mandarinskom jeziku, nesvestan da njegov tečni govor čini starca ponosnim. Jao Šu klima glavom kad Kublaj završi obrazloženje.
„Mislim da je to dobar plan. Rudnik srebra zahteva mnogo radnika. Ne bi trebalo da bude previše teško pronaći nekoga ko je čuo za neki, ili čak radio u nekom rudniku. Bilo bi još bolje kada bismo mogli da presretnemo pošiljku plata za vojnike Sunga. Baš kao i pronalaženje iskovanih novčića, mi bismo od toga imali koristi, a oni bi patili i možda izgubili veru u ljude koji ih plaćaju.” „Sutra ću odaslati izviđače na zadatak”, obećava Kublaj, zevajući. „Dotad, imam dovoljno valjanih kineskih novčića da isplatim naše vojnike. Hoćeš li da mi izračunaš svote?” „Naravno. Kao polaznu osnovu, moraću da saznam cenu jeftine kurve u nekom gradiću. Mislim da bi čovek trebalo da štedi dan-dva kako bi priuštio sebi takav luksuz. Ako ništa drugo, to će ih barem naučiti disciplini.” Jao Šu se smeši. „To je dobar plan, Kublaju.” Dva muškarca se osmehuju jedan drugom, svesni da Jao Šu oslovljava Kublaja ličnim imenom samo kada u blizini nema nikoga drugoga. „A sada idi svojoj ženi”, kaže mu Jao Šu. „Jedi, pravi decu ili se odmaraj. Moraš da ostaneš zdrav.” Starčev strogi ton glasa Kublaju vraća sećanja na stare učionice. „Negde daleko odavde car Sunga besni dok mu stižu izveštaji. Izgubio je vojsku i četiri grada. Neće čekati da mu dođeš. Možda se nada da će se tvoji ljudi istrošiti prelazeći preko njegovih zemalja, ali će umesto toga čuti da napreduješ i jačaš, da obilno jedeš, a ipak si i dalje gladan.” Kublaj se ceri na Jao Šuove reči. „Previše sam umoran da večeras brinem o njemu”, kaže i zeva toliko jako da oseća kako mu mišići vilice krckaju. „Čini mi se da ću noćas spavati bez problema.” Jao Šu deluje sumnjičavo. On retko kad spava duže od četiri sata, a sve preko toga smatra užasnom lenjošću. „Drži svoju knjigu pored sebe. Uživam da čitam tvoja pisanija.” Kublaj protestuje. „To je privatan dnevnik, starče. Da li ti je Čabi dala da ga pogledaš? Zar nema nimalo poštovanja?” „Bolje ti služim kada znam šta ti se vrzma u glavi, gospodaru. A tvoja zapažanja o Urijang-Hadaju su mi izuzetno zanimljiva.” Kublaj frkće dok posmatra blažen izraz na licu starog monaha. „Vidiš previše toga, stari prijatelju. Ugrabi i ti malo sna. Jesi li ikada razmišljao o tome da mandarinska reč za banku znači ’kretanje srebra’? Saznaćemo odakle ga nabavljaju.”
Hulegu uživa u osećanju moći nad kalifom Bagdada. Zahtevi starijeg čoveka su odbijeni tokom ranih jutarnjih sati. Hulegu strpljivo čeka dok El Mustasim razgovara sa svojim savetnicima i proverava beskrajan niz svitaka od finog pergamenta, daje ponude i protivponude, koje Hulegu većinom ignoriše dok čeka da čoveku dođe iz dupeta u glavu. Dok jutro sporo prolazi, naređuje timovima tobdžija i rukovalaca katapultima da izvedu vežbe nedaleko odatle, što kalifove pisare čini nervoznim. Kalif gadljivo zuri u redove ratnika i šatore načičkane kilometrima unaokolo u svim pravcima. Ogromna armija drži grad u čvrstom obruču, a on nema snage da razbije opsadu, niti nikakvu nadu koja bi ga umirila. Niko ne dolazi u pomoć Bagdadu. Spoznaja mu se vidi na licu i načinu na koji malaksalo sedi, oklembešenih ramena. Hulegua opija prizor ponosnog vladara svedenog na sinjeg kukavca, da posmatra kako kalif polako shvata da se sve što mu je drago nalazi u rukama ljudi koji ne daju ni pišljiva boba za njegov narod ili njegovu kulturu. Hulegu odbija poslednju ponudu. Zna da ljudi iz ovog područja vole da se cenkaju, ali to nije ništa više od trzanja leša. Sve što mogu da mu ponude se nalazi u Bagdadu, a grad će otvoriti kapije Mongolcima. Riznice i hramovi čekaju da ih pohara. Ali i dalje čeka da El Mustasim izgubi svu nadu. U podne prave pauzu da kalifova svita odmota molitvene prostirke i sagne glave, zapevajući zajedno. Hulegu koristi predah da se prošeta do svojih generala i uveri da su i dalje na oprezu. Siguran je da nema nikakvih iznenađenja. Da se neka armija približi gradu na sto kilometara, on bi to saznao brže nego što bi se nada rasplamsala u kalifovim grudima. Odlučio je da će čovek koji vlada Bagdadom biti ubijen ukoliko takve vesti pristignu. El Mustasim svom narodu predstavlja nešto više od običnog gospodara, sa svojim duhovnim statusom. On može da bude simbol, pa čak i mučenik. Hulegu se smeši na tu pomisao. Muslimani i hrišćani polažu veliku veru u svoje mučenike. Dok sluša njihov monotoni napev, Hulegu zabavljeno odmahuje glavom. Njemu je uvek iznad glave nebeski otac, a pod nogama majka zemlja. Ako oni uopšte gledaju, ne mešaju se u ljudske živote. Istina je da duhovi zemlje mogu da budu zlonamerni. Ne može da zaboravi zlu kob oca, izabranog da zameni život koji su duhovi zahtevali od Ogedaj-kana. Iako
stoji na sunčevoj svetlosti, drhti od pomisli na milione duhova koji ga okružuju i posmatraju na ovom mestu. Podiže glavu, odbijajući da se plaši. Duhovi nisu pravili probleme Džingisu, a njegov deda je bez zazora uništavao gradove. Ako se besni duhovi nisu usuđivali da dodirnu Džingisa, onda ne mogu da uplaše ni njegovog unuka. Trenutak koji je čekao dolazi u kasno poslepodne, kada je čak i Hulegu dozvolio slugama da mu stave tkaninu natopljenu vodom na vrat izgoreo od sunca. Kalifova skupocena odežda je prekrivena velikim tamnim mrljama znoja, a on izgleda iscrpljeno, iako je vasceli dan samo sedeo i znojio se. „Ponudio sam ti bogatstvo dostojno Kreza”, kaže kalif El Mustasim. „Više nego što je ijedan čovek ikad video. Rekao si mi da cenim svoj narod, svoj grad, i ja to činim. Ali me ti ponovo odbijaš? Šta još želiš od mene? Zašto sam uopšte ovde, ako nećeš da uzmeš ništa u zamenu?” Pogled mu je slab, a Hulegu ponovo seda na stolicu i stavlja mač preko kolena. „Neću dozvoliti da izgledam kao budala, kalife. Neću uzeti nekoliko zaprežnih kola punih lepih drangulija i posle slušati kako moji ljudi govore da nikad nisam saznao kakva još bogatstva leže unutar prastarog grada. Ne, nećeš se smejati nakon što odemo.” Kalif ga zbunjeno posmatra. „Video si spiskove, zvanične izveštaje iz riznice!” „Spiskove koje su tvoji pisari mogli da napišu nedeljama pre nego što si izašao iz grada naoružan njima. Ja ću birati danak iz Bagdada. Nećeš mi ga ti pokloniti.” „Šta...” Kalif zastaje i odmahuje glavom. Još jednom gleda u vojsku oko sebe, ogromnu masu ratnika koji se protežu u daljinu sve dok ne postanu zamagljene treperave mrlje. Nimalo ne sumnja da mogu da unište grad ako im pruži priliku. Srce mu bolno tuče u grudima i može da namiriše vlastiti znoj. „Pokušavam da ugovorim miran kraj opsade. Kaži mi šta želiš i počeću iz početka.” Hulegu klima glavom kao da je kalif rekao nešto valjano. Češe se po bradi, pod prstima osećajući čekinje stare dva-tri dana. „Razoružaj svoje ljude. Naredi im da iz grada izbace svaki mač, svaki bodež, svaki sekiru, kako bi moji ljudi mogli da ih pokupe. Onda ćemo nas
dvojica zajedno ući u Bagdad, samo u pratnji počasne garde koja će držati svetinu podalje. Nakon što to bude učinjeno, ponovo ćemo razgovarati.” Kalif umorno ustaje sa stolice. Noge su mu utrnule i tetura se pre nego što uspeva da povrati ravnotežu. „Tražiš od mene da ostavim svoj narod bez odbrane.” „Tvoj narod je već bez odbrane”, kaže Hulegu i odmahuje rukom. Podiže noge na astal i zavaljuje se u naslon stolice. „Pogledaj ponovo oko sebe, kalife, i reci mi da nije tako. Pokušavam da pronađem mirno rešenje. Kada moji ljudi pretraže tvoju palatu, znaću da nema prevare. Ne brini, ostaviću ti malo zlata, dovoljno da kupiš nekoliko novih odora.” Ljudi oko Hulegua se kikoću, a kalif zuri u nemoćnom besu. „Daješ li mi svoju reč da neće biti nasilja?” Hulegu sleže ramenima. „Osim ako me ne nateraš. Rekao sam ti moje uslove, kalife.” „Onda ću se vratiti natrag u grad”, kaže El Mustasim. Hulegu razmišlja sekundu-dve. „Ti si moj gost. Pošalji čoveka sa naređenjima. Večeras ćeš ostati u mom šatoru, da saznaš nešto o našim običajima. Imamo muslimane u logoru. Možda će ti biti zahvalni na duhovnom vođstvu.” Hulegu i El Mustasim nekoliko trenutaka gledaju jedan drugog pravo u oči, a kalif prvi skreće pogled u stranu. Oseća da nema nikakvog izbora, kao da je riba na udici koju Hulegu može da cima po sopstvenom nahođenju. Sve što može da uradi jeste da se uhvati za najmanju slamku spasa, kakvutakvu šansu da udalji Mongolce od Bagdada bez krvoprolića na ulicama. Klima glavom. „Biće mi čast”, kaže tiho.
20 Razoružati žitelje Bagdada nije nimalo jednostavan zadatak. Počelo je dovoljno dobro, budući da stanovnici vide ogromnu mongolsku vojsku svuda oko gradskih zidina. Kalifovi telali čitaju njegova naređenja na svakom uličnom uglu, a prva oružja se nedugo potom izbacuju na ulice zarad sakupljanja i odnošenja van grada. Uobičajeno je da svaka porodica poseduje mač ili koplje u svom domu, relikvije iz starih ratova, ili naprosto zarad zaštite. Mnogi ne žele da se odreknu oružja koje su koristili njihovi očevi ili dede. Nije ništa lakše naterati kasapine, drvodelje i zidare da se odreknu dragocenih alatki. Do kraja jutra raspoloženje u gradu postaje ogorčeno i kivno, a pojedini ljudi čak uzimaju natrag oružje sa ulica pre nego što ga sakupe kalifovi stražari. Pre sumraka kalifova gradska straža mora da se suoči sa pobesnelom ruljom, a u jednom trenutku skoro da bivaju razoružani i izbatinani. Širom Bagdada tri hiljade stražara se suočava sa kipućim gnevom građana, uvek brojno nadjačani. Grupe kalifovih ljudi idu od ulice do ulice, pokušavajući da nateraju masivnu silu da se okupi na jednom mestu, a zatim nastavljaju dalje. Kao rezultat, sakupljanje oružja se dodatno usporava. Početak ne obećava, a kako noć odmiče, nevolje rastu. Stražari moraju da zadrže vlastito oružje kako bi sproveli kalifovu zapovest, ali pogled na njih samo razbuktava ionako uzavrele strasti meštana. Svaki otac i sin strahuju od naoružanih ljudi nakon što se odreknu vlastitog oružja. Građani trulim voćem i crepovima zasipaju stražare koji proveravaju svaku ulicu. Bacaju ih sa krovova, a to čine čak i ulični derani usput dobacujući poruge i psovke. Dok vreli dani polako prolaze, podivljala svetina u stopu prati stražare. Stražari kipe od besa dok nastavljaju da rade svoj posao i trude se da ignorišu ljude koji istrčavaju iz svake ulice sa mačevima i noževima u rukama kad god se oni pojave na vidiku. Četvrtog dana, jednog kalifovog čoveka u glavu pogađa nešto ogavno i klizi mu niz potiljak. Čovek je već dugo pod velikim pritiskom: nazivaju ga izdajnikom i kukavicom, rugaju mu se i pljuju ga. Okreće se sa isukanim mačem i vidi grupicu dečaka koji mu se smeju. Mališani se razbeže kad ih pojuri, ali ipak uspeva da stigne jednog i obara ga udarcem mača. Zadihano diše dok okreće telo. Ubio je najmlađeg među njima, mršavog dečaka koji
leži sa velikom crvenom posekotinom na vratu, ružnom i toliko širokom da se ispod nazire beličasta kost. Stražar gleda u lice snažne muškarce kojima je platio da nose sakupljeno oružje. Jedan ispušta oružja iz naručja, okreće se i odlazi. Iza njega, ostali se tiskaju napred, dozivajući ostale da dođu i vide šta je učinio. Gnev okupljenih raste, a stražar zna za grubu uličnu pravdu. Strah mu se vidi na licu i počinje polako da uzmiče. Uspeva da odmakne svega nekoliko koraka pre nego što ga neko saplete. Gomila skače na njega u naletu straha i besa, kida mu meso noktima i udara ga pesnicama i cipelama. Desetak stražara u punom trku se pojavljuje na drugom kraju ulice. Kao na znak, svetina se iznenada raštrkava u svim pravcima. Za sobom ostavljaju još jedan leš pored mrtvog dečaka, toliko izubijan i iskidan da se jedva može prepoznati da pripada ljudskom biću. Naredne zore neredi izbijaju širom čitavog Bagdada. Zarobljen u mongolskom logoru, kalif gubi strpljenje kada dobije vesti. Istina je da su njegovi stražari brojno nadjačani u mnogoljudnom gradu, ali ima osam velikih stražara sagrađenih od dobrog kamena i tri hiljade ljudi. Šalje nova naređenja u grad, dajući stražarima dozvolu da ubiju svakog nezadovoljnika i izgrednika. Naložio je da glasnici čitaju njegovo naređenje na svakom uličnom ćošku. Stražari sa olakšanjem čuju vesti i oštre mačeve. Rulja je ubila jednog od njih, a to se neće ponovo dogoditi. Kreću se u grupama od po dve stotine i češljaju oblasti, sa još stotinu ljudi uposlenih da odnose oružje do zidina i bacaju ga preko. Ako im se bilo ko usprotivi, upotrebljavaju teške batine da ga onesveste i dodaju još nekoliko udaraca nogom, za svaki slučaj. Ako neko u besu potegne mač, brzo ga ubijaju i ostavljaju tela na ulici gde svako može da ga vidi. U njima nema stida ili straha da potpali osvetu svetine. Umesto toga, zure u građane dok obavljaju svoj posao. Rulja se povlači od dozvoljene agresije, iščezavajući u senkama svakodnevnog života. Među sobom šapuću ime ubijenog dečaka poput amajlije protiv zla, ali se sakupljanje oružja ipak nastavlja. Nakon jedanaest dana, u trenutku kad je Hulegu već na izmaku strpljenja, u mongolski logor stiže poruka da je razoružavanje završeno i da može da uđe i pregleda grad. Težina prikupljenog oružja je ogromna i prisiljen je da upotrebi ceo tuman za odnošenje. Većina oružja je zakopana u zemlju i ostavljena da zarđa, s tim što je nekoliko probranih komada pronašlo nove vlasnike među njegovim oficirima. Bagdad čeka pred njim,
bez ikakve odbrane po prvi put u svojoj istoriji. Hulegu uživa u toj pomisli dok se penje na konja i čeka da se oko njega oformi mingan. Na čelu povorke stupa kalif u dvokolicama, prljave odeće i kože prekrivene ujedima buva. Hulegu se smeje kada ga ugleda, a zatim izdaje naređenje da krenu. Siguran je da će prilikom ulaska u grad još uvek postojati element opasnosti. Svega šačica lukova skrivenih na krovovima, upotrebljenih dok bude prolazio ulicom ispod, mogli bi da izazovu nove nerede. Na sebi nosi pun oklop i šlem, a težina i čvrstoća čine da se oseća neranjivo dok zariva pete ždrepcu u slabine i konačno prolazi kroz kapiju. Njegovi tumani su spremni da napadnu grad, a on ostavlja ljude da drže kapije otvorenim na svakoj tački ulaska. Nada se da je mislio na sve i razdragano jaše kasom niz glavnu ulicu, praznu i punu odjeka. Spoljašnji zidovi ubrzo ostaju daleko pozadi. Grad je prevashodno sagrađen od braonkaste pečene opeke. Podseća ga na manji grad po imenu Samara dalje ka severu. Njegovi tumani su u njegovom odsustvu tamo vodili žestoku bitku, pre nego što su ga poharali. Kad se vratio na jug iz utvrđenja asasina, Samara je bila opljačkana i spaljena, a ulicama je tekla krv njenih stanovnika. To je razlog zbog koga kalifov grad neće dobiti pomoć. Huleguovi oficiri su bili i te kako temeljni. Bagdad je nekoliko puta veći od Samare, a braonkaste građevine su prošarane bogato ukrašenim džamijama. Jarkoplave gleđosane keramičke pločice i izvanredne geometrijske šare blistaju na sunčevoj svetlosti, u oštrom kontrastu sa sivkastosmeđim ulicama. Zna da je muslimanima zabranjeno da slikaju ljudske oblike u umetnosti, pa umesto toga prave šare isprepletenih oblika. Priča se da je njihova matematika izrasla iz umetnosti, budući da su bili prisiljeni da razmatraju uglove i simetriju kako bi obožavali svog boga. Iznenađeno otkriva da uživa u stilu kudikamo više nego u scenama bitaka čiju je izradu Ogedaj naručio u palati u Karakorumu. U oblicima i linijama koji prekrivaju ogromne zidove i dvorišta postoji nešto skoro umirujuće. Iznad krovova se uzdižu minareti i tornjevi, još bleštavo obojenih površina. Kad podigne pogled, vidi daleke figure ljudi koji posmatraju nadole sa visina. Nesumnjivo mogu da vide njegovu vojsku izvan grada dok zure u daljinu. Prolazi pored čuvene Kuće mudrosti i saginje se u sedlu da zaviri kroz nadsvođeni prolaz u tamnoplavo dvorište. Nervozni učenjaci izviruju kroz svaki prozor, a on se seća da se za njih priča da poseduju najveću biblioteku u regiji. Da je Kublaj ovde, Hulegu zna da bi njegovom bratu pošla voda na
usta da uđe unutra, ali njega zanimaju neke druge stvari. Njegov mingan prati malu grupu kalifovih stražara kroz grad, na jednom mestu prelazeći reku Tigar preko mosta od belog mermera. Bagdad je veći nego što je mislio, a prava veličina grada se može sagledati tek kada se čovek nađe unutar zidina. Sunce je visoko na nebu kad stižu do kalifove palate i ulaze u ograđene zelene vrtove. Hulegu frkće kad ugleda pauna, koji beži od naoružanih ljudi dok mu rep podrhtava. Najveći deo mingana ostaje izvan kalifove rezidencije, sa naređenjima da posete sve banke u gradu. Nije ga briga šta kalif misli o njemu. Čak i dok silazi s konja, čitav tuman od deset hiljada ljudi ulazi u grad u sporoj povorci - disciplinovani ljudi koji će potražiti skriveno blago a da pri tome ne izazovu još jedan nered. Hulegu je dobro raspoložen dok ga kalifove sluge vode kroz prohladne prostorije i niza stepenice do mesta na kojem ga čeka njihov gospodar. Zna da ga mogu napasti iz zasede, ali se uzda u to da će ga njegovi ljudi zaštititi. Kalif bi bio lud da pokuša da ga zarobi sa tolikim brojem Mongolaca koji su već ušli u grad - i sa toliko malo preostalog oružja. Siguran je u to da još uvek postoje tajna skladišta sečiva u Bagdadu. Bezmalo je sasvim nemoguće pronaći svaki bodež, mač i luk u gradu sa toliko podruma i skrivenih soba. Razoružavanje žitelja je najvećim delom bio simbolični čin, mada uvećava njihovo osećanje bespomoćnosti dok čekaju da Hulegu održi zadatu reč i napusti grad. Kalif El Mustasim čeka u podnožju kamenog stepeništa. Njegova riznica se nalazi duboko u stenovitom tlu ispod temelja palate i osvetljena je samo uljanicama. Nikakva sunčeva svetlost ne dopire toliko duboko, ali je mesto prašnjavo i sveže, a ne vlažno i memljivo. Čak i u štrokavoj odori, vladar Bagdada izgleda kudikamo samopouzdanije nego što je bio u mongolskom logoru. Hulegu traži bilo kakve znakove prevare dok kalifovi stražari skidaju tešku poprečnu gredu sa vratnica, komad železa toliko masivan da dva čoveka jedva mogu da ga podignu i uklone iz držalja. El Mustasim zatim prilazi i dlanovima pritiska vrata, gurajući ih sve dok se bešumno ne otvore. Nemoćan da se suzdrži, Hulegu se primiče pragu kako bi prvi bacio pogled na ono što leži unutra. Kalif ga posmatra i vidi iskru pohlepe u njegovim očima. Mora da je riznica nekada bila prirodna pećina ispod grada. Zidovi su i dalje grubi i neobrađeni na pojedinim mestima, protežući se u daljinu.
Kalifove sluge su očevidno bile ovde ranije, budući da je mesto dobro osvetljeno uljanim lampama koje vise sa tavanice. Hulegu se osmehuje kad shvati da je grandiozno otvaranje vrata bilo priređeno samo za njegove oči. Vredelo je čekanja. Zlato blista svojom jedinstvenom bojom naslagano u kamare šipki debljine ljudskog prsta, ali to je samo sitan delić celine. Hulegu guta knedlu dok posmatra veličinu pećine, pri čemu je svaki ugao dupke pun statua i polica. Ne može a da se ne zapita koliko je blaga izneto iz riznice pre današnjeg dana. Kalif svakako želi da zadrži deo bogatstva, a Hulegu zna da će mu biti veoma teško da pronađe ostale sobe i kovčege, gde god da su skriveni. Ipak, riznica je impresivan prizor. Samo ova prostorija je jednaka ili veća od svih Mongeovih riznica u Karakorumu. Iako je svestan da će svom bratu morati da preda barem polovinu blaga, shvata da je jednim potezom postao jedan od najbogatijih ljudi na svetu. Smeje se dok stoji i gleda bogatstvo drevnih naroda. Kalif se nervozno smeši. „Kada proveriš spiskove koje sam ti dao, videćeš da je sve ovde. Časno sam postupio zarad dobrobiti svog grada.” Hulegu se okreće ka njemu i stavlja mu ruku na rame. Jedan od kalifovih stražara se kostreši, i za tren oka zatiče mongolski mač ispod svog vrata. Hulegu ih ignoriše. „Pokazao si mi vidljivo blago, istina. Zaista je veličanstveno. A sada mi pokaži ostatak, pravo bogatstvo Bagdada.” Kalif užasnuto gleda u nasmešenog čoveka. Ćutke odmahuje glavom. „Uveravam te da nema ničeg više.” Hulegu pruža rukom i hvata kalifa za jedan od brojnih podbradaka, a zatim nežno cima meso levo-desno. „Jesi li siguran?”, pita. „Kunem se”, odgovara kalif. Odmiče se od ponižavajućeg stiska dok se Hulegu ponovo obraća jednom ratniku. „Poruči generalu Kitbuki da započne spaljivanje grada”, kaže. Čovek trči nazad ka stepenicama dok ga El Mustasim uspaničeno posmatra. „Ne! Dobro, postoji izvesna količina zlata skrivena u jezercima u vrtovima. To je sve. Dajem ti reč.” „Sada je prekasno za to”, kaže žalostivo Hulegu. „Rekao sam ti da sačiniš tačan popis blaga, ali ti to nisi učinio. Sam si prizvao Ovo na sebe, o, kalife, i na svoj grad.”
Kalif izvlači bodež iz prevoja odore i pokušava da ga napadne, ali se Hulegu naprosto izmiče u stranu i pušta svoje stražare da intervenišu. Gardisti izbijaju oružje iz kalifovih mesnatih prstiju. Hulegu podiže bodež sa poda, klimajući glavom. „Rekao sam ti da razoružaš grad, ali ti to nisi učinio”, kaže. „Odvedite ga u malu sobu i čuvajte ga tamo dok mi radimo. Umoran sam od njegovih praznih reči i obećanja.” Nije lak zadatak odvući kalifovu telesinu uza stepenice, stoga Hulegu ostavlja stražare da se bakću s tim dok ulazi dublje u riznicu da pregleda šta je osvojio. Kitbuka zna šta mu je činiti. Njih dvojica su nedeljama ranije sve detaljno isplanirali. Jedinu poteškoću je predstavljalo pronalaženje blaga Bagdada pre nego što unište grad. Zima je blaga u ovom području, a Kublajevi tumani se skrašavaju po novim zemljama, bezbedni u šatorima. Zahvaljujući izveštajima o Cubodajevom vojnom pohodu na Rusiju, Kublaj zna da je zima najbolje vreme za napad, ali ovako daleko na jugu prirodna prednost Mongolaca u ratovanju po velikoj zimi skoro i da ne postoji. Vojske Sunga se i dalje kreću po hladnom vremenu, a on ne može ni zakratko da predahne od ratovanja. Mora da je njegovim neprijateljima jednako nelagodno. Mongolci su ušli na njihovu teritoriju i niko ne zna gde će sledeći put udariti. Očekivao je da će morati da se bori za svaki pedalj teritorije carstva Sung, ali nakon prve bitke, čini se kao da ga ignorišu. Grad Kunming mu je bez borbe otvorio kapije, a zatim i gradovi Ćuđing i Ćensjan. Pita se jesu li šok i drskost napadača paralisali cara Sunga. Prošla su stoleća otkako je neko poslednji put krenuo u osvajanje njihove zemlje, ali je kineske lekcije svakako bilo veoma teško ignorisati. Da je Kublaj na mestu cara Sunga, naoružao bi celokupno stanovništvo za sveopšti rat i pokrenuo milione ljudi protiv mongolske ratne mašinerije sve dok je ne samelju i pretvore u prah i pepeo. I dalje se plaši upravo toga. Jedinu utehu mu predstavlja činjenica što je njegova provincija Junan izolovana ogromnim vencima brežuljaka i planina od ostatka carstva Sung. Da bi se stiglo do velikog grada Sunga, njegove mape pokazuju krševitu zemlju u dužini od tri stotine pedeset kilometara, bez ikakvih dodatnih detalja. Kublaj postaje sve nervozniji sa svakim sledećim danom dok šalje ljude da lociraju položaj rudnika srebra cara Sunga. Potraga traje mnogo duže nego što je očekivao. Veliki broj
njegovih izviđača vraća se praznih šaka, ili sa lažnim tragovima koji traće vreme i energiju. Kad dva meseca proteknu bez uspeha, prinuđen je da krene na istok, ostavljajući grupice ratnika u umirenim gradovima da se postaraju za neometano i neprekinuto snabdevanje zalihama. Deset tumana i ogromna masa pratilaca logora se polako kreće preko zemlje. Kublaj je Urijangu-Hadaju izdao zapovest da kupuje hranu umesto da je otima, ali kao rezultat njegova mala riznica se ubrzano prazni. Orlok je insistirao da se sastane s njim kako bi mu predočio maloumnost ostavljanja srebrnih novčića u zemljoradničkim selima, ali je Kublaj odbio da se raspravlja i poslao ga natrag u tuman, ne udovoljivši mu. Zna da previše uživa u nerviranju svog orloka, ali nema nameru da svoje postupke objašnjava čoveku koji nikad neće razumeti šta on pokušava da uradi. Veliki i mali planinski gradovi su ostali netaknuti iza mongolske vojske, a novčići počinju da pristižu iz meseca u mesec, tako da se i najniži ratnici mogu čuti kako zveckaju dok jašu. Nose kineske novčiće na kožnim uzicama oko vratova ili okačene na kaiševima poput ukrasa. Novotarija im je zapušila usta dok su čekali da vide šta se tim novčićima može kupiti u gradovima carstva Sung. Samo je Urijang-Hadaj odbio da primi svoju mesečnu platu, rekavši da Kublaj od njega neće napraviti trgovca, ne dok je na položaju orloka. Pod čovekovim jarosnim pogledom Kublaj je bio u iskušenju da ga razreši čina, ali je odustao, znajući da bi to uradio iz čiste pakosti. UrijangHadaj je sposoban zapovednik, a njemu su preko potrebni svi koje ima. Putovanje teče sporo, iako postoje staze u brdima. Ovde nema visokih planina, već samo daleki vrhovi na horizontu i uvale zelene od obilnih padavina. Sitna kiša katkad rominja i po nekoliko dana zaredom, pretvarajući zemlju u lepljive grudve koje ih dodatno usporavaju i usisavaju točkove zaprežnih kola. Ljudi vuku noge i jašu dalje, a žene i deca postaju sve mršaviji dok se stoka kolje kako bi muškarci ostali snažni. Ispaša je jedina dobra stvar na putovanju, a Kublaj provodi večeri u šatoru koji prokišnjava sa Čabi i Dženđinom, slušajući dok im Jao Šu naglas čita poeziju Omara Hajama. U svakoj varoši, raspituje se za neprijateljske vojnike ili rudnike. U tako udaljenim mestima retko kad postoji iko ko je boravio u velikim gradovima i pada mu kamen sa srca kada ga izviđači pozovu na imanje penzionisanog vojnika po imenu Ong Čijang. Suočen sa do zuba naoružanim mongolskim ratnicima, Ong Čijang je iznenada shvatio da zna mnogo toga. Bivši vojnik carstva Sung priča Kublaju o Guejangu, gradu koji se nalazi nepunih sedamdeset kilometara od carskih kasarni i
rudnika srebra. Nije slučajnost što se ove dve stvari nalaze jedna pored druge, kaže. Hiljadu vojnika živi i radi u gradu koji postoji samo zato da podržava lokalne rudnike. Ong Čijang je tamo bio stacioniran tokom jednog dela vojničke karijere i sa uživanjem govori o strogoj disciplini u kasarnama, pokazujući osakaćenu šaku sa svega dva prsta i palcem da dokaže svoju tvrdnju. Roditi se u selima u okolini Guejanga znači umreti u rudniku srebra, kaže. To je bedno mesto za život, ali proizvodi ogromno bogatstvo. Vrlo je moguće da stari vojnik nikad u životu nije sreo tako pažljivu publiku. Raskomoćuje se u svojoj kućici, a Kublaj upija svaku njegovu reč. „Video si kako se ruda izvlači na površinu, a potom zagreva?”, pita. „U džinovskim pećima”, odgovara Čijang, a zatim pali lulu dok govori i sa uživanjem sisa dugačku dršku. „Pećima koje urlaju po čitav dan, tako da radnici ogluve posle svega nekoliko godina. Nikad nisam želeo da se približim tim napravama, ali sam bio tamo da ih čuvam.” „Takođe si rekao da rudari kopaju olovo...” „Rudu olova, pomešanu sa srebrom. Ta dva metala idu zajedno, iako ne znam zašto. Srebro je čist metal, a olovo može da se istopi. Gledao sam kako radnici sipaju istopljeno srebro u kalupe na licu mesta, a mi stražari smo morali da se postaramo da ne ukradu ni jedan jedini komadić.” Ong Čijang zatim prepričava anegdotu o nekom rudaru koji je pokušao da proguta oštre komadiće srebra, od koje Kublaja spopada mučnina. Sumnja da veteran Sunga zna išta više od njega o rudarstvu, ali čovek u toku trabunjanja odaje mnoštvo korisnih detalja. Vađenje rude u Guejangu je očigledno veliki poduhvat, a grad postoji samo zbog kopanja rude. Kublaj je zamišljao nešto manjih razmera, ali Ong Čijang priča o hiljadama radnika koji čitav dan i noć udaraju pijucima i lopatama vade zemlju kako bi nahranili careve kovčege. Čijang se hvališe da u zemljama carstva Sung postoji najmanje sedam rudnika srebra, što Kublaj mora da odbaci kao čistu fantaziju. Njegov narod izrabljuje dve bogate žile srebra, ali on nikad nije posetio ta nalazišta. Osam aktivnih rudnika srebra čija se ruda pretvara u dragocene novčiće predstavlja viziju bogatstva i moći u koju jedva može da poveruje. Starom vojniku najzad ponestaje daha i tone u tišinu, koju još prijatnijom čini čuturica airaga koju Kublaj vadi iz dolame. Ustaje na noge, a Ong Čijang mu se krezubo osmehuje.
„Imaš li dovoljno srebra da platiš vodiča?”, pita. Kublaj klima glavom, a čovek ustaje zajedno s njim, hvata ga za šaku i trese je gore-dole. „Onda ću to učiniti. Nikad nećeš pronaći rudnik bez vodiča.” „Šta je s tvojim imanjem, tvojom porodicom?”, pita ga Kublaj. „Ovde je zemljište usrano, a oni to znaju. Nište sem krede i kamenja. Čovek nekako mora da zaradi za život, a ja na tebi mogu da osetim miris novca.” Čijangov pogled klizi gore-dole niz Kublajevu čistu dolamu, a ruka mu se trza kao da želi da dotakne fino istkanu tkaninu. Kublaja zabavlja čovekovo ponašanje. Postaje svestan da zemljoradnikova žena iz dovratnika besno zuri u njega. Susreće njen pogled na tren, a ona smesta obara pogled, prestrašena naoružanim ljudima u svom domu. „Kako znam da mogu da ti verujem?”. pita ga Kublaj. „Sada sam Ong Čijang, zemljoradnik, ali sam nekad bio Ong Čijang, oficir zadužen za osmoricu vojnika, pre nego što sam izgubio prste zbog neke budale sa ašovom. Rekli su mi da vratim oklop i mač, a onda su mi dali poslednju platu, i to je bilo to. Dvadeset godina prevedenih u službi, a otpustili su me bez ičega. Nemoj misliti da ću ti stvarati nevolje. Ne mogu da držim mač, ali mogu da ti pokažem put do rudnika. Želim da im vidim izraz lica kad ugledaju tvoje ratnike.” Ong Čijang počinje da se cereka, a zatim ga spopada napad kašlja. Krklja i ropće, a zatim ponovo sisa svoju lulu, kao sisu koja mu pruža utehu. Njegovo brektanje postaje šištanje i konačno se smiruje, ostavljajući ga crvenog u licu. „Svoje ljude plaćam četiri srebrna novčića mesečno”, kaže mu Kublaj. „Zaradićeš dodatnu svotu nakon što me odvedeš do rudnika srebra.” Ong Čijangovo lice ozaruje osmeh neverice. „Četiri! Za toliko novčića hodaću vasceli dan i noć, gde god poželiš.” Kublaj se nada da Jao Šu nije preterao u proceni visine vojničkih plata. To je jedna od retkih oblasti u kojima budistički monah nema nikakvog iskustva. Kublaj svakog meseca gubi pola miliona srebrnih novčića i premda je Monge bio izdašne ruke, u najboljem slučaju ima još svega šest meseci pre nego što problem pljačkanja gradova ponovo ne postane aktuelan. Još uvek se muči da shvati značaj tako jednostavne odluke, ali ima viziju kako se njegovi ratnici obrušavaju na miran grad sa previše bogatstva u svojim vrećicama. Cene će vrtoglavo skočiti. Mongolski ratnici će popiti sav alkohol u gradu, svađati se oko lokalnih kurvi, a zatim mlatiti dok se ne onesveste.
Štreca se na tu pomisao. Daleko na severu, Šanadu grade kineski neimari koji pretpostavljaju da će se Kublaj vratiti sa njihovim zaostalim platama. Nova prestonica koju je osmislio biće napuštena i ostavljena u razvalinama ukoliko ne pronađe novi izvor srebra. „Vrlo dobro. Od danas, ti si Ong Čijang, vodič. Moram li da te upozorim šta će se dogoditi ako nas pogrešno odvedeš?” „Mislim da ne moraš”, kaže čovek i ponovo pokazuje svoje sparušene desni.
21 Kalif plače dok Kuća mudrosti gori. Knjige nauke i filozofije minulih vekova suve su kao barut, a vatra se munjevito širi, ubrzo postajući vatreni pakao i šireći se na gusto zbijene okolne građevine. Mongolski stražari su ga ostavili samog, željni da učestvuju u pljačkanju prastarog grada. El Mustasim je čekao izvesno vreme, a zatim opkoračujući leševe izašao iz palate i prošao pored jezeraca u dvorištu, gde su u mulju bile skrivene zlatne šipke. Voda u jezeru je bila mutna i braonkasta, a ribe mrtve, ugušene kalom ili ubijene iz obesti dok su mongolski pljačkaši vadili šipke. Sada hoda ulicama prekrivenim krvavim tragovima. Više no jedanput, neki mongolski ratnik izleće iz sporedne uličice sa okrvavljenim mačem. Ratnici prepoznaju njegovu masivnu telesinu i ignorišu ga, pružajući čudno košmarno osećanje njegovom napredovanju. Niko ne sme da dira kalifa, po izričitim Huleguovim naređenjima. Ostatak grada ne uživa u sličnoj zaštiti, a El Mustasim počinje da plače dok posmatra mrtvace i na povetarcu oseća miris dima. Požar u Kući mudrosti je samo jedan u mnoštvu širom grada, iako kalif dugo stoji tamo, očiju crvenih od jetkog dima. U vreme kada su Huleguovi tumani opkolili Bagdad, u gradu je živelo otprilike milion stanovnika. Postojale su čitave zanatlijske četvrti posvećene proizvodnji parfema, druge pak alhemičarskoj veštini i hiljadama drugih zanata. Jedna oblast je bila sagrađena oko bazena za bojadisanje dovoljno velikih da ljudi uđu u njih i umoče noge u tečnosti jarkih boja. Plamen sada proždire četvrt bojadžija, a El Mustasim stoji i gleda u hiljade kamenih bazena. U nekima plutaju leševi udavljenih muškaraca i žena, lica umrljanog bojama i širom otvorenih očiju. Kalif nastavlja da se tetura dalje, umrtvljenog uma. Trudi se da prihvati Alahovu volju; svestan je da su ljudi koji poseduju slobodnu volju sposobni da učine veliko zlo, ali ga realnost te spoznaje, sama razmera uništenja, ostavlja nemog i praznog, nalik teturavom prosjaku na ulicama vlastitog grada. Trupla su posvuda, a zadah krvi se meša sa dimom požara koji besne širom čitavog Bagdada. Gradom i dalje odjekuje vrištanje - pokolj još uvek nije završen. El Mustasim ne može da zamisli um osobe kao što je Hulegu, čoveka koji može da naredi krvoproliće bez ikakvog osećanja srama. Shvata da je Hulegu od samog početka planirao uništenje grada, da su za njega pregovori bili najobičnija
igra. Posredi je zlo toliko kolosalnih razmera da kalif jednostavno ne može da ga pojmi. Tetura se ulicama grada, gubi sandale dok se penje preko gomile leševa i nastavlja dalje bosonog. Kako dan odmiče, vidi toliko scena nasilja i bola da mu se čini da je u dženehemu. Stopala su mu krvava, izgrebana na oštroj kaldrmi, ali ne oseća bol. Tada mu na pamet padaju reči iz Kurana: „Vatrena odeća je pripremljena za nevernike. Kipuća voda će im se proliti na glavu, topeći im kožu i ono što im se nalazi u trbusima. Biće bičevani železnim batinama.” Mongolci nisu ni hrišćani, hinduisti ili Jevreji, ali će i oni patiti kad za to kucne čas, baš kao što sada pati njegov grad. To mu je jedina uteha. Na mostu od belog mramora El Mustasim gleda nadole u reku koja protiče kroz grad. Oslanja ruke na kamenu ogradu i vidi na stotine tela koje rečna struja pronosi ispod, isprepletena u crvenoj vodi, usta otvorenih nalik ribama. Njihova patnja je gotova, ali se kalifova bol i žalost pojačavaju sve dok mu se ne učini da će mu srce prepući u grudima. Još uvek je tamo kad sunce zalazi, izgubljen u očajanju, tako da general Kitbuka mora da ga prodrmusa kako bi ga prizvao svesti. El Mustasim bunovno zuri u oči mongolskog oficira. Ne može da razume šta mu ovaj govori, ali su čovekovi gestovi jasni dok ga nagoni na pokret. Kitbuka vodi kalifa natrag prema palati, osvetljenoj zapaljenim lampama. El Mustasim jedino želi da smrt što pre dođe po njega. Ne usuđuje se da razmišlja o ženama iz svog harema, niti o svojoj deci. Zadah krvi postaje sve jači i, bez upozorenja, presamićuje se i povraća bujicu tečnosti. Kitbuka ga podbada i tera napred, a kalifova stopala ostavljaju krvave tragove na mermernom podu palate. Hulegu sedi u glavnoj odaji palate i pije iz zlatnog pehara. Dvori ga nekoliko kalifovih robova, čija lica postaju samrtnički bleda kad prepoznaju čoveka koji im je bio gospodar. „Rekao sam ti da ostaneš u palati... a ti me nisi poslušao”, kaže Hulegu i vrti glavom. „Večeras ču ući u tvoj harem. Rekli su mi da su vrata tog dela palate poznata pod imenom vrata uživanja.” El Mustasim tupo zuri u Hulegua. Žene i deca su mu još uvek u životu, a nada mu se raspiruje u grudima. „Molim te”, tiho kaže. „Pusti ih da žive, preklinjem te.” „Koliko imaš žena?”, pita zainteresovano Hulegu. Njegovi ljudi su počeli da prazne riznice u podrumu, gomilajući umetnička dela poput drva za potpalu duž drevnih blaga. Osim toga, ostatak palate je ostao nedirnut.
„Sedam stotina, a mnoge od njih su majke, ili trudnice”, odgovara El Mustasim. Hulegu razmišlja nekoliko trenutaka. „Smeš da zadržiš sto žena. Ostale će biti razdeljene mojim oficirima. Naporno su radili i zaslužuju nagradu.” Ljudi oko Hulegua izgledaju zadovoljno, a njihov gospodar ustaje i baca pehar sa vinom na pod tako da glasno zvekeće. Hulegu vodi povorku kroz hodnike i galerije, konačno dolazeći do zaključanih vrata koja skrivaju vrtove harema. Gleda sa iščekivanjem u El Mustasima, ali kalif više nema ključ, niti zna gde se nalazi. Hulegu pokazuje ka vratima, a njegovi ljudi ih provaljuju za nekoliko trenutaka. „Samo sto žena, kalife. Previše sam širokogrud, ali sam večeras dobre volje.” El Mustasim se čeliči i potiskuje suze koje prete da mu poteku. Žene vrište kad ugledaju ko je ušao u privatne vrtove, ali ih kalif smiruje. Stoje pognute glave, a Hulegu prolazi pored njih i pregleda ih kao marvu, uživajući u trenutku. Dozvoljava El Mustasimu da izabere stotinu uplakanih žena, a onda ostale šalje napolje svojim ljudima, koji ih dočekuju sa uzbuđenim pokličima. Deca ostaju pozadi, držeći se za skutove žena koje poznaju ili zapomažući dok njihove majke odlaze. Hulegu klima glavom El Mustasimu. „Odabrao si fine primerke. Zadržaću ovu stotinu za sebe. Deca mi nisu potrebna.” Zatim se na mongolskom grlenom jeziku obraća stražarima, koji počinju da odvode jednu po jednu ženu iz vrtova, obarajući decu na zemlju ako pokušaju da se drže za majke. El Mustasim se grči zbog ove konačne izdaje, iako je deo njega to očekivao. Izgovara stihove iz Kurana svojim ženama i deci. Ne može da susretne njihove poglede, ali im obećava mesto u raju, sa prorokom i Alahovom ljubavlju za čitavu večnost. Hulegu čeka da kalif završi. „Ovde više nema ničega. Odvedite debeljka napolje i obesite ga.” „Šta da radimo sa decom, gospodaru?”, pita ga jedan od njegovih ljudi. Hulegu gleda u kalifa. „Rekao sam ti da mi predaš grad, a ti to nisi učinio. Možda bih tada bio milostiv. Najpre pobijte decu, a tek onda ga obesite. Iscedio sam Bagdad kao suvu drenovinu. Ovde više nema ničega od vrednosti.”