''I hoću, ali najprije sam se željela zahvaliti.'' ''Znaš da ne moraš.'' ''Mislim da ne znam ništa takvog,'' reče ona i Ralphu je bilo drago da je u njezinu glasu osjetio natruha emocije. To je značilo da je ona prava Helen Deepneau još u njoj. ''Nisam se još prestala ljutiti na tebe, Ralph, ali mi je drago da nisi poslušao kad sam ti rekla da ne zoveš policiju. Bojala sam se. Bojala.'' ''Helen, ja - '' Glas mu je bio tronut, na rubu da prepukne. On pročisti grlo i pokuša ponovno. ''Nisam te želio vidjeti povrijeđenu više no što si bila. Kad sam te vidio kako dolaziš preko parkirališta lica umrljana krvlju, tako sam se prestrašio ...'' ''Nemoj govoriti o tome. Molim te. Rasplakat ću se, a više ne mogu podnijeti plač.'' ''Dobro.'' Imao je tisuću pitanja o Edu, ali očito nije bilo vrijeme za njih. ''Mogu li te doći posjetiti sutra?'' Nakratko je oklijevala, a tad reče: ''Mislim da ne. Neko vrijeme. Moram o puno toga razmišljati, puno toga staviti na svoje mjesto, a to će biti teško. Javit ću ti se, Ralph. Dobro?'' ''Naravno. U redu. Što ćeš s kućom?'' ''Candyn suprug će otići i zaključati je. Dala sam mu svoje ključeve. Gretchen Tillbury je rekla da se Ed ne smije vratiti ondje, čak ni po svoju čekovnu knjižicu ili donje rublje. Ako mu je nešto potrebno iz kuće, predat će popis i svoj ključ policajcu, i policajac će otići po to. Pretpostavljam da će otići u Fresh Harbor. Ondje ima puno stanova za djelatnike laboratorija. One male kućice. Zapravo su dražesne . . .'' Onaj kratkotrajni žar koji je čuo u njezinu glasu odavno se izgubio. Helen je sad zvučala potišteno, izgubljeno i jako, jako umorno. ''Helen, drago mi je da si nazvala. I laknulo mi je, moram priznati. A sad se naspavaj.'' ''A ti, Ralph?'' ona neočekivano upita. ''Spavaš li ti dobro?'' Promjena žarišta razgovora ga tako iznenadi da iskreno odgovori kako u protivnom ne bi mogao. ''Donekle ... ali možda ne koliko bih trebao. Vjerojatno ne koliko bih trebao.'' ''Pazi na sebe. Danas si bio jako hrabar, poput viteza iz priče o kralju Arthuru, ali mislim da je i sir Lancelot nekad morao odrijemati.'' To ga gane, ali i razveseli. Ukaže mu se prizor, jako živ: Ralph Roberts odjeven u oklop i podignut na snježno bijelog konja, a Bili McGovern, njegov vjerni sluga, jaše iza njega na poniju, odjeven u kožni prsluk s remenom i s otmjenim slamnatim šeširom na glavi. ''Hvala, dušo,'' reče on. ''To je najljepše što mi je itko rekao otkad je Lyndon Johnson postao predsjednik. Laku ti noć želim, što lakšu.'' ''I ja tebi.'' Ona spusti slušalicu. Ralph je stajao zagledan u telefon nekoliko trenutaka, a tad ga spusti. Možda će i on imati laku noć. Nakon svega što se danas dogodilo, zaslužio je. Na trenutak pomisli da bi mogao sići u prizemlje, sjesti na trijem, promatrati zalaz sunca a poslije neka bude što bude. 5 McGovern se vratio i sad je sklupčan sjedio u svojem najdražem stolcu na trijemu. Gledao je nešto na ulici i nije se odmah okrenuo kad je izašao njegov susjed s gornjeg kata. Ralph isprati njegov pogled i ugleda plavi kombi sa spustivim stepenicama parkiran uz pločnik nekoliko kuća dalje u Harris Avenue, na onoj strani na kojoj je bila trgovina Red Apple.
Preko stražnjih vrata velikim bijelim slovima pisalo je ZDRAVSTVENA SLUŽBA GRADA DERRYJA. "Bok, Bili,'' reče Ralph i spusti se u svoj stolac. Stolac za ljuljanje u kojem je uvijek sjedila Lois Chasse kad bi svratila, stajao je između njih. Podigao se lagani predvečernji povjetarac, osvježavajuće prohludan nakon poslijepodnevne vrućine, i prazan stolac lijeno se pomicao naprijed-natrag kako mu drago. ''Bok,'' reče McGovern i pogleda Ralpha. Napola je odvratio pogled, ali tad se osupne. ''Čovječe, poeni si vezati vrećice ispod očiju. Ne učiniš li to, uskoro ćeš gaziti po njima.'' Ralphu se učini da je Billova namjera bila izreći jedan od oporih bons mots po kojima je McGovern bio poznat u ulici, no izraz njegovih očiju odavao je iskrenu skrb. ''Danas je bio težak dan,'' reče Ralph. Ispriča McGovernu o Heleninu pozivu, izostavivši dijelove zbog kojih se možda ne bi ugodno osjećala kad bi znala da McGovern zna. Bili nikad nije bio jedan od njezinih miljenika. ''Drago mi je da je dobro,'' reče McGovern. ''Ralph, reći ću ti nešto. Danas si me zadivio, kad si onako jurio niz cestu, kao Gary Cooper u Točno u podne. Možda je to bila ludost, ali je bilo prilično hrabro,'' reče i zašuti. ''Iskreno rečeno, osjetio sam strahopoštovanje prema tebi.'' To je bilo drugi put u petnaest minuta da su Ralpha zamalo nazvali herojem. Bilo mu je neugodno. ''Previše sam se žestio na njega da bih shvatio kakvu sam glupost učinio. Gdje si bio, Bili? Zvao sam te maloprije.'' ''Prošetao sam do Extensiona,'' reče McGovern. ''Da ohladim motor. Pomalo me boljela glava i bilo mi je slabo kad su Johnny Leydecker i onaj drugi odveli Eda.'' Ralph kimne glavom. ''I ja sam se tako osjećao.'' ''Stvarno?'' McGovern se iznenadi, kao da nije vjerovao. ''Stvarno,'' reče Ralph jedva se primjetno nasmiješivši. ''Dakle, Faye Chapin je bio na izletištu gdje se ti metuzalemi okupljaju u vruće dane, i nagovorio me na partiju šaha. Kakva je on mustra, Ralph - misli da je reinkarnacija Ruya Lopeza,32 ali igra šah više kao Soupy Sales .. ,33 i ne zatvara usta.'' ''Ma Faye je u redu,'' tiho reče Ralph. McGovern kao da ga nije čuo. ''A ondje je bio i onaj sablasni Dorrance Marstellar,'' nastavi on pričati. ''Ako smo mi stari, on je fosil. Stoji kod ograde između izletišta i aerodroma s knjigom pjesama u ruci i promatra avione kako uzlijeću i slijeću. Sto misliš, čita li on zaista te knjige koje vuče sa sobom ili su to samo kulise?'' ''Dobro pitanje,'' reče Ralph, ali je razmišljao o riječi kojom se McGovern poslužio kad je opisivao Dorrancea - sablastan. On ne bi upotrijebio tu riječ, ali je stari Dor bez sumnje bio jedinstveni primjerak. Nije bio senilan (tako je barem Ralph mislio)-, prije bi se moglo reći da je onih nekoliko stvari koje bi rekao bilo proizvod malo iskrivljena uma i uvrnutih predodžbi. Sjetio se da je Dorrance bio ondje onog dana prošlog ljeta kad se Ed zaletio u vozača kamiona. Tad mu se činilo da je Dorranceov dolazak bio posljednja ćaknuta kap u svečanim događajima tog dana. A Dorrance je rekao nešto smiješno. Ralph se pokušavao prisjetiti što, ali nije mogao. McGovern je gledao niz ulicu, gdje je mladić u sivom kombinezonu zviždučući upravo izašao iz kuće ispred koje je stajao parkiran onaj kombi. Mladić, koji je izgledao kako dvadesetčetverogodišnji mladić treba izgledati, kao da mu nikad nije bila potrebna nikakva zdravstvena usluga, gurao je kolica za koja je bila privezana duga zelena metalna boca. ''Ova je prazna,'' reče McGovern. ''Nisi vidio kad su unijeli punu.''
Drugi mladić, odjeven u jednaki kombinezon, izađe kroz vrata kućice na kojoj su žuta boja i tamnoljubičasti ukrasi bili nesretno objedinjeni. Na trenutak se prigne i ustane, ruke položene na ručku, očito razgovarajući s nekim u kući. Tad privuče vrata, zatvori ih i živahno potrči niz prilaz. Stigne na vrijeme da pomogne svom kolegi podići kolica za koja je još bila privezana boca s kisikom u stražnji dio kombija. ''Kisik?'' upita Ralph. McGovern kimne glavom. ''Za gospođu Locher?'' McGovern ponovno kimne glavom, promatrajući kako su službenici Zdravstvene službe zalupili vratima kombija a tad zastali iza njih i tiho porazgovarali na sve slabijem svjetlu. ''Išao sam u gimnaziju s May Locher. U Cardvilleu, domu hrabrih i zemlji krava. Bilo nas je samo pet maturanata. U to je doba ona bila poznata kao poželjna cura a dečki poput mene kao ''malčice ružičasti''. U to zabavno prastaro doba, riječ gay služila je za opis okićenog božićnog drvca.'' Ralph pogleda u ruke. Bilo mu je neugodno i svezao mu se jezik. Dabome da je znao da je McGovern homoseksualac, znao je to godinama, ali Bili to nikad nije izrijekom spomenuo do večeras. Da je barem to odložio još jedan dan, poželi Ralph... za dan u kojem se Ralph ne bi osjećao kao da umjesto mozga ima paperje. ''To je bilo prije tisuću godina,'' reče McGovern. ''Tko bi pomislio da će nas more oboje naplaviti na obale Harris Avenue.'' ''Ima emfizem, zar ne? Mislim da sam tako nešto čuo.'' ''Aha. Jedna od bolesti koja te nikad ne ostavlja na cjedilu. Starenje nije posao za cmizdravce, zar ne?'' ''Ne, nije,'' reče Ralph a tad ga istina te rečenice pogodi svom snagom. Sjeti se Carolyn i užasa koji je osjetio kad je došljapkao u stan u mokrim tenisicama i ugledao je kako leži napola u kuhinji napola izvan kuhinje ... točno gdje je stajao dok je razgovarao s Helen. Suočiti se s Edom Deepneauom nije bilo ništa prema užasu koji je osjetio u tom trenutku, kad je bio uvjeren da je Carolyn mrtva. ''Sjećam se doba kad su May donosili kisik jednom u otprilike dva tjedna,'' reče McGovern. ''A sad dolaze svakog ponedjeljka i četvrtka navečer, u minutu. Odem je posjetiti kad mogu. Ponekad joj čitam - naj dosadnije ženske časopise koje možeš zamisliti - a ponekad samo sjedimo i razgovaramo. Kaže da joj se čini kao da joj se pluća pune algama. Neće još dugo. Jednog će dana dečki doći, a umjesto da u kombi ubace praznu bocu kisika, ukrcat će May. Odvest će je u bolnicu i to će biti kraj.'' ''Zbog cigareta?'' upita Ralph. McGovern ga udostoji pogledom tako stranom tom uskom, blagom licu da je Ralphu bilo potrebno nekoliko trenutaka da shvati kako je riječ o preziru. ''May Perrault nikad u životu nije popušila cigaretu. Plaća ceh za dvadeset godina provedenih u odjelu za bojenje u tvornici tekstila u Corinni i drugih dvadeset godina koje je provela radeći u tekstilnoj tvornici u Newportu. Pokušava disati kroz pamuk, vunu i najlon, a ne kroz alge.'' Ona dva mladića iz Zdravstvene službe grada Derryja uđu u kombi i odvezu se. ''Maine je sjeveroistočna kotva Appalačijskog gorja, Ralph - puno ljudi to ne shvaća, ali je tako - i May umire od apalačijske bolesti. Liječnici to nazivaju ''tekstilnim plućima''.'' ''Šteta. Sigurno ti je draga.'' McGovern se sjetno nasmije. ''Ma kakvi. Posjećujem je jer je ona posljednji vidljivi dio moje potraćene mladosti. Kadšto joj čitam i uvijek uspijem progutati jedan ili dva njezina suha stara zobena keksa, ali to je sve. Moja je briga za nju pouzdano sebična, uvjeravam te.'' Pouzdano sebična, pomisli Ralph. Kako čudna fraza. Tako megovernovska fraza. ''Zaboravi May,'' reče McGovern. ''Pitanje na usnama Amerikanaca u cijeloj zemlji je što ćemo s tobom, Ralphe. Viski nije djelovao, zar ne?'' ''Ne,'' reče Ralph. ''Nažalost nije."
''U ime poglavito apropos igre riječi, jesi li ga iskušao do dna?'' Ralph kimne glavom. ''Pa, moraš nešto učiniti u vezi s tim vrećicama ispod očiju jer u protivnom nikad nećeš povaliti lijepu Lois.'' McGovern se zagleda u reakciju Ralphova lica pa uzdahne. ''Nije smiješno, ha?'' ''Ne. Imao sam naporan dan.'' ''Oprosti.'' ''U redu je.'' Sjedili su neko vrijeme u druželjubivoj tišini, promatrali što se događa na njihovu dijelu Harris Avenue. Tri djevojčice igrale su školice na parkiralištu kod Red Applea preko puta ulice. U blizini je stajala gospođa Perrine, uspravna poput stražara, i motrila ih. Prođe dječak s kapom Red Soxa35 okrenutom naopako, klimajući se u ritmu glazbe s njegova walkmana. Dva klinca su si dobacivali frizbi ispred Loisine kuće. Zalaje pas. Negdje je neka žena vikala Samu da ode po sestru i dovede je kući. Uobičajena ulična podoknica, ništa osobito, ali se Ralphu učini neobično lažna. Vjerojatno zato što se u posljednje vrijeme naviknuo da Harris Avenue vidi praznu. On se okrene McGovernu i reče: ''Znaš li što sam prvo pomislio kad sam te danas poslije podne ugledao na parkiralištu kod Red Applea? Unatoč svemu što se događalo?'' McGovern odmahne glavom. ''Pitao sam se gdje ti je šešir. Slamnati. Izgledao si mi tako čudno bez njega. Skoro gol. Na vidjelo s istinom - gdje si sakrio poklopac, sine?'' McGovern se dodirne po glavi, na kojoj su preostali pramenovi pahuljaste sijede kose bili brižljivo počešljani slijeva nadesno preko njegove ružičaste lubanje. ''Ne znam,'' reče on. ''Danas ujutro ga nije bilo. Skoro uvijek se sjetim odložiti ga na stol pokraj ulaznih vrata kad dođem kući, ali ga nema ondje. Vjerojatno sam ga stavio negdje drugdje, a točno sam mjesto smetnuo s uma. Još nekoliko godina i lutat ću svijetom u donjem rublju jer se neću moći sjetiti gdje sam ostavio hlače. Dio tog predivnog iskustva starenja, zar ne Ralph?'' Ralph kimne i nasmiješi se. Od svih starijih ljudi koje poznaje - a poznaje najmanje tridesetak ljudi s kojima prošeta po parku i upita ih za zdravlje - Bill McGovern najviše jamra zbog godina. Odnosio se prema svojoj iščezloj mladosti i nedavno preminuloj srednjoj dobi poput generala prema dva vojnika koji su dezertirali uoči velike bitke. No on to nikad ne bi priznao. Svatko ima pravo na svoje male ekscentričnosti; jedna od McGovernovih bila je teatralna morbidnost u vezi sa starenjem. ''Jesam li rekao nešto smiješno?'' upita McGovern. ''Molim?'' ''Smješkao si se, pa sam pomislio da sam rekao nešto smiješno.'' Reče to pomalo razdražljivo, osobito za čovjeka koji uživa zadirkivati svog susjeda s gornjeg kata za zgodnu udovicu koja živi u ulici, ali Ralph se sjeti da je i za McGoverna danas bio dugi dan. ''Nisam uopće razmišljao o tebi,'' reče Ralph. ''Razmišljao sam o tome kako je Carolyn običavala govoriti skoro isto kao i ti - da je starenje kao loš desert na kraju odličnog objeda.'' To je barem bila samo polovična laž. Carolyn je zaista učinila tu usporedbu, ali je njome opisala tumor na mozgu koji ju je ubijao, a ne njezin život starije osobe. Ona ionako nije bila jako stara, imala je samo šezdeset četiri godine kad je umrla, a do posljednjih šest ili osam tjedana života, tvrdila je da se osjeća upola mlađom. Preko puta njih, one tri djevojčice koje su se igrale školice priđu rubu pločnika, pogledaju lijevodesno pa se uhvate za ruke i potrče preko ulice, smijući se. Na trenutak mu se pričini kao da su okružene sivom svjetlošću - aureolom koja im je osvjetljavala obraze i čela i nasmijane oči poput čudne, prosijavajuće vatre svetog Elma.36 Malčice uplašen, Ralph stisne oči pa ih ponovno naglo otvori. Sivi
omotač koji mu se prividio oko trojke djevojčica rasplinuo se. Lakne mu, ali mora se uskoro dobro naspavati. Mora. ''Ralph?'' McGovernov glas kao da je dolazio s drugog kraja trijema, iako se nije pomaknuo. ''Dobro ti je?'' ''Naravno,'' reče Ralph. ''Razmišljam o Edu i Helen, ništa više. Bili, jesi li ikad primijetio da on gubi razum?'' McGovern odlučno odmahne glavom. ''Nikad,'' reče. ''Iako sam kadikad vidio masnice na Heleni, uvijek sam vjerovao njezinim objašnjenjima. Ne volim da me smatraju velikim naivcem, ali ću možda morati ponovno razmisliti o tome.'' ''Što misliš da će im se dogoditi? Što prognoziraš?'' McGovern uzdahne i dotakne tjeme vrhom prstiju, nesvjesno pipajući nepostojeći slamnati šešir. ''Znaš me, Ralph, ja sam jedan u dugom nizu cinika. Mislim da se svakodnevni sukobi među ljudima rijetko rješavaju kao na televiziji. U stvarnosti oni se neprestano obnavljaju, vraćaju se u sve užim koncentričnim krugovima dok naposljetku ne nestanu. Samo što oni ne nestanu, nego presuše, kao blatne lokvice na suncu.'' McGovern zastane pa nastavi: ''A iza većine ostane isti ljigav talog.'' ''Isuse,'' reče Ralph. ''To je zaista cinično.'' McGovern slegne ramenima. ''Većina umirovljenih profesora je cinična, Ralph. Vidimo učenike na početku, mlade i snažne, uvjerene da će njihov život biti drukčiji, gledamo kako se uvale u kal i kako se u njemu batrgaju, kao što su činili njihovi roditelji i roditelji njihovih roditelja. Mislim da će mu se Helen vratiti i da će Ed stanovito vrijeme biti dobar, a tad će je ponovno pretući i ona će ponovno otići. Kao jedna od onih country-western pjesmuljaka koje imaju na džuboksu u Nicky ''s Lunch. Neki ljudi moraju slušati tu pjesmu puno, puno puta prije no što shvate da je više ne žele čuti. No Helen je pametna mlada žena. Mislim da je njoj potreban još samo jedan stih.'' ''Možda će i dobiti samo taj jedan stih,'' tiho reče Ralph. ''Tu nije riječ o pijanom suprugu koji se vraća kući petkom navečer i tuče ženu jer je izgubio plaću na pokeru a ona mu se usudila prigovoriti.'' ''Znam,'' reče McGovern, ''ali si tražio moje mišljenje i ja sam ti ga rekao. Mislim da će Helen biti potrebna još jedna vožnja na vrtešci prije no što smogne snage prekinuti. A čak i tad će se sretati. Ovo je još prilično mali grad.'' On zašuti i zaškilji se niz ulicu. ''Pogledaj,'' reče on i podigne lijevu obrvu. ''Naša Lois. Dolazi lijepa, poput noći.'' Ralph ga nestrpljivo pogleda, što McGovern ili nije vidio ili se pretvarao kao da nije vidio. On ustane, još jednom vršcima prstiju dotakne mjesto na kojem nije bilo slamnatog šešira pa siđe niz stube pred nju na asfaltirani prilaz kući. ''Lois!'' poviče McGovern, klekne na jedno koljeno pred njom i teatralno raširi ruke. ''Dao Bog da se naši životi združe zvjezdanim sponama ljubavi! Sjedini svoju sudbu s mojom i daj da te poput vihora prenesem u podneblja druga u zlatnom automobilu svoje ljubavi!'' ''Hej, govoriš li o medenom mjesecu ili pustolovini za jednu noć?'' upita Lois, smiješeći se nesigurno. Ralph gurne McGoverna u leđa. ''Ustaj, budalo,'' reče i uzme malu vrećicu koju je Lois nosila. Pogleda u nju i ugleda tri limenke piva. McGovern ustane. ''Oprosti, Lois,'' reče. ''Združen utjecaj ljetnog sumraka i tvoje ljepote. Privremeno ludilo, drugim riječima.'' Lois mu se nasmiješi pa se okrene Ralphu. ''Upravo sam čula što se dogodilo,'' reče ona ''pa sam došla najbrže što sam mogla. Bila sam cijelo poslijepodne u Ludlowu, igrala poker za sitniš s curama.'' Ralph nije morao pogledati u McGoverna da zna kako je njegova lijeva obrva - ona koja je rekla Poker s curama! Baš lijepo, divno, naša Lois! - poletjela nebu pod oblake. ''Je li Helen dobro?''
''Da,'' reče Ralph. ''Pa, možda baš i nije najbolje - zadržali su je preko noći u bolnici - ali nije u opasnosti.'' ''A dijete?'' ''Dobro je. Sad je kod Helenine prijateljice.'' ''Pođite na trijem, vas dvoje, pa mi sve ispričajte.'' Ona jednu ruku provuče ispod McGovernove, a drugu ispod Ralphove, pa ih povede natrag uz prilaz. Tako se uspnu po stubama, kao dva ostarjela mušketira sa ženom, čiju su naklonost željeli osvojiti u danima svoje mladosti, na sigurnom između njih. Kad je Lois sjela u svoj stolac za ljuljanje, upali se ulična rasvjeta u Harris Avenue i zasvjetluca u sumraku poput dvostruke niske bisera. 6 Ralph te noći zaspi nekoliko trenutaka nakon što je glavu položio na jastuk i probudi se u 3:30 u petak ujutro. Odmah je znao da nema smisla ponovno pokušavati zaspati; može odmah produžiti do naslonjača u dnevnoj sobi. Ipak ostane još malo ležati, zagledan u tamu, pokušavajući uhvatiti rep sna koji je sanjao. Nije mu uspijevalo. Samo se sjećao da je Ed bio u njemu ... i Helen ... i Rosalie, pas kojeg bi ponekad vidio kako hramlje niz Harris Avenue prije no što bi se pojavio Pete, raznosač novina. I Dorrance je bio u snu. Ne zaboravi njega. Da, tako je. A tad, kao da se ključ okrenuo u bravi, Ralph se prisjeti čudne rečenice koju je izrekao Dorrance kad su se prošle godine pokoškali Ed i grdosija ... rečenice koje se Ralph nije mogao večeras sjetiti. On, Ralph, držao je Eda, pokušavao ga pritisnuti na svijen poklopac automobila dovoljno dugo da se pribere a Dorrance je rekao (Ja ne bih) da bi ga Ralph morao prestati dodirivati. ''Rekao je da mi više ne vidi ruke,'' promrmlja Ralph i stane stopalima na pod. ''Tako je.'' Sjedio je tako neko vrijeme, pognute glave, kose neuredno nakovrčane na zatiljku, prstiju lagano isprepletenih među bedrima. Naposljetku navuče papuče i odvuče se u dnevnu sobu. Bilo je vrijeme da pričeka izlazak sunca.
Četvrto poglavlje 1 Iako cinici uvijek zvuče uvjerljivije nego ćaknuti optimisti ovog svijeta, Ralphovo je životno iskustvo pokazalo da se oni prevare najmanje u jednakom broju slučajeva, ako ne i češće, i bilo mu je silno drago da se McGovern prevario u vezi s Helen Deepneau. Činilo se da je u njezinu slučaju jedan stih bluesa s naslovom ''Pretučeno, slomljeno srce'' bio dovoljan. U srijedu idućeg tjedna, upravo kad je Ralph zaključio da bi trebao naći ženu koju je Helen spomenula u bolnici (Tillbury, tako se preživala - Gretchen Tillbury) i pokušati se uvjeriti je li Helen dobro, on primi njezino pismo. Adresa pošiljatelja je bila jednostavna - samo Helen i Nat, High Ridge - ali je bila dovoljna da skine kamen s Ralphova srca. On sjedne na trijem, potrga jedan kraj omotnice i istrese dva lista papira s crtama ispunjenih Heleninim ulijevo nagnutim rukopisom. Dragi Ralphe [počelo je pismo], pretpostavljam da si već sad pomislio da se ipak ljutim na tebe, ali se zaista ne ljutim. To je samo zbog toga što ne smijemo ni sa kim kontaktirati - ni telefonski ni pismeno - prvih nekoliko dana. Kućni red. Jako mi se sviđa ovdje, a i Nati. Dabome da joj se sviđa; ima najmanje šestero djece njezine dobi koji pužu uokolo. A ja sam upoznala više ženu koje znaju kroz što sam prošla nego što sam očekivala. Hoću reći, na televiziji prikazuju emisije - Oprah'' razgovara sa ženama koje vole muškarce kojima služe kao vreće za boksanje - ali kad se to dogodi tebi, ne možeš se oteti dojmu da se to događa na način na koji se to još nikome nije dogodilo, na način potpuno nov svijetu. Olakšanje koje sam osjetila kad sum shvatila da to nije istina najbolje je što mi se dogodilo nakon dugo, dugo vremena... Pisala je o kućanskim poslovima za koje je zadužena - rad u vrtu, pomoć u ličenju radionice, pranje zaštitnih drvenih prozorskih kapaka octom i vodom - te o Natinim pustolovinama dok uči hodati. U ostatku pisma pisala je o onome što se dogodilo i što namjerava učiniti u vezi s tim i tad je Ralph prvi put osjetio kroz kakvu je osjećajnu buru Helen prolazila, njezinu zabrinutost zbog budućnosti i, kao ravnoteža tome, silnu odlučnost da učini što je dobro za Nat... a i za sebe. Helen kao da je tek počela otkrivati da i ona ima pravo činiti što treba. Ralph je bio sretan da je to shvatila, ali i tužan kad je pomislio na ona mračna razdoblja kroz koja se morala probijati da bi došla do te jednostavne istine. Razvest ću se od njega [pisala je]. Jedan moj dio (zvuči kao moja majka kad se oglasi) samo da ne zavija kad to tako izrijekom kažem, ali sam umorna od zavaravanja u vezi s mojom situacijom. Ovdje imamo puno terapija, ono kad ljudi sjede u krugu i potroše četiri kutije papirnatih maramica na sat, ali kao da svi komadići mozaika dolaze na svoje mjesto. U mom slučaju, jasno je da je čovjeka za kojeg sam se udala zamijenio opasni paranoik. To što je ponekad pun ljubavi i drag nije dokaz protiv nego privid. Moram misliti na to da muškarac koji mi je nekoć brao cvijeće sad ponekad sjedi na trijemu i razgovara s nekim koga ondje nema, čovjekom kojeg naziva ''mali ćelavi liječnik''. Nije li to prekrasno? Mislim da znam kako je to sve počelo, Ralph, i kad se nađemo sve ću ti ispričati, ako želiš čuti. Trebala bih se vratiti u kuću u Harris Avenue (makar nakratko) sredinom rujna, barem dok ne nađem posao ... uli dosta o tome, ta me tema nasmrt plaši! Dobila sam pisanice od Eda - odlomčić, ali mi je ipak laknulo - u kojem piše da stanuje u jednoj od kućica Hawking Laba u Fresh Harbour i da će ispoštovati odredbu o nekontaktiranju iz ugovora o kauciji. Napisao je da žali zbog svega, ali nisam stekla takav dojam, ako je zaista tako. Nisam očekivala mrlje od suza na pismu ili paketić s njegovim uhom, ali... ne
znam. Kao da se uopće nije ispričavao, nego kao da želi imati pismeni dokaz. Ima li smisla to što govorim? Priložio je i ček na 750 dolara, što pokazuje da shvaća svoje odgovornosti. To je dobro, ali mislim da bih bila sretnija da je napisao da je potražio psihijatrijsku pomoć. To je trebao napisati: osamnaest mjeseci oštre terapije. Rekla sam to na terapiji i nekoliko se ljudi nasmijalo kao da su mislili da se šalim. A nisam se šalila. Ponekad mi se u glavi motaju užasne slike kad razmišljam o budućnosti. Vidim nas kako stojimo u redu ispred Mannae38 čekajući na besplatan obrok, ili sebe kako ulazim u sklonište za beskućnike na Trećoj ulici s Nat u naručju, umotanom u vuneni pokrivač. Kad se tog sjetim počnem se tresti a kadikad i plačem. Znam da je to glupost; diplomirala sam bibliotekarstvo, zaboga, ali si ne mogu pomoći. Znaš li što mi pomaže kad mi navru te užasne slike? Ono što si mi rekao nakon što si me odveo iza tezge u Red Appleu i posjeo me na stolac. Rekao si mi da imam puno prijatelja u ovom gradu i da ću se izvući. Znam da imam najmanje jednog prijatelja. Jednog iskrenog prijatelja. Pismo je bilo potpisano Voli te Helen. Ralph obriše suze iz kutova očiju - u posljednje bi se vrijeme rasplakao kao kiša ni zbog čega, vjerojatno zbog toga što je tako prokleto umoran - i pročita P.S. koji je ugurala na dnu lista i uz desnu marginu: Rado bih da me posjetiš, ali muškarci ''nemaju pristupa'' zbog lako razumljivih razloga. Čak ne žele da spominjemo ni gdje se točno nalazimo! H. Ralph je sjedio minutu-dvije s Heleninim pismom u krilu i gledao prema ulici. Bio je svršetak kolovoza, još je bilo ljeto ali je lišće topola počelo srebrnkasto bjelasati kad bi ih pomilovao vjetar, a u zraku se osjećala prvu svježina. U izlogu Red Applea pisalo je ŠKOLSKI PRIBOR SVIH VRSTA! DOĐITE NAJPRIJE KOD NAS! A u smjeru Newporta, na nekom starom seljačkom imanju gdje su zlostavljane žene odlazile pokušati ponovno srediti svoj život, Helen Deepneau prala je drvene kapke za prozore i pripremala ih za još jednu dugu zimu. Pažljivo vrati pismo u omotnicu i pokuša se sjetiti koliko su Ed i Helen bili oženjeni. Šest ili sedam godina, pomisli on. Carolyn bi znala. Koliko je hrabrosti potrebno da se upali traktor i izore ljetina koju si uzgajao šest ili sedam godina? upita se on. Koliko hrabrosti ustrajati u tome i učiniti to nakon što si potrošio toliko vremena na pripremu tla i na razmišljanje kad saditi, kad zalijevati i kad žeti? Koliko da bi se reklo, ''Moram prestati uzgajati grašak, grašak mi nije dobar, trebam pokušati s kukuruzom ili grahom. '' ''Puno,'' reče on i ponovno obriše kutove očiju. ''Vraški puno, rekao bih.'' Odjednom silno poželi vidjeti Helen, ponoviti to što se tako dobro sjećala da je čula, a što se on jedva sjećao da je rekao Bit ćeš dobro, izvući ćeš se, imaš puno prijatelja u gradu. ''Možeš se kladiti u to,'' reče Ralph. To što mu se Helen javila kao da mu je skinulo golem teret s leđa. On ustane, stavi njezino pismo u stražnji džep i krene niz Harris Avenue prema izletištu na Extensionu. Bude li imao sreće, zateći će ondje Fayea Chapina ili Dona Veaziea i odigrati koju partiju šaha. 2 Olakšanje koje je osjetio kad mu se Helen javila nije ublažilo Ralphovu nesanicu. Preuranjeno se buđenje nastavilo i do Labour Day-a otvarao je oči oko 2:45 ujutro. Do desetog rujna - dana kad su Eda
Deepneaua ponovno uhitili, ovog puta zajedno s još petnaestoricom - prosječno trajanje Ralphova sna smanjilo se na približno tri sata i počeo se pomalo osjećati kao da je na stakalcu pod mikroskopom. Protozoica, to sam ja, pomisli on dok je sjedio u visokom naslonjaču i zurio u Harris Avenue. Kad bi se barem mogao tome nasmijati. Njegov popis stopostotno sigurnih, provjerenih narodnih lijekova produljivao se i često bi pomislio kako bi mogao napisati veselu knjižicu o toj temi... ako se ikad dovoljno naspava da može ponovno sustavno misliti. Tog kasnog ljeta bio je priseban tek toliko da svakog dana uskoči u sparene čarape, a misli su mu se vraćale na njegove katarzične napore da nađe paketić juhe u kuhinjskom ormariću onog dana kad je Helen dobila batine. Nakon toga nije pao na tako niske grane, jer bi mu svake noći uspijevalo barem malo odspavati, ali se Ralph stravično bojao da će se ponovno naći u toj situaciji - a možda još i goroj - ako se nešto ne poboljša. Ponekad (najčešće kad bi sjedio u naslonjaču u pola pet ujutro), mogao bi se zakleti da osjeća kako mu mozak curi iz glave. Raspon narodnih lijekova išao je od uzvišenih do komičnih. Najbolji primjer prvih bila je brošura u boji koja je reklamirala čuda ''Instituta za proučavanje sna'' države Minnesote u St. Paulu. Dobar primjer onih drugih bilo je ''Magično oko'', svestrana amajlija koja se prodavala putem tabloida iz supermarket, npr. National Enquirer i Inside View. Sue, prodavačica u Red Appleu, kupila je jednu i poklonila mu je jednog poslijepodneva. Ralph je pogledao u loše obojeno plavo oko koje je zurilo u njega iz medaljona (za koji je bio uvjeren da je započeo karijeru kao žeton za poker) i osjetio kako u njemu ključa neobuzdani smijeh. Nekako se uspio obuzdati dok nije stigao u sigurnost svog stana na drugoj strani ulice i zato je bio jako zahvalan. Ozbiljnost kojom mu ga je Sue darovala - i skupi zlatni lanac koji je provukla kroz rupicu na vrhu - bili su dokaz da ju je to prilično skupo stajalo. Ona se prema Ralphu odnosila sa strahopoštovanjem od dana kad su njih dvoje spasili Helen. Ralphu to nije bilo drago, ali nije znao što da učini. U međuvremenu, neće mu škoditi da nosi medaljon tako du ona vidi njegov obris ispod njegove košulje. No nije mu pomogao spavati. Nakon što je uzeo Rulphovu izjavu u vezi s obiteljskim problemima obitelji Deepneau, detektiv John Leydecker odgurne stolac, ispreplete prste na njegovu ne zanemarivo obilnom vratu i reče da mu je McGovern rekao da Ralph pati od nesanice. Ralph prizna da je tako. Leydecker kimne glavom, ponovno zakotura stolac prema stolu, sklopi ruke na neuredno naslaganim papirima kojima je površina njegova radnog stola bila uglavnom zatrpana i ozbiljno se zagleda u Ralpha. ''Saće,'' reče on. Ton njegova glasa podsjeti Ralpha na McGovernov ton kad mu je predložio viski kao odgovor na njegov problem i on odgovori potpuno isto. ''Molim?'' ''Moj se djed kleo u njega,'' reče Leydecker. ''Nekoliko malih komadića saća prije spavanja, malo prožvačite vosak - kao žvakaću gumu - pa ga ispljunite. Pčele luče neku vrst prirodnog uspavljujućeg sredstva kad rade med. Zaspat ćete kao top.'' ''Ma nemojte,'' reče Ralph. Istodobno je bio uvjeren da je to potpuna glupost i potpuna istina. ''Gdje da nabavim saće?'' ''U Nutri - trgovini zdrave hrane u trgovačkom središtu. Pokušajte. Za tjedan dana vaše će nevolje nestati.'' Ralph je uživao u tom eksperimentu - med iz saća bio je tako slatko moćan i prožimao ga cijelim bićem - ali se ipak probudio u 3:10 ujutro nakon prve doze, u 3:08 nakon druge i 3:07 nakon treće. Dotad je potrošio mali komadić saća koji je kupio i odmah ode u Nutru kupiti drugi. Njegova je vrijednost kao sedativa možda ništavna, ali je izvrstan obrok; da gaje barem prije otkrio. Pokušao je umakati noge u toplu vodu. Lois mu je preko kataloga naručila nešto s nazivom ''Oblog za sve tegobe'' - stavite ga oko vrata a on bi trebao ublažiti vaš artritis i poboljšati san (Ralphu nije pomoglo ni zajedno ni za drugo, ali on je ionako imao najblaži oblik artritisa). Nakon slučajnog susreta s
Triggerom Vachonom u zdravljaku Nicky''s Lunch, pokuša s čajem od kamilice. ''Kamiljica je divota,'' reče mu Trig. ''Šuper ćeš spavati, Ralphie.'' 1 Ralph je zaista odlično spavao ... do 2:58 ujutro. To su bili narodni i homeopatski lijekovi koje je kušao. Među onima koje nije kušao bila su pakiranja mega-vitamina koja su bila puno skuplja no što je Ralph mogao potrošiti od svog prihoda, yoga položaj s nazivom Sanjar (prema poštarevu opisu, Sanjar se Ralphu učinio dobrim načinom da samom sebi pregledaš hemoroide) i marihuana. Ralph je o ovom posljednjem pažljivo razmislio prije no što je zaključio da bi se to vjerojatno pokazalo protuzakonitom inačicom viskija i saća i čaja od kamilice. Usto, dozna li McGovern da Ralph puši travu, priči nikad ne bi bilo kraja. Za vrijeme svih tih eksperimenata, glas u njegovu mozgu neprestano ga je zapitkivao hoće li zaista kušati oko daždevnjaka i jezik žabe krastače prije no što popusti i ode liječniku. Taj glas nije bio kritičan nego iskreno radoznao. I Ralph je postao prilično radoznao. Desetog rujna, dana kojeg su se održale prve demonstracije ''Prijatelja života'' ispred centra WomanCare, Ralph zaključi da će pokušati nešto iz ljekarne ... ali ne Rexallove u središtu grada gdje su mu ispisivali Carolynine recepte. Poznaju ga ondje, dobro ga poznaju, a nije želio da Paul Durgin, ljekarnik u Rexallu, vidi da kupuje tablete za spavanje. Vjerojatno je to glupo - kao da ide na drugi kraj grada kupiti kondome - ali to nije ništa mijenjalo u njegovu načinu razmišljanja. Nikad nije kupovao u Rite Aidu preko puta Strawford parka, pa odluči otići ondje. Ako ljekarnička inačica oka daždevnjaka i jezika žabe krastače ne bude djelovala, zaista će otići liječniku. Je li to istina, Ralphe? Zaista tako misliš? ''Zaista,'' reče on glasno dok je polako hodao niz Harris Avenue na jarkom rujanskom suncu. ''Neka sam proklet ako ovo budem još dugo trpio.'' Prazne priče, Ralph, s nevjericom mu odgovori glas. Bill McGovern i Lois Chasse stajali su kod parka i nešto živahno razgovarali. Bili podigne pogled, ugleda ga i rukom mu da znak da priđe. Ralph to učini, iako mu se nije sviđala kombinacija izraza njihovih lica: užeglo zanimanje na McGovernovu licu, jad i zabrinutost na Loisinu, ''Jesi li čuo o događaju ispred bolnice?" upita ona Ralpha kad im je prišao. "Nije bilo ispred bolnice i nije bio događaj,'' razdražljivo će McGovern. ''Bio je to prosvjed - lako su ga nazvali - i bio je ispred centra WomanCare, a to je iza bolnice. Odveli su nekoliko ljudi u zatvor - između šest i dvadesetak, nitko još ne zna točno.'' ''Jedan od njih bio je Ed Deepneau!'' Lois reče bez daha i McGovern joj dobaci prezriv pogled. Bio je uvjeren da je bila njegova zadaća priopćiti tu vijest. ''Ed!'' prestravi se Ralph. ''Pa Ed je u Fresh Harbouru!'' ''Pogrešno,'' reče McGovern. Zbog iznošenog smeđeg šešira koji je danas stavio izgledao je pomalo fakinski, poput novinara iz kriminalističkih drama iz četrdesetih godina. Ralph se upita je li slamnati šešir još izgubljen ili je umirovljen do jeseni. ''Danas ponovno hladi pete u našem slikovitom gradskom zatvoru.'' ''Što se točno dogodilo?'' Nijedno od njih nije točno znalo. U tom trenutku priča je bila samo glasina koja se proširila kroz park poput zarazne prehlade glave, glasina koja je bila osobito zanimljiva u ovom dijelu grada jer je bila povezana s imenom Eda Deepneaua. Marie Callan je ispričala Lois da su demonstranti počeli bacati kamenje i da su zato uhićeni. Prema riječima Stana Eberlyja, koji je prenio priču McGovernu malo prije nego je McGovern sreo Lois, netko - možda Ed, ali možda i netko drugi - pošpricao je suzavcem liječnike koji su prolazili između WomanCare centra i stražnjeg ulaza u bolnicu. Taj je prolaz tehnički bio javni prostor i postao je omiljeno okupljalište protivnika abortusa u ovih sedam godina koliko ih je WomanCare obavljao na osobni zahtjev pacijentica.
Te dvije verzije priče bile su tako nejasne i različite da je Ralph smatrao kako može prilično s pravom očekivati da nijedna nije istinita, da je vjerojatno bila riječ samo o nekoliko prerevnosnih ljudi koji su uhićeni zbog narušavanja posjeda ili nečeg sličnog. U gradićima poput Derryja, takve se stvari događaju; priče su se napuhavale poput lopti za plažu dok su prelazile od usta do usta. No nije se mogao oteti dojmu da će ovaj put biti nešto ozbiljnije, uglavnom zato što se i u Billovoj i Loisinoj verziji spominjao Ed Deepneau, a Ed nije bio prosječni protivnik prekida trudnoće. To je bio momak koji je ženi s glave iščupao povelik pramen kose, promijenio izgled zuba i slomio joj ličnu kost samo zato što je ugledao njezino ime na peticiji na kojoj se spominjao WomanCare. To je bio tip koji je bio iskreno uvjeren da se netko s imenom Grimizni kralj - odlično ime za kečera, pomisli Ralph - mota po Derryju i da njegovi sluge odvlače njihove nerođene žrtve iz grada u kamionima (i još u nekoliko kamioneta u kojima su fetusi ugurani u bačve s oznakom WEED-GO). Ne, ako je Ed bio ondje, to znači da nije bila samo riječ o tome da je netko nehotice nekog raspalio natpisom po glavi. ''Pođimo k meni,'' neočekivano predloži Lois. ''Nazvat ću Simone Castonguay. Njezina je nećaka sekretarica u WomanCareu. Ako itko zna što se točno jutros ondje dogodilo, to je Simone. Sigurno je nazvala Barbaru.'' ''Upravo sam krenuo u supermarket,'' reče Ralph. Lagao je, naravno, ali ne jako; samoposluživanje je bilo odmah pokraj Rite Aid u malom trgovačkom središtu nedaleko od parka. ''A da svratim kad se budem vraćao?'' ''U redu,'' reče Lois i nasmiješi mu se. ''Očekujemo te za nekoliko minuta, zar ne, Bili?'' ''Da,'' reče McGovern i neočekivano je povuče u zagrljaj. Morao je jako ispružiti ruke, ali je nekako uspio. ''U međuvremenu si samo moja. Oh, Lois, kako će te slatke minute proletjeti!'' Skupina mladih žena s djecom u kolicima (trač-grupa, pomisli Ralph) stajala je u parku kod ograde i promatrala ih, vjerojatno privučena Loisinim pokretima ruku koji su bili skloni postati grandiozni kad bi se uzbudila. Kad je McGovern nagnuo Lois prema natrag i gledao u nju lažnim zanosom lošeg glumca na svršetku tanga, jedna od majki reče nešto drugoj i one se nasmiju, kreštavo, neljubazno, što Ralpha podsjeti na zvuk krede koja cvili po površini školske ploče ili vilice koju netko povlači po porculanskim sudoperima. Pogledaj te smiješne starce, govorio je taj smijeh. Pogledaj smiješne starce, koji se pretvaraju da su ponovno mladi. ''Prekini, Bili!'' reče Lois. Pocrvenjela je, možda ne samo zbog uobičajenog Billova zafrkavanja. I ona je čula smijeh iz parka. I McGovern ga je bez sumnje čuo, ali je McGovern pomislio da se one žene smiju s njim, a ne njemu. Ponekad, umorno pomisli Ralph, ponešto napuhan ego može biti štit. McGovern pusti Lois, skine šešir, mahne njime u visini struka i pretjerano se nakloni. Lois je bila zauzeta provjerom je li njezina svilena bluza uredno ugurana u suknju pa nije obraćala pozornost na njega. Rumen koja ju je oblila već je izblijedjela i Ralph shvati da je blijeda i da se ne osjeća dobro. Nadao se da neće oboljeti. ''Svrati, ako budeš mogao,'' tiho reče Ralphu. ''Hoću, Lois.'' McGovern je rukom obgrli oko struka, pokretom iz milja, prijateljskim i iskrenim, i oni krenu niz ulicu. Dok je gledao za njima, Ralph odjednom osjeti déjà vu, kao da ih je u takvoj pozi već negdje vidio. Ili u nekom drugom životu. A tad, kad je McGovern maknuo ruku i razbio opsjenu, sjeti se: Fred Astaire vodi tamnokosu i prilično bucmastu Ginger Rogers na mjesto snimanja u nekom malom gradu, gdje će plesati na glazbu Jeromea Kerna ili možda Irvinga Berlina. Čudno, pomisli on, pa se okrene prema malom trgovačkom središtu na pola puta Up-Mile Hilla. Jako čudno. Bill McGovern i Lois Chasse su prema Fredu Astaireu i Ginger Rogers kao nebo i z -
''Ralph?'' zovne ga Lois i on se okrene. Između njih je bilo jedno raskršće i cijeli blok kuća. Automobili su jurili gore-dolje po Elizabeth Street, pa su Ralphov vidik pretvorili u vizualno mucanje. ''Molim?'' vikne on. ''Izgledaš bolje! Odmornije! Spavaš li konačno?'' ''Da!'' odvrati on pomislivši Još jedna mala opravdana laž. ''Nisam li ti rekla da ćeš se bolje osjećati čim dođe do smjene godišnjih doba? Vidimo se!'' Lois mu mahne prstima i Ralph se začudi kad ugleda žarkoplave kose crte koje su izvirale iz kratkih ali pomnjivo oblikovanih nokata. Izgledale su poput tragova koje ostavljaju zrakoplovi na nebu. Koji je to vrag - ? On stisne oči pa ih brzo otvori. Ništa. Samo Bill i Lois koji idu ulicom prema Loisinoj kući, leđima okrenuti prema njemu. Nikakvih žarkoplavih dijagonala u zraku, ništa slično tome - Ralph spusti pogled na pločnik i ugleda kako Lois i Bili ostavljaju tragove za sobom na betonu, tragove koji su izgledali točno kao obrisi stopala u starim plesnim priručnicima Arthura Murraya 40 koji bi stizali poštom. Loisini su bili sivi. McGovernovi - veći ali ipak neobično nježni - tamnomaslinasti. Sjajili su na pločniku i Ralph, koji je stajao na kraju Elizabeth Street i kojemu se donja čeljust objesila skoro do ključne kosti, shvati da se iz njih dižu mali pramenovi obojena dima. Ili možda pare. Zahrči gradski autobus za Old Cape i na trenutak mu zakloni vidik, a kad je prošao, tragovi su nestali. Na pločniku nije bilo ničeg osim kredom napisane poruke u izblijedjelom ružičastom srcu: SAM + DEANIE ZAUVIJEK. Ralph, tragovi nisu nestali; njih uopće nije ni bilo. Svjestan si toga, zar ne? Da, znao je. Zamisao da Bill i Lois izgledaju kao Fred Astaire i Ginger Rogers udarila mu je u glavu; korak od te zamisli do priviđenja nepostojećih tragova stopala na pločniku poput tragova stopala u dijagramima plesnih koraka Arthura Murraya bio je na određen način bizarno logičan. Svejedno, bilo je jezivo. Srce mu je prebrzo udaralo i kad na trenutak zatvori oči pokušavajući se smiriti, ugleda one crte kako izlaze iz Loisinih prstiju poput žarkoplavih avionskih tragova. Moram se bolje naspavati, pomisli Ralph. Moram. Ako se ne naspavam, svašta će mi se početi priviđati. ''Tako je,'' promrmlja on u bradu kad se ponovno okrenuo put ljekarne. ''Svašta.'' 3 Poslije deset minuta, Ralph je stajao u prednjem dijelu ljekarne Rite Aid i gledao u natpis koji je bio obješen lancima zu strop. OSJEĆAJTE SU BOLJE U RITE AlD-u! pisalo je na njemu, kao da je osjećati se dobro cilj dostižan svakom razboritom, vrijednom kupcu. Ralph je u to sumnjao. Ovo je znači, zaključi Ralph, prodavanje lijekova na velikoj nozi. U usporedbi s tim, Rexall (gdje je on obično tržio), izgledao je poput stana u radničkom naselju. Neonom osvijetljeni prolazi izgledali su dugi poput kuglačkih staza i u njima je bilo izloženo sve, od tostera do slagalica. Nakon kraćeg proučavanja, Ralph zaključi da prolaz br. 3 sadrži većinu lijekova u slobodnoj prodaji i da je vjerojatno najsigurnije zaći u njega. On je polako prolazio dijelom označenim LIJEKOVI ZA ŽELUDAC, nakratko proboravio u kraljevstvu ANALGETIKA i brzo prošao kroz zemlju LAKSATIVA. Između LAKSATIVA i DEKONGESTATORA, on se zaustavi.
To je to, narode - moj posljednji pokušaj. Nakon ovog, preostaje mi samo doktor Litchfield, a ako on predloži da žvačem saće ili pijem čaj od kamilice, vjerojatno ću eksplodirati pa će me obje sestre i tajnica morati odvajati od njega. ZA BOLJI SAN, pisalo je na natpisu nad tim dijelom prolaza br. 3. Ralph koji nikad nije upotrebljavao puno lijekova (u protivnom bi bez sumnje došao ovamo puno prije), nije znao točno što je očekivao, ali sigurno ne to raspojasano, skoro nepristojno obilje proizvoda. Njegov je pogled klizio preko kutija (uglavnom smirujuće plavih) i čitao nazive. Većina ih se činila neobičnim i pomalo zlokobnim: Compoz, Nytol, Sleepinal, Z-power, Sominex, Sleepinex, Drow-Zee. Bila je tu čak i njihova vlastita mješavina sredstva za spavanje pod imenom ''Rite Aid''. Sigurno se šališ, pomisli on. Ništa od ovog neće ti pomoći. Vrijeme je da se prestaneš zajebavati, zar ti to nije jasno? S obzirom na to da su ti se počeli priviđati obojeni tragovi stopala na pločniku, vrijeme je da se prestaneš zajebavati i odeš liječniku. Ali negdje je iza tih riječi čuo doktora Litchfielda, čuo ga tako jasno kao da se u njegovoj glavi uključio magnetofon: Vaša supruga pati od glavobolja zbog napetosti, Ralph - neugodnih i bolnih, ali neopasnih po život. Mislim da možemo riješiti taj problem. Neugodne i bolne, ali neopasne po život - da, tako je rekao. A tad je posegnuo za svojom knjižicom recepata i ispisao narudžbu za prvu gomilu beskorisnih tableta dok je sićušna kvržica ćelija-uljeza u Carolyninoj glavi nastavila odašiljati svoje mikroiskre uništenja. Možda je doktor Jamal imao pravo, možda je već i tada bilo prekasno, ali možda je Jamal kenjao kvake, možda je Jamal bio samo stranac u tuđini i pokušavao se ne zamjerati, pokušavao ne natezati mačka za rep. Možda je bilo ovako a možda i onako; Ralph nije sigurno znao a nikad i neće. Samo je znao da doktora Litchfielda nije bilo kad je došlo vrijeme za dvije posljednje bračne obveze: njene da umre a njegove da je gleda kako umire. Želim li kroz to ponovno proći? Otići Litchfieldu i gledati kako ponovno poseže za svojom knjižicom recepata? Možda će ovog puta uspjeti, reče samom sebi, unatoč samom sebi. No istog trenutka iskrade mu se ruka, naizgled sama od sebe i uzme kutiju sleepinexa s police. On je okrene, odmakne je malo od očiju kako bi pročitao mala slova sa strane kutije i polako očima prijeđe preko popisa aktivnih sastojaka. Nije znao kako izgovoriti većinu riječi na kojima bi slomio jezik a još manje što znače ili kako bi mu trebale pomoći da bolje spava. Da, on odgovori glasu. Možda će ovog puta djelovati. Ali možda bi pravi odgovor bio naći drugog liječ - ''Izvolite?'' upita neki glas iza Ralphova ramena. Upravo je vraćao kutiju sleepinexa na njezino mjesto, namjeravajući uzeti nešto što je manje zvučalo poput opasnog lijeka iz romana Robina Cooka,41 kad je taj glas progovorio. Ralph poskoči i sruši desetak kutijica sintetskog sna na pod. ''Oh, oprostite - baš sam nespretan!'' reče Ralph i pogleda preko ramena. ''Nema veze. Ja sam kriv.'' I prije no što je Ralph uspio podići dvije kutije Sleepinexa i jednu kutiju Drow-Zee kapsula, muškarac u bijeloj kuti koji mu se obratio pokupio je ostatak i ponovno ih poslagao brzinom krupijea na brodovimakockarnicama koji dijeli karte za poker. Prema zlatnim slovima na iskaznici pričvršćenoj na njegovim grudima, to je bio JOE WYZER, LJEKARNIK RITE AIDA. "Krenimo od početka,'' reče Wyzer, otare ruke od prašine i okrene se prema Ralphu prijateljski se smiješeći. ''Što trebate? Izgledate izgubljeno.'' Ralphovu prvu reakciju - nezadovoljstvo jer su ga uznemirili dok je sa sobom vodio dubokouman razgovor - zamijeni oprezna zainteresiranost. ''Pa, ne znam,'' reče on i rukom pokaže na izvor čarobnih napitaka za spavanje. ''Djeluje li koji od ovih?''
Wyzer se nasmiješi još jače. On je bio visok, sredovječan muškarac bijele puti i prorijeđene smeđe kose koju je češljao na razdjeljak posred glave. Ispruži ruku. Ralph je jedva uzvratio jednakim uljudnim pokretom, a ruka mu je već bila progutana. ''Ja sam Joe,'' reče ljekarnik i slobodnom rukom lupne po iskaznici zlatne boje. ''Nekad sam bio Joe Wyze, ali sad sam stariji pa sam Wyzer.'' Taj je štos imao podugačku bradu, ali za Joea Wyzera nije izgubio svoj čar, jer se on grohotom nasmije. Ralph uljudno rastegne usta u smiješak začinjen zrncem soli tjeskobe. Ruka koja je obuhvatila njegovu bila je očito snažna i on se pobojao da bi njegova ruka mogla završiti u gipsu stisne li je ljekarnik jako. Na trenutak poželi da je svoj problem ipak pokušao riješiti u ljekarni Paula Durgina. Wyzer dvaput zdušno stisne njegovu ruku pa je pusti. ''Ja sam Ralph Roberts. Drago mi je, gospodine Wyzer.'' ''I meni. A sad nekoliko riječi o djelotvornosti ovih lijepih proizvoda. Dopustite mi da odgovorim na vaše pitanje svojim pitanjem, na primjer, kenja li medvjed u telefonskoj govornici?'' Ralph prasne u smijeh. ''Rekao bih rijetko,'' reče on kad je napad smijeha oslabio. ''Točno. Više nemam pitanja, časni sude.'' Wyzer pogleda u sredstva za spavanje, zid obojen raznim nijansama plavog. ''Hvala Bogu da sam ljekarnik a ne trgovački putnik, gospodine Roberts, u protivnom bih umro od gladi pokušavajući uvaliti te proizvode idući od vrata do vrata. Patite od nesanice? Pitam vas djelomice zato što pregledavate police sa sredstvima za spavanje, a djelomice zato što imate upale obra/e i oči.'' Ralph reče: ''Gospodine Wyzer, bio bih najsretniji čovjek na svijetu kad bih jednu noć uspio odspavati pet sati, a zadovoljio bih se i s četiri.'' ''Koliko to traje, gospodine Roberts? Ili biste da vas radije zovem Ralph?'' ''Može Ralph.'' ''Dobro. A ja sam Joe.'' ''Mislim da je počelo u travnju. Mjesec dana ili šest tjedana nakon što mi je umrla supruga.'' ''Žao mi je da ste izgubili suprugu. Primite moju sućut.'' ''Hvala,'' reče Ralph, pa ponovi staru formulu. ''Jako mi nedostaje, ali mi je odlanulo kad je njezinoj patnji došao kraj.'' ''Samo što sad vi patite. Već ... da izračunam.'' Wyzer brzo prebroji svoje krupne prste. ''Pola godine.'' Ralpha očaraju ti prsti. Iz njih nisu izlazili tragovi zrakoplova, ali vrh svakog kao da je bio obavijen blještavom srebrnkastom izmaglicom, poput providne aluminijske folije. Ralph se ponovno prisjeti Carolyn i fantomskih mirisa na koje se žalila posljednje svoje jeseni - klinčići, kanalizacija, zagorjela šunka. Možda je to muška inačica toga, možda začetak njegova tumora na mozgu nije najavila glavobolja nego nesanica. Ralphe, samodijagnostikom se bave budale, pa lijepo prekini s tim. On odlučno ponovno svrne pogled na Wyzerovo krupno, ugodno lice. Oko njega nije bilo srebrnkaste omaglice, ni traga omaglici. Bio je gotovo siguran u to. ''Tako je,'' reče on. ''Traje već pola godine. Čini mi se da traje dulje. Zapravo puno dulje.'' ''Jeste li primijetili neki obrazac? Najčešće ga ima. Na primjer, prevrćete li se po krevetu prije no što zaspite, ili - '' ''Prerano se budim.'' Wyzerove obrve se podignu. ''A pročitali ste i nešto knjiga o tome, pretpostavljam.'' Da je Litchfield izrekao tu opasku, Ralph bije shvatio kuo snishodljivost. U riječima Joea Wyzera nije osjetio snishodljivost nego iskreno divljenje. "Pročitao sam sve knjige iz knjižnice o tome, ali nisam puno doznao, a i to što sam doznao nije mi osobito pomoglo,'' reče Ralph i zašuti, pa doda: ''Zapravo, ništa mi nije nimalo pomoglo.''
''Dopustite da vam ja kažem sve što znam o tom problemu, a vi samo mahnite rukom kad ja zađem na teritorij koji ste vi već istražili. Usput da vas upitam, tko je vaš liječnik?'' ''Litchfield.'' ''Aha. A lijekove obično kupujete kod ... ? U ljekarni People ''s Drug u trgovačkom centru? Ili kod Rexalla u središtu grada?'' ''Kod Rexalla.'' ''Danas ste ovdje inkognito, pretpostavljam.'' Ralph porumeni... pa se nasmiješi. ''Otprilike tako.'' ''Aha. A ne moram vas ni pitati jeste li bili kod Litchfielda posavjetovati se u vezi s vašom tegobom, zar ne? Jer da jeste, ne biste istraživali predivan svijet lijekova u slobodnoj prodaji.'' ''Znači, tako se zovu? Lijekovi u slobodnoj prodaji.'' ''Recimo to ovako - bilo bi mi puno milije da prodajem većinu tih gluposti s prikolice velikih crvenih kola s kričavim žutim kotačima.'' Ralph se nasmije, a kad je to učinio, blještav, srebrnkast oblak koji se stvorio ispred kute Joea Wyzera rasprši se. ''Takva bi mi se vrsta prodavanja svidjela,'' reče Wyzer i sjetno se nasmiješi. ''Nabavio bih si dražesni curetak da pleše u grudnjaku sa šljokicama i haremskim dimijama ... nazvao bih je Mala Egipćanka, kao u onoj staroj pjesmi Coastersa43... ona bi služila za zagrijavanje. A imao bih i bendžistu. Iskustvo me naučilo da nema ništa bolje od svirke na bendžu da ljudi odriješe kesu.'' Wyzer odvrati pogled s lijekova za ublažavanje zatvora i lijekova za ublažavanje bolova, uživajući u svom kičastom sanjarenju. A tad ponovno pogleda Ralpha. ''Za osobu koja se prerano budi kao što ste vi, Ralph, ovi su lijekovi potpuno beskorisni. Više će vam koristiti čaša pića ili jedan od onih uređaja za masažu koje prodaju putem kataloga, a sudeći prema vašem izrazu lica, vjerojatno ste to već pokušali.'' ''Da.'' ''Zajedno s dvadesetak drugih narodnih lijekova koje su provjerili stari noćni vukovi.'' Ralph se ponovno nasmije. Ovaj mu se čovjek počeo jako sviđati. ''Pokušajte s četrdesetak i bit ćete puno bliže točnoj procjeni.'' ''Marljiv ste kao crv, nema što,'' reče Wyzer i mahne rukom prema plavim kutijama. ''Ovi su lijekovi zapravo antihistamini i djeluju svojom nuspojavom - od antihistamina se ljudima spava. Pročitajte što piše u kutiji comtrexa ili benadryla na polici za dekongestatore i vidjet ćete da ih ne smijete uzimati ako ćete voziti automobil ili baratati nekim teškim strojem. Za ljude koji pate od povremene nesanice, sominex katkad djeluje jer ih gume laktom u san. Ali vama ne bi pomogli, jer vaš problem nije kako zaspati, nego spavati, je li tako?'' ''Tako je.'' ''Smijem li vas upitati nešto osobno?'' ''Naravno. Možete.'' ''Imate li kakvih problema s doktorom Litchfieldom u vezi s tim? Možda sumnjate da bi on mogao shvatiti koliko vas ta nesanica izluđuje?'' ''Da,'' zahvalno će Ralph. ''Mislite li da bih trebao otići k njemu na pregled?
Pokušati mu rastumačiti (ako da shvati?'' Na to će pitanje Wyzer dabome odgovoriti potvrdno i Ralph će naposljetku nazvati. Nazvat će Litchfielda, mora nazvati Litchfielda, to mu je sad postalo jasno, Ludost je i pomisliti u njegovoj se dobi vezati uz drugog liječnika, Možeš li Litchjleldu reći da ti se priviđaju stvari? Možeš li mu ispričati o plavim munjama koje su sijevale iz jagodica prstiju Lois Chasse? O tragovima stopala na pločniku, poput onih u plesnim brošurama Arthura Murray a? O srebrnkastom sjaju oko jagodica prstiju Joea Wyzera? Zaista ćeš sve to ispričati Litchfieldu? A ako nećeš, ako ne možeš, zašto bi uopće i otišao na pregled kod njega, bez obzira na preporuku ovog čovjeka? No Wyzer ga iznenadi potpuno neočekivanim odgovorom. ''Još sanjate?'' ''Da. Zapravo prilično često, s obzirom na to da spavam oko tri sata na noć.'' ''Jesu li vam snovi suvisli? Sastoje li se od smislenih događaja, imaju li neki povezani sadržaj, bez obzira na to kako šuknut, ili su to samo nabacane slike?'' Ralph se sjeti sna otprije nekoliko noći. On i Helen Deepneau i Bill McGovern igrali su frizbi utroje nasred Harris Avenue. Helen je na nogama imala par golemih, glasnih niskih cipela s debelim đonom; McGovern je nosio trenirku s bocom votke nacrtanom na njoj. NAJBOLJA OD NAJBOLJIH, pisalo je na trenirci. Frizbi je bio žarkocrven s fluorescentnim zelenim crtama. Pojavila se i Rosalie, kuja. Netko joj je oko vrata privezao izblijedjeli plavi rubac koji je lepršao dok je ona šepesala prema njima. Odjednom poskoči u zrak, zgrabi frizbi i odjuri noseći ga u zubima. Ralph je htio potrčati za njom, ali McGovern reče: Smiri se, Ralph, dobit ćemo cijeli sanduk frizbija za Božić. Ralph se okrenuo prema njemu želeći mu rastumačiti da je Božić tek za tri mjeseca i upitati što će učiniti ako se budu željeli igrati frizbijem u međuvremenu, ali prije no što je to uspio, sanje ili završio ili se pretvorio u neki drugi, manje upečatljiv, film uma. ''Ako sam dobro shvatio što želite reći,'' odgovori Ralph ''moji su snovi suvisli.'' ''Dobro. Želio bih znati jesu li i lucidni. Lucidni snovi ispunjavaju dva zahtjeva. Kao prvo, znate da sanjate. Kao drugo, često možete utjecati na tijek snova, više ste od pasivnog promatrača.'' Ralph kimne glavom. ''Naravno, i takve sanjam. Zapravo, u posljednje vrijeme ih puno sanjam. Upravo sam razmišljao o jednom koji sam sanjao prošle noći. U njemu je kuja lutalica koju povremeno viđam odjurila s frizbijem kojim smo se igrali ja i moji prijatelji. Rasrdio sam se zato što je prekinula igru i pokušavao je prisiliti da ispusti frizbi tako da joj pošaljem misao. Nekom vrstom telepatske naredbe.'' On se tiho zasmijulji od neugode, ali Wyzer samo ravnodušno kimne glavom. ''Je li uspjelo?'' ''Ne ovog puta,'' reče Ralph ''ali mislim da sam to činio u drugim snovima. Samo što nisam siguran, jer većina snova koje sanjam izblijedi čim se probudim.'' ''To se svima događa,'' reče Wyzer. ''Mozak se prema većini snova odnosi kao prema otpadu i pohranjuje ih u iznimno kratkotrajnoj memoriji.'' ''Puno znate o tome, zar ne?'' ''Nesanica me jako zanima. Kao student sam napisao dva istraživačka rada o vezi između snova i poremećaja sna.'' Wyzer pogleda na sat. ''Sad imam odmor. Biste li sa mnom popili kavu i pojeli pitu od jabuka? Druga vrata do nas je zalogajnica i pita je divna.'' ''Zvuči dobro, ali bih radije popio Fantu. Pokušavam smanjiti pijenje kave.'' ''Razumljivo, ali potpuno nepotrebno,'' veselo reče Wyzer. ''Ralph, kofein nije vaš problem.'' ''Ne, vjerojatno nije ... ali što je onda?'' Ralph je dotad s prilično uspjeha branio pristup jadikovkama u glas, ali su se sad ipak uspjele uvući u nj. Wyzer ga srdačno lupne po ramenu i ljubazno ga pogleda. ''O tome ćemo razgovarati,'' reče on. ''Pođimo.''
Peto poglavlje 1 ''Razmišljajte o tome ovako,'' preporuči mu Wyzer poslije pet minuta. Bili su u zdravljaku u stilu New Agea44 s nazivom ''Day Break, Sun Down''.45 Restoran je po Ralphovu shvaćanju bio odveć pun biljaka, jer je on bio pristaša starinskih zdravljaka koji su svjetlucali od kroma i mirisali na mast, ali je pita bila dobra pa iako kava nije bila dorasla Loisinoj - Lois je kuhala najbolju kavu na svijetu - bila je jaka i vruća. ''Kako?'' upita Ralph. ''Ljudski rod žudi za nekim stvarima. Uglavnom ne za onima koje se spominju u udžbenicima povijesti ili razvitka građanskog društva, nego o bitnim stvarima. Krov nad glavom, tri topla obroka i krevet. Pristojan spolni život. Dobra probava. Ali možda najviše za onim što vama nedostaje, prijatelju. Jer zaista nema ničeg na svijetu što bi se moglo mjeriti sa zdravim snom, zar ne?'' ''Tu ste u pravu,'' reče Ralph. Wyzer kimne glavom. ''San je podcijenjeni junak i liječnik siromaha. Shakespeare je rekao da je to nit koja krpa rasporen rukav brige, Napoleon gaje nazvao blagoslovljenim svršetkom večeri, a Winston Churchill - jedna od najvećih nespavalica dvadesetog stoljeća - rekao je da mu san jedini ublažava njegove duboke depresije. Sve sam to napisao u svojim sastavima, ali svi ti navodi vode upravo izvedenom zaključku: ništa na svijetu ne može se usporediti sa zdravim snom.'' ''I vi ste patili od istog problema, zar ne?'' upita odjednom Ralph. ''Jeste li me zato ... ovaj ... uzeli pod svoje okrilje?'' Joe Wyzer se široko nasmiješi. ''To sam učinio?'' ''Mislim da jeste.'' ''Hej, nije to tako loše. Odgovor je da. Patim od nesanice od svoje trinaeste godine. Zato sam napisao ne samo jedan rad o toj temi nego dva.'' ''Kakvo je stanje sad?'' Wyzer slegne ramenima. ''Prilično dobra godina. Ne i najbolja, ali se ne tužim. U dobi od dvadesetak godina problem je bio akutan - pošao bih u krevet u deset sati, zaspao u četiri, ustao u sedam i vukao se kroz dan poput epizodista u tuđoj noćnoj mori.'' Taj je osjećaj Ralphu bio tako poznat da mu se koža na leđima i rukama naježila. ''A sad slijedi ono najzanimljivije što ću vam reći, Ralphe, pa zato poslušajte pomnjivo.'' ''Slušam.'' ''Ono što ne smijete smetnuti s uma je to da ste razmjerno zdravi, iako se uglavnom užasno osjećate. Nisu sve vrste sna jednake - ima dobrog sn''a i lošeg sna. Ako još suvislo sanjate, a što je još važnije, ako su vam snovi lucidni, znači da još dobro spavate. Zbog toga, recept za tablete za spavanje mogao bi biti najgore rješenje za vas u ovom trenutku. A ja poznajem Litchfielda. On je simpatičan momak, ali obožava tu knjižicu s receptima.'' "Imate i moj glas,'' reče mu Ralph, pomislivši na Carolyn.
"Ispričate li Litchfieldu što ste ispričali meni na putu do zdravljaka, prepisat će vam benzodiazepin - vjerojatno Dalmane ili Restoril, a možda Halcio ili Valium. Spavat ćete, uli ćete platiti ceh. Benzodiazepini stvaraju ovisnost, oni su depresori disanju i najgore od svega, za ljude poput vus i mene, smanjuju trajanje REM-faze,46 odnosno trajanje »novu. ''Kakva je vaša pita? Pitam vas jer ste je jedva okusili.'' Ralph zagrize povelik zalogaj i proguta ne okusivši ga. ''Dobra je," reče. ''A sad mi recite zašto se mora sanjati da bi se dobro spavalo.'' ''Kad bih na to pitanje mogao odgovoriti, povukao bih se iz prodaje lijekova i postao guru sna.'' Wyzer je pojeo svoju pitu i sad je jagodicom svog kažiprsta kupio veće mrvice s tanjura. ''REM je, dabome, kratica od ''rapid eye movement'' i REM-faza i vrijeme sanjanja postali su u narodu istoznačnice, ali nitko zapravo ne zna kako su pokreti očnih jabučica sanjača zapravo povezani s njihovim snovima. Čini se nevjerojatnim da pokreti očiju znače da one ''gledaju'' ili ''prate'', jer znanstvenici koji se bave spavanjem vide puno tih pokreta čak i kad ljudi na kojima se vrše ispitivanja opišu svoje snove kao prilično statičke - snovi o razgovorima, na primjer, poput ovog koji mi sad vodimo. Slično tome, nitko stvarno ne zna zašto postoji veza između lucidnih, suvislih snova i općeg duševnog zdravlja: što više takvih snova određena osoba sanja, to je zdravija, što ih je manje, to je slabijeg zdravlja. Postoji ljestvica.'' ''Duševno je zdravlje prilično širok pojam,'' nepovjerljivo reče Ralph. ''Da.'' nasmiješi se Wyzer. ''Podsjeća me na naljepnicu koju sam vidio prije nekoliko godina: GLASAJ ZA DUŠEVNO ZDRAVLJE ILI ĆU TE UBITI. Dakle, riječ je o nekim temeljnim, mjerljivim sastavnicama: kognitivnim sposobnostima, sposobnostima rješavanja problema induktivnim i deduktivnim metodama, sposobnosti uočavanja odnosa, pamćenje - '' ''Pamćenje mi je loše u posljednje vrijeme,'' reče Ralph. Mislio je na svoju nesposobnost da se sjeti telefonskog broja filmskog centra i njegova dugog lova po kuhinjskom ormariću za izgubljenim paketićem gotove juhe. ''Aha, vjerojatno patite od gubitka kratkoročnog pamćenja, ali vam je šlic zakopčan, košulju niste odjenuli naopako, a kladim se da biste znali kako vam glasi srednje ime kad bih vas upitao. Ne umanjujem vaš problem - meni bi to posljednjem palo na um - ali vas molim da na nekoliko minuta promijenite vaš odnos. Da mislite samo na ona područja života u kojima odlično funkcionirate.'' ''U redu. Ti lucidni i suvisli snovi - pokazuju li oni samo koliko dobro funkcioniramo, poput pokazatelja količine goriva u automobilu, ili nam pomažu funkcionirati?'' ''Nitko ne zna točno, ali je najvjerojatniji odgovor malo od oboga. Potkraj pedesetih godina, kad su liječnici počeli iz upotrebe povlačiti barbiturate - posljednji zaista popularan lijek za dobro raspoloženje bio je lijek s nazivom Thalidomide47 - nekoliko je znanstvenika čak tvrdilo da dobar san, o kojem smo polomili jezik, i snovi nisu povezani.'' ''I?'' ''Testovi ne govore u prilog toj postavci. Ljudi koji prestanu sanjati ili im se san stalno prekida imaju puno problema, uključujući i gubitak spoznajnih sposobnosti i emocionalne stabilnosti. A počnu patiti i od problema percepcije, na primjer hiperstvarnost.'' Iza Wyzera, na drugom kraju šanka, sjedio je čovjek i čitao primjerak derryjevskih News. Vidjele su se samo njegove ruke i tjeme. Na lijevoj ruci nosio je prilično razmetljiv ružičasti prsten. Naslov na vrhu naslovne stranice glasio je ZAGOVORNICA PRAVA NA POBAČAJ PRISTALA ODRŽATI PREDAVANJE U DERRYJU IDUĆEG MJESECA. Ispod njega, malo manjim slovima, pisao je podnaslov: Organizacije koje zagovaraju pravo na život najavile organizirane prosvjede. U sredini stranice bila je fotografija u boji Susan Day, na kojoj je puno bolje izgledala nego na fotografijama na plakatu koji je vidio u izlogu
trgovine ''Iznošena Rose, polovna odjeća''. Na njima je izgledala obično, pomalo zlokobno; na ovoj je zračila. Njezina duga, plava kosa boje meda bila je zategnuta od lica. Imala je tamne, pametne, upečatljive oči. Činilo se da je pesimizam Hamiltona Davenporta bio neutemeljen; Susan Day ipak dolazi. A tad Ralph ugleda nešto zbog čega zaboravi i na Hama Davenporta i na Susan Day. Oko ruku i jedva vidljiva tjemena glave čovjeka koji je čitao te novine počela se navlačiti sivoplava aura. Poglavito je bila izrazita oko njegova prstena s ružičastim oniksom. Ta aura nije prigušila prstenov sjaj, nego kao da gaje još pojačala i pretvorila kamen prstena u nešto što je sličilo na asteroid u silno realističnom filmu znanstvene fantastike - ''Što ste rekli, Ralph?'' ''Hm?'' Ralph teško odvuče pogled s ružičastog prstena čitatelja novina. ''Ne znam... zar sam nešto rekao? Vjerojatno sam vas upitao što je to hiperstvarnost.'' ''Pojačana osjetilna svijest,'' reče Wyzer. ''Kao da si pod djelovanjem LSD-a, a da nisi uzeo drogu.'' ''Oh,'' reče Ralph promatrajući kako blistava sivoplava aura počinje tvoriti složene mistične oblike na noktu prsta kojim je Wyzer gnječio mrvice. Najprije su izgledali poput slova ispisanih u mrazu ... pa poput rečenica napisanih maglom... a tad poput čudnih, razjapljenih lica. On žmirne i oni nestanu. ''Ralph? Slušate li?'' ''Naravno. Slušajte, Joe. Ako narodni lijekovi ne pomažu, kutije iz prolaza broj 3 ne djeluju, a lijekovi u slobodnoj prodaji mogu moje stanje samo pogoršati a nimalo poboljšati, što mi preostaje? Ništa, je li tako?'' ''Pojest ćete ostatak?'' upita Wyzer i pokaže na Ralphov tanjur. Hladna sivoplava svjetlost otkine se od vrha njegova prsta poput arapskih slova ispisanih suhim ledom. ''Ne. Sit sam. Izvolite.'' Wyzer privuče Ralphov tanjur. ''Nemojte se tako brzo predavati,'' reče on. ''Vratite se sa mnom u ljekarnu i dat ću vam nekoliko posjetnica. Moj vam je savjet, kao vašeg dobronamjernog prodavača lijekova iz susjedstva, da se pokušate obratiti tim ljudima.'' ''Kojim ljudima?'' Ralph je zatravljen promatrao kako Wyzer otvara usta da proguta posljednji komadić pite. Svaki njegov zub bio je obasjan jakim sivim sjajem. Plombe u njegovim kutnjacima žarile su poput sunašaca. Po komadićima tijesta i nadjeva od jabuka na njegovu jeziku puzala je (lucidno Ralph lucidno) svjetlost. A tad Wyzer zatvori usta da prožvače hranu i sjaj se raspline. ''James Roy Hong i Anthony Forbes. Hong je akupunkturist i ima ordinaciju u Kansas Streetu. Forbes se bavi hipnozom, a ima ordinaciju u istočnom dijelu grada - mislim u Hesser Streetu. A prije no Što dreknete nadri - '' ''Neću dreknuti nadri,'' tiho reče Ralph. Podigne ruku da dotakne Magično oko, koje je još nosio ispod košulje. ''Vjerujte mi, neću.'' ''Dobro. Savjetovao bih vam da najprije pokušate kod Honga. Igle izgledaju jezivo, malo bole, ali u njegovu radu nečeg ima. Ne znam što je to ili kako djeluje, ali znam da mi je kad sam prije dvije zime bio u velikoj krizi puno pomogao. I Forbes je dobar - tako kažu - ali preporučujem Honga. Silno je zauzet, ali bih vam mogao pomoći. Što kažete?'' Ralph ugleda blještav sivi žar, ne deblji od konca, kako je kliznuo iz kuta Wyzerova oka i spustio se niz njegov obraz poput nadnaravne suze. To je prevagnulo.
''Pokušajmo.'' Wyzer ga lupne po ramenu. ''Čovjek i pol ! Platimo račun pa krenimo.'' On izvadi novčić. ''Pismoglava tko će podmiriti račun?'' 2 Na pola puta prema ljekarni, Wyzer zastane da pogleda u plakat koji je netko objesio u izlog prazne trgovine između Rite Aida i zalogajnice. Ralph ga samo letimično pogleda. Već ga je vidio, u izlogu trgovine "Iznošena Rose, polovna odjeća", ''Traži se zbog ubojstva,'' Wyzer se začudi. ''Da znate, ljudi su izgubili kompas.'' ''Da,'' reče Ralph. ''Da imamo rep, mislim da bi većina provodila dane pokušavajući ga uhvatiti i odgristi.'' ''Plakat je užasan,'' ogorčeno će Wyzer ''ali pogledajte ovo!'' Pokazivao je prema nečem pokraj plakata, nečem iscrtanom u sloju prašine koji se nakupio na staklu praznog izloga. Ralph se prigne da pročita kratku poruku. UBIJ PIČKU, pisalo je. Ispod riječi bila je strelica okrenuta prema fotografiji Susan Day. ''Isuse,'' tiho će Ralph. ''Aha,'' složi se Wyzer. Izvadi rupčić iz stražnjeg džepa i obriše poruku. Umjesto riječi ostane blještav srebrnkast lepezasti oblik za koji je Ralph znao da ga jedino on može vidjeti. 3 Pođe za Wyzerom u stražnji dio ljekarne i stane na vratima ureda ne puno većeg od kabine u javnom zahodu dok je Wyzer sjeo na jedini komad pokućstva - visok uredski stolac koji bi se odlično uklopio u računovodstveni ured Ebenezera Scroogea - pa nazove ured Jamesa Roya Honga, akupunkturista. Wyzer pritisne tipku za govor tako da i Ralph može slušati razgovor. Hongova tajnica (osoba po imenu Audra, koja je čini se bila s Wyzerom u puno prijateljskijem odnosu od profesionalnog) najprije reče da doktor Hong ne može primiti novog pacijenta do poslije Dana zahvalnosti. Ralphova ramena klonu. Wyzer podigne otvoreni dlan - Pričekajte trenutak Ralphe - a tad nastavi nagovarati Audru da nađe (a možda i izmisli) slobodno mjesto za Ralpha početkom listopada. To je bilo za mjesec dana, ali puno bolje nego Dan zahvalnosti. ''Hvala, Audra,'' reče Wyzer. ''Dogovor za večeru još vrijedi?'' ''Da,'' reče ona. ''Joe, iskopčaj taj prokleti zvučnik, moram ti reći nešto samo za tvoje uši.'' Wyzer to učini, posluša, pa se nasmije do suza - Ralphu su izgledale poput blistavih tekućih bisera. Tad dvaput cmokne u telefon i spusti slušalicu. ''Sve dogovoreno,'' reče on i pruži Ralphu malu bijelu posjetnicu s vremenom i datumom zakazanog sastanka napisanom na poleđini. ''Četvrti listopada. Nije sjajno, ali najbolje što sam mogao. Audra je dobra žena.'' ''To je u redu.'' ''Evo i posjetnice Anthonyja Forbesa, u slučaju da u međuvremenu odlučite nazvati i njega.'' ''Hvala,'' reče Ralph i uzme i drugu posjetnicu. ''Vaš sam dužnik.''
''Jedino što mi dugujete je da mi uzvratite posjetu tako da vidim kako je prošlo. Želio bih znati. Ima liječnika koji ne žele ništa prepisati za nesanicu. Kažu da još nitko nije umro od pomanjkanja sna, ali ja vam kažem da su to bedastoće.'' Ralpha je taj podatak trebao uplašiti, ali je bio prilično smiren, barem u tom trenutku. Aure su nestale - blještavi sivi sjaj u Wyzerovim očima dok se smijao onome što mu je rekla Hongova sekretarica bila je posljednja koju je vidio. Počeo ih je smatrati mentalnom fugom19 izazvanom kombinacijom silnog umora i Wyzerova spominjanja hiperstvarnosti. Imao je još jedan razlog da se dobro osjeća - zakazan pregled kod čovjeka koji je pomogao ovom čovjeku proći kroz slično krizno razdoblje. Dopustit će Hongu du zabada igle u njega dok neće izgledati poput dikobraza ako će mu taj tretman omogućiti da spava do izlaska sunca. A bilo je tu i nešto treće: sive aurc nisu bile jezive. Bile su nekako ... zanimljive. ''Ljudi umiru od pomanjkanja sna,'' govorio je Wyzer ''iako mrtvozornici najčešće napišu samoubojstvo kao uzrok smrti, a ne nesanicu. Nesanicu i alkoholizam imaju puno toga zajedničkog, ali je najvažnije ovo: oboje su bolesti srca i uma i ako im se dopusti da se razmašu najčešće ubiju duh prije no što unište tijelo. I tako - ljudi zaista umiru od pomanjkanja sna. Ovo je opasno razdoblje za vas i morate paziti na sebe. Ako se počnete osjećati zaista slabo, nazovite Litchfielda. Čujete li me? Nemojte se ustručavati.'' Ralph se namršti. ''Mislim da bih radije nazvao vas.'' Wyzer kimne glavom kao da je to očekivao. ''Broj ispod Hongova je moj,'' reče on. Ralph se iznenadi i ponovno pogleda u posjetnicu. Ondje je zaista pisao još jedan broj, označen J. W ''Danju ili noću,'' reče Wyzer. ''Ozbiljno. Nećete uznemiriti moju suprugu; razveli smo se 1983.'' Ralph pokuša nešto reći, ali nije mogao. Iz njegova grla izađe ganut, besmisleni zvuk. On proguta slinu, pokušavajući pročistiti grlo. Wyzer je vidio da se Ralph bori protiv suza pa ga lupne po leđima. ''Ralphe, u ovoj je trgovini zabranjeno cmizdriti - poplašit ćete mi velike potrošače. Želite li papirnatu maramicu?'' ''Ne, sve je u redu.'' Njegov je glas bio pomalo vodnjikav, ali čujan i skoro pod kontrolom. Wyzer mu dobaci kritičan pogled. ''Još ne, ali bit će.'' Wyzerova velika ruka ponovno proguta Ralphovu, ali se ovog puta Ralph ne zabrine. ''Zasad se pokušajte opustiti. I budite zahvalni za onih nekoliko sati koje prospavate.'' ''Dobro. Još jednom hvala.'' Wyzer kimne glavom i vrati se do tezge za izdavanje recepata. 4 Ralph ode niz prolaz broj 3, skrene ulijevo kod polica s iznimno bogatom ponudom kondoma i izađe kroz vrata na kojima je letraset slovima iznad ručke pisalo HVALA ŠTO STE DOŠLI U R1TE AID. Najprije nije vidio ništa neobično u blještavilu koje ga zabljesne i zbog kojeg je žmirnuo - bilo je podne, a u ljekarni je bilo malo tamnije no što je mislio. A tad ponovno otvori oči i dah mu zastane u grlu. Licem mu se prelije zaprepaštenje. Takav izraz lica mogao bi se očekivati u istraživača kad se, nakon što se provuče kroz jedan grm, nađe ispred nekog veličanstvenog izgubljenog grada ili neviđene geološke formacije - na primjer, dijamantne stijene ili spiralnog vodopada.
Ralph ustukne i prilijepi se uz plavi poštanski sandučić koji je stajao pokraj ulaza u ljekarnu. Još nije disao, a oči su mu poigravale slijeva nadesno kako je mozak iza njih pokušavao shvatiti predivne i užasne vijesti koje je primao. Aure su se vratile, ali to je bilo kao da kažete da su Havaji otoci na kojima ne morate nositi kaput. Ovog je puta svjetlost bila posvuda, žarka i u potocima, čudna i prelijepa. Ralph je u životu imao samo jedno iskustvo slično ovome. U ljeto 1941. godine, kad je navršio osamnaest godina, autostopom je putovao od Derryja do ujakove kuće u Poughkeepsieju, u državi New York, udaljenost od skoro 650 kilometara. Olujna kiša predvečer drugog dana njegova putovanja prisilila ga je da potrči u najbliži zaklon - ruševnu štalu koja se pijano klatila u dnu dugog polja. Tog je dana više hodao nego se vozio i čvrsto je zaspao u jednom od odavno nupuštenih odjeljaka za konje prije no što je grmljavina prestala parati nebo nad njegovom glavom. Probudio se oko podneva idućeg dana nakon punih četrnaest sati sna i pogledao začuđeno oko sebe. Prvih nekoliko trenutaka nije znao gdje je. Samo je znao da je u nekom tamnom, mirišljavom mjestu i da je svijet iznad i oko njega rascijepljen blistavim zrakama svjetlosti. Tad se sjetio da se sklonio u štalu i zaključio da su tu čudnu viziju izazvale pukotine u zidovima štale i krovu i jaka svjetlost ljetnog sunca ... samo to i ništa više. No ipak je ostao sjediti zanijemio od čuđenja najmanje pet minuta, tinejdžer razrogačenih očiju, sa sijenom u kosi i ruku zaprašenih pljevom; sjedio je ondje i gledao u zlatni plimni val čestica prašine kako se lijeno vrti mi kosim, ukriženim sunčanim zrakama. Sjećao se da mu se tad učinilo kao da je u crkvi. Ovo je bilo to iskustvo na desetu potenciju. A najgore od svega je bilo to što nije mogao točno opisati što se dogodilo i kako se svijet promijenio da je tako prelijep. Predmeti i ljudi, osobito ljudi, imali su aure, da, ali to je bio tek početak te izvanredne pojave. Svijet nikad nije bio tako blještav, tako potpuno i sasma tu. Automobili, telefonski stupovi, kolica ispred supermarketa Kart Koraal, drvene stambene kuće na drugoj strani ulice - sve je to iskakalo kao da se u stari film ubace trodimenzionalne slike. Odjedanput je to jeftino trgovačko središte u Witcham Streetu postala zemlja čudesa. Iako je Ralph gledao u to, nije bio siguran u što gleda, samo da je raskošno, veličanstveno i predivno neobično. Jedino što je uspijevao raspoznati bile su aure koje su okruživale ljude koji su ulazili i izlazili iz trgovina, tovarili stvari u prtljažnike ili ulazili u automobile i odlazili. Neke su aure bile blještavije od drugih, ali čak su i najslabije bile stotinu puta jače od prvih aura koje je primijetio. Ali o tome je upravo Wyzer govorio. To je hiperstvarnost i to što vidiš su samo halucinacije ljudi koji su pod utjecajem LSD-a. To što vidiš samo je još jedan simptom tvoje nesanice, i ništa drugo. Gledaj, Ralph, i čudi se do mile volje - predivno je - ali nemoj u to povjerovati. Nije se trebao prisiljavati čuditi - posvuda je bilo čudesa. Pekarski kamion izvlačio se natraške iz parkirališta ispred zdravljaka Day Break, Sun Down i žarkosmeđa tvar - skoro boje osušene krvi - izlazila je iz ispušne cijevi. Nisu to bili ni dim ni para, nego nešto s obilježjima i jednog i drugog. Sjaj je postupno jačao i uzdizao se u nizu nazubljenih šiljaka, poput dijagrama EEG-a. Ralph pogleda u pločnik i ugleda trag guma kombija utisnut na beton istom tamnocrveno-smeđom bojom. Kombi ubrza kad je izašao iz parkirališta i sablasni grafički trag koji je izlazio iz njegove ispušne cijevi poprimio je žarkocrvenu boju arterijske krvi. Posvuda je bilo sličnih čudnovatih stvari, pojava koje su se ukrštavale u kosim putanjama i podsjećale Ralpha na ono svjetlo koje je dolazilo kroz pukotine na krovu i zidovima one davne štale. No pravo su čudo bili ljudi i oko njih su aure bile najizrazitije i najoštrije. Iz supermarketa izađe nosač, gurajući pred sobom kolica puna namirnica, okružen oblakom tako blještavo bijele boje da je izgledao poput putujućeg reflektora. Aura žene pokraj njega bila je u usporedbi s time bijedna, sivo-zelena boja sira na koji se počela hvatati plijesan.
Jedna mlada djevojka pozove nosača kroz otvoreni prozor Subarua i mahne mu; njezina lijeva ruka u zraku je ostavljala blještave tragove, ružičaste poput američkog sladoleda, koji bi počeli blijedjeti čim bi se pojavili. Nosač se široko osmjehne i mahne djevojci; njegova je ruka ostavljala za sobom žućkastobijelu lepezu. Ralphu se učini poput peraje tropske ribe. I ona počne blijedjeti, ali nešto sporije. Ralph se prilično prestrašio od te zbunjujuće, sjajne vizije, ali strah, barem zasad, zamijeni čuđenje, strahopoštovanje i čisto zaprepaštenje. Prizor je bio ljepši od svega što je vidio u životu. Ali to nije stvarno, upozori se on. Zapamti to, Ralph. On si obeća da će pokušati, ali zasad je taj glas opreza dopirao iz velike daljine. Primijeti još nešto: iz glave svih osoba koje bi ugledao izlazila je blještava zraka. Uzdizala se prema gore poput vrpce od svile ili kričavog kreppapira dok se ne bi stanjila i rasplinula. Kod nekih ljudi bi točka iščeznuća bila dva metra iznad glave, a kod drugih tri ili pet metara. U većini slučajeva bi boja te blještave, uspinjuće zrake odgovarala boji ostatka aure - snježnobijela kod nosača, sivo-zelena u slučaju mušterije pokraj njega, na primjer - ali je bilo zapanjujućih iznimki. Ralph ugleda kako se iz sredovječnog muškarca koji je krupnim koracima grabio usred tamnoplave aure uzdiže rđavocrvena zraka, a žena sa svijetlosivom aurom imala je uspinjuću zraku u predivnoj (skoro uznemirujućoj) nijansi tamnoljubičaste boje. U nekoliko slučajeva - dva ili tri, ne više - te uzlazne zrake bile su skoro crne. Rttlphu se nisu sviđale i primijetio je da ljudi kojima su te ''balonske uzice'' (njegov ih je um tako jednostavno i brzo prozvao) bez iznimke loše izgledaju. Naravno. Balonske su uzice pokazatelj zdravlja... ili bolesti. Poput kirlianskih aura koje su bile tako popularne potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. Ralph, začuje drugi glas, ti zapravo to ne vidiš, jasno? Mrzim dosađivati, ali - Ali zar nije bilo barem moguće da je ta pojava zaista stvarna? Da mu je njegova ustrajna nesanica, u sprezi sa stabilizirajućim utjecajem njegovih lucidnih, suvislih snova, omogućila da zaviri u veličanstvenu dimenziju koja nije dostupna običnoj percepciji? Da si odmah prestao, Ralph. Moraš smisliti nešto bolje ili ćeš završiti na istom brodu kao i siroti Ed Deepneau. Pomisao na Eda podsjeti ga na nešto - nešto što je Ed rekao kad su ga uhitili jer je premlatio suprugu - ali prije no što je Ralph uspio razlučiti tu misao, neki glas progovori kod njegova lakta. ''Mama? Mamice? Možemo li opet kupiti Honey Nut Cheerios?'' ''Vidjet ćemo kad uđemo, dušo.'' Mlada žena i dječačić prođu ispred njega, držeći se za ruku. Dječak, u dobi od četiri ili pet godina, je ono maločas progovorio. Njegova je majka hodala u omotaču gotovo zasljepljujuće bjeline. I balonska uzica koja se uzdizala iz njezine plave kose bila je bijela i jako široka - poput vrpce na raskošno umotanoj kutiji - i nije izgledala kao uzica. Uzdizala se do visine od najmanje sedam metara i malčice lelujala iza nje dok je hodala. Podsjeti Ralpha na vjenčani pribor - šlajeri, velovi, prozirni slojevi suknje od tila. Aura njezina sina bila je tamnoplava, na rubu ljubičastog, i dok su njih dvoje prolazili, Ralph ugleda nešto čudesno. Vriježe aure dizale su se i iz ruku kojima su se držali: bijele iz ženine, tamnoplave iz dječakove. Ispreplele su se u pletenicu koja se najprije uzdizala u zrak, pa blijedjela i nestajala. Majka i sin, majka i sin, pomisli Ralph. Bilo je nešto savršeno, jednostavno znakovito u tim vrpcama koje su bile obavijene jedna oko druge poput kozje krvi koja se vere uz kolac u vrtu. Od pogleda na njih razgalilo mu se srce. Bilo je to sladunjavo, ali se točno tako osjećao. Majka i sin, bijelo i plavo, majka i - ''Mama, što gleda onaj striček?''
Plavokosa žena kratko pogleda u Ralpha, ali on primijeti da su joj se utanjila i stisnula usta prije no što se okrenula, Štoviše, ugleda kako je blještava aura koja ju je okruživala potamnjela, skupila se i obojala zavinutim tragovima tamnocrvene boje. To je boja straha, pomisli Ralph. Ili možda bijesa. ''Ne znam, Tim. Dođi, prestani buljiti.'' Ona požuri. Kosa skupljena u konjski rep njihala se lijevodesno i ostavljala u zraku lepezice sivog prošaranog crvenim. Ralphu su izgledale poput lukova koje brisači ponekad opisuju na prljavim prednjim staklima. ''Hej, mama, daj mi živjeti! Prestani me navlačiti!'' Dječačić je morao trčkarati da bi držao korak. Za to sam ja kriv, pomisli Ralph i zamisli kakav je dojam ostavio na mladu majku: starac, umorno lice, duboki ljubičasti jastučići ispod očiju. Stoji - zgrbljen - pokraj poštanskog sandučića kod ljekarne Rite Aid i pilji u nju i njezina sinčića kao da su najneobičniji prizor na svijetu. A to zapravo i jeste, gospođo, kad biste samo znali. Njoj se on sigurno učinio poput najnastranijeg tipa u povijesti. Mora se tog riješiti. Stvarnost ili priviđenje - svejedno je - mora to zaustaviti. Ako neće, netko će nazvati ili policajce ili ljude s mrežama za leptire. Možda će prvi potez lijepe majke kad prođe kroz glavni ulaz trgovine biti zastati kod telefona. Upravo se pitao kako odagnati iz misli nešto što je ionako samo u njegovoj glavi kad shvati da se to već dogodilo. Psihički fenomeni ili osjetilna priviđenja, iščezli su dok je razmišljao o tome kako je sigurno stravično izgledao mladoj majci. Danje ponovno poprimio blistavost babljeg ljeta, koja je bila predivna, ali daleko od onog prozirnog, posvadašnjeg sjaja. Ljudi koji su hodali u svim smjerovima preko parkirališta trgovačkog središta bili su ponovno samo ljudi: nije bilo aura, balonskih uzica, vatrometa. Tek ljudi nu putu da kupe živežne namirnice u Shop ''n Save, ili da podignu posljednji snop ljetnih fotografija u Photo - Matu, ili da na brzinu uzmu kavu za van u Day Breaku, Sun Downu. Neki će od njih možda šmugnuti u Rite Aid po kutiju kondoma ili, Bog nas blagoslovio i sačuvao, SREDSTVO PROTIV NESANICE. Tek obični, svakodnevni pučani Derryja koji obavljaju svoje obične, svakodnevne poslove. Ralph ispusti suspregnut dah u dubokom uzdahu i pripremi se da ga preplavi olakšanje. Olakšanje je i nastupilo, ali ne u plimnom valu koji je očekivao. Nije se osjećao kao da se u posljednji trenutak izbavio s ruba ludila, nije se osjećao kao da je bio blizu ikakvu rubu. No ipak je izvrsno shvaćao da ne može dugo živjeti u svijetu tako blještavom i prelijepom a da ne ugrozi svoje duševno zdravlje; bilo bi to poput višesatnog orgazma. Tako možda geniji i veliki umjetnici doživljavaju svijet, ali to nije bilo za njega; toliko bi energije uskoro izazvalo kratki spoj u njemu, a kad bi ljudi s mrežama za leptire podvinuli rukav njegove košulje da mu daju injekciju i odvedu ga, on bi vjerojatno bio zbog tog sretan. Trenutačno najodredljiviji osjećaj nije bilo olakšanje nego vrsta ugodne snuždenosti koju bi kadšto osjetio nakon seksa kad je bio jako mlad. Ova snuždenost nije bila duboka, nego široka, ispunjavala je praznine u njegovu tijelu i umu kao što bujica koja se povlači ostavlja premaz rahlog, plodnog površinskog sloja tla. Pitao se hoće li ikad ponovno doživjeti takav uznemirujući, uzbuđujući trenutak Bogojavljenja. Izgledi su prilično dobri... barem do idućeg mjeseca, kad će James Roy Hong popikati svoje igle po njemu ili možda dok Anthony Forbes ne zaljulja svoj zlatni džepni sat ispred njegovih očiju i reče mu da je on.. .jako... pospan. Postojala je mogućnost da ni Hong ni Forbes neće postići uspjeha u liječenju njegove nesanice, ali ako jednom od njih to pođe za rukom, Ralph je pretpostavljao da će prestati viđati aure i balonske uzice nakon što prvu noć pošteno prespava. A nakon mjesec dana odmornih noći, vjerojatno će i zaboraviti da se to ikad dogodilo. Koliko je on mogao reći, to je bio jako dobar razlog da se malčice snuždi. Prijatelju, bolje bi ti bilo da kreneš - pogleda li tvoj novi prijatelj kroz izlog i ugleda kako još ondje stojiš poput idiota, vjerojatno će osobno pozvati ljude s mrežama. ''Ili nazvati doktora Litchfielda,'' promrmlja Ralph i presiječe preko parkirališta prema Harris Avenue.
5 Gurne glavu kroz Loisina ulazna vrata i vikne, ''Juhuj! Ima li koga?'' ''Ulazi, Ralph!'' dovikne Lois. ''U dnevnoj smo sobi!'' Ralph je uvijek zamišljao jazbine hobita kao kućicu Lois Chasse koja se nalazila nekoliko kuća dalje od Red Applea - uredna i pretrpana, možda malčice tamna, ali blistavo čista. A mislio je i da bi hobita poput Bilba Bagginsa, čije je zanimanje za njegove pretke bilo manje jedino od njegova zanimanja za to što će biti za večeru, oduševila majušna dnevna soba u kojoj članovi Obitelji gledaju sa svakog zida. Počasno mjesto, na vrhu televizora, zauzimala je retuširana studijska fotografija muškarca o kojem je Lois uvijek govorila kao o ''gospodinu Chasseu''. McGovern je sjedio na kauču nagnut prema naprijed, držeći na koščatim koljenima tanjur makarona i sira. Televizor je bio upaljen i kviz je kloparao kroz odlučujuću rundu. ''Što time misli, mi smo u dnevnoj sobi?'' upita Ralph, ali prije no što je McGovern mogao odgovoriti, Lois uđe u sobu noseći tanjur iz kojeg se pušilo. ''Izvoli,'' reče ona. ''Sjedni i jedi. Razgovarala sam sa Simone i ona kaže da će vjerojatno biti na podnevnim vijestima.'' ''Lois, nisi morala,'' reče on i uzme tanjur, ali njegov želudac nije tako mislio kad je osjetio prvi miris crvenog luka i rastopljenog sira. On pogleda na zidnu uru - koja se jedva vidjela između fotografija čovjeka odjevenog u kaput od rakunovog krzna i žene koja je izgledala kao da je vo-do-dee-oh-do mogao biti dio njezina rječnika - i zaprepasti se kad shvati da je pet minuta do dvanaest. ''Samo sam gurnula ostatke jela u mikrovalnu,'' reče ona. ''Jednog ću ti dana, Ralph, nešto i skuhati. A sad sjedni.'' ''Ali ne na moj šešir,'' reče McGovcrn nc skidajući pogleda s kviza. Uzme šešir s kauča, spusti ga na pod pokraj nogu i ponovno se posveti svojoj porciji koja je brzo nestajala. ''Jako ukusno, Lois.'' ''Hvala.'' Ona zašuti dovoljno dugo du odgleda kako je jedan od natjecatelja u džep strpao putovanje na Barbados i novi automobil, pa požuri u kuhinju. Beskrajno razdragana pobjednica izblijedi i zamijeni je muškarac u zgužvanoj pidžami, koji se prevrtao po krevetu. On se uspravi i pogleda na sat na noćnom ormariću. Sat je pokazivao 3:18 ujutro, doba dana jako poznato Ralphu. "Ne možete spavati?'' upita spiker suosjećajno. ''Umara vas da budni ležite u krevetu iz noći u noć?'' Mala sjajna tableta uplovi kroz prozor spavaće sobe žrtve nesanice. Ralphu je izgledala poput najmanjeg letećeg tanjura i nije se iznenadio kad je vidio da je plava. Ralph sjedne pokraj McGoverna. Iako su obojica muškaraca bili prilično vitki (kost i koža bi bolje pristajalo Billovu opisu), jedva su se smjestili na kauču. Lois uđe noseći svoj tanjur i sjedne u stolac za ljuljanje pokraj prozora. Iznad unaprijed snimljene glazbe i studijskog pljeska koji je označio svršetak kviza, ženski glas reče, ''Lisette Benson. Udarna je vijest da je poznata zagovornica ženskih prava pristala održati predavanje u Derryju, što je izazvalo prosvjede - i šest uhićenja - ispred ovdašnje klinike. Chris Altoberg će pročitati vremensku prognozu a Bob McClanahan će izvijestiti o sportu. Ostanite uz svoje ekrane.'' Ralph vilicom ugura zalogaj makarona i sira u usta, podigne pogled i ugleda kako ga Lois promatra. ''Sve u redu?'' upita ga. ''Odlično je,'' reče on, i to je bila istina, ali pomisli kako bi mu sad jednako prijala velika porcija hladnih franko-američkih špageta iz limenke. Nije bio samo gladan; umirao je od gladi. Od pogleda na aure, kalorije se brzo troše.
''Ono što se dogodilo, ukratko, je sljedeće,'' reče McGovern i proguta posljednji zalogaj svog ručka pa odloži tanjur pokraj šešira. ''Osamnaestak ljudi jutros se pojavilo ispred centra WomanCare u pola devet, dok su ljudi dolazili na posao. Loisina prijateljica Simone kaže da se nazivaju ''Prijateljima života'', ali jezgra skupine su otkvačeni tipovi koji su se nekad nazivali ''Daily Bread''. Rekla je da je jedan od njih bio Charles Pickering, tip kojeg su policajci potkraj prošle godine uhvatili kad se spremao gađati zgradu WomanCarea eksplozivom. Simonina nećaka je rekla da je policija uhapsila samo četvero ljudi. Čini se da se prevarila u računu.'' ''Je li Ed zaista bio s njima?'' upita Ralph. ''Da,'' reče Lois ''i on je uhapšen. Nikoga nisu pošpricali suzavcem. To je bila samo glasina. Nitko nije ozlijeđen.'' ''Ovog puta,'' smrknuto doda McGovern. Špica ''Podnevnih vijesti'' pojavi se na Loisinu kolor televizoru hobitske veličine, pa se pretvori u Lisette Benson. ''Dobar dan,'' reče ona. ''Najvažnija vijest ovog prelijepog kasnoljetnog dana je da je istaknuta i kontroverzna zagovornica ženskih prava Susan Day pristala idućeg mjeseca održati predavanje u Civic Centeru u Derryju. Objava te vijesti izazvala je demonstracije ispred WomanCare centra, centra za pomoć ženama i klinici za pobačaje koja je tako podijelila - '' ''Ponovno oni s tim glupostima o abortusima!'' uzvikne McGovern. ''Isuse!'' ''Tiho!'' reče Lois tonom koji nije trpio pogovora za razliku od njezina inače bojažljivog mrmljanja. McGovern je iznenađeno pogleda i zašuti. '' - John Kirkland ispred WomanCare centra s prva dva izvješća,'' završavala je Lisette Benson i slika se promijeni u izvjestitelja koji je govorio s lica mjesta ispred duge, niske zgrade od cigle. Natpis u dnu ekrana obavještavao je gledatelje da je riječ o programu OČEVID - UŽIVO. Duž jedne strane WomanCarea nalazio se red prozora. Dva su bila razbijena, a još nekoliko umrljanih nečim crvenim što je izgledalo kao krv. Žuta policijska vrpca bila je rastegnuta između izvjestitelja i zgrade; tri uniformirana policajca iz Derryja i jedan u civilu stajali su u maloj skupini na drugom kraju. Ralph se nije iznenadio kad je u detektivu prepoznao Johna Leydeckera. ''Nazivaju se ''Prijatelji života'', Lisette, i tvrde da je njihova jutrošnja demonstracija bila spontani izljev ogorčenja izazvan viješću da Susan Day - žena koju radikalne skupine koje zagovaraju pravo na život u cijeloj zemlji nazivaju ''Američkom djecoubojicom broj jedan'' - dolazi idući mjesec u Derry održati predavanje u Civic Centeru. No najmanje jedan policijski djelatnik nc vjeruje da to odgovara istini.'' S Kirklandova usmenog izvješća prijeđe se na snimanje uživo. Započne krupnim planom Leydeckeru koji kao da se pomirio s mikrofonom gurnutim pod nos. "U ovome nije bilo spontanosti,'' reče on. ''Očito je da je to bilo dobro pripremljeno. Vjerojatno im je netko unaprijed dojavio da će Susan Day doći i ovdje održati predavanje pa su oni čekali i pripremali se cijeli tjedan da se vijest objavi u novinama, što se jutros i dogodilo.'' Kamera se prebaci na kadar s dvije osobe. Kirkland je gledao u Leydeckera svojim najprodornijim pogledom a la Geraldo. ''Kako to mislite, dobro pripremljeno?'' upita on. ''Na većini natpisa koje su nosili pisalo je ime gospođe Day, a bilo je tu i desetak ovih.'' Iznenađujuće ljudski osjećaj probije se kroz Leydeckerovu masku policajca koji daje intervju; Ralphu se učini da je to bilo gnušanje. On podigne plastičnu vrećicu za spremanje dokaznog materijala i Ralph je na trenutak s užasom bio siguran da je u njoj bilo izmasakrirano, krvavo dijete. Tad shvati da je, bez obzira na to od čega je ona crvena tekućina, tijelo u vrećici lutka. ''Ovo nisu kupili u Kmartu,'' reče Leydecker televizijskom izvjestitelju. ''To vam jamčim.''
Sljedeći snimak bio je teleobjektivom snimljen krupni plan umrljanih i razbijenih prozora. Kamera je polako klizila preko njih. Nečist na prozorima izgledala je poput krvi i Ralph shvati da ne želi pojesti posljednja dva ili tri zalogaja makarona sa sirom. ''Demonstranti su donijeli lutke u čija je mekana tijela ubrizgana tekućina za koju policija vjeruje da je smjesa Karo sirupa i crvene boje za hranu,'' čuo se Kirklandov glas. ''Pobacali su lutke o zid zgrade i izvikivali slogane protiv Susan Day. Razbijena su dva prozora, ali nije bilo veće štete.'' Kamera se zaustavi i prikaže odvratno umrljano staklo. ''Većina je lutki rasporena,'' govorio je Kirkland, ''i iz njih je špricala tekućina koja je dovoljno sličila krvi da bi dobrano uplašila radnike tog centra koji su bili svjedoci bombardiranja.'' Snimku crvenom bojom umrljanog prozora zamijeni slika ljupke tamnokose žene u sportskim hlačama i puloveru. ''O, pogledajte, to je Barbie!'' vikne Lois. ''Bože, nadam se du Simone gleda! Možda bih trebala - '' Sad je bio red na McGoverna da utišava Lois. ''Užasnula sam se,'' Barbara Richards reče Kirklandu. ''Najprije sam mislila da bacaju mrtvu djecu ili možda fetuse kojih su se nekako dočepali. Čak i kad je doktor Harper protrčao kroz hodnike vičući da su to samo lutke, još nisam bila sigurna.'' ''Rekli ste da su izvikivali parole,'' reče Kirkland. ''Da. Ja sam čula uglavnom ''Držite anđela smrti podalje od Derryja''.'' Izvješće prijeđe na Kirklanda u njegovoj stajaćoj pozi. ''Lisette, demonstranti su prebačeni iz WomanCare centra u policijsku postaju u Main Streetu jutros oko devet sati. Dvanaest je zadržano na ispitivanju i pušteno; šest je uhićeno zbog prekršaja namjernog remećenja javnog reda. I tako se čini da je u Derryju ispaljen još jedan metak u vječnom ratu zbog pobačaja. John Kirkland, za vijesti Channel Four.'' ''''Još jedan metak - '''' zausti McGovern i podigne ruke u zrak. Lisette Benson se ponovno pojavi na ekranu. ''A sad pođimo Anne Rivers koja je prije manje od sat vremena razgovarala s dvojicom takozvanih ''Prijatelja života'' koji su uhićeni za jutrošnjih demonstracija.'' Anne Rivers stajala je na stubama supermarketa u Main Streetu. S jedne strane joj je stajao Ed Deepneau, a s druge visoka, bljedolika spodoba s kozjom bradicom. Ed je izgledao otmjeno i izvanredno privlačno u sivom sakou od tvida i momarskoplavim hlačama. Onaj visoki muškarac s kozjom bradicom bio je odjeven kako bi se mogao odjenuti jedino liberal koji sanja o onome što bi on nazvao ''proletarijatom države Maine'': izblijedjele traperice, izblijedjela plava radnička košulju, široke crvene poramenice. Ralph se učas sjeti otkud ga zna. Bio jo to Dun Dalton, vlasnik trgovine ''iznošena Rose, polovna odjeća", Kad ga je posljednji put vidio, Dan je stajao iza obješenih gitara i krletki za ptice izloženih u njegovu izlogu i mahao rukama prema Hamu Davenportu pokretom koji je govorio Koga briga što ti misliš? Dabome, ipak je ponovno svrnuo pogled na Eda, Eda koji je izgledao dotjerano i sabrano ne samo zbog odjeće. McGovern je očito jednako mislio: ''Bože, ne mogu povjerovati da je to isti čovjek,'' promrmlja. ''Lisette,'' reče zgodna plavuša ''sa mnom su Ed Deepneau i Daniel Dalton, obojica stanovnici Derryja, dvojica od jutrošnjih uhićenika. Je li to točno, gospodo? Uhitili su vas?'' Oni kimnu glavama, Ed uz malčice humora, a Dalton mrgodnom odlučnošću, čvrsto stisnutih čeljusti. Zbog pogleda koji je Dalton uperio u Anne Rivers izgledao je - barem Ralphu - kao da se pokušava prisjetiti u koju kliniku za pobačaje ju je vidio da hita, pognute glave i potuljenih ramena.
''Pušteni ste uz kauciju?'' ''Pušteni smo temeljem naše pismene izjave,'' odgovori Ed. ''Optuženi smo za manje prekršaje. Nismo namjeravali nikoga ozlijediti i nitko i nije bio ozlijeđen.'' ''Uhićeni smo samo zato što neznabožačka vladajuća garnitura u ovom gradu želi od nas učiniti primjer,'' reče Dalton i Ralphu se učini da je primijetio kako se Edovo lice zategnulo od jedva primjetnog trzaja. Kao da je pomislio ''Joj, ponovno počinje''. Anne Rivers brzo okrene mikrofon prema Edu. ''Najvažniji problem u ovom slučaju nije teorijske nego praktične prirode,'' reče on. ''Iako se ljudi koji vode WomanCare centar najviše bave savjetodavnim radom, terapijom, besplatnim mamogramima i drugim divljenja vrijednim poslovima, ta zgrada ima i drugu stranu. Iz WomanCare centra teku rijeke krvi - '' ''Nevine krvi!'' vrisne Dalton. Oči su mu se žarile iz njegova duga, suhog lica i Ralphu se prividi uznemirujuća slika: u cijelom istočnom dijelu Mainea, ljudi koji ovo gledaju zaključit će da je čovjek u crvenim poramenicama lud, dok je njegov ortak prilično razborita osoba. Gotovo da je bilo smiješno. Ed je na Dal tono vu upadicu reagirao kao na aleluja pripadnika pokreta za život i oda mu počast trenutkom šutnje prije no što nastavi govoriti. ''Pokolj u WomanCare centru traje skoro osam godina,'' reče joj Ed. ''Mnogi ljudi - osobito radikalne feministkinje kao što su doktorica Roberta Harper, ravnateljica WomanCare centra - rado se služe eufemizmima poput ''rani prekid trudnoće'', ali je zapravo riječ o abortusu, krajnjem činu zlostavljanja seksističkog društva nad ženama.'' ''No je li bacanje lutaka napunjenih lažnom krvlju u prozore privatne klinike način da se vaša stajališta predstave javnosti, gospodine Deepneau?'' Na trenutak - samo trenutak, pa nestane - iskru dobrog raspoloženja u Edovim očima zamijeni bljesak nečeg puno tvrđeg i hladnijeg. Na trenutak Ralph je ponovno gledao u Eda Deepneaua koji je bio spreman potući se s vozačem kamiona težim od sebe pedeset kilograma. Ralph je zaboravio da je to što gleda snimljeno prije sat vremena i pobojao se za vitku plavušu, koja je lijepa gotovo kao žena za koju je muškarac s kojim vodi razgovor još oženjen. Pripazi se, mlada damo, pomisli Ralph. Pripazi se i boj se. Stojiš pokraj jako opasnog čovjeka. A tad bljeska nestane i muškarac u sakou od tvida ponovno je bio lamo gorljiv mladi čovjek koji se zbog svoje savjesti našao u zatvoru. A Daltonu, koji je počeo nervozno natezati svoje poramenice poput velikih crvenih gumenih vrpci, samo su nedostajali sendviči da izgleda kao izletnik. "Ono što mi sad činimo je to što takozvanim dobrim Nijemcima nije uspjelo tridesetih godina,'' govorio je Ed trpeljivim, poučnim tonom čovjeka koji je prisiljen neprestano isticati jedno te isto...uglavnom onima koji bi to trebali znati. ''Šutjeli su, i šest milijuna Židova je umrlo. U našoj zemlji sličan holokaust - '' ''Više od tisuću beba dnevno,'' reče Dalton. Nestalo je njegove prijašnje kreštavosti. Zvučao je užasnuto i očajno umorno. ''Mnoge od njih čupaju iz majčinih utroba u komadima i svojim ručicama mašu u znak protesta dok umiru.'' "Mili Bože,'' reče McGovern, ''To je najgluplje što sam ikad - '' "Tiho, Bili!'' reče Lois. " - svrha ovog prosvjeda?'' Rivers upita Daltona. "Kao što vjerojatno znate,'' reče Dalton ''gradske vlasti su se složile da će preispitati propise o podjeli grada na zone koji omogućuju da WomanCare radi gdje radi i kako radi. Mogli bi o tome glasati već početkom studenog. Ljudi koji zagovaraju pravo na abortus boje se da bi gradsko vijeće moglo baciti pijesak u zupčanike njihova stroja smrti pa su pozvali Susan Day, najozloglašeniju zagovornicu abortusa u Americi da pokuša podmazati taj stroj. Okupljamo naše snage - ''
Klatno mikrofona zaljulja se ponovno prema Edu. ''Hoće li biti još prosvjeda, gospodine Deepneau?'' upita Riversova i Ralphu se učini da njezino zanimanje za njega nije isključivo profesionalno. Hej, zašto ne? Ed je bio zgodan, gospođa Rivers sigurno ne zna da on vjeruje kako su Grimizni kralj i njegovi centurioni u Derryju i da su se udružili s djecoubojicama u WomanCare centru. ''Dok se pravni promašaj koji je otvorio vrata ovom pokolju ne ispravi, prosvjedi će se nastaviti,'' odgovori Ed. ''A i dalje ćemo se nadati da će povjesničari idućeg stoljeća zabilježiti da svi Amerikanci nisu bili dobri nacisti tijekom ovog mračnog razdoblja naše povijesti.'' ''Prosvjedi s upotrebom nasilja?'' ''Pa mi se protivimo nasilju.'' Njih su se dvoje sad čvrsto gledali u oči i Ralph zaključi da Anne Rivers pati od onog što bi Carolyn nazvala bolešću uspaljenih bedara. Dan Dalton je stajao u kutu ekrana, zaboravljen. ''Kad Susan Day sljedeći mjesec dođe u Derry, jamčite li joj sigurnost?'' Ed se nasmiješi i u mislima ga Ralph ugleda onakvog kakav je bio tog vrućeg kolovoškog poslijepodneva prije manje od mjesec dana - klečao rukama podbočenima s obje strane Ralphovih ramena i dahtao u njegovo lice U Newportu spaljuju fetuse. Ralph zadrhti. ''U zemlji u kojoj se na tisuće djece isisava iz majčine utrobe medicinskim ekvivalentom usisavača, ne vjerujem da itko išta može jamčiti,'' odgovori Ed. Anne Rivers na trenutak zdvojno pogleda u njega kao da razmišlja želi li mu postaviti još koje pitanje (možda koji mu je telefonski broj) a tad se okrene prema kameri. ''Anne Rivers ispred policijske postaje grada Derryja,'' reče ona. Ponovno se pojavi Lisette Benson i zbog nečeg nalik smiješku u položaju njezinih usta Ralph zaključi da nije samo on primijetio privlačnost između novinarke i ispitanika. ''Izvještavat ćemo o tom događaju cijeli dan,'' reče ona. ''Gledajte nas ponovno u šest sati kad ćemo imati svježih vijesti. U Augusti, guvernerka Greta Powers odgovarala je na optužbe da možda ima - '' Lois ustane i pritisne tipku za gašenje na televizoru. Na trenutak se zagleda u potamnjeli ekran, pa duboko uzdahne i sjedne. ''Imam kompot od borovnica,'' reče ona ''ali nakon ovog, je li ijednom od vas do toga?'' Obojica odmahnu glavom. McGovern pogleda u Ralpha i reče: "To je bilo jezivo.'' Ralph kimne glavom. Neprestano je mislio na to kako je Ed grabio velikim koracima kroz pljusak sitnih kapljica iz poljevača, lomio duge svojim tijelom i udarao šakom o otvoreni dlan. ''Kako su ga mogli pustiti uz kauciju i intervjuirati ga u vijestima kao da je normalan?'' ogorčeno upita Lois. ''Nakon toga što je učinio virotoj Helen? Bože, ta Anne Rivers izgledala je kao da će ga svakog trenutka pozvati kući na večeru!'' ''Ili da jede kekse s njom u krevetu,'' trpko će Ralph. ''Optužba za fizički napad i ovo danas su nešto potpuno drugo,'' reče McGovern ''i možeš se okladiti u gaće da će odvjetnik ili odvjetnici koje su ti luđaci unajmili paziti da tako i ostane.'' ''A čak je i optužba za fizički napad proglašena prekršajem,'' podijeli je Ralph. ''Kako fizički napad može biti prekršaj?'' upita Lois. ''Oprosti, ali nikud to nisam mogla shvatiti.'' "Prekršaj je kad to učiniš samo svojoj ženi,'' reče McGovern i podigne svoju podrugljivu obrvu. ''To je Amerika, Lo.'' Ona je nemirno kršila prste, maknula gospodina Chassea s televizora, pa ga vratila ondje, pa nastavila kršiti prste. ''Zakon je jedno,'' reče ona, "i prva priznajem da ga ne shvaćam potpuno. Ali netko im moru reći da je on lud. Da je tukao ženu i da je lud.''
''Da znate samo koliko" reče Ralph i prvi put im ispriča što se dogodilo proteklog ljeta kod zračne luke. Potrajalo je desetak minuta. Kud je završio, nitko ne reče ništa - samo su ga gledali razrogačenih očiju. ''Što?'' zabrinuto će Ralph. ''Ne vjerujete mi? Mislite da sam izmislio?'' ''Naravno da ti vjerujem,'' reče Lois. ''Samo sam ... zgranuta. I uplašena.'' ''Ralph, mislim da bi tu priču mogao ispričati Johnu Leydeckeru,'' reče McGovern. ''Neće postići bogzna što s njom, ali s obzirom na nove Edove prijatelje, mislim da bi taj podatak on trebao znati.'' Ralph se ozbiljno zamisli a tad kimne glavom i ustane. ''Ne valja odlagati,'' reče on. ''Ideš sa mnom, Lois?'' Ona razmisli, pa odmahne glavom. ''Malaksala sam,'' reče ona. ''I malo sam - kako današnja mladež to zove? - šiznuto. Mislim da ću odmoriti noge i odspavati.'' ''Samo naprijed,'' reče Ralph. ''Izgledaš malo umorno. Hvala ti što si nas nahranila.'' Ne razmišljajući, on se sagne i poljubi je u kut usta. Lois ga pogleda iznenađeno i zahvalno. 6 Poslije nešto više od šest sati, Ralph isključi svoj televizor kad je Lisette Benson zaključila večernje vijesti i predala riječ sportskom uredniku. Demonstracije ispred WomanCare centra pale su na drugo mjesto - udarna vijest bila je tvrdnja daje guvernerka Greta Powers kao studentica uzimala kokain - i nije se doznalo ništa novo, osim što se Dana Daltona ovog puta predstavilo kao vođu ''Prijatelja života''. Ralphu se učinilo da bi primjerenija riječ bila počasni vođa. Je li Ed već stvarni vođa? Ako nije, uskoro će biti, najposlije do Božića. Zanimljivije je pitanje bilo što Edovi poslodavci misle o Edovim pravnim pustolovinama u Derryju. Ralph je bio siguran da će im se manje svidjeti današnji događaj od optužbe zbog obiteljskog zlostavljanja prošlog mjeseca; nedavno je pročitao da će Hawking Labs uskoro postati peti istraživački centar na sjeveroistoku Amerike koji će se u radu služiti tkivom fetusa. Neće zapljeskati kad čuju da je jedan od njihovih inženjera uhićen jer je bacao lutke napunjene lažnom krvlju o zidove klinike koja vrši abortuse. A kad bi još znali koliko je lud - Tko će im to reći, Ralph? Ti? Ne. To je bio korak dalje nego što je bio voljan zakoračiti, barem zasad. Za razliku od odlaska u policijsku postaju s McGovernom i razgovora s Johnom Leydeckerom o događaju od proteklog ljeta, to bi bilo proganjanje. Kao natpis UBIJ PIČKU pokraj slike žene s čijim se mišljenjima ne slažeš. To su gluposti, i ti to dobro znaš. ''Ništa ja ne znam,'' reče on, ustane i priđe prozoru. ''Previše sam umoran da bih išta znao.'' No dok je stajao ondje i gledao na drugu stranu ulice u dva muškarca koja su izašla iz Red Applea, svaki noseći paket od šest limenki piva, odjednom shvati da nešto zna. Sjetio se nečeg od čega ga prožme studen. Jutros, kad je izašao iz Rite Aida i kad su njime ovladale aure - i osjećaj da je dostigao neku novu razinu svijesti - stalno se podsjećao da u njima može uživati ali da ne smije povjerovati, jer će, ne uspije li održati tu bitnu razliku, završiti na istom brodu s Edom Deepneauom. Ta je pomisao skoro otvorila vratašca neke njegove asocijativne uspomene, ali lelujave aure na parkiralištu odvratile su mu pozornost prije no što je uspio nogom razvaliti vratašca do kraja. Sad se tog sjetio: Ed je spominjao aure, zar ne? Ne, možda je želio reći aure, ali je zapravo rekao boje. Gotovo sam siguran u to. Odmah nakon što je spomenuo kako vidi dječja tjelesa posvuda, čak i na krovovima. Rekao je -
Ralph je promatrao onu dvojicu kako ulaze u stari kombi. Pomisli kako se nikad neće uspjeti sjetiti Edovih riječi jer je bio preumoran. A tad, kad je kombi krenuo vukući za sobom oblak ispušnih plinova koji ga podsjeti na jasnu crveno-smeđu boju koju je vidio kako izlazi iz ispušne cijevi pekarskog kamioneta tog podneva, otvore se još jedna vratašca i on se sjeti. "Rekao je da je svijet ponekad pun boja,'' reče Ralph praznom stanu, "ali da su u određenom trenutku počele prelaziti u crnu. Mislim da je tako rekao.'' Bilo je to približno, no da li i sve? Ralph je znao da je u Edovu programskom govoru bilo još nečeg, ali se nije mogao sjetiti čega. A jc li to uopće i važno? Njegovi su živci govorili da jest - studen koja mu je oblila leđa širila se i zalazila sve dublje pod kožu. Pokraj njega zazvoni telefon. Ralph se okrene i ugleda ga kako se valjuška u kupki opakog crvenog svjetla, tamnocrvenog, boje krvi koja curi iz nosa i (pijetlovi koji se bore protiv pijetlova) kokotove krijeste. Ne, jaukne dio njegova mozga. Oh ne, Ralph, nemoj ponovno počinjati - Svaki put kad bi telefon zazvonio, svjetlosni bi omotač postao blještaviji. Za razdoblja tišine, potamnio bi. Kao da gleda u sablasno srce u kojem je telefon. Ralph stisne oči i kad ih je otvorio, crvene aure oko telefona više nije bilo. Ne, samo je više ne možeš vidjeti. Nisam siguran, ali mislim da si je voljom otjerao. Kao dio lucidnog sna. Dok je prelazio preko sobe prema telefonu, reče samom sebi - i to nedvosmisleno - da je ta pomisao besmislena kao i to što vidi aure. Samo što nije bila i on je znao da nije. Jer, ako je besmislena, kako to da mu je bio dovoljan samo jedan pogled na tu užeglu crvenu aureolu svjetla pa da sa sigurnošću zaključi kako ga zove Ed Deepneau? Gluposti, Ralph. Misliš da je to Ed jer ti se Ed mota po glavi... i zato što si tako umoran pa počinješ razmišljati o glupostima. Hajde, podigni slušalicu, uvjeri se. To nije srce čarobna kugla, to nije čak ni telefon čarobna kugla. Vjerojatno neki tip koji ti želi prodati pretplatu ili žena iz odjela za dobrovoljne davatelje krvi koja se želi raspitati zašto u posljednje vrijeme ne dolaziš. Ali je on znao da nije tako. Ralph podigne slušalicu i reče halo. 7 Ne dobije odgovor, ali je netko bio na drugom kraju, Ralph je čuo disanje. ''Halo?'' upita ponovno. Nije bilo odmah odgovora i upravo je namjeravao reći Spustit ću slušalicu kad Ed Deepneau reče, ''Zovem zbog tvojeg jezika, Ralph. Uvalit će te u nevolju.'' Linija studeni između njegovih lopatica više nije bila linija; prerasla je u tanku ledenu ploču koja gaje prekrila od zatiljka do križa. ''Zdravo, Ed. Vidio sam te na vijestima.'' Jedino se toga sjetio da mu kaže. Rukom nije držao slušalicu, nego se ruka zgrčila oko nje. ''To nije važno, stari moj. Poslušaj me. Posjetio me onaj slobodoumni detektiv koji me prošlog mjeseca uhapsio - Leydecker. Zapravo, upravo je otišao.'' Ralphovo srce siđe u pete, ali nejako daleko. To što je Leydecker posjetio Eda nije neobično, zar ne? Jako se zainteresirao za Ralphovu priču o sukobu kod zračne luke u ljeto 1992. Silno. ''Zar?'' ravnodušno će Ralph.
''Detektiv Leydecker si je zamislio da ja mislim kako ljudi - pa čak i nekakva nadnaravna bića - odvoze fetuse iz grada kamionima. Ludo, ha?'' Ralph je stajao pokraj sofe i nemirno provlačio telefonsku žicu kroz prste. Ugleda kako kroz žicu poput znoja curi tamnocrvena Svjetlost koja je pulsirala u ritmu Edova govora. ''Pričaš dječje priče, stari moj.'' Ralph je šutio. ''To što si pozvao policiju nakon što sam onoj kučki očitao lekciju koju je i te kako zaslužila nije me zasmetalo," reče mu Ed. ''Pripisao sam to ... recimo brizi jednog djedice. Ili si možda pomislio da će te ona počastiti jebačinom iz samilosti, odluči li pokazati pravu zahvalnost. Jesi star ali nisi za Jurski park. Možda si pomislio da će ti barem dopustiti da joj gurneš prst.'' Ralph ne reče ništa. ''Je li tako, stari?'' Ralph ne reče ništa. ''Misliš da ćeš me uzrujati tom šutnjom? Ni u ludilu.'' Ali Ed jest zvučao uzrujano, pomršenih računa. Kao da ga je nazvao s određenim scenarijem u glavi a Ralph odbija čitati svoju ulogu. ''Ne možeš ... a bolje i nemoj...'' ''To što sam nazvao policiju nakon što si istukao Helen nije te zasmetalo, ali razgovor s Leydeckerom očito jest. Kako to, Ed? Jesi li konačno počeo razmišljati o svojem ponašanju? A možda i o razmišljanju?'' Sad je bio red na Eda da šuti. Konačno grubo prošapće: ''Ralph, ne shvatiš li ovo ozbiljno, bit će to najveća pogreška - '' ''O, shvaćam te ja ozbiljno,'' reče Ralph. ''Vidio sam što si danas učinio, vidio sam što si učinio ženi prošli mjesec ... a vidio sam i što si učinio kod aerodroma prošle godine. A sad to i policija zna. Ed, ja sam saslušao tebe, a sad ti saslušaj mene. Bolestan si. Doživio si neku vrstu mentalnog sloma, priviđaju ti se stvari - '' ''Ne moram slušati te tvoje gluposti!'' Ed samo što nije vrisnuo. ''Ne, ne moraš. Možeš spustiti slušalicu. Ti si ubacio kovanicu u aparat. Ali dok je ne spustiš, slušat ćeš jezikovu juhu. Jer si mi bio drag, Ede, i želim da mi ponovno budeš drag. Pametan si momak, s priviđenjima ili bez njih, i mislim da me možeš razumjeti: Leydecker zna i Leydecker će motriti na te - '' ''Vidiš li već boje?'' upita Ed smirenim glasom. Istog trenutka, crveni žar oko telefonske žice nestane kao da je netko okrenuo prekidač. ''Kakve boje?'' naposljetku upita Ralph. Ed se ogluši na to pitanje. ''Rekao si da sam ti bio drag. I ti si meni drag. Uvijek si mi bio drag. Pa ću ti dati zaista koristan savjet. Zagazio si u duboke vode, ali u dubinama plivaju stvari koje ne možeš ni zamisliti. Misliš da sam lud, ali ću ti reći da ti ne znaš što je ludilo. Pojma nemaš. Ali ćeš doznati, nastaviš li se petljati u stvari koje te se ne tiču. Vjeruj mi na riječ.'' ''Kakve stvari?'' upita Ralph. Pokušavao je govoriti ravnodušnim glasom, ali je još stiskao telefonsku slušalicu tako snažno da mu je bubnjalo u prstima. ''Sile,'' odgovori Ed. ''U Derryju djeluju sile za koje ti je bolje ne znati. Postoje ... pa, recimo entiteti. Još te nisu primijetili, ali ako mi ponovno staneš na žulj, primijetit će te. A to ne želiš. Vjeruj mi, ne želiš.'' Sile. Entiteti. ''Pitao si me kako sam sve to doznao. Tko me u to sve uputio. Sjećaš li se toga, Ralph?'' ''Da.'' I sjetio se. Sada. To je bilo posljednje što mu je Ed rekao prije no što je uključio široki osmijeh voditelja kviza i krenuo pozdraviti policajce. Viđam boje otkad je on došao i ispričao mi... Razgovarat ćemo o tome poslije.
''Liječnik mi je rekao. Mali ćelavi liječnik. Mislim da ćeš njemu morati odgovarati pokušaš li još jednom gurnuti nos u moje stvari. A tad neka ti je Bog na pomoći.'' ''Mali ćelavi liječnik, aha,'' reče Ralph. ''Da, shvaćam. Najprije Grimizni kralj i centurioni, a sad mali ćelavi liječnik, Pretpostavljam da je na redu - '' ''Poštedi me svoje zajedljivosti, Ralph. Kloni se mene i mojih interesa, jesi li čuo? Kloni se.'' Začuje se škljocaj i Ed više nije bio na drugom kraju žice. Ralph je dugo gledao u telefonsku slušalicu u svojoj ruci, a tad je polako spusti. Kloni se mene i mojih interesa. Da, zašto ne? Ima on dovoljno svojih ribica zu friganje. Ralph polako ode u kuhinju, gurne gotovo jelo (točnije rečeno filete bakalara) u pećnicu i pokuša izbaciti prosvjede protiv pobačaja, aure, Eda Deepneaua i Grimiznog kralja iz misli. Bilo je to lakše nego što je očekivao.
Šesto poglavlje 1 Ljeto mine kao što to čini u Maineu, gotovo neopazice. Ralphovo preuranjeno buđenje se nastavi i kad su se jesenske boje počele žariti na stablima duž Harris Avenue, otvarao je oči oko dva sata i petnaest minuta svakog jutra. To je bilo loše, ali je željno iščekivao zakazani sastanak s Jamesom Royom Hongom, a usto se nije ponovio čudan vatromet kojim je bio počašćen nakon što se upoznao s Joeom Wyzerom. Bilo je sporadičnih bjelasanja oko rubova predmeta, ali je Ralph otkrio da će, stisne li oči i izbroji do pet, to bjelasanje nestati kad ih ponovno otvori. No dobro ... najčešće nestati. Predavanje Susan Day bilo je zakazano za petak, osmog listopada. Potkraj rujna, prosvjedi i rasprave u javnosti o pravu na pobačaj su se zaoštrile i sve češće bile usmjerene na njezin dolazak. Ralph je puno puta gledao Eda u televizijskim vijestima, kadšto u društvu Dana Daltona, ali češće samog, kako govori tečno, vješto i često s iskrom veselja ne samo u očima nego i u glasu. Ljudi su ga voljeli i društvo ''Prijatelji života'' privuče mnogobrojno članstvo, čemu se ''Daily Bread'', njegov politički preteča, mogao tek nadati. Više nije bilo bacanja lutaka ili razbijačkih demonstracija, ali je bilo puno marševa i protumarševa, puno dovikivanja uvredljivih riječi, prijetnji šakama i gnjevnih pisama uredniku. Propovjednici su obećavali prokletstvo; nastavnici su poticali na umjerenost i izobrazbu; šest mladih žena koje su se nazvale ''The Gay Lesbo Babes for Jesus'' uhićene su jer su šetale ispred Prve baptističke crkve s natpisima na kojima je pisalo ODJEBI IZ MOG TIJELA. U Newsu je objavljeno da je neimenovani policajac rekao kako se nada da će Susan Day oboljeti od gripe ili neke druge bolesti i morati otkazati predavanje. Ralph više nije čuo Eda, ali 21. rujna primi razglednicu od Helen s trinaest ushićenih riječi napisanih na poleđini: ''Hura, posao! Gradska knjižnica grada Derryja! Počinjem idući mjesec! Vidimo se uskoro - Helen. '' Razveselivši se tome više nego kad ga je Helen onomad nazvala iz bolnice, Ralph siđe u prizemlje pokazati razglednicu McGovernu, ali su vrata prizemnog stana bila zatvorena i zaključana. Pokazat će Lois ... ali ni Lois nije bila kod kuće, vjerojatno je otišla na partiju karata ili možda u grad kupiti predivo i smisliti drugi vuneni pokrivač. Blago ozlovoljen pomišlju kako ljudi s kojima najviše želite podijeliti dobre vijesti gotovo nikad nisu u blizini kad pucate od želje da im ih priopćite, krene prema Strawford parku. Ondje zatekne Billyja McGoverna kako sjedi na klupi blizu bejzbolskog igrališta i plače. 2 Plač je možda prejaka riječ; curenje bi bila primjerenija. McGovern je sjedio na klupi, iz jedne od njegovih kvrgavih šaka virio je rupčić, i gledao jednu majku i njezina sinčića kako se igraju ''ti meni zakotrljaj loptu, a ja ću ti je baciti'' kod prve linije igrališta na kojem se posljednji veliki događaj sezone - Gradski turnir - završio dva dana prije. Svako malo bi podignuo šaku s rupčićem do lica i nemilice otirao oči. Ralph, koji nikad nije vidio McGoverna plakali - čak ni na Carolyninu ukopu - postajkivao je kod igrališta, pitajući se treba li prići McGovernu ili se vratiti putem kojim je došao. Naposljetku skupi hrabrost i priđe klupi, ''Bok, Bili,'' reče.
McGovern podigne pogled crvenih, vlažnih i malčice postiđenih očiju. On ih ponovno obriše i pokuša se osmjehnuti. ''Bok, Ralph. Uhvatio si me u cmizdrenju. Oprosti.'' ''Sve u redu,'' reče Ralph i sjedne. ''I ja sam se naplakao u životu. Što je?'' McGovern slegne ramenima pa ponovno pritisne rupčić na oči. ''Ništa posebno. Patim od posljedica paradoksa, to je sve.'' ''Kakvog paradoksa?'' ''Nešto se dobro događa s jednim od mojih najstarijih prijatelja - čovjekom koji mi je dao prvi posao na školi. Umire.'' Ralph podigne obrve ali ne reče ništa. ''Ima upalu pluća. Njegova će ga nećaka danas ili sutra vjerojatno odvući u bolnicu, spojit će ga na aparat za umjetno održavanje života, barem nakratko, ali je sigurno da umire. Proslavit ću tu smrt kad se dogodi i mislim da me ta činjenica dotukla više od svega.'' McGovern zastane. ''Ne razumiješ ni riječi od onog što govorim, zar ne?'' ''Tako je,'' reče Ralph. ''Ali nema veze.'' McGovern pogleda u njegovo lice, iznenadi se, pa frkne kroz nos. Taj zvuk je zbog njegovih suza bio hrapav i prigušen, ali se Ralphu ipak učini pravim smijehom pa se usudi uzvratiti malim osmijehom. ''Jesam li rekao nešto smiješno?'' ''Ne,'' reče McGovern i lagano ga lupne po ramenu. ''Samo sam gledao u tvoje lice, tako usrdno i iskreno - Ralphe, zaista si otvorena knjiga - i mislio koliko si mi drag. Ponekad bih želio biti ti.'' ''U tri sata ujutro bogami ne bi,'' tiho reče Ralph. McGovern uzdahne i kimne glavom. ''Nesanica.'' ''Tako je. Nesanica.'' ''Oprosti mi što sam se nasmijao, ali - '' ''Ne moraš se ispričavati, Bili.'' '' - ali molim te, vjeruj mi na riječ, to je bio zadivljen smijeh.'' ''Tko je taj tvoj prijatelj i zašto je dobro da umire?'' upita Ralph. Nagađao je što je u korijenu McGovernova paradoksa; on nije bio baš budala dobrog srca kao što se činilo da Bili ponekad misli. ''Zove se Bob Polhurst, a njegova upala pluća je dobra vijest jer boluje od Alzheimerove bolesti od ljeta osamdeset osme.'' To je i Ralph pomislio ... iako mu je pao na um i AIDS. Pitao se bi li to sablaznilo McGoverna i ta ga pomisao malo razveseli. A tad pogleda Billa i postidi se zbog svog veselja. Znao je da je McGovern u najmanju ruku poluprofesionalac kad je riječ o sjeti, ali zbog tog nije smatrao da je Billova očita tuga za starim prijateljem manje iskrena. ''Bob je bio pročelnik odsjeka za povijest srednje škole u Derryju od 1948. godine, kad nije mogao imati više od dvadeset pet godina, do 1981. ili 1982. Bio je izvrstan nastavnik, jedan od onih silno pametnih, ali samozatajnih ljudi kakve se ponekad nađe u nekoj zabiti. Najčešće završe kao ravnatelji svojih odsjeka i voditelji pet izvanškolskih aktivnosti jer ne znaju reći ne. Bob to nikako nije znao.'' Ona je majka vodila svog sinčića pokraj njih a prema maloj zalogajnici koja će se uskoro zatvoriti preko zime. Djetetovo je lice bilo prozirno poput porculana, imalo ljepotu koju je pojačavala ružičasta aura koju Ralph ugleda kako se vrti oko njegove glave i giba preko njegova malog, živahnog lica u mirnim valovima.
''Hajdemo doma, mama'' reče on. ''Hoću se igrati s plastelinom. Hoću napraviti obitelj Glinić.'' ''Najprije nešto pojedimo, momak - može? Mama je gladna.'' ''Može.'' Na hrptu dječakova nosa bio je ožiljak u obliku kuke i na tom je mjestu ružičasti sjaj dječakove aure potamnio u ljubičasto. Ispao iz krevetića s osam mjeseci, pomisli Ralph. Posegnuo za leptirićima koje je njegova mama objesila o strop. Premrla je kad je dotrčala i ugledala svu tu krv; mislila je da siroto dijete umire. Patrick, tako se zove. Ona ga zove Pat. Dobio je ime po djedu i - On čvrsto stisne oči na trenutak. Želudac mu je podrhatavo ispod Adamove jabučice i bio je siguran da će povratiti. ''Ralph?'' reče McGovern. ''Dobro si?'' On otvori oči. Nije više bilo aure, ružičaste ili neke druge; samo majka i sin koji odlaze u zalogajnicu popiti hladno piće, a nije bilo ničega po čemu bi mogao zaključiti da ona ne želi odvesti Pata kući jer je Patov otac ponovno počeo piti poslije gotovo šest mjeseci apstinencije, a kad se napije postane zao - Prestani, zaboga, prestani. "Dobro sam,'' reče McGovernu. ''Nešto mi je upalo u oko. Nastavi samo. Dovrši priču o svom prijatelju." ''Nema se puno što za reći. Bio je genij, ali sam se vremenom uvjerio da je genijalnost silno precijenjena roba. Mislim da je ova zemlja puna genija, dečki i cura tako pametnih da prosječni član MHNSA-e izgleda kao tupoglavac. A mislim da ih je najveći dio među nastavnicima, koji žive i rade u anonimnosti malih mjesta jer to vole. Barem je Bob Polhurst to volio. ''Zastrašujući je bio način na koji bi prozreo ljude... barem u početku. Nakon nekog vremena shvatio bi da se nemaš potrebe bojati, jer je Bob bio drag, ali bi u početku ljudi osjetili prepast. Kadikad bi se morao zapitati gleda li te običnim ili rendgenskim parom očiju.'' U zalogajnici, ona se žena nagnula držeći u ruci papirnatu čašicu sode. Dječak posegne za njom objema rukama, veselo se smiješeći i uzme je. Žedno je pio. Ružičasti sjaj ponovno na trenutak zatitra oko njega kad je to učinio i Ralph je znao da je imao pravo: djetetovo je ime bilo Patrick a njegova ga majka ne želi odvesti kući. Nemoguće da zna takve stvari, ali ih ipak zna. ''U to doba,'' reče McGovern, ''ako si bio iz središnjeg dijela Mainea i ne baš stopostotni heteroseksualac, iz petnih si se žila trudio prikazati takvim. To je bila jedina mogućnost, osim preseljenja u Greenwich Village, nošenja beretke i provođenja subotnjih večeri u jazz klubovima u kojima se pljeskalo pucketanjem prstiju. U to doba, pomisliti na ''izlazak iz ormara'' bilo je nezamislivo. Za većinu nas, ormar je bio sve što smo imali. Ako nisi želio da te čopor ponapitih dobrih momaka zgazi u nekoj tamnoj uličici i pokuša ti promijeniti lični opis, svijet ti je bio ormar.'' Pat popije piće i baci papirnatu šalicu na zemlju. Majka mu reče da je podigne i stavi u kantu za otpatke, zadaća koju on beskrajno veselo izvrši. Ona ga tad uhvati za ruku i oni polako krenu iz parka. Ralph ih je sa zebnjom promatrao kako odlaze, nadajući se da će se ženina strahovanja i brige pokazati neosnovanima, bojeći se da neće. Međunarodna organizacija za jako pametne. Ljudi polažu test i postaju članovima te organizacije ako postignu rezultate koji ih svrstavaju među najviše 2 posto stanovništva svoje zemlje. ''Kad sam podnio molbu za posao profesora povijesti u srednjoj školi u Derryjii - to je bilo 1951 - upravo sam završio dvije godine poučavanja Bogu iza nogu u Lubecu, pa sam mislio ako sam se ondje mogao provući bez pitanja, moći ću to svugdje. Ali je Bob pogledao u mene - dovraga, kroza me - tim svojim rendgenskim očima i shvatio. A nije ni bio sramežljiv. ''Ako vam odlučim dati posao i vi ga
odlučite prihvatiti, gospodine McGovern, mogu li biti siguran da nikad neće biti ni trunke problema zbog vaših seksualnih preferencija?'' ''Seksualna preferencija, Ralph! O moj Bože! Dotad nikad nisam ni pomislio na takav izraz, ali je iz njegovih usta ta fraza skliznula lakše nego kuglični ležaj premazan Criscom. Narogušio sam se, namjeravao sam mu reći da nemam pojma o čemu govori ali da mu ipak zamjeram - načelno, moglo bi se reći - ali sam ga ponovno pogledao i odlučio prištedjeti dah. Možda sam mogao prevariti neke ljude u Lubecu, ali nisam mogao prevariti Boba Polhursta. Nije još navršio trideset godina, vjerojatno nije bio južnije od Kitteryja više od desetak puta u životu, ali je znao sve što je trebalo o meni, a za doznati to bio mu je potreban tek razgovor od dvadeset minuta. '' ''Ne, gospodine, ni trunke,'' rekoh ja, bit ću krotak kao jaganjac Božji.'' McGovern ponovno obriše oči rupčićem, ali se Ralphu učini da je ovog puta taj pokret bio uglavnom teatralan. ''U dvadeset tri godine prije no što sam prešao na koledž, Bob me naučio svemu što znam o poučavanju povijesti i igranju šaha. Bio je blistav igrač ... sigurno bi onaj blebetavac Faye Chapin polomio zube na njemu, u to možeš biti siguran. Samo sam ga jednom pobijedio i to kad je već obolio od Alzeimerove bolesti. Poslije toga više nikad nisam s njim igrao. ''A bilo je tu i još toga. Nikad nc bi zaboravio vic. Nikad ne bi zaboravio rođendane ili godišnjice njemu bliskih ljudi - nije slao čestitke ili poklanjao darove, ali bi uvijek čestitao i poželio sve najbolje i nitko nikad nije posumnjao u njegovu iskrenost. Objavio je više od šezdeset Članaka o poučavanju povijesti i Građanskom ratu u Americi, što mu je bila specijalnost. Godine 1967. i 1968. napisao je knjigu s naslovom Kasnije tog ljeta, o tome što se dogodilo nakon Gettysburgu. Dopustio mi je da pročitam taj rukopis prije deset godina i mislim da je to najbolja knjiga ikad napisana o građanskom ratu koju sam ikad pročitao. Jedina koja joj se iole približila je roman s naslovom Anđeli ubojice Michaela Shaara. Bob nije htio ni čuti za to da je objavi. Kad sam ga upitao zašto, rekao je da bih barem ja trebao shvatiti njegove razloge.'' McGovern zašuti na trenutak, pogleda park koji je bio ispunjen zeleno-zlatnom svjetlosti i crnom čipkom sjena koje su se micale i premještale svakim daškom vjetra. ''Rekao je da se boji publiciteta.'' ''U redu,'' reče Ralph. ''Shvaćam.'' ''Možda ću ga najbolje opisati na sljedeći način: rješavao je veliku križaljku iz Sunday New York Timesa tintom. Narugao sam mu se zbog toga, optužio ga za hubris.51 On mi se nasmiješio i rekao: ''Velika je razlika između ponosa i optimizma, Bili - ja sam optimist.'' ''Dakle, stekao si sliku. Ljubazan čovjek, dobar nastavnik, sjajan um. Njegova je specijalnost bila američki građanski rat, a sad ne zna ni što je rat, a kamoli tko je pobijedio u našem. Ma ne zna ni svoje ime, a uskoro - zapravo, što prije to bolje - umrijet će, a neće ni znati da je živio.'' Preko igrališta se dovuče sredovječni muškarac odjeven u majicu s natpisom University of Maine i iznošene traperice. Ispod pazuha je nosio zgužvanu papirnatu vrećicu. On stane kod zalogajnice i pregleda sadržaj košare za otpatke, nadajući se da će naći ambalažu koju može prodati trgovinama. Kad se nagnuo, Ralph ugleda tamnozeleni omotač koji ga je okruživao i svjetlije zelenu balonsku uzicu koja se povijajući uzdizala iz njegova tjemena. Ralph je bio preumoran da zatvori oči, preumoran da je voljom otjera. On se okrene McGovernu i reče, ''Od prošlog mjeseca priviđaju mi se stvari koje - '' ''Vjerojatno sam u koroti,'' reče McGovern i ponovno teatralno obriše oči, ''iako ne znam je li to zbog Boba ili zbog sebe. Nije li to da pukneš od smijeha? Ali da si vidio kako je bio pametan u to doba ... zastrašujuće pametan ...''
''Bili? Vidiš li onog čovca kod zalogajnice? Onog koji kopa po kanti za smeće? Vidim - '' ''Da, takvih sad ima posvuda,'' reče McGovern i okrzne skitnicu (koji je našao dvije prazne limenke piva Budweiser i gurnuo ih u svoju torbu) pogledom pa se ponovno okrene Ralphu. ''Mrzim biti star - vjerojatno se zapravo sve svodi na to. Hoću reći iz dna duše.'' Skitnica se približi njihovoj klupi vukući noge savijene u koljenima, a njegov dolazak najavi povjetarac donoseći miris koji nije bio miris English Leathera.58 Njegova aura - živahna i žarka zelena koja podsjeti Ralpha na ukrase na dan svetog Patricka59 - bilaje u neskladu s njegovim poniznim držanjem i bolešljivim osmijehom. ''Hej, dečki! Kak ste?'' ''Bili smo i bolje,'' reče McGovern i s naporom podigne zajedljivu obrvu, ''a mislim da ćemo ponovno biti bolje kad ti otploviš.'' Skitnica nesigurno pogleda McGoverna, zaključi da je on izgubljen slučaj pa prebaci pogled na Ralpha. ''Imaš nešto sitnog, gospon? Moram u Dexter. Ujak je došo po mene u sklonište u Neibolt Street, veli da mogu dobit stari poso u tvornici, al samo ako - '' ''Gubi se, momak,'' reče McGovern. Skitnica mu dobaci kratak, tjeskoban pogled a tad se njegove krvlju podlivene oči okrenu ponovno prema Ralphu. ''Dobar poso, znaš. Mogo bi ga dobit natrag, al samo ako se danas tamo vratim. Autobus-'' Ralph posegne u džep, nađe kovanice od dvadeset pet i deset centi i spusti ih u ispruženu ruku. Skitnica se naceri. Aura koja ga je okruživala zasvijetli jače, pa se raspline. Ralphu lakne. ''Hej, divno! Hvala, gospon!'' ''Nije vrijedno spomena,'' reče Ralph. Skitnica odbaulja u pravcu supermarketa, gdje se uvijek moglo naći Night Train, Old Duke i Silver Satin, Sranje, Ralph, zar bi bilo tako teško da si malo milostiv i u glavi, ha? upita samog sebe. Idi još kilometar u tom smjeru i stići ćeš do autobusnog kolodvora. Istina, ali je Ralph proživio dovoljno dana da zna kako je između milosrdnih misli i priviđenja nebo i zemlja. Skitnica s tamnozelenom aurom ide na autobusni kolodvor kao i Ralph u Washington na položaj ministra vanj skih poslova. ''Ne bi smio to raditi, Ralph,'' spočitne mu McGovern. ''To ih samo ohrabruje.'' ''Vjerojatno,'' umorno će Ralph. ''Što si ono pričao kad te ovaj tako nepristojno prekinuo?'' Pomisao da McGovernu sad ispriča o aurama činila mu se nevjerojatnom i nije ni za Boga miloga mogao zamisliti kako se našao na rubu da mu to kaže. Nesanica, naravno - to je bio jedini odgovor. Uništila mu je moć prosudbe kao što je učinila s kratkotrajnom memorijom i čulom vida. ''Da sam jutrošnjom poštom nešto primio,'' reče Ralph. ''Mislio sam da bi te moglo razveseliti.'' On mu pruži Heleninu razglednicu i McGovern je pročita jednom pa još jednom. Kad ju je pročitao drugi put, njegovo dugo, konjsko lice rastegne se u širok osmijeh. Zbog olakšanja i iskrenog zadovoljstva koji su se vidjeli na njegovu licu, Ralph oprosti McGovernu njegov sebeljubiv batos. Bilo je lako smetnuti s uma da Bili zna biti velikodušan koliko i izvještačen. ''Hej, divno, zar ne? Posao!'' ''I te kako. Da proslavimo objedom? Odmah pokraj Rite Aida je simpatična zalogajnica, zove se ''Day Break, Sun Down''. U njoj je malo odveć biljaka, ali inače - ''
''Hvala, ali sam obećao Bobovoj nećakinji da ću svratiti i malo sjediti uz Boba. Naravno, on nema pojma tko sam ja, ali to nije važno jer ja znam tko je on. Capisce?'' ''Aha,'' reče Ralph. ''Drugi put, može?'' ''Može.'' McGovern preleti pogledom poruku na razglednici, još se smiješeći. ''Ovo je prva liga - vrh prve lige!'' Ralph se nasmije tom dražesnom starom izrazu. ''I ja sam to pomislio.'' ''Bio bih se okladio s tobom u pet dolara da će se Helen vratiti u brak s onim manijakom i gurati dijete ispred sebe u prokletim kolicima... ali bih rado izgubio taj novac. Vjerojatno ti to zvuči smiješno.'' ''Malo,'' reče Ralph, ali samo zato što je znao da McGovern to očekuje čuti. A zapravo je pomislio kako je McGovern upravo opisao svoj karakter i svjetonazor sažetije nego što bi to ikad uspjelo Ralphu. ''Lijepo je čuti da nekome ide nabolje a ne nagore, ha?'' ''I te kako.'' ''Je li to Lois vidjela?'' Ralph odmahne glavom. ''Nije kod kuće. Ali ću joj pokazati kad je vidim.'' ''Učini to. Spavaš li išta bolje, Ralph?'' ''Nije loše.'' ''Dobro. Izgledaš malo bolje. Malo krepkije. Ne smijemo se predati, Ralph, to je najvažnije. Jesam li u pruvu?'' ''Mislim da jesi,'' reče Ralph i uzdahne. ''Mislim da si u tome u pravu.'' 3 Dva dana poslije toga Ralph je sjedio za kuhinjskim stolom, polako žvakao pahuljice od mekinja koje je zapravo nerado jeo (ali je ni sam ne znajući zašto pretpostavljao da mu čine dobro) i čitao naslovnu stranicu Derry News. Uvodni je članak brzo pročitao, ali mu je pogled stalno privlačila fotografija koja kao da je izražavala sve zle slutnje s kojima je živio proteklih mjesec dana, a da si ih nije pošteno objasnio. Ralph je smatrao da naslov iznad fotografije - DEMONSTRACIJE ISPRED WOMANCARE CENTRA ZAVRŠILE NASILJEM - nije bio najbolji sažetak članka koji je slijedio, ali ga to nije iznenadilo; godinama čita News i naviknuo se na njihovu pristranost, u koju je spadala i njihova čvrsta politika protivljenja pobačajima. Ipak, pazili su da se u uvodniku, napisanom u stilu no no dečki, smirite se, distanciraju od ''Prijatelja života'' i Ralpha to nije iznenadilo. Prijatelji su se sjatili na parkiralištu pokraj WomanCare centra i gradske bolnice dočekati skupinu od dvjestotinjak pristaša prava na izbor koji su prošli kroz grad od zgrade Civic Centera. Većina je demonstranata nosila natpise sa slikama Susan Day i riječima IZBOR, NE STRAH ispisanima na njima. Njihova je zamisao bila okupljati pristaše putem, poput grude snijega koja se kotrlja niz brdo. Ispred zgrade WomanCarea trebao se održati kratak miting - reklama za skorašnje predavanje Susan Day - a tad bi bila mala zakuska. No to se nije dogodilo. Kad su se pristaše prava na izbor približili parkiralištu, dotrčali su ''Prijatelji života'', ispriječili se na cesti i podigli svoje natpise (UBOJSTVO JE UBOJSTVO, SUSAN DAY NE DOLAZI, SPRIJEČITE POKOLJ NEVINIH) ispred njih poput štitova. Demonstrante je pratila policija, ali nitko nije bio spreman na brzinu kojom su pogrdne i gnjevne riječi prerasle u udarce nogama i bubotke šakama. Počelo je kad je jedna od ''Prijatelja života'' prepoznala vlastitu kćer među pristašama prava na izbor. Starija žena je spustila svoj natpis i zajurila se na mlađu.
Kćerin je dečko uhvatio stariju ženu i pokušao je obuzdati. Kad je mama rasporila njegovo lice noktima, mladić ju je bacio na zemlju. To je bila iskra koja je izazvala desetminutni krkljanac a rezultat je bio tridesetak uhićenih, podijeljenih otprilike pola-pola na svaku skupinu. Na fotografiji na naslovnoj stranici jutrošnjih News bili su Hamilton Davenport i Dan Dalton. Fotograf je uhvatio iskeženog Davenporta, potpuno nenalik njegovu uobičajenom izrazu smirenog samozadovoljstva. Jednu je šaku podignuo iznad glave u primitivnom pobjedničkom pokretu. Sučelice njemu - glave omotane u Hamov natpis IZBOR, NE STRAH poput nadrealističke kartonske aureole - bio je grand fromage ''Prijatelja života''. Daltonove su oči bile zamućene, usta ovješena. Zbog jakog kontrasta na crno-bijeloj fotografiji, krv koja je curila iz njegovih nosnica izgledala je kao čokoladni umak. Ralph bi nakratko skrenuo pogled s toga, pokušao pojesti svoje pahuljice do kraja a tad bi se sjetio onog dana prošlog ljeta kad je ugledao lažnu potjernicu kojima je sad bio oblijepljen cijeli Derry - dana kad se skoro onesvijestio ispred Strawford parka. Uglavnom se prisjećao njihovih lica: Davenportovo puno gnjevne napregnutosti dok je zavirivao u prašnjav izlog trgovine ''Iznošena Rose, polovna odjeća'', Daltonovo s malim, prezrivim osmjehom koji kao daje poručivao da se od majmuna kakav je Hamilton Davenport ne može očekivati da shvati višu moralnost problema pobačaja i da oni oboje to znaju. Ralph bi pomislio na ta dva izraza lica i na udaljenost između muškaraca na čijim su licima ti izrazi carovali, i njegove bi zbunjene oči ponovno odlutale do fotografije u novinama. Dvojica muškaraca stajala su iza Daltona, držeći rukama natpise koji su zagovarali pravo na život i napeto promatrali sukob. Ralph nije prepoznao kržljavka s naočalama rožnatih okvira i oblakom proćelave sijede kose, ali je znao čovjeka pokraj njega. Bio je to Ed Deepneau. No u ovoj situaciji, Ed gotovo da i nije bio važan. To što je privlačilo Ralphov pogled - i strašilo ga - bila su lica dvojice muškaraca koji godinama posluju vrata do vrata u Lower Witcham Street: Davenportovo, s nakešenom gubicom pračovjeka i stisnutom šakom i Daltonovo, s njegovim zamućenim očima i krvavim nosom. On pomisli, Eto kamo vode neobuzdane strasti Ali ovdje to mora prestati, jer - ''Jer da to dvoje imaju oružje, pucali bi jedan u drugog,'' promrmlja on. Uto se oglasi zvono - ono na ulaznim vratima. Ralph ustane, ponovno pogleda sliku i preplavi ga vrtoglavica. S njom dođe čudna, tjeskobna izvjesnost: to je Ed, a sam Bog zna što želi. Pa onda nemoj otvoriti vrata, Ralph! On neodlučan zastane kod kuhinjskog stola, žarko želeći da se raziđe la magla koja kao da se ove godine trajno nastanila u njegovoj glavi. A tad se zvono ponovno oglasi i on shvati da se odlučio. Neka je i Saddam Hussein pred vratima; ovo je njegova kuća i neće se skutriti poput išibanog pseta. Ralph prijeđe preko dnevne sobe, otvori vrata od predvorja i polako siđe niz sumračne stube. 4 Na pola puta mu odlane. Gornja polovina ulaznih vrata sastojala se od teških staklenih ploha. Iskrivljavale su pogled, ali ne toliko da Ralph ne bi mogao vidjeti da su oba njegova posjetitelja žene. Odmah je pogodio tko je jedna od njih pa požuri ostatak puta, lagano se pridržavajući za rukohvat. Širom otvori vrata i ugleda Helen Deepneau s velikom torbom (na kojoj je sa strane pisalo PRVA POMOĆ ZA BEBE) prebačenom preko jednog ramena i Natalie koja je virila iznad drugog, očiju sjajnih poput miša iz crtanog filma. Helen se smješkala puna nade i pomalo nervozno. Natalieno se lice odjednom razvedri i ona počne poskakivati u indijanskoj leđnoj nosiljci u kojoj ju je Helen držala i uzbuđeno mahati ručicama prema Ralphu.
Sjeća me se, pomisli Ralph. Što kažete na to? A kad je ispružio ruku i dopustio da jedna od uzmahalih ručica zgrabi njegov desni kažiprst, njegove se oči napune suzama. ''Ralph?'' reče Helen. ''Dobro si?'' On se nasmiješi, kimne glavom, zakorači i zagrli je. Osjeti kako mu se Helen objesila oko vrata. Na trenutak ga omami miris njezina parfema, pomiješan s mliječnim mirisom zdrave bebe, a tad ga ona glasno cmokne u uho i odmakne se. ''Zaista si dobro, je li?'' upita. I u njezinim su očima bile suze, ali ih je Ralph jedva primjećivao. Imao je previše posla pregledavajući je, želeći se uvjeriti da nema nikakvih znakova batina. Koliko je on mogao vidjeti, nije ih bilo. Izgledala je besprijekorno. ''Sad bolje nego tjednima,'' reče on. ''Pravi melem za umorne oči. I ti, Nat.'' On poljubi bucmastu ručicu koja je još bila omotana oko njegova prsta i ne iznenadi se jako kad ugleda sablasni sivo-plavi trag svojih usana. Izblijedio je čim ga je primijetio i on ponovno zagrli Helen, najviše zato da se uvjeri da je zaista ovdje. ''Dragi Ralphe,'' promrmlja ona u njegovo uho. ''Dragi, mili Ralph.'' Nešto se pokrene u njegovim preponama, očito zbog njezina laganog parfema i nježnih dahtaja koje je osjetio na uhu dok je to govorila ... a tad se sjeti drugog glasa u svom uhu. Edova glasa. Nazvao sam te zbog tvog jezika, Ralph. Pokušava te uvaliti u nevolje. Ralph je pusti i odmakne se od nje i dalje se smiješeći. ''Helen, pravi si melem za umorne oči. Tako mi svega.'' ''I ti. Dopusti da te upoznam sa svojom prijateljicom. Ralph Roberts, Gretchen Tillbury. Gretchen, Ralph.'' Ralph se okrene prema drugoj ženi i prvi put je dobro pogleda dok je pažljivo savio svoje velike, kvrgave ruke oko njezinih tankih, bijelih. Ona je bila žena zbog koje bi muškarac (čak i onaj koji je šezdesete ostavio za sobom) dobio volju odmah se uspraviti i uvući trbuh. Bila je jako visoka, možda metar osamdeset, i bila je plavuša, ali nije to bilo samo zbog toga. Bilo je još nečeg u njoj - nešto poput mirisa ili vibracija ili (aure) po dobro, poput aure. Ona je, ukratko, bila žena u koju niste mogli ne gledati, o kojoj niste mogli ne misliti, o kojoj niste mogli ne razmišljati. Ralph se prisjeti kako mu je Helen rekla da je Gretchen suprug rasjekao nogu kuhinjskim nožem i ostavio je da iskrvari. Pitao se kako bi neki muškarac mogao to učiniti; kako bi bilo koji muškarac mogao dotaknuti stvorenje poput ovog s nekim drugim osjećajem osim strahopoštovanjem. A možda i s malo požude, kud se prođe kroz fazu ''Hoda odjenuta ljepotom poput noći''. Usput, Ralph, trenutak je da vratiš oči natrag u duplje. ''Drago mi je," reče on i pusti joj ruku. ''Helen mije ispričala kako ste je došli posjetiti u bolnicu. Hvala vam što ste joj pomogli.'' "Bilo mi je užitak pomagati Helen,'' reče Gretchen i zabljesne ga osmijehom. ''Ona je od žena zbog kojih se isplati sav taj trud ... ali mislim da to već znate.'' ''Mislim da znam,'' reče Ralph. ''Imate li vremena za šalicu kave? Molim vas recite da.'' Gretchen pogleda u Helen, koja kimne glavom. ''To bi bilo lijepo,'' reče Helen. ''Jer... ovaj...'' ''Ovo nije potpuno prijateljski posjet, zar ne?'' upita Ralph pogledavajući u Helen, pa u Gretchen Tillbury. ''Nije,'' reče Helen. ''Ralph, moramo o nečem razgovarati.''
5 Čim su stigli do vrha tamnih stuba, Natalie se počne nestrpljivo vrpoljiti u svojoj nosiljci i govoriti tim zapovjednim dječjim iskrivljenim latinskim koji će se uskoro pretvoriti u prave riječi. ''Smijem li je nositi?'' upita Ralph. ''Možeš,'' reče Helen. ''Ako počne plakati, odmah ću je uzeti natrag. Obećajem.'' ''Dogovoreno.'' No uzvišena i obožavana beba nije zaplakala. Čim ju je Ralph izvukao iz nosiljke, ona mu druželjubivo prebaci ruku oko vrata i udobno namjesti guzu u pregib njegove desne ruke kao da je to njezin privatni naslonjač. ''Hej,'' reče Gretchen. ''Zadivljena sam.'' ''Bubu!'' reče Natalie, zgrabi Ralphovu donju usnicu i povuče je poput rolo-zastora. ''Vakili! Fujfanjek!'' ''Mislim da je upravo nešto rekla o sestrama Andrews28,'' reče Ralph. Helen zabaci glavu i nasmije se svojim grlenim smijehom koji kao da je izvlačila iz pete. Ralph je shvatio koliko mu je taj smijeh nedostajao tek kad ga je ponovno čuo. Natalie pusti Ralphovu donju usnicu da se vrati na svoje mjesto, a on ih odvede u kuhinju, najsunčaniju prostoriju u kući u ovo doba dana. Primijeti kako se Helen radoznalo ogledala kad je on upalio Bunn29 i sjeti se da dugo nije bila ovdje. Predugo. Ona podigne Carolyninu sliku s kuhinjskog stola i zagleda se u nju, a u kutovima usana zaigra joj lagan osmijeh. Sunce obasja vrhove njezine kratko podrezane kose i oko njezine se glave stvori kao neka vrsta korone. Ralph doživi otkrovenje: on voli Helen jer ju je Carolyn voljela - i on i Helen bili su pripušteni u dubine Carolynina srca i duše. ''Bila je tako lijepa,'' promrmlja Helen. ''Zar ne, Ralph?'' ''Da,'' reče on vadeći šalice (i pazeći da ih stavi izvan domašaja Natalienih nemirnih, znatiželjnih ruku). ''Snimljena je samo mjesečeva prije nego što su počele glavobolje. Možda je luckasto držati uokviren studijski portret na kuhinjskom stolu ispred posudice za šećer, ali to je prostorija u kojoj, čini se, u posljednje vrijeme provodim puno vremena, pa...'' ''Mislim da je to lijepo mjesto,'' reče Gretchen. Imala je dubok, slatko promukli glas. Ralph pomisli: Da mi je ona šapnula nešto na uho, kladim se da bi se stari miš u hlačama promeškoljio malo jače na svom ležaju. ''I ja,'' reče Helen. Ona mu se bojažljivo nasmiješi, izbjegavajući njegov pogled, pa skine ružičastu torbu s ramena i stavi je na kuhinjski element. Natalie počne nestrpljivo blebetati i pružati ručice čim je ugledala plastičnu stijenku Playtex Nursera.30 Ralph se živo ali milostivo kratko sjeti prizora: Helen tetura prema Red Appleu, jedno oko natečeno i zatvoreno, njezin obraz prošaran kapljicama krvi, nosi Nat na jednom boku, kao što bi neka školarka nosila školske knjige. ''Želiš li pokušati, stari moj?'' upita Helen. Smiješak je bio nešto hrabriji i ponovno ga pogleda u oči. ''Naravno, zašto ne? Ali kava - " "Ja ću se pobrinuti za kavu, tatice,'' reče Gretchen. ''Skuhala sam milijun kava. Imate li vrhnje za kavu?'' ''U hladnjaku.'' Ralph sjedne za stol. Natalie nasloni zatiljak u udubinu njegova ramena i pograbi bočicu svojim majušnim, očaravajućim ručicama. Ona to učini sigurno, gume dudu u usta i počne odmah sisati. Ralph se nasmiješi Helen, pretvarajući se da nije primijetio kako su joj se oči ponovno zasuzile. ''Brzo uče, zar ne?''
''Da,'' reče ona i otrgne papirnati ubrus s role postavljene na zidu pokraj sudopera i njime obriše oči. ''Ne mogu se načuditi kako je mirna s tobom, Ralph - nije bila takva prije, zar ne?'' ''Ne sjećam se,'' lagao je on. Nije bila. Nije bila odbojna, ali ni ovako prisna. ''Guraj plastični uložak u boci, u protivnom će se nagutati zraka i dobiti grčeve.'' ''Primljeno.'' On pogleda Gretchen. ''Snalazite se?'' ''Sve u redu. Kako pijete kavu, Ralph?'' ''Iz šalice najčešće.'' Ona se nasmije i stavi šalicu izvan Nataliena dohvata. Kad je sjela i prekrižila noge, Ralph ih promotri - nije si mogao pomoći. Kad je ponovno podigao pogled, Gretchen se lagano, ironično smješkala. Dovraga, pomisli Ralph. Nema jarca do starog jarca. Čak i starog jarca koji ne može odspavati više od dva ili dva i pol sata na noć. ''Reci mi nešto o svom poslu,'' reče on kad je Helen sjela i nalila si kavu. ''Mislim da bi se rođendan Mikea Hanlona trebalo proglasiti državnim praznikom - govori li ti to nešto?'' ''Nešto malo,'' reče Ralph i nasmiješi se. ''Bila sam skoro sigurna da ću morati otići iz Derryja. Poslala sam molbe u sve knjižnice do Portsmoutha, ali mi jc bilo zlo od toga. U trideset sam prvoj godini i ovdje živim tek šest od tih godina, ali Derry osjećam kao dom - ne mogu to objasniti, ali je istina.'' ''Ne moraš objašnjavati, Helen. Mislim da je dom jedna od onih stvari koja se ljudima događa, poput puti ili boje očiju.'' Gretchen je kimala glavom. ''Da,'' reče ona. ''Upravo tako.'' ''Mike je nazvao u ponedjeljak i rekao da su otvorili radno mjesto pomoćnika knjižničara na dječjem odjelu. Nisam mogla vjerovati. Hodala sam tjedan dana štipkajući se. Zar ne, Gretchen?'' ''Pa, bila si jako sretna,'' reče Gretchen ''i to je bilo lijepo za vidjeti.'' Ona se nasmiješi Helen. I taj je osmijeh za Ralpha bio otkrovenje. Shvati da bi mogao gledati u Gretchen Tillbury do mile volje i da to ništa ne bi značilo. Da je jedini muškarac u ovoj prostoriji Tom Cruise, ni to ne bi ništa značilo. Pitao se zna li to Helen, a tad se prekori zbog gluposti. U Helen ima koječega, ali gluposti ne. ''Kad počinješ?'' upita je on. ''U tjednu kad je Kolumbov dan,'' reče ona. ''Dvanaestog. Radit ću poslije podne i navečer. Plaća ne bi bila dovoljna za kraljevu otkupninu, ali će biti dovoljno da preživimo zimu bez obzira na to kako... se situacija inače bude razvijala. Nije li to sjajno, Ralph?'' ''Da,'' reče on. ''Izvrsno.'' Beba je popila pola bočice i sad je pokazivala znakove da gubi zanimanje. Duda je napola iskočila iz usta i tanki mlaz mlijeka curio je iz kuta njezinih usana prema bradi. Ralph ispruži ruku da je obriše. Njegovi prsti ostave nježne sivo-plave crte u zraku. Mala Natalie posegne za njima, pa se nasmije kad su se rasplinule u njezinoj ruci. Ralphu zastane dah u grlu. Ona vidi. Beba vidi što i ja.
To je ludost, Ralph. To je glupost i ti to znaš. Samo što nije tako. On je to upravo vidio - vidio je kako je Nat pokušala uhvatiti auralne zrake koje su ostavljali njegovi prsti. ''Ralph?'' upita Helen. ''Dobro ti je?'' ''Naravno.'' On podigne pogled. Helen je bila okružena raskošnom aurom boje slonovače. Izgledala je poput satena skupog kombinea. Balonska uzica koja se dizala iz nje bila je te iste nijanse slonovače i široka i plosnata poput vrpce na vjenčanom daru. Aura koju je okruživala Gretchen Tillbury bila je tamnonarančasta, žuta na rubovima. "Vraćaš se u kuću?'' Helen i Gretchen ponovno izmijene onakve poglede, ali je to Ralph jedva primijetio. Shvatio je da ne mora gledati njihova lica ili pokrete ili govor tijela da bi pročitao njihove osjećaje; morao je samo gledati njihove aure. Limunkaste točke na rubovima Gretchenine aure potamne, pa je cijela aura bila ravnomjerno narančasta. Helenina se u međuvremenu istodobno usukala i zažarila tako da je bilo teško gledati u nju. Helen se bojala vratiti. Gretchen je to znala i to ju je ljutilo. I njezina bespomoćnost, pomisli Ralph. To je još više ljuti. ''Još ću malo ostati u High Ridgeu,'' reče Helen. ''Možda do zime. Nat i ja ćemo se jednog dana vjerojatno preseliti u grad, ali se kuća prodaje. Ako je netko kupi - a s obzirom na stanje na tržištu nekretnina čini se da je to pod velikim upitnikom - novac će se pohraniti na čuvanje i podijeliti u skladu sa sudskom odlukom. Onoj o - brakorazvodnoj parnici.'' Donja usnica joj zadrhti. Aura se još više zgusnula; sad joj je prianjala uz tijelo poput druge kože i Ralph ugleda sitne crvene plamičke kako je oblizuju. Izgledali su kao iskre koje plešu u peći za spaljivanje otpada. On ispruži ruku preko stola, uhvati njezinu ruku i stisne je. Ona mu se zahvalno nasmiješi. ''Govoriš mi dvije stvari,'' reče on. ''Da ćeš zatražiti rastavu i da ga se još bojiš.'' ''Dvije posljednje godine braka redovito ju je tukao i zlostavljao,'' reče Gretchen. ''Naravno da ga se još boji.'' Govorila je tiho, smireno, razgovijetno, ali gledati njezinu auru sad je bilo kao gledati kroz malo okno od prozirnog tinjca kakva su se nekad nalazila na pećima na ugljen. On pogleda u dijete. Nat je sad bila okružena vlastitim prozračnim, blistavim oblakom boje satena za vjenčanice. Bio je manji od oblaka njezine majke, ali inače jednak njezinu... poput njezinih plavih očiju i crvenkasto-plave kose. Nataliena balonska uzica uzdizala se iz njezina tjemena u obliku snježnobijele vrpce koja je lelujala sve do stropa i ondje se smotala u prozračnu hrpu pokraj lustera. Kad je dašak vjetra zapuhao kroz otvoreni prozor pokraj peći, ugleda široku bijelu vrpcu kako se širi i mreška. On pogleda u zrak: i Helenina i Gretchenina balonska uzica mreškale su se. A kad bih mogao vidjeti svoju, i ona bi isto to činila, pomisli on. To je stvarno - bez obzira na to što o tome mislio moj matematički racionalan dio mozga, aure su stvarne. Stvarne su i ja ih vidim. On pričeka neizbježan prosvjed, ali ga ovaj put ne bude. ''Osjećam se kao da najveći dio vremena provodim u emocionalnoj vešmašini,'' reče Helen. ''Moja se mama ljuti na mene... samo što me nije nazvala kukavicom ... a ponekad se i osjećam kao kukavica ... postiđena.. ''Ničeg se nemaš stidjeti,'' reče Ralph. Ponovno pogleda u Natalienu balonsku uzicu koja je podrhtavala na vjetru. Bila je predivna, ali nije osjećao potrebu dotaknuti je; neki nagon duboko u njemu govorio mu je da bi to moglo biti opasno po oboje. ''Mislim da to znam,'' reče Helen, ''ali djevojke prolaze kroz indoktrinaciju. Kao ''Evo ti Barbika, evo ti Ken, evo ti kuhinja savršene domaćice. Dobro sve nauči, jer kad se nađeš u toj situaciji ti ćeš biti
zadužena da se za to brineš i ako se nešto slomi ti ćeš biti kriva.'' Mislim da sam skoro povjerovala u to - zaista. Samo što mi nitko nije rekao da u nekim brakovima Ken poludi. Zvuči li to kao da izbjegavam odgovornost?'' ''Ne. Tako se otprilike dogodilo, koliko ja znam.'' Helen se nasmije - nervozno, gorko, kao krivac. ''Nemoj to reći mojoj majci. Ona odbija povjerovati da je Ed učinio nešto ozbiljnije osim što me ponekad supružnički pljesnuo po stražnjici... tek toliko da me vrati u red ako nehotice skrenem s puta. Ona smatra da sam ostalo izmislila. Ne kaže to otvoreno, ali čujem to u njezinu glasu svaki put kad razgovaramo preko telefona.'' ''Ja ne mislim da si izmislila,'' reče Ralph. ''Ju sam te vidio, sjećaš li se? A bio sam i ondje kad si me preklinjala da ne zovem policiju.'' On osjeti stisak na bedru ispod stolu i zaprepašteno podigne pogled. Gretchen Tillbury mu jedva primjetno kimne glavom i ponovno ga stisne za bedro - ovaj put jače. ''Da,'' reče Helen. ''Bio si ondje, zar ne?'' - Ona se lagano nasmiješi, ali ono što se događalo s njezinom aurom bilo je bolje - gubili su se oni crveni plamičci, a aura se širila. Ne, pomisli on. Ne širi se. Olabavljuje. Opušta. Helen ustane i zaobiđe stol. ''Nat više nije najsretnija kod tebe. Daj daje uzmem.'' Ralph spusti pogled. Nat je gledala na drugi kraj sobe teškim, zatravljenim pogledom. On pogledom isprati njezin i ugleda vazicu na prozorskoj dasci pokraj sudopera. Napunio ju je jesenskim cvijećem prije manje od dva sata a sad je niska zelena izmaglica cvrčeći isija- vala iz peteljki i okruživala cvjetove blijedim, magličastim sjajem. Promatram kako izdišu, pomisli Ralph. Bože moj, više nikad neću ubrati nijedan cvijet. Obećajem. Helen nježno preuzme dijete iz njegovih ruku. Nat ode poslušno, iako nije skidala pogleda sa šištećeg cvijeća dok je njezina majka zaobišla stol, sjela i namjestila je u svom naručju. Gretchen lagalo lupne po poklopcu sata. ''Želimo li stići na podnevni sastanak - '' ''Da, naravno,'' reče Helen, malo se ispričavajući. ''Članovi smo službenog odbora za doček Susan Day,'' reče ona Ralphu ''a to nije kao da si član Junior League. Naš posao zapravo nije dočekati je nego je čuvati.'' ''Što mislite, hoće li biti problema?'' ''Recimo da će biti napeto,'' reče Gretchen. ''Ona ima pet osobnih čuvara koji nam šalju sve prijeteće faxove koje prima iz Derryja. To je njihov uobičajen postupak - godinama već stoji mnogim ljudima na žulju. Smatraju nas odgovornima, ali žele da nam to bude jasno, jer mi je pozivamo, pa je njezina sigurnost odgovornost WomanCarea koliko i njihova.'' Ralph otvori usta da upita je li dobila puno prijetnji, ali shvati da već zna odgovor na to pitanje. Živi u Derryju sedamdeset godina, s kraćim prekidima, i znao je da je taj grad opasan uređaj - odmah ispod površine na njemu je bilo puno šiljaka i poput sječiva oštrih rubova. Dabome, to je tako u mnogim gradovima, ali mu se uvijek činilo da je u Derryju ta ružnoća imala dodatnu dimenziju. Helen ga je nazvala domom, i Derry je bio i njegov dom, ali - Prisjeti se nečeg što se dogodilo skoro prije deset godina, ubrzo nakon godišnjeg festivala. Tri su dječaka bacila nenametljivog i nenasrtljivog mladog homoseksualca po imenu Adrian Mellon u rijeku Kenduskeag nakon što su ga pretukli i izboli nožem; pričalo se da su stajali na mostu iza Falcon Tavern i gledali ga kako umire. Rekli su policiji da nisu šmekali njegov šešir. I to je bio Derry i samo bi budala smetnula to s uma.
Kao da ga je ta uspomena podsjetila (vjerojatno i jest), Ralph ponovno pogleda u fotografiju na naslovnoj stranici današnjih novina - Ham Davenport uzdignute šake, Dan Dalton krvavog nosa i mutnih očiju, s Hamovim natpisom na glavi. ''Koliko prijetnji?'' upita on. ''Preko deset?'' ''Oko trideset,'' reče Gretchen. ''Ljudi iz osiguranja su pet shvatili ozbiljno. Dvije su prijetnje da će podići u zrak Civic Center ako ne otkaže predavanje. U jednoj - ta je pravi biser - neka osoba kaže da ima pištolj na vodu napunjen kiselinom iz akumulatora. ''Uspijem li te pogoditi u lice, čak ni tvoje prijateljice lezbače neće te moći pogledati a da im se ne digne želudac'', piše u njoj.'' ''Lijepo,'' reče Ralph. ''Što me podsjetilo,'' reče Gretchen. Prekopa po torbici i izvadi mali sprej s crvenim poklopcem i stavi ga na stol. ''Mali dar od svih vaših zahvalnih prijateljica iz WomanCarea.'' Ralph podigne sprej. Na jednoj je strani bila slika žene koja šprica oblak plina u muškarca u šeširu širokog, mekanog oboda i s maskom na očima na način Beagle Boysa66 Na drugoj je strani pisala samo jedna riječ velikim žarkocrvenim slovima: TJELOHRANITELJ "Što je to?'' upita on, sablažnjeno. ''Mace sprej?'' "Ne," reče Gretchen. ''Mace je rizičan izbor u Maineu, pravno govoreći. Ovo je puno blaže... ali ako nekome sasipaš to u lice, neće mu pusti na pamet da te zlostavlja barem nekoliko minuta. Umrtvljuje kožu, štipa za oči i izaziva mučninu.'' Ralph skine poklopac sa spreja, pogleda u crveni pipac, pa ga ponovno poklopi. ''Zaboga ženo, zašto bih ja to vukao sa sobom?'' ''Jer si službeno proglašen Centurionom,'' reče Gretchen. ''Čime?'' ''Centurionom,'' ponovi Helen. Nat je čvrsto zaspala u njezinu naručju i Ralph opazi da su aure ponovno nestale. ''Tako ''Prijatelji života'' nazivaju svoje najljuće neprijatelje - protivničke kolovođe.'' ''Dobro,'' reče Ralph, ''shvatio sam. Ed je govorio o ljudima koje je nazvao Centurionima onog dana kad te ... napao. Govorio je tog dana o puno toga i sve same gluposti.'' ''Da, Ed je u korijenu svega, a zaista je lud,'' reče Helen. ''Mislimo da nije spominjao te Centurione osim malom najužem krugu, ljudima koji su ćaknuti koliko i on. Ostatak ''Prijatelja života''... mislim da oni nemaju pojma. Hoću reći, jesi li ti znao? Do prije prošlog mjeseca, jesi li mogao i pomisliti da je lud?'' Ralph odmahne glavom. ''Hawking Labs su ga konačno otpustili,'' reče Helen. ''Jučer. Držali su ga dok su mogli - velik je stručnjak za svoj posao i puno su uložili u njega - uli su ga naposljetku morali otpustiti. Umjesto otkaza dobit će tromjesečnu plaću ... nije loše za tipa koji mlati ženu i baca lutke ispunjene lažnom krvlju u prozore mjesne ženske klinike.'' Ona lupne prstom po novinama. ''Ove posljednje demonstracije bile su kap koja je prelila čašu. To je treći ili četvrti put da je uhapšen otkad se druži s ''Prijateljima života''.'' ''Imate krticu, zar ne?'' upita Ralph. "Zato sve to znate.'' Gretchen se nasmiješi. ''Nismo mi jedini koji imaju barem pola krtice. Kruži vic da udruga ''Prijatelji života'' uopće ne postoji nego da je to zapravo samo skupina dvostrukih agenata. Derryjevska policija ima nekog, a ima i državna policija. A to su oni za koje naša ... naša osoba ... zna. Vjerojatno ih nadzire i FBI. U ''Prijatelje života'' može se lako ubaciti, jer su uvjereni da je, u dubini duše, svatko na njihovoj strani. No mi vjerujemo da je naša osoba jedina koja je napredovala do sredine hijerarhije, a ta osoba kaže da je Dan Dalton samo rep kojim Ed Deepneau maše.''
''Pretpostavio sam to prvi put kad sam ih vidio zajedno na televizijskim vijestima,'' reče Ralph. Gretchen ustane, pokupi šalice od kave, odnese ih do sudopera i počne ispirati. ''Aktivna sam u ženskom pokretu već trinaest godina i nagledala sam se kojekakvog sranja, ali nikad nečeg sličnog ovome. Uvjerio je te glupane da se nad ženama u Derryju vrše prisilni abortusi, da polovica njih nije čak ni znala da su trudne prije no što su Centurioni došli noću i uzeli im djecu.'' ''Je li im rekao za peć za spaljivanje otpada u Newportu?'' upita Ralph. ''A koja je zapravo krematorij za bebe?'' Gretchen se okrene razrogačenih očiju. ''Kako ste vi za to doznali?'' ''O, Ed mi je sve u povjerenju rekao, osobno i uživo. A počelo je U lipnju devedeset druge.'' On je oklijevao trenutak, a tad im opiše dan kad je sreo Eda kod zračne luke i kako je Ed optužio vozača kamiona da vozi mrtvu djecu u bačvama s oznakom WEED-GO. Helen je slušala šuteći dok su joj se oči polako širile. ''Ponovio je to i onog dana kad te pretukao,'' završi Ralph ''ali je tu priču dotad ukrasio mnogim pojedinostima.'' ''To vjerojatno objašnjava zašto vas je uzeo na pik,'' reče Gretchen, ''ali to zašto zapravo nije sad važno. Važno je da je svojim ćaknutijim prijateljima dao popis takozvanih Centuriona. Ne poznajemo sve ljude s tog popisa, ali na njemu smo ju, Helen, Susan Day naravno, I... vi.'' Zašto ja? zamalo upita Ralph uli shvati da je to još jedno besmisleno pitanje. Možda gaje Ed odabrao jer je nazvao policiju nakon što je Ed istukao Helen; vjerojatnije je da nema razumljivog razloga. Ralph se prisjeti da je negdje pročitao kako je David Berkowitz - poznat kao Samov sin - tvrdio kako je neke ljude ubio po nalogu svog psa. ''Što očekujete da će pokušati?'' upita Ralph. ''Oružani napad, kao u filmu s Chuckom Norrisom?'' On se nasmiješi, ali mu Gretchen ne uzvrati. ''Iskreno govoreći, ne znamo što bi mogli pokušati,'' reče ona. ''Najvjerojatnije ništa. A možda će Edu ili nekom drugom pasti na um da vas pokuša gurnuti kroz kuhinjski prozor. Sprej je zapravo razrijeđeni suzavac. Mala polica osiguranja, to je sve.'' ''Osiguranje,'' zamišljeno će Ralph. ''U biranom si društvu,'' reče Helen sjetno se nasmiješivši. ''Jedini drugi muški Centurion na njihovu popisu - za kojeg znamo - je gradonačelnik Cohen.'' ''Jeste li i njemu dali ovo?'' upita Ralph i podigne sprej. Nije izgledao opasnije od besplatnih krema za brijanje koje bi s vremena na vrijeme dobio poštom. ''Nije bilo potrebe,'' reče Gretchen i ponovno pogleda na sat. Helen je primijetila taj pokret pa ustane s usnulim djetetom u naručju. ''Ima dozvolu za nošenje skrivenog oružja.'' ''Otkuda to znate?'' upita Ralph. ''Provjerili smo u dosjeima u Gradskoj vijećnici,'' reče ona i široko se nasmiješi. ''Dozvole za nošenje oružja su dostupne javnosti.'' ''Oh.'' Sjeti se nečeg. ''A lid? Jeste li provjerili i njega? Ima li on dozvolu?'' ''Nema,'' reče ona. ''Ali tipovi kao Ed ne traže dozvolu za nošenje oružja kad dođu u određeno stanje... to znate, zar ne?'' ''Da,'' odgovori Ralph i ustane. ''Mislim da znam. A vi? Pazite li se?'' ''Naravno, tatice. I te kako.'' On kimne glavom, ali nije bio potpuno zadovoljan. U njezinu je glasu bila primjesa snishodljivosti koja mu se nije svidjela, kao daje njegovo pitanje bilo smiješno. Ali nije bilo smiješno, a ako ona toga nije svjesna, ona i njezine prijateljice mogle bi nastradati. Gadno nastradati. ''Nadam se,'' reče on. ''Zaista. Smijem li ti pomoći odnijeti Nat niz stube, Helen?''
''Radije ne - probudio bije.'' Ona ga ozbiljno pogleda. ''Ralph, obećaj mi da ćeš nositi taj sprej sa sobom. Ne bih mogla podnijeti pomisao da nastradaš samo zato što si mi pokušao pomoći i zbog Edovih fiks-ideja.'' ''Ozbiljno ću razmisliti o tome. Je li ti to dovoljno?'' ''Mora biti.'' Ona se zagleda u njega, očima mu pretražujući lice. ''Izgledaš puno bolje nego kad smo se posljednji put vidjeli. Počeo si spavati, ha?'' On se nasmiješi. ''Istinu govoreći, još imam iste probleme, ali sigurno mi je bolje, jer mi ljudi to stalno govore.'' Ona se podigne na prste i poljubi ga u kut usana. ''Čujemo se. Ostat ćemo u vezi, zar ne?'' ''Ja hoću ako ćeš i ti, dušo.'' Ona se nasmiješi. ''Računaj na to, Ralph - ti si najdraži muški Centurion kojeg poznajem.'' Svi se na to nasmiju tako glasno da se Natalie probudila i pogledala u njih s bunovnim iznenađenjem. 6 Nakon što je ispratio žene (JA SAM ZA PRAVO NA IZBOR I IMAM PRAVO GLASA! pisalo je na naljepnici na stražnjem odbojniku sportskog Accorda Gretchen Tillbury), Ralph se ponovno polako popne na drugi kat. Umor se vukao za njim poput nevidljivih utega. Kad je ušao u kuhinju, najprije pogleda u onu vazu s cvijećem, pokušavajući vidjeti onu čudnu i prelijepu zelenu maglicu koja se dizala iz stabljika. Ništa. A tad podigne sprej i ponovno pogleda u crtež sa strane. Jedna ugrožena žena, koja se junački brani od napadaču; jedan zao muškarac, u punoj ratnoj spremi s maskom i šeširom nabijenim na oči. Nije bilo sivih prijelaza; samo poruka, hajde, bitango, uljepšaj mi dan. Ralph zaključi da je Edovo ludilo zarazno. Po Derryju hodaju žene - Gretchen Tillbury i njegova slatka Helen među njima - noseći u torbicama te male sprejeve, a njihova je poruka zapravo ista: Bojim se. Zli muškarci u maskama, šešira nabijenih na oči, stigli su u Derry i bojim se. Ralph nije želio biti dijelom toga. Stane na prste, pa stavi limenku Tjelohranitelja na vrh visećeg kuhinjskog ormarića pokraj sudopera, a tad uskoči u svoju staru sivu kožnu jaknu. Otići će do izletišta pokraj zračne luke i možda s nekim odigrati partiju šaha. Ako ne to, onda nekoliko partija cribbagea.6S Zastane na kuhinjskim vratima, zapilji se u cvijeće, pokušavajući izmamiti šištavu zelenu maglicu. Ništa se ne dogodi. Ali bila je tu. Vidio si je; Natalie ju je vidjela. Je li? Doista ju je vidjela? Mala djeca uvijek se zapilje u nešto, sve ih čudi, pa kako bi mogao biti siguran? ''Eto tako,'' reče on praznom stanu. Tako je. Zelena maglica koja se dizala iz cvjetnih stabljika postojala je, sve su aure postojale i... ''I još su tu,'' reče on, ne znajući treba li ga sigurnost koju začuje u svom glasu veseliti ili osupnuti. A da zasad, dragi moj, ne budeš ni veseo ni zgranut? Njegova misao, Carolynin glas, dobar savjet. Ralph zaključa stan i krene prema gerijatrijskom Derryju, u potrazi za partijom šaha.
Sedmo poglavlje 1 Kad se Ralph drugog listopada približio svojem stanu u Harris Avenue, noseći u jednoj ruci nekoliko recikliranih vestern romana Elmera Keltona koje je kupio u knjižari Back Pages, primijeti da netko sjedi na stubama koje su vodile do trijema i drži knjigu u rukama. No posjetitelj je nije čitao; sanjivom napregnutošću promatrao je kako topao vjetar koji puše cijeli dan žanje žuto i zlatno lišće s hrastova i tri preživjela brijesta preko puta ulice. Ralph priđe bliže i opazi tanku bijelu kosu kako leprša oko lubanje čovjeka koji je sjedio na trijemu i način na koji se cijeli njegov trup sabio u trbuh, bokove i stražnjicu. Zbog tog širokog središnjeg dijela, nadopunjenog njegovim mršavim vratom, uskim grudnim košem i vretenastim nogama odjevenima u stare zelene flanelaste hlače, izgledao je kao da ispod odjeće nosi stožastu zračnicu. Čak i s udaljenosti od stotinu pedeset metara, nije bilo sumnje tko je posjetitelj : Dorrance Marstellar. Uzdahnuvši, Ralph prijeđe ostatak puta do svoje kuće. Dorrance, kao hipnotiziran žarkim bojama lišća koje pada sa stabala, nije se okrenuo dok ga nije prekrila Ralphova sjenka. Tad se okrene, iskrivi vrat i nasmiješi se svojim milim, neobično ranjivim smiješkom. Faye Chapin, Don Veazie i još neki starosjedioci koji su dolazili na izletište kod trećeg uzletišta (povući će se u Billiard Emporium u Jackson Streetu kad stigne bablje ljeto i zahladi) smatrali su taj smiješak još jednim pokazateljem da stari Dor, bez obzira na knjige poezije, zapravo nema mozga. Don Vcazic, zu kojeg nitko ne bi ni u ludilu rekao da je obziran, počeo je Dorrancea zvati Stari poglavica Tupko, a Faye je jednom rekao Ralphu da njegu, Fayea, nimalo ne čudi što je stari Dor doživio starost od devedeset pet godina. ''Ljudi koji nemaju pokućstva na gornjem katu uvijek najdulje žive,'' objasnio je Ralphu početkom godine. ''Ni o čemu ne moraju brinuti. To im održava niski krvni tlak i malo je vjerojatno da će im prsnuti zalistak ili zavojna opruga.'' No Ralph nije bio u to tako siguran. Zbog dobrote u svom osmijehu Dorrance Ralphu nije izgledao praznoglavo, nego istodobno nadnaravno i mudro ... poput malogradskog Merlina. No danas mu Dorov posjet nije trebao; jutros je postavio novi rekord i probudio se u 1:58, pa je sad bio iznuren. Želio je sjesti u svoju dnevnu sobu, piti kavu i pokušati pročitati jedan vestern roman koji je kupio u gradu. A možda bi poslije pokušao malo odrijemati. ''Bok,'' reče Dorrance. Knjiga koju je držao u ruci bila je džepno izdanje - Grobne noći, autora Stephena Dobynsa. ''Bok, Dor,'' reče on. ''Dobra knjiga?'' Dorrance pogleda u knjigu kao da je zaboravio da je ima, a tad se nasmiješi i reče: ''Da, jako dobra. On piše pjesme koje su poput priča. To mi se ne sviđa uvijek, ali ponekad da.'' ''Odlično. Slušaj, Dor, drago mi je da te vidim, ali me uspon po uzbrdici zamorio, pa bismo se mogli naći drugom prilikom - '' ''To je u redu,'' reče Dorrance i ustane. Mirisao je malo po cimetu što bi Ralpha uvijek podsjetilo na egipatske mumije koje se čuvaju iza konopaca od crvenog baršuna u zamračenim muzejima. Lice mu je gotovo bilo bez bora, osim sitne kiše bora od smijeha oko očiju, ali su se godine vidjele na njemu (pomalo zastrašujuće); njegove plave oči izblijedjele su do vodnjikave sive boje travanjskog neba a njegova prozirna koža podsjećala je Ralpha na Natinu kožu. Usnice su mu olabavile i bile gotovo
blijedoljubičaste boje. Dok je govorio malo je mljaskao: ''Nema veze, nisam došao u posjet; donio sam ti poruku.'' ''Kakvu poruku? Od koga?'' ''Ne znam od koga je,'' reče Dorrance i pogleda Ralpha kao da je Ralph glup ili da se pravi glup. ''Ne petljam se u dugotrajna posla. Rekao sam i tebi da to ne činiš, zar si zaboravio?" Ralph se nečeg sjećao, ali prokletstvo ako zna čega. A i ne želi znati. Umoran je, a već se naslušao zamornih propovijedi o temi Susan Day od Hama Davenporta. Nije imao volje natezati se s još i s Dorranceom Marstellarom, bez obzira na ljepotu današnjeg subotnjeg jutra. ''No dobro, predaj mi poruku,'' reče on, ''a ja ću otapkati na kat. Što kažeš na to?'' ''Može, naravno.'' Ali tad Dorrance zašuti, pogleda preko ceste kad novi nalet vjetra otpuhne lijevak od lišća u vedro listopadno nebo. Razrogači svoje izblijedjele oči i nešto u njihovu izrazu podsjeti Ralpha na uzvišenu i obožavanu bebu - na način na koji je pograbila sivo-plave tragove koje su ostavili njegovi prsti i način na koji je gledala u cvijeće koje je šišteći izdisalo u vazi pokraj sudopera. Ralph je već vidio Dora kako stoji i sat vremena ili više promatra polijetanje i slijetanje zrakoplova na trećem uzletištu s istim takvim izrazom lica i ovješenim vilicama. ''Dor?'' pokuša on. Dorranceove rijetke trepavice zatitraju. ''Oh! Imaš pravo! Poruka! Poruka je . . . O n se lagano namršti i pogleda u knjigu koju je sad savijao naprijed-natrag. A tad se njegovo lice razbistri i on ponovno pogleda Ralpha. ''Poruka je: ''Otkaži pregled.'''' Sad je bio red na Ralphu da se namršti. ''Kakav pregled?'' ''Nisi se trebao petljati u to,'' ponovi Dorrance, a tad teško uzdahne. ''Ali je sad prekasno. Začeto ne može biti raščeto. Samo otkaži pregled. Nemoj dopustiti da onaj tip zabada igle u tebe.'' Ralph se već okrenuo prema stubama; sad se ponovno okrene prema Dorranceu. ''Hong? Govoriš li o Hongu?" ''Otkud bih ja to znao?'' upita Dorrance razdražljivim glasom. ''Ja se ne petljam, rekao sam ti. Kadikad prenesem neku poruku i to je sve. Rekli su mi da ti poručim da otkažeš pregled kod iglobodca i to sam učinio. Ostalo je tvoj problem.'' Dorrance je ponovno gledao u stabla na drugoj strani ulice, a na njegovu čudnom, glatkom licu bio je izraz blagog zanosa. Na jakom jesenskom vjetru njegova je kosa lelujala poput morske trave. Kad je Ralph dotaknuo starčevo rame, on se okrene prema njemu i Ralph odjedanput shvati da je ono što Faye Chapin i ostali smatraju glupošću zapravo radost. Ako je tako, zabluda vjerojatno više govori o njima nego o šturom Doru. ''Dorrance?'' ''Što je, Ralph?'' ''Ta poruka - tko ti ju je dao?'' Dorrance se zamisli - ili se samo pretvarao da razmišlja - a tad mu pruži svoj primjerak knjige Grobne noći. ''Uzmi.'' ''Ne, prepuštam to drugima,'' reče Ralph. ''Nisam baš lud za poezijom, Dor.'' ''Ove će ti se svidjeti. Kao priče su - '' Ralph se jedva suzdržao da ne dohvati starca i prodrma ga dok mu kosti ne zazvekeću poput kastanjeta. ''Upravo sam kupio nekoliko revolveraških sapunica u gradu, u Back Pagesu. Mene zanima tko ti je dao tu poruku o - '' Dorrance gume knjigu pjesama u Ralphovu desnu ruku - u onu u kojoj nije držao vestern-romane - iznenađujuće snažno. ''Jedna od njih počinje: ''Sve što učinim činim brzo da mogu početi nešto drugo.''''