Stephen King - Nesanica

Za Tabby ... i za Ala Coopera; koji poznaje mjesto događaja. Ne mojom krivnjom.

Prolog: Navijanje smrtne ure (I) Starost je otok okružen smrću. - Juan Montalvo "O ljepoti" 1 Nitko - a ponajmanje dr. Litchfield - nije skupio hrabrosti i rekao Ralphu Robertsu da će njegova supruga umrijeti, no došlo je vrijeme kad je Ralph to shvatio a da mu nitko nije morao reći. Mjeseci između ožujka i lipnja kreštali su i vrištali u njegovoj glavi - razdoblje razgovora s liječnicima, večernjih jurnjava u bolnicu s Carolyn, putovanja u druge bolnice u drugim državama na posebne pretrage (Ralph bi veći dio puta zahvaljivao Bogu na Carolyninu zdravstvenom osiguranju), njegovih boravaka u gradskoj knjižnici, gdje je najprije tražio odgovore koje su specijalisti možda previdjeli, a poslije dolazio u potrazi za nadom i željom da se hvata za slamke. Ta četiri mjeseca bila su kao da ga netko pijanog navlači kroz neki zloćudni lunapark u kojem su ljudi izgubljeni u labirintu zrcala zaista izgubljeni, gdje ljudi koji se spuštaju po spirali smrti zaista vrište od straha, a žitelji kaveza u ''Ulici nakaza'' gledaju vas s lažnim osmijehom na usnama i užasom u očima. Ralphu se to počelo priviđati sredinom svibnja, a kad je stigao lipanj, počeo je shvaćati da su i prodavači u medicinskom lunaparku nudili na prodaju tek nadrilijekove, a kvik-step vergl više nije uspijevao sakriti činjenicu da je napjev koji se razlijegao iz zvučnika zapravo ''Pogrebni marš''. Da, bio je to mesopust; mesopust izgubljenih duša. Ralph je nijekao te užasne slike - i još užasniju pomisao koja je vrebala iza njih - još početkom ljeta 1992. godine, no kad je lipanj ustupio mjesto srpnju, to je naposljetku postalo nemoguće. Najtopliji ljetni val vrućina nakon 1971. zapljusnuo je središnji dio države Maine i Derry je titrao u kupki magličastog sunca, vlage i dnevnih temperatura od približno trideset stupnjeva. Grad - koji bi se i u najboljim danima teško moglo nazvati uzavrelim velegradom - potpuno je zamro i u toj vrućoj tišini Ralph Roberts je prvi put čuo otkucaje smrtne ure i shvatio da su se u prijelazu iz lipanjskog svježeg vlažnog zelenila u spaljeno mrtvilo srpnja, Carolynini slabi izgledi pretvorili ni u kakve izglede. Umrijet će. Možda ne tog ljeta - liječnici su tvrdili da još imaju nekoliko zečeva u šeširu i Ralph je bio siguran da imaju - ali te jeseni ili zime. Njegova dugogodišnja družica, jedina žena koju je ikad volio, umrijet će. Pokušavao je poricati tu pomisao, prekoravao se što je takva stara malodušna budala, ali u nepomičnom muku tih dugih vrućih dana, Ralph je to otkucavanje čuo posvuda - kao daje dopiralo i iz zidova. No najglasnije je otkucavalo u samoj Carolyn i kad bi okrenula svoje mirno bijelo lice prema njemu - s molbom tla upali radio da ga sluša dok čisti mahune za večeru ili da ode u trgovinu Red Apple i donese joj sladoled na štapiću - vidio bi da i ona čuje otkucaje. Vidio bi to u njezinim tamnim očima, najprije samo kad bi se dobro osjećala, a poslije čak i kad su joj oči bile zamagljene od lijekova protiv bolova koje je uzimala. Tad se glasno otkucavanje čulo i kad bi Ralph legao pokraj nje u krevet u tim vrućim ljetnim noćima kad se činilo da je čak i jedna plahta teška pet kilograma i kad je bio uvjeren da svi psi u Derryju laju na

mjesec. Slušao je, smrtnu uru koja je otkucavala u Carolyn i činilo mu se da će mu srce prepući od tuge i užasa. Koliko će Carolyn morati trpjeti prije no što dođe kraj? Koliko će on morati trpjeti? I kako će živjeti bez nje? U tom čudnom, napregnutom razdoblju, Ralph je počeo sve češće odlaziti u duge šetnje kroz ta vruća ljetna poslijepodneva i otegnute, sumračne večeri, iz kojih bi se često vraćao odveć iznemogao da bi jeo. Očekivao bi da će ga Carolyn prekoriti zbog tih izleta, da će reći Zašto ne prestaneš, glupi starče? Ubit ćeš se budeš li i dalje šetao po toj vrućini ! Ali ona to nikad nije učinila i on je postupno shvatio da ona za to i ne zna. Znala je da odlazi van - da, to je znala. Ali nije znala koliko je kilometara prevalio i da po povratku kući često drhti od umora i sunčanice. Nekad, Ralphu se bilo činilo da ona sve vidi, čak i centimetarski pomak njegova razdjeljka. Ali više ne; tumor u njezinu mozgu oduzeo joj je moć zapažanja, a uskoro će joj oduzeti i život. I tako je šetao, uživao u vrućini iako mu se od nje ponekad vrtjelo u glavi i zujalo u ušima, uživao u njoj uglavnom baš zato što mu je zujalo u ušima; kadšto bi mu satima tako glasno šumjelo u ušima i bubnjalo u glavi da ne bi čuo otkucaje Carolynine smrtne ure. 2 Tog je vrućeg srpnja prohodao većim dijelom Derryja, starac uskih ramena, prorijeđene sijede kose i krupnih ruku koje su još izgledale sposobne za težak rad. Hodao je od Witcham Street do Barrensa, od Kansas Street do Neibolt Street, od Main Street do Kissing Bridge, ali bi ga njegove noge najčešće odnijele prema zapadu duž Harris Avenue, gdje je njegova još lijepa i ljubljena Carolyn Roberts sad provodila posljednju godinu života u omaglici glavobolja i morfija, do Harris Avenue Extension i zračne luke Derry County Airport. Hodao bi niz Extension - u kojem nije bilo stabala pa je bio izložen nemilosrdnom suncu - dok ne bi osjetio da će ga noge izdati a tad bi se vratio istim putem. Cesto bi zastao kako bi povratio dah na sjenovitoj livadi-izletištu blizu aerodromskog službenog ulaza. Noću bi se ondje sjatili tinejdžeri na piće i ljubakanje, pa bi izletište živnulo od zvukova rap glazbe iz divovskih tranzistora, no danju je bilo uglavnom u isključivom nadleštvu skupine Ralphovih prijatelja koje je Bill McGovern nazvao Gerijatričarima iz Harris Avenue. Gerijatričari su se okupljali igrati šah i remi ili mlatiti praznu slamu. Ralph je mnoge od njih poznavao godinama (sa Stanom Eberlyjem je čak išao i u gimnaziju), i ugodno se osjećao u njihovu društvu ...dok ne bi postali odviše znatiželjni. Uglavnom nisu. Većinom su to bili južnjaci starog kova, odgojeni da vjeruju kako je ono o čemu netko ne želi razgovarati samo njegov problem. Na jednoj od tih šetnji prvi mu je put doprlo do svijesti da nešto nije u redu s Edom Deepneauom, njegovim susjedom iz gornjeg dijela ulice. Tog je dana Ralph odšetao puno dalje niz Harris Avenue Intension nego inače, možda zbog olujnih oblaka koji su zakrilili sunce i svježeg povjetarca koji je počeo puhati, doduše na mahove. Zapao je u neku vrstu transa, ne misleći ni na što, gledajući jedino u prašnjave vrhove svojih visokih tenisica, kad mu zrakoplov United Airlinesa iz Bostona s dolaskom u četiri i četrdeset nisko preleti iznad glave. Od zaglušnog cvileža njegovih mlaznih motora Ralph se prene i vrati u stvarnost. Isprati zrakoplov pogledom dok je letio iznad starih željezničkih tračnica i ograde koja je označavala rub zračne luke, pa ugleda kako se usmjerio prema uzletištu praveći plave oblačiće dima kad su mu kotači dotaknuli tlo. A tad pogleda na sat, shvati kako je kasno i zapanjeno blene u narančasti krov kuće Howarda Johnsona nešto podalje niz cestu. Da, zanio se; prešao je više od osam kilometara a da nije uopće osjetio koliko je vremena prošlo. Njenog vremena, glas promrmlja negdje duboko u njemu.

Da, da, vremena koje je pripadalo Carolyn. Bila je sama u stanu i sada broji minute do sata kad može uzeti još jedan darvon complex' a on je na drugoj strani zračne luke ...zapravo na pola puta prema Newportu. Ralph pogleda u nebo i prvi put postane svjestan modričasto-ljubičastih olujnih oblaka koji su se gomilali iznad zračne luke. Nisu nosili kišu, sigurno nisu, ne još, ali kad bi počela padati kiša, njega bi sigurno uhvatila; nigdje se nije mogao skloniti između mjesta na kojem je stajao i izletišta kod trećeg uzletišta, a i ondje je lek bila stara sjenica u kojoj je uvijek blago mirisalo po pivu. On još jednom pogleda u narančasti krov pa gurne ruku u desni džep i osjeti mali svežanj novčanica, učvršćenih srebrnom kvačicom koju mu jc Carolyn darovala za šezdeset peh rođendan. Nema razloga da ne ode kod HoJoa i pozove taksi osim pomisli na to kako bi ga vozač mogao pogledati. Glupi starac , mogle bi govoriti oči u retrovizoru. Glupi starac, po vrućini si otišao puno dalje nego što bi smio. Da si plivao, utopio bi se. Paranoičan si, Ralphe, reče mu nutarnji glas i taj ga kvocav, pomalo snishodljiv ton podsjeti na Billa McGoverna. Pa, možda je tako, a možda i nije. Ovako ili onako, riskirat će i vratiti se pješice. A što ako padne nešto više od kiše? Prošlog je ljeta u kolovozu pala tako jaka tuča da je porazbijala prozore na zapadnoj strani grada. ''Neka padne i tuča, pa što,'' reče on. ''Ne izbijaju mi masnice tako lako.'' Ralph polako krene natrag prema gradu po zaustavnom traku Extensiona. Iza njegovih starih visokih tenisica podizali su se mali, spaljeni oblačići prašine. Začuje potmulu grmljavinu na zapadu, gdje su se skupljali oblaci. Sunce, iako zaklonjeno, odbijalo se predati bez borbe; obrubilo je olujne oblake vrpcama blještavog zlata i prosijavalo kroz mjestimične pukotine poput prekinute zrake nekog golemog kinoprojektora. Ralphu je bilo drago da je odlučio pješačiti, unatoč boli u nogama i uporne i dosadne boli u križima. Barem nešto, pomisli on. Noćas ću spavati. Spavat ću poput klade. Rub zračne luke - jutra uvele smeđe trave i zahrđale tračnice utonule u nju poput ostataka nekog nasukanog broda - sad mu je bio s lijeve strane. U daljini iza ograde vidio se zrakoplov Uniteda 747, sad veličine dječje igračke, kako vozi prema malom zajedničkom terminalu Uniteda i Delte. Ralphov pogled privuče jedno drugo vozilo, automobil, koji je krenuo s putničkog terminala, a koji se nalazio na ovom kraju zračne luke. Kretao se preko uzletišta prema malom službenom ulazu na Harris Avenue Extension. U posljednje je vrijeme Ralph promatrao puno vozila kako ulaze i izlaze kroz taj ulaz koji je bio šezdesetak metara udaljen od izletišta gdje su se okupljali Gerijatričari iz Harris Avenue. Kad se automobil približio ulazu, Ralph ga prepozna bio je to Datsun Eda i Helene Deepneau ... i prilično je jurio. Ralph zastane na zaustavnom traku, nesvjesno gužvajući ruke u zabrinute šake dok je mali smeđi automobil jurio prema zatvorenim vratima. Za otvorili vrata izvana bila je potrebna propusnica, iznutra je taj posao obavljalo elektronsko oko. No oko je bilo smješteno blizu vrata, jako blizu, a s obzirom na brzinu kojom se kretao Datsun ... U posljednjem trenutku (ili se tako učinilo Ralphu), mali smeđi automobil zaustavi se uz škripu kotača, gume pošalju u zrak oblačiće plavog dima koji podsjete Ralpha na slijetanje zrakoplova 747 i vrata se počnu polako vući po žlijebu. Ralphove se stisnute šake opuste. Na vozačevoj strani Datsuna izviri ruka i počne mahati gore-dolje, očito držeći propovijed vratima, tjerajući ih da požure. U tome je bilo nečeg tako smiješnog da se Ralph počeo smješkati. Smiješak mu zamre prije no sto je otkrio i djelić zuba. Svježi je povjetarac još puhao sa zapada, iz smjera oblaka, i donio vrištavi glas Datsunova vozača :

''Kurvin sine jebeni ! Govnaru! Možeš mi ga popušili! Požuri! Požuri i poliži govno, li jebeni guzičaru pizdolizavi! Prokleti glupane! Kurčeva glavo mlitava! Dupedavac! '' ''To ne može biti Ed Deepneau,'' promrmlja Ralph. Nesvjesno krene dalje. ''Ne može. '' Ed je bio inženjer kemije u laboratorijima tvrtke Hawking u Fresh Harbouru, jedan od najljubaznijih, najuljudnijih mladića koje je Ralph upoznao. I on i Carolyn jako su voljeli Edovu suprugu Helen i njihovu kćerkicu Natalie. Nataliene posjete bile su među rijetkim događajima koji su Carolyn mogli otrgnuti od njezina života. Znajući to, Helen ju je često dovodila. Ed nije prigovarao. Ima muškaraca, znao je, kojima ne bi bilo drago da mu žena odlazi starcima u susjedstvo svaki put kad beba napravi nešto novo i čarobno, osobito kad je baka bolesna. Ralph je bio uvjeren da Ed ne bi mogao nekoga poslati dovraga a da nakon toga ne probdije besanu noć, ali - ''Ti jebena kurveštijo! Pokreni tu zasranu guzicu, čuješ li? Pederu! Manijače!'' Ali je glas Edov. Čak i iz daljine od dvjestotinjak ili tristotinjak metara, glas je bio njegov. Vozač Datsuna turirao je motor poput klinca u skupom automobilu koji čeka da se upali zeleno svjetlo. Iz ispušne cijevi prdili su oblaci dima. Čim su se vrata povukla toliko da je Datsun mogao proći, automobil poskoči naprijed, brižne kroz prolaz uz riku motora, a kad je to učinio, Ralph je jasno ugledao vozača. Sad je bio dovoljno blizu i nije bilo sumnje: to je zaista bio Ed. Datsun je poskakivao po kratkom neasfaltiranom puteljku između ulaza i Harris Street Extension. Odjednom se oglasi automobilska truba i Ralph ugleda plavi Ford Ranger, kako se kreće prema zapadu i naglo skreće da izbjegne Datsun. Vozač kamioneta prekasno je postao svjestan opasnosti, a čini se da je Ed uopće nije postao svjestan (tek je poslije Ralph pomislio da je Ed možda namjerno udario u Rangera). Nakratko zacvile gume a zatim se začuje šuplji udarac Datsunova branika u Fordovu bočnu stranu. Kamiončić bude odbačen preko žute crte. Datsunov poklopac motora se zgrbi, otkvači i malo otvori; staklo prednjih svjetala zazveči na cesti. Trenutak potom oba automobila stajala su nepomično nasred ceste, isprepleteni poput neke neobične skulpture. Ralph je stajao na mjestu i gledao kako se ulje širi ispod prednjeg dijela Datsuna. U svojih sedamdesetak godina života vidio je nekoliko prometnih nesreća, uglavnom malih i jednu ili dvije ozbiljne, i uvijek bi se zaprepastio kako bi se sve brzo završilo i kako je bilo nedramatično. Nije bilo kao na filmu, gdje je kamera mogla usporiti, ili na videovrpci na kojoj ste mogli, ako ste željeli, uzastopce gledati kako se automobil survava niz stijenu. Najčešće bi se vidio niz nejasnih slika, popraćen brzom i bezličnom kombinacijom zvukova: vriske guma, šupljeg udara metala koji gnječi metal, zveketa stakla. A tad voilà - tout fini. U tim je udesima čak postojala i neka vrsta protokola: ''Kako se ponašati u sudaru pri malim brzinama''. Naravno da je tako, pomisli Ralph. U Derryju bi se svakodnevno dogodilo desetak manjih prometnih nesreća a zimi možda i dvostruko više, kad bi pao snijeg i ceste bile skliske. Izađeš iz automobila, nađeš se s vozačem drugog automobila u točki sraza dva automobila (gdje najčešće još stoje spojeni), pogledaš, zakimaš glavom. Ponekad - zapravo često - ovu fazu susreta obilježe bijesne riječi: krivnja se pripisuje (često nepromišljeno), vozačke vještine osporavaju, prijeti se sudom. Ralph je pretpostavljao da vozači time zapravo pokušavaju reći (a ne žele to učiniti otvoreno), Slušaj budalo, prestrašio si me nasmrt! Posljednji korak u lom nesretnom plesu je ''razmjena svetili polica osiguranja'' i u toj bi laži vozači najčešće počeli obuzdavati svoje galopirajuće emocije ...pod pretpostavkom da nema povrijeđenih, kao što se čini da je ovom prilikom slučaj. Kadikad bi se vozači na rastanku čak i rukovali. Ralph je očekivao da će to sve vidjeti sa svoje osmatračnice stotinu pedeset metara udaljene od mjesta nesreće, no čim su se otvorila vrata Datsuna, shvatio je da će ovog puta biti drukčije - da nesreća

možda nije završila nego da još traje. U svakom se slučaju činilo da na svršetku ovih svečanih događaja neće biti rukovanja. Vrata se nisu brzo otvorila; ona su se munjevito otvorila. Ed Deepneau iskoči iz automobila a tad nepomično stane pokraj svog automobila. Njegova kržljava ramena ocrtavala su se na pozadini tmastih oblaka. Bio je odjeven u izblijedjele traperice i majicu kratkih rukava i Ralph shvati da je Eda dosad uvijek viđao u košulji s gumbićima na ovratniku. A nešto je imao oko vrata: nešto dugo i bijelo. Rubac? Izgledalo je tako, ali zašto bi netko nosio rubac po ovakvoj vrućini? Ed na trenutak zastane pokraj svog ranjenog automobila. Činilo se da gleda u svim smjerovima osim u pravom. Bijesni mali pokreti njegove uske glave podsjetili su Ralpha na način na koji pijevci motre svoje dvorište, u potrazi za nepoželjnim upadačima. Nešto u toj sličnosti uznemiri Ralpha. Nikad prije nije vidio Eda da tako izgleda i vjerojatno je to djelomice bio uzrok njegovoj nelagodi, no to nije bilo sve. Istina je bila da nikad nikog nije vidio da tako izgleda. Na zapadu zagrmi, glasnije. I bliže. Od muškarca koji je izašao iz Rangera moglo se načinili dva Eda Deepneaua, a možda i tri. Golem, izbočen trbuh visio je preko ufrkanog rupca-pojasa njegovih zelenih platnenih radničkih hlača; ispod pazuha na njegovoj bijeloj košulji otkopčanoj na vratu bile su znojne milje veličine velikih tanjura. On spusti na tjeme šilt reklamne kape West Side Gardenersa kako bi bolje vidio čovjeka koji ga je udario s boka. Njegovo lice čvrstih čeljusti bilo je mrtvački blijedo osim jarkih mrlja boje ruža na vrhu jagodica i Ralph pomisli: Eno kandidata za srčani napad. Da sam bliže, kladim se da bih vidio na bore na njegovim uškama. ''Hej!'' grdosija dovikne Edu. Glas koji je izašao iz log širokog prsnog koša i duboke trbušne šupljine bio je smiješno visok, skoro piskutav. ''Gdje si dobio dozvolu? U robnoj kući?'' Ed, koji je klimao glavom i zabadao je u zrak, odmah se strelovito okrene prema glasu krupnog čovjeka - skoro kao da mu je glava bila navođena radarom - i Ralph prvi put ugleda Edove oči. U prsima ga raspara panična munja i on počne trčati prema mjestu nesreće. U međuvremenu je Ed krenuo prema čovjeku u znojem natopljenoj bijeloj košulji i reklamnoj kapi. Hodao je ukočeno i uspravno, nimalo nalik njegovu uobičajenom opuštenom hodu. ''Ed!'' vikne Ralph, no osvježavajući povjetarac, sad hladan od nagoviještene kiše, kao da je odnio riječi prije no što su mu prešle preko usta. Ed se ne okrene. Ralph potrči brže i zaboravi na bol u nogama i sijevanje u leđima. U razrogačenim, ukočenim očima Eda Deepneau vidio je ubojstvo. Nije imao nikakva iskustva na kojem bi mogao temeljiti takav zaključak, ali je smatrao da se ne može prevariti u tako neprikrivenom užeglom pogledu; bio je to pogled pijetlova koji se spremaju baciti jedan na drugoga, podignutih mamuza koje sijeku. ''Ed! Hej, Ed, smiri se! To sam ja, Ralph!'' Nije ga ni pogledao preko ramena iako je Ralph već bio tako blizu da ga je Ed sigurno čuo, s vjetrom ili bez vjetra. Ona se Grdosija okrenula i Ralph u njegovu pogledu ugleda i strah i kolebljivost. A tad se Grdosija okrene Edu i podigne ruke kao da ga umiruje. ''Slušaj,'' reče on. ''Možemo razgovarati - '' Samo je toliko uspio reći. Ed učini još jedan brzi korak naprijed, podigne jednu mršavu ruku - koja se bijeljela u sumraku koji se brzo spuštao - i ošamari Grdosiju preko dojmljive čeljusti. Zazvučalo je poput praska dječje zračnice. ''Koliko si ih ubio?'' upita Ed. Grdosija se nasloni na bok svojeg kamiona, otvorenih usta, razrogačenih očiju. Ed nije ni trenutka oklijevao u svom čudnom, ukočenom hodu. On ušeta u drugog čovjeka i priljubi svoj trbuh o njegov, naizgled nesvjestan činjenice da je vozač kamioneta bio deset centimetara viši i pedeset kilograma teži od

njega. Ed podigne ruku i ponovno ga ošamari. ''Hajde! Priznaj, hrabri - koliko si ih ubio?'' Njegov kreštav glas izgubi se u prvom zaista dojmljivom udaru groma nadolazeće oluje. Grdosija ga odgurne - ne nasilnom nego uplašenom kretnjom - i Ed odleti na zgnječeni Datsunov nos. Odmah se odbaci, stisne šake i postavi da će skočiti na Grdosiju, koji se skvrčio uz svoj kamion. Njegova kapa stajala je nahero a košulja se izvukla iz hlača. Ralpha to podsjeti na nešto - kratki film ''Tri fušera'' koji je gledao prije puno godina, u kojoj su Larry, Curly i Moe glumili slikare bez ideje - i preplavi ga sućut za Grdosiju koji je izgledao i smiješno i nasmrt prestrašeno. Ed Deepneau nije izgledao smiješno. Zbog iskeženih zuba i razrogačenih upiljenih očiju izgledao je poput na borbu spremnog kokota kao nikad dotad. ''Znam što radiš'' dahne Grdosiji. ''Kakvu to komediju igraš? Zar si mislio da ćete se ti i tvoj prijateljkrvnik uspijevati provući nekažnjeno dovije - '' U tom trenutku stigne Ralph, dašćući i sopćući poput starog zaprežnog konja i obgrli Eda oko ramena. Zasmeta ga vrućina ispod tanke pamučne majice, kao da je obgrlio pećnicu. A kad se Ed okrenuo i pogledao ga, Ralphu se na trenutak (ali neizbrisivo) učini da u pećnicu i gleda. Nikad dotad nije vidio tako nerazrijeđen, nedokazljiv gnjev u ljudskim očima; nikad nije ni mogao zamisliti da takav gnjev postoji. Ralphova prva reakcija bila je ustuknuti, ali se svlada i ostane čvrsto stajati na mjestu. Pomisli da će ga, povuče li se, Ed zaskočiti poput pobjesnjelog psa lutalice i početi gristi i grepsti šapama. Naravno, to je bila smiješna pomisao: Ed je bio inženjer kemije, Ed je bio član ''Svijeta knjige'' (od onih koji bi uvijek naručili povijesne knjige o Krimskom ratu teške pet kilograma koje se nude kao alternativa knjizi mjeseca), Ed je bio Helenin suprug i Natalien otac. Dovraga, Ed je prijatelj. ... samo što ovo nije bio Ed i Ralph je to znao. Umjesto da uzmakne, Ralph se nagne naprijed, pograbi Eda za ramena (tako vruća ispod majice, tako nevjerojatno, uzrujano vruća) i namjesti svoje lice tako da se ispriječio između Edova jeziva užegla pogleda i Grdosije. ''Ed, prestani!'' reče Ralph, glasno ali smireno strogo, načinom koji je služio za obraćanje ljudima koje bi spopao histeričan napad. ''Ništa ti nije! Prestani!'' Na trenutak se Ed zapilji u njega, a tad očima prijeđe Ralphovim licem. Ništa posebno, ali Ralphu ipak lakne. ''Što mu je?'' upita Grdosija Ralphu iza leđa. ''Lud je, ili što?'' ''Sve je u redu s njim, siguran sam,'' reče Ralph, iako u to nimalo nije bio siguran. Procijedi to iz kuta usana ne skidajući pogleda s Eda. Nije se usudio skinuti pogleda s Eda - pogled je bilo jedino čime ga je mogao obuzdati i to jedva. ''U šoku je od sudara. Potrebno mu je nekoliko trenutaka da se smi - '' ''Pitaj ga što ima ispod cerade!'' odjedanput vikne Ed i upre prstom preko Ralphova ramena. Sijevne munja i na trenutak rupičasti ožiljci od Edovih pubertetskih prištića postanu reljefni, poput neke čudne organske karte za traženje blaga. Začuje se grmljavina. ''Hey, hey, Susan Day!'' zapišti visokim glasićem od kojeg se Ralphu naježi koža na podlakticama. ''How many kids did you kill today?'' ''Nije on u šoku,'' reče Grdosija. ''On je lud. A kad stigne murja, pobrinut ću se da ga nekamo smjeste.'' Ralph se okrene i ugleda plavu ceradu nategnutu preko stražnjeg dijela kamioneta, privezanu jarkožutim užetom. Ispod nje su se nadimali okrugli oblici. ''Ralph?'' začuje se plahi glas.

On pogleda ulijevo i ugleda Dorrancea Marstellara - koji je sa svojih devedesetak i nešto godina vjerojatno bio najstariji Gerijatričar Harris Avenue - stajao je iza kamioneta. U voštanim rukama posutim staračkim pjegama držao je knjigu u mekom uvezu. Dorrance ju je zabrinuto savijao naprijednatrag, gimnastika za hrbat. Vjerojatno knjiga pjesama, jer Ralph nikad nije vidio da bi Dorrance čitao nešto drugo osim poezije. A možda uopće ništa nije čitao; možda je samo volio u rukama držati stare knjige i gledati u vješto nagomilane riječi. ''Ralph, što je? Što se događa?'' Iznad njihovih glava ponovno sijevne munja, ljubičasto-bijeli splet elektriciteta. Dorrance pogleda u munju kao da ne zna gdje je, tko je i što je to vidio. Ralph zastenje u sebi. ''Dorrance - '' zausti on, a tad se Ed ritne ispod njega, poput zvijeri koja se primirila samo da prikupi snagu. Ralph posrne, ali odgurne Eda natrag na zgnječeni poklopac motora njegova Datsuna. Obuzme ga panika - nije bio siguran što mu je činiti ili kako to učiniti. Previše se toga događalo istodobno. Osjećao je kako mišići na Edovim rukama bijesno podrhtavaju u njegovu stisku, kao da je Ed progutao munju koja se otrgla s neba. ''Ralph?'' Dorrance reče istim smirenim, ali zabrinutim glasom. ''Na tvom ga mjestu više ne bih dirao. Ne vidim ti ruke.'' Lijepo. Još jedan luđak. Samo mu je to trebalo. Ralph spusti pogled na svoje ruke pa pogleda u starca. ''Dorrance, o čemu ti to govoriš?'' ''Tvojim rukama'' trpeljivo će Dorrance. ''Ne vidim ti - '' ''Dor, ovo nije mjesto za tebe. A da nestaneš?'' Starca to malo razveseli. ''Da!'' reče to tonom osobe koja je upravo shvatila veliku istinu. ''A to bi i ti trebao učiniti!'' On krene natraške, a kad je grom ponovno udario, trgne se i stavi knjigu na glavu. Ralph uspije pročitati žarkocrvena slova naslova: Buckdancer ''s Choice. ''A to bi ti trebao učiniti, Ralph. Nije ti se potrebno petljati u dugotrajna posla. Lako se nastrada.'' ''O čemu - '' Prije no što je Ralph dovršio rečenicu, Dorrance im okrene leđa i odvuče se u smjeru izletišta zajedno sa svojom resastom bijelom kosom - paperjastom poput kose novorođenčeta - koja se mreškala na povjetarcu nadolazeće oluje. Jedan problem riješen, ali Ralphovo olakšan je bilo je kratka vijeka. Edovu je pozornost nakratko privukao Dorranee, ali sad je ponovno dobacivao ubojite poglede Grdosiji. ''Pizdolizac!'' prasne. ''Pojebao mamu i polizao joj pičku!'' Grdosijino golemo čelo se natmuri. ''Što?'' Ed ponovno svrne pogled na Ralpha kojeg je, čini se, sad prepoznao. ''Pitaj ga što ima ispod cerade!'' vrisne. ''Ili još bolje, neka ti peder sam pokaže!'' Ralph pogleda krupnog čovjeka. ''Što imate ispod?'' ''Što se to vas tiče?'' upita Grdosija pokušavajući zvučati zastrašujuće. On provjeri pogled u očima Eda Deepneaua i udalji se još dva koraka. ''Mene nimalo, ali njega puno,'' reče Ralph i bradom pokaže prema Edu. ''Pomozite mi da ga smirim, može?'' ''Poznajete ga?'' ''Ubojico!'' ponovi Ed i ovog se puta snažno odgurne ispod Ralphovih ruku tako da je Ralph morao ustuknuti korak natrag. Nešto se događalo, zar ne? Ralphu se učini da se iz Edovih očiju cijedi

zastrašujuć, prazan pogled. U njemu kao da je bilo više Eda nego dosad... ili je to samo bila pusta želja. ''Ubojico, ubojico djece!'' ''Isuse, koji luđak'' reče Grdosija, ali ode do stražnjeg dijela kamiona, brzim pokretom odveže jedno uže i podigne kut cerade. Ispod su bile četiri glatke metalne bačve, s oznakom WEED-GO. ''Organsko gnojivo,'' reče Grdosija, pogledavajući u Eda pa u Ralpha. Dotakne šilt svoje kape s natpisom West Side Gardeners. ''Proveo sam dan radeći na (lovim gredicama kod psihijatrijskog odjela bolnice... gdje bi tebi prijatelju dobro došao kraći odmor.'' ''Gnojivo?'' upita Ed. Kao da je to rekao samom sebi. Polako podigne lijevu ruku do sljepoočice i počne je trljati. ''Gnojivo?'' Govorio je poput čovjeka koji se čudi nekom jednostavnom ali veličanstvenom znanstvenom otkriću. ''Gnojivo,'' potvrdi Grdosija. Ponovno pogleda Ralpha i reče: ''Momak je udaren. Znate li to?'' ''Samo je zbunjen,'' zabrinuto odgovori Ralph. Nagne se nad stranu kamioneta i kucne po poklopcu jedne bačve. A tad se ponovno okrene Edu. ''Bačve pune gnojiva,'' reče. ''U redu?'' Nije bilo odgovora. Edova se desna ruka podigne i počne trljati desnu sljepoočicu. Izgledao je poput čovjeka koji tone u bolnu migrenu. ''U redu?'' blago ponovi Ralph. Ed na trenutak zatvori oči a kad ih je ponovno otvorio, Ralph u njima opazi sjaj za koji pomisli da su vjerojatno suze. Edov jezik pužne iz usta i nenametljivo lizne jedan kut usana pa drugi. Uhvati kraj svog svilenog rupca i njime obriše čelo. Dok je to činio, Ralph primijeti da su na njemu, iznad ruba, crvenom bojom izvezeni kineski znakovi. ''Možda - '' zausti on, pa zašuti. Oči mu se ponovno rašire od pogleda koji se Ralphu nije sviđao. ''Djeca!'' reče promuklim glasom. ''Čuješ li me? Djeca!'' Ralph ga ponovno pritisne o automobil, treći ili četvrti put - prestao je brojati. ''O čemu to govoriš, Ed?'' Odjednom mu nešto sine. ''O Natalie? Brineš zbog Natalie?'' Edove se usne lagano, lukavo nasmiješe. Pogleda pokraj Ralpha u onog krupnog muškarca. ''Gnojivo, ha? Pa ako je samo to, nećeš imati ništa protiv da jednu otvoriš, ha?'' Grdosija zabrinuto pogleda u Ralpha. ''Čovjeku je potreban liječnik'' reče. ''Možda je tako. Ali se počeo smirivati, mislio sam... A da ipak otvorite jednu od tih bačava? Možda bi mu bilo bolje.'' ''Da, naravno, dovraga sve. Što se mora, nije teško.'' Ponovno sijevne munja, ponovno zagrmi grom - koji kao da se ovog puta provaljao preko cijelog neba - i hladna teška kišna kap padne na Ralphovo oznojeno tjeme. On pogleda ulijevo i ugleda Dorrancea Marstellara kako stoji na ulazu u izletište i zabrinuto promatra njih trojicu. ''Čini se da će se izliti kiša,'' reče Grdosija ''i ne mogu dopustiti da gnojivo pokisne. Pokrenut će se kemijska reakcija. Zato brzo pogledajte.'' On popipa rukom između jedne od bačava i bočne plohe kamioneta i podigne željeznu šipku. ''Lud sam kao i on što to uopće radim'' reče on Ralphu. ''Lijepo sam se vraćao kući, išao za svojim poslom. On je udario mene'' ''Nastavite,'' reče Ralph. ''Čas posla.'' ''Aha,'' kiselo odgovori Grdosija, okrene šipku i namjesti plosnat kraj ispod poklopca najbliže bačve, ''ali će uspomene potrajati do smrti.'' U tom trenutku još jedan grom uzdrma svijet pa Grdosija nije čuo što je Ed Deepneau rekao. No Ralph gaje čuo i od tog mu se okrene u želucu. ''Te su bačve pune mrtve djece,'' reče Ed. ''Vidjet ćeš.''

Grdosija podigne poklopac na najbližoj bačvi. Uvjerenje u Edovu glasu bilo je takvo da je Ralph napola očekivao ugledati isprepletene ruke i noge i glavice bez kose. Umjesto toga ugleda smjesu finih plavih kristala i nečeg smeđeg. Miris koji je dopirao iz bačve bio je težak, poput treseta s laganom kemijskom aromom. ''Eto. Zadovoljni?'' obrati se Grdosija izravno Edu. ''Ipak nisam Ray Joubert ili onaj Dahmer. Tko bi to rekao!'' Edovim licem ponovno preleti zbunjenost i kad je zagrmjelo, on se malo trgne. Nagne se, ispruži ruku prema bačvi pa upitno pogleda Grdosiju. Grmalj mu kimne glavom, skoro sućutno, pomisli Ralph. ''Samo dirajte, menije svejedno. Ali ako počne padati kiša dok budete to držali u ruci, plesat ćete kao John Travolta. Gori.'' Ed posegne rukom u bačvu, zagrabi malo smjese i propusti je kroz prste. Dobaci Ralphu zbunjen pogled (i pomalo postiđen, učini se Ralphu) a tad gume ruku u bačvu sve do lakta. ''Hej!''prestravi se Grdosija. ''To nije kutija Cracker Jacka/'' Na trenutak se na Edovu licu ponovno pojavi onaj lukav osmijeh - i pogled koji je govorio Znam ja trik vrijedan dvije kutije toga - a tad se ponovno pretvori u zbunjenost kad dublje u bačvi ne otkrije ništa osim gnojiva. Kad je izvukao ruku iz bačve, na nju su se uhvatila zrnca i miris te smjese. Iznad zračne luke ponovno se rasprsne munja. Grmljavina koja je isprati bila je gotovo zaglušujuća. ''Uklonite si to s kože prije kiše, upozoravam vas,'' reče Grdosija. Posegne kroz otvoreni suvozački prozor Rangera i izvuče vrećicu iz McDonaldsa. Prekopa po njoj, izvadi nekoliko papirnatih ubrusa i pruži ih Edu koji počne brisati prah s podlaktice poput čovjeka koji sanja. Za to je vrijeme Grdosija poklopio bačvu, jednim udarcem velike, pjegave šake je zatvorio, usput pogledavajući u tamno nebo. Kad je Ed dotaknuo rame njegove bijele košulje, muškarac se ukoči i odmakne, nepovjerljivo pogledavši u Eda. ''Mislim da ti dugujem ispriku,'' reče Ed i Ralphu njegov glas prvi put zazvuči potpuno jasno i normalno. ''Nafiksan si,'' reče Grdosija, ali mu se u glasu osjetilo olakšanje. On ponovno nategne nepromočivu ceradu i priveže je nizom brzih, djelotvornih pokreta. Promatrajući ga, Ralph pomisli kako je vrijeme podmukao lupež. Nekoć je i on mogao zavezati takvu ceradu jednakom spretnošću i lakoćom. I sad bi mogao zavezati takav čvor, ali bi mu trebalo najmanje dvije, a možda i tri minute njegovih najboljih psovki. Grdosija zagladi ceradu pa se okrene k njima i prekriži ruke na svojim prostranim prsima. ''Jeste li vidjeli nesreću?'' upita Ralpha. ''Ne,'' brzo će Ralph. Nije znao zašto je lagao, ali je odluka da to učini bila trenutačna. ''Gledao sam slijetanje zrakoplova. Od Uniteda.'' Silno ga iznenadi kad se mrlje na Grdosijinim obrazima počnu širiti. I ti si ga gledao! sine Ralphu. I ne samo da si gledao kako slijeće, u protivnom ne bi tako crvenio... nego si ga gledao i kako rula po uzletištu! Tad shvati još nešto: Grdosija smatra da je skrivio nesreću ili da bi policajac ili policajci koji će doći na mjesto nesreće tako mogli pomisliti. Gledao je zrakoplov i nije vidio Eda kako se nestrpljivo izvlači kroz službeni ulaz i izlazi na ulicu. ''Zaista mi je žao,'' iskreno reče Ed, ali je izgledao kao da mu je više nego žao; izgledao je zdvojno. Ralph se zapita koliko vjeruje tom izrazu lica i zna li uopće (Hey, hey, Susan Day) što se dogodilo ovdje ... i tko je dovraga ta Susan Day?

''Udario sam glavom o upravljač,'' govorio je Ed. ''Vjerojatno me ... malo uzdrmao.'' ''Da, vjerojatno jest,'' reče Grdosija. Počeše se po glavi, pogleda u tamno i uzburkano nebo, pa ponovno u Eda. ''Da se dogovorimo nešto, prijatelju?'' ''Da? Što to?'' ''Izmijenimo imena i telefonske brojeve umjesto da prolazimo kroz ona sranja s osiguranjem. A tad možemo svaki svojim putem.'' Ed nesigurno pogleda u Ralpha, koji slegne ramenima, pa ponovno u muškarca u kapi s natpisom West Side Gardeners. ''Upletemo li u ovo policiju,'' nastavi Grdosija, ''u govnima sam. Prvo što će otkriti kad počnu provjeravati je da sam zimus imao OUI i da vozim s privremenom dozvolom. Radit će mi probleme iako sam vozio po glavnoj cesti i imao prednost. Shvaćaš?'' ''Da,'' reče Ed, ''vjerojatno, ali sam nesreću ja skrivio. Prebrzo sam vozio - '' ''Nesreća možda i nije toliko važna,'' reče Grdosija pa se nepovjerljivo okrene i pogleda kombi koji im se približio i zaustavio na ugibalištu. Ponovno pogleda Eda i progovori pomalo s hitnjom. ''Izgubio si malo ulja, ali je prestalo kapati. Mislim da ćeš se moći odvesti do kuće ... ako živiš u gradu. Živiš li u gradu?'' ''Da,'' reče Ed. ''A ja ću ti pomoći oko popravka, do pedesetak dolara.'' Ralph se sjeti još nečeg, jedino čime je mogao protumačiti naglu promjen-u muškarčeva ponašanja, od zastrašivanja do nečeg sličnog udvornosti. OUI prošle zime? Da, vjerojatno. No Ralph nikad nije čuo za privremenu dozvolu i to je očito bila kenjaža. Štovani je gospodin West Side Gardeners vozio bez dozvole. Situaciju je kompliciralo to što je Ed govorio istinu: za nesreću je zaista potpuno bio kriv on. ''Rukujemo li se i odvezemo,'' nastavio je Grdosija, ''neću morati ponovno objašnjavati o mojoj OUI a ti nećeš morati objašnjavati zašto »i iskočio iz automobila i počeo me šamarati i vrištati o tome kako vozim kamion pun leševa." "Stvarno sam to rekao?'' zbunjeno upita Ed. "Znaš da jesi,'' Grdosija mu reče mrko. Tanki glas s francusko-kanadskim naglaskom upita, ''Sve okej, dečki? Nema ranjenih? ... Ejjj, Ralph! To ši ti?'' Onaj kombi koji se zaustavio sa strane imao je natpis DERRY KEMIJSKA ČISTIONICA i Ralph prepozna vozača - jedan od braće Vachon iz Old Capea. Vjerojatno Trigger, najmlađi. ''Ja sam,'' reče Ralph i ne znajući niti se pitajući zašto - tad je sve činio isključivo nagonski. Priđe Triggern, zagrli ga oko ramena i povede ga natrag prema kombiju s rubljem. ''Dečki su okej?'' ''Dobro su,'' reče Ralph. Okrene se. Ed i Grdosija stajali su pokraj stražnjeg dijela kamioneta i nešto tiho razgovarali. Još škrapne nekoliko kapi hladne kiše i zabubnja po plavoj ceradi poput nestrpljivih prstiju. ''Iskrivili su branike i ništa više. Dogovaraju se.'' ''Ljepo, ljepo,'' zadovoljno će Trigger Vachon. ''Kak ti je ženica, Ralph?'' Ralph se trgne, poput nekog tko se odjednom sjetio da je zaboravio isključiti pećnicu prije polaska na posao. ''Isuse!'' reče on i pogleda na sat, nadajući se da je pet i petnaest, najviše pola šest. Umjesto toga shvati da je deset do šest. Već dvadeset minuta Carolyn čeka da joj on donese tanjur juhe i pola sendviča. Sigurno se zabrinula.

Zapravo, zbog munja i gromova koji odzvanjaju praznim stanom, možda se i boji. A ako počne padati kiša, neće moći zatvoriti prozore, više nema snage u rukama. ''Ralph?'' upita Trigger. ''Što je?'' ''Ništa,'' reče on. ''Otišao sam u šetnju i zaboravio na vrijeme. A tad se dogodila ova nesreća i... Trig, možeš li me odvesti kući. Platit ću ti.'' ''Ne moraš ništa plaćat,'' reče Trigger. ''To mi je ušput. Uškači, Ralph. Š dečkima će šve bit okej? Neće še pograbit il nešto takvo?'' ''Ne,'' reče Ralph. ''Mislim da neće. Samo trenutak.'' ''Šamo izvoli.'' Ralph priđe Edu. ''Sve u redu? Dogovarate se?'' ''Da,'' odgovori Ed. ''Sredit ćemo to među nama. Zašto ne? Samo malo slomljenog stakla i ništa više.'' Ponovno je zvučao kao stari Ed i grdosija u bijeloj košulji gledao gaje nečim što je sličilo poštovanju. Ralph je još bio zbunjen i zabrinut zbog svega što se ovdje dogodilo, ali zaključi da je vrijeme da ode. Ed Deepneau mu je bio jako drag, ali Ed ovog srpnja nije bio njegov problem, a Carolyn je bila. Carolyn i ono što bi noću počelo kuckati u četiri zida njihove spavaće sobe - i u njoj. ''Odlično,'' reče on Edu. ''Idem kući. Sad ja pripremam večeru za Carolyn a jako kasnim. '' On se okrene da će krenuti. Grdosija ga zaustavi ispruženom rukom. ''John Tandy,'' reče on. On se rukuje s njim. ''Ralph Roberts. Drago mi je.'' Tandy se nasmiješi. ''S obzirom na okolnosti, nekako sumnjam u to ... ali mije zaista drago da ste se pojavili kad ste se pojavili. Nekoliko sam trenutaka mislio da ćemo on i ja zaplesati tango.'' I ja, pomisli Ralph ali ne reče. Pogleda Eda. Zabrinutim pogledom obuhvati neuobičajenu pamučnu majicu pripijenu uz Edovo kržljavo tijelo i bijeli svileni rubac s izvezenim crvenim kineskim znakovima. Nije mu se svidjelo što je vidio u Edovim očima kad su im se pogledi sreli; Ed se vjerojatno nije sasma pribrao. ''Siguran si da si dobro?'' Ralph ga upita. Želio je otići, želio se vratiti Carolyn, ali je ipak oklijevao. Nije ga napuštao osjećaj da je ova situacija kilometrima od dobre. ''Da, dobro sam,'' brzo će Ed i široko mu se nasmiješi, ali mu osmijeh ne zahvati njegove tamnozelene oči. One su pomnjivo motrile. Ralpha, kao da se pitaju koliko je vidio ... i koliko (Hey, hey, Susan Day) će zapamtiti. 3 Unutrašnjost kombija Triggera Vachona mirisala je po čistom, svježe izglačanom rublju, miris koji je Ralpha zbog nečeg uvijek podsjećao na svjež kruh. Nije bilo suvozačkog sjedišta pa je stajao jedne ruke omotane oko ručke vrata a drugom se čvrsto držao za rub košare za rublje. ''Čovječe, tamo še događalo nešto čudno,'' reče Trigger i pogleda u vanjski retrovizor. ''A ne znaš ni polovicu što se dogodilo,'' odgovori Ralph. ''Žnam vožača onog Japanera - Deepneau se žove. Ima žgodnu ženicu, ponekad nam pošalje robu. Simpatičan, uglavnom.'' ''Danas nije bio pri sebi,'' reče Ralph. ''Dobio črva u dupetu, ha?'' ''Imao je cijelu koloniju mrava, rekao bih.''

Trigger prasne u smijeh i lupi šakom o oguljenu crnu plastiku velikog upravljača. ''Koloniju mrava! Ljepo! Ljepo! Žapamtit ću ši to, hoću!'' Trigger obriše oči rupčićem veličine stolnjaka. ''Čini se da je gošpodin Deepneau ižašo kroz šlužbeni ulaž.'' ''Tako je.'' ''Ža to treba propusnica,'' reče Trigger. ''Kako je gošpodin D. dobio tu propušnicu, ha?'' Ralph se zamisli, namršti, pa odmahne glavom. ''Ne znam. Nisam se toga ni sjetio. Morat ću ga pitati kad ga idući put vidim.'' ''Daj,'' reče Trigger. ''I pitaj ga kak šu mravi.'' To izazove novi napad smijeha čega je, pak, posljedica bila ponovno mahanje rupčićem koji je izgledao poput rekvizite za komičnu operu. Kad su skrenuli s Extension u Harris Avenue, oluja konačno provali. Nije bilo tuče, ali se kiša slila u preobilnom ljetnom pljusku, isprva tako jakom da je Trigger morao usporiti svoj kombi na puževu brzinu. ''Bože!'' reče on zadivljeno. ''To me podšjeća na velku oluju ošamdešpete, kad je pol grada palo u Kanal! Še šjećaš, Ralph?'' ''Da,'' reče Ralph. ''Nadajmo se da se neće ponoviti.'' ''I neće,'' reče Trigger, kezeći se i škiljeći kroz svoje brisače koji su mahnito lepetali ''šrcdili šu odvodni šištem. Ljepo!'' Zbog dodira hladne kiše i tople unutrašnjosti automobila, donji dio prednjeg stakla se zamagli. Ne misleći, Ralph ispruži prst i napiše znak: ''To je to?'' upita Trigger. ''Ne znam. Izgleda kineski, zar ne? Bilo je nacrtano na rupcu koji je nosio Ed Deepneau.'' ''Ižgleda mi požnato,'' reče Trigger i ponovno ga brzo pogleda. ''Jedino što žnam reć na kineškom je mu-gu-gai-pan!'' Ralph se nasmiješi, ali u njemu kao da nije bilo smijeha. Zbog Carolyn. Nakon što se nje sjetio, nije mogao prestati misliti na nju - nije mogao prestati zamišljati otvorene prozore, zavjese koje lelujaju poput sablasnih ruku Edwarda Goreya, a kiša se slijeva u sobu. ''Još živiš u onoj dvokatnici preko puta Red Applea?'' ''Da.'' Trigger zaustavi automobil uz rub pločnika. Kotači kombija rašire velike vodene lepeze. Munja projuri nebom. Udari grom. ''Ostani još u autu,'' reče Trigger. ''Popuštit će uskoro.'' ''Ne smeta mi.'' Ralpha ništa ne bi moglo ni sekundu dulje zadržati u vozilu, čak ni lisice. ''Hvala, Trig.'' ''Čekaj malo! Dam ti nekakvi najlon, da ga metneš na glavu ko šešir!'' ''Ne, sve je u redu, nije to problem, hvala, samo ću - '' Kao da nije bilo načina da dovrši ono što je pokušavao reći, a usto se osjećao na rubu panike. Gume suvozačka vrata po utoru i iskoči. Prizemlji do gležnja u hladnu vodu koja se slijevala uz rub ceste. Mahne Triggeru za pozdrav ne osvrnuvši se pa požuri niz prilaz do kuće koju su on i Carolyn dijelili s Billom McGovernom, usput pipajući po džepu du nađe ključ. Kad je stigao do stuba koje vode na trijem, shvati du mu ključ neće trebati - vrata su zjapila širom otvorena. Bili, koji je stanovao u prizemlju, često bi zaboravio zaključati ulazna vratu. Ralphu bi bilo draže da su vrata sad otvorena zbog Billa, a ne zbog

Carolyn koja je odlutala potražiti Ralpha i koju je vani zatekla oluja. O toj mogućnosti Ralph nije ni želio razmišljati. Požuri u zasjenjeno predvorje, žmirne kad mu iznad glave zaglušujuće zagrmi i priđe podnožju stuba. Ondje zastane na trenutak, ruke položene na stup ograde stubišta, slušajući kišnicu kako kaplje s njegovih kišom natopljenih hlača i košulje na drveni pod. A tad se počne uspinjati. Želio je potrčati, ali, nakon brze šetnje, više se nije imao snage ubaciti u višu brzinu. Srce mu je snažno i brzo tuklo u grudima, njegove promočene tenisice bile su vlažne i i hladne kotve od kojih su mu otežale noge, a iz nekog razloga pred očima mu se priviđao način na koji se glava Eda Deepneaua micala kad je izašao iz Datsuna - kako je ukočeno i brzo njome ubadao zrak pa je izgledao poput kokota koji se priprema za borbu. Treća stuba zaškripi glasno kao uvijek i taj zvuk izazove užurbane korake na gornjem katu. Nisu mu donijeli olakšanje jer nisu bili Carolynini, to je odmah znao, i kad se Bill McGovern nagnuo preko ograde, blijedog i zabrinutog lica ispod svojeg slamnatog šešira, Ralph se zapravo nije iznenadio. Dok se vraćao kući s Extensiona, stalno je osjećao da nešto nije u redu, zar ne? Istina. S obzirom na okolnosti, to se teško moglo smatrati predosjećajem. Postajalo mu je jasno da se stvari, kad dosegnu određenu razinu naopakosti, više ne mogu ispraviti ni preokrenuti, nego idu prema sve gorem i gorem. Vjerojatno je toga oduvijek negdje u duši bio svjestan. Ono što nije znao bilo je koliko ta cesta može biti duga. ''Ralph!'' dovikne mu Bili. ''Hvala Bogu! Carolyn ima ... vjerojatno nekakav napad. Upravo sam nazvao 911 i zamolio da pošalju hitnu pomoć.'' Ralph shvati da ipak može pretrčati ostatak stuba. 4 Ležala je polu u kuhinji a pola izvan kuhinje s kosom na licu. Ralphu se učini da u tome ima nešto osobito užasno - izgledala je neuredno, a ako je bilo nešto što Carolyn nije željela biti, nije željela biti neuredna. On klekne pokraj nje i odmakne joj kosu s očiju i čela. Pod prstima osjeti kožu hladnu kao njegova stopala u promočenim tenisicama. ''Htio sam je poleći na kauč, ali je preteška za mene,'' nervozno reče Bili. Skinuo je šešir i rastrojeno je prebirao po vrpci na obodu. ''Znaš već, moja leđa - '' ''Znam, Bili, sve je u redu,'' reče Ralph. Podvuče ruke ispod Carolyn i podigne je. Njemu uopće nije bila teška, nego lagana - gotovo poput komuške mlječike koja će svakog časa puknuti i izbaciti svoja vlakna u vjetar. ''Hvala Bogu da si bio kod kuće.'' ''Skoro da i nisam,'' odgovori Bili i pođe za Ralphom u dnevnu sobu još se igrajući sa šeširom. Podsjeti Ralpha na starog Dorrancea Marstellara i njegovu knjigu pjesama. Da sam na tvom mjestu, ne bih ga više dirao, rekao je stari Dorrance. Ne vidim ti ruke. ''Baš sam izlazio kad sam čuo glasan, tup udarac ... vjerojatno je tad pala ...'' Bili se ogleda po dnevnoj sobi, tamnoj od oluje. Lice mu je istodobno bilo i izbezumljeno i željno, a očima kao da je tražio nešto čega nije bilo. A tad bijesnu. ''Vrata!'' reče on. ''Sigurno su još otvorena! Kiša pada u kuću! Odmah se vraćam, Ralph.'' On požuri iz sobe. Ralph to jedva i primijeti; dan je poprimio nestvarna obilježja noćne more. Otkucavanje nikad nije bilo jače. Čuo ga je iz zidova, tako glasno da ga čak ni grmljavina nije mogla zaglušiti. Položi Carolyn na kauč i klekne pokraj nje. Disala je brzo i plitko, a iz usta joj je stravično zaudaralo. No on ne odvrati lice od njezina. ''Ne daj se, dušo,'' reče on. Uhvati je za ruku - ljepljivu od znoja skoro poput njezina čela - i nježno je poljubi. ''Samo se ne daj. Sve je u redu, sve je u redu. ''

Ali nije bilo u redu, otkucaji su značili da ništa nije u redu. Otkucaji nisu dopirali iz zida (nikad nisu) nego jedino iz njegove žene. Iz Carolyn. Otkucavalo je u njegovoj ljubljenoj, napuštala ga je, a što će on bez nje? ''Drži se,'' reče on. ''Drži se, čuješ li me?'' On je ponovno poljubi u ruku i prisloni je uz svoj obraz, a kad je začuo zavijanje sirene vozila hitne pomoći, počne plakati. 5 Ona se osvijesti u vozilu koje je jurilo kroz Derry (sunce je ponovno izašlo, vlažne ulice su se pušile). Najprije je govorila nesuvislo i Ralph je bio uvjeren da je pretrpjela moždani udar. A tad, upravo kad se počela bistriti i govoriti smisleno, uhvati je drugi napad i Ralph i jedan bolničar koji se odazvao na njegov poziv teškom su je mukom zadržali na nosilima. Ralpha u čekaonici na trećem katu nije obišao dr. Litchfield nego dr. Jamal, neurolog. Jamal mu se obratio tihim, utješnim glasom, rekao mu da se Carolynino stanje stabiliziralo, da će je zadržati u bolnici preko noći, da budu sigurni, ali da će ujutro moći kući. Dobit će nove lijekove - skupe, ali čudotvorne. ''Gospodine Robertse, ne smijemo gubiti nadu,'' reče dr. Jamal. ''Ne,'' reče Ralph, ''ne smijemo. Hoće li biti još takvih napada, doktore Jamal?'' Dr. Jamal se nasmiješi. Progovori tihim glasom koji je bio još utješniji zbog njegova mekog indijskog naglaska. Iako mu dr. Jamal nije odmah rekao da će Carolyn umrijeti, najviše se približio tome od svih ljudi u toj dugoj godini u kojoj se borila da ostane na životu. Novi lijekovi, reče Jamal, vjerojatno će spriječiti nove napade, ali je bolest dosegla stupanj na kojem sva predviđanja valja uzeti ''sa zrncovima soli''. Tumor se nažalost širi unatoč svemu što su pokušali. ''Mogu se javiti problemi s motorikom,'' reče doktor Jamal svojim utješnim glasom. ''A nažalost, primjećujem i slabljenje vida.'' ''Mogu li provesti noć kod nje?'' tiho upita Ralph. ''Bolje će spavati.'' Zastane pa doda: ''A i ja.'' ''Naravno!'' ozari se dr. Jamal. ''Odlična zamisao!'' ''Da,'' teška srca reče Ralph. ''I ja tako mislim.'' 6 I tako je sjedio pokraj svoje usnule supruge i slušao otkucaje koji nisu dolazili iz zida pa pomisli: Jednog dana uskoro - možda ove jeseni, možda ove zime - vratit ću se u ovu sobu s njom. Nije to bilo nagađanje nego predskazanje. On se sagne i položi glavu na bijelu plahtu koja je pokrivala ženine grudi. Nije želio ponovno plakati, ali je ipak zaplakao. To otkucavanje. Tako glasno i tako uporno. Da mi je znati što izaziva taj zvuk, pomisli on. Tako mi Boga, gazio bih po tome dok se ne bi smrvilo u prah. Zaspao je na stolcu nešto poslije ponoći i kad se sutra ujutro probudio zrak je bio hladniji nego tjednima, a Carolyn je bila budna, suvisla, bistrog pogleda. Jedva se primjećivalo da je bolesna. Ralph ju je odveo kući i prihvatio se ne male zadaće da joj posljednje mjesece olakša koliko je moguće. Prošlo je dugo vremena prije no što se ponovno sjetio Eda Deepneaua. Čak i kad je na licu Helen Deepneau počeo primjećivati masnice, još se dugo nije sjetio Eda. Kad je to ljeto prešlo u jesen, a jesen se smračila prema Carolyninoj posljednjoj zimi, Ralphove misli sve su se češće vrtjele oko smrtne ure, koja kao da je otkucavala glasnije, iako sporije.

Ali nije imao problema sa snom. To je došlo poslije.

PRVI DIO: MALI ĆELAVI LIJEČNICI Između onih koji dobro spavaju i onih koji loše spavaju zjapi ponor. To je jedna od važnih podjela ljudske vrste. - Iris Murdoch "Opatice i Vojnici" Prvo poglavlje 1 Otprilike mjesec dana poslije smrti svoje supruge, Ralph Roberts počeo je prvi put u životu patiti od nesanice. Problem je isprva bio slabo izražen, ali se počeo postupno pogoršavati. Šest mjeseci nakon prvih poremećaja njegova inače uobičajenog ciklusa spavanja, Ralph je bio u kukavnom stanju koje je jedva mogao rastumačiti, a kamoli prihvatiti. Potkraj ljeta 1993. godine, počeo se pitati kako bi izgledalo kad bi preostali dio života na ovom svijetu proveo zureći u prazno, u omami budnosti. Dabome da neće doći do toga, govorio si je, to se nikad ne događa. No je li to istina? Nije znao točno, u tome jest bio problem, a knjige koje mu je Mike Hanlon preporučivao da guta u Gradskoj knjižnici nisu puno pomagale. Bilo je nekoliko knjiga o poremećajima sna, ali su proturječile jedna drugoj. U nekima se nesanicu smatralo simptomom, u drugima bolešću, a najmanje u jednoj su je nazvali mitom. No problem je bio dublji; koliko je Ralph mogao zaključiti iz knjiga, nitko nije bio potpuno siguran što je san, kako djeluje i kakva mu je funkcija. Znao je da bi se morao prestati baviti amaterskim istraživanjem i otići liječniku, ali shvati da mu je to iznenađujuće teško. Vjerojatno zato što se još ljuti na dr. Litchfielda. Jer je dr. Litchfield najprije dijagnosticirao Carolynin moždani tumor kao glavobolju zbog napetosti (usto je Ralph smatrao da je dr. Litchfield, neženja, zapravo bio uvjeren kako Carolyn pati samo od blagog oblika hipohondrije) i jer je Litchfield bio taj koji se sklanjao s medicinskog puta koliko je to bilo moguće nakon što je postavljena Carolynina dijagnoza. Ralph je bio siguran da bi Litchfield, kad bi mu tu optužbu sasuo u lice, rekao da je predao slučaj Jamalu, specijalistu ... sve kako treba i po zakonu. Da. Osim što se Ralph potrudio pozorno se zagledati Litchfieldu u oči u nekoliko navrata kad ga je sreo između Carolynina prvog napada prošlog srpnju i njezine smrti u ožujku i Ralphu se učinilo da je u tim očima vidio mješavinu nelagode i krivnje. Bio je to pogled čovjeka koji se svim silama trudio zaboraviti da je zajebao stvar. Ralph je bio uvjeren da je jedini razlog zbog kojeg još može pogledati u Litchfielda a da ga ne poželi pošteno raspaliti po nosu taj što mu je doktor Jamal rekao kako ranije otkrivanje ne bi puno pomoglo; kad su Carolynine glavobolje počele, tumor se već udomio i bez sumnje slao male grudice opakih stanica u druga područja mozga poput zloćudnih CARE paketa. Potkraj travnja doktor Jamal odselio je i otvorio privatnu ordinaciju u južnom Connecticutu. Ralphu je nedostajao. Mislio je da bi s doktorom Jamalom mogao razgovarati o svojoj nesanici i da bi ga on saslušao na način na koji ga doktor Litchfield ne bi znao ... ili ne bi mogao.

Do svršetka ljeta Ralph je pročitao dovoljno o nesanici da bi znao kako tip nesanice od koje pati nije baš rijedak, ali ipak manje uobičajen od obične nesanice čiji je simptom da se dugo ne može zaspati. Ljudi koje ne muči nesanica najčešće uđu u prvu fazu sna sedam do dvadeset minuta nakon što legnu u krevet. S druge strane, ljudima koji teško zaspu, ponekad je potrebno i do tri sata da potonu ispod površine. Pa dok se normalni spavači počinju spuštati u treću fazu spavanja (Ralph je otkrio da se to u nekim starim knjigama naziva theta snom) otprilike četrdeset pet minuta nakon što usnu, onima drugim potrebno je još sat ili dva da ondje stignu ... a mnogih se noći uopće ne uspiju spustiti. Bude se neodmorni, kadikad s nejasnim sjećanjima na neugodne, zamršene snove, a često s pogrešnim dojmom da su probdjeli cijelu noć. Nakon Carolynine smrti, Ralph se počeo prerano buditi. 1 dalje je uglavnom odlazio na počinak po završetku vijesti u jedanaest sati i gotovo istog trena i zaspao, ali umjesto da se probudi točno u šest i pedeset pet, pet minuta prije no što bi zazvrčala budilica radiosata, počeo se buditi u šest. Najprije se na to nije obazirao, smatrajući to tek cijenom života s malo povećanom prostatom i parom bubrega starim sedamdeset godina, iako mu se nakon što bi se probudio nikad ne bi činilo da je bila tolika nužda, a ne bi mogao zaspati čak i kad bi ispraznio što se u mjehuru nakupilo. Ležao bi u krevetu koji je tolike godine dijelio s Carolyn i čekao da bude pet do sedam (ili barem tri četvrt sedam) pa da ustane. Naposljetku je prestao čak pokušavati ponovno zadrijemati; ležao bi tako dugih prstiju, na malo nateklim rukama, isprepletenim na prsima i zurio u osjenčan strop očima koje su mu se činile velike poput okruglih kvaka na vratima. Ponekad bi se sjetio doktora Jamala koji je sad radio u Westportu, i njegova blagog i utješnog indijskog naglaska, kako gradi svoj komadić američkog sna. Kadšto bi se sjetio mjesta koja su on i Carolyn posjetili davnih dana, a jedno sjećanje koje ga je salijetalo bilo je vruće poslijepodne na Sand Beachu u Bar Harbouru, kad su njih dvoje sjedili za izletničkim stolom u kupaćim kostimima, pod velikim žarkim suncobranom, jeli slatke pržene školjke i pili pivo iz dugovratih boca dok su promatrali jedrilice kako poigravaju na tamnoplavom oceanu. Kad je to bilo? 1964? 1967? Je li to važno? Vjerojatno nije. Promjene u ritmu njegova spavanja ne bi bile važne da je završilo na tome. Ralph bi im se prilagodio, i lako i zahvalno. Sve knjige koje je željno čitao tog ljeta potvrđivale su jedan isječak narodne mudrosti koji je slušao cijelog života - ljudi s godinama spavaju manje. Ako je gubitak jednog sata na noć jedina cijena koju mora platiti za sumnjivo zadovoljstvo daje ''sedamdeset godina mlad'', platit će to vesela srca i smatrati da je jeftino prošao. Ali nije završilo na tome. U prvom tjednu svibnja, Ralph se budio uz pjev ptica u 5:15. Nekoliko je noći pokušavao začepiti uši, iako je od početka sumnjao u uspješnost toga. Nisu ga budile pticepovratnice, ni prerano paljenje motora pokojeg vozila dostave na Harris Avenue. On je bio osoba koja je mogla zaspati uz glazbu limenog orkestra i znao je da se to nije promijenilo. Promijenilo se nešto u njegovoj glavi. U njoj je bio prekidač, nešto bi ga navilo malo ranije svaki dan i Ralph nije imao pojma kako to spriječiti. U lipnju je iskakao iz sna poput jopca u 4:30 ujutro, najkasnije u 4:45. A sredinom srpnja - ne tako vrućem kao srpanj devedeset druge, ali dovoljno vrućem, hvala lijepo - prenuo bi se oko četiri sata. U tim je dugim vrućim noćima, zauzimajući tako mali dio kreveta u kojem su on i Carolyn vodili ljubav tolike vruće (i hladne) noći, počeo razmišljati u kakav bi se pakao njegov život pretvorio kad bi ga san potpuno napustio. Danju se uspijevao rugati toj pomisli, ali je počeo Otkrivati stanovite zloguke istine o tamnim noćima duše F. Scotta Fitzgeralda. Dobitnik prve nagrade na tom malom natječaju bila je misao: u 4:15 ujutro, sve se čini mogućim. Sve. Danju se uspijevao uvjeriti da prolazi kroz prilagodbu ciklusa spavanja, da mu tijelo potpuno normalno reagira na brojne velike promjene u njegovu životu, među kojima su dvije najvažnije bile odlazak u mirovinu i gubitak supruge. Kadšto bi upotrijebio riječ usamljenost kad bi razmišljao o svom novom životu, ali je zazirao od strašne riječi koja počinje sa ''D'' i gurnuo bi je u duboki ormar svoje

podsvijesti svaki put kad bi ona slučajno zasvjetlucala u njegovim mislima. Usamljenost je bila podnošljiva. Depresija nimalo. Možda bi se trebao više kretati, razmišljao je on. Šetaj, kao što si šetao prošlog ljeta. Život si uglavnom proveo sjedeći - ustaneš, pojedeš prepečenac, pročitaš knjigu, gledaš malo televiziju, kupiš si sendvič za ručak u Red Appleu preko puta kuće, promuvaš se po vrtu, odeš u knjižnicu ili posjetiš Helen i bebu ako su vani, večeraš, sjediš na trijemu, posjetiš McGoverna ili Lois Chasse. A tad? Ponovno čitaš, ponovno gledaš televiziju, opereš posuđe, odeš u krevet. Samo sjediš. Dosadno. Nije ni čudo da se rano budiš. Samo što su to gluposti. Njegov život zvuči sjedeći, da, nema sumnje, ali zapravo nije. Vrt je dobar primjer. Njegov rad u vrtu mu nikad neće pribaviti nagrade, ali je bio daleko od ''muvanja''. Većinu poslijepodneva proveo je plijeveći korov dok mu se na leđima košulje ne bi stvorila znojna mrlja u obliku stabla, ispod pazuha se proširile vlažne mrlje, a često bi drhtao od umora kad bi si dopustio vratiti se u kuću. ''Kazna,'' bi bila primjerenija riječ od ''muvanja'', ali kazna za što? Zato što se budi prije zore? Ralph nije znao, a bilo mu je i svejedno. Rad u vrtu ispunio bi velik dio poslijepodneva, odvratio mu misli sa stvari o kojima nije želio razmišljati i to je bilo dovoljno da opravda bolne mišiće i povremene prelete crnih mrlja ispred njegovih očiju. Počeo je s podužim odlascima u vrt uskoro nakon 4. srpnja i nastavio cijelog kolovoza, dugo nakon što je ubrao rane plodove a kasni su beznadno zaostali u rastu zbog nedostatka kiše. ''Trebao bi prekinuti s tim,'' reče mu Bill McGovern jedne noći dok su sjedili na trijemu i pili limunadu. Bilo je to sredinom kolovoza kad se Ralph svakog jutra počeo buditi oko pola četiri. ''Sigurno je štetno po tvoje zdravlje. Još i gore, izgledaš kao luđak.'' ''Možda i jesam luđak,'' odreže Ralph. Njegov ton ili njegov pogled bili su vjerojatno uvjerljivi, jer McGovern promijeni temu. 2 I počeo je ponovno odlaziti u šetnje - ni blizu maratona iz devedeset druge, ali bi uspio prijeći tri kilometra na dan ako nije padala kiša. Njegova uobičajena ruta odvela bi ga uz zlobno nazvanu ulicu UpMile Hill, do Gradske knjižnice pa do ''Back Pages'', antikvarijata i kioska na uglu Witcham Street i Main Street. Knjižara ''Back Pages'' stajala je uz sklepanu ropotarnicu po imenu ''Iznošena Rose, polovna odjeća'', i kad je jednog dana u kolovozu svog nezadovoljstva prošao pokraj te trgovine, Ralph ugleda novi plakat među najavama odavno prošlih proslava godišnjica poduzeća i pradavnih crkvenih zabava, zalijepljen tako da je pokrio otprilike polovicu požutjelog natpisa PAT BUCHANAN ZA PREDSJEDNIKA. Žena na dvije fotografije na vrhu plakata bila je ljepuškasta plavuša od približno četrdesetak godina, no stil fotografija - nenasmiješeno lice na lijevoj, nenasmiješen profil na desnoj, bijela pozadina na obje - uznemiri Ralpha i on stane kao ukopan. Zbog fotografija žena je izgledali kao da joj je mjesto s potjernicama na zidu pošte ili u televizijskoj dokumentarnoj drami... a to, kao što se jasno moglo shvatiti iz teksta no postera, nije bilo slučajno. Zbog fotografija se zaustavio, ali se zbog imena zadržao. TRAŽI SE ZBOG UBOJSTVA SUSAN EDWINA DAY bilo je napisano velikim crnim slovima na vrhu. A ispod imitacije policijskih fotografija, crvenom bojom: NE DOLAZI U NAŠ GRAD!

U dnu plakata pisalo je nešto sitnim slovima. Ralphov vidje oslabio nakon Carolynine smrti - zapravo bi točnije bilo reći da ga je odnio vrag u košari - i morao se nagnuti tako da je čelo prislonio uz neopran izlog trgovine ''Iznošena Rose, polovna odjeća'' prije no što je uspio raspoznati slova: Plaćeno iz sredstava Povjerenstva za zaštitu života države Maine. U dubini uma glas šapne: Hey, hey, Susan Day! How many kids did you kill today? Susan Day, prisjeti se Ralph, bila je politička aktivistica iz New Yorka ili Washingtona, žena okretna jezika koja je redovito tjerala pjenu na usta taksistima, brijačima i građevinskim radnicima u zaštitnim kacigama. No nije znao zašto mu je pao na pamet taj ulomčić dječje rime; bio je prirepak neke uspomene koje se nije mogao sjetiti. Možda su njegove stare moždane vijuge povezale to s prosvjednim skandiranjem iz šezdesetih godina Hey, hey LBJ! How many kids did you kill today ?w Ne, nije to, pomisli on. Toplo, ali ne i vruće. Bilo je to - Prije no što je njegov mozak uspio iščeprkati ime i lice Eda Deepneaua, neki glas progovori skoro iza njega: ''Zemlja zove Ralpha, Zemlja zove Ralpha! Ralphe, javi se!'' Prenut iz misli, Ralph se okrene prema glasu. Prestrašio se, ali i razveselio kad je shvatio da je skoro zaspao stojećki. Isuse, pomisli on, ne znaš kako je san važan dok ga ne izgubiš. Tad se svi podovi počnu naginjati, a svi uglovi na predmetima zaobljavati. Čovjek koji mu se obratio bio je Hamilton Davenport, vlasnik trgovine Back Pages. U bibliotekarska kolica koja je držao ispred svoje trgovine trpao je džepna izdanja kričavih omota. Njegova stara lulaklipnjača - Ralphu je uvijek izgledala poput dimnjaka makete parobroda - virila je iz kuta njegovih usta i slala kuglice plavog dima u vruć, jasan zrak. Winston Smith, njegov stari sivi mačak, sjedio je na otvorenim vratima trgovine repa podvinuta oko šapa. Pogleda u Ralpha žutookom ravnodušnošću kao da kaže, Misliš da znaš nešto o starosti, prijatelju? Ja sam ti dokaz da ne znaš ni pišljiva boba o tome što znači biti star. ''Hej, Ralph,'' reče Davenport. ''Najmanje sam te triput zazvao.'' ''Vjerojatno sam se nešto zamislio,'' reče Ralph. Zaobiđe kolica, nagne se kroz ulaz (Winston Smith ostane na mjestu kraljevski nezainteresiran), i dohvati dvoje novine koje je kupovao svakog dana: bostonski Globe i USA Today. Derryjevsko glasilo News stizalo je na kućnu adresu, zahvaljujući Peteu, raznosaču novina. Ralph je ponekad govorio ljudima da su jedne od tih novina komična međuigra, ali da nikako ne može zaključiti koje. ''Slabo - '' On zašuti kad mu se prikaže lice Eda Deepncaua. Od Eda je čuo tu zlokobnu pjesmicu, ljetos, kod zračne luke, pa nije ni čudo da mu je bilo potrebno vremena da to dozove iz sjećanja. Ed Deepneau bila je posljednja osoba od koje biste očekivali čuti nešto takvo. ''Ralphie?'' reče Davenport. ''Zašutio si na pola rečenice.'' Ralph žmirne. ''Oprosti. Slabo spavam, to sam ti želio reći.'' ''Peh... ali ima i gorih problema. Popij čašu toplog mlijeka i poslušaj malo tihe glazbe pola sata prije odlaska u krevet.'' Ralph je tog ljeta počeo otkrivali da u Americi svatko ima lijek protiv nesanice, neku čaroliju pred odlaska u krevet koja je prelazila s koljena na koljeno poput obiteljske Biblije. "Buch je dobar, i Beethoven, a ni William Ackerman nije loš. Ali je najvažniji šttos'' -

Davenport pritom važno podigne prst - ''ne ustati sa stolca tih pola sata. Ni za što na svijetu. Ne javljaj se na telefon, ne nuvijuj psu i ne izvodi budilicu, nemoj odlučiti baš tad prati zube ...ništa! A tad, kad legneš u krevet... bum! Zaspiš ko top!'' ''A što ako sjediš u svojem omiljenom stolcu i odjednom shvatiš da imaš potrebu?'' upita Ralph. ''Takvo se što može dogoditi prilično naglo u mojim godinama.'' ''Učini se u gaće,'' spremno će Davenport i prasne u smijeh. Ralph se nasmiješi, ali više iz dužnosti. Njegova nesanica brzo je gubila i ono malo smisla za humor koji je nekoć imala. ''U gaće!'' zacereka se Ham. Udari dlanom o kolica i zamaše glavom naprijednatrag. Ralph slučajno pogleda u mačka. Winston Smith mu hladnokrvno uzvrati pogled. Njegove smirene žute oči kao da su Ralphu govorile, Da, tako je, on je budala, ali je moja budala. ''Nije loše, ha? Hamilton Davenport, majstor doskočica. Učini se u ...'' On frkne, zamaše glavom a tad uzme dvije dolarske novčanice koje mu je Ralph pružio. Gume ih u džep kratke crvene pregače i izvadi sitniš. ''Uredu?'' ''Da. Hvala, Ham.'' ''Aha. Šalu na stranu, pokušaj s glazbom. Zaista djeluje. Ublažuje moždanu aktivnost, ili nešto slično.'' ''Hoću.'' Najgore je bilo što će vjerojatno zaista pokušati i s time, jer je već probao recept gospođe Rapaport s limunom i vrućom vodom, te savjet Shawne McClure da mozak razbistri tako da uspori disanje i koncentrira se na riječ cool (samo što je iz Shawninih usta riječ zvučala kao cuhhhhooooooooooool). Kad se pokušavate riješiti polagane, ali uporne erozije svog dobrog sna, svaki narodni lijek učini vam se dobar. Ralph se okrene da će otići, ali se ponovno okrene. ''Što je s tim plakatom na susjednim vratima?'' Ham Davenport nabora nos. ''Trgovini Dana Daltona? Ako je moguće, ne zavirujem ondje. Sjebe mi volju za jelom. Ima li što novo i odvratno u izlogu?'' ''Mislim da ima - nije požutjelo poput ostalog a i primjećuje se nedostatak mušjeg izmeta. Izgleda poput potjernice, samo što je na fotografijama Susan Day.'' ''Susan Day na - kurvin sin!'' On baci mrk i ozbiljan polged prema susjednoj trgovini. ''Što je ona, predsjednica Nacionalne udruge žena, ili što?'' ''Bivša predsjednica i suosnivačica organizacije Sisters in Arms. Autorica knjige My Mother's Shadow i Lilies of the Valley - studije o zlostavljanim ženama i razlozima zbog kojih toliko njih odbija prijaviti muškarce koji ih zlostavljaju. Dobila je za to Pulitzerovu nagradu. Susie Day je trenutačno jedna od tri ili četiri politički najutjecajnije žene Amerike a zna i pisati i misliti. Taj mulac zna da ja držim jednu od njezinih peticija kod svoje blagajne.'' ''Kakvu peticiju?'' ''Pokušavamo organizirati njezino predavanje,'' reče Davenport. ''Znaš da su pristaše prava na život pokušale zapaliti WomanCare prošlog Božića?'' Ralph oprezno mislima zaroni u crni ponor u kojem je živio od svršetka 1992. godine i reče, ''Sjećam se da su policajci uhvatili nekog tipa na bolničkom parkiralištu s kantom benzina, ali nisam znao - '' ''To je bio Charlie Pickering. On je član Daily Breada, jedne od skupina pristaša prava na život koja organizira demonstracije ispred te zgrade'' reče Davenport. ''Nahuškali su ga na to - vjeruj mi na riječ. Ove godine ne dosađuju s benzinom, nego će pokušati obraditi Gradsku skupštinu da promijeni propise o

podjeli grada na zone i tako istisnuti WomanCare s lica zemlje. Moglo bi im to poći za rukom. Znaš kakav je Derry, Ralphe - nije baš rasadnik liberalizma.'' ''Ne,'' reče Ralph blijedo se osmjehnuvši. ''Nikad nije ni bio. A WomanCare je klinika za pobačaje, zar ne?'' Davenport ga nestrpljivo pogleda i pokaže glavom prema ''Iznošenoj Kose". ''Iako je nazivaju magarci poput njega,'' reče on, ''samo što oni upotrebljavaju riječ tvornica umjesto klinike. Ne vide sve drugo što Woman Care čini.'' Ralphu Davenport zazvuči poput televizijskog spikera koji prodaje nepoderive hulahupke za prikazivanja nedjeljnog poslijepodnevnog filma. ''Organiziraju obiteljsko savjetovalište, bave se zlostavljanjem supružnika i djece i imaju sklonište za zlostavljane žene na ulazu u Newport. Imaju krizni centar za silovanja u zgradi pokraj bolnice i non-stop otvorenu telefonsku liniju za silovane ili pretučene žene. Ukratko, predstavljaju sve zbog čega muškarci koji kao da su sišli s reklama za Marlboro vole Daltonove histerične kenjarije.'' ''Ali rade pobačaje,'' reče Ralph. ''Zato su ondje demonstranti, zar ne?'' Ralphu se činilo da ispred niske, neupadljive ciglene zgrade u kojoj je bio smješten WomanCare godinama šetaju demonstranti noseći natpise. Uvijek su mu izgledali previše blijedi, odveć napregnuti, premršavi ili predebeli, presigurni da je Bog na njihovoj strani. Na njihovim je natpisima pisalo I NEROĐENI IMAJU PRAVA i ŽIVOT, KAKAV DIVAN IZBOR i onaj stari slogan POBAČAJ JE UMORSTVO! Nekoliko su puta ispljuvali žene koje su se poslužile uslugama klinike - koja je bila blizu gradske bolnice, ali nije imala veze s njom. ''Da, vrše pobačaje,'' reče Ham. ''Nešto te muči u vezi s tim?'' Ralph pomisli na sve one godine tijekom kojih su on i Carolyn pokušavali dobiti dijete - godine koje su donijele tek nekoliko lažnih uzbuna i jedan jedini kompliciran spontani pobačaj nakon pet mjeseci - i slegne ramenima. Dan mu se naglo učini pretoplim, a noge preumornima. Pomisao na put koji mora prevaliti u povratku - poglavito dio uz UpMile Hill - visjela mu je u dubini mozga poput predmeta obješenog na parangal. ''Isuse, ne znam,'' reče on. ''Samo bih želio da ljudi toliko ... toliko ne krešte.'' Davenport zagunđa, ode do izloga svog susjeda i zirne u lažnu potjernicu. Dok je gledao u nju, iz mračnih dubina ''Iznošene Rose'' pomoli se blijed muškarac s kozjom bradicom - potpuna suprotnost muškarcu s reklame za Marlboro, pomisli Ralph - poput varijetetske prikaze koja je malčice popljesnivila na rubovima. Kad je shvatio u što gleda Davenport, prezriv osmijeh izmami rupice u uglove njegovih usana. Ralph pomisli da bi takav smiješak mogao čovjeka stajati nekoliko zuba ili razbijenog nosa. Osobito na pasjoj vrućini kao što je današnja. Davenport upre prstom u plakat i divlje zamaše glavom. Dalton razvuče usta u širi osmijeh. Odmahne rukama prema Davenportu - Koga briga što ti misliš? poručivao je taj pokret - a tad se izgubi u dubinama svoje trgovine. Davenport se vrati Ralphu, zažarenih obraza. ''Slika tog tipa morala bi stajati u rječniku pokraj riječi pizda,'' reče on. Vjerojatno on to isto misli o tebi, pomisli Ralph, ali naravno ne reče. Davenport stane ispred kolica punih džepnih izdanja, ruku nabijenih u džepove ispod njegove crvene pregače i ozbiljno se zagleda u plakat (hej hej) Susan Day. ''Pa,'' reče Ralph, ''mislim da bih trebao - '' Davenport se trgne iz crnih misli. ''Nemoj još ići,'' reče on. ''Najprije potpiši moju peticiju, molim te. Razvedri mi jutro.''

Ralph se neugodno premještao s noge na nogu. ''Najčešće se ne uplićem u takve sporne stvari - '' ''Ma daj, Ralph,'' reče Davenport kao da želi reći budimo razumni. ''Nije riječ ni o kakvom sporu nego o tome kako osigurati da munjeni tipovi poput onih koji vode Daily Bread - i političkih neandertalaca poput Daltona - ne zatvore koristan ženski ccntar. Ne tražim od tebe da podržiš testiranje kemijskog oružja na delfinima.'' ''Da,'' reče Ralph. ''Vjerojatno si u pravu.'' ''Nadamo se da ćemo do prvog rujna poslati Susan Day pet tisuća potpisa. Vjerojatno od tog neće biti velike koristi - Derry je tek nešto više od ugibališta uz cestu, a ona je ionako vjerojatno zauzeta do idućeg stoljeća - ali ne šteti pokušati.'' Ralph poželi reći Hamu kako jc jedina peticija koju bi on želio potpisali ona kojom bi tražio od bogova sna da mu vrate tri sata dobrog počinka nu noć koje su mu oduzeli, ali tad ponovno pogleda u muškarčevo lice i predomisli se. Carolyn hi potpisala tu usranu peticiju, pomisli on. Nije bila pristaša pobačaja, ali nije bila ni pristaša muškaraca koji dolaze kući nakon što se zatvore barovi pa zamijene supruge i djecu za nogometne lopte. To je istina, ali to ne bi bio njezin najvažniji razlog zbog kojeg bi potpisala peticiju. Učinila bi to nadajući se da će imati priliku čuti izvornu propovjednicu poput Susan Day izbliza i uživo. Učinila bi to iz urođene znatiželje koja je vjerojatno bila njezino najizrazitije obilježje - nešto tako snažno da je ni tumor na mozgu nije mogao ubiti. Dva dana prije smrti izvukla je kino ulaznicu koja joj je služila za označavanje stranica u romanu koji je ostavila na ormariću pokraj kreveta, jer je htjela vidjeti koji je film gledala. Bio je to A Few Good Men, i on se začudio i osupnuo kad je otkrio koliko ga ta uspomena boli. I sad ga je pakleno boljela. ''Naravno,'' reče Hamu. ''Rado ću je potpisati.'' ''Moj čovjek!'' uzvikne Davenport i lupi ga po ramenu. Zamišljen pogled zamijeni širok osmijeh, ali Ralph nije smatrao tu promjenu velikim poboljšanjem. Smiješak je bio ukočen i ne osobito umilan. ''Ulazi u moju jazbinu poroka!'' Ralph pođe za njim u trgovinu u kojoj je mirisalo na duhan i koja nije izgledala posebice poročna u pola deset ujutro. Winston Smith potrči ispred njih, zastavši samo jednom da se okrene i pogleda ih svojim žutim prastarim očima. On je budala a ti druga, moglo je biti značenje tog oproštajnog pogleda. S obzirom na okolnosti, Ralph se ne bi sporio s tim zaključkom. Gume novine ispod pazuha, nagne se nad papir na tezgi pokraj blagajne i potpiše peticiju kojom se moli Susan Day da dođe u Deny i govori u obranu Woman Care centra. 3 Uspon uz Up-Mile Hill lakše mu je pošao za rukom no što je očekivao. Dok je prelazio raskršće Witcham i Jackson Street u obliku slova X, pomisli To i nije bilo tako loše, zar - Odjednom shvati da mu u ušima zvoni, a da su mu noge počele klecati. Zaustavi se na drugoj strani Witchamove i položi ruku na košulju. Osjeti svoje srce kako tuče ispod nje, kako pumpa nepravilnom bjesomučnošću koja ga prestravi. Začuje papirni šušanj - ispao je oglasnik iz bostonskog Globea i krivudavo lelujajući pao u odvodni kanal. On se prigne da ga podigne, pa zastane. To nije dobra zamisao, Ralph. Sagneš li se, najvjerojatnije ćeš se prevrnuti. Predlažem da to prepustiš smetlaru.

''No dobro,'' promrmlja on i uspravi se. Pred oči mu nahrupe crne točkice poput nezbiljskog jata vrana i na trenutak je Ralph bio skoro siguran da će završiti poleđuške na oglasniku bez obzira na to što učini ili ne učini. ''Ralph? Dobro ti je?'' On oprezno podigne pogled i ugleda Lois Chasse, koja je živjela na drugoj strani Harris Avenue, pola bloka niže od kuće koju je dijelio s Billom McGovernom. Sjedila je na jednoj od klupa kod Strawford parka, vjerojatno čekajući da dođe autobus za Canal Street koji će je odvesti u središte grada. ''Da, dobro sam,'' reče on i pokrene noge. Kao da je gacao kroz sirup, ali mu se činilo da je sasma pristojno došetao do klupe. No nije uspio zatomiti mali uzdah zahvalnosti kad je sjeo pokraj nje. Lois Chasse imala je velike tamne oči - kakve su u Ralphovu djetinjstvu nazivali španjolskim - i bio je uvjeren da su se vrzmale u mislima desetaka momčića dok je Lois bila srednjoškolka. Njezine oči su još bile najljepše na njoj, ali Ralphu se ne svidi zabrinutost koju ugleda u njima. Bilo je to ... što? Malo odviše dobrosusjedski, padne mu prvo na um, ali nije bio siguran da je to pravilna misao. ''Dobro,'' ponovi Lois. ''Ne sumnjaj u to.'' Iz stražnjeg džepa izvadi rupčić, provjeri je li čist pa obrise njime čelo. ''Nadam se da mi nećeš zamjeriti Sto ti to kažem, Ralph, ali ne izgledaš dobro.'' Ralph joj jest zamjerio, ali nije znao kako bi joj to rekao. ''Blijed si, znojiš se i bacaš otpatke.'' Ralph je pogledu, zgranuto. "Nešto ti je ispalo iz novina. Mislim da je to oglasnik.'' "Zaista?'' "Dobro ti znaš da ti je palo. Ispričaj me na trenutak.'' Ona ustane, prijeđe pločnik, sagne se (Ralph uoči da su joj bokovi prilično široki, ali da su joj noge još zadivljujuće vitke za ženu koja sigurno ima šezdeset osam godina) i podigne oglasnik. Vrati se do klupe i sjedne. ''Evo,'' reče ona. ''Sad više nisi bacalo otpadaka.'' On se i protiv volje nasmiješi. ''Hvala.'' ''Nije vrijedno spomena. Ja mogu piti samo omot od instant kave, prilog uz hamburger i dijetnu Coca Colu. Silno sam se udebljala poslije smrti gospodina Chassea.'' ''Lois, ti nisi debela.'' ''Ralph, ti jesi gospodin od glave do pete, ali nemojmo mijenjati predmet razgovora. Zavrtjelo ti se u glavi, zar ne? Zapravo si se skoro onesvijestio.'' ''Samo sam hvatao dah,'' reče on ukočeno i okrene se prema skupini djece koja su igrala bejzbol uz rub parka. Igrali su zdušno, smijali se i hvatali za stražnjice. Ralph je zavidio djelotvornosti njihovih sustava klimatizacije. ''Hvatao dah, ha?'' ''Da.'' ''Samo si hvatao dah.'' ''Lois, zvučiš poput ploče koja preskače.'' ''Ploča koja preskače će ti reći nešto, može? Lud si što se pokušavaš uspeti uz Up-Mile Hill po ovoj vrućini. Ako želiš šetati, zašto ne prošetaš po ravnom, niz Extension, kao nekad?'' ''Jer tad mislim na Carolyn,'' reče on. Nije mu se sviđalo kako je to zazvučalo goropadno, skoro grubo, ali nije si mogao pomoći. ''Sranje,'' reče ona i nakratko mu dotakne ruku. ''Oprosti.''

''Nema veze.'' ''Ima. Trebala sam znati. Ali nije u redu ni to kako izgledaš. Ralph, više nemaš dvadeset godina. Nemaš ni četrdeset. Ne želim reći da se dobro ne držiš - svatko može vidjeti da si u odličnoj kondiciji za muškarca svojih godina - ali moraš bolje paziti na sebe. Carolyn bi željela da paziš na sebe. ''Znam,'' reče on, ''ali sam zaista - '' - dobro, želio je reći, a tad podigne pogled sa svojih ruku, pogleda u njezine crne oči i ono što u njima ugleda spriječi ga da doreče. U njezinim očima ugleda umornu tugu... ili možda usamljenost? Možda oboje. U svakom slučaju, to nije bilo jedino što je vidio u njezinim očima. Vidio je i sebe. Budalast si, govorile su oči koje su gledale u njegove. Možda smo oboje budalasti. Imaš sedamdeset godina i udovac si, Ralph. Ja imam šezdeset osam godina i udovica sam. Koliko ćemo večeri prosjediti na tvojem trijemu s Billom McGovernom kao najstarijom gardedamom na svijetu? Ne previše, nadam se, jer nijedno od nas više nije roba za izložbeni salon. ''Ralph?'' upita Lois, odjednom zabrinuta. ''Dobro si?'' ''Da,'' reče on i ponovno pogleda u svoje ruke. ''Da, naravno.'' ''Izraz lica ti je bio ... ne znam.'' Ralph se upita nije li mu ipak združeno djelovanje vrućine i uspona uz Up-Mile Hill uparilo mozak. Jer ovo je Lois, koju je McGovern uvijek nazivao (uz lagano, zajedljivo podizanje lijeve obrve) Naša Lois. Istina, još se dobro držala - vitke noge, lijepo poprsje i te upečatljive oči - i možda ne bi imao ništa protiv da je odvede u krevet, a možda ni ona ne bi imala ništa protiv da je se odvede. Ali što nakon toga? Ako bi slučajno ugledala vršak ulaznice kako viri iz knjige koju čita, bi li je izvukla, odveć znatiželjna doznati koji je film gledao tom prilikom a da bi shvatila kako on više neće znati do koje je stranice stigao? Ralph je mislio da ne bi. Loisine su oči bile upečatljive, a njegove bi često odlutale niz V izrez njezine bluze dok je njih troje sjedilo na trijemu, pilo ledeni čaj na večernjoj svježini, ali je smatrao da glavić može uvaliti glavu u nevolje čak i u sedamdesetoj. Starost nije izgovor za brzopletost. On ustane, svjestan Loisina pogleda, trudeći se da se ne zgrbi. "Hvala ti na brizi,'' reče on. ''A da otpratiš jednog starca?'' ''Hvala, ali idem u grad. U trgovini s koncima imaju prelijepo crveno predivo i razmišljam da ispletem vuneni pokrivač s uzorkom. U međuvremenu ću čekati autobus i pregledavati svoje nagradne markice.'' Ralph se široko nasmiješi. ''Tako valja.'' On pogleda klince na igralištu s pokojim busenom trave. Dok ih je gledao, jedan dječak s čupom crvene kose odlijepi se od treće baze, baci se naglavce, otklizi ...i zaustavi u štitniku za potkoljenicu jednog od hvatača uz glasni bonk. Ralph žmirne, zamisli vozila hitne pomoći, žmirkava svjetla i vrišteće sirene, ali mrkvoglavi poskoči na noge smijući se. ''Promašio si, varalico!'' vikne on. ''E baš nisam!'' hvatač odgovori srdito, a tad se i on počne smijati. ''Zaželiš li kadšto da si ponovno njihove dobi, Ralph?'' upita Lois. On se zamisli. ''Kadikad,'' reče. ''Uglavnom mi se čini prenaporno. Lois - dođi večeras malo sjediti s nama.'' ''Mogla bih,'' reče ona i Ralph krene niz Harris Avenue, osjećajući težinu njezinih upečatljivih očiju i trudeći se da se drži uspravno. Činilo mu se da mu je to prilično uspjelo, ali je bilo naporno. Nikad se u životu nije osjećao tako umorno.

Drugo poglavlje 1 Za manje od sat vremena nakon razgovora s Lois na klupi u parku, Ralph ugovori pregled kod doktora Litchfielda; tajnica hladnog, seksi glasa reče da ga može naručiti idući utorak ujutro u deset sati, ako mu to odgovara, a Ralph joj reče da ne može biti bolje. Tad spusti slušalicu, ode u dnevnu sobu, sjedne u naslonjač s visokim naslonom s pogledom na Harris Avenue i pomisli kako je doktor Litchfield u početku liječio tumor na mozgu njegove supruge tylenolom-314 i brošuricama s uputama za razne tehnike opuštanja. Nakon toga počne razmišljati o pogledu koji je vidio u Litchfieldovim očima nakon što su pretrage nuklearnom magnetskom rezonancom potvrdile loše vijesti CAT skena ... pogled pun krivnje i nelagode. Na drugoj strani ulice, grupica djece koja će se uskoro vratiti u školu izađe iz Red Apple naoružana slatkišima i sokovima. Dok ih je Ralph promatrao kako se penju na svoje bicikle i jure u podnevnu jaru, pomisli što i uvijek kad bi na površinu njegova sjećanja isplivala slika očiju doktora Litchfielda: da je to najvjerojatnije umišljena uspomena. Stari moj, ti si želio da Litchfieldu bude neugodno... i još više od toga, želio si da izgleda kriv. Vjerojatno je to istina, vjerojatno je Carl Litchfield bio drag čovjek i izvrstan liječnik, ali Ralph ipak ponovno nazove Litchfieldov ured nakon pola sata. Reče tajnici seksi glasa da je upravo ponovno provjerio svoj raspored i otkrio da mu idući utorak u deset sati ipak ne odgovara. Za taj je dan zakazao kod kiropraktičara i potpuno je to smetnuo s umu. "Sjećanje me ne služi kao nekad,'' reče joj Ralph. Tajnica predloži idući utorak u dva. Ralph uzvrati obećanjem da će je nazvati. U laži su kratke noge, pomisli on kad je spustio slušalicu, polako priđe naslonjaču i spusti se u nj. S njim si svršio, zar ne? Vjerojatno je tako. Doktor Litchfield zbog tog neće slabije spavati; ako se uopće ikad i sjeti Ralpha, vjerojatno ga se sjeti samo kao jednog starkelje manje da mu prdne u nos za pregleda prostate. Dobro, no što ćeš učiniti u vezi s nesanicom, Ralph? ''Sjediti mirno pola sata prije odlaska na počinak i slušati klasičnu glazbu,'' reče naglas. ''Kupiti Depends protiv neugodnih prirodnih potreba.'' Sam sebe iznenadi time što se nasmije tom prizoru. Smijeh je imao histeričan prizvuk koji mu nije smetao - zapravo je bio jezovit - ali je potrajalo dok se smirio. Ipak će pokušati s prijedlogom Hamiltona Davenporta (s izuzetkom pelena, to ne bi, hvala lijepo), kao što je pokušao s većinom narodnih lijekova koje su mu dobronamjerni ljudi predložili. To ga podsjeti na njegov prvi bona fide narodni lijek i izazove novi osmijeh. Bila je to McGovernova zamisao. Jedne je večeri sjedio na trijemu kad se Ralph vratio iz Red Applea noseći tjesteninu i umak za špagete. Bili pogleda svog susjeda s gornjeg kata, učini ts-ts, i žalosno zakima glavom. ''Što bi to trebalo značiti?'' upita Ralph i sjedne pokraj njega. Malo podalje niz ulicu, djevojčica u trapericama i prevelikoj majici preskakivala je preko konopca i pjevušila u sumraku koji se spuštao. ''Znači da izgledaš izmoždeno, usukano i izmrcvareno,'' reče McGovern. Palcem zabaci slamnati šešir prema natrag i zagleda se u Ralpha. ''Još ne spavaš?'' ''Još ne spavam,'' potvrdi Ralph.

McGovern pošuti nekoliko trenutaka. Kad je ponovno progovorio, učinio je to tonom apsolutne - zapravo apokaliptične - bespogovornosti. ''Viskije odgovor,'' reče on. ''Molim?'' ''Na tvoju nesanicu, Ralphe. Ne želim reći da bi se morao u njemu kupati - nema potrebe za tim. Samo umiješaj veliku žlicu meda u pola čaše viskija i strusi to petnaest ili dvadeset minuta prije no što odeš u krpe.'' ''Misliš?'' pun nade upita Ralph. ''Mogu reći da je meni pomoglo, a ja sam imao velikih problema sa spavanjem kad sam navršio četrdeset godina. Kad sad razmišljam o tome, vjerojatno je bila posrijedi kriza srednje dobi - šest mjeseci nesanice i godinu dana potištenosti zbog ćelavosti.'' Iako je u svim knjigama koje je pročitao pisalo da je cuga silno precijenjen lijek za nesanicu i da zapravo često pogorša a ne poboljša stanje, Ralph je ipak pokušao. Nikad nije bio posebno odan piću, pa je počeo prilagodivši McGovernovu preporučenu dozu od pola čaše na četvrtinu čaše, no nakon tjedan dana bez poboljšanja, povećao je dozu na punu čašu... pa na dvije. Jednog se jutra probudio u četiri dvadeset dva s užasnom glavoboljom kao popratnom pojavom uz bljutav smeđi okus Early Timesa na nepcu i shvatio da pati od prvog mamurluka nakon petnaest godina. ''Život je prekratak za takva sranja,'' objavi svom praznom stanu i to je bio kraj velikom eksperimentu s viskijem. 2 Dakle, pomisli Ralph dok je promatrao sporadičan protok kupaca koji su ulazili i izlazili iz Red Applea preko putu ulice. Situacija je ovakva: McGovern kaže da izgledaš užasno, jutros si se skoro skljokao do nogu Lois Chasse i upravo si otkazao pregled kod ''dobrog starog obiteljskog liječnika Što slijedi? Prepustiti se da stvari idu svojim tokom? Prihvatiti stanje kakvo jest? Ta je pomisao imala nešto istočnjačkog čara - sudbina, karma i tako to - ali će mu biti potrebno nešto više od čara da izdrži duge sate svanuća. U knjigama piše da ima ljudi na svijetu, puno, koji sasvim lijepo žive s tek tri ili četiri sata noćnog sna. Nekima to uspijeva i sa dva. Oni su u velikoj manjini, ali ih ima. No Ralph Roberts nije se ubrajao među njih. Nije mu bilo osobito važno kako izgleda - imao je osjećaj da su dani kad su žene ludovale zbog njegove ljepote daleko iza njega - ali mu je bilo važno kako se osjeća, a više nije bila riječ samo o tome da se ne osjeća dobro - osjećao se užasno. Nesanica je prodrla u svaki dio njegova života, kao što se miris prženog bijelog luka s petog kata zavuče u svaki kutak stambene zgrade. Predmeti su počeli blijedjeti; svijet se počeo pretvarati u mutnu, zrnatu novinsku fotografiju. Jednostavne odluke - na primjer, ugrijati smrznutu hranu za večeru ili ugrabiti sendvič u Red Appleu i otići do izletišta pokraj trećeg uzletišta - postale su teške, skoro mučne. U posljednjih nekoliko tjedana sve se češće praznih ruku vraćao u stan iz Daveove videoteke, ne zato što kod Davea nije bilo ničeg što bi želio pogledati nego zato što je bilo previše toga - nije mogao odlučiti želi li pogledati jedan iz serije filmova o Prljavom Harryju ili komediju Billyja Cristala ili možda nekoliko starijih epizoda Zvjezdanih staza. Nakon nekoliko takvih neuspješnih posjeta, skljokao se u svoj naslonjač, na rubu nemoćnog plača a vjerojatno i straha. Ta puzajuća osjetilna obamrlost i smanjivanje njegovih sposobnosti odlučivanja nisu bili jedini problemi koje je povezivao s nesanicom; i njegova je kratkoročna memorija počela slabiti. Nakon što je prestao raditi u tiskari i otišao u mirovinu na svršetku radnog vijeka koji je odradio kao knjigovođa i poslovođa, običaj mu je bio da najmanje jednom, a ponekad i dvaput tjedno odlazi u kino. Vodio je i Carolyn do prošle godine, kad je bolest toliko uznapredovala da nije uživala nikamo odlaziti. Nakon njezine smrti uglavnom je odlazio sam, iako mu je Helen Deepneau jednom ili dvaput pravila društvo

dok je Ed bio kod kuće i čuvao dijete (Ed skoro nikad nije išao, tvrdeći da ga u kinu počne boljeti glavu). Ralph se tako naviknuo nazivati telefonsku sekretaricu filmskog centra i provjeriti kad počinju predstave da je znao broj napamet. No kako je ljeto odmicalo, sve je češće morao pogledati u poslovni telefonski imenik - više nije bio siguran jesu li posljednje četiri znamenke 1317 ili 1713. ''1713,'' reče on. ''Znam daje tako.'' No je li zaista znao? Je li? Nazovi ponovno Litchfielda. Hajde, Ralph - prestani prekapati po ruševinama. Učini nešto konstruktivno. A ako Litchfield zasere, nazovi nekog drugog. Imenik je pun liječnika. Vjerojatno je tako, ali je sedamdeset godina malo preduboka starost da bi se iznova biralo novog kostopilca metodom en-ten-tini. A neće ni ponovno zvati Litchfielda. I točka. Dobro, što sad, ti tvrdoglavi stari jarce? Još nekoliko narodnih lijekova? Nadam se da ne, jer s obzirom na brzinu kojom napreduje tvoja nesanica, uskoro ćeš pokušati s okom daždevnjaka i jezikom žabe krastače. Odgovor je stigao poput svježeg povjetarca na vrućini... i smiješno jednostavan. Svim tim knjigama koje je ljetos pročitao cilj je bio rastumačiti tu tegobu, a ne riješiti je. Da bi riješio svoj problem, isključivo se oslanjao na narodne lijekove kao što su viski i med, iako su ga knjige uvjeravale da vjerojatno neće djelovati ili da će njihovo djelovanje biti kratkotrajno. Iako su knjige nudile neke pretpostavljeno pouzdane metode ublažavanja nesanice, jedina metoda koju je Ralph pokušao bila je najjednostavnija i najočitija: otići ranije na počinak. To rješenje nije ponjoglo - samo je ležao budan do otprilike pola dvanaest a tad bi zaspao i probudio se u svoje novo, ranije vrijeme buđenja - Ali će nešto možda pomoći. Vrijedi pokušati. 3 Umjesto da to poslijepodne provede u uobičajenom mahnitanju po vrtu iza kuće, Ralph ode u knjižnicu i prelista neke knjige koje je već pročitao. Općenit je zaključak bio tla će, ako ne djeluje raniji odlazak na spavanje, možda pomoći kasniji. Ralph ode kući (s obzirom na proživljene pustolovine, pođe autobusom) oprezno se nadajući. Možda će djelovati. Ako neće, uvijek mu preostaju Bach, Beethoven i William Ackerman. Njegov prvi pokušaj tom tehnikom, koju se u jednoj od knjiga nazivalo ''odgođenim snom'', bio je komičan. Probudio se u svoje sad uobičajeno vrijeme (3:45 prema digitalnom satu na polici kamina u dnevnoj sobi); boljela su ga leđa, bolio ga je vrat, nije se mogao odmah sjetiti kako je dospio u naslonjač pokraj prozora, ili zašto je televizor uključen i emitira tek snijeg i blago šumi, poput daske za jahanje na valovima. Tek kad je oprezno odlučio spustiti glavu natrag, poduprijevši zatiljak dlanom, shvatio je što se dogodilo. Namjeravao je ostati budan najmanje do tri a možda i četiri sata ujutro i tad otići u krevet i zaspati snom pravednika. Takav je bio plan. Umjesto toga, ''Nevjerojatni Nesaničar iz Harris Avenue'' zaspao je za uvodnog monologa Jaya Lenoa, poput djeteta koje pokušava ostati budno cijelu noć samo da vidi kako je to. Dabome, pustolovina je završila tako da se probudio u tom prokletom naslonjaču. Problem je isti, rekao bi Joe Friday,11 samo je mjesto drugo. Ralph ipak ode u krevet, s ludom nadom, ali je želja (a možda i potreba) za spavanjem prošla. Nakon što je budan ležao jedan sat, vratio se u naslonjač, ovog puta s jastukom kojim je podbočio svoj ukočeni vrat i tugaljivim osmjehom na licu.

4 U njegovu drugom pokušaju, sljedeće noći, nije bilo ničeg smiješnog. San ga je počeo hvatati u uobičajeno doba - jedanaest i dvadeset, baš dok je Pete Cherney govorio vremensku prognozu za idući vikend. Ovog puta Ralph se uspješno othrvao i uspio ostati budan do svršetka emisije Whoopi (iako je skoro zadrijemao za Whoopijina razgovora s Roscanne Arnold, gošćom u toj emisiji) i noćnog filma poslije toga. Bio je to stari film s Audiejem Murphyjem u kojem je Audie dobivao rat na Pacifiku uglavnom bez ičije pomoći. Ralphu bi se kadšto činilo da je među područnim televizijskim postajama vladalo prešutno pravilo da u filmovima koji se na televiziji prikazuju u sitne jutarnje sate naslovne uloge mogu tumačiti jedino Audie Murphy ili James Brolin. Kad je i posljednji japanski bunker odletio u zrak, drugi program je prestao s emitiranjem. Ralph pretraži programe, u potrazi za drugim filmom, ali nađe samo snijeg. Da ima kablovsku mogao bi cijelu noć gledati filmove, poput Billa u stanu ispod njegova ili Lois, njegove susjede; sjetio se da je to bio stavio na popis stvari koje mora učiniti u novoj godini. Ali je tad umrla Carolyn i kablovska televizija - sa Home Box Officeom ili bez njega - više se nije činila jako važnom. Nađe primjerak Sports Illustrated i počne se probijati kroz članak o ženskom tenisu koji je preskočio kad je prvi put čitao časopis. Svako malo pogledavao bi na sat dok su se kazaljke počele približavati 3:00 ujutro. Već je počeo vjerovati da će uspjeti. Vjeđe su mu tako otežale kao da su namočene u beton, a iako je pomnjivo čitao članak o tenisu, riječ po riječ, nije imao pojma o čemu pisac članka govori. Cijele rečenice prohujale bi njegovim mozgom a da se ništa od njih ne bi zadržalo, poput kozmičkih zraka. Noćas ću spavati - zaista tako mislim. Prvi put u nekoliko mjeseci sunce će morati izaći bez moje pomoći, a to, prijatelji i susjedi, nije samo dobro, nego predivno. A tad, ubrzo poslije tri sata, ugodna dremljivost počne nestajati. Nije izletjela kao kad izleti čep pjenušca nego je iscurila, poput pijeska kroz fino sito ili vode koja se odlijeva kroz djelomice začepljen odvod. Kad je Ralph shvatio što se događa, nije osjetio paniku, nego mučnu zgranutost. Bio je to osjećaj koji je počeo prepoznavati kao pravu suprotnost nadi, i kad je u tri i petnaest otišao u spavaću sobu vukući za sobom noge u papučama, nikad dotad nije osjetio potištenost kao ovu koja ga je sad obavila. Kao da se gušio u njoj. ''Bože, molim te, samo da malčice dremnem,'' promumlja on dok je gasio svjetlo, ali je sumnjao da će mu se ova molitva uslišiti. I nije. Iako je tad bio budan dvadeset četiri sata, do petnaest do četiri nestalo je i najmanje natruhe pospanosti u njegovu tijelu i duši. Bio je umoran, da - dublje i temeljitije umoran nego ikad dosad - no shvatio je da su biti umoran i biti pospan dva potpuno različita pojma. San, ta j neizbirljivi prijatelj, najbolja i najpouzdanija bolnica od zore čovječanstva, ponovno ga je izdao. U četiri sata krevet je Ralphu postao mrzak, kao i uvijek kad bi shvatio da ga ne može valjano iskoristiti. Brzim pokretom položi stopala na pod i počeše se po čuperku kovrčavih dlačica - sad skoro potpuno sivih - koje su izvirivale kroz njegov uglavnom nezakopčani gornji dio pidžame. Ponovno navuče papuče i ne dižući noge u hodu vrati se u dnevnu sobu, gdje sjedne u naslonjač i pogleda niz Harris Avenue. Izgledala je kao pozornica na kojoj je stajao jedan jedini glumac, a koji čak nije bio ni ljudsko stvorenje: bio je to pas-lutalica koji je polako išao niz Harris Avenue prema Strawford parku i Up-Mile Hillu. Držao je stražnju nogu u zraku što češće je mogao i šepesao najbolje što je mogao na preostale tri.

''Bok, Rosalie,'' promumlja Ralph i rukom protrlja oči. Bio je četvrtak ujutro, dan odvoza smeća u Harris Avenue, pa se nije začudio kad je ugledao Rosalie, koja je, otprilike posljednjih godinu dana, bila lutajući, sporadični inventar u njihovoj četvrti. Neužurbano je išla niz ulicu i pregledavala redove i skupine kanti vještinom iskusnog kupca na buvljacima. Rosalie - koja je jutros šepala jače nego inače i izgledala jednako umorno koliko se Ralph osjećao - nađe nešto što je izgledalo poput prilično velike goveđe kosti i odskakuće noseći je u zubima. Ralph ju je promatrao dok se nije izgubila iz vida, a tad sjedne ruku sklopljenih u krilu i zagleda se u tiho susjedstvo, u kojem su narančaste visokonaponske svjetiljke pojačavale privid da je Harris Avenue bila nešto više od scenografije ostavljene 5 nakon svršetka večerašnje predstave i odlaska glumaca; sjajile su poput reflektora u savršenoj perspektivi, nadnaravnoj i halucinogenoj. Ralph Roberts sjedio je u naslonjaču u kojem je u posljednje vrijeme proveo toliko ranojutarnjih sati pa pričeka da svjetlost i kretanje oživi beživotni svijet ispod njega. Naposljetku prvi glumac ljudsko biće - Pete, raznosač novina - uđe na pozornicu zdesna, vozeći se na svom biciklu marke Raleigh. Vozio se prema vrhu ulice, bacao smotane novine iz torbe ovješene preko ramena i gađao vrata u koja je ciljao priličnom točnošću. Ralph ga je neko vrijeme promatrao, a tad uzdahne kao da se popeo iz podruma pa ustane da skuha čaj. ''Ne sjećam se da je u ijednom mom horoskopu bilo spomena o ovom sranju,'' reče šuplje pa otvori kuhinjsku pipu i počne puniti kotlić za vodu. 5 Dugo jutro tog četvrtka i još dulje poslijepodne bili su za Ralpha Robertsa vrijedna pouka: ne smije se biti nezadovoljan sa tri ili četiri sata sna samo zato što je cijeli život proveo u zabludi da ima pravo na najmanje šest, a najčešće sedam sati sna. To je služilo i kao mrska najava: ako se stanje ne poboljša, može očekivati da će se ubuduće uglavnom ovako osjećati. Prokletstvo, uvijek će se tako osjećati. Ode u spavaću sobu u deset sati pa ponovno u jedan, nadajući se da će usnuti - makar samo odrijemati, a pola sata sna bi mu spasilo život - ali nije mogao ni zadrijemati. Bio je užasno umoran, ali nimalo pospan. Oko tri sata odluči si skuhati Liptonovu juhu. Napuni posudu svježom vodom, stavi je na štednjak da zakuha i otvori kuhinjski ormarić iznad radne plohe u kojem je držao začine i razne paketiće s hranom koju čini se jedu samo astronauti i starci - hrana u prahu kojoj potrošači moraju dodati samo vruću vodu. Besciljno je naguravao konzerve i boce a tad se zagleda u ormarić, kao da očekuje da će se kutija paketića juha stvoriti nekim čudom u prostoru koji je oslobodio. A jer nije, on ponovi postupak, samo što je ovaj put vratio stvari na njihovo mjesto prije no što se ponovno zagledao u ormarić odsutnim i zbunjenim pogledom koji je postajao (Ralph, na svu sreću, nije to znao) njegov najčešći izraz. Kad je kotlić za vodu zapištao, on ga stavi na jedan od stražnjih plamenika, vrati se i ponovno zapilji u ormarić. Sine mu - jako, jako polako - da je sigurno pojeo svoj posljednji paketić juhe jučer ili prekjučer, iako se nije ni za Boga miloga mogao toga sjetiti. ''To je iznenađenje?'' upita kutije i boce u otvorenom ormariću. '''I ako sam umoran da se ne mogu sjetiti vlastitog imena.'' Da, mogu, pomisli on. Leon Redbone. Eto! Nije to bila neka osobito dobra šala, ali lagan smiješak - lagan poput pera - dodirne mu usne. On uđe u kupaonicu, očešlja se pa siđe u prizemlje. Evo Audieja Murphyja, kreće na neprijateljski teritorij u potrazi za zalihama, pomisli on. Najvažniji cilj: jedna kutija

Liptonove kokošje juhe s rižom. Pokaže li se da je nemoguće naći i ostvariti taj cilj, prijeći ću na drugi: rezanci s govedinom. Znam da je to vratolomna misija, ali - '' - ali ja najbolje radim sam'' dovrši on rečenicu istom kad izađe na trijem. Upravo je prolazila stara gospođa Perrine i ona počasti Ralpha strogim pogledom ali ne reče ništa. On pričeka da ona prođe nekoliko metara - danas se nije osjećao sposobnim za razgovor, a ponajmanje s gospođom Perrine, za koju bi se i u dobi od osamdeset dvije godine još moglo naći zanimljivog i korisnog posla u bazi marinaca na Parris Islandu. On se pretvarao da pregledava grivileu koja je visjela s kuke ispod strehe trijema sve dok ona ne odmakne na sigurnu udaljenost, a tad prijeđe preko Harris Avenue prema Red Appleu. A ondje su počele stvarne nevolje. 6 Uđe u tu trgovinu živežnih namirnica još jednom duboko zamišljen nad spektakularnim neuspjehom eksperimenta s odgođenim spavanjem, pitajući seje li taj savjet u knjigama iz knjižnice tek gradska inačicu narodnih lijekova koje su mu njegovi poznanici tako gorljivo preporučivali. Bila je to neugodna pomisao, ali je vjerovao da mu jc njegov um (ili sila koja djeluje iza njegova uma i koja zapravo upravlja tim polaganim mučenjem) poslao još neugodniju poruku: Ralphe, imaš mali prozor sna. Nije velik kao nekoć a čini se da se smanjuje svakim tjednom, ali budi zahvalan za to što imaš, jer je mali prozor bolji nego nikakav. To ti je sad jasno, zar ne? ''Da,'' progunđa Ralph dok je hodao niz središnji prolaz prema kričavo obojenim kutijama Liptonovih juha. ''I te kako.'' Sue, poslijepodnevna prodavačica, veselo se nasmije. ''Sigurno imaš novaca u banci, Ralph'' reče ona. ''Molim?'' Ralph se ne okrene; pregledavao je crvene kutije. Evo juhe od luka... graška... goveđa juha s rezancima... ali gdje je dovraga kokošja juha s rižom? ''Moja mama uvijek kaže da ljudi koji govore sami sa sobom imaju mili Bože!'' Na trenutak Ralph pomisli da je njezina rečenica suviše teška da bi je njegov umorni mozak odmah shvatio, nešto o tome da su ljudi koji govore sami sa sobom našli Boga, a tad ona vrisne. On se bio prignuo pogledati kutije na najnižoj polici, no vrisak ga uspravi tako naglo da su mu koljena klecnula. Brzo se okrene prema prednjem dijelu trgovine i pritom udari laktom u gornju policu izloženih juha pa sruši nekoliko crvenih kutija u prolaz. ''Sue? Što je?'' Sue se ne obazre na njega. Gledala je kroz vrata, stisnute je šake pritisnula na usta, a iznad njih su se vidjele njezine razrogačene smeđe oči. ''Bože, pogledaj tu krv!'' poviče stisnuta grla. Ralph se okrene još malo, sruši još nekoliko kutija i pogleda kroz prljavi izlog Red Applea. Prizor koji ugleda izmami mu uzdah zaprepaštenja. Bilo mu je potrebno nekoliko sekundi - možda pet - da shvati da je okrvavljena, pretučena žena koja posrče prema Red Appleu Helen Deepneau. Ralph je oduvijek smatrao Helen najljepšom ženom u zapadnom dijelu grada, ali danas na njoj nije bilo ničeg lijepog. Jedno joj se oko zatvorilo od otekline; na lijevoj je sljepoočici imala jednu posjekotinu koja će uskoro utonuti u raznobojni otok svježe masnice; njezine otečene usne i obrazi bili su pokriveni krvlju. Krv joj je još curila iz nosa. Posrtala je preko malog parkirališta prema vratima trgovine kao da je pijana. Njezino netaknuto oko kao da ništa nije vidjelo, samo je zurilo. Još užasnije od toga kako je izgledala bio je način na koji je postupala s Natalie. Uplakano, prestrašeno dijete naslonila je ovlaš na jedan kuk, noseći je kao što je vjerojatno nosila knjige u školu prije deset ili dvanaest godina.

''Isuse, ispustit će dijete!'' vrisne Sue, ali iako je bila deset koraka bliže vratima nego on, ne pomakne se - stajala je na mjestu ruku pritisnutih na usta a oči su joj progutale lice. Ralph više nije osjećao umor. Pojuri niz prolaz, otvori vrata i istrči iz trgovine. Stigao je na vrijeme da uhvati Helen za ramena kad je bokom udarila u ormarić s ledom - na svu sreću ne onim na kojem je držala Natalie - što ju je okrenulo u drugom pravcu. ''Helen!'' vikne on. ''Isuse, Helen, što se dogodilo?'' ''Ha?'' upita ona, glasa beživotno radoznalog, potpuno drukčijeg od glasa vedre mlade žene koja je katkad išla s njim u kino i uzdisala zbog Mela Gibsona. Njezino zdravo oko okrene se prema njemu i on u njemu ugleda istu beživotnu radoznalost, pogled koji je govorio da ona ne zna tko je, a kamoli gdje je ili što se dogodilo, ili kada. ''A? Ral? Šo?'' Dijete sklizne. Ralph pusti Helen, posegne za Natalie i uspije dohvatiti jednu naramenicu na puloveru. Nat vrisne, zamaše rukama i zagleda se u njega svojim golemim tamnoplavim očima. Drugu ruku Ralph provuče između Natinih nogu trenutak prije no što se naramenica koju je držao otkvači. Na trenutak je zaplakano dijete balansiralo na njegovoj ruci poput gimnastičara na gredi i Ralph osjeti vlažnu izbočinu njezinih pelena kroz odijelce koje je imala na sebi. Tad je drugom rukom obgrli oko leđa i podigne na prsa. Srce mu je snažno tuklo, a čak i sad dok je dijete bilo sigurno u njegovim rukama, priviđalo mu se kako je dijete skliznulo i kako njezina glava pokrivena kapicom line kose udara o pločnik pokriven opušcima i kako se čuje mučan lom. ''A? Šo? Ral?'' upita Helen. Ugleda Natalie u Ralphovu naručju i iz njezina zdravog oka nestane malo beživotnosti. Ona podigne ruke prema djetetu, a u Ralphovu naručju Natalie ponovi taj pokret svojim bucmastim ručicama. No tad Helen posrne, udari o zid zgrade i zatetura korak unatrag. Jedna joj je noga zapela o drugu (Ralph ugleda krvave mrlje na njezinim malim bijelim tenisicama i zaprepasti se kako se sve odjednom rasvijetlilo; boja se vratila u svijet, barem privremeno), i pala bi da Sue nije odabrala upravo taj trenutak konačno izaći. Umjesto da padne, Helen podupru vrata koja su se otvorila i ona je stajala naslonjena na njih, poput pijanca prislonjena na rasvjetni stup. ''Ral?'' Izraz na njezinu licu sad je bio malo bistriji i Ralph shvati da nije riječ o radoznalosti koliko o nevjerici. Ona oštro udahne i pokuša istisnuti razgovijetne riječi kroz svoje otečene usne. ''Da. Da mi beu. Beu. Da mi... Nali.'' ''Još ne, Helen,'' reče Ralph. ''Nisi sigurna na nogama.'' Sue je još bila s druge strane vrata i držala ih da Helen ne padne. Djevojčini obrazi i čelo bili su pepeljastosivi, a oči ispunjene strahom. ''Izlazi,'' reče joj Ralph. ''Pridrži je.'' ''Ne mogu!'' cmizdrila je. ''Sva je krv-krv-krvava!'' ''Zaboga, prekini s tim! To je Helen! Helen Deepneau, susjeda iz ulice!'' Iako je Sue to sigurno znala, pomoglo je kad je čula ime. Ona se provuče kroz otvorena vrata i kad je Helen ponovno posrnula unatrag, Sue je jednom rukom uhvati oko ramena i čvrsto je stisne. Izraz nevjerojatnog iznenađenja zadržao se na Heleninu licu. Ralphu je to bilo sve teže gledati. Smučilo mu se u želucu. ''Ralph? Što se dogodilo? Nesreća?'' On okrene glavu i ugleda Billa McGoverna kako stoji na rubu parkirališta. Bio je odjeven u jednu od svojih elegantnih plavih košulja s tragovima glačala na rukavima. Jednom neobično nježnom rukom dugih prstiju zaklanjao je oči. Izgledao je čudno, nekako nago, ali Ralph nije imao vremena razmišljati zašto; previše se toga događalo. ''Nije to bila nesreća,'' reče on. ''Pretučena je. Uzmi dijete.''

On pruži Natalie McGovernu, koji najprije ustukne ali tad prihvati dijete. Natalie odmah počne vrištati. McGovern, koji je izgledao kao du mu je netko upravo predao prepunu vrećicu u koju je netko povratio, držao ju je na udaljenosti ruke tako da su joj noge klatile po zraku. Iza njegovih leđa okupili su se ljudi, uglavnom mladež u bejzbol dresovima na povratku s poslijepodnevnog treninga na nedalekom igralištu. Zurili su u Helenino natečeno lice neugodnom znatiželjom i Ralpha to podsjeti na biblijsku priču o Noinu pijanstvu - dobrim sinovima koji su odvratili pogled s nagog starca koji je ležao u šatoru i lošem sinu koji je gledao ... On blago zamijeni Sueinu ruku svojom. Helenino se zdravo oko ponovno okrene prema njemu. Ovog puta razgovjetnije, veselije izgovori njegovo ime i zbog zahvalnosti koju Ralph začuje u njezinu šušljavu glasu dođe mu da zaplače. ''Sue - uzmi dijete. Bili nema pojma.'' Ona to učini pa nježno i vješto obgrli dijete. McGovern joj se zahvalno nasmiješi i Ralph shvati što nije u redu s njegovim izgledom. McGovern nije nosio slamnati šešir koji se činio njegovim sastavnim dijelom (barem ljeti) kao i kvržica na hrptu njegova nosa. ''Hej, gospodine, što se dogodilo?'' upita jedan od bejzbolaša. ''Ništa što bi se tebe ticalo,'' reče Ralph. ''Izgleda kao da je odigrala nekoliko rundi s Riddickom Boweom. ''Ma što s njim, s Tysonom,'' reče drugi klinac, i začudo, začuje se smijeh. ''Odlazite!'' podvikne Ralph, razbjesnjevši se. ''Idite prodavati svoje novine! Ne gurajte nos u tuđa posla!'' Oni se odmaknu nekoliko koraka, ali nijedan ne ode. Gledali su u krv, i to ne onu filmsku. ''Helen, možeš li hodati?'' ''Da,'' reče ona. ''Islim... mislim da mogu.'' On oprezno s njom zaobiđe otvorena vrata pa uđu u Red Apple. Hodala je polako, vukla se s noge na nogu poput starice. Miris znoja i potrošenog adrenalina kiselkasto je zaudarao iz njezinih pora i Ralphu se ponovno okrene želudac. Nije to zapravo bilo zbog tog mirisa; bilo je to zbog napora da spoji ovu Helen s razgovorljivom, ugodno privlačnom ženom s kojom je jučer razgovarao dok je ona plijevila svoje gredice s cvijećem. Ralph se prisjeti još nečeg u vezi s jučerašnjim danom. Helen je nosila plave kratke hlačice, prilično visoko izrezane i primijetio je nekoliko modrica na njezinim nogama - veliku žutu mrlju visoko na lijevom bedru i svježiju, tamniju na desnom listu. On odvede Helen prema malom uredu iza blagajne. Pogleda u izbočeno zrcalo protiv krađe postavljeno u uglu trgovine i ugleda kako McGovern pridržava Sue vrata. ''Zaključaj vrata,'' reče preko ramena. ''Hej, Ralph, ne bih smjela - '' ''Samo nekoliko minuta'' reče Ralph. ''Molim te.'' ''Pa... dobro. Može.'' Ralph začuje štropot zasuna dok je polako posjeo Helen na tvrdi plastični jednostavni stolac iza neurednog stola. On podigne slušalicu i pritisne tipku s oznakom 911. Prije no što je telefon uspio zazvoniti na drugom kraju, okrvavljena se ruka ispruži i pritisne sivu tipku za prekid veze. ''Neoj .. . Ral.'' Ona proguta slinu s velikim naporom i pokuša ponovno. ''Nemoj.'' ''Da,'' reče Ralph. ''Hoću.''

U njezinu zdravom oku on sad ugleda strah, a ne više beživotnost. ''Ne,'' reče ona. ''Molim te, Ralph. Nemoj.'' Pogleda pokraj njega pa ponovno ispruži svoje ruke. Od poniznog, zaklinjućeg pogleda na njezinu natučenom licu Ralph zbunjeno žmirne. ''Ralph?'' upita Sue. ''Želi dijete.'' ''Znam. Daj joj ga.'' Sue joj pruži Natalie i Ralph ugleda kako dijete - nešto starije od godine dana, bio je siguran - stavlja ruke oko majčina vrata, a lice prislanja na majčino rame. Helen poljubi Natalie u tjeme. Vidjelo se da je to boli, ali ona to učini još jednom. Pa još jednom. Spustivši pogled, Ralph ugleda kako se krv zgrušala u borama na Heleninu vratu poput blata. Vidjevši to, bijes mu ponovno zakuca u žilama. ''To je lid učinio, zar nc?'' upita. Dabome da je on - nitko ne bi pritisnuo tipku za prekid veze kad netko pokušava nazvati 911 da ga je pretukao netko nepoznat - ali je morao pitati. "Da," reče ona. Rekla je to šaptom, odgovor je bio tajna priopćena u fini oblak kose njezine kćeri. ''Da, Ed je to učinio. Ali ne možeš nazvali policiju.'' Ona podigne pogled. Ono zdravo oko bilo je puno straha i bijede. ''Molim te, ne zovi policiju, Ralph. Ne mogu podnijeti pomisao da bi Natalien otac otišao u zatvor zbog ... zbog ...'' Helen brižne u plač. Natalie se na trenutak veselo i iznenađeno zagleda u majku svojim okruglim očicama, a tad joj se pridruži. 7 ''Ralph?'' oklijevajući upita McGovern. ''Da joj kupim tylenol ili nešto?'' ''Bolje ne,'' reče on. ''Ne znamo što joj je, koliko je povrijeđena.'' Skrene pogled prema izlogu ne želeći vidjeti što je s druge strane, nadajući se da neće ugledati, ali ipak ugleda: znatiželjna lica nanizana sve do mjesta na kojem je hladnjak za pivo zaklanjao vidik. Neki su stavili ruke sa strane lica zbog odbljeska stakla. ''Što da učinimo, ljudi?'' upita Sue. Gledala je u radoznalce i nervozno cupkala rub kute koje su svi prodavači u Red Appleu morali nositi. ''Dozna li uprava da sam zaključala vrata za radnog vremena, mogla bih izgubiti posao.'' Helen ga povuče za ruku. ''Molim te, Ralph,'' ponovi ona, samo što je u njezinim otečenim usnama zvučalo kao Olite, Raf. ''Nemoj nikoga zvati.'' Ralph je pogleda ne znajući što da misli. U životu je vidio puno masnica na puno žena, a nekoliko (iako, mora priznati, ne puno) koje su bile pretučene puno ozbiljnije nego Helen. No nije uvijek izgledalo tako ozbiljno. Njegov način razmišljanja i osjećaj morala oblikovani su u doba kad se smatralo da je ono što se događa između supružnika izu zatvorenih vrata njihova braka njihova stvar, a to je podrazumijevalo i muškarca koji udara šakama i ženu koja siječe jezikom. Ljude se ne može natjerati da se pristojno ponašaju, a miješanje u takve stvari - čak i s najboljim namjerama - često bi pretvaralo prijatelje u neprijatelje. Ali se tad sjeti načina na koji je Helen nosila Natalie dok je teturala preko parkirališta: ovlaš na boku poput udžbenika. Da je ispustila dijete na parkiralištu ili dok je prelazila Harris Avenue, ne bi toga ni bila svjesna; Ralph je zaključio da je Helen dijete uzela sa sobom nagonski. Nije željela ostaviti Nat na skrbi čovjeku koji ju je tako izmlatio da je vidjela samo na jedno oko i šušljala slogove bez suglasnika. Sjeti se još nečeg, nečeg u vezi s razdobljem nakon Carolynine smrti ranije ove godine. Iznenadio se dubinom svoje tuge - ipak je to bila očekivana smrt i bio je uvjeren da je uglavnom obavio žalovanje dok je

Carolyn bila živa - i ta ga je tuga onesposobila da izvrši posljednje pripreme. Uspio je nazvati pogrebno poduzeće Brookings- - Smith, ali je Helen uzela obavijest o smrti od lokalnih novina News i pomogla Ralphu da je ispuni, Helen je otišla s njim izabrati kovčeg (McGovern, koji je mrzio smrt i sve što uz nju ide, nestao je) i Helen mu je pomogla odabrati vijenac - onaj na kojem je pisalo Voljenoj supruzi. A i Helen je naravno organizirala zakusku nakon pogreba, donijela sendviče iz Frankove ugostiteljske radnje te napitke i pivo iz Red Applea. To je Helen učinila za njega kad on to nije mogao učiniti za sebe. Zar nije dužan uzvratiti joj dobrotu, iako to Helen možda sad i ne smatra dobrotom? ''Bili?'' upita on. ''Što ti kažeš?'' McGovern pogleda u Ralpha pa u Helen, koja je sjedila na plastičnom stolcu pognuta, izubijana lica, pa ponovno u Ralpha. Izvadi rupčić i nervozno obriše usta. ''Ne znam. Helen mi je jako draga i želim učiniti dobro djelo - znaš da želim - ali ovo ...tko zna što je dobro?'' Ralph se prisjeti što je Carolyn običavala govoriti kad bi počeo kukati i prigovarati zbog nekog mrskog kućanskog posla, ili posla izvan kuće koji nije želio obaviti, ili neke nepoželjne obveze: Dug je povratak do raja, dušo, pa zato nemoj praviti probleme zbog sitnica. Ponovno posegne za telefonom. Helen ga ovog puta uhvati za ručni zglob i odgurne mu ruku. ''Dobili ste policijsku postaju grada Derryja,'' reče mu snimljeni glas. ''Pritisnite jednom za hitne službe. Pritisnite dvaput za policiju. Pritisnite triput za informacije.'' Ralph, koji odjedanput shvati da su mu potrebne sve tri službe, zastane na trenutak pa pritisne dvaput. Telefon zazvrji a ženski glas reče: ''Policija, izvolite?'' On duboko uzdahne i reče, ''Ovdje Ralph Roberts. Sad sam u trgovini Red Apple na Harris Avenue, sa svojom susjedom iz ulice. Zove se Helen Deepneau. Nemilice je pretučena.'' On blago položi ruku na Helenin obraz a ona pritisne čelo na njegov bok. Osjećao je žar njezine kože kroz košulju. ''Molim vas dođite što prije.'' On spusti slušalicu, pa čučne ispred Helen. Natalie ga ugleda, veselo zacvrkuće i ispruži ruku da prijateljski zatrubi na njegov nos. Ralph se nasmiješi, poljubi njezin sićušni dlan, pa pogleda u Helenino lice. ''Oprosti mi, Helen,'' reče on, ''ali morao sam. Nisam mogao ne učiniti. Shvaćaš li? Nisam mogao ne nazvati.'' ''Nita ja ne saćam!'' reče ona. Prestala je krvariti iz nosa, ali kad je podignula ruku da ga obriše, ustukne pred dodirom vlastitih prstiju. ''Helen, zašto je to učinio? Zašto bi te Ed tako izmlatio?'' Prisjeti se drugih njezinih modrica - možda i obrasca njihova pojavljivanja. Ako postoji obrazac, nije ga dosad primijetio. Zbog Carolynine smrti. I zbog nesanice koja je nastupila nakon toga. U svakom slučaju, nije vjerovao da je Ed danas prvi put podigao ruku na svoju suprugu. Danas je možda dostiglo vrhunac, ali nije bilo prvi put. Shvaćao je tu zamisao i njezinu logičnost, ali ipak nije mogao zamisliti da bi Ed to učinio. Mogao je zamisliti Edov brz osmijeh, njegove vedre oči, način na koji nemirno miče rukama dok govori... ali nije mogao, bez obzira na to koliko se trudio, zamisliti da se Ed služi tim rukama da mlati ženu. A tad ispliva sjećanje, prizor kad je Ed krenuo goropadna koraka prema muškarcu koji je vozio onaj plavi kamionet - Ford Ranger, zar ne? - i kako je nadlanicom opalio grdosiju preko zuba. Ta je uspomena bi lu kao ormar u onom starom radioprogramu s Fibberom McGeejem - samo što iz ovog ormara nije ispala lavina krame nego niz jasnih slika tog dana prošlog srpnja. Tmasti oblaci koji su se skupljali iznad zračne luke. Edova ruka koja je provirila kroz prozor Datsuna i počela mahati gore-dolje, kao da će tako natjerati vrata da se brže otvaraju. Rubac s kineskim znakovima. Hey, hey, Susan Day, how many kids did you kill today? pomisli Ralph, samo što je čuo Edov glas, i znao je što će Helen reći prije no što je otvorila usta.

''Glupost,'' reče ona tupo. ''Udario me jer sam potpisala peticiju - samo zato. Kruže gradom. Netko mi ju je gurnuo pod nos kad sam prekjučer ulazila u supermarket. Rekao je nešto o dobrotvornoj priredbi za WomanCare i to mi se učinilo u redu. Usto, mala je bila nemirna pa sam...'' ''Pa si je potpisala,'' blago dovrši Ralph. Ona kimne glavom i ponovno se rasplače. ''Kakvu peticiju?'' upita McGovern. ''Da Susan Day dođe u Derry,'' reče mu Ralph. ''Ona je feministkinja - '' ''Znam tko je Susan Day,'' ljutne se McGovern. ''Dakle, skupina ljudi je pokušava dovesti ovamo da održi predavanje. U korist WomanCare centra.'' ''Kad je Ed danas došao kući bio je odlično raspoložen,'' reče Helen kroz suze. ''Skoro uvijek je takav četvrtkom, jer tad radi samo pola radnog vremena. Govorio je o tome kako će provesti poslijepodne pretvarajući se da čita knjigu a zapravo će samo promatrati vrtnju vrtnog poljevača... znaš kakav je ...'' ''Da,'' reče Ralph i sjeti se kako je Ed gurnuo ruku u jednu od grdosijinih bačava i prepredena osmijeha (Znam ja trik vrijedan ova dva) na njegovu licu. ''Da, znam kakav je.'' ''Poslala sam ga da kupi dječju hranu . . G l a s joj postane viši, razdru?,en i prestrašen. ''Nisam znala da će se razljutiti. .. zapravo sam već zaboravila da sam potpisala tu prokletu peticiju ... i još mi nije jasno zašto se toliko uzrujao ... ali... ali kad se vratio ...'' Ona zadrhti i privine Natalie k sebi. ''Šššš, Helen, smiri se, sve je u redu.'' ''Ne, nije!'' Ona ga pogleda. Suze su se slijevale iz jednog oka i kapale ispod natečene vjeđe drugog. ''Ni-ni-nije! Zašto ovog puta nije prestao? I što će se dogoditi sa mnom i djetetom? Kamo da odemo? Nemam novca osim ono što imamo na zajedničkom bankovnom računu ... Ne radim ... o, Ralph, zašto si pozvao policiju? Nisi to trebao učiniti!'' I ona ga udari po nadlaktici malom nemoćnom šakom. ''Izvući ćeš se ti iz toga,'' reče on. ''Imaš puno prijatelja u gradu.'' Ali je jedva čuo svoje riječi i nije ni osjetio njezin slab udarac. Gnjev je tukao u njegovim grudima i sljepoočicama poput drugog bila. Ne Zašto nije prestao; nije tako rekla. Rekla je Zašto ovog puta nije prestao? Ovog puta. ''Helen, gdje je sad Ed?'' ''Kod kuće, valjda,'' reče ona tupo. Ralph je dodirne po ramenu, pa se okrene i krene prema vratima. ''Ralph?'' upita Bill McGovern. Zvučao je usplahireno. ''Kamo ideš?'' ''Zaključaj vrata za mnom,'' Ralph reče Sue. ''Ne znam smijem li to.'' Sue se sumnjičavo zagleda u nanizane znatiželjnike koji su virili kroz prljavi izlog. Sad ih je bilo više. ''Smiješ,'' reče on, pa nakrene glavu, začuvši prvi jedva čujni zvuk zavijanja dolazeće sirene. ''Čuješ to?'' ''Da, ali - '' "Policajci će ti reći što trebaš učiniti a šef se neće na tebe naljutiti vjerojatno će ti dati orden jer si dobro postupila.'' ''Učini li to, podijelit ću nagradu s vama,'' reče ona, pa pogleda ponovno u Helen. U Sueine se obraze vratilo malo boje, ali ne puno. ''Isuse, Ralph, pogledaj je! Zar ju je zaista izmlatio zato što je potpisala neki glupi papir u samoposluživanju?''

''Vjerojatno,'' reče Ralph. Shvaćao je o čemu razgovaraju, ali kao da je dopiralo iz daljine. Njegov bijes bio je bliži; kao da mu je ovio ruke oko vrata. Poželi da ima četrdeset ili pedeset godina pa da Ed okusi dozu vlastita lijeka. A možda će ipak pokušati. Okretao je zasun vrata kad ga McGovern zgrabi za rame. ''Što si naumio?'' ''Idem do Eda.'' ''Šališ se? Rastrgat će te na komade, pojaviš li mu se pred očima. Zar nisi vidio što je učinio njoj?'' ''I te kako,'' odgovori Ralph. Nije baš zarežao, ali dovoljno slično tome pa McGovern spusti ruku. ''Ralph, imaš sedamdeset godina, ako si slučajno zaboravio. A Helen je potreban prijatelj, a ne neka isprebijana starina koju će moći posjećivati jer će njegova bolnička soba biti treća vrata do njezine.'' Bili je dabome imao pravo, ali to Ralpha samo još više ražesti. Vjerojatno je to zasluga nesanice, koja je raspirivala njegov gnjev i zamagljivala mu razbor, ali to nije ništa mijenjalo. Na neki je način njegov bijes bio olakšanje. Bilo je to svakako bolje nego životariti u svijetu u kojem je sve tamnosivo. ''Pretuče li me pošteno, dobit ću nešto jako protiv bolova i pošteno ću se naspavati,'' reče on. ''A sad me ostavi, Bili.'' On brza koraka prijeđe preko parkirališta Red Applca. Policijski se automobil približavao bljeskajući svojim plavim krovnim svjetlima. Okupljeni radoznalci su ga zasipali pitanjima - Što se dogodilo? Dobro je? - ali se Ralph nije obazirao na njih. Zastane na pločniku, pričeka da policijski automobil skrene u parkiralište, pa prijeđe Harris Avenue brzim korakom. McGovern ga je zabrinuto slijedio na sigurnoj udaljenosti.

Treće poglavlje 1 Ed i Helen Deepneau živjeli su u maloj obiteljskoj kućici - boje čokolade, s ukrasima poput tučenog vrhnja, u kući kakve su starije žene često nazivale ''ubave'' - četiri kuće dalje od one koju su dijelili Ralph i Bill McGovern. Carolyn je voljela govoriti da Deepneauovi pripadaju ''Crkvi modernih yuppieja22'', iako je njezina simpatija za njih tom izrazu otupjela oštricu. Oni su bili laissez - faire2 * vegetarijanci koji su smatrali da se riba i mliječne prerađevine smiju jesti, radili su za Clintona na posljednjim izborima, a na automobilu parkiranom na kolnom prilazu - ne na Datsunu nego na jednom od novih tipova kombija - bile su naljepnice na kojima je pisalo CIJEPAJTE DRVA, A NE ATOME i KRZNO NA ŽIVOTINJAMA, A NE LJUDIMA. Deepneauovi su sačuvali svaku ploču koju su kupili šezdesetih godina - Carolyn je to smatrala jednim od njihovih ponajboljih obilježja - i sad, kad se približio kućici, ruku stisnutih u šake i spuštenih niz bokove, začuje Grace Slick kako zavija jednu od onih starih himni San Francisca: '' One pill makes you bigger, One pill makes you small, And the ones that Mother gives you Don t do anything at all, Go ask Alice, when she ''s ten feet tall'' Glazba je dopirala iz nekog kazetofona na trijemu veličine poštanske marke. Poljevač se brzo okretao na travnjaku, psikao i bacao duge po zraku, polažući blistavu vlažnu prostirku na pločnik. Ed Deepneau, bez košulje, sjedio je na vrtnom stolcu s lijeve strane betonskog prilaza prekriženih nogu, gledajući u nebo napregnuta izraza lica poput čovjeka koji pokušava zaključiti sliči li oblak koji mu prolazi iznad glave konju ili jednorogu. Jedna bosa noga poigravala je gore- -dolje u ritmu glazbe. Otvorena i na krilo položena knjiga odlično se uklapala uz glazbu koja se slijevala iz kazetofona. Even Cowgirls Get the Blues, od Toma Robbinsa. Skoro idilična ljetna vinjeta; prizor malogradskog spokojstva koje bi poželio naslikati Norman Rockwell i nasloviti Slobodno poslijepodne. Samo ste morali ne obazirati se na krv na Edovim ručnim zglobovima i veliku kap krvi na lijevom staklu njegovih naočala lenonica. ''Ralph, zaboga, nemoj se potući s njim!'' sikne McGovern kad je Ralph skrenuo s pločnika i presjekao preko travnjaka. Prođe kroz sitan tuš poljevača i ne osjetivši ga. Ed se okrene, ugleda ga i širok osmijeh ozari mu lice. ''Hej, Ralph!'' reče on. ''Baš mije drago da si navratio!'' U mislima Ralph ugleda kako pruža ruke i gura Edov stolac, prevrće ga iza njegov travnjak. Ugleda kako se Edove oči šire od zaprepaštenja iza stakala njegovih naočala. Taj je prizor bio tako stvaran da je čak vidio i bljesak sunca na poklopcu Edova sata kad se pokušao uspraviti u sjedeljci. ''Dohvati si pivo i dovući si kamen za sjesti,'' reče Ed. ''Ako si raspoložen za partiju šaha - '' ''Pivo? Partija šaha«? Isuse Kriste Ede, što ti je?'' Ed ne odgovori odmah, nego pogleda u Ralpha istodobno zastrašujućim i razdražujućim pogledom. Bila je to mješavina podsmješljivosli i stida, pogled čovjeka koji namjerava reći Dovraga, dušo, zar sam ponovno zaboravio iznijeti smeće?

Ralph upre prstom nizbrdo, pokraj MeGoverna koji je stajao - da je bilo pogodnog skrovišta sigurno bi se sakrio i virio - pokraj vlažne prostirke koju je poljevač položio na pločnik, i koji ih je nervozno promatrao. Prvom se policijskom automobilu pridružio drugi i Ralph je čak mogao čuti jedva čujno krčanje radio poziva kroz otvorene prozore. Broj znatiželjnika se prilično povećao. ''Policija je ondje zbog Helen!'' reče on, naredivši samom sebi da ne viče, nikakve koristi od vikanja, ali je ipak vikao. ''Ondje su jer si pretukao svoju ženu, je li ti to jasno?'' ''O,'' reče Ed i zamišljeno si protrlja obraz. ''A to. '' ''Da, to,'' reče Ralph. Bio je izbezumljen od jarosti. Ed se zapilji pokraj njega u policijske automobile, u ljude koji su se sjatili oko Red Applea... a tad ugleda McGoverna. ''Bili!'' vikne. McGovern ustukne. Ed to ili nije primijetio ili se pretvarao da nije primijetio. ''Hej! Dovući si kamen! Hoćeš pivo?'' Tad je Ralph postao svjestan da će udariti Eda, razbiti mu njegove glupe male okrugle naočale, možda mu i zabiti komadić stakla u oko. Učinit će to, ništa ga na svijetu neće spriječiti, samo što ga je u posljednjem trenutku ipak nešto spriječilo. Carolynin mu je glas često odzvanjao u glavi u posljednje vrijeme - kad si nije mumljao u bradu - ali ovo nije bio Carolynin glas. Ovaj je glas, iako se činilo nemogućim, pripadao Triggeru Vachonu, kojeg je vidio tek jednom ili dvaput nakon onog dana kad gaje Trig izbavio od oluje, dana kad je Carolyn imala prvi napad. Hej, Ralph! Paži še, čuješ? Ovaj je lud što gradi! Možda on hoće da ga lupiš / Da, zaključi on. Možda Ed upravo to i želi. Zašto? Tko zna? Možda da malo zamuti vodu, možda zato što je lud. ''Prekini s tim sranjem,'' reče on i utiša glas skoro do šapta. Bilo mu je drago kad mu Ed hitro ponovno obrati pozornost a još više mu je bilo drago kad se s Edova lica izgubi izraz ugodno neodređene sjetne veselosti. Zamijeni ga oprezan izraz čovjeka u škripcu. Poput, pomisli Ralph, opasne životinje stjerane u kut. Ralph se sagne tako da može Edu pogledati ravno u oči. ''Je li to bilo zbog Susan Day?'' upita tihim glasom. ''Susan Day i abortusa? Nešto u vezi s mrtvom djecom? Jesi li se zato iskalio na Helen?'' Još mu se jedno pitanje motalo po glavi - Tko si ti zapravo, Ede? - ali prije no što ga je mogao postaviti, Ed ispruži ruku, položi je nasred Ralphovih grudi i gume. Ralph padne nauznak na vlažnu travu, dočekavši se na laktove i ramena. Ležao je ondje stopala položenih na zemlju, podignutih koljena, podbočen na laktove i pomnjivo promatrao Eda koji je skočio iz svoje ležaljke. - Ralph, ne diraj u njega! - dovikne McGovern sa sigurne udaljenosti pločnika. Ralph se ne obazre na to. Ostao je na mjestu, podbočen na laktove i pozorno promatrao Eda. Još se ljutio i bojao, ali je te osjećaje počela nadvladavati čudna, jezovita fasciniranost. Gleda u čisto ludilo. Nije to bio negativac iz stripa, nije to bio Norman Bates26 ili kapetan Ahab.27 Bio je to Ed Deepneau koji je radio na obali u Hawking Labs - jedan od štrebera, kako bi rekao neki od Gerijatričara koji igraju šah na izletištu pokraj Extensiona, ali prilično simpatičan za demokrata. A sad je taj prilično simpatičan momak poludio, i to se nije dogodilo samo danas poslijepodne, kad je Ed ugledao ženino ime na peticiji koja je visjela na oglasnoj ploči u trgovini Shop ''n Save. Ralph je sad shvatio da je Edovo ludilo staro najmanje godinu dana pa se zapita kakve je tajne Helen skrivala iza njezina uobičajenog veselog ponašanja i vedrog osmijeha i kakve nenametljive, očajničke signale - osim masnica - nije uhvatio. A tu je i Natalie, pomisli on. Što je ona vidjela? Kroz što je ona prošla ? Osim što ju je njezina teturava, okrvavljena majka nosila preko Harris Avenue i parkirališta Red Applea na boku? Ralphu se naježi koža na rukama.

U međuvremenu je Ed počeo koračati krupnim koracima, amo-tamo preko betonskog puteljka, gazeći cinije koje je Helen posadila uz rub. Vratio se Ed kojeg je Ralph upoznao kod zračne luke prije godinu dana, zajedno sa sumanutim kimanjem glave i strogim, sječivim pogledima u prazno. Ono je glumatanje trebalo sakriti ovo, pomisli Ralph. Sad izgleda kao onda kad je pojurio za onim vozačem kamiona. Poput kokota koji štiti svoj dio dvorišta. ''Priznajem, to sve nije isključivo njezina krivnja,'' zabrza Ed, udarajući šakom desne ruke o otvoreni dlan lijeve dok je koračao kroz oblak kapljica iz poljevača. Ralph primijeti da se na Edovu tijelu mogu prebrojiti sva rebra; izgledao je kao da mjesecima nije pošteno jeo. ''No kad glupost dostigne određenu razinu, postane teško s njom živjeti,'' nastavi Ed. ''Ona je poput Tri kralja koji kralja Heroda pitaju za put do Betlehema. Ne može se biti gluplji, zar ne? ''Gdje je onaj što rodio se kao kralj židovski?'' To pitaju Heroda. Tri mudraca! Da ne bi! Je li tako, Ralph?'' Ralph kimne glavom. Naravno, Ed. Što god ti kažeš, Ed. Ed uzvrati kimanjem glave i nastavi hodati naprijed-natrag kroz kapljice i jezivo isprepletene duge i udarati šakom o dlan. ''Kao u pjesmi Rolling Stonesa, ''Pogledaj, pogledaj, pogledaj tu glupaču.'' Vjerojatno se ne sjećate te pjesme, ha?'' Ed se nasmije, škripavo, što podsjeti Ralpha na ples štakora na slomljenom staklu. McGovern klekne pokraj njega. ''Pođimo,'' promrmlja. Ralph odmahne glavom i kad se Ed naglo okrene prema njima, McGovern brzo ustane i povuče se na pločnik. ''Mislila je da te može prevariti, je li u tome problem?'' upita Ralph. Još je ležao na travnjaku, podbočen o laktove. ''Mislila je da nećeš doznati da je potpisala peticiju.'' Ed preskoči preko betonskog prilaza, sagne se nad Ralpha i priprijeti mu stisnutom šakom iznad glave poput negativca u nijemom filmu. ''Ne-ne-ne-ne!" vikne. Jefferson Airplane zamijene Animalsi, Eric Burdon je režao evanđelje prema Johnu Leeju Hookeru: boom-boom-boom-boom, gonna shootya right down.2s McGovern jekne, misleći da će Ed napasti Ralpha, ali umjesto toga Ed klekne i podboči se na zglobove prstiju lijeve ruke na travu, zauzevši položaj trkača na kratke staze koji čeka da starterov revolver opali i da poput metka jurne sa svog startnog mjesta. Lice mu je bilo pokriveno kapima nečeg za što je Ralph najprije pomislio da je znoj, ali se tad sjeti da je Ed prolazio kroz kišu kapljica iz poljevača. Ralph nastavi gledati u krvavu mrlju na lijevom staklu Edovih naočala. Sad se malo razmazala, pa je zjenica njegova lijevog oka izgledala podlivena krvlju. ''To što sam doznao da je potpisala peticiju bila je sudbina! Sudbina! Želiš li reći da to ne shvaćaš? Ralph, nemoj misliti da sam blesav! Možda si star, ali nisi nimalo glup. Dakle, odem u supermarket kupiti dječju hranu, eto ti ironije, i doznam da se ona pridružila djecoubojicama! Centurionima! Grimiznom kralju! Znaš što? Zamaglilo ... mi... se ... pred... očima!'' ''Grimiznom kralju, Ede? Tko je on?'' ''Ma daj.'' Ed lukavo pogleda Ralpha. ''''Tad Herod, kad vidje da su ga mudraci prevarili, razgnjevi se vrlo i naredi da pobiju svu djecu po Betlehemu i po svoj okolini njegovoj od dvije godine i niže, po vremenu koje je dobro doznao od mudraca.'' To je u Bibliji, Ralphe. Matej, drugo poglavlje, 16. stih. Zar sumnjaš u to? Želiš li možda izraziti kakvu jebenu sumnju da tako piše?'' ''Ne. Ako ti tako kažeš, vjerujem ti.'' Ed kimne glavom. Njegove oči, neobično tamne nijanse zelene boje, vrludale su amotamo. A tad se polako nagne nad Ralpha i položi ruku sa svake strane Ralphovih. Kao da će ga poljubiti. Ralph osjeti miris znoja, jedva osjetnog mirisa losiona poslije brijanja i još nešto - nešto što je mirisalo na ustajalo mlijeko. Upita se nije li to miris Edova ludila.

Vozilo hitne pomoći približavalo se niz Harris Avenue, bljeskajući svjetlima, ali s isključenom sirenom. Skrene na parkiralište kod Red Applea. ''Tako valja,'' Ed mu dahne u lice. ''Bolje ti je da vjeruješ.'' Njegove oči prestanu vrludati i zaustave se na Ralphu. ''Naveliko ubijaju djecu,'' reče tihim glasom, pomalo uzbuđenim. ''Trgaju ih iz utroba njihovih majki i odvoze iz grada u zatvorenim kamionima. Uglavnom onima s platformom. Upitaj se Ralph: koliko puta tjedno vidiš veliki kamion kako se kotrlja niz cestu? Kamion s ceradom nategnutom preko stražnjeg dijela? Jesi li se ikad zapitao što prevoze ti kamioni? Jesi li se ikad zapitao što je pod tim ceradama?'' Ed se naceri i zakoluta očima. ''U Newportu spaljuju većinu fetusa. Na znaku piše odlagalište otpada, ali je to zapravo krematorij. No neke šalju u druge države. U kamionima, malim zrakoplovima. Jer je tkivo fetusa silno cijenjeno. Kažem ti ne samo kao zabrinuti građanin, Ralphe, nego i kao djelatnik Hawking Laboratoriesa. Tkivo fetusa... vrijedi više ... od zlata.'' On naglo okrene glavu i zapilji se u Billa McGoverna, koji se ponovno prišuljao malo bliže da bi čuo što Ed govori. ''DA, SKUPLJE OD ZLATA I DRAGOCJENIJE OD RUBINA!'' vrisne on i McGovern odskoči natrag, očiju razrogačenih od straha i zaprepaštenja. ''ZNAŠ LI TO, TI STARI PEDERU?'' ''Da,'' reče McGovern. ''Ja ... mislim da znam.'' Baci pogled niz ulicu. Jedan od policijskih automobila izlazio je iz parkirališta i okretao u njihovu smjeru. ''Vjerojatno sam negdje pročitao. U Scientific Americanu.'' "Scientific American!'' Ed se blago prezrivo nasmije i ponovno zakoluta očima prema Ralphu, kao da kaže Vidiš li čime se ja moram baviti. Tad se njegovo lice ponovno uozbilji. ''Ubijaju djecu naveliko," reče on, ''kao u Kristovo doba. Samo što je sad riječ o nerođenima. Ne samo ovdje, u cijelom svijetu. Ubijaju ih na tisuće, Ralph, na milijune, a znaš li zašto? Znaš li zašto smo se vratili na dvor Grimiznog kralja u ovom novom mračnom dobu?'' Ralph je znao. Nije bilo teško sastaviti mozaik, ako se ima dovoljan broj komadića. Ako ste vidjeli Eda kako je ruku zaronio u bačvu umjetnog gnojiva, kako traži mrtvu djecu za koju je bio siguran da će ih naći. ''Kralj Herod je upozorio ljude,'' reče Ralph. ''To mi želiš reći, zar ne? Riječ je o mesiji, zar ne?'' On se uspravi i sjedne, napola očekujući da ga Ed ponovno gurne, skoro se nadajući da će to učiniti. Bijes ga je ponovno obuzimao. Bilo bi pogrešno kritizirati luđakove fantazije kao da je riječ o kazališnoj predstavi ili filmu - možda bi to čak bilo i bogohulno - ali se Ralph razbjesni kad shvati da je Helen dobila batine zbog takvog staromodnog sranja. Ed ga nije dodirnuo, samo poskoči na noge i mimo opraši ruke. Činilo se da se smiruje. 5 Radio pozivi ponovno zakrče kad se policijski automobil koji je izašao s parkirališta kod Red Applea glatko zaustavi uz rub ceste. Ed pogleda u automobil, pa u Ralpha, koji je ustajao. ''Možeš se ti rugati, ali to je istina,'' reče on tiho. ''Nije riječ o kralju Herodu, nego o Grimiznom kralju. Herod je bio samo jedna od njegovih inkarnacija. Grimizni kralj prelazi iz tijela u tijelo i naraštaja u naraštaj kao dijete koje preskače preko kamenja dok prelazi potok, Ralph, u potrazi za mesijom. Uvijek mu umakne, ali bi ovog puta moglo biti drukčije. Jer je Derry drukčiji. Sve silnice su se spojile ovdje. Znam kako ti je to teško povjerovati, ali je tako.'' Grimizni kralj, pomisli Ralph. O, Helen, tako mi je žao. Kako je to tužno.

Dvojica muškaraca - jedan u uniformi, jedan u civilu, vjerojatno policajci - izađu iz automobila i priđu McGovcrnu. Iza njih, kod trgovine, Ralph ugleda još dvojicu muškaraca, odjevenih u bijele hlače i bijele košulje kratkih rukava, kako izlaze iz Red Applea. Jedan je zagrlio Helen, koja je hodala pažljivim i sporim korakom pacijenta nakon operacije. Drugi je držao Natalie. Bolničari su pomogli Helen uči u vozilo hitne pomoći. Onaj koji je nosio dijete ušao je za njom dok je drugi krenuo prema vozačevu sjedištu. Ralph u njihovim kretnjama osjeti stručnost a ne hitnju - dobre vijesti zu Helen. Možda je Ed ipak nije tako jako ozlijedio... ovog putu. Policajac u civilu - krupan, širokih ramena, plavih brkova i zalizakau koji Ralpha podsjete na ranoameričke barove za samce - priđe McGovernu, kojeg je, čini se, poznavao. Na licu policajca u civilu blistao je širok osmijeh. Ed zagrli Ralpha i odvuče ga nekoliko koraka od muškaraca na pločniku. Stiša glas na jedva čujni mrmor. ''Ne želim da nas čuju,'' reče on. ''U to sam siguran.'' ''Ta stvorenja ... Centurioni... sluge Grimiznog kralja ... neće prezati ni od čega. Nepopustljivi su.'' ''Kladim se.'' Ralph pogleda preko svog ramena i ugleda kako McGovern pokazuje u Eda. Onaj krupni čovjek mimo kimne glavom. Ruke je gurnuo u džepove svojih platnenih hlača. Još se dobroćudno smješkao. ''Nije to samo o abortusima, nemoj misliti! Više nije. Uzimaju nerođenu djecu od raznih majki, ne samo narkomanki i kurvi - osam dana, osam tjedana, osam mjeseci, za Centurione je svejedno. Žetva traje danonoćno. Pokolj. Ralph, vidio sam leševe nerođenih na krovovima ... ispod živica... u kanalizacijskim odvodima... plutaju kroz kanalizaciju pa rijekom Kenduskeag u Barrens ...'' Njegove oči, goleme i zelene i jasne poput staklenih smaragda, zurile su u daljinu. ''Ralph,'' šapne on, ''kadšto je svijet pun boja. Vidim ih otkad je on došao i rekao mi. Ali sad se sve boje pretvaraju u crnu.'' ''Otkad je tko došao i što ti rekao, Ede?'' ''O tome ćemo poslije,'' odgovori Ed, rekavši to kutom usana poput mafijaša u filmu o zatvorskom životu. U drugim bi okolnostima to bilo smiješno. Na njegovu licu zasja blještav osmijeh voditelja popularnog televizijskog kviza, koji odagna ludilo uvjerljivo kao što rađanje sunca goni noć. Promjena je bila gotovo tropska po svojoj iznenadnosti, paklenski jeziva, ali Ralph u njoj nađe nešto utješno. Možda se oni - on, McGovern, Lois i ostali na tom kratkom potezu Harris Avenue koji su poznavali Eda - neće morati odveć kriviti zato što nisu prije primijetili da je lud. Jer je Ed bio dobar; Ed je dobro naučio svoju ulogu. Taj je osmijeh bio vrijedan Oscara. Čak i u bizarnoj situaciji kao što je ova, morao si ga uzvratiti. ''Hej, bok!'' reče dvojici policajaca. Onaj krupni završio je razgovor s McGovernom i njih oboje krenu preko travnjaka. ''Dovucite si kamen, momci!'' Ed iskorači iza Ralpha ispružene ruke. Krupan policajac u civilu rukuje se s njim i dalje se smiješeći svojim dobroćudnim smiješkom. ''Edward Deepneau?'' upita. ''Tako je.'' Ed se rukuje i s uniformiranim policajcem, koji je izgledao pomalo zbunjen, pa obrati pozornost ponovno onom krupnom čovjeku. ''Ja sam poručnik John Leydecker,'' reče on. ''Ovo je policajac Chris Nell. Čujem da ste imali problema, gospodine.'' ''Da, moglo bi se reći. Mali problem. Ili ako želite reći popu pop, ponio sam se govnarski.'' Ed se zastrašujuće normalno zasmijulji od nelagode. Ralph se sjeti svih onih milih psihopata koje je vidio u

filmovima - George Sanders je uvijek osobito dobro glumio takve uloge - i upita se je li moguće da inteligentan inženjer kemije izigra detektiva iz malog grada koji je izgledao kao da nikad nije potpuno nadrastao svoju fazu Groznice subotnje večeri. Ralph se prestrašio da bi se to moglo dogoditi. ''Helen i ja smo se posvadili zbog peticije koju je potpisala,'' reče Ed, ''i tako se malopomalo svađa zahuktala. Ne mogu povjerovati da sam je udario.'' On zalomi rukama po zraku, kao da želi reći kako je zbunjen - a usto i smućen i postiđen. Leydecker mu uzvrati osmijeh. Ralph se ponovno prisjeti prošloljetošnjeg sukoba između Eda i vozača plavog kamioneta. Ed je nazvao grdosiju ubojicom, čak mu je raspalio jednu preko lica a ipak je tip na kraju gledao u Eda gotovo s poštovanjem. Kao neka vrsta hipnoze. Ralphu se učini da i sad gleda kako djeluje ista moć. "Želite li reći du su se stvari izmakle kontroli?'' Leydecker upita suosjećajno. ''Moglo bi se tako sažeti, da.'' Ed je imao najmanje trideset dvije godine, ali zbog krupnih očiju i prostodušnog izgleda izgledao je kao da još nema dovoljno godina da kupi pivo. ''Trenutak samo,'' izleti Ralphu. ''Ne možete mu vjerovati, lud je. I opasan. Upravo mi je rekao - '' ''Ovo je gospodin Roberts, je li?'' Leydecker upita McGoverna, uopće se ne obazirući na Ralpha. ''Da,'' reče McGovern tonom koji Ralphu zazvuči silno uštogljeno. ''To je Ralph Roberts.'' ''Aha.'' Leydecker naposljetku pogleda Ralpha. ''Gospodine Roberts, za nekoliko ću minuta porazgovarati s vama, ali bih zasad želio da stanete pokraj svog prijatelja i šutite. Može?'' ''Ali - '' ''Može?'' Bjesniji nego ikad, Ralph zagrabi prema mjestu na kojem je stajao McGovern. To nimalo ne zbuni Leydeckera. On se okrene policajcu Nellu. ''Chris, a da isključiš glazbu tako 5 da čujemo što razmišljamo?'' ''Aha.'' Uniformirani policajac ode do kazetofona, zagleda se u razne tipke i dugmad, pa presiječe The Who na pola pjesme o slijepom geniju flipera. ''Zaista sam je malo preglasno navio,'' udvorno će Ed. ''Čudim se da se susjedi nisu potužili.'' ''Život ide dalje,'' reče Leydecker. On nakrene svoj mali, blažen smiješak prema oblacima koji su plovili preko plavog ljetnog neba. Predivno, pomisli Ralph. Tip je pravi Will Rogers. No Ed je kimao glavom kao da je detektiv izrekao ne samo jedan biser mudrosti nego cijelu ogrlicu. Leydecker prekopa po džepu i izvadi mali tuljac čačkalica. Ponudi ih Edu, koji odbije, pa istrese jednu i gume je u kut usta. ''Dakle,'' reče on. ''Mala obiteljska svađa. To želite reći?'' Ed usrdno kimne glavom. Još se smiješio svojim iskrenim, malčice zbunjenim osmijehom. ''Prije bi se moglo reći rasprava. Politička - '' ''Aha,'' reče Leydecker, kimnuvši glavom i nasmiješivši se ''ali prije no što nastavite, gospodine Deepneau - '' ''Zovite me Ed, molim vas.'' ''Prije no što nastavimo, gospodine Deepneau, želio bih vam reći da se sve što kažete može upotrijebiti protiv vas - znate, na sudu. A imate i pravo na odvjetnika.'' Edov ljubazan ali zbunjen smiješak - Bože, što sam učinio? Možete li mi pomoći da shvatim što sam učinio? - na trenutak zamre. Zamijeni ga ocjenjivački zaškiljeni pogled. Ralph pogleda McGoverna i

olakšanje koje ugleda u Billovim očima odražavalo je njegove osjećaje. Leydecker možda ipak nije prostodušna seljačina. ''Zašto bih zaboga trebao odvjetnika?'' upita Ed. Malo se okrene i iskuša zbunjeni smiješak na Chrisu Nellu, koji je još stajao pokraj kazetofona na trijemu. ''Ne znam a možda ni vi ne znate,'' reče Leydecker i dalje se smiješeći. ''Samo vam kažem da imate pravo na odvjetnika. A ako ga ne možete platiti, grad će vam ga naći.'' ''Ali ja ne - '' Leydecker je kimao glavom i smješkao se. ''To je u redu, naravno, nema veze. Ali to su vaša prava. Razumijete li svoja prava kako sam vam ih rastumačio, gospodine Deepneau?'' Ed je na trenutak stajao kao ukopan. Njegove se oči rašire i zabezeknu. Ralphu je izgledao poput čovjeka-računala koji pokušava obraditi golem i složen snop ulaznih podataka. A tad polako shvati da mu glumljenje Snjeguljice ne uspijeva. Rumena mu se objese. Zabezeknutost zamijeni zlosretnost previše stvarna da bi se u nju posumnjalo ... ali Ralph ipak posumnja. Morao je sumnjati; vidio je sumanutost na Edovu licu prije no što su stigli Leydecker i Nell. I Bili McGovern ju je vidio. No sumnja nije isto što i nevjerica i Ralph pomisli da na stanovit način Ed iskreno žali što je istukao Helen. Da, pomisli on, kao što na neki način iskreno vjeruje da ti njegovi Centurioni prevoze kamione pune fetusa na odlagalište smeća u Newportu. 1 da se sile dobra i zla okupljaju u Derryju kao na pozornici drame koja se događa u njegovoj glavi. Moglo bi ju se nazvati ''Znamenje zla V. dio: na dvoru Grimiznog kralja''. Ipak nije mogao ne osjećati nevoljko suosjećanje za Eda Deepneaua, koji je vjerno posjećivao Carolyn tri puta tjedno za njezina posljednjeg boravka u bolnici, koji bi uvijek donio cvijeće i uvijek je poljubio u obraz na odlasku. Poljubio bije i kad ju je obavio miris smrti i Carolyn bi mu uvijek stisnula ruku i zahvalno mu se nasmiješila. Hvala ti što se sjećaš da sam još ljudsko biće, govorio je taj osmijeh. A hvala ti i što se ponašaš kao da jesam. Takvog je Eda Ralph smatrao svojim prijateljem pa pomisli - ili se možda samo ponadao - da je taj Ed još bio u njemu. ''U nevolji sam, zar ne?'' Ed tiho upita Leydeckera. ''Da vidimo,'' reče Leydecker i dalje se smješkajući. ''Izbili ste ženi dva zuba. Čini se da ste joj slomili ličnu kost. Kladio bih se s vama u uru svog djede da ima i potres mozga. Plus miješane stavke - posjekotine, masnice i taj čudni oguljeni komad kože iznad njezine desne sljepoočice. Što ste pokušali učiniti? Skalpirati je?'' Ed je šutio, zelenih očiju upiljenih u Leydeckerovo lice. ''Provest će noć u bolnici pod nadzorom jer ju je neki magarac prebio na mrtvo ime, a čini se da se svi slažu da ste taj magarac bili vi, gospodine Deepneau. A kad pogledam u krv na vašim rukama i vašim naočalama, moram reći da se i meni čini da ste to vjerojatno bili vi. Što vi mislite? Izgledate kao pametan čovjek. Mislite li vi da ste u nevolji?'' ''Žao mi je što sam je udario,'' reče Ed. ''Nisam želio.'' ''Aha, kad bih dobio četvrt dolara svaki put kad to čujem, ne bih morao zavlačiti ruku u platnu vrećicu da si platim piće. Gospodine Deepneau, uhićujem vas pod optužbom za fizički napad drugog stupnja, poznatog i pod nazivom obiteljsko nasilje. Optužba se temelji na zakonu o obiteljskom nasilju države Maine. Želio bih da još jednom potvrdite da sam vas obavijestio o vašim pravima.'' ''Da.'' Ed progovori tihim, jadnim glasom. Smiješak - zbunjen ili bilo kakav - rasplinuo se. ''Da, jeste.''

''Odvest ćemo vas u policijsku postaju i staviti u zatvor,'' reče Leydecker. ''Nakon toga možete obaviti jedan telefonski razgovor i dogovoriti se za kauciju. Chris, molim te odvedi ga u auto.'' Nell priđe Edu. ''Hoćete li stvarati probleme, gospodine Deepneau?'' ''Neću,'' reče Ed istim tihim glasom i Ralph ugleda kako je iz Edova desnog oka kanula suza. On je odsutno obriše zapešćem. ''Neće biti problema.'' ''Izvrsno!'' veselo će Nell i pođe s njim prema automobilu. Ed pogleda Ralpha dok je prelazio preko pločnika. ''Oprosti, stari,'' reče on, pa sjedne u stražnji dio automobila. Prije no što je policajac Nell zatvorio vrata, Ralph primijeti da s unutarnje strane nema ručke. 2 ''Dakle,'' reče Leydecker, okrene se prema Ralphu i pruži ruku. ''Oprostite ako sam se dojmio 5 malo otresitim, gospodine Roberts, ali ponekad takvi tipovi znaju biti nasilni. Posebice me brinu oni koji izgledaju trezveno, jer se nikad ne zna što će učiniti. John Leydecker.'' ''Johnny je bio moj student kad sam poučavao na fakultetu,'' reče McGovern. Sad kad je Ed Deepneau bio na sigurnom na stražnjem sjedištu policijskog automobila, zazvučao je kao da je ošamućen od olakšanja. ''Dobar student. Napisao je odličan pismeni ispit o ''Dječjoj križarskoj vojni''.'' "Drago mi je,'' reče Ralph i prodrma Leydeckerovu ruku. ''I ništa ne brinite. Nisam se uvrijedio.'' ''Znate, bilo je nepromišljeno od vas doći ovdje i suočiti se s njim,'' veselo će Leydecker. ''Razbjesnio sam se. Još sam bijesan.'' ''Razumljivo. I izvukli ste se - a to je važno.'' ''Ne. Helen je važna. Helen i dijete.'' ''U tome se slažem s vama. Recite mi o čemu ste razgovarali s gospodinom Deepneauom prije našeg dolaska, gospodine Roberts ... mogu li vas zvati Ralph?'' ''Ralph, molim.'' On prepriča razgovor s Edom, pokušavajući biti kratak. McGovern, koji je čuo dio tog razgovora, slušao je bez riječi raširenih očiju. Svaki put kad bi ga Ralph pogledao, poželio bi da Bili ima na glavi svoj slamnati šešir. Bez njega je izgledao starije. Skoro prastaro. ''To zaista zvuči prilično uvrnuto, zar ne?'' reče Leydecker kad je Ralph završio priču. ''Što će se dogoditi? Hoće li u zatvor? Ne bi smio u zatvor, morao bi na liječenje.'' ''Vjerojatno će i biti tako,'' složi se Leydecker ''ali između trebalo bi i bit će velik je ponor. Neće u zatvor, a neće ga ni odvući u sanatorij u Sunnyvaleu - to se događa samo u starim filmovima. Najbolje čemu se možemo nadati je liječenje po naređenju suda.'' ''Ali zar vam Helen nije rekla - '' ''Ona nam nije ništa rekla, a nismo je ni pokušali ispitivati u trgovini. Bila je shrvana boli, tjelesnom i duševnom.'' ''Da, naravno,'' reče Ralph. ''Baš sam glup.'' ''Možda će poslije potvrditi vašu priču ... a možda i neće. Žrtve obiteljskog nasilja znaju se zatvoriti poput školjki. Na svu sreću, prema novom zakonu to nije važno. Prikliještili smo ga uza zid. Vi i gospođica iz trgovinice možete svjedočiti o stanju u kojem je bila gospođa Deepncau i o tome koga je imenovala kao uzročnika takva njezina stanja. Ja mogu posvjedočiti da je žrtvin suprug na rukama imao krvi. A najbolje od svega je da je on izrekao čarobne riječi: ''Čovječe, ne mogu povjerovati da sam je udario.'' Molio bih vas da dođete u postaju - sutra ujutro, ako vam to odgovara - da uzmem vašu izjavu, Ralph, ali to će zapravo samo biti popunjavanja praznih rubrika. Sve u svemu, ovo je riješen slučaj.''

Leydecker izvadi čačkalicu iz usta, prelomi je, baci u jarak i ponovno izvadi tuljac. ''Želite li jednu?'' ''Ne, hvala,'' reče Ralph i blijedo se nasmiješi. ''Ne čudim vam se. Loša navika, ali pokušavam prestati pušiti, što je još lošija navika. Momcima poput Deepneaua njihova se prevelika pamet obije o glavu. Polude, povrijede nekog... a tad se povuku. Ako se nađete na licu mjesta uskoro nakon eksplozije - kao što ste se vi, Ralph, našli - uhvatit ćete ih kako stoje nagnute glave, slušaju glazbu i pokušavaju ponovno uhvatiti ritam.'' ''Upravo je tako i bilo,'' reče Ralph. ''Točno je tako bilo.'' ''To je varka kojom se pametni kriminalci prilično dugo služe - puni su grižnje savjesti, zgranuti svojim postupcima, odlučni da se iskupe. Uvjerljivi su, šarmantni, i često je skoro nemoguće primijetiti da su ispod šećernog preljeva ludi kao februarski mačak. Čak i najveći luđaci kao što je Ted Bundy31 ponekad uspijevaju pružati dojam normalne osobe nekoliko godina. Dobra vijest je da na svijetu nema puno tipova poput Tedâ Bundyja, unatoč svim knjigama i filmovima o manijacima.'' Ralph duboko uzdahne. ''Kakva zbrka.'' ''Da. Ali gledajte to s ljepše strane; odvojit ćemo ga od nje, barem neko vrijeme. Izaći će do večere uz kauciju od dvadeset pet dolara, ali - '' ''Dvadeset pet dolara?'' upita McGovern istodobno sablažnjeno i podrugljivo. ''I to je sve?'' ''Aha,'' reče Leydecker. ''Optužio sam Deepneaua za fizički napad drugog stupnja jer zvuči zastrašujuće, ali u državi Maine premlatiti suprugu je samo prekršaj.'' "Ali u zakonu ima i zgodna kvaka,'' reče Chris Nell koji im se pridružio. "Ako Deepneau želi položiti kauciju, mora obećati da neće imati nikakva kontakta sa suprugom sve dok se slučaj ne riješi na sudu - ne smije dolaziti u kuću, pristupiti joj na ulici ili je nazvati telefonom. Ako to ne obeća, sjedit će u zatvoru.'' ''A ako obeća pa se ipak vrati?'' upita Ralph. ''Tad ga ''zakucamo'','' reče Nell ''jer tad je riječ o krivičnom djelu ...odnosno može se tako protumačiti ako ga okružni tužitelj odluči ''rebnuti''. U svakom slučaju, prekršitelji dogovora o puštanju uz kauciju u slučajevima obiteljskog nasilja najčešće u zatvoru provedu puno više od jednog poslijepodneva.'' ''Pod uvjetom da je supružnica koju su posjetili unatoč zabrani živa kad dođe vrijeme suđenja,'' reče McGovern. ''Da,'' ozbiljno će Leydecker. ''To je ponekad problem.'' 3 Ralph ode kući. Sjedio je sat vremena zagledan ne u televizor nego kroz njega. Ustane kad su bile reklame da vidi ima li hladne Coca-Cole u hladnjaku. Zatetura i morao se pridržati rukom za zid da ne padne. Tresao se cijelim tijelom i bio neugodno blizu povraćanju. Znao je da je to tek zakašnjela reakcija, ali su ga slabost i mučnina ipak uplašile. Ponovno sjedne. Minutu je duboko disao pognute glave i zatvorenih očiju, pa ustane i polako ode u kupaonicu. Napuni kadu toplom vodom. Ležao je u njoj dok s televizora u dnevnoj sobi ne začuje da počinje Night'Court, prvi poslijepodnevni humoristički serijal. Dotad se voda u kadi već ohladila i Ralph rado izađe iz nje. Obriše se, odjene čistu odjeću i odluči da je lagana večera barem na obzoru područja mogućeg. Zazove svog susjeda iz prizemlja, misleći da bi mu se McGovern mogao pridružiti za večerom, ali ne dobije odgovora. Ralph stavi kuhati vodu za jaja i nazove bolnicu s telefona pokraj štednjaka. Njegov poziv prebace nekoj službenici s prijamnog odjela koja provjeri na svom kompjutoru i reče da, u pravu je, Helen Deepneau je zaista primljena u bolnicu. Njezino je stanje opisano kao prilično dobro. Ne, nema pojma o

tome tko brine o djetetu gospođe Deepneau; jedino zna da na popisu primljenih pacijenata nema Natalie Deepneau. Ne, Ralph ne može večeras posjetiti gospođu Deepneau, ali ne zato što je njezin liječnik zabranio posjete; gospođa Deepneau je sama tako tražila. Zašto bi to učinila? zausti Ralph, ali se predomisli. Službenica iz prijamnog odjela vjerojatno bi mu rekla da joj je žao, ali da taj podatak nema u kompjutoru, no Ralph zaključi da ga on ima u svom kompjutoru, onom između njegovih divovskih nestandardnih ušiju. Helen nije željela posjetitelje jer se stidi. Ništa od onog što se dogodilo nije bila njezina krivnja, ali je Ralph sumnjao da je to utjecalo na njezin način razmišljanja. Polovina stanara Harris Avenue vidjelo ju je kako posrče po gradu poput pretučena boksača nakon što je sudac prekinuo borbu, vozila hitne pomoći prevezla su je u bolnicu, a njezin suprug - otac njezine kćeri - odgovoran je za sve to. Ralph se nadao da će joj dati nešto što će joj pomoći da prespava noć; svijet bi joj mogao bolje izgledati ujutro. Sam Bog zna da ne može izgledati gore. Dovraga, da barem netko meni da nešto da prespavam cijelu noć, pomisli on. Pa otiđi doktoru Litchfieldu, idiote, odmah mu odgovori drugi dio njegova uma. Službenica na prijamnom odjelu upita Ralpha treba li još nešto. Ralph reče ne i upravo se želio zahvaliti kad začuje škljocaj. ''Lijepo,'' reče Ralph. ''Krasno.'' I on spusti slušalicu, uzme veliku žlicu i polako spusti jaja u vodu. Poslije deset minuta, kad je sjeo pojesti kuhana jaja koja su se sklizala po tanjuru i sličila najvećim biserima na svijetu, zazvoni telefon. On odloži svoju večeru na stol i pograbi slušalicu sa zida. ''Halo?'' Tajac, pomućen tek disanjem. ''Halo?'' ponovi Ralph. Još jedan udisaj, glasan skoro poput prigušenog jecaja, pa ponovno začuje škljocaj. Ralph spusti slušalicu i ostane stajati. Namršti se i ha čelu mu se jedna iznad druge urežu tri valovite linije. ''Hajde, Helen,'' reče on. ''Ponovno me nazovi. Molim te.'' Vrati se z a stol, sjedne i počne jesti malu samačku večeru. 4 Prao je onih nekoliko posuda petnaest minuta kasnije kad telefon ponovno zazvoni. To neće biti ona, pomisli, obriše ruke u kuhinjsku krpu pa je prebaci preko ramena dok je prilazio telefonu. Nemoguće da bi bila ona. Vjerojatno Lois ili Bili. No drugi njegov dio bio je uvjeren u drugo. ''Bok, Ralph.'' ''Zdravo, Helen.'' ''To sam bila ja prije nekoliko minuta.'' Glas joj je bio promukao, kao da je pila ili plakala, a Ralph nije vjerovao da u bolnici dopuštaju piti. ''Mislio sam.'' ''Čula sam tvoj glas i nisam... nisam mogla...'' ''U redu je. Razumijem.'' ''Zaista?'' Ona dugo, mokro šmrcne. ''Mislim da da.'' ''Došla je sestra i dala mi tabletu protiv bolova. Mogla sam je popiti - lice me jako boli. Ali si nisam dopustila popiti tu tabletu dok te ponovno ne nazovem i ne kažem što moram reći. Bol je glupost, ali je silan poticaj.''

''Helen, ne moraš ništa reći.'' Ali je strahovao da ima nešto za reći i bojao se što bi to moglo biti... bojao se da će se pokazati da se odlučila ljutiti na njega jer se ne može ljutiti na Eda. ''Moram. Moram ti zahvaliti.'' Ralph se nasloni na vrata i na trenutak zatvori oči. Laknulo mu je, uli nije znao što da odgovori. Namjeravao je reći Žao mi je što se tako osjećaš, Helen najsmirenije što može, toliko je bio uvjeren da će Helen razgovor početi pitanjem zašto nije gledao svoja posla. Kao da je pročitala njegove misli i željela mu dati do znanja da nije potpuno izvan sebe, Helen reče: ''Dok sam se vozila u bolnicu i prijavljivala, i prvih sat vremena u sobi, jako sam se ljutila na tebe. Nazvala sam Candy Shoemaker, prijateljicu koja stanuje u Kansas Street i ona je došla po Nat. Ostat će kod nje ovu noć. Željela je znati što se dogodilo, ali joj nisam htjela reći. Željela sam samo ležati na krevetu i ljutiti se na tebe jer si nazvao 911 iako sam ti rekla da to ne činiš.'' ''Helen - '' ''Dopusti mi da završim tako da mogu popiti tabletu i zaspati. Može?'' ''Može.'' ''Kad je Cindy otišla s malom - hvala Bogu, Nat nije plakala, ne znam kako bih to podnijela - uđe jedna žena. Najprije sam mislila da je ušla u pogrešnu sobu jer mi uopće nije bila poznata, a kad sam shvatila da je došla k meni, rekla sam joj da ne želim posjetitelje. Nije se obazirala na moje riječi. Zatvorila je vrata i podigla suknju do vrha lijevog bedra. Na njemu je imala duboku brazgotinu, skoro od kuka do koljena.'' ''Rekla je da se zove Gretchen Tillbury, da je savjetnik za obiteljsko zlostavljanje u centru WomanCare i da joj je suprug 1978. godine razrezao bedro kuhinjskim nožem. Rekla je da bi bila iskrvarila i umrla da joj susjed u stanu ispod nje nije stegnuo ranu povjeskom. Rekla sam da mi je žao zbog toga, ali da ne želim govoriti o svojem slučaju dok ne razmislim.'' Helen zastane pa nastavi, ''Ali je to bila laž. Imala sam puno vremena za razmisliti, jer me Ed prvi put udario prije dvije godine, malo prije no što sam zatrudnjela s Nat. Ja sam to stalno ... gurala u stranu.'' ''Jasno mi je kako se to može dogoditi,'' reče Ralph. ''Ta gospođa ... pa, takve ljude sigurno poučavaju kako probiti obrambene mehanizme.''5 Ralph se nasmiješi. ''Siguran sam da im pola izobrazbe otpada na to.'' ''Rekla je da ne mogu odlagali, da mi je životna situacija loša i da je moram odmah početi rješavati. Rekla sam joj da se, bez obzira na to što ću učiniti, ne moram s njom prije toga savjetovati ni slušati njezino preseravanje sumo zato što ju je suprug jednom rasparao nožem. Pomisli sumo, skoro sam rekla da je to vjerojatno učinio jer nije htjela zašutjeti i otići i ostaviti ga na miru! Ralph, zaista sam pošizila. Sve me boljelo .. . bila sam zbunjena... stidjela se ... ali uglavnom sam šizila." ''Vjerojatno normalna reakcija.'' ''Upitala me što bih mislila o sebi - ne o Edu nego o sebi - kad bih se ponovno vratila u tu vezu a Ed me ponovno istukao. Tad me upitala kako bih se osjećala kad bih se vratila a Ed to učinio Nat. To me razbjesnilo. I sad me ljuti. Ed je nikad nije prstom dotakao, i to sam joj rekla. Ona kimne glavom i reče: ''To ne znači da neće, Helen. Znam da ne želiš o tome misliti, ali moraš. Pretpostavimo da si u pravu. Pretpostavimo da je nikad ne udari ni po prstima. Želiš li da ona odrasta gledajući kako on tuče tebe? Želiš li da odrasta gledajući ono što je vidjela danas?'' To me presjeklo. Sledila sam se. Sjetila sam se kako je Ed izgledao kad se vratio u . . . kako sam znala čim sam vidjela kako je blijed u licu... način na koji je pomicao glavu ...'' ''Kao kokot,'' promrmlja Ralph.

''Molim?'' ''Ništa. Nastavi.'' ''Ne znam što ga je izazvalo... Ne znam više, ali sam znala da će se iskaliti na meni. Kad dođe do određene točke, ništa se ne može učiniti ni reći. Potrčala sam u spavaću sobu, ali me zgrabio za kosu ...iščupao velik pramen... vrisnula sam... a Natalie je sjedila u svojem stolcu za jelo ... sjedila i gledala nas ... a kad sam ja vrisnula, ona je vrisnula...'' Helen se slomi i zajauče. Ralph pričeka čela naslonjenog na vrata između kuhinje i dnevne sobe. Vrškom kuhinjske krpe koju je prebacio preko ramena obriše svoje suze gotovo nesvjesno. ''Dakle,'' reče Helen kad je ponovno bila u stanju govoriti ''razgovarala sam s tom ženom skoro sat vremena. Odjel se zove ''Savjetovalište zu žrtve'' i ona tako zarađuje za život, vjerovao ili ne!'' ''Da,'' reče Ralph ''vjerujem. To je dobro, Helen.'' ''Sutra ću se ponovno naći s njom, u WomanCareu. To što ću ondje otići je ironija. Jer da nisam potpisala peticiju...'' ''Da nije bilo peticije, bilo bi nešto drugo.'' Ona uzdahne. ''Da, to je vjerojatno istina. Jest istina. Dakle, Gretchen kaže da ne mogu riješiti Edove probleme, ali da mogu početi rješavati svoje.'' Helen se ponovno rasplače i tad duboko uzdahne. ''Oprosti mi, toliko sam danas plakala da ne želim nikad više plakati. Rekla sam joj da ga volim. Stidjela sam se pritom, a nisam ni sigurna da je to istina, ali osjećam to kao istinu. Rekla sam da mu želim pružiti još jednu priliku. Rekla je da to znači da time obvezujem i Natalie da mu pruži još jednu priliku i to me podsjetilo na to kako je izgledala dok je sjedila u kuhinji, lica umrljana pasiranim špinatom i vrištala iz sveg glasa dok me Ed udarao. Bože, mrzim način na koji te ljudi poput nje stjeraju u kut i ne dopuštaju da prođeš.'' ''Samo pokušava pomoći.'' ''I to mrzim. Ralph, jako sam zbunjena. Vjerojatno to nisi znao, ali jesam.'' Slab smijeh preleti kroz telefonsku liniju. ''Ništa zato, Helen. Prirodno je da si zbunjena.'' ''Prije odlaska, rekla mi je za High Ridge. Sad mi to zvuči kao pravo mjesto za mene.'' ''Što je to?'' ''Nekakvo sklonište - iako je ona ponavljala da je to kuća, a ne sklonište - za zlostavljane žene. A to vjerojatno službeno sad i jesam.'' Ovog puta slab smijeh zazvuči opasno sličan jecaju. ''Mogu povesti i Nat sa sobom, a to je najveća prednost.'' ''Gdje je to mjesto?'' ''Izvan grada. Negdje prema Newportu.'' ''Aha, mislim da znam.'' Dabome da zna; Ham Davenport mu je to rekao u svom reklamnom govoru o WomanCareu. Bave se obiteljskim savjetovanjem ... zlostavljanjem supružnika i djece ...imaju sklonište za zlostavljane žene na ulazu u Newport. Kamo god se okrene, naiđe na WomanCare. Ed bi u tome bez sumnje vidio zlokobne implikacije. "Ta Gretchen Tillbury je tvrd orah,'' reče Helen. ''Prije no što je otišla rekla mi je da je u redu to što volim Eda - ''Mora biti u redu'', rekla je, ''jer ljubav ne curi iz pipe koju možeš otvoriti ili zatvoriti prema potrebi'' - ali da moram zapamtiti da moja ljubav ne može pomoći Edu, du mu čak ni njegova ljubav za Natalie ne može pomoći, a da nikakva ljubav ne može umanjiti moju odgovornost da brinem o svom djetetu. Ležala sam u krevetu i razmišljala o tome. Mislim da mi se sviđalo ležati u krevetu a još više ljutiti se. U svakom je slučaju bilo lakše.'' ''Da,'' reče on. ''Shvaćam zašto. Helen, zašto ne popiješ tabletu i zaboraviš na sve?''