''Vjerojatno misliš na Onana,'' reče glas iza Ralphovih leđa. On se prestrašeno trgne i ugleda starog Dora. U jednoj je ruci držao džepno izdanje knjige na čijim je koricama bila otisnuta velika brojka 5. Odakle je on, dovraga izniknuo? upita se Ralph. Mogao bi se zakleti da do prije minutu nitko nije stajao iza njega. ''Onan, Šljivonan,'' reče Pedersen. ''Ti spermiji nisu isto što i dijete - '' ''Nisu?'' upita Faye. ''Pa zašto katolička crkva ne prodaje kondome na tomboli? Reci mi.'' ''Iz pukog neznanja,'' reče Pedersen. ''A ako ne shvaćaš - '' ''Ali Onan nije bio kažnjen zbog masturbacije,'' reče Dorrance svojim visokim, prodornim staračkim glasom. ''Kažnjen je jer je odbijao oploditi bratovljevu udovicu kako bi se bratovljeva loza produljila. Ima jedna pjesma, mislim da je od Aliéna Ginsberga - '' ''Začepi, stara budalo!'' vrisne Pedersen pa se zapilji uFayea Chapina. ''A ako ti ne shvaćaš da postoji velika razlika između muškarca koji nateže svoj pimpek i žene koja baca dijete koje joj je Bog stavio u trbuh u zahodsku školjku, tad nisi nimalo pametniji od njega.'' ''Ovo je odvratan razgovor,'' reče Lisa Zell, iako je zvučala više očarano nego zgađeno. Ralph pogleda preko ramena. Komad žičane ograde bio je otrgnut od stupa i savinut unatrag, vjerojatno je to učinila mladež koja bi preuzela ovo mjesto navečer. To je riješilo jednu zagonetku. Nije primijetio Dorrancea, jer starac uopće nije bio na izletištu, nego je lunjao po prostoru zračne luke. Ralph shvati da mu je to prilika da uhvati Dorrancea i možda izvuče neke odgovore iz njega... samo što bi Ralph vjerojatno nakon toga bio još zbunjeniji. Stari je Dor bio nalik Cerigradskoj mački u knjizi Alisa u zemlji čudesa - puno se smješka, a malo kaže. ''Velika razlika, ha?'' Faye upita Pedersena. ''Aha!'' Crvene se mrlje zažare na Pedersenovim ispucalim obrazima. Doc Mulhare promeškolji se na svojem sjedalu. ''Slušaj Faye, zaboravimo na sve i završimo partiju, može?'' Faye se na to ogluši; još je piljio u Pedersena. ''Možda bi ponovno morao razmisliti o svim spermićima koji su umrli na dlanu tvoje ruke svaki put kad si sjeo na zahodsku školjku i pomislio kako bi bilo lijepo da ti ga Marylin Monroe uzme - '' Pedersen ispruži ruku i baci preostale figurice s ploče. Doc Mulhare žmime i uzmakne, uzdrhtalih usana, raširenih i ustrašenih očiju iza naočala s ružičastim okvirom koji je na dva mjesta bio pokrpan izolirbandom. ''Aha, krasno!'' vikne Faye. ''Silno razborita tvrdnja, nema što, mulac jedan!'' Pedersen podigne šake u pretjeranoj pozi na način Johna L. Sullivana. ''Nešto ćeš poduzeti u vezi s tim?'' upita. ''Plajde, da te vidim!'' Faye polako ustane. Nadvisivao je lopatolikog Pedersena tridesetak centimetara a bio je od njega teži najmanje trideset kilograma. Ralph je jedva mogao vjerovati svojim očima. Ako je otrov zahvatio već i ovo mjesto, što je onda s ostatkom grada? Činilo mu se da je Doc Mulhare u pravu; Susan Day nema pojma o tome kakva je glupost njezina odluka da se dotepe u Derry. Na neki način - zapravo u mnogo čemu - Derry nije bio poput drugih mjestu. Pokrenuo se prije no što jc bio svjestan svoje namjere i laknulo mu je kud je Stan Eberly učinio to isto. Izmijenili su poglede dok su se približavali dvojici muškaraca koji su stajali nos u nos i Stan lagano kimne glavom. Ralph rukom obuhvati Fayea oko ramena trenutak prije no što Stan zgrabi Pedersena za lijevu nadlakticu.
''E nećeš,'' reče Stan ravno u jedno Pedersenovo dlakama obraslo uho. ''Završit će tako da ćemo vas obojicu morati odvesti u gradsku bolnicu zbog srčanog udara, a to ti više nije potrebno, Harley - već si dva imao. Ili tri?'' ''Neću mu dopustiti da se sprda tome kako žene ubijaju djecu!'' reče Pedersen i Ralph ugleda kako se niz starčeve obraze kotrljaju suze. ''Moja je žena umrla pri drugom porodu! Umrla je od sepse četrdeset šeste! I zato neću dopustiti da tako govori o ubijanju djece!'' ''Isuse,'' reče Faye promijenjenim glasom. ''Nisam to znao, Harley. Žao mi je - '' ''Ah, vraga ti je žao!'' vikne Pedersen i istrgne ruku iz stiska Stana Eberlyja. Zajuri se prema Fayeu, koji podigne šake ali ih i spusti kad Pedersen zaglavinja pokraj njega i ne pogledavši ga. Krene puteljkom kroz stabla koji je vodio na Extension i ode. Njegov odlazak isprati trideset sekundi nepomućenog muka, koji je kvarilo jedino brujanje pristižućeg zrakoplova tipa Piper Cub. 3 ''Isuse,'' naposljetku će Faye. ''Viđaš se s nekim pet, deset godina i zamisliš da sve znaš o njemu. Bože, Ralphie, nisam znao kako mu je žena umrla. Osjećam se kao budala.'' ''Neka te to ne rastuži,'' reče Stan. ''Vjerojatno ima mjesečnicu.'' ''Šuti,'' reče Georgina. ''Dovoljno je bilo prostačkih razgovora za jedno jutro.'' ''Jedva čekam da ta Dayova dođe i ode i da se sve vrati u kolotečinu,'' reče Fred Zell. Doc Mulhare je klečao i kupio šahovske figurice. ''Da završimo partiju, Faye?'' upita on. ''Mislim da se sjećam pozicija.'' ''Ne,'' reče Faye. Njegov glas, koji je bio čvrst za sukoba s Pedersenom, sad zadrhti. ''Mislim da mi je bilo dosta za danas. Možda će te Ralph htjeti uvježbati za turnir.'' ''Mislim da ću to prepustiti nekom drugom,'' reče Ralph. Ogledavao se da vidi gdje je Dorrance i konačno ga ugleda. Ponovno se provukao kroz rupu u ogradi. Stajao je u do koljena visokoj travi na rubu ceste za osoblje i u rukama savijao knjigu dok je promatrao kako Piper Cub vozi po uzletištu prema zgradi putničkog terminala. Ralph se prisjeti kako je Ed dojurio po toj cesti u svom starom smeđem Datsunu i kako je kleo (Požuri! Požuri i jebi se!) sporost vrata. Prvi put u više od godinu dana on se zapita što je Ed uopće ondje radio. '' - nego prije.'' ''Ha?'' On se pokuša ponovno usredotočiti na Fayea. ''Rekao sam da sigurno ponovno bolje spavaš, jer izgledaš puno bolje nego prije. Ali ti je sad, čini se, sluh otišao k vragu.'' ''Vjerojatno,'' reče Ralph i pokuša se nasmiješiti. ''Mislim da ću otići nešto ubaciti u zube. Ideš sa mnom, Faye? Ja te častim.'' ''Ne, već sam pojeo sendvič,'' reče Faye. ''Ali pravo da ti kažem, leži mi na želucu kao komad olova. Isuseka ti Ralph, stari je prdonja plakao, jesi li vidio?'' ''Da, ali ja tome ne bih pridavao previše važnosti da sam na tvom mjestu,'' reče Ralph. Krene prema Extensionu i Faye krene s njim lijena koraka. Sa svojim spuštenim širokim ramenima i pognutom glavom, Faye je izgledao kao dresirani medvjed u odijelu. ''Ljudi naših godina rasplaču se zbog sitnica. Znaš već.''
''Vjerojatno imaš pravo.'' Zahvalno se nasmiješi Ralphu. ''Hvala ti što si me zaustavio prije no što sam učinio nešto gore. Znaš kakav sam, ponekad.'' Da je barem netko bio nazočan kad smo se Bili i ja dohvatili, pomisli Ralph. Naglas reče: ''Nema na čemu. Ja bih zapravo trebao zahvaliti tebi. To je još jedna stavka u mojoj biografiji kad predam molbu za ono unosno radno mjesto u UN." Faye se razdragano nasmije i lupi Ralpha po ramenu. ''Aha, generalni tajnik! Mirotvorac broj jedan! Uspio bi Ralph, bez zafrkancije!'' ''U to nema sumnje. Pazi na sebe, Faye.'' On se okrene, a Faye ga dotakne po ruci. ''Sudjelovat ćeš na turniru idućeg tjedna, ha? Turniru kod trećeg uzletišta?'' Ralph se nije mogao odmah sjetiti o čemu on to govori, iako je to bila glavna tema razgovora umirovljenog stolara čim bi lišće počelo mijenjati boju. Faye je svake godine organizirao šahovski turnir s nazivom ''Turnir kod trećeg uzletišta'' otkad je završio njegov ''pravi život'' 1984. godine. Pokal je bio golem kromiran poklopac automobilskog kotača s raskošnom gravurom krune i žezla. Faye, daleko najbolji šahist među Gerijatričarima (barem u zapadnom dijelu grada), predao je pokal samom sebi šest od devet puta koliko se pokal dodjeljivao. Ralph je sumnjao da je ona tri puta puštao kako bi održao zanimanje ostatka sudionika turnira. Ralph ove jeseni nije puno mislio na šah; imao je druge stvari na pameti. ''Naravno,'' reče, ''mislim da ću igrati.'' Faye se naceri. ''Fino. Trebali smo igrati prošlog vikenda - tako je bilo predviđeno - ali sam se nadao da će, ako ga odgodim, moći igrati i Jimmy V. No još je u bolnici i ako budem ponovno odgodio bit će prehladno da igramo na otvorenom pa ćemo završiti u stražnjem dijelu brijačnice Duffyja Spraguca, kao i devedesete.'' ''Što je Jimmyju V-u?'' ''Karcinom se ponovno pojavio,'' reče Faye pa doda tiše: ''Mislim da ovog puta nema ni najpišljivijih izgleda.'' Ralph osjeti iznenađujuće oštar ubod tuge kad je čuo tu vijest. On i Jimmy Vandermeer bili su dobri poznanici za njihovih ''pravih života''. Oboje su tad bili trgovački putnici. Jimmy je prodavao slatkiše i čestitke, a Ralph tiskarske potrepštine i papirnu galanteriju. Njih su se dvojica dovoljno dobro slagali pa su zajedno nekoliko puta obišli državu New England, vozili naizmjence i dijelili troškove raskošnijeg smještaja nego što bi mogli priuštili pojedinačno. A dijelili su i samotnjačke, nevažne tajne muškaraca koji su često na putu. Jimmy je ispričao Ralphu o kurvi koja mu je ukrala lisnicu 1958. godine, kuko je lagao ženi o tome i rekao joj da ga je orobio autostoper. Ralph je Jimmyju ispričao o tome kako je shvatio, u dobi od četrdeset tri godine, da je postao ovisnik o terpin hidratu i o svojoj tegobnoj, no ipak uspješnoj borbi da se riješi te ovisnosti. Nije rekao Carolyn za tu čudnu ovisnost o sirupu protiv kašlja kao što ni Jimmy V. nije rekao supruzi za svoju posljednju animir-damu. Puno putovanja; puno izmijenjenih guma; puno viceva o trgovačkim putnicima i farmerovoj prelijepoj kćeri; puno kasnonoćnih razgovora koji bi potrajali do ranih jutarnjih sati. Kadšto bi razgovarali o Bogu, kadšto o financijskoj policiji. Sve u svemu, Jimmy Vandermeer bio je silno dobar drug. A tad je Ralph dobio uredski posao u tiskari i izgubio vezu s Jimmyjem. Ponovno se počeo viđati s njim ovdje i na još nekoliko drugih teško uočljivih orijentira naznačenih na gerijatričarskom zemljovidu Derryja: gradskoj knjižnici, dvorani za biljar, stražnjoj prostoriji u brijačnici Duffyja Spraguea i na još četiri-pet mjesta. Kad mu je uskoro nakon Carolynine smrti Jimmy rekao da se iz borbe s rakom izvukao s plućnim krilom manje, ali inače u redu, ono čega se Ralph sjetio bio je muškarac koji govori o bejzbolu ili pecanju i baca goruće opuške cigareta Camel u vrtlog zraka s onu stranu leptirprozora automobila, jednu za drugom.
Imao sam sreće, tako je rekao. Ja i Duke, oboje smo imali sreće. Samo što nijedan od njih, čini se, nije i ostao sretan. Zapravo, nitko nije. ''Bože,'' reče Ralph. ''Baš mi je žao.'' ''U bolnici je već tri tjedna,'' reče Faye. ''Na zračenju je i dobiva injekcije otrova koji bi trebao ubiti rak dok on pomalo ubija njega. Čudim se da to ne znaš, Ralph.'' Vjerojatno se čudiš, ali ja ne. Znaš, nesanica guta stvari. Jedan dan ne znaš gdje ti je posljednja vrećica gotove juhe, sutradan izgubiš osjećaj za vrijeme, a zatim izgubiš stare prijatelje. Faye zamaše glavom. ''Usrani rak. Jezivo je to, kako se pritaji.'' Ralph kimne glavom i sjeti se Carolyn. ''U kojoj je Jimmy sobi, znaš li? Možda ću ga posjetiti.'' "Slučajno znam. 315. Moći ćeš zapamtiti?'' Ralph se nasmije. ''Nakratko, hoću.'' ''Svakako ga posjeti - omamljen je od lijekova, ali još zna tko dolazi, a kladim se da bi te rado vidio. Jednom mi je rekao da ste ti i on prošli kroz sito i rešeto.'' ''Znaš već kako to ide,'' reče Ralph. ''Dva muškarca na putu, to je sve. Kad bismo bacali pismo-glava u nekom zdravljaku, Jimmy V. bi uvijek odabrao pismo.'' Odjednom se gane. ''Gadno, zar ne?'' tiho reče Faye. ''Da.'' ''Obiđi ga. Bit će mu drago, a ti ćeš se bolje osjećati. Tako bi barem trebalo biti. I da nisi zaboravio na prokleti šahovski turnir!'' završi Faye, uspravi se i junački se potrudi izgledati i zvučati veselo. ''Odustaneš li sada, poremetit ćeš mi popis nositelja.'' ''Učinit ću sve što je u mojoj moći.'' ''Da, znam da hoćeš.'' On stisne šaku i lagano udari Ralpha po nadlaktici. ''Još jednom hvala da si me zaustavio prije no što sam, znaš već, učinio nešto zbog čega bih se poslije kajao.'' ''Sve u redu. Mirotvorac broj jedan, taj sam.'' Ralph krene puteljkom koji je vodio prema Extension, pa se okrene. ''Vidiš onu cestu za službena vozila ondje? Onu koja vodi od zgrade putničkog terminala do ceste?'' On pokaže prstom. Po njoj je upravo vozio kamion dostave iz pravca terminala za privatne zrakoplove. Od njegova prednjeg stakla odbijale su se blještave strelice sunčane svjetlosti u njihove oči. Kamion stane ispred vrata i fotoćelije. Vrata se počnu kotrljati u stranu. ''Naravno,'' reče Faye. ''Prošlog sam ljeta vidio Eda Deepncaua kako se vozi tom cestom, što znači da je imao propusnicu za ta vrata. Znaš li kako bi on došao do nje?'' ''Misliš na onog tipa iz ''Prijatelja života''? Znanstvenika koji je ljetos proveo malo istraživanje na području mlaćenja supruga?'' Ralph kimne glavom. ''Ali ja govorim o ljetu devedeset druge. Vozio se u starom smeđem Datsunu.'' Fuye se nasmije. ''Ne razlikujem Datsuna od Toyote ili Monde, Ralph... prestao sam razlikovati automobile kad je Chevrolet prestao proizvoditi automobile s ''repnim perajama'' u obliku galebovih krila. Ali ti mogu reći tko se najčešće služi tom cestom: dostava, mehaničari, piloti, posada i kontrolori leta. Mislim da neki putnici imaju propusnice, ako imaju privatne zrakoplove. Jedini znanstvenici koji ondje rade su oni iz meteorološke stanice. Je li on takav znanstvenik?'' ''Ne, on je kemičar. Radio je donedavna u Hawking Labs.''
''Igrao se s bijelim štakorima, ha? Na aerodromu nema štakora - toliko znam - ali sad kad razmišljam o tome, još se jedna skupina ljudi služi tim ulazom.'' ''Da? Tko?'' Faye pokaže prstom prema montažnoj zgradi s krovom od valovitog lima koja se nalazila šezdesetak metara od putničkog terminala. ''Vidiš onu zgradu? To je SoloTech.'' ''Što je SoloTech?'' ''Škola,'' reče on. ''Uče ljude pilotirati.'' 4 Ralph se vraćao niz Harris Avenue, krupnih ruku nabijenih u džepove i pognute glave tako da nije vidio ništa osim pukotina u pločniku kako prolaze ispod njegovih tenisica. Ponovno je razmišljao o Edu Deepneauu... i SoloTechu. Nije znao je li SoloTech bio razlog zbog kojeg je Ed bio u zračnoj luci onog dana kad se zaletio u radnika West Side Gardenersa, ali je to bilo pitanje na koje je silno želio doznati odgovor. A počelo ga je zanimati i gdje Ed sad živi. Pitao se zanimaju li ta dva odgovora i Johna Leydeckera i odluči doznati. Prolazio je pokraj skromnog dvostrukog izloga; sjedne strane George Lyford, C.P.A. a s druge zlatarnica Maritime (OTKUPLJUJEMO STARO ZLATO PO NAJVIŠIM CIJENAMA), kad ga iz misli trgne kratak, prigušen lavež. On podigne pogled i ugledu Rosalie kako sjedi na pločniku malo izvan gornjeg ulaza u Strawford park. Stara je kuja dahtala, slina je kapala s njezina isplaženog jezika i između njezinih šapa stvarala tamnu lokvicu na betonu. Krzno joj je bilo slijepljeno u grudvicc kao da je trčala, a izblijedjeli plavi rubac oko njezina vrata podrhtavao je od njezina ubrzanog disanja. Kad je Ralph pogleda, ona ponovno zalaje, iako je zazvučalo više kao kevtanje. On pogleda preko puta da vidi na koga laje, ali je ondje bila samo automatska praonica rublja BuffyBuffy. U njoj se muvalo nekoliko žena, ali Ralph nije mogao povjerovati da bi Rosalie lajala na njih. Ispred praonice nije prolazio nitko. Ralph ponovno pogleda Rosalie i shvati da Rosalie ne sjedi na pločniku nego čuči... zapravo da se skutrila. Izgledala je nasmrt preplašeno. Do tog trenutka Ralph nikad nije razmišljao o tome koliko su izraz lica i jezik tijela pasa sablasno slični ljudskima: veselo bi se smijali kad su bili sretni, pognuli bi glave kad su se stidjeli, pokazivali zabrinutost u pogledu i napetost u držanju ramena - kao i ljudi. A kao i ljudi, pokazivali su silan strah svakim ustreptalim dijelom tijela. On ponovno pogleda na drugu stranu ulice, u točku na koju je Rosalie usmjerila pozornost i ponovno ne ugleda ništa osim praonice i praznog pločnika ispred nje. A tad se sjeti Natalie, uzvišene i obožavane bebe, kako hvata sivo-plave tragove koje su njegovi prsti ostavljali kad je ispružio ruku da obriše mlijeko s njezine brade. Svakome bi se učinilo da je ona lovila zrak, kao što se čini da bebe hvataju zrak ... ali je Ralph znao da nije bilo tako. On je vidio da nije tako. Rosalie nekoliko puta uzastopce panično zakevta i taj zvuk zacvili u Ralphovu uhu poput zvuka nepodmazanih vratnih šarki. Dosad se događalo samo od sebe ... ali možda mogu to namjerno izazvati. Možda mogu izazvati da vidim - Da vidiš što? Pa, aure. Njih, naravno. A možda i to u što Rosalie (joni-jeni-jani) gleda. Ralph je s priličnom sigurnošću pretpostavljao (guska i gusan su nakresani) što je to bilo, ali je želio biti siguran. Pitanje je bilo kako to učiniti.
Kako ljudi uopće vide? Tako da gledaju, naravno. Ralph pogleda u Rosalie. Pogleda je pomnjivo, pokušavajući vidjeti sve što se moglo vidjeti: izblijedjeli uzorak na plavom rupcu koji joj je služio umjesto ogrlice, prašnjave grudice i čvorove u njezinu nenjegovanu krznu, sjedine oko njezine duge njuške. Nakon nekoliko trenutaka ona kao da je osjetila njegov pogled, jer se okrenula, pogledala ga i žalosno zacviljela. Kad je to učinila, u Ralphovu mozgu kao da se nešto pokrenulo - poput ključa kad se pali motor automobila. Nakratko, ali intenzivno, osjeti da je lakši a tad Svjetlost preplavi dan. Pronašao je put u onaj blještaviji, slojevitiji svijet. Rosalie okruži zagasita opna koja ga podsjeti na pokvareni bjelanjak, a iz nje se uzdizala tamnosiva balonska uzica. No nije izlazila iz njezine lubanje, kao u ljudi koje je Ralph vidio u stanju pojačane osjetljivosti; Rosaliena se balonska uzica uzdizala iz njezine njuške. Sad znaš najvažniju razliku između pasa i ljudi, pomisli on. Njihove duše borave na različitim mjestima. [Peso! Dođi, peso! ] Ralph žmirne i lecne se od tog glasa, kao kad kreda zaškripi po ploči..Pešća njegovih ruku podignu se skoro do ušiju prije no što je shvatio da mu to neće pomoći; ionako ne čuje svojim ušima, jer je dio njegova tijela kojeg taj glas iritira duboko u njegovoj glavi, i njegove ga ruke ne mogu dosegnuti. [Hej, ti usrana vrećo buha! Misliš da imam cijeli dan na raspolaganju? Dovući svoje ofucano dupe ovamo!] Rosalie zacvili i skrene pogled s Ralphu na ono u što je prije gledala. Počne ustajati, ali se tad ponovno spusti na stražnje noge. Rubac oko njezina vrata podrhtavao je jače nego pri je i Ralph ugleda kako se oko njezine lijeve sapi počeo stvarati tamni polumjesec kad joj je popustio mjehur. On pogleda na drugu stranu ulice i ondje ugleda Liječnika #3, kako stoji između praonice i vremešne stambene kuće pokraj nje. Liječnik #3 - u svojoj bijeloj kuti (jako prljavoj, primijeti Ralph, kao da je dugo nosi) i svojim patuljastim trapericama. Na glavi je još imao McGovernov slamnati šešir. Činilo se da šešir počiva na ušima tog stvorenja; bio je tako velik za njega da mu je gornji dio glave utonuo u njega. Jarosno se kesio psu i Ralph ugleda dvostruki red šiljastih bijelih zuba - zuba ljudoždera. U lijevoj je ruci držao nešto što je sličilo ili skalpelu ili sklopivoj britvi. Dio Ralphova mozga pokuša ga uvjeriti da je na oštrici vidio krv, ali je bio prilično siguran da je riječ samo o rđi. Liječnik #3 gume prva dva prsta desne ruke u uglove usta i zaglušujuće zazviždi. Taj zvižduk probuši Ralphovu glavu poput bušilice. Rosalie ustukne i nakratko zatuli. [Dovući se ovamo, Lutalico! Sad!] Rosalie ustane podvijena repa i počne se vući prema ulici. Cijelim je putem cviljela, a njezin je strah toliko pogoršao njezino šepanje da je jedva posrtala; njezine sapi prijetile su da će je izdati pri svakom nevoljkom, klimavom koraku. [''Hej!''] Ralph shvati da je to on viknuo kad mu se plavi oblačić podigao ispred očiju. Bio je obrubljen paučinastim srebrnim crtama pa je izgledao poput snježne pahuljice. Ćelavi patuljak naglo se okrene prema zvuku Ralphova povika, i pritom nagonski podigne oružje koje je držao u ruci. Njegovo iskeženo lice bilo je iznenađeno. Rosalie se zaustavi s prednjim šapama u jarku. Gledala je u Ralpha raširenim, zabrinutim smeđim očima. [Što želiš, Kratki?]
U tom je glasu bilo gnjeva zbog ometanja, gnjeva zbog izazova ... ali se Ralphu učini da je tu bilo i drugih emocija. Strah? Rado bi u to povjerovao. Zbunjenost i iznenađenost bili su vjerojatniji. Što god taj stvor bio, nije bio naviknut da ga Ralphov soj vidi, a kamoli da mu se suprotstavi. [ Što je, Kratkotrajni, maca ti je pojela jezik? Ili si već zaboravio Što si htio?] [ ''Želim da ostaviš psa na miru!''] Ralph se čuo na dvostrukoj razini. Bio je prilično siguran da je progovorio naglas, ali je zvuk njegova glasa bio dalek i jedva čujan, poput glazbe koja dopire iz privremeno odloženih slušalica walkmana. Netko tko bi stajao pokraj njega možda bi čuo što je rekao, ali je Ralph znao da bi mu njegove riječi zazvučale kao slab soptaj - kao riječi čovjeka koji je upravo dobio udarac u trbuh. No u glavi je glas odzvanjao kako već godinama nije - mlad, snažan i samouvjeren. Čini se da ga je i Liječnik #3 tako čuo jer ustukne, ponovno podigne oružje (Ralph je sad bio skoro siguran da je to bio skalpel), kao u samoobrani. Tad se uspije pribrati. Siđe s pločnika i zagrabi prema rubu Harris Avenue pa stane na travnati pojas po kojem se kotrljalo lišće, između pločnika i ulice. Uhvati se za remen svojih traperica, zategne ga kroz ukaljanu kutu i mrko se upilji u Ralpha nekoliko trenutaka. Tad podigne zarđali skalpel u zrak i učini neugodno sugestivan pokret kao da nešto pili. [ Vidiš me - pa što ? Ne guraj nos u ono što se tebe ne tiče, Kratkotrajni! Mješanac je moj!] Ćelavi se liječnik ponovno okrene prema skutrenom psu. [Dosta mi je zezancije s tobom, Lutalice! Dolazi ovamo! Sad!] Rosalie pogleda u Ralpha zaklinjućim, očajnim pogledom a tad počne prelaziti ulicu. Ne petljam se u dugotrajna posla, rekao mu je stari Dor kad mu je dao knjigu pjesama Stephena Dobynsa. A rekao sam i tebi da to ne činiš. Da, rekao je, zaista, ali je Ralph osjećao da je sad prekasno. Čak i da nije, nije namjeravao prepustiti Rosalie nemilom gnomu ispred praonice na drugoj strani ulice. Naravno, pod uvjetom da može nešto učiniti. [ ''Rosalie! Dođi ovamo, curo! Uz nogu! " ] Rosalie jednom zalaje i dokaska k Ralphu. Postavi se pokraj njegove desne noge pa sjedne, dašćući i gledajući u njega. Evo još jednog izrazu koji je Ralph mogao lako čitati: jedna trećina olakšanje, dvije trećine zahvalnost. Lice Liječnika #3 izobliči se od tako snažne mržnje da je izgledalo kao iz crtanog filma. [Kratki, pošalji je preko! Upozoravam te!] [''Ne.''] [Sjebat ću te, Kratki, sjebat ću te maksimalno. A sjebat ću ti i prijatelje. Shvaćaš li me? Shvaćaš - -] Ralph podigne ruku do visine ramena, dlana okrenutog prema svojoj glavi, kao za karate udarac. Tad spusti ruku i začuđeno blene kad se čvrst plavi klin svjetlosti otkine s jagodica njegovih prstiju i presiječe preko ulice poput bačenog koplja. Liječnik #3 sagne se u posljednjem trenutku, rukom pridržavši McGovernov slamnati šešir da mu ne bi odletio. Plavi klin preleti nekoliko centimetara iznad te male, stisnute ruke i udari u izlog praonice. Ondje se raširi poput neke nadnaravne tekućine i na trenutak se prašnjavo staklo pretvori u blještavo, čisto plavetnilo neba. Već idućeg trenutka izblijedi i Ralph ponovno ugleda žene u praonici, kako slažu rublje i trpaju ga u strojeve kao da se ništa nije dogodilo. Ćelavi se patuljak uspravi, stisne ruke u Šake i priprijeti Ralphu. Tad strgne McGovernov šešir s glave, gurne obod u usta i odgrize komadić. Dok je izvodio tu čudnu istoznačnicu dječjeg histeričnog napada, sunce izbije vatrene iskre iz uški njegovih malih, lijepo oblikovanih ušiju. On ispljune grudicu bockave slame i tad ponovno nabije šešir na glavu.
[ Ta je kuja bila moja, Kratki! Namjeravao sam se poigrati s njom! Čini se da ću se umjesto toga morati poigrati s tobom, ha? S tobom i tvojim bezveznim prijateljima!] [''Odlazi!''] [Pizdolizac! Pojebao si se s majkom i polizao joj pičku!] Ralph je znao gdje je već čuo te ljupke riječi: od Eda Deepneaua, kod zračne luke, u ljeto devedeset druge. Takvo se što ne zaboravlja i on osjeti smrtni strah. U što se to, zaboga, upleo? 5 Ralph ponovno podigne ruku do obraza, ali se nešto u njemu promijenilo. Mogao ju je spustiti tim pokretom kao da cijepa, ali je bio skoro siguran da ovog puta ne bi bilo nikakvog žarkoplavog letećeg klina. Liječnik očito nije znao da mu se prijeti praznim oružjem. On ustukne i podigne ruku u kojoj je držao skalpel kao štit. Smiješno odgrizen šešir pao mu je preko očiju i na trenutak je izgledao kao inačica Jacka Rasparača iz neke kazališne melodrame ... onaj koji bi se svojim zločinima rješavao patoloških kompleksa izazvanih iznimno niskim rastom. [Osvetit ću ti se zbog ovog, Kratki! Vidjet ćeš! Samo pričekaj! Nijedan Kratkotrajni neće mene preveslati/] Ali je zasad malom ćelavom liječniku bilo dovoljno. Okrene se na peti i odjuri u korovom zaraslu ulicu između praonice i stambene zgrade. Njegova ukaljana, preduga kuta lepršala je za njim i zaplitala se oko njegovih nogavica. S njim se izgubi i dnevni sjaj. Taj proces Ralph osjeti osjetilima za koja dotad nije znao ni da postoje. Osjećao se potpuno budnim, pun snage i samo što nije puknuo od zanosnog uzbuđenja. Bože, otjerao sam ga! Otjerao sam gada! Nije znao tko je stvorenje u bijeloj kuti, ali je znao da je Rosalie spasio od njega i da je to zasad dovoljno. Možda će sutra ujutro, dok bude sjedio u naslonjaču i gledao pustu ulicu ispod svojih prozora, posumnjati u svoje duševno zdravlje ... ali je trenutačno bio lud od sreće. ''Vidjela si ga, zar ne, Rosalie? Vidjela si onog zlog malog - '' Spusti pogled, ali Rosalie više nije sjedila uz njegove noge. Podigne pogled i ugleda je kako šepesajući zamiče u park, pognute glave, povlačeći desnu nogu ukočeno za sobom pri svakom bolnom koraku. ''Rosalie!'' vikne on. ''Hej, curo!'' I ne znajući zašto - osim da su upravo zajedno prošli kroz nešto izvanredno - Ralph krene za njom, najprije laganim kasom, pa trkom i naposljetku sprintom. Nije dugo sprintao. U lijevoj slabini osjeti grč kao da se užarena metalna igla zabola ondje. Grč se brzo proširi preko lijeve polovice stijenke njegova prsnog koša. On se zaustavi kad je ušao u park na mjestu gdje su se ukrštavala dva puteljka, presavine se i rukama uhvati za noge malo iznad koljena. Znoj mu se slijevao u oči i štipao ga poput suza. Soptao je i pitao se je li to uobičajen grč kakvog bi osjetio u posljednjem krugu kad su na srednjoškolskom igralištu trčali na jednu milju ili tako počinje smrtonosni srčani napad. Nakon trideset ili četrdeset sekundi bol počne slabiti. Možda je to ipak bio samo grč. No bio je to i dokaz u prilog McGovernove teorije, zar ne? Dopusti da ti nešto kažem, Ralph - u našim godinama, duševne su bolesti uobičajene! U našim godinama to je svakodnevna pojava! Ralph nije znao je li to istina ili nije, ali je znao da je godina u kojoj je ušao u državnu atletsku reprezentaciju bila pedeset godina
iza njega, i ovakvo sprintanje za Rosalie bilo je glupo a vjerojatno i vratolomno. Da mu je srce popustilo, ne bi bio prvi starac kojeg bi stigla kazna u obliku koronarne tromboze zato što se uzbudio i zaboravio da je samo jedanput u životu imao osamnaest godina. Bolje sad skoro nestala i povratio je dah, ali se još nije mogao pouzdati u svoje noge, koje kao da bi se svakog trenutka bez najave mogle razglaviti u koljenima a on se rastepsti na puteljku pokrivenom šljunkom. Ralph podigne glavu, pogledom potraži najbližu klupu i ugleda nešto zbog čega zaboravi na pse lutalice, klecave noge, pa čak i mogući srčani napad. Najbliža je klupa bila udaljena desetak metara na lijevom puteljku, na vrhu blage uzbrdice. Lois Chasse je sjedila na njoj u svom lijepom plavom jesenskom kaputu. Ruke u rukavicama sklopila je u krilu i ridala kao da će joj prepući srce.
Dvanaesto poglavlje 1 ''Što je, Lois?'' Ona podigne glavu i pogleda ga. Prvo što Ralphu padne na um bila je jedna uspomena: predstava na koju je odveo Carolyn u Penobscot Theater u Bangoru, prije osam ili devet godina. Neki likovi u toj predstavi bili su mrtvi i njihova se šminka sastojala od klaunovski bijele masne boje s tamnim krugovima oko očiju kako bi se dobio dojam golemih praznih duplji. Njegova druga pomisao bila je puno jednostavnija: rakun. Ona je ili vidjela te misli na njegovu licu ili je shvatila kako izgleda, jer se okrenula, počela petljati oko poklopca svoje torbice, a tad podigne ruke i zakloni njima svoje lice od njegova pogleda. ''Odlazi Ralph, molim te,'' reče ona promuklim, prigušenim glasom. ''Danas se ne osjećam najbolje.'' U normalnim okolnostima, Ralph bi učinio što ga je zamolila, žurno bi se udaljio ne okrenuvši se, osjetivši pritom samo nejasan stid što ju je vidio sa razmazanom šminkom i bespomoćnu. Ali to nisu bile normalne okolnosti i Ralph odluči da neće otići - barem ne još. Još je zadržao nešto od one čudne lakoće, i još je osjećao blizinu onog drugog svijeta, drugog Derryja. A bilo je tu još nečeg, nečeg silno jednostavnog i prirodnog. Mrzio je gledati Lois, čiju veselu narav nikad nije dovodio u pitanje, da sjedi sama i roni suze. ''Što je, Lois?'' ''Ne osjećam se dobro!'' vikne onu. "Zar me ne možeš ostaviti na miru?'' Lois zabije lice u svoje ruke u rukavicama. Leđa su joj se tresla, rukavi njezina plavog kaputa podrhtavali i Ralpha to podsjeti na Rosalie kad joj je ćelavi liječnik dovikivao da dovuče dupe na drugu stranu ulice: jadna, nasmrt prestrašena. Ralph sjedne na klupu pokraj Lois, zagrli je i privuče k sebi. Ona se naslonila, ali ukočeno ... kao da joj je tijelo puno žica. ''Ne gledaj me!'' zavapi ona istim bjesomučnim glasom. ''Da se nisi usudio! Šminka mi se razmazala! Našminkala sam se u čast sina i snahe ... došli su na doručak... trebali smo provesti jutro ... ''Lijepo ćemo se zabaviti, mama'', rekao je Harold... ali razlog zbog kojeg su došli... stvarni razlog - '' Priopćenje se prekine zbog svježe provale suza. Ralph pročeprka po stražnjem džepu, izvadi izgužvan, ali čist rupčić i stavi ga na Loisine ruke. Ona ga uzme ne pogledavši ga. ''Hajde,'' reče on. ''Malo se očisti ako želiš, iako ne izgledaš loše, Lois, poštenja mi.'' Samo malo rakunski, pomisli on. Počne se smješkati, ali mu smiješak zgasne na licu. Sjeti se onog dana u rujnu kad je krenuo u Rite Aid pregledati lijekove protiv nesanice u slobodnoj prodaji i kad je sreo Billa i Lois kako stoje kod parka i razgovaraju o demonstracijama i bacanju lutaka koje je Ed organizirao ispred WomanCarea. Tog je dana bila očito uznemirena - Ralph se prisjeti kako je pomislio da unatoč uzbuđenju i zabrinutosti izgleda umorno - ali skoro i lijepa: njezino obilno poprsje se nadimalo, oči sijevale, obrazi zažarili kao u zdrave seljačke cure. Ta skoro neodoljiva ljepota danas je bila tek spomen; u razmazanoj maškari Lois Chasse je izgledala kao žaloban ostarjeli klaun i Ralpha presiječe srdžba za ono ili onoga koji je uzrokovao tu promjenu. ''Izgledam užasno!'' reče Lois i svojski uposli Ralphov rupčić. ''Pravo strašilo!'' ''Ne, gospo. Samo malo razmazano.''
Lois se na posljetku okrene prema njemu. Nije joj to bilo lako, s obzirom da su joj se ruž i maškara uglavnom preselili na Ralphov rupčić. ''Koliko loše?'' dahne ona. ''Istinu govori, Ralphe Robertse, ili ćeš ostati razrok.'' On se nagne i poljubi je u mokri obraz. ''Samo ljupko, Lois. Nebeski ćeš izgledati neki drugi dan.'' Ona mu se nesigurno nasmiješi. Kad je podigla glavu, dvije svježe suze preliju joj se preko ruba očiju. Ralph uzme zgužvanu maramicu od nje i nježno ih obriše. ''Tako mi je drago da si naišao ti, a ne Bili,'' reče mu ona. ''Umrla bih od stida da me Bili zatekao kako plačem na javnom mjestu.'' Ralph se osvrne. Ugleda Rosalie, živu i zdravu u podnožju brežuljka - ležala je između dva Portosana koji su ondje stajali, njušku je položila na šapu - ali je inače ovaj dio parka bio prazan. ''Mislim da smo sami, barem zasad,'' reče on. ''Bogu budi hvala za male usluge.'' Lois ponovno uzme njegov rupčić i počne popravljati šminku, ovog puta puno žustrije. ''Kad već govorimo o Billu, svratila sam u Red Apple na putu ovamo - to je bilo prije no što sam se sažalila na sebe i počela emuljiti - i Sue mije rekla da ste se vas dvojica maloprije gadno posvađali. Da ste vikali i tako to, u vrtu ispred kuće.'' ''Ma nije to bilo tako strašno,'' reče Ralph i nasmiješi se. Bilo mu je neugodno. ''Smijem li biti radoznala i upitati zbog čega?'' ''Šaha,'' reče Ralph. To mu je prvo palo na um. ''Zbog turnira kod trećeg uzletišta koji svake godine organizira Faye Chapin. Nije to bilo ništa ozbiljno. Znaš kako to ide - ponekad ljudi ustanu na lijevu nogu i iskoriste prvi povod.'' ''Daje barem to i moj slučaj,'' reče Lois. Otvori torbicu, ovog puta bez problema i izvadi pudrijeru. Tad uzdahne i gume je natrag u torbicu ne otvorivši je. ''Ne mogu. Znam da sum djetinjasta, ali ne mogu.'' Ralph sune rukom u njezinu torbicu prije no što ju je uspjela zatvoriti, izvadi pudrijeru, otvori je i postavi zrcalo ispred njezina lica. ''Vidiš? Nije tako strašno, zar ne?'' Ona okrene lice u stranu poput vampira koji okreće lice od raspela. ''Uh,'' reče ona. ''Makni to.'' ''Ako mi obećaš da ćeš mi reći što se dogodilo.'' ''Sve ću ti obećati, samo ga makni.'' On ga makne. Neko vrijeme Lois ne reče ništa, nego je sjedila i gledala u svoje ruke koje su se nemirno igrale kopčom njezine torbice. Upravo se spremao podsjetiti je na obećanje kad ga ona pogleda jadno i prkosno. ''Nisi ti jedini koji se ne može pošteno naspavati, Ralph.'' ''O čemu to - '' ''Nesanici! '' prasne ona. ''Liježem na počinak otprilike u isto vrijeme kao i inače, ali ne prespavam noć. Još i gore. Čini se da se svakog jutra budim sve ranije.'' Ralph se pokuša sjetiti je li pričao Lois o tom aspektu vlastitog problema. Činilo mu se da nije. ''Zašto me gledaš tako iznenađeno?'' upita Lois. ''Nisi valjda mislio da si ti jedina osoba na svijetu koja je provela besanu noć, ha?'' ''Naravno da nisam!'' odgovori Ralph pomalo uvrijeđeno ... ali zar se nije često osjećao kao daje on jedina osoba na svijetu koja ima takvu vrstu besanih noći? I koja bespomoćno promatra dok se od
njegova sna otkida minuta po minuta, četvrt sata po četvrt sata? Bilo je to poput nakaradne inačice kineskog mučenja vodom. ''Kad je kod tebe počelo?'' upita on. ''Mjesec ili dva prije Carolynine smrti.'' ''Koliko spavaš?'' ''Jedva sat vremena na noć od početka listopada.'' Glas joj je bio smiren, ali je Ralph začuo drhtaj koji je možda bio znak prikrivene panike. ''Kako se stvari razvijaju, prestat ću spavati do Božića, a ako se to zaista dogodi, ne znam kako ću to preživjeti. I sad jedva preživljavam." Ralph se pokušavao dosjetiti što bi rekao, pa upita prvo pitanje kojeg se sjetio: ''Kako to da nikad nisam vidio svjetlo u tvojoj kući?'' ''Vjerojatno zbog istog razloga zbog kojeg ja rijetko vidim svjetlo u tvojoj,'' reče ona. ''Živim u istoj kući trideset pet godina i ne moram paliti svjetla da bih se po njoj kretala. A i volim zadržati svoje probleme za sebe. Počneš li redovito paliti svjetlo u dva sata ujutro, prije ili poslije netko će to vidjeti. Pročut će se, a tad će radoznalci početi postavljati pitanja. Ne volim da me radoznalci zapitkuju, a nisam ni od onih ljudi koji smatraju da moraju objaviti u novinama svaki put kad imaju tvrdu stolicu.'' Ralph prasne u smijeh. Lois ga na trenutak pogleda začuđeno, pa mu se i ona pridruži. Ruku je još držao prebačenu preko njezina ramena (ili se nesvjesno ondje ponovno našla nakon što ju je povukao? Ralph nije znao, a i bilo mu je svejedno) i on je čvrsto zagrli. Ovog se puta ona privine uz njega; one krute žice nestale su iz njezina tijela. Ralphu je bilo drago. ''Ne smiješ se meni, ha Ralph?'' ''Ne. Ne pada mi na pamet.'' Ona kimne glavom, još nasmiješena. ''Dobro. Nisi nikad vidio ni kako se muvam po dnevnoj sobi, ha?'' ''Ne.'' ''To je zato što ispred moje kuće nema ulične svjetiljke. Ali ispred tvoje ima. Puno sam te puta vidjela u tom odrpanom naslonjaču, kako sjediš i gledaš kroz prozor i piješ čaj.'' Uvijek sam pretpostavljao da sam jedini, pomisli on a tad mu padne na um pitanje - i smiješno i neugodno. Koliko ga je puta vidjela kako sjedi i kopa nos? Ili se češka po preponama? Ili je pročitala njegove misli ili je zaključila po rumenilu na njegovim obrazima, Lois reče: ''Nisam mogla raspoznati nešto više od obrisa, a uvijek si bio u kućnom ogrtaču, pristojno odjeven. I zato ne moraš brinuti o tome. A nadam se i da znaš da bih okrenula glavu da si počeo činiti nešto što ne bi želio da ljudi vide da činiš. Nisu me odgojili u štali.'' On se nasmiješi i potapše je po ruci. ''Znam ja to, Lois. Samo ... znaš, iznenadio sam se kad sam čuo da je netko promatrao mene dok sam ja sjedio i promatrao što se događa na ulici.'' Onu ga pogleda i zagonetno se nasmiješi kao da želi reći: Ne brini Ralph - ti si mi bio tek dio scenografije. On se nakratko zamisli nad tim osmijehom, pa se s mukom vrati početnoj temi. ''Dakle, što se dogodilo, Lois? Zašto si sjedila ovdje i plakala? Nedostatak sna? Ako je to bio razlog, imaš moje puno razumijevanje. To zaista nije pravedno, zar ne?'' Njezin se osmijeh raspline. Njezine ruke u rukavicama ponovno se sklope na njezinu krilu i ona se smrknuto zagleda u njih. ''Ima stvari gorih od nesanice. Izdajstvo, primjerice. Osobito kad su ljudi koji te iznevjere ljudi koje voliš.''
2 Ona utihne. Ralph je nije požurivao. Gledao je Rosalie u podnožju uzvisine, a ona kao da je gledala u njega. Ili u njih oboje. ''Jesi li znao da imamo i istog liječnika i istu boljeticu, Ralph?'' ''I ti ideš Litchfieldu?'' ''Nekad. Carolyn mi gaje preporučila. Ali više nikad neću otići k njemu. On i ja smo završili.'' Njezina se gornja usnica povuče i otkrije zube. ''Prevarantska hulja!'' ''Što se dogodilo?'' ''Trpjela sam veći dio godine, čekajući da se stanje samo od sebe popravi - da priroda učini svoje, kako kažu. Nije da nisam pokušavala pomoći prirodi. Vjerojatno smo iskušali puno istih stvari.'' ''Saće?'' Ralph upita i ponovno se nasmiješi. Nije se mogao suzdržati. Kako je ovo čudan dan, pomisli on. Kako beskrajno čudan dan ... a još nije ni jedan sat poslije podne. ''Saće? Što je s njim? Pomaže li to?'' ''Ne,'' reče Ralph i nasmiješi se od uha do uha ''ne pomaže, ali ima predivan okus.'' Ona se nasmije i stisne njegovu lijevu ruku bez rukavice svojim rukama u rukavicama. Ralph uzvrati stisak. ''Nikad nisi otišao doktoru Litchfieldu zbog toga, zar ne Ralph?'' ''Ne. Jednom sam dogovorio pregled, ali sam otkazao.'' ''Jesi li otkazao zato što nisi imao povjerenja u njega? Jer si smatrao da je zakasnio na vlak s Carolyn?'' Ralph je iznenađeno pogleda. ''Nema veze,'' reče Lois. ''Nisam imala pravo pitati.'' ''Ne, u redu je. Samo sam iznenađen da to čujem od nekog drugog. To da je on... znaš ... da je možda postavio krivu dijagnozu.'' ''Ha!'' Loisine lijepe oči sijevnu. ''To smo svi pomislili! Bili je govorio kako ne može vjerovati da tog nesposobnog dripca nisi dovukao na okružni sud dan nakon Carolynina ukopa. Naravno, u to sam doba bila s druge strane ograde i divljački branila Litchfielda. Jesi li ikad pomislio da ga tužiš?'' ''Nisam. Sedamdeset mi je godina i ne želim potrošiti preostalo vrijeme tužeći liječnika zbog nemara. Osim toga - bi li to vratilo Carolyn?'' Ona odmahne glavom. Ralph reče, ''To što se dogodilo Carolyn bio je razlog da se nisam obratio njemu. Barem tako mislim. Nisam mu mogao vjerovati i točka, a možda... ne znam...'' Ne, zapravo nije znao i to je bilo najgore u svemu tome. Jedino je bio siguran da je odgodio pregled kod doktora Litchfielda kao što je odgodio i pregled kod Jamesa Roya Honga, poznatog u određenim krugovima kao iglobodac. Taj je pregled bio utisnut u savjet jednog devedesetdvogodišnjeg ili devedesettrogodišnjeg starca koji se vjerojatno više ne sjeća ni svog drugog imena. Misli mu skrenu na knjigu koju mu je dao stari Dor i pjesmu iz koje mu je stari Dor citirao - ''Hajka'', tako se zvala, i nije izlazila Ralphu iz glave ... posebice dio u kojem pjesnik govori o stvarima koje ostavlja za sobom: nepročitane knjige, neispričane šale, izlete nikad poduzete.
''Ralph? Slušaš li me?'' ''Aha, samo sam razmišljao o Litchlieldu i pitao se zašto sam otkazao taj pregled.'' Ona ga potapše po ruci. ''Budi sretan što jesi. Ja svoj nisam.'' "Ispričaj mi.'' Lois slegne ramenima. ''Kad mi se stanje jako pogoršalo i postalo nesnošljivo, otišla sam k njemu i sve mu ispričala. Mislila sam da će mi dati recept za tablete protiv nesanice, ali je rekao da ne može čak ni toliko učiniti - ponekad mi preskače srce i te bi tablete mogle pogoršati moje stanje.'' ''Kad si bila kod njega?'' ''Početkom prošlog tjedna. A tad me jučer nazvao moj sin Harold kao grom iz vedra neba i rekao da me on i Janet žele počastiti doručkom. Gluposti, rekoh. Još se snalazim u kuhinji. Kad već prevaljujete toliki put zbog mene, iz Bangora, rekoh, ja ću vam pripremiti finu papicu, i nema pogovora. A tad, ako me želite izvesti - mislila sam pritom na trgovačko središte, jer jako volim ondje ići - bit će mi drago. Tako sam rekla.'' Ona pogleda u Ralpha smiješeći se gorko i bijesno. ''Nije mi palo na um upitati se zašto me oboje dolaze posjetiti radnim danom, zaposleni su - a sigurno i obožavaju svoj posao jer ni o čemu drugom skoro da i ne pričaju. Samo sam pomislila kako je to lijepo od njih... kako pažljivo... i potrudila sam se dotjerati i učiniti sve kako valja da Janet ne bi posumnjala da imam problema. Mislim da me to najviše uzrujalo. Glupa stara Lois. ''Naša Lois'', kako kaže Bili... nemoj se čuditi, Ralph! Naravno da znam za to; zar si mislio da sam jučer pala s Marsa? A u pravu je. I jesam budalasta, ali to ne znači da me ne boli kao i sve druge kad me ljudi iskoriste ...'' Ponovno je počela plakati. ''Naravno,'' reče Ralph i pogladi je po ruci. ''Smijao bi se da si me vidio,'' reče ona, ''kako pečem kolače u četiri sata ujutro i režem šampinjone za talijanski omlet u četiri i petnaest i kako se počinjem šminkati u pola pet samo da bih bila sigurna, potpuno sigurna da Jan neće početi s onim svojim ''Majko Lois, sigurni ste da vam je dobro?''. Mrzim kad počne srati s tim. A znaš li što, Ralph? Cijelo je vrijeme znala što nije u redu sa mnom. Oboje su znali. Ja sam ispala smiješna.'' Ralph je mislio da je pomnjivo sluša, ali je očito ispao negdje u zavoju. ''Znali su? Kako?'' ''Jer im je Litchjleld rekao!'' vikne ona. Lice joj se ponovno Iskrivi, ali na njemu Ralph ovog puta ne ugleda žalost ili bol nego stravičan žalostan gnjev. ''Taj brbljavi gad nazvao je mog sina i SVE MU ISPRIČAO!'' Ralph je zanijemio od iznenađenja. ''Lois, oni to ne smiju,'' reče kad mu se naposljetku vratila moć govora. ''Odnos između liječnika i pacijenta je . .. povlašten. Tvoj bi lin morao to znati, jer je odvjetnik, a to vrijedi i za njih. Liječnici ne mogu nikome reći što im kažu pacijenti osim kad je pacijent - '' ''Isuse,'' reče Lois i zakoluta očima. ''Isuse Kriste u invalidskim kolicima! U kojem ti svijetu živiš, Ralph? Tipovi kao Litchfield čine ono što oni smatraju da je u redu. Mislim da sam to uvijek znala, pa sam ispala dvostruko glupa što sam mu se uopće obratila. Carl Litchfield je umišljen, ohol čovjek kojemu je više stalo do toga kako izgleda u naramenicama i košulji poznatog kreatora nego do njegovih pacijenata.'' ''To je užasno zajedljivo.'' ''I stravično istinito, to je ono najžalosnije. Znaš li što? Ima trideset pet ili trideset šest godina i umislio si je da će kad navrši četrdesetu ... stati. Ostati četrdesetogodišnjak koliko poželi. Umislio si je da
ljudi postanu stari kad navrše šezdesetu, a da i najbolji primjerci uglavnom posenile do šezdeset osme, a kad navrše osamdesetu, obitelj bi im učinila milost da ih preda doktoru Kevorkianu. Djeca nemaju pravo na tajnost podataka pred roditeljima, a prema Litchfieldovu mišljenju, stari dripci poput nas nemaju pravo na tajnost podataka pred djecom. To ne bi bilo u našem interesu. ''Ono što je Carl Litchfield učinio čim sam ja izašla iz njegove ordinacije bilo je da nazove Harolda u Bangor. Rekuo je da ne spavam, da patim od potištenosti i da imam probleme s osjetilima koji su popratna pojava kod preuranjenog smanjen ja kognitivnih sposobnosti. A tad je rekao: ''Morate znati da vaša majka stari, gospodine Chasse i da sam na vašem mjestu, ozbiljno bih razmislio o njezinu položaju u Derryju,'''' ''Nije valjda!'' vikne Ralph, zgranut i užasnut. ''Hoću reći... zaista je to rekao?'' Lois je turobno kimala glavom. ''Rekao je to Haroldu, a Harold je to rekao meni, a ja sad govorim tebi. Kakva sam ja glupača, nisam čak ni znala što znači ''preuranjeno smanjenje kognitivnih sposobnosti'', a ni jedan ni drugi mi nisu željeli reći. Pogledala sam u rječnik što znači riječ ''kognitivan'' i znaš li što znači?'' ''Spoznajni,'' reče Ralph. ''Kognicija je spoznaja.'' ''Tako je. Moj je liječnik nazvao mog sina da mu kaže da postajem senilna!'' Lois se ljutito nasmije i posluži se Ralphovim rupčićem da obriše nove suze s obraza. ''Ne mogu povjerovati,'' reče Ralph, ali je mogao. Nakon Carolynine smrti shvatio je da naïveté s kojom je promatrao svijet do otprilike osamnaeste godine nije potpuno nestala kad je prešao prag između djetinjstva i muževne dobi; ta posebna prostodušnost kao da se vratila kad je prekoračio prag između muževnog doba i starijeg muževnog doba. Stvari bi ga iznenađivale... samo što je iznenađenje preblaga riječ. Neke bi ga oborile s nogu. Bočice ispod ''Mosta poljubaca'', na primjer. Jednog dana u srpnju prošetao se sve do Bassey parka i sjeo ispod mosta počinuti od poslijepodnevnog sunca. Tek što se raskomotio, primijeti hrpu slomljenog stakla u korovu pokraj rječice koja je curila ispod mosta. Razmaknuo je visoku travu slomljenom granom i našao šest ili osam bočica. Na dnu jedne bio je bijeli stvrdnuti talog. Ralph je podigne i dok ju je radoznalo okretao pred očima, shvati da gleda u ostatke crack-party. Ispustio je bočicu kao da je užarena. Još se sjećao zapanjenosti koju je osjetio, neuspješnog pokušaja da uvjeri samog sebe da je šašav, da to ne može biti, ne u ovoj zabiti, četiri stotine kilometara udaljenoj od Bostona. Naravno, sablaznio se taj iznova rođeni naivac u njemu, dio njega koji kao da je bio uvjeren (ili je vjerovao dok nije otkrio te bočice ispod ''Mosta poljubaca'') da su televizijske reportaže o kokainskoj epidemiji izmišljene, nestvarne poput televizijskih kriminalističkih filmova ili filmova JeanClaude Van Dammea. Sad osjeti sličan šok. ''Harold je rekao da me žele 'prebaciti u Bangor'' i pokazati mi jedno mjesto,'' govorila je Lois. ''Više me ne vozi, sad me prebacuje. Kao da sam poslić koji mora obaviti. Imali su puno brošura i kad je Harold kimnuo Janet glavom, ona ih je tako brzo rasprostrla - '' ''Hej, polako. Kakvo mjesto? Kakve brošure?'' ''Oprosti mi, trčim pred rudo, zar ne? Mjesto u Bangoru koje se zove Riverview Estates.'' Ralph je znao to ime; zapravo je i on dobio jednu njihovu brošuru. Jedna od masovnih pošiljaka, namijenjena ljudima od šezdeset pet godina naviše. On i McGovern smijali su se tome ... ali je taj smijeh bio začinjen nelagodom - kao kad djeca zvižde dok prolaze pokraj groblja. ''Lois, to je starački dom, zar ne?'' ''Ne, gospodine!'' reče ona i prostodušno raširi oči. ''To sam ja rekla, ali su me Harold i Janet ispravili. Ne Ralph, Riverview Estates je luksuzan stambeni prostor namijenjen druželjubivim starijim građanima! Kad je Harold to rekao ja sam rekla, ''Ma nemoj? E pa reći ću vam nešto - možete staviti
voćnu pitu iz McDonaldsa na srebrni pladanj i nazvati je francuskom pogačicom, ali što se mene tiče to je ipak voćna pita iz McDonaldsa. ''Kad sam to rekla, Harold se zapjenio i pocrvenio u licu, ali mi se Jan samo slatko nasmiješila, osmijehom koji rezervira za posebne prilike jer zna da me izluđuje. Ona reče, ''Majko Lois, a da ipak pogledamo te brošure? Učinit ćete to, zar ne, sad kad smo uzeli slobodne dane i prešli toliki put da vas vidimo? '' ''Kao da je Derry u srcu Afrike,'' promrmlja Ralph. Lois ga uhvati za ruku i reče nešto što ga nasmije. ''O, za nju jest! '' ''Je li to bilo prije ili nakon što si otkrila da se Litchfield izbrbljao?'' upita Ralph. Namjerno je upotrijebio istu riječ kao i Lois, činilo se da odgovara ovoj situaciji bolje od neke profinjenije riječi. ''Prekršio je pravilo povjerljivosti'' bilo je odveć dostojanstveno za tu podvalu. Litchfield se izbrbljao, i to je to. ''Prije. Mislila sam, zašto ne bih pogledala brošure, ipak su prevalili šezdeset pet kilometara i neće mi zbog toga pasti kruna s glave. I tako sam ja gledala brošure dok su oni jeli hranu koju sam im pripravila - na tanjuru nije ostalo ništa za oprati, da znaš - i pili kavu. ''Taj Riverview je divno mjesto. Njihovo medicinsko osoblje dežura dvadeset četiri sata dnevno, a imaš i vlastitu kuhinju. Kad se useliš, pregledaju te od glave do pete i zaključe što možeš jesti. Postoji crvena dijeta, plava dijeta, zelena dijeta i žuta dijeta. Ima još nekoliko boja. Ne mogu se sjetiti koje, ali znam da je žuta za šećeraše, a plava za debeljuce.'' Ralph si zamisli kako bi bilo jesti tri znanstveno uravnotežena obroka na dan do kraja života - ne bi više bilo pizza s kobasicama iz Gambinove pizzerije, ne bi bilo kupljenih sendviča i chiliburgera iz Miltova meksičkog restorana. Ta mu se misao učini skoro nepodnošljivo turobnom. ''A imaju,'' živahno će Lois, ''i sustav pneumatskih cijevi putem kojih se dnevna doza lijekova isporučuje ravno u tvoju kuhinju. Zar to nije divna zamisao, Ralph?'' ''Vjerojatno,'' reče on. ''O, da. Predivan je taj val budućnosti. Tu je i računalo koje sve nadgleda i kladim se da se njemu nikad ne događa smanjenje kognitivnih sposobnosti. Imaju i poseban autobus koji dvaput tjedno vozi stanovnike Riverviewa do mjesta poznatih po prirodnim ili povijesnim znamenitostima a vodi ih i u šoping. Mora se ići autobusom, jer stanovnici Riverviewa ne smiju imati osobne automobile.'' ''Dobra zamisao,'' reče on i lagano joj stisne ruku. ''Što je nekoliko pijanaca subotnje večeri u usporedbi s nekim starim senilcem sporadične kognicije za volanom jureće Buickove limuzine?'' Nije se nasmiješila kao što se on nadao. ''Od slika u toj brošuri okrenulo mi se u želucu. Starice igraju kanastu. Starci bacaju potkove. Oba spola zajedno u velikoj borovinom obloženoj prostoriji koju nazivaju River Hali, plešu kadrilu. Iako je ime lijepo, što kažeš? River Hall?'' ''Prilično.'' ''Zvuči kao prostorija iz začaranog dvorca. Ali sam posjetila mnoge stare prijatelje u Strawberry Fields - to je starački dom u Skowhagenu - i sve su sobe za rekreaciju u staračkim domovima jednake. Bez obzira na to kako je lijepo nazovu, ipak je u njoj ormarić s raznim igrama i slagalicama u kojima nedostaje pet ili šest komada, a televizija je uvijek uključena na kanal na kojem se prikazuje nešto nalik serijalu Family Feud a nikad filmovi u kojima zgodni mladi ljudi skidaju odjeću i valjaju se na podu ispred kamina. Te prostorije uvijek mirišu na paštetu... i mokraću... i jeftine vodene bojice u dugim limenim kutijama... i očaj.'' Lois ga pogleda svojim tamnim očima.
''Ralph, tek mi je šezdeset osam godina. Znam da brojka šezdeset osam doktoru zvanom ''Vrelo mladosti'' ne zvuči kao samo, ali meni zvuči, jer je moja majka umrla prošle godine u dobi od devedeset dvije godine, a tata je doživio osamdeset šest. U mojoj Obitelji umrijeti u osamdesetoj znači umrijeti mlad ... a kad bih morala provesti dvanaest godina u zgradi u kojoj večeru objavljuju preko zvučnika, poludjela bih.'' ''I ja.'' ''No pogledala sam. Željela sam biti uljudna. Kad sam završila, uredno sam ih složila i vratila ih Jan. Rekla sam da su jako zanimljive i zahvalila joj. Ona je kimnula glavom i vratila ih u torbicu. Mislila sam da je to sve i sretan vam put, ali tad Harold reče, ''Obuci kaput, mama.'' ''Na trenutak sam se tako prestrašila da nisam mogla disati. Pomislila sam da su me već prijavili! Pomislila sam da će, pristanem li poći s njima, Harold otvoriti vrata, a da će ispred njih stajati dvojica ili trojica muškaraca u bijelim kutama i da će se jedan od njih nasmiješiti i reći, ''Ništa ne brinite, gospođo Chasse, kad vam pošaljemo prvi pregršt tableta ravno u vašu kuhinju, nikad nećete poželjeti živjeti negdje drugdje''. ''Ne želim obući kaput'', rekoh Haroldu. Pokušala sam to reći glasom kojim sam mu se obraćala kad je imao deset godina i ostavljao blatne tragove po kuhinji, ali mi je srce tuklo tako brzo da sam njegovo tupkanje čula u glasu. ''Predomislila sam se u vezi s izlaskom. Zaboravila sam koliko toga moram danas obaviti.'' A tad se Jan nasmijala, što mi je išlo na živce još više od njezina šećernog smiješka i reče: ''Majko Lois, što je tako važno da ne možete poći u Bangor s nama nakon što smo mi uzeli slobodne dane da bismo došli u Derry vidjeti vas?'' ''Od te mi se žene uvijek digne kosa na glavi, a vjerojatno i njoj od mene. Sigurno je tako jer u životu još nisam srela ženu koja bi se toliko smješkala drugoj ženi, a da je ne mrzi iz dna duše. Dakle, rekoh joj da za početak moram oprati kuhinjski pod. ''Pogledajte ga'', rekoh. ''Prljav ko vrag. ''''Ha!'', reče Harold. ''Ne mogu vjerovati da ćeš nas otpraviti praznih ruku nakon što smo prošli toliki put, mama.'' ''Ne idem u taj dom bez obzira na udaljenost koju ste prešli'', odvratih ja, ''pa si zato tu ideju izbijte iz glave. Živim u Derryju trideset pet godina, pola života. Ovdje su mi svi prijatelji i ne mičem se.'' ''Pogledali su se kao što se roditelji gledaju kad imaju dijete koje je prestalo biti cukreno i postalo živi vrag. Janet me potapše po ramenu i reče. ''Nemojte se uzrujavati, majko Lois, želimo samo da pođete s nama i pogledate. '' Kao da je ponovno riječ o brošurama i da samo moram biti uljudna. No, kad je rekla da ću samo pogledati, malo sam se smirila. Pa ne mogu me prisiliti da ondje živim, a ne mogu ni sami snositi sve troškove. Oni računaju da će se moći razbacivati novcem gospodina Chassea - njegovom mirovinom i osigurninom od željeznice koju sam dobila jer je umro na poslu. ''Pokazalo se da su već dogovorili sastanak za jedanaest sati da mi neki čovjek pokaže dom i održi reklamni govor. Prestala sam se bojati kad sam povezala sve konce u glavi, ali me povrijedio bahat način na koji su se odnosili prema meni i jedilo to kako je svaka druga Janetina riječ bila slobodni dani ovo, slobodni dani ono. Bilo je prilično očito da je znala puno bolje načine na koje bi mogla provesti dan nego u posjetu staroj krmači od svekrve u Derryju. ''Prestanite se uzbuđivati i pođite, majko'', reče ona nakon još malo natezanja, kao da se meni ta zamisao toliko svidjela da se ne mogu odlučiti ni koji ću šešir staviti. ''Uskočite u kaput. Pomoći ću vam oprati posuđe kad se vratimo.'' ''Niste me čuli'', rekoh ja. ''Nikamo ja ne idem. Zašto potratiti tako lijep dan na obilazak doma u kojem nikad neću živjeti? A otkuda vam pravo da dolazite ovdje i da me nasilu izvlačite iz kuće? Zašto
jedno od vas nije nazvalo i reklo: ''Mama, imamo ideju, želiš li je čuti?'' Zar ne biste tako postupili sa svojim prijateljima?'' ''A kad sam to rekla, oni su ponovno izmijenili poglede...'' Lois uzdahne, obriše oči posljednji put i vrati Ralphu rupčić, vlažniji, ali inače u dobrom stanju. ''Znala sam po tom pogledu da još nismo stigli do dna. Uglavnom zbog toga kako je Harold izgledao - kao kad bi ugrabio šaku čokoladnih bombona iz vrećice u ostavi. A Janet... ona mu uzvrati pogledom koji najviše mrzim. Ja ga zovem ''rovokopač''. A tad ga upita hoće li mi on reći što je rekao liječnik ili će to ona učiniti. ''Na kraju su to oboje učinili, a kad su završili bila sam tako ljuta i uplašena da mi je došlo da si počupam kosu iz korijena. Ono preko čega nikako nisam mogla prijeći, bez obzira na to koliko sam pokušavala, bila je pomisao da je Carl Litchfield ispričao I laroldu sve što sam ja smatrala osobnim. Nazvao ga i ispričao mu, kao da u tome nema ništa loše. ''''Znači, ti misliš da sam senilna?'', upitam Haroldu. ''Je li tako? Ti i Jan mislite da mi se smekšao mozak u dubokoj starosti od šezdeset osam godina?'' ''Harold je pocrvenio u licu i počeo premotati nožicama ispod stolca i mrmljati nešto sebi u bradu. Nešto o tome kuko ne misli tako, ali da mora paziti na moju sigurnost, kao Sto sum ja uvijek pazila na njegovu dok je odrastao. Kroz to vrijeme Junet je sjedila kod kuhinjskog elementa, grickala kolač i gledala ga pogledom zbog kojeg sam je mogla ubiti - kao da ga smatra žoharom koji je naučio govoriti kao odvjetnik. Ona tad ustane i upita može li se 'poslužiti nusprostorijom. Rekoh joj da smije i uspijem se suzdržati reći joj kako bi mi laknulo kad bi izašla iz te prostorije za dvije minute. ''Hvala, majko Lois'', reče ona. ''Neću dugo. Harry i ja žurimo. Ako smatraš da ne možeš poći s nama i pojaviti se na zakazanom sastanku, tu se nema više što reći.'''' ''Kako je mila,'' reče Ralph. ''Meni je tu pukao film. ''Ja dolazim na zakazane sastanke, Janet Chasse'', rekoh, ''ali samo one koje sama zakazujem. Ne dajem ni pišljiva boba za one koje drugi ljudi zakazuju za mene. '' ''Ona podigne ruke u zrak kao da sam ja najnerazboritija žena koja je ikad kročila licem zemlje i ostavi me s Haroldom. On me gledao tim svojim smeđim očima, kao da je očekivao da mu se ispričam. I skoro sam pomislila da bih mu se trebala ispričati, ako ni zbog čega a ono zato da skine taj izraz koker španijela s lica, ali nisam. Nisam željela. Pogledala sam ga u oči i nakon nekog vremena više to nije mogao izdržati pa mi reče da se moram prestati ljutiti. Rekao je da se zabrinuo za mene, jer živim potpuno sama i da samo pokušava biti dobar sin a Janet samo pokušava biti dobra kći. ''To shvaćam'', rekoh, ''ali ti trebaš znati da raditi nekome iza leđa nije način da se izrazi ljubav i briga. '' On se tad ukoči i reče da on i Jan ne rade nikome iza leđa. Na trenutak je pogledao prema kupaonici kad je to rekao i bilo mi je jasno da zapravo želi reći kako Ja« ne smatra da oni rade nekome iza leđa. Tad mi reče da nije bilo onako kako sam ja pomislila - da je Litchfield nazvao njega, a ne obratno. ''U redu'', odgovorili, ''ali što te spriječilo da spustiš slušalicu kad si shvatio o čemu želi razgovarati? To nije bilo u redu, Harry. Što te zaboga spopalo?'' ''Usplahirio se - mislim da se čak počeo ispričavati - kad se vratila Jan i onda je znaš već što počelo letjeti na sve strane. Upitala me gdje su moje dijamantne naušnice, one koje su mi darovali za Božić. Bila je to tako nagla promjena teme da sam isprva samo zamuckivala i vjerojatno sam izgledala kao da zaista postajem senilna. Ali sam naposljetku uspjela reći da su u porculanskoj posudici na komodi u spavaćoj sobi, kao i uvijek. Imam kutiju za nakit, ali te dijamantne naušnice i dva-tri bolja komada nakita ne držim ondje jer su tako lijepi da me veseli gledati ih. Usto, to su samo hrpice dijamantnih krhotina - nitko neće zbog njih provaliti u kuću i ukrasti ih. Isto vrijedi i za moj zaručnički prsten i kameju od slonovače, druga dva komada nakita koje držim u toj posudici.'' Lois pogleda Ralpha čežnjivo, preklinjući. On ponovno stisne njezinu ruku.
Ona se nasmiješi i duboko udahne. ''Ovo mi je jako teško.'' ''Ako želiš prestati - '' ''Ne, želim dovršiti... samo što se, nakon stanovitog trenutka, ne sjećam što se dogodilo. Bilo je tako užasno. Janet je rekla da ona zna gdje ih držim, ali da ih ondje nema. Da su ondje moj zaručnički prsten i moja kameja, ali ne i božićne naušnice. Otišla sam provjeriti, i imala je pravo. Prevrnuli smo cijelu kuću, posvuda zavirili, ali ih nismo našli. Nema ih.'' Lois je stiskala Ralphove ruke svojima i kao da je više-manje govorila zatvaraču njegove jakne. ''Izvadili smo odjeću iz komode ... Harold je odmaknuo komodu od zida i pogledao iza nje ... ispod kreveta i jastučića na sofi... a svaki put kad sam pogledala u Janet, ona je gledala u mene, tim svojim slatkim pogledom velikih očiju. Topi se kao maslac u ustima - osim očiju - a nije morala reći što misli, jer sam već znala. ''Vidite? Vidite da je doktor Litchfield imao pravo što nas je nazvao i da smo mi imali pravo zakazati taj sastanak? I da ste tvrdoglavi? Jer vi trebate biti u ustanovi kao što je Riverview Estates i ovo je dokaz. Izgubili ste lijepe naušnice koje smo vam poklonili za Božić, ozbiljno vam se smanjuju kognitivne sposobnosti, i ovo je dokaz. Uskoro ćete zaboraviti ugasiti štednjak... ili grijalicu u kupaonici... '''' Ona ponovno počne plakati i te suze ražaloste Ralphovo srce - bili su to duboki, razdirući jecaji osobe posramljene do dubine svog bića. Lois zarije lice u njegovu jaknu. On je čvrsto obujmi rukama. Lois, pomisli on. Naša Lois. Ne, više mu se ne sviđaju te riječi, ako su mu uopće i sviđale. Moja Lois, pomisli on i u tom trenutku, kao da je to blagoslovila neka viša sila, dan se počne ponovno puniti bojom. Zvukovi poprime nove prizvuke. Pogleda u svoje i Loisine ruke, isprepletene u njezinu krilu i ugleda lijepu plavo-sivu aureolu oko njih, boje dima cigareta. Aure su se vratile. 3 ''Trebala si ih potjerati čim si shvatila da su nestale naušnice,'' začuje svoj glas i svaka je riječ bila razgovijetna i prelijepo jedinstvena, poput kristalnog groma. ''Istog trenutka.'' ''Sad to znam,'' reče Lois. ''Samo je čekala da se obrukam i ja sam joj uslišila želju. Ali bila sam tako uzrujana. Najprije prepirka o tome hoću li otići s njima u Bangor pogledati Riverview Estates, tad sam doznala da im je moj liječnik ispričao stvari koje im nije imao pravo ispričati, a povrh svega toga otkrilo se da sam izgubila jednu od svojih najdražih dragocjenosti. A znaš li što je bila kruna svega toga? Da je baš ona otkrila da su naušnice nestale! Možeš li me onda okriviti da nisam znala što bih?'' ''Ne,'' reče on i prinese njezine ruke u rukavicama do svojih usana. Zvuk koji se čuo dok su prolazile kroz zrak bio je poput grubog šapta dlana koji klizi niz vuneni pokrivač. Na trenutak on jasno ugleda obrise svojih usana na njezinim rukavicama, otisnut u plavom poljupcu. Lois se nasmiješi. ''Hvala ti, Ralph.'' ''Nema na čemu.'' ''Vjerojatno nagađaš kako se sve završilo, zar ne? Jan je rekla, ''Majko Lois, zaista biste morali bolje paziti, samo što doktor Litchfield kaže da ste sad u godinama kad i ne možete bolje paziti i zato smo se sjetili Riverview Estates. Žao mi je što ste se narogušili, ali morali smo brzo nešto poduzeti. A sad vidite i zašto.'''' Ralph podigne pogled. Iznad njegove glave, nebo je bilo kao kaskada zeleno-plave vatre, ispunjeno oblacima koji su izgledali kao zračne lađe od kroma. On pogleda u podnožje uzvisine i ugleda Rosalie kako još leži između Portosana. Tamnosiva balonska uzica dizala se iz njezine njuške i podrhtavala na svježem listopadskom povjetarcu.
''Tad sam poludjela - '' reče ona i zašuti pa se nasmiješi. Ralph pomisli kako je to danas prvi osmijeh na njezinu licu u kojem je bilo šaljivosti a ne nekih manje ugodnih i složenijih osjećaja. ''Ne - nisam se dobro izrazila. Nisam samo poludjela. Daje moj nećak bio ondje, rekao bi: ''Nana je eksplodirala''.'' Ralph se nasmije i Lois se nasmije s njim, ali je njezina polovica smijeha zvučala malčice nategnuto. ''Ono što me jedi je to što je Janet znala da će tako biti,'' reče ona. ''Mislim da je željela da eksplodiram jer je znala da ću poslije osjećati krivnju. Bog zna da je tako. Vrištala sam na njih da se nose. Harold je izgledao kao da želi propasti kroz parket - uvijek bi mu bilo neugodno kad bi netko vikao - ali je Jan mirno sjedila, ruku sklopljenih u krilu, smješkala se i zapravo kimala glavom, kao da kaže ''Tako je, majko Lois, samo daj, izbaci taj gadni otrov iz sustava, a kad ga se riješiš, možda ćeš biti razboritija.'''' Lois duboko uzdahne. ''A tad se nešto dogodilo. Nisam sigurna što. To nije bilo prvi put, ali je bilo najgore. Bojim se da je to bila neka vrsta ... ovaj ... neka vrsta napada. Dakle, Janet sam vidjela u čudnom ... zapravo zastrašujućem svjetlu. A rekla sam i nešto što joj je konačno stiglo do mozga. Ne sjećam se što, a nisam sigurna i da želim znati, ali je to zbrisalo taj omraženi slađi od slađeg osmijeh s njezina lica. Zapravo, odvukla je Harolda iz kuće. Posljednje što se sjećam daje rekla bilo je da će me jedno od njih nazvati kad neću biti tako histerična i ružno optuživati ljude koji me vole. ''Ostala sam u kući još malo nakon što su otišli a tad izašla i sjela ovdje u park. Ponekad se tijelo okrijepi samo od sjedenja na suncu. Svratila sam u Red Apple prezalogajiti i tad sam čula da ste se ti i Bili posvađali. Misliš li da ste se posvađali zauvijek?'' Ralph odmahne glavom. ''Ma ne - pomirit ćemo se. Zaista volim Billa, ali - '' '' - ali se mora paziti što se govori pred njim,'' dovrši ona. ''Ralph, smijem li dodati da to što on kaže ne smiješ uzeti zaozbiljno?'' Ovog puta Ralph stisne njihove spojene ruke. "To i za tebe može biti dobar savjet, Lois. Ne bi trebala jutrošnje događaje uzeti previše ozbiljno.'' Ona uzdahne. ''Možda, ali to nije lako. Ralph, na kraju sam rekla užasne stvari. Užasne. Taj njezin gadan smiješak ...'' Ralphovim mozgom protegne se duga shvaćanja. U njezinoj svjetlosti on shvati nešto silno važno, toliko važno da se činilo i neumitno i predodređeno. Prvi put se okrene licem prema Lois nakon povratka aura... ili nakon njegova povratka njima. Sjedila je u košuljici prozirne sive svjetlosti sjajne poput magle u ljetno jutro koje će se pretvoriti u sunčan dan. Ta je svjetlost preobrazila ženu koju je Bili McGovern nazivao ''Naša Lois'' u uzvišeno stvorenje ... gotovo nesnošljive ljepote. Izgleda kao Eos, pomisli on. Božica svanuća. Lois se promeškolji na klupi. ''Ralph? Zašto me tako gledaš?'' Jer si prelijepa i jer sam se zaljubio u tebe, pomisli Ralph, osupnuto. Tako sam zaljubljen u tebe da se osjećam kao da se utapam, a da je umrijeti lijepo. ''Jer se sjećaš točno što si rekla.'' Ona se ponovno počne nervozno poigravati kopčom svoje torbice. ''Ne, ja - '' ''Da, sjećaš se. Rekla si svojoj snahi da je ona uzela tvoje naušnice. Učinila je to jer je shvatila da ćeš se ukopati petama i odbiti poći s njima, a tvoju snahu izluđuje kad ne postigne što želi.. . eksplodira. Učinila je to jer si je otprašila. Nije li otprilike bilo tako?'' Lois ga je gledala raširenih, uplašenih očiju. ''Kako znaš, Ralph? Kako znaš to o njoj?'' ''Znam jer ti znaš, a ti znaš jer si vidjela.'' ''Oh ne,'' šapne ona. ''Ne, ništa nisam vidjela. Bila sam cijelo vrijeme s Haroldom u kuhinji.''
''Ne tad, ne kad je to učinila, nego kad se vratila. Vidjela si to u njoj i oko nje.'' Kao što je on sad vidio suprugu Harolda Chassea u Lois, kao da se žena koja sjedi pokraj njega na klupi pretvorila u leću. Janet Chasse bila je visoka, bijele puti i vretenasta tijela. Obrazi su joj bili posuti pjegama koje je skrivala šminkom, a kosa joj je bila žarkocrvena. Jutros je došla u Derry te predivne kose polegle na rame ispletene u debelu pletenicu poput snopa bakrene žice. Što još zna o toj ženi koju nikad nije sreo? Sve, sve. Prekriva pjege kazališnom šminkom jer smatra da zbog pjega izgleda djetinjasto, da se žene s pjegama ne shvaća ozbiljno. Ima prelijepe noge i toga je svjesna. Na posao nosi kratke suknje, ali danas kad je došla u posjet (staroj kravi) majci Lois, odjenula je vestu i par starih traperica. Skromnija odjeća prikladna za Derry. Kasni joj mjesečnica. U godinama je kad ona više ne dolazi točno na minutu kao nekad i tijekom te neugodne dvodnevne ili trodnevne stanke kroz koju prolazi svakog mjeseca, kad se čini da je svijet načinjen od stakla a svi ljudi ili glupi ili zli, njezino ponašanje i raspoloženja postaju hiroviti. To je vjerojatno razlog zbog kojeg je učinila to što je učinila. Ralph je ugleda kako izlazi iz Loisine male kupaonice. Ugleda kako odapinje napregnut, bijesan pogled prema kuhinjskim vratima - nema ni traga onog slađeg od slatkog osmijeha na tom uskom, napetom licu - i kako uzima naušnice iz porculanske posudice. Ugleda kako ih gura u lijevi prednji džep svojih traperica. Ne, Lois nije bila svjedokom te male, ružne krađe, ali je krađa promijenila boju aure Jan Chasse od blijedozelene u slojevit uzorak miješanih smeđih i crvenih nijansi koje je Lois vidjela i odmah shvatila što znače, vjerojatno i ne shvaćajući što joj se događa. ''Zaista ih je uzela,'' reče Ralph. Ugleda sivu izmaglicu kako sanjivo plovi preko zjenica Loisinih razrogačenih očiju. Mogao je provesti ostatak dana gledajući u nju. ''Da, ali - '' ''Da si ipak pristala otići na zakazani sastanak u Riverview Estates, kladim se da bi ih našla nakon njezine iduće posjete ... ili bi ih ona našla, što je vjerojatnije, sretnim slučajem - ''Oh majko Lois, pogledajte što sam našla!'' Ispod umivaonika u kupaonici ili u ormaru ili u nekom tamnom kutu.'' ''Da.'' Sad ga je gledala u lice, zatravljena, skoro hipnotizirana. ''Sigurno se užasno osjeća ... a neće ih se usuditi vratiti, zar ne? Ne nakon svega što sam rekla. Ralph, kako si znao?'' ''Na isti način na koji i ti. Lois, otkad već vidiš aure?'' 4 ''Aure? Ne znam na što misliš.'' Ali je znala. ''Litchfield je ispričao tvom sinu za nesanicu, ali sumnjam da bi to bio dovoljan razlog da čak i tipa kao što je Litchfield potakne da se ... znaš već, izbrblja. Zbog one druge tegobe - onog što je on nazvao problemi s osjetilima - odmah sam naćulio uši. Zapanjilo me da bi netko mogao pomisliti da bi ti mogla preuranjeno poseniliti, iako i ja u posljednje vrijeme imam problema s osjetilima.'' ''Ti?'' ''Da, gospo. A tad, maloprije, rekla si nešto još zanimljivije. Rekla si da si vidjela Janet u čudnom svjetlu. Zastrašujućem. Nisi se mogla sjetiti što si rekla prije no što su oni izašli, ali si znala
točno kako si se osjećala. Vidiš drugi dio svijeta - ostatak svijeta. Oblike oko predmeta, oblike u predmetima, zvukove u zvukovima. Ja to nazivam svijetom aura, a i ti to doživljavaš. Zar ne, Lois?'' Ona ga pogleda bez riječi, pa položi ruke na lice. ''Mislila sam da gubim razum,'' reče ona, pa ponovi: ''Oh Ralph, mislila sam da gubim razum.'' 5 On je zagrli pa je odmakne i podigne joj bradu. ''Bez suza, molim,'' reče on. ''Nisam ponio pričuvni rupčić.'' ''Bez suza,'' složi se ona, ali su joj se oči već punile suzama. ''Ralph, da samo znaš kako je bilo užasno - '' ''Ali ja znam.'' Ona se blistavo nasmiješi. ''Da... znaš, zar ne?'' "Ono po čemu je onaj idiot Litchfield zaključio da postaješ senilna samo što je on vjerojatno posumnjao na Alzheimerovu bolest - nije bila samo nesanica nego nesanica praćena nečim drugim . .. nečim što je on zaključio da su halucinacije. Je li tako?'' ''Pretpostavljam, ali mi tad ništa nije rekao. Kad sam mu ispričala o tome što vidim - o bojama i ostalom - pokazao je razumijevanje.'' ''Aha, a čim si izašla kroz vrata nazvao je tvojeg sina i rekao mu da se dovuče u Derry i pobrine za staru majku kojoj su se počeli priviđati ljudi koji hodaju obavijeni bojom i kojima se iz glave diže duga balonska uzica.'' ''I ti ih vidiš? Ralph, i ti ih vidiš?'' ''I ja,'' reče on i nasmije se. Zazvučalo je pomalo luđački, ali se nije tome iznenadio. Želio joj je postaviti stotinu pitanja, bio je izluđen od nestrpljenja. A bilo je tu još nečeg, nečeg tako neočekivanog da isprva nije mogao ni prepoznati o čemu je riječ; dignuo mu se. Nije se samo raspoložio za seks, nego mu se i dignuo. Lois je ponovno plakala. Suze su joj bile boje izmaglice na mirnom jezeru a iz njih se malo i pušilo dok su klizile niz njezine obraze. Ralph je znao da imaju okus neutješan i baršunast, poput mahovine u proljeće. ''Ralph... to ... to je ... oh Bože!'' ''Spektakularnije nego Michael Jackson na Super Bowlu, zar ne?'' Ona se blijedo nasmije. ''Pa... malčice.'' ''Lois, postoji naziv za to što nam se događa, a to nije nesanica, senilnost ili Alzheimerova bolest. To je hiperstvarnost.'' ''Hiperstvarnost,''promrmlja ona. ''Bože, kakva egzotična riječ!'' ''Da, tako je. Ljekarnik iz Rite Aida, Joe Wyzer rekao mi je za to. Samo što u tome ima puno više no što on zna. Više nego što bi itko pri zdravoj pameti mogao i pretpostaviti.'' ''Da, poput telepatije ... ako se to zaista događa. Ralph, jesmo li mi pri zdravoj pameti?'' ''Je li tvoja snaha uzela naušnice?'' ''Ja... ona... da.'' Lois se uspravi. ''Da, uzela je.'' ''Nimalo ne sumnjaš?'' ''Ne.''
''Tud si odgovorila na svoje pitanje. Naš je duh zdrav, i te kako... ali mislim da nisi u pravu u vezi s telepatijom. Ne čitamo misli, nego aure. Slušaj Lois, ima puno stvari koje bih te želio pitati, ali mislim da sad moram znati samo jedno. Jesi li vidjela - '' On zastane u pola rečenice, pitajući se želi li zaista reći što mu je na vrhu jezika. ''Jesam li vidjela što?'' ''No dobro. Ovo će zvučati luđe nego sve što si ti meni ispričala, ali nisam lud. Vjeruješ li to? Nisam. '' ''Vjerujem ti,'' reče ona jednostavno i Ralphu se odvali kamen sa srca. Govorila je istinu. U to nije bilo sumnje; njezina je vjera sjajila oko nje. ''Dobro, slušaj. Otkad ti se to počelo događati, jesi li viđala ljude koji ne izgledaju kao da spadaju u Harris Avenue? Ljude koji izgledaju kao da ne spadaju nigdje u normalan svijet?'' Lois ga je gledala zbunjeno. ''Ćelavi su, jako niski, nose bijele kute a sliče crtežima vanzemaljaca na naslovnim stranicama tabloida koje prodaju u Red Appleu. Nisi vidjela nikoga njima nalik tijekom napada hiperstvarnosti?'' ''Ne, nikog.'' On udari nemoćno i bijesno šakom po nozi, zamisli se na trenutak pa ponovno podigne pogled. ''Ponedjeljak ujutro,'' reče on. ''Prije no što je stigla policija u kuću gospođe Lochcr... jesi li me vidjela?'' Lois jako polako kimne glavom. Njezina aura malo potamni i žarkocrvene spirale, tanke poput konca, počnu se uvijati poprečno kroz nju. ''Vjerojatno pogađaš tko je pozvao policiju,'' reče Ralph. ''Je li tako?'' ''Oh, znam da si to bio ti,'' reče Lois piskutavim glasom. ''Sumnjala sam i prije, ali nisam bila sigurna. Dok to nisam vidjela u... tvojim bojama.'' U mojim bojama, pomisli on. I Ed ih je tako nazvao. ''Ali nisi vidjela dvije patuljaste verzije gospodina Čistunca kako izlaze iz kuće?'' ''Ne,'' reče ona ''ali to ništa ne znači. Ne mogu čak ni vidjeti kuću gospođe Locher s prozora svoje spavaće sobe. Krov Red Applea mi zaklanja vidik.'' Ralph sklopi ruke na tjemenu. Naravno, tako je; trebao se toga sjetiti. ''Razlog zbog kojeg sam mislila da si ti bio taj koji je nazvao policiju je da sam neposredno prije tuširanja vidjela kako gledaš u nešto kroz dalekozor. Nikad te prije nisam vidjela da to činiš, ali sam mislila da želiš bolje pogledati psa lutalicu koji kopa po kantama za smeće četvrtkom ujutro.'' Ona pokaže podnožje uzvisine. ''Njega. '' Ralph se nasmiješi. ''To nije on, to je prelijepa Rosalie.'' ''Oh. Dakle, dugo sam se tuširala jer u kosu stavljam poseban losion. Nije boja,'' reče ona strogo, kao da ju je on optužio za to, ''nego proteini i tvari zbog kojih bi kosa trebala izgledati gušća. Kad sam izašla iz kupaonice, policija se sjatila oko kuće. Odmah sam pogledala prema tvojoj kući, ali te više nisam vidjela. Ili si otišao u drugu sobu ili si se sklupčao u stolcu, kao što ponekad činiš.'' Ralph zatrese glavom kao da se želi razbistriti. Sve te noći ipak nije bio u praznom kazalištu; još je netko bio ondje. Samo su bili u odvojenim ložama. ''Lois, ja i Bili se zapravo nismo posvađali zbog šaha. To je - '' U podnožju uzvisine, Rosalie promuklo zalaje i počne se pridizati. Ralph pogleda prema njoj i u želucu osjeti ledenicu. Iako su njih dvoje sjedili pola sata i nitko se nije čak ni približio odmorištima u podnožju uzvisine, plastična vrata Portosana s natpisom MUŠKI WC polako su se počela otvarati.
Iz njega izađe Liječnik #3. McGovernov šešir, slamnati, s čijeg je oboda bio odgrizen polumjesec, bio je zabačen na njegovoj glavi, pa je izgledao kao McGovern onog dana kad ga je Ralph prvi put vidio u njegovu smeđem šeširu - kao znatiželjni novinski izvjestitelj u kriminalističkoj drami iz četrdesetih godina. U jednoj je ruci ćelavi stranac podigao zarđali skalpel.
Trinaesto poglavlje 1 ''Lois?'' U njegovim vlastitim ušima, Ralphov glas odjekne kao da zavija niz dugu, duboku klisuru. ''Lois, vidiš li to?'' ''Ne vidim - '' Glas joj zamre. ''Je li vjetar otvorio vrata onog zahoda? Nije, zar ne? Je li netko ondje? Je li zato pas podigao toliku galamu?'' Rosalie se polako odmicala od ćelavca. Ušiljene uši nagnula je prema natrag, njušku nabrala i otkrila tako jako izglodane zube da nisu bili opasniji od klinova od tvrde gume. Ona napuklim glasom zaštekće, pa počne zdvojno cviljeti. ''Da! Zar ga ne vidiš, Lois? Pogledaj! Ondje je!'' Ralph ustane. Lois ustane zajedno s njim i rukom zakloni oči. Zagledala se niz obronak napregnuto, očajnički. ''Vidim svjetlucanje, i to je sve. Kao zrak iznad peći za spaljivanje smeća.'' ''Rekao sam ti da je ostaviš na miru!'' zadere se Ralph nizbrdo. ''Prestani! Nosi se odavde! '' Ćelavac pogleda u Ralphovu smjeru, ali ovog puta u njegovu pogledu nije bilo iznenađenja; bio je neusiljen, neuzbuđen. Podigne srednji prst desne ruke, gurne ga prema Ralphu u znak drevnog pozdrava, pa iskezi zube - puno oštrije i puno više prijeteće nego Rasalieni - u nečujnom smijehu. Rosalie se skutri kad mališan u prljavoj bijeloj kuti krene prema njoj, pa digne šapu i stavi je na glavu, pokretom kao iz crtanog filma koji bi bio smiješan da nije bio užasan izraz njezine groze. ''Što to ne mogu vidjeti, Ralph?'' zastenje Lois. ''Vidim nešto, ali - '' ''MIČI se od nje! '' vikne Ralph i ponovno podigne ruku kao za karate udarac. No ruku - onu koja je prije izbacila klin zgusnutog plavog svjetla - još je osjećao kao nenapunjenu pušku i činilo se da ćelavi liječnik ovog puta to zna. On pogleda prema Ralphu i lagano, podrugljivo mahne rukom. [Ma prestani s tim, Kratki - sjedni na klupu, začepi i uživaj u programu.] Stvorenje u podnožju uzvisine ponovno obrati pozornost Rosalie, koja je sjedila sklupčana u podnožju starog bora. Stablo je isijavalo tanku zelenu maglicu iz pukotina u kori. Ćelavi se liječnik sagnuo nad Rosalie i ispružio jednu brižnu ruku koja je bila u gadnom neskladu sa skalpelom sklopljenim u njegovoj lijevoj šaci. Rosalie zacvili... pa ispruži vrat i skrušeno lizne ćelavčev dlan. Ralph spusti pogled na svoje ruke, osjetivši nešto u njima, ne moć koju je imao prije, ništa takvog, nego nešto. Ugleda praskove jasnog bijelog svjetla kako plešu iznad njegovih noktiju. Kao da su mu se nokti pretvorili u svjećice. Lois ga je mahnito navlačila za rukav. ''Što je psu? Ralph, što mu je?'' Ne razmišljajući što ili zašto čini, Ralph položi ruke na Loisine oči, kao netko tko se igra ''Pogodi tko je?'' s voljenom osobom. Iz njegovih prstiju na trenutak bljesne nešto tako sjajno bijelo da je bilo gotovo zasljepljujuće. Sigurno bjelina o kojoj govore u reklamama za deterdžente, pomisli on. Lois vrisne. Njezine ruke polete prema njegovim zapešćima, čvrsto se sklope oko njih, pa popuste stisak. ''Bože Ralph, što si mi učinio?'' On odmakne ruke i ugleda blistavu osmicu oko njezinih očiju; kao da je upravo skinula par plivačkih naočala koje je zamočila u šećer u prahu. Taj je bijeli okvir počeo blijedjeti čim više nije bilo ruku ... samo što ... Ne blijedi, pomisli on. Upija se.
''Nije važno,'' reče on i pokaže prstom. ''Pogledaj!'' Širenje njezinih očiju reklo mu je sve što je trebao znati. Liječnik #3, potpuno nedirnut Rosalienim očajničkim pokušajima da se sprijatelje, odgurne joj njušku rukom u kojoj je držao skalpel. Drugom rukom uhvati za stari rubac koji joj je visio oko vrata i potegne joj glavu prema gore. Rosalie žalosno zatuli. Slina joj se slijevala niz obraze. Ćelavac se hrapavo zacereka od čega se Ralphu naježi koža. [''Hej! Odlazi! Prestani dražiti tog psa!''] Ćelava se glava munjevito okrene. S lica mu nestane smiješak i on zareži na Lois, skoro kao pas. [Aha, jebi se, ti debela stara Kratkotrajna pičko! Pas je moj, kao što sam već rekao tvom prijatelju mlitava kurca!] Ćelavac je pustio plavi rubac kad je Lois dreknula na njega i Rosalie se ponovno šćućurila uz bor. Kolutala je očima, a iz gubice su se slijevale grudice sline. Ralph nikad nije vidio toliko prestrašeno stvorenje. ''Trči!, '' vrisne Ralph. ''Bježi!'' Kao da ga nije čula i Ralph shvati da ga zaista ne čuje, jer Rosalie više nije bila potpuno ondje. Ćelavac joj je već nešto učinio - odvukao je barem djelomice iz obične stvarnosti poput farmera koji traktorom i lancem izvlači panj. Ralph ipak pokuša još jednom. [''Trči, Rosalie! Bježi!''] Ovog puta njezine se polegnute uši naćule a glava se počne okretati prema Ralphu. Nije znao hoće li ga poslušati ili neće, jer ju je ćelavac uhvatio za rubac prije no što se mogla pomaknuti. On joj ponovno naglo potegne glavu prema gore. ''Ubit će je!'' vrisne Lois. ''Prerezat će joj grlo tim predmetom koji drži! Nemoj mu to dopustiti, Ralph! Zaustavi ga!'' '' Ne mogu! Možda ti možeš! Upucaj ga! Pucaj u njega iz ruke!'' Ona ga pogleda, ne shvaćajući što želi reći. Ralph je desnom rukom bjesomučno sjekao zrak, ali prije no što je Lois uspjela reagirati, Rosalie ispusti jeziv posljednji jauk. Ćelavi je liječnik podigao i spustio skalpel, ali nije prerezao Rosalien vrat. Presjekao je njezinu balonsku uzicu. 2 Iz obje Rosaliene nosnice izađe nit i poleti u zrak. Ispreplele su se petnaestak centimetara iznad njezine njuške u finu pletenicu i u toj je točki skalpel Ćelavka #3 obavio svoje. Ralph je, skamenjen od užasa, promatrao kako se presječena pletenica diže u nebo poput uzice porinutog balona punjenog helijem i putem se raspliće. Mislio je da će se zaglaviti u grane starog bora, ali nije. Kad je uspinjuća balonska uzica dodirnula jednu granu, prošla je kroz nju. Naravno, pomisli Ralph. Na isti su način prijatelji ovog tipa prošli kroz zaključana ulazna vrata May Locher nakon što su njoj učinili to isto. Nakon te pomisli javi mu se misao odviše jednostavna i stravično logična da bi bila nevjerojatna: nisu ti vanzemaljci mali ćelavi liječnici, nego Centurioni. Centurioni Eda Deepneaua. Nisu izgledali
poput rimskih vojnika u limenim gaćicama kakve se moglo vidjeti u spektaklima kao što su Spartak i Ben Hur, ali su ipak bili Centurioni... nisu li? Šest ili sedam metara iznad zemlje, Rosaliena balonska uzica iščezne. Ralph spusti pogled na vrijeme da ugleda kako je ćelavi patuljak povukao plavi rubac preko pasje glave a tad gurnuo psa bliže podnožju drveta. Ralph se bolje zagleda u nju i osjeti kako mu se meso suče i sljubljuje uz kosti. Ponovno mu se prikaže njegov san s Carolyn u svoj svojoj svirepoj jasnoći pa se morao boriti da priguši krik užasa. Tako je, Ralph, nemoj vrištati. Ne želiš to učiniti jer ako počneš, možda nećeš moći prestati pa ćeš vrištati dok ti grlo ne pukne. Misli na Lois, jer i ona je sad u tome. Misli na Lois i nemoj početi vrištati. Ah, ali bilo je teško ne vrištati, jer su se kukci, koji su se u snu izlili iz Carolynine glave, sad slijevali iz Rosalienih nosnica u vijugavoj crnoj struji. To nisu kukci. Ne znam što su, ali kukci nisu. Ne, nisu kukci - samo još jedna vrsta aure. Iz Rosalie se svakim i/duhom izlijevala neka jeziva crna tvar, ni plinovita ni tekuća. Nije otjecala nego ju je počela okruživati u polaganim, gadnim kalemima antisvjetlosti. To crnilo trebalo ju je sakriti od pogleda, ali nije. Ralph je vidio njezine zaklinjuće, prestravljene oči dok je tama obavijala njezinu glavu a tad se počela spuštati niz leđa, slabine i noge. Bila je to mrtvačka vreća, ovog puta prava mrtvačka vreća i on je gledao kako je Rosalie, odrezane balonske uzice, neumoljivo opliće oko sebe poput otrovne plodve. Ta je skrivena poredba aktivirala u njegovoj glavi glas Eda Deepneaua, Eda koji govori kako Centurioni trgaju djecu iz utroba njihovih majki i odvoze ih u natkrivenim kamionima. Jesi li se ikad upitao što je ispod tih cerada? upitao ga je Ed. Liječnik #3 je stajao i kesio se u Rosalie. A tad odveže čvor na njezinu rupcu i zaveže ga oko svog vrata u velik, labav čvor, pa je izgledala kao leptir-mašna nekog boema-umjetnika. Učinivši to, on pogleda u Ralpha i Lois izrazom prezrive samodopadnosti. Tako!, govorio je njegov pogled. Ipak sam izvršio svoj posao, a vi niste mogli ništa učiniti, je li tako? [''Učini nešto, Ralph! Molim te, učini nešto! Zaustavi ga! ''] Prekasno je za to, ali možda nije za to da ga otjera prije no što uzmogne uživati u prizoru Rosaliena umiranja u podnožju stabla. Bio je prilično siguran da Lois ne može proizvesti karate udarac plavog svjetla kao što je on učinio, ali možda može nešto drugo. Da - može ga gađati na svoj način. Nije znao zašto je bio tako siguran u to, ali je bio. Zgrabi Lois za ramena i natjera je da ga pogleda, pa podigne desnu ruku. Napne oroz svog palca i upre kažiprst u ćelavca. Izgledao je kao malo dijete koje se igra policajaca i lupeža. Lois odgovori zbunjenim i rasijanim pogledom. Ralph zgrabi njezinu ruku i skine rukavicu. [''Ti! Ti, Lois!'' ] Ona shvati, podigne ruku, ispruži kažiprst i poput djeteta opali: Bang! Bang! Dva zgusnuta oblika, poput prsnih karamela, sivo-plave boje jednake boji Loisine aure, ali puno svjetlije, polete iz vrha njezina prsta i sjure se nizbrdo. Liječnik #3 zapišti i poskoči u zrak, podignuvši u šake stisnute ruke do visine ramena, a petama svojih crnih cipela udari po stražnjici, kad prvi ''metak'' prođe ispod njega. Metak udari o zemlju, odskoči kao plosnat kamen na površini vode i udari u Portosan s oznakom ŽENSKI WC.
Druga plavo-siva kugla okrzne ćelavkov lijevi kuk i odbije se u nebo. On vrisne - piskutavim cvrkutom, koji se u Ralphovoj glavi promigolji poput crva. Ralph rukama poklopi uši, iako mu to nije moglo pomoći, i ugleda kako Lois to isto čini. Bio je siguran da će mu, potraje li, taj vrisak probiti glavu kao što od visokog C puca fini kristal. Liječnik #3 padne na borovim iglicama izbodenu zemlju pokraj Rosalie i počne se valjati. Tulio je i držao se za kuk kao što bi se dijete držalo za mjesto u koje se udarilo pri padu s tricikla. Nakon nekoliko trenutaka, njegova se vriska stiša i on se osovi na noge. Užeglim je očima piljio u njih ispod visokog bijelog čela. Billov slamnati šešir bio je sad zabačen na zatiljak a lijeva strana njegove kute bila je crna i iz nje se dimilo. [Dohvatit ću ja vas! Oboje! Prokleti Kratkotrajni gnjavež! DO- HVATIT ĆU JA VAS OBOJE!] On se zavrti na peti i odskače niz puteljak koji je vodio prema igralištu i teniskim terenima. Trčao je velikim letećim skokovima poput astronauta na mjesecu. Sudeći prema njegovoj hitrosti, Loisin pogodak nije napravio neku veću štetu. Lois uhvati Ralpha za rame i prodrma ga. Kad je to učinila, aure se ponovno počnu rasplinjavati. [''Djeca! Ide prema djeci...''] Glas joj se gubio, ali je to bilo potpuno logično jer je shvatio da Lois uopće ne govori, nego da samo zuri u njega svojim tamnim očima i čvrsto ga drži za rame. ''Ne čujem te!'' vikne on. ''Lois, ne čujem te!'' ''Što ti je, jesi li gluh? Ide prema igralištu! Prema djeci! Ne smijemo dopustiti da naškodi djeci!'' Ralph ispusti dubok, drhtav uzdah. ''Neće.'' ''Kako možeš biti siguran?'' ''Ne znam, ali jesam.'' ''Pogodila sam ga.'' Ona okrene prst prema licu. Na trenutak je izgledala poput žene koja pokretima dočarava samoubojstvo. ''Pogodila sam ga prstom.'' ''Aha. I zapeklo ga je. Gadno, koliko se moglo primijetiti po tome kako je izgledao.'' ''Ralph, više ne vidim boje.'' On kimne glavom. ''Dolaze i odlaze, kao zvuk s radiopostaja noću.'' ''Ne znam kako se osjećam ... ne znam ni kako bih se željela osjećati!'' Posljednje riječi zavapi i Ralph je privine u naručje. Unatoč svemu što se događalo u njegovu životu, jedno je bilo očito: bilo je divno ponovno držati ženu u naručju. ''To je u redu,'' reče joj on i pritisne lice na njezino tjeme. Kosa joj je ugodno mirisala, bez natruha bljutavog mirisa kozmetičkih kemikalija na koji se naviknuo u Carolyninoj kosi u posljednjih desetak ili petnaestak godina zajedničkog života. ''Zaboravimo malo na to, može?'' Ona ga pogleda. Više nije vidio blijedu maglicu ispred njezinih zjenica, ali je bio siguran da je još ondje. Usto, bile su to jako lijepe oči i bez dodatnih atrakcija. ''Čemu to, Ralph? Znaš li čemu to služi?'' On odmahne glavom. U mislima su mu se vrtložili neuklopivi komadići slagalice - šeširi, liječnici, kukci, transparenti, lutke koje su se rasprskavale u mrljama lažne krvi. I zasad barem, ono što mu je najglasnije odjekivalo u glavi, bila je nesuvisla poslovica starog Dora: Začeto ne može biti raščeto. Ralphu se učini da je to živa istina.
3 Do njegovih ušiju dopre žaloban tihi cvilež i Ralph pogleda niz obronak. Rosalie je ležala u podnožju velikog bora i pokušavala ustati. Ralph više nije vidio crnu vreću oko nje, ali je bio siguran da je još ondje. ''Oh Ralph, sirotica! Što da učinimo?'' Ništa nisu mogli učiniti. Ralph je bio siguran u to. Uhvati Loisinu ruku objema rukama i pričeka da Rosalie legne i umre. Umjesto toga, ona se tako propne da se skoro prevalila na drugu stranu. Na trenutak ostane stajati, nisko spuštene glave tako da je njuškom skoro dodirivala zemlju a tad kihne tri-četiri puta. Riješivši se te smetnje, ona se strese i pogleda Ralpha i Lois. Zakevće jednom na njih, kratko, oštro. Ralphu se učini kao da im je rekla da prestanu brinuti. Tad se okrene i ode kroz mali borov šumarak prema donjem ulazu u park. Prije no što se Ralphu izgubila iz vida, ponovno se kretala hromim ali bezbrižnim kasom koji je bio njezin zaštitni znak. Invalidna noga nije ju služila ništa bolje nego prije intervencije Liječnika #3, ali ni lošije. Stara, ali nimalo mrtva (kao ostali Gerijatričari iz Harris Avenue, pomisli Ralph), ona se izgubi među drvećem. ''Mislila sam da će je onaj stvor ubiti,'' reče Lois. ''Zapravo sam i pomislila da ju i jest ubio.'' ''I ja,'' reče Ralph. ''Ralph, je li se to sve dogodilo? Dogodilo se, zar ne?'' ''Da.'' ''Balonske uzice... misliš li da su to životne niti?'' On polako kimne glavom. ''Da. Kao pupčane vrpce. A Rosalie...'' On se prisjeti svojeg prvog doživljaja aura, kuko je stajao ispred Rite Aida leđa prislonjenih o plavi poštanski sandučić i kako mu se Čeljust objesila skoro do prsne kosti. Između šezdeset ili sedamdeset osoba koje je vidio prije no što su aure izblijedjele, samo je nekoliko hodalo u tamnim omotačima koje je sad nazivao mrtvačkim vrećama, a ona koju je Rosalie isplela oko sebe bila je crnja od svih koje je vidio tog dana. No ljudi na parkiralištu čije su aure bile prljavo sive boje bez iznimke su izgledali loše ... kao Rosalie, čija je aura bila boje starih pamučnih čarapa i prije no što se Ćelavko #3 počeo vrzmati oko nje. Možda je samo ubrzao inače potpuno prirodan proces, pomisli on. ''Ralph?'' upita Lois. ''Što će biti s Rosalie?'' ''Mislim da moja stara prijateljica Rosalie živi na uvjetni rok,'' reče Ralph. Lois se zamisli nad tim, pogleda niz obronak pa u sunčanom prašinom prošaran šumarak u kojem se izgubila Rosalie. Naposljetku se ponovno okrene Ralphu. ''Patuljak sa skalpelom bio je jedan od ljudi koje si vidio kako izlaze iz kuće May Locher, zar ne?'' ''Ne. Ono su bila druga dvojica.'' ''Jesi li ih još vidio?'' ''Nisam.'' ''Misliš li da ih ima još?'' ''Ne znam.'' Pomisli da će iduće njezino pitanje biti je li Ralph primijetio da je ovo stvorenje nosilo Billov slamnati šešir, ali nije. Vjerojatno ga nije prepoznala. Zahvaćena je vihorom odviše neobičnih događaja, a
usto, kad je Bili posljednji put nosio šešir nije bio odgrizen na obodu. Umirovljeni profesori povijesti nisu tipovi koji zubima otkidaju komade šešira, pomisli on i nasmiješi se veselo. ''Ovo je bilo ludo jutro, Ralph.'' Lois ga hrabro pogleda u oči. ''Mislim da moramo o ovome porazgovarati, a ti? Zaista moram znati što se događa.'' Ralph se sjeti današnjeg jutra - kao da je bilo prije tisuću godina - kako je išao ulicom od izletišta i razmišljao kome se obratiti. Prekrižio je Lois s tog mentalnog popisa jer bi se mogla izbrbljati pred prijateljicama i sad se stidio te lakomislene prosudbe, koja se više temelj i la na McGovernovu nego njegovu mišljenju o Lois. Pokazalo se da je jedina osoba kojoj je Lois ispričala o aurama bila osoba u koju je trebala imati povjerenja da će čuvati njezinu tajnu. On joj kimne glavom. ''Imaš pravo. Moramo razgovarati.'' ''A da dođeš k meni na kasni ručak? Za staricu koja ne zna gdje drži naušnice spravljam luda jela na kineski.'' ''Rado. Reći ću ti što znam, ali će potrajati. Kad sam jutros pričao s Billom, ispričao sam mu verziju za Reader ''s Digest. '' ''Tako dakle,'' reče Lois. ''Svađali ste se zbog šaha, ha?'' ''Pa, možda i nismo,'' reče Ralph i nasmiješi se pogledavši u svoje ruke. ''Možda je to više sličilo prepirci između tebe i tvojeg sina i snahe. A nisam mu ispričao najluđe dijelove.'' ''Ali meni hoćeš?'' ''Da,'' reče on i počne ustajati. ''Kladim se da si odlična kuharica. Zapravo - '' On ustukne i položi jednu ruku na grudi. Ponovno se skljoka na klupu, raširenih očiju i razjapljenih usta. ''Ralph? Dobro ti je?'' Njezin uspaničeni glas kao daje dolazio s velike udaljenosti. U mislima je vidio Ćelavka #3, kako stoji između praonice Buffy-Buffy i susjedne stambene zgrade. Ćelavko #3 je pokušavao dovabiti Rosalie preko Harris Avenue kako bi joj presjekao balonsku uzicu. Tad nije uspio, ali je izvršio posao (Samo sam se htio poigrati s njom!) prije poslijepodneva. Možda to što Bill McGovern nije tip koji bi grizao šešire nije jedini razlog zbog kojeg Lois nije primijetila čiji šešir Ćelavko #3 nosi na glavi, Ralphe stari moj. Možda nije primijetila jer nije željela primijetiti. Možda se neki komadi slagalice uklapaju, a ako u tome imaš pravo, implikacije su dalekosežne. To ti je jasno, zar ne? ''Ralph? Što ti je?'' On u mislima ugleda kako patuljak odgriza komad oboda slamnatog šešira a tad ga ponovno nabija na glavu. Začuje njegov glas kako kaže da će se umjesto toga morati poigrati s Ralphom. Ali ne samo sa mnom. Sa mnom i mojim prijateljima, rekao je. Sa mnom i mojim usranim prijateljima. A sad, kad se toga prisjećao, shvati još nešto. Ugleda kako sunce izbija vatrene iskre iz ušnih resica Liječnika #3 dok je on - ili ono - zagrizalo u obod McGovernova šešira. To je sjećanje bilo suviše jasno da bi ga mogao zanijekati, a takve su bile i implikacije. Te dalekosežne implikacije. Samo polako - ne znaš ništa sigurno, a žuta je kuća s onu stranu obzora, prijatelju.
Mislim da bi to trebao zapamtiti, možda ti posluži kao sidro. Nije me briga vidi li Lois sve to ili ne. Oni drugi ljudi u bijeloj kuti, ne patuljasti ćelavci, nego mišićavi tipovi s mrežama za leptire i injekcijama thorazina, mogu se pojaviti svakog trenutka. Svakog. Ali ipak. Ipak. ''Ralph! Isuse Kriste, reci mi nešto!'' Lois ga je snažno drmusala i tresla, poput žene koja pokušava probuditi muža koji će zakasniti na posao. On se okrene, pogleda je i pokuša si izmamiti osmijeh na lice. Iznutra je bio lažan, ali mora da se Lois učinio u redu jer se opustila. Barem malo. ''Oprosti,'' reče on. ''Na nekoliko mije sekundi to sve nekako ... došlo do svijesti.'' ''Da me nisi tako strašio! Bože, kako si se zgrabio za prsa!'' ''Dobro mi je,'' reče Ralph i prisili se razvući svoj lažni osmijeh još jače. Osjećao se kao dijete koje razvlači komad plastelina, želeći vidjeti koliko se može rastegnuti prije no što se stanji toliko da pukne. ''Ako si još raspoložena za kuhanje, ja sam raspoložen za jelo.'' Joni-jeni-jani, guska i gusan su nakresani. Lois se zagleda u njega pa se opusti. ''Dobro. To bi bilo lijepo. Dugo već nisam kuhala ni za koga osim za Simone i Minu - to su moje prijateljice.'' Tad se nasmije. ''Ali nisam to željela reći. Neće zbog toga biti... ovaj... lijepo.'' ''Pa što si željela reći?'' ''Da već jako dugo nisam kuhala muškarcu. Nadam se da nisam zaboravila kako se to radi.'' ''A kad smo Bili i ja došli kod tebe gledati vijesti, jeli smo makarone sa sirom. I bili su odlični.'' Ona odmahne rukom. ''Podgrijani. To nije to.'' Majmun skače po lijani. Lijana pukne - Osmijeh od uha do uha. Uskoro će mu početi pucati koža. ''Siguran sam da nisi zaboravila, Lois.'' ''Gospodin Chasse je imao silan apetit. Zapravo, svakojake silne apetite. Ali su počeli problemi s jetrom i. ..'' Ona uzdahne, posegne za Ralphovom rukom i uhvati je mješavinom plahosti i odlučnosti koja ga potpuno očara. ''Nema veze. Umorna sam od šmrcanja i jaukanja nad prošlošću. To prepuštam Billu. Pođimo.'' On ustane, provuče ruku ispod njezine pa siđe s njom niz obronak i prema donjem ulazu u park. Lois je zasljepljujuće ozarena lica gledala u mlade majke na igralištu dok su ona i Ralph prolazili pokraj njih. Ralph je bio zahvalan da je nakratko zabavljen nečim drugim. Mogao si je govoriti da se suzdrži od zaključaka, mogao se opetovano podsjećati da ne zna dovoljno o tome što se događa njemu ili Lois a da bi se mogao zavaravati kako bi o tome mogao logično razmišljati, ali je ipak izveo zaključak. Zaključak je osjećao u duši, a bio je prilično uvjeren da su, u svijetu aura, osjećati i znati skoro istoznačnice. Ne znam o ona dva, ali #3 je lud liječnik... i uzima suvenire. Nosi ih kući kao što su neki manijaci u Vijetnamu uzimali uši. Nije sumnjao da je Loisina snaha podlegla opakom nagonu, uzela dijamantne naušnice iz porculanske posudicc i gurnula ih u džep svojih traperica. Ali više nisu bile kod Janet CHASSE; bez sumnje si sad gorko predbacuje što ih je izgubila i pita se zašto ih je uopće i uzela. Ralph jc znao da gnjida sa skalpelom ima McGovernov šešir iako ga Lois nije prepoznala, a oboje su vidjeli kad je uzeo Rosalien rubac. Ono što je Ralph shvatio kad je počeo ustajati s klupe bilo je da su
one svjetlosne iskre koje su frcale s ušnih resica tog ćelavog stvorenja skoro sigurno značile da je Liječnik #3 imao i Loisine naušnice. 4 Stolac za ljuljanje pokojnog gospodina Chassea stajao je na izblijedjelom linoleumu kod vrata stražnjeg trijema. Lois posjedne Ralpha u nj i opomene da joj se ne ''mota ispod nogu''. Ralphu se učini da će tu naredbu moći izvršiti. Jaka Svjetlost, Svjetlost sredine poslijepodneva, padala je preko njegova krila dok je sjedio i ljuljao se. Ralph nije bio siguran kako je tako brzo postalo tako kasno, ali se to nekako dogodilo. Možda sam zaspao, pomisli on. Možda i sad spavam i sve ovo sanjam. Gledao je kako Lois iz visećeg kuhinjskog elementa uzima wok (zaista patuljaste veličine). Poslije pet minuta, kuhinju počnu ispunjavati pikantni mirisi. ''Rekla sam ti da ću ti jednog dana kuhati,'' reče Lois i umiješa u posudu povrće iz hladnjaka i začine iz jednog od visećih ormarića. ''Onog dana kad sam tebe i Billa poslužila ostacima makarona sa sirom. Sjećaš se?'' ''Mislim da se sjećam,'' reče Ralph, smiješeći se. ''U kutiji za mlijeko na prednjem trijemu je vrč svježe jabukovače - jabukovača se najbolje drži kad stoji vani. Molim te donesi ga. Možeš si i natočiti. Moje fine čaše su u ormariću iznad sudopera, onom koji ne mogu doseći ako ne dovučem stolac. Ti ćeš to moći i bez stolca. Koliko si visok, Ralph, metar osamdeset pet?'' ''Metar osamdeset sedam. Odnosno, bio sam; možda sam se smanjio četiri-pet centimetara u posljednjih deset godina. Kralježnica se sabija, ili tako nešto. Ne moraš se toliko truditi samo zbog mene. Zaista.'' Ona ga pogleda hladnokrvno, ruku podbočenih o bokove. Iz jedne je virila kuhača s kojom je miješala sastojke u woku. Njezinu je strogost ublažavao nagovještaj smiješka. ''Ralph, rekla sam moje fine čaše, a ne moje najfinije čaše.'' ''Da, gospo,'' reče on smiješeći se veselo pa doda: ''Po mirisu bi se moglo reći da se još sjećaš kako kuhati za muškarca.'' ''Kušano-hvaljeno,'' odgovori Lois, ali se Ralphu učini da je izgledala zadovoljno kad se ponovno vratila svom poslu. 5 Hrana je bila dobra, a osim toga, kad su se zdušno latili jela, nisu razgovarali o onome što se dogodilo u parku. Otkad je njegova nesanica uzela maha, Ralphov je apetit postao sporadičan i češće mu se nije dalo jesti nego obratno, ali je danas jeo s tekom i sprao Loisino začinjeno jelo s tri čaše jabukovače (zabrinuto se nadajući kad je iskapio posljednju da ga preostale dnevne aktivnosti neće odvesti predaleko od zahoda). Kad su pojeli, Lois ustane, ode do sudopera i počne točiti vruću vodu za posuđe. Tad nastavi onaj prijašnji razgovor kao da je riječ o napola dovršenom pletivu koje je na trenutak odložila zbog nekog važnijeg kućanskog posla. ''Što si mi učinio?'' upita ona. ''Što si učinio da su se boje vratile?'' ''Ne znam.'' ''Kao da sam bila na rubu tog svijeta, u koji si me ti gurnuo kad si mi stavio ruke ispred lica.''
On kimne glavom, prisjetivši se kako je izgledala prvih nekoliko sekundi kad je odmaknuo ruke - kao da je upravo skinula par plivačkih naočala umočenih u šećer u prahu, ''Bilo je nagonski. A imaš pravo, to i jest kao svijet. Tako i razmišljam o njemu, kao o svijetu aura.'' ''Predivno, zar ne? Hoću reći, zastrašujuće je, i kad mi se to prvi put dogodilo - potkraj srpnja ili početkom kolovozu - bila sam sigurna da gubim razum, ali mi se čak i tad svidjelo. Nisam mogla odoljeti.'' Ralph se zaprepašteno zagleda u nju. Zar je nekoć mislio da je Lois prozirna? Tračava? Da ne zna čuvati tajnu? Da, nažalost, još i gore, stari moj. Mislio si da je plitka. Gledao si je uglavnom kroz Billove oči, zapravo kao ''Našu Lois''. Ni manje...ali puno više. ''Molim?'' upita ona lecnuvši se. ''Zašto me tako gledaš?'' ''Viđaš aure od ljeta? Toliko dugo?'' ''Da, sjajnije i sjajnije. A i učestalije. Zato sam konačno otišla na pregled kod tužibabe. Ralph, jesam li zaista upucala onog stvora prstom? Sve manje mogu povjerovati u to.'' ''Da, jesi. I ja sam učinio nešto slično malo prije no što sam naletio na tebe.'' On joj ispriča o svojem sukobu s Liječnikom #3 i o tome kako je otjerao patuljka ... nakratko. Podigne ruku do visine ramena i brzo je spusti. ''Samo sam to učinio, kao klinac koji se pretvara da je Chuck Norris ili Steven Seagal. Ali je taj pokret izbacio nevjerojatnu zraku plave svjetlosti u njega i on je žurno otapkao. Nasreću, jer ne bih to mogao ponovno učiniti. Nisam znao ni kako sam to učinio prvi put. Bi li ti mogla ponovno pucati iz prsta?'' Lois se zasmijulji, okrene se prema njemu i uperi prst u njegovu smjeru. ''Želiš li doznati? Bum! Bang!'' ''Ne okreći tu stvarcu prema meni, ženo,'' reče joj Ralph i pritom se nasmiješi, iako nije bio potpuno siguran da se šali. Lois spusti prst i uštrca tekućinu za pranje posuđa u sudoper. Dok je jednom rukom miješala vodu i množila mjehuriće, postavi ono što bi Ralph nazvao ''Velikim pitanjima'': ''Otkuda ta sila, Ralph? I čemu služi?'' On odmahne glavom dok je ustajao pa priđe polici za sušenje posuđa. ''Ne znam i ne znam. Od velike sam pomoći, nema što. Gdje držiš kuhinjske krpe, Lois?'' ''Nije važno gdje držim kuhinjske krpe. Sjedni. Molim te, samo mi nemoj reći da si jedan od onih modernih muškaraca - onih koji se stalno grle i plaču jedan drugom na ramenu.'' Ralph se nasmije i odmahne glavom. ''Ne. Samo sam dobro odgojen, to je sve.'' ''Dobro. Pod uvjetom da ne razvežeš priču o tome kako si osjećajan. Neke stvari djevojka želi sama otkriti.'' Ona otvori ormarić ispod sudopera i dobaci mu izblijedjelu, ali besprijekorno čistu kuhinjsku krpu. ''Samo ih obrisi i stavi na stol. Ja ću ih pospremiti. Dok to radiš, ispričaj mi svoju priču. Integralnu verziju.'' ''Dogovoreno.'' Još je razmišljao gdje početi, kad mu se usta otvore, naizgled sama od sebe, i započnu njegovu priču umjesto njega. ''Kad sam naposljetku shvatio da će Carolyn umrijeti, počeo sam često odlaziti na duge šetnje. Jednog dana, dok sam bio na Extensionu...''
6 Ispriča joj sve, počevši od njegova posredovanja između Eda i debeljka u reklamnoj kapi West Side Gardenersa, završivši Billovim naputkom da ode k liječniku, jer da su u njihovim godinama duševne bolesti vraški česte. Morao se nekoliko puta vraćati da pohvata ispuštene konce - kako se stari Dor pojavio dok je on pokušavao zaustaviti Eda da se zaleti u čovjeka iz West Side Gardenersa, na primjer - ali mu to nije bilo mrsko a činilo se i da Lois nije teško slijedila njegovu priču. Najsnažniji osjećaj kojeg je Ralph bio svjestan dok je pleo svoju priču bilo je olakšanje, tako duboko da je bilo gotovo bolno. Kao da je netko bio naslagao cigle na njegovo srce i um, a on ih sad uklanja, jednu po jednu. Kad je završio pripovijedanje, posuđe je bilo oprano i obrisano a oni su zamijenili kuhinju dnevnom sobom i desecima uokvirenih fotografija, predvođenih fotografijom gospodina Chassea na televizoru. ''Pa?'' upita Ralph. ''Koliko toga vjeruješ?" ''Sve, naravno,'' reče ona.- Ili nije primijetila olakšanje na Ralphovu licu ili se odlučila pretvarati da nije. "Nakon onoga što smo vidjeli jutros - da ne spominjem sve što si znao o mojoj divnoj snahi - ne mogu ne vjerovati. To je moja prednost pred Hillom." Ne i jedina, pomisli Ralph, ali ne reče ništa. ''Ništa od toga nije slučajnost, ha?'' upita ga ona. Ralph odmahne glavom. ''Ne, mislim da nije.'' ''Kad sam imala sedamnaest godina,'' reče ona ''moja je majka unajmila jednog mladića iz ulice - zvao se Richard Harrison - da nam obavlja sitne poslove. Mogla je zaposliti druge mladiće, ali je uzela Richarda jer joj je bio simpatičan ... a sviđao joj se i zbog mene, ako shvaćaš što želim reći.'' ''Naravno. Provodadžijka.'' ''Aha, ali barem to nije činila na napadan, ogavan i neugodan način. Hvala Bogu, jer mi se Richie nije sviđao - barem ne u tom smislu. No majka je dala sve od sebe. Ako sam ja učila za kuhinjskim stolom, ona mu je rekla da napuni spremnik s drvima iako je bio svibanj i već je bilo toplo. Ako sam hranila piliće, rekla bi Richieju da sasiječe osušenu travu pokraj dvorišta. Željela je da ga viđam ... da se naviknem na njega ... pa ako nam se svidi biti jedno drugom u društvu i on me pozove da s njim odem na ples ili sajam, ona neće imati ništa protiv. Bilo je nenametljivo, ali prisutno. Gurkanje. A takvim mi se čini i ovo.'' ''Ovo gurkanje se meni ne čini nenametljivo,'' reče Ralph. Ruka mu i protiv njegove volje dodirne mjesto u koje ga je Charlie Pickering bockao vrhom svog noža. ''Ne, naravno da nije. Sigurno je bilo stravično kad ti je onaj tip gurnuo nož u rebra. Misliš li i da stari Dor vidi te aure? Da mu je nešto iz tog svijeta reklo da stavi sprej u tvoj džep?'' Ralph bespomoćno slegne ramenima. I njemu je to palo na um, ali kad se o tome počne razmišljati, tlo postaje naglo strmo. Jer ako je Dorance to učinio, to je značilo da su neka (entitet) sila ili biće znali da će Ralphu zatrebati pomoć. A to nije sve. Ta sila - ili biće - morali su i znati da će (a) Ralph te nedjelje poslije podne izaći, (b) da će se vrijeme, dotad prilično lijepo, pokvariti toliko da će morati odjenuti jaknu i (c) koju će jaknu odjenuti. Drugim riječima, radi se o nečemu što može predviđati budućnost. Pomisao da ga je takva sila primijetila, strašila gaje nasmrt. Shvatio je da mu je, barem u slučaju spreja, ta intervencija vjerojatno spasila život, ali ga je ipak silno plašila. ''Možda,'' reče on. ''Možda se nešto zaista poslužilo Dorranceom kao potrčkalom. Ali zašto?'' ''I što sad znamo?'' doda ona.
Ralph je jedino mogao odmahivati glavom. Ona pogleda u sat stiješnjen između fotografija muškarca u kapi od rakunova krzna i mlade žene koja je izgledala kao da bi svakog trenutka mogla reći tornjaj se, pa posegne za telefonom. ''Skoro je pola četiri! Mili Bože!'' Ralph joj dotakne ruku. ''Koga zoveš?'' ''Simone Castonguay. Dogovorila sam se da ću s njom i Minom danas poslije podne otiću u Ludlow - u Grangeu je zakazano kartanje - ali ne mogu otići nakon ovog. Odnijela bih gaće na štapu.'' Ona se nasmije, pa ljupko porumeni. ''Stilska figura.'' Ralph položi svoju ruku na njezinu prije no što je mogla podići slušalicu. ''Lois, otiđi na kartanje.'' ''Zaista?'' Ona ga je gledala i sumnjičavo i pomalo razočarano. ''Da.'' Još nije znao što se događa, ali je osjetio da to neće tako dugo ostati. Lois je spominjala da se osjeća kao da je netko gura, ali se Ralphu činilo više kao da ga nosi, kao što rijeka nosi čovjeka u malom čamcu. Ali nije mogao vidjeti kamo ide; gusta je magla zaogrnula obale, a sada, kad je struja postajala brža, čuo je grmljavinu brzaca negdje ispred sebe. Ralph, ipak ima oblika. Oblika u magli. Da. I to ne baš utješnih. To su možda samo stabla koja izgledaju kao grabežljivi prsti... a opet, možda su to grabežljivi prsti koji pokušavaju izgledati kao stabla. Dok Ralph ne otkrije koje je istina, bilo bi mu drago da Lois nije u gradu. Imao je jak predosjećaj - ili je to samo bila nada prerušena u predosjećaj - da je Liječnik #3 ne može slijediti u Ludlow, da je možda čak ne može slijediti 8 onu stranu Barrensa na istočnu stranu. Ralph, to ne možeš znali. Možda i ne, ali mu se čini da je tako, a još je bio uvjeren da je u svijetu aura, osjećati i znati gotovo jedno te isto. Ono što je znao bilo je da Liječnik #3 još nije odsjekao Loisinu balonsku uzicu; Ralph je to vidio svojim očima, zajedno s veselo zdravim sivim sjajem njezine aure. No Ralph se nije mogao oteti uvjerenju da Liječnik #3 - Liječnik-manijak - namjerava to učiniti i da je, bez obzira na to kako je Rosalie izgledala živahno kad je otkasala kroz Strawford park, odsijecanje te uzice smrtonosan, ubojit čin. Pretpostavimo da imaš pravo, Ralph. Pretpostavimo da on danas poslije podne ne može poći za njom ako ona ode igrati poker u Ludlow. A večeras? Sutra? Idućeg tjedna? Kakvo je rješenje? Da nazove sina i vješticu od snahe i kaže im da se predomislila u vezi s Riverview Estates i da ipak želi otići onamo? Nije znao. Ali je znao da mu je potrebno vremena da razmisli, a znao je i da neće moći konstruktivno razmišljati dok ne bude potpuno siguran da je Lois na sigurnom, barem nakratko. ''Ralph? Ponovno imaš taj odsutnovit izraz na licu.'' ''Kakav izraz?'' ''Odsutnovit.'' Ona koketno zabaci kosu. ''To je moja kovanica kojom sam opisivala kako je gospodin Chasse izgledao kad se pretvarao da me sluša, a zapravo je mislio na svoju zbirku kovanog novca. Odmah prepoznam odsutnovit izraz, Ralph. O čemu razmišljaš?'' ''Pitao sam se kad se planiraš vratiti s kartanja.'' ''Ovisi.'' ''O čemu?'' ''O tome hoćemo li svratiti kod Tubbyja popiti čokoladni frape.'' Rekla je to tonom žene koja otkriva tajni porok. ''A kad bi se vratila ravno kući?'' ''Sedam sati. Možda pola osam.''
''Nazovi me čim stigneš kući. Hoćeš li?'' ''Da. Želiš da odem iz grada, zar ne? To je pravo značenje odsutnovita izraza lica.'' "Pa...'' ''Misliš da me taj ćelavi zloćko želi povrijediti, zar ne?'' ''Mislim daje to moguće.'' ''Pa može povrijediti i tebe!'' ''Da, ali...'' Ali koliko zasad znam, Lois, ne nosi nijedan moj modni detalj. " Ali što?'' ''Ništa mi se neće dogoditi dok se ti ne vratiš, to je sve.'' On se sjeti njezine podrugljive primjedbe o modernim muškarcima koji se grle i cmolje i pokuša se muževno namrštiti. ''Idi kartati i prepusti taj posao meni, barem zasad. To je naređenje.'' Carolyn bi se nasmijala ili naljutila na takvo macho prenemaganje kao iz komičnih opera. Lois, koja je pripadala potpuno drukčijoj školi feminističkog mišljenja, samo zahvalno kimne glavom jer je netko preuzeo teret odlučivanja. ''U redu.'' Ona nagne njegovu bradu prema dolje da bi mu mogla pogledati u oči. ''Znaš li što činiš, Ralph?'' ''Ne. Barem ne još.'' ''U redu. Dobro je što to priznaješ.'' Ona položi ruku na njegovu podlakticu, a na kut njegovih usta mekan, vlažan poljubac. Ralph osjeti silno dobrodošao val vrućine u preponama. ''Otići ću u Ludlow i osvojiti pet dolara na pokeru od onih budalastih žena koje uvijek pokušavaju dobiti srednju kartu za popunu skale. Večeras ćemo razgovarati što ćemo sljedeće poduzeti. Vrijedi?'' ''Da.'' Njezin jedva primjetan osmijeh - više u očima nego na usnama - dao je naslutiti kako bi mogli raditi još nešto osim razgovarati, ako Ralph bude poduzetan ... i u tom se trenutku on osjeti zaista prilično poduzetno. Čak ga ni strogi pogled gospodina Chassea sa svoga mjesta na vrhu televizora nije u tome jako omeo.
Četrnaesto poglavlje 1 Bilo je petnaest do četiri kad je Ralph prešao ulicu i kratku razdaljinu uzbrdicom do svoje zgrade. Umor je ponovno ovladavao njime; osjećao se kao da je budan otprilike tri stoljeća. No istodobno se osjećao bolje nego ikad otkad je Carolyn umrla. Pribraniji. Više svoj. Ili je to ono što želiš vjerovati? Da se čovjek ne može osjećati tako jadno a da mu se to ne uzvrati nečim pozitivnim? Lijepa zamisao, Ralph, ali ne jako realistična. U redu, pomisli on, možda i jesam malo zbunjen. Zaista je i bio. A i uplašen, razdragan, smeten i malčice jebežljiv. No kroz tu mješavinu osjećaja probijala se jedna jasna misao, nešto što mora učiniti prije svega: mora se pomiriti s Billom. Ako to podrazumijeva i ispriku, neka bude. Možda će i on dobiti ispriku. Pa nije Bili došao njemu i rekao, ''Hej, stari moj, izgledaš užasno, pričaj.'' Ne, on je došao k Billu. Istina, učinio je to pun bojazni, ali to nije ništa promijenilo, a - Ah, Ralph, Isuse, što ću s tobom? Bio je to Carolynin veselkast glas, koji mu je govorio razgovijetno kao u tjednima nakon njezine smrti, kad je ublažavao najdublju tugu raspravljajući u sebi o svemu s njom ... a nekad i naglas, ako je bio sam u stanu. Bili je bio taj koji je šiznuo, dušo, a ne ti. Vidim da si odlučan uvijek okriviti sebe kao i dok sam bila živa. Neke se stvari nikad ne mijenjaju. Ralph se osmjehne. Aha, u redu, možda se neke stvari zaista nikad ne mijenjaju i možda je prepirku više skrivio Bili nego on. Pitanje je bilo želi li on ostati bez Billova društva zbog jedne glupe svađe i puno nepopustljivog preseravanja o tome tko je u pravu a tko u krivu. Ralph to nije želio učiniti, pa ako to znači ispričati se Billu iako on to ne zaslužuje, što je u tome tako loše? Koliko on zna, u tri kratka sloga riječi oprosti nema kostiju. Ona Carolyn u njegovoj glavi poprati tu pomisao nijemim zaprepaštenjem. Nema veze, reče joj on kad je skrenuo na prilaz kući. Činim to zbog sebe, a ne njega. Ili zbog tebe, koliko to može biti. Čudio se, ali mu je bilo i drago, kad je shvatio koliku krivnju osjeća zbog te misli - kao da je počinio svetogrđe. Ali to nije umanjilo istinitost te pomisli. Tražio je ključ u džepu kad ugleda bilješku pribodenu na vrata. Ralph potraži naočale, ali shvati da ih je ostavio u stanu na kuhinjskom stolu. On se odmakne i zaškilji da pročita Billov širok rukopis: Dragi Ralph/Lois/Faye/bilo tko! Mislim da ću provesti veći dio dana u gradskoj bolnici. Nazvala me nećaka Boba Polhursta i rekla da ovog puta skoro sigurno nije lažna uzbuna; siroti je čovjek pred svršetkom borbe. Soba 313 na odjelu za intenzivnu njegu gradske bolnice je vjerojatno posljednje mjesto na zemlji na kojem bih želio biti u lijepi listopadni dan, ali moram to privesti kraju. Ralph, oprosti mi za ono jutros. Obratio si mi se za pomoć a ja sam ti umjesto toga skoro odrao lice. Mogu se ispričati jedino time što mi je ovo s Bobom uništilo živce. U redu? Mislim da ti dugujem večeru... ako još želiš jesti s tipovima poput mene. Faye, molim te molim te MOLIM TE prestani mi dodijavati s tim tvojim prokletim šahovskim turnirom. Obećao sam da ću igrati a ja svoja obećanja izvršavam. Zbogom, okrutni svijete,
Ralph se uspravi s osjećajem olakšanja i zahvalnosti. Kad bi se barem i ostalo što mu se u posljednje vrijeme događa tako lako razriješilo kao ovo! Ode u svoj stan, protrese kotlić za vodu i počne točiti vodu iz slavine kad zazvoni telefon. Bio je to John Leydecker. ''Baš mi je drago da sam te konačno našao,'' reče on. ''Malo sam se zabrinuo, stari moj.'' ''Zašto?'' upita Ralph. ''Što se dogodilo?'' ''Možda ništa, a možda i nešto. Charlie Pickering je ipak skupio za kauciju.'' ''Rekao si mi da se to neće dogoditi.'' ''Prevario sam se, no?'' reče Leydecker, razdražljivo. ''A nisam se prevario jedino u tome. Rekao sam ti da će sudac vjerojatno odrediti kauciju na četrdesetak tisuća dolara, ali nisam znao da će Pickeringu biti dodijeljen sudac Steadman, za kojeg se priča da je rekao da čak i ne vjeruje u umobolnost. Steadman je odredio kauciju na osamdeset tisuća dolara. Pickeringov odvjetnik je tulio kao tele na mjesec, ali nije pomoglo.'' Ralph spusti pogled i shvati da još drži kotlić s vodom za čaj. On ga spusti na stol. ''A ipak je skupio za kauciju?'' ''Aha. Sjećaš se kad sam ti rekao da će ga Ed odbaciti kao nož za guljenje povrća sa slomljenom oštricom?'' ''Da.'' ''Pa, smatraj to još jednim udarcem preko gola za Johna Leydeckera. Ed je jutros u jedanaest sati umarširao u sudsku pisarnicu noseći kovčežić pun novca.'' ''Osam tisuća dolara?'' upita Ralph. ''Rekao sam kovčežić, a ne omotnicu,'' odgovori Leydecker. ''I ne osam, nego osamdeset. Sudnica još bruji od priča. Ma brujat će o tome i kad božićni ukrasi budu poskidani.'' Ralph pokuša zamisliti Eda Deepneaua u jednoj od njegovih širokih starih vesta i iznošenim samtericama - Edova odjeća ludog znanstvenika, kako ju je nazvala Carolyn - kako izvlači povezane snopiće novčanica od dvadeset i pedeset dolara iz svog kovčežića, ali mu ne uspije. ''Rekli ste da je dovoljno i deset posto kaucije.'' ''Da, ako se može založiti nešto - kuća ili nekakvo vlasništvo, što iznosi - otprilike koliko i ukupan iznos kaucije. Ed to očito nije mogao učiniti, ali je imao nešto gotovine za crne dane ispod madraca. Ili to, ili je anđelu čuvaru popušio onu stvar.'' Ralph se prisjeti Helenina pisma otprilike tjedan dana nakon izlaska iz bolnice i prelaska u High Ridge. Spomenula je ček koji je dobila od Eda - sedam stotina i pedeset dolara. Čini se da shvaća svoju odgovornost, napisala je. Ralph se upita bi li Helen još tako mislila kad bi znala da je Ed ušao u gradski sud s dovoljno novca da njegova kći proživi bezbrižno petnaest godina života ... i založio ga da oslobodi luđaka koji se voli igrati noževima i molotovljevim koktelima. ''Kako je, zaboga, došao do novca?'' upita on Leydeckera. ''Ne znam.'' ''A ne mora reći?'' ''Ne. Ovo je slobodna zemlja. Spomenuo je da je prodao neke dionice.'' Ralph se prisjeti starih dana - starih dobrih dana prije no što je Carolyn oboljela i umrla, a Ed samo obolio. Sjeti se objeda koje bi njih četvero pojeli otprilike svaka dva tjedna, naručenih pizza u kući Deepneauovih ili Carolynin pileći gulaš u kuhinji Robertsovih, prisjeti se kako je Ed jednom prilikom rekao da će ih počastiti najfinijim rebarcima u restoranu Red Lion u Bangoru kad dobije dividende. Tako je, odgovorila je Helen i milo se nasmiješila Edu.
Tad je bila trudna, tek se počelo primjećivati, i izgledala je kao četrnaestogodišnjakinja s kosom zategnutom u konjski rep i odjevena u kockastu trudničku haljinu koja je još bila preširoka za nju. Za što ćeš najprije dobiti dividende, Edward? Za dvije tisuće dionica od Smrdočije D.D. ili za šest tisuća od Željezare Vrisak? On je zarežao na nju i svi su se na to nasmijali jer Ed Deepneau nije imao ni trunke zla u sebi, svatko tko bi Eda poznavao dulje od dva tjedna shvatio bi da Ed Deepneau ne bi mogao ni mrava zgaziti. Samo što je Helen znala da nije tako - čak je i tada Helen sigurno znala da je to malo drukčije, bez obzira na njezin zaljubljen pogled. ''Ralph?'' upita Leydecker. ''Slušaš li me?" ''Ed nije imao nikakvih dionica,'' reče Ralph, ''On je bio inženjer kemije, za Boga miloga, a otac mu je bio predradnik u tvornici pića u nekoj zabiti, Plaster Rocku u državi Pennsylvaniji. Ni s te strane nije bilo love.'' ''Pa, negdje ga je nabavio i lagao bih kad bih rekao da mi se to svidjelo.'' ''Od ostalih ''Prijatelja života''?'' ''Mislim da ne. Kao prvo, to nisu bogataši - većina pripadnika ''Prijatelja života'' su iz nižeg staleža, heroji radničke klase. Daju koliko mogu, ali toliko? Ne. Mogli su možda skupiti između sebe dovoljno hipoteka da oslobode Pickeringa, ali nisu. Većina i ne bi, čak i da ih je Ed zamolio. Ed je sad gotovo persona non grata u njihovoj organizaciji, a sigurno žale što su ikad i čuli za Charlieja Pickeringa. Dan Dalton je ponovno preuzeo vodstvo ''Prijatelja života'' i većini je članova laknulo. Ed i Charlie i još dvoje ljudi - muškarac po imenu Frank Felton i žena po imenu Sandra McKay - čini se da sad uglavnom rade na svoju ruku. O Feltonu ništa ne znam i nema dosjea, ali McKayova je obišla iste ustanove kao i Charlie. A ne može ju se ne uočiti - sivo lice, puno prištića, naočale tako debele da joj oči izgledaju poput dva jaja na oko, teška oko stotinu pedeset kilograma.'' ''Šališ se?'' ''Ne. Voli tajice iz Kmarta i često putuje u društvu raznoraznih svađalica, ćaknutih tipova i noćnih dama. Često nosi golemu trenirku s natpisom BABY FACTORY na prsima. Tvrdi da je rodila petnaestoro djece. Zapravo nije rodila nijedno, a vjerojatno i ne može.'' ''Zašto mi to sve govoriš?'' ''Jer želim da se čuvaš tih ljudi,'' reče Leydecker. Govorio je strpljivo, kao da govori djetetu. ''Mogu biti opasni. Charlie je provjereno opasan, to ti ne moram posebno isticati, i Charlie je na slobodi. Gdje je Ed nabavio novac za njegovu kauciju je sporedno - nabavio ga je i to je važno. Ne bi me iznenadilo da te ponovno napadne. On ili Ed ili ostali.'' ''A Helen i Natalie?'' ''One su kod prijatelja - prijatelja koji su odlično upoznati s opasnostima koje prijete od ludih muževa. Ispričao sam to i Mikeu Hanlonu i on će paziti na nju. Naši ljudi budno motre na knjižnicu. Mislimo da Helen zasad nije u velikoj opasnosti - još je u High Ridgeu - ali činimo što možemo.'' ''Hvala ti, John. Cijenim to, a i zahvaljujem ti na pozivu.'' ''Drago mi je da cijeniš, ali još nisam završio. Sjeti se koga je Ed nazvao i kome je prijetio, prijatelju - ne Helen, nego tebi. Čini se da na nju više ne misli, ali ti si mu stalno na pameti, Ralph. Zamolio sam Johnsona, šefa postaje, da ti dodijeli čovjeka - odabrao sam Chrisa Nella - da te čuva, barem dok ona Rent-A-Kučka iz WomanCarea ne dođe i ne ode. Odbio me. Rekao je da smo ovog tjedna preopterećeni, ali po načinu na koji me odbio čini mi se da bi dobio nekog da ti Čuva leđa kad bi ti zamolio. Što kažeš?''
Policijska zaštita, pomisli Ralph. Tako je nazivaju u televizijskim serijalima, o tome on govori - policijskoj zaštiti. On pokuša razmisliti o tom prijedlogu, ali ga je ometalo previše stvari; plesale su u njegovoj glavi kao neposlušne kuglice kuhanog šećera. Šeširi, liječnici, kute, sprejevi. Usto još i noževi, skalpeli i škare ugledane kroz prašnjave leće njegova starog dalekozora. Sve što učinim činim brzo da mogu početi nešto drugo, pomisli Ralph pa odmah: Dug je povratak do raja, dušo, pa ne gubi vrijeme na sitnice. ''Ne,'' reče on. ''Što?'' Ralph zatvori oči i ugleda se kako podiže tu islu slušalicu i otkazuje pregled kod iglobodca. To se sad ponavlja, zar ne? Da. Mogao bi dobiti policijsku zaštitu od Pickeringa, McKayovo i Fellona i njima sličnih, ali to nije bio način. Znao je to, osjećao svakim otkucajem srca i krvi. ''Čuo si me,'' reče on. ''Ne želim policijsku zaštitu.'' ''Zaboga, zašto?'' ''Mogu brinuti za sebe,'' reče Ralph i iskezi se malo ukočenoj besmislenosti te rečenice, koju je čuo u bezbrojnim vesternima Johna Waynea. ''Ralph, mrzim što ti ja to moram priopćiti, ali star si. U nedjelju si imao sreće. Možda je nećeš ponovno imati.'' Nisam imao sreće, pomisli Ralph. Imam prijatelje na visokim položajima. Ili bih možda trebao reći entitete na visokim položajima. ''Sve će biti u redu,'' reče on. Leydecker uzdahne. ''Ako se predomisliš, nazovi me.'' ''Hoću.'' ''A ako vidiš ili Pickeringa ili krupnu ženu s debelim naočalama i rijetkom plavom kosom kako se motaju oko tvoje kuće - '' ''Nazvat ću te.'' ''Ralph, molim te razmisli. Riječ je samo o policajcu parkiranom malo podalje od tvoje kuće.'' ''Začeto ne može biti raščeto,'' reče Ralph. ''Ha?'' ''Rekao sam da sam zahvalan, ali ne bih. Javit ću ti se.'' Ralph polako spusti slušalicu. Vjerojatno je John u pravu, pomisli on, vjerojatno je on zaista lud, ali se nikad nije osjećao duševno zdravijim. ''Umoran,'' reče on sunčanoj, praznoj kuhinji ''ali duševno zdrav.'' Zašuti pa doda: ''A možda i na pola puta da se zaljubim.'' Od te se pomisli široko nasmiješi. Još se smiješio kad je naposljetku pristavio vodu za čaj. 2 Pio je drugu šalicu čaja kad se sjetio što je Bili napisao u svojoj poruci o tome kako mu duguje večeru. Odmah odluči zamoliti Billa da se nađu u zdravljaku Day Break, Sun Down, na večerici. Mogli bi početi iznova. Mislim da moramo početi iznova, pomisli on, jer onaj mali manijak ima njegov šešir, a prilično sam siguran da to znači da je Bili u nevolji.
Ne valja odlagali. On podigne slušalicu i nazove broj kojeg se lako sjetio: 941-5000. Broj gradske bolnice. 3 Bolnički telefonist spoji ga sa sobom 313. Očito umorna žena koja se javila bila je Denise Polhurst, nećaka umirućeg. Bili nije u sobi, reče mu ona. Oko jedan sat poslije podne došla su još četiri profesora iz, kako se ona izrazila, ''ujinih slavnih dana'' i Bili je predložio da odu na ručak. Ralph je znao i kako se njegov prizemni susjed pritom izrazio: bolje ipak nego nikad. To je bila jedna od njegovih omiljenih uzrečica. Kad ju je Ralph upitao očekuje li da će se Bili vratiti u bolnicu, Denise Polhurst reče da očekuje. ''Tako je odan. Ne znam što bih bez njega, gospodine Robbins.'' ''Roberts,'' reče on. ''Bili je gospodina Polhursta opisao kao divnog čovjeka.'' ''Da, svi tako misle. Ali naravno, račune za liječenje neće poslati klubu njegovih obožavatelja, zar ne?'' ''Ne,'' reče Ralph nelagodno. ''Vjerojatno neće. U Billovoj je poruci pisalo da je vašem ujaku jako loše.'' ''Da. Liječnici kažu da vjerojatno neće preživjeti ovaj dan, a kamoli noć, ali tu sam pjesmu već čula. Bože mi oprosti, ali mi se ponekad čini da je ujak Bob poput jednog od onih oglasa izdavačkih kuća - uvijek obećavaju, a nikad ne izvršavaju. Vjerojatno to zvuči užasno, ali sam preumorna da bi mi bilo neugodno. Jutros su isključili uređaje za umjetno održavanje života - nisam mogla tu odluku donijeti sama, ali sam nazvala Billa i on je rekao da bi tako ujo želio. ''Vrijeme je da Bob istraži drugi svijet'', rekao je. ''Ovog je snimio do najudaljenijeg kutka''. Nije li to pjesnički, gospodine Robbins?'' ''Da. Zovem se Roberts, gospođo Polhurst. Molim vas recite Billu da je zvao Ralph Roberts i recite mu da me nazo - " ''Pa smo isključili uređaje i bila sam spremna - moglo bi se reći nervno spremna - a on nije umro. Ne shvaćam. On je spremanja sam spremna, njegovo životno poslanstvo ispunjeno... pa zašto ne umire?'' ''Ne znam.'' ''Smrt je glupa,'' reče ona gunđavim i ružnim glasom kakvim govore jako umorni i jako tužni. ''Opstetričar koji bi tako polako rezao pupčanu vrpcu bio bi otpušten zbog nemara.'' Ralphove su misli ovih dana bile sklone da odlutaju, ali se sad naglo vrate na mjesto. ''Što ste rekli?'' ''Oprostite?'' Zvučala je prestrašeno, kao da su njezine misli odlutale. ''Rekli ste nešto o presijecanju pupčane vrpce.'' ''Nisam ništa time mislila,'' reče ona. Gunđavi se ton pojačao ... samo što to nije bilo gunđanje, shvati Ralph; bio je to cvilež, i to straha. Nešto nije u redu. Srce mu zakuca brže. ''Nisam time uopće ništa mislila,'' uporno je tvrdila ona i odjedanput telefon koji je Ralph držao u ruci poprimi duboku i prijeteću nijansu plavog. Razmišljala je o tome da ga ubije, i to ne samo onako - razmišljala je o tome da stavi jastuk na njegovo lice i da ga njime uguši. ''Ne bi dugo potrajalo'', misli ona. ''Milosrđe'', misli ona. ''Konačno svršeno'', misli ona. Ralph odmakne telefon od uha. Plava Svjetlost, hladna poput neba u veljači, dizala se u zrakama tankim poput olovke iz rupica u slušalici.
Ubojstvo je plave boje, pomisli Ralph, odmaknuvši slušalicu za duljinu ruke i upiljivši se razrogačenih, zgranutih očiju u plave zrake koje su se savijale i spuštale prema podu. Čuo je, iz daljine, kvocav, zabrinut glas Denise Polhurst. Nisam to želio znati, ali mislim da sam to ionako znao: ubojstvo je plavo! On ponovno prinese slušalicu ustima, nagnuvši je tako da su gornja polovica i njezin tovar aure u obliku ledenica bili odmaknuti od njega. Bojao se da bi ga, prinese li taj kraj slušalice preblizu uhu, mogao zaglušiti njezin hladan i gnjevni očaj. ''Recite Billu da je zvao Ralph,'' reče on. ''Roberts, ne Robbins.'' Spusti slušalicu ne pričekavši odgovor. Plave se zrake rasprsnu na sve strane slušalice i padnu na pod. Ralpha ponovno podsjete na ledenice; ovog puta na to kako padaju u urednom slijedu kad se rukom u rukavici prođe ispod strehe nakon toplog zimskog dana. Iščezle su prije no što su dodirnule linoleum. On se osvrne. Ništa u sobi nije sjajilo, svjetlucalo ili vibriralo. Aure su ponovno nestale. On počne ispuštati uzdah olakšanja a tad, vani u Harris Avenue, prasne automobil. U praznom stanu na drugom katu, Ralph Roberts vrisne. 4 Nije želio više čaja, ali je još bio žedan. Nađe pola limenke Diet Pepsi - ustajale ali mokre - u stražnjem dijelu hladnjaka, ulije je u plastičnu šalicu s izblijedjelim znakom Red Applea i odnese na trijem. Više nije mogao podnijeti biti u stanu koji kao da je mirisao na zlopatnu budnost. Osobito nakon toga što se dogodilo s telefonom. Vrijeme se proljepšalo, ako je to uopće bilo moguće; snažan, blag vjetar se podigao i kotrljao trake svjetlosti i sjene preko zapadne strane Derryja i kao češljem skidao lišće sa stabala. Opalo bi lišće vjetar pojurio duž pločnika i ono se šušteći okretalo poput derviša u narančastom, žutom i crvenom viru. Ralph okrene ulijevo ne zato što je svjesno želio ponovno posjetiti izletište kod zračne luke nego zato što je želio da mu vjetar puše u leđa. No desetak minuta poslije nađe se na ulazu na tu malu čistinu. Ovog je puta bila prazna i to ga nije iznenadilo. Nije bilo iznenadne studeni u vjetru, ničeg zbog čega bi stariji muškarci i žene pohitali u kuće, ali je bilo teško zadržati karte na stolu ili šahovske figurice na ploči kad ih vragolasti vjetar pokušava dohvatiti. Kad se Ralph približio stoliću na nogarima gdje je Faye Chapin najčešće primao podanike, nije se iznenadio kad je ugledao poruku učvršćenu kamenom i znao je što će u njoj pisati čak i prije no što je odložio svoju plastičnu šalicu iz Red Applea i podigao poruku. Dvije šetnje; dvaput je vidio ćelavog liječnika sa skalpelom; dvoje starih ljudi koji pate od nesanice i koji vide svijet u žarkim bojama; dvije bilješke. Kao Noa koji vodi životi nje na svoju lađu, ne jednu po jednu nego u parovima... a hoće li ponovno pljuštati kao iz kabla? Što kažeš na to, stari moj? Nije znao što misli ... ali Billova je poruka bila neka vrsta ''osmrtnice u tijeku'', a nije nimalo sumnjao da je Fayeva jednaka. Taj osjećaj da ga nešto nosi, lako i nesmetano, bio je presnažan da bi se moglo u njega posumnjati; bilo je to kao da se probudiš na nekoj nepoznatoj pozornici i izgovaraš (ili natucaš) tekst drame, a ne sjećaš se da si ikad bio na probi, ili kao da si shvatio smisao nečega što se dotad činilo potpuno besmislenim ili kao da si otkrio ... Otkrio što? ''Još jedan tajni grad, eto što,'' promrmlja on. ''Derry aura.'' Tad se sagne nad Fayevu poruku i pročita je dok se vjetar vragolanski poigravao njegovom prorijeđenom kosom.
5 Oni među vama koji žele odati posljednju poštu Jimmyju Vandermeeru mogu to učiniti do najposlije sutra. Otac Coughlin je svratio danas prije podne i rekao mi da se jadnikovo stanje brzo pogoršava. Ali može primati posjete. On je u gradskoj bolnici, na odjelu intenzivne njege, u sobi 315. P.S. Zapamtite da je vremena malo. Ralph dvaput pročita poruku, vrati je na stol zajedno s kamenom koji ju je pridržavao kako bi je drugi Gerijatričari koji naiđu mogli pročitati, pa ustane ruku nabijenih u džepove, pognute glave, zagledan prema trećem uzletištu ispod čupavih obrva. Suh list, narančast poput neke bundeve za Noć vještica kojima će uskoro biti ukrašena ulica, doleprša s tamnoplavog neba i sleti na njegovu rijetku kosu. Ralph ga odsutnim pokretom skine s glave i pomisli na dvije bolničke sobe na odjelu za intenzivnu njegu, dvije susjedne sobe. Bob Polhurst u jednoj, Jimmy V. u drugoj. A iduća soba u tom hodniku? Soba 317, ona u kojoj je umrla njegova žena. ''To nije slučajnost,'' reče tiho. A što je onda? Obrisi u magli? Tajni grad? Fraze koje prizivaju sjećanja, ali ne odgovaraju na pitanja. Ralph sjedne na izletnički stol pokraj onog na kojem je Faye ostavio poruku, skine cipele i prekriži noge. Vjetar se pojača i raščupa mu kosu. Sjedio je tako među opalim lišćem malo pognute glave i čela naboranog od razmišljanja. Izgledao je kao Buda na način Winslowa Homera dok je tako meditirao, ruku položenih na koljena i brižljivo se prisjećao dojmova o Liječniku #1 i Liječniku #2 ... a zatim ih uspoređivao s dojmovima o Liječniku #3. Prvi dojam: sva su ga tri liječnika podsjetila na vanzemaljce iz tabloida kao što je Inside View, i na slike koje su uvijek imale oznaku ''umjetnikovo viđenje''. Ralph je znao da su te slike ćelavih, tamnookih tajanstvenih posjetitelja iz svemira prilično stare; ljudi već godinama dojavljuju o susretima s niskim ćelavcima, takozvanim malim liječnicima, možda jednako dugo koliko ljudi javljaju da su vidjeli NLO-e. Bio je prilično siguran da je još šezdesetih godina pročitao najmanje jednu takvu priču. ''No dobro, pretpostavimo da tih momaka ima priličan broj,'' Ralph reče vrapcu koji je upravo sletio na izletišnu bačvu s otpacima. ''Da ne postoje samo tri liječnika, nego tri stotine. Ili tri tisuće. Lois i ja nismo jedini koji smo ih vidjeli. A ...'' A nije li većina ljudi koji su opisali takve susrete spominjala i oštre predmete? Da, ali ne škare ili skalpele - barem se Ralphu nije tako činilo. Većina jé ljudi koja je tvrdila da su bili oteti spominjala sonde, zar ne? Vrabac odleti. Ralph to nije primijetio. Razmišljao je o malim ćelavim liječnicima koji su posjetili May Locher u noći njezine smrti. Što još zna o njima? Što je još vidio? Bili su odjeveni u bijele kute, poput onih iz televizijskih serijala o liječnicima iz pedesetih i šezdesetih godina, kakve još nose ljekarnici. Samo što su njihove kute, za razliku od one Liječnika #3, bile čiste. Liječnik #3 je mahao zahrđalim skalpelom; ako je bilo rđe na škarama koje je držao Liječnik #1 u desnoj ruci, Ralph je nije primijetio. Čak i kad je usmjerio svoj dalekozor prema njima. Još nešto - možda nije važno, ali si to primijetio. Liječnik sa škarama bio je dešnjak, barem sudeći po načinu na koji je držao svoje oružje. Liječnik sa skalpelom je ljevoruk.
Ne, to vjerojatno nije važno, ali bilo je još nešto - još jedan obris u magli, mali - što mu nije dalo mira. Nešto u dihotomiji lijevo-desno. ''Skreni ulijevo i stići ćeš nadesno,'' promrmlja Ralph, ponavljajući zaključak nekog vica kojeg se čak nije ni sjećao. ''Skreni udesno i stići ćeš nalijevo.'' Nema veze. Što još zna o liječnicima? Naravno, okruženi su aurama - prilično lijepim zeleno-zlatnim - i ostavljaju (tragovi bijelog čovjeka) tragove poput stopala u plesnim dijagramima Arthura Murraya. Pa iako su mu se njihove crte lica učinile prilično anonimne, njihove su aure svjedočile o moći... i trezvenosti... i... ''I dostojanstvu, dovraga,'' reče Ralph. Vjetar se ponovno nadme i otpuše još lišća sa stabala. Pedesetak metara od izletišta, nedaleko od starih željezničkih tračnica, nakrivljeno, napola iščupano stablo kao da je prema Ralphu pružalo grane koje su zaista izgledale poput grabežljivih ruku. Ralph shvati da je te noći vidio prilično puno za starca koji bi trebao živjeti na rubu posljednjeg razdoblja čovjekova života, onim koje je Shakespeare (i Bill McGovern) nazvao ''upapučeni pantalon''. A ništa od toga - pod milim Bogom ništa - ne miriše na opasnost ili zlu namjeru. To što je Ralph učitao zlonamjernost nije bilo čudno. Oni su bili tjelesno nakazni neznanci; primijetio ih je kako izlaze iz kuće bolesne žene u doba noći kad rijetko ili nikad ne dolaze gosti; vidio ih je samo nekoliko minuta nakon noćne more epskih razmjera. No kad se sad prisjećao svega što je vidio, sjeti se i drugih stvari. Na primjer, načina na koji su stajali na trijemu gospođe Locher, kao da imaju svako pravo biti ondje; kako mu se činilo da razgovaraju kao dva prijatelja prije no što krenu svaki svojim putem. Dva dobra prijatelja koja ponovno razgovaraju o nečemu nakon duge noćne smjene. Da, takav si ti dojam stekao, ali to ne znači da je on pouzdan, Ralph. Ali Ralph je smatrao da jest. Stari prijatelji, dugogodišnji kolege, nakon noćne smjene. May Locher im je bila posljednja kućna posjeta. Dobro, Liječnici #1 i #2 razlikuju se od Liječnika #3 kao nebo i zemlja. Bili su čisti, on je prljav, oni su imali aure a on nije (barem je Ralph nije vidio), oni su nosili škare a on skalpel, oni su izgledali razborito i razložno poput dvojice štovanih seoskih starješina dok je #3 izgledao munjeno. Jedno je potpuno jasno, zar ne? Tvoji su suigrači nadnaravna stvorenja, a osim Lois, jedina osoba koja, čini se, zna da postoje je Ed Deepneau. Da se kladimo u to koliko sati Ed u posljednje vrijeme odspava na noć? ''Ne,'' reče Ralph. Podigne ruke s koljena i stavi ih ispred očiju. Malo su se tresle. Ed je spomenuo ćelave liječnike, i zaista su postojali ćelavi liječnici. Je li mislio na liječnike dok je govorio o Centurionima? Ralph nije znao. Skoro da se nadao da je tako, jer je ta riječ - Centurioni - u njegovoj duši prizivala strašniju sliku svaki put kad bi se pojavila: Utvare prstena iz Tolkienove fantastične trilogije. Zakukuljeni likovi jašu na sablasnim, crvenookim konjima i obrušavaju se na malu skupinu hobita ispred Svratišta kod razigranog ponija u Breeju. Sjetivši se hobita, sjeti se Lois i drhtanje ruku se pojača. Carolyn: Dug je povratak do raja, dušo, pa ne gubi vrijeme na sitnice. Lois: U mojoj Obitelji, umrijeti u osamdesetoj znači umrijeti mlad. Joe Wyzer: Mrtvozornik najčešće napiše samoubojstvo kao uzrok smrti a ne nesanicu. Bill: Uža specijalnost mu je bio građanski rat u Americi, a sad više ne zna što je uopće građanski rat, a kamoli tko je pobijedio u našem. Denise Polhurst: Smrt je jako glupa. Opstetričar koji bi tako polako presijecao pupčanu vrpcu -
Kao da je netko naglo upalio snažnu bateriju u njegovoj glavi i Ralph krikne u sunčano jesensko poslijepodne. Čak ni zrakoplov Delta 727 koji se pripremao sletjeti na treće uzletište nije mogao potpuno nadglasati taj krik. 6 Proveo je ostatak poslijepodneva sjedeći na trijemu kuće koju je dijelio s McGovernom i nestrpljivo čekao da se Lois vrati s kartanja. Mogao je ponovno pokušati nazvati McGoverna u bolnicu, ali nije. Želja za razgovorom s Billom ga je minula. Ralph još nije sve shvaćao, ali je smatrao da razumije puno više nego prije, i ako je onaj neočekivani bljesak oštroumlja bio imalo utemeljen, reći McGovernu što se dogodilo s njegovim slamnatim šeširom ne bi imalo nikakvog smisla čak i kad bi mu Bili povjerovao. Moram se domoći tog šešira, pomisli Ralph. A moram se domoći i Loisinih naušnica. To kasno poslijepodne i rana večer bili su začudni. S jedne strane, ništa se nije dogodilo. S druge, pak, sve se dogodilo. Svijet aura došao je i prošao pokraj njega poput veličanstvene povorke oblaka-sjena preko zapadnog dijela grada. Ralph je sjedio i promatrao, očaran, s prekidom samo za lagani obrok i odlazak na zahod. Vidio je staru gospođu Bennigan kako stoji na svom trijemu u svom žarkocrvenom kaputu, čvrsto u ruci steže štap i pregledava svoje jesensko cvijeće. Ugleda auru koja ju je okruživala - zdrave ružičaste boje poput svježe okupanog djeteta - i ponada se da gospođa B. nema srodnika koji čekaju da ona umre. Ugleda mladića ne starijeg od dvadeset godina kako skakuće na drugoj strani ulice prema Red Appleu. Bio je slika zdravlja u izblijedjelim trapericama i dresu Celticsa bez rukava, ali je Ralph vidio kako se uz njega pripila mrtvačka vreća poput naftne mrlje, a balonska uzica koja se dizala iz njegova tjemena izgledala je kao trulo uže za povlačenje zavjesa u ukletoj kući. Nije vidio ćelave liječnike, ali uskoro poslije pola šest, primijeti kako je iz kanalizacijskog otvora na sredini Harris Avenue buknuo svjetlosni snop i uzdigao se prema nebu kao specijalni efekt u biblijskom epu Cecila B. DeMillea. Potrajalo je to otprilike tri minute, a tad se jednostavno ugasio. Vidio je i ptičurinu koja je izgledala kao prethistorijski sokol i koja je lebdjela između dimnjaka zgrade stare mljekare iza ugla u Howard Street, te naizmjenične crvene i plave toplinske virove koji su se vrtložili iznad Strawford parka u dugim, lijenim vrpcama. Kad je u petnaest do šest završio nogometni trening u gimnaziji Fairmount, desetak djece nahrupi na parkiralište ispred Red Applea, gdje će kupiti tone slatkiša koje će pojesti prije večere i stotine paketića sa sličicama za mijenjanje - u ovo doba godine vjerojatno sličice nogometaša. Dva su dječaka zastala i počela se prepirati zbog nečeg, a njihove aure, jedna zelena a druga blistava inačica zagoreno narančaste boje, pojačaju se, usuču i počnu sjajiti od uspinjućih spirala grimiznih niti. Pazi! Ralph u sebi dovikne dječaku s narančastim omotačem svjetlosti, trenutak prije no što Zeleni dječak baci svoje knjige i raspali drugog po zubima. Njih se dvojica dohvate, zavrte u nespretnom, rabijatnom plesu pa se sruše na pločnik. Mali krug djece koja su vikala i navijala stvori se oko njih. Iznad tučnjave počne se oblikovati grimizno-rrvena kupola nalik olujnim oblacima. Taj oblik, koji je polako kružio u smjeru obratnom od kazaljki na satu, Ralphu se učini i strašnim i lijepim, pa se zapita kako bi izgledala aura iznad zahuktale bitke, ali shvati da na to pitanje i ne želi doznati odgovor. Baš kad se narančasti dječak popeo na zelenog i počeo ga svojski lemati, Sue izađe iz trgovine i zaurla na njih da se prestanu tući na parkiralištu. Narančasti dječak nevoljko siđe sa zelenog. Borci ustanu, podozrivo se pogledavajući. A tad se zeleni dječak, pokušavajući se ponašati nehajno, okrene i uđe u trgovinu. Taj je utisak pokvario samo njegov brzi pogled preko ramena kako bi se uvjerio da njegov suparnik nije krenuo za njim. Neki su promatrači krenuli za zelenim dječakom u trgovinu kako bi se snabdjeli potrebnom robom, a neki su se skupili oko narančastog dječaka i čestitali mu. Iznad njih, nevidljiva, otrovna crveno-grimizna gljiva razilazila se poput oblaka prije snažnog vjetra. Komadići bi se iskrzali, istanjili i rasplinuli.
Ulica je sajam energije, pomisli Ralph. Energija koju su lučila ona dva dječaka tu minutu i pol koliko su ju miješali, izgledala je dovoljna da osvjetljava Derry tjedan dana. Kad bi se moglo upregnuti energiju koju su isijavali promatrači - energiju iz tog oblakagljive - vjerojatno bi se moglo cijeli mjesec osvjetljavati državu Maine. Možeš li zamisliti kako bi bilo ući u svijet aura na Times Squareu u dvije minute prijeponoći na staru godinu? Nije mogao zamisliti, a nije ni želio. Znao je da je osjetio postojanje sile tako silne i neuništive da prema njoj nuklearno oružje stvoreno poslije 1945. izgleda moćno koliko dječji revolver na metkečepove kojeg je netko ispalio u praznu limenku. Sila dovoljna da uništi svemir, vjerojatno ... ili da stvori nov. 7 Ralph se popne u svoj stan, ubaci limenku s grahom u jednu, a dvije hrenovke u drugu posudu i nestrpljivo se ushoda po stanu, pucketajući prstima i povremeno provlačeći ruku kroz kosu, dok je čekao da se skuha njegova impromptu samačka večera. Umor koji mu je prodirao do kostiju i koji je od sredine ljeta visio na njemu poput nevidljivih utega, je, barem zasad, potpuno nestao; osjećao se pun mahnite, bjesomučne energije, nabijen energijom. Vjerojatno zato ljudi vole benzedrine i kokain, samo što je bio uvjeren da je ovo djelotvornije od droge i da se, kad nestane, neće osjećati poharan i iskorišten. Ralph Roberts, nesvjestan da je kosa kroz koju je on provlačio prste postala gušća, i da su se u njoj prvi put u posljednjih pet godina pojavili crni pramenovi, obilazio je stan pjevušeći, hodao na prstima, najprije mumljao a zatim glasno pjevao staru rock-n-roll pjesmu iz šezdesetih: ''Hey, pretty bay-bee, you can''t sit down ...you gotta slop, bop, slip, slop, flip top alll about...'' Grah je krčkao u loncu, hrenovke u svom - samo što se Ralphu činilo kao da oni u loncima plešu ''Bristol Stomp'' na staru melodiju Dovellsa.66 Pjevajući iz sveg glasa (''When you hear the hippie with the backbeat, you can''t sit down''), Ralph nareže hrenovke u grah, ubaci četvrt litre kečapa, doda malo umaka od ehilija, pa sve zajedno promiješa i krene prema vratima. U jednoj je ruci, još u posudi nosio svoju večeru. Strči niza stube lakonogo poput djeteta koje kasni prvi dan u školu. Uzme široku staru vestu - McGovernovu, ali nema veze - iz ormara u predvorju pa se vrati na trijem. Aure su se rasplinule, ali Ralpha to ne zbuni; zasad ga je više zanimao miris jela. Nije pamtio kad je posljednji put bio tako bez ostatka gladan kao sad. Sjedne na najgornju stubu. Njegova duga bedra i koščata koljena štrcala su na sve strane, pa je izgledao kao Ichabod Crane.67 Počne jesti. Prvih nekoliko zalogaja pržilo mu je usne i jezik, ali umjesto da ga to omete, Ralph počne još brže jesti, skoro gutati ne žvačući. Napravi stanku kad je pojeo pola graha i hrenovki. Životinja u njegovu želucu nije zaspala - još ne - ali se malo namirila. Ralph se podrigne ne misleći na bonton i pogleda Harris Avenue s osjećajem zadovoljstva kakvog nije godinama osjetio. U sadašnjim okolnostima, taj osjećaj nije imao nikakva smisla, ali to nije nimalo utjecalo na njega. Kad se posljednji put tako dobro osjećao? Možda onog jutra kad se probudio u štali negdje između Derryja u državi Maine i Poughkeepsieja u državi New York, osupnut isprepletenim zrakama svjetlosti - kojih kao da je bilo na tisuće - koje su krstarile toplim, mirisnim mjestom na kojem je ležao. A možda i nikad. Da, ili možda nikad. Uoči gospođu Perrine kako ide ulicom, vjerojatno se vraća iz A Safe Place, kombinacije narodne kuhinje i skloništa za beskućnike kod Kanala. Ralpha ponovno očara njezin čudan, klizak hod, bez pomoći štapa, kao da nije ni micala bokovima. Njezina kosa, još više crna nego sijeda, sad je bila učvršćena - ili bi možda upokorena bila primjerenija riječ - mrežicom za kosu koju je nosila dok je posluživala hranu. Debele hulahupke za vene boje šećernog sladoleda dizale su se iz njezinih
besprijekorno čistih bolničkih cipela .. .Ralph doduše nije mogao puno vidjeti ni od čarapa ni od nogu koje su te čarape pokrivale; večeras je gospođa Perrine imala na sebi muški vuneni kaput čiji je rub dopirao gotovo do članaka. Činilo se da se pokreće isključivo bedrima - znak kroničnih tegoba s leđima, zaključi Ralph - i zbog takvog načina kretanja i njezina prevelikog kaputa, Esther Perrine izgledala je ponešto nestvarno dok se približavala. Izgledala je kao crna kraljica na šahovskoj ploči, figurica koju kao da miče nevidljiva ruka ili se miče sama od sebe. Dok se ona približavala mjestu na kojem je sjedio Ralph - još u potrganoj košulji i k tome jeo iz lonca - aure su se počele ponovno uvlačiti u svijet. Ulična rasvjeta se upalila i Ralph ugleda nježne ljubičaste lukove iznad svake svjetiljke. Ugleda i crvenu maglicu kako lebdi iznad nekih krovova, žutu iznad drugih, ili blijedo trešnjevu iznad trećih. Na istoku, gdje se noć gasnula, na obzoru su se gomilale blijede zelene pjege. Gospođa Perrine se približi i Ralph se zagleda u to kako je oživjela njezina aura - stroga siva boja koja ga podsjeti na uniformu pitomaca West Pointa. Nekoliko tamnijih točaka, poput sablasnih gumba, lebdjele su iznad njezinih grudi (Ralph je pretpostavljao da su negdje ispod kaputa skrivene grudi). Nije bio siguran, ali je pomislio da bi to mogli biti nagovještaji bolesti. ''Dobra večer, gospođo Perrine,'' reče on uljudno i zagleda se u svoje riječi koje se podignu ispred njegovih očiju kao snježne pahuljice. Ona ga prodorno pogleda, pucne očima gore-dolje, kao da ga istodobno jednim pogledom pregledava i otpušta. ''Robertse, vidim da još nosite istu košulju,'' reče ona. Ono što nije rekla - ali za što je Ralph bio siguran da je mislila - bilo je: A vidim i da sjedite ovdje i jedete grah iz lonca, kao nekakav odrpanac s ulice koji nije vidio ništa bolje .. . a ja pamtim što vidim, Robertse. ''Zaista,'' reče Ralph. ''Zaboravio sam je presvući.'' ''Hm,'' reče gospođa Perrine i sad mu se učini da razmišlja o njegovu donjem rublju. Kad ste se posljednji put sjetili njega presvući? Stresem se pri samoj pomisli, Roberts. ''Lijepa večer, zar ne, gospođo Perrine?'' Još jedan od tih brzih, ptičjih pogleda, ovog puta prema nebu. Pa ponovno pogleda Ralpha. ''Zahladnjet će.'' ''Mislite?'' ''Oh, da, bablje je ljeto prošlo. Moja leđa više ničemu ne služe osim kao vremenska prognoza, ali u tome su nepogrešiva,'' reče i zašuti. ''Mislim da je to McGovernova vesta.'' ''Mislim da je,'' složi se Ralph, pitajući se hoće li ga upitati zna li Bili da je on odjenuo njegovu vestu. Ne bi se tome čudio od nje. Umjesto toga, ona mu reče da se zakopča. ''Ne želite postati kandidat za upalu pluća, zar ne?'' upita ona a njezina stisnuta usta dodaju, A i za ludnicu. ''Naravno da ne,'' reče Ralph. Odloži lonac, primakne ruke pucetima veste pa zastane. Na lijevoj je ruci još imao podstavljenu kuhinjsku rukavicu. Nije je dosad primijetio. ''Bit će vam lakše ako to skinete,'' reče gospođa Perrine. Kao da su joj oči malčice bljesnule. ''Vjerojatno,'' skrušeno će Ralph. Strese rukavicu s ruke i zakopča McGovernovu vestu. ''Moja ponuda još vrijedi, Roberts.'' ''Molim?''
''Moja ponuda da vam pokrpam košulju. Ako se budete mogli rastati od nje za dan-dva.'' Ona pošuti. ''Pretpostavljam da imate drugu košulju. Koju biste mogli nositi dok ja krpam ovu?" ''O, da,'' reče Ralph. ''Naravno. Puno košulja.'' "Svakog dana birali koju ćele navući sigurno je velik izazov. Robertse, na bradi imate umak od graha.'' Izjavivši to, gospođa Perrine pucnc očima i ponovno odlučno krene niz cestu. Ono što je Ralph tad učinio, učinio je bez umišljaja ili namjere: bilo je to nagonski kao karate udarac kojim je otjerao Liječnika #3 od Rosalie. On podigne ruku na kojoj je nosio debelu kuhinjsku rukavicu i savije je u cijev oko usta. Tad oštro udahne i tiho, šaputavo zazviždi. Rezultati su bili zapanjujući. Olovka sive svjetlosti isuče se iz aure gospođe Perrine kao bodlja dikobraza. Brzo se istezala i naginjala prema unatrag, sve dok nije prešla lišćem posipan travnjak i sjurila u cijev koju je Ralph oblikovao svojim prstima. Osjetio je kako je ušla u njega kad je udahnuo i učini mu se kao da guta čistu energiju. Osjećao se kao da svijetli, poput neonske reklame na natkrivenom ulazu velike kinodvorane. Eksplozivan osjećaj snage - osjećaj buma! - prožme mu grudni koš i želudac, a tad se sjuri niz njegove noge sve do vrhova prstiju. Istodobno grune i u njegovu glavu, prijeteći da će mu probiti lubanju kao da je njegovo tjeme tanak betonski krov silosa za interkontinentalne rakete. Ugleda svjetlosne zrake, sive poput elektricitetom nabijene magle, kako se dime između njegovih prstiju. Strašan, razdragan osjećaj moći rasvijetli mu um, ali samo nakratko. A tad ga obuzme stid i zapanjeni užas. Što to radiš, Ralph ? Što god to bilo, ne pripada tebi. Bi li zavukao ruku u njezinu torbicu i ukrao joj novac dok ne gleda? Osjeti kako mu se žare obrazi. Spusti ruku i zatvori usta. Kad su se sklopila njegova usta i zubi, on jasno začuje - a i osjeti - kako je nešto u ustima zahrskalo. Bio je to zvuk kao kad se odgrize komad svježe rabarbare. Gospođa Perrine stane i Ralph je tjeskobno promatrao kako se ona napola okrenula i pogledala niz Harris Avenue. Nisam htio, pošalje joj on misao. Poštenja mi, nisam, gospođo P. - još učim. ''Roberts?'' ''Da?'' ''Jeste li čuli nešto? Zvučalo je kao pucanj iz revolvera.'' Ralph osjeti kako mu u ušima kuca od krvi dok je odmahivao glavom. ''Ne... ali moj me sluh više ne služi kao - '' ''Vjerojatno je prasnuo automobil u Kansas Streetu,'' reče ona ne obazirući se na njegove slabašne isprike. ''Srce mije prestalo kucati, da znate.'' Ona krene svojim čudnim, klizećim hodom šahovske kraljice, ponovno se zaustavi i pogleda ga. Njezina je aura počela blijedjeti, ali nije mu bilo teško vidjeti njezine oči - bile su oštre kao u sokola. ''Robertse, drukčiji ste,'' reče ona. ''Nekako mlađi.'' Ralph, koji je očekivao nešto drugo ( Vratite mi što ste mi ukrali, Robertse, i to ove sekunde, na primjer), počne zamuckivati. ''Mislite li ... to je jako ... htio sam reći hvala - '' Ona nestrpljivo mahne rukom kao da želi reći, ma zašutite. ''Vjerojatno zbog svjetla. Roberts, savjetujem vam da ne slinite po toj vesti. Moj je dojam da je gospodin McGovern muškarac koji pazi na svoje stvari.'' ''Trebao je bolje paziti na svoj šešir,'' reče Ralph. Te bistre oči, koje su počele odvraćati pogled s njega, ponovno ga pogledaju. ''Što ste rekli?''
''Njegov slamnati šešir,'' reče Ralph. ''Negdje ga je izgubio.'' Gospođa Perrine na trenutak to stavi pod svjetiljku svog uma, pa odbaci još jednim hmom. ''Uđite u kuću, Robertse. Ostanete li vani, umrijet_ćete od upale pluća.'' Pa otkliže svojim putem. Činilo se da nije ništa izgubila Ralphovom nepromišljenom krađom. Krađa? Prilično sam sigurna da je to pogrešna riječ, Ralph. Ono što si upravo učinio bilo je bliže - ''Vampirstvu,'' odreže Ralph. Odloži posudu s grahom i polako počne trljati ruke. Osjećao je stid .. . krivnju ... ali samo što nije prštao od snage. Ukrao si joj životnu snagu umjesto krvi, ali vampir je vampir, Ralph. Zaista. Ralph shvati da je prvi put nešto takvo učinio. Drukčiji ste, Roberts. Nekako mlađi. To mu je večeras rekla gospođa Perrine, ali takvih se komentara naslušao od ljeta, zar ne? Najvažniji razlog zbog kojeg ga njegovi prijatelji nisu strahom natjerali da ode liječniku bio je taj što nije izgledao kao da nije dobro. Tužio se na nesanicu, ali je izgledao kao slika i prilika zdravlja. Čini se da je ono saće djelovalo, rekao je Johnny Leydecker prije no što su njih dvoje u nedjelju otišli iz knjižnice. To mu se činilo tako daleko, kao da je bilo u željezno doba. A kad ga je Ralph upitao o čemu to govori, Leydecker je rekao da misli na Ralphovu nesanicu. Izgledaš trilijun puta bolje nego kad smo se upoznali. A Leydecker nije bio jedini. Ralph se više-manje vukao naokolo, osjećao se zgnječeno, usukano, unakaženo ... ali su mu ljudi ponavljali kako dobro izgleda, kako svježe izgleda, kako mlado. Helen . .. McGovern ... čak i Faye Chapin mu je rekao nešto prije tjedan-dva iako se Ralph nije mogao točno sjetiti što - ''Naravno da se sjećam,'' reče on tiho, zbunjeno. ''Upitao me stavljam li na lice kremu protiv bora. Kremu protiv bora, za Boga miloga!'' Je li već i tad krao životnu snagu od drugih? Krao ne znajući? ''Sigurno jesam,'' reče on istim glasom. ''Isuse milija sam vampir.'' No je li to bila primjerena riječ? upita se on. Možda se u svijetu aura kradljivac života zove Centurion? Edovo blijedo, sumanuto lice ukaže mu se pred očima poput sablasti koja se vraća da optuži svog ubojicu i Ralph, odjednom prestrašen, obgrli rukama koljena i spusti glavu na njih.
Petnaesto poglavlje 1 U sedam sati i dvadeset minuta, besprijekorno očuvan Lincoln Town Car (model s kraja sedamdesetih) zaustavi se uz rub pločnika ispred Loisine kuće. Ralph - koji se posljednjih sat vremena tuširao, brijao i pokušavao smiriti - stajao je na trijemu i gledao kako se Lois izvlači sa stražnjeg sjedala. Žene se pozdrave i djevojački, živahan smijeh doplavi k njemu na povjetarcu. Lincoln se odveze i Lois krene niz svoj prilaz. Na pola puta, stane i okrene se. Jedan dugi trenutak njih su se dvoje promatrali sa suprotnih strana Harris Avenue i odlično vidjeli unatoč sumraku koji se spuštao i dvije stotine metara koji su ih dijelili. Plamtjeli su jedno za drugim u toj tami poput skrivenih buktinja. Lois upre prst u njega. Bio je to pokret sličan pokretu rukom koji je učinila prije no što je pucala u Liječnika #3, ali to Ralpha nimalo ne zabrine. Namjera, pomisli on. Sve je u namjeri. Nekoliko je pogrešaka na ovom svijetu ...ali kad se jednom snađeš u njemu, možda to uopće i nisu pogreške. Uska silnica sivog odbljeska pojavi se na vrhu Loisina prsta i produlji se preko sve tamnijih sjena Harris Avenue. Jedan automobil proveze se veselo kroz nju. Njegovi prozori nakratko bijesnu zasljepljujućom sivom svjetlosti, prednja svjetla nakratko sijevnu, ali to je bilo sve. Ralph podigne prst i iz njega izrasle plava zraka. Te dvije isijane zrake, samo za povlaštene gledatelje, dodirnu le su se na sredini Harris Avenue i ispreplele poput kozje krvi. Ta isprepletena vitica dizala se sve više i više, bljeđa prema vrhu. Tad Ralph svine prst, i njegova polovica ljubavnog čvora na sredini Harris Avenue žmigne i nestane. Trenutak potom, nestane i Loisina polovica. Ralph polako siđe niz stube i počne prelaziti preko travnjaka. Lois krene prema njemu. Sastali su se na sredini ulice ...gdje su se, zapravo, već i maloprije sastali. Ralph je obgrli oko struka i poljubi. 2 Drukčiji ste, Robertse. Nekako mlađi. Te su mu riječi prolazile kroz glavu - reciklirale se poput beskonačne magnetofonske vrpce - dok je Ralph sjedio u Loisinoj kuhinji i pio kavu. Nije mogao skinuti oka s nje. Izgledala je deset godina mlađa i pet kilograma lakša nego Lois na koju je naviknuo nekoliko posljednjih godina. Je li jutros u parku izgledala tako mlada i lijepa? Ralphu se činilo da nije, ali jutros je naravno bila uzrujana, uplakana, a to je vjerojatno ipak utjecalo na njezin izgled. Ali ipak... Da, ipak. Sitne mrežice bora u kutovima njezinih usta izgubile su se. A nestali su i začeci podvoljka na vratu i mlohavi mišići nadlaktica. Jutros je plakala, a večeras sjajila od sreće, ali je Ralph znao da se time ne mogu objasniti sve promjene koje je vidio na njoj. ''Znam što gledaš,'' reče Lois. ''Sablasno, zar ne? Hoću reći, to je odgovor na pitanje događa li se sve ovo samo u našoj glavi, ali je ipak sablasno. Pronašli smo vrelo mladosti. Kakva Florida! Bilo je cijelo vrijeme u Derryju.''