I prije no što je Ralph mogao išta reći, stari Dor presiječe preko travnjaka na pločnik. Skrene lijevo i krene prema Extensionu, lica sanjivo okrenuta prema plavom nebu po kojem je mahnitalo lišće, kao da leti na neki ljubavni sastanak iza obzora. ''Dorrance!'' vikne Ralph gnjevno. Preko puta ulice, ispred Red Applea, Sue je mela opalo lišće s rešetke s toplim zrakom ispred vrata. Na zvuk Ralphova glasa, ona stane i pogleda znatiželjno u njega. Osjećajući se glupo - osjećajući se staro - Ralph teškom mukom rastegne usta u nešto što se nadao da izgleda kao veseo, srdačan osmijeh i mahne joj. Sue mahne njemu i nastavi mesti. Dorrance je blaženo nastavio hodati i već poprilično odmakao. Ralph odluči pustiti ga da ode svojim putem. 2 On se uspne po stubama na trijem, prebaci knjigu koju mu je Dorrance dao u lijevu ruku kako bi izvadio privjesak s ključevima a tad shvati da se ne mora truditi - vrata ne samo što nisu bila zaključana, nego su bila i širom otvorena. Ralph je često korio McGoverna zbog njegove nepažljivosti i nezaključavanja ulaznih vrata i već se ponadao da je konačno nešto od toga ušlo kroz gluhe uši njegova prizemnog stanara. No činilo se da se McGovern vratio starim lošim navikama. ''Prokletstvo, Bili,'' reče on tiho, jurne u zamračeno predvorje u prizemlju i pogleda nervozno uza stube. Lako je mogao zamisliti Eda Deepneaua kako ga vreba ondje, bez obzira na to je li dan ili noć. Ali ne može ostati u predvorju cijeli dan. Povuče zasun na ulaznim vratima i počne se uspinjati na kat. Dabome, nije bilo razloga za brigu. U jednom strašnom trenutku učinilo mu se da netko stoji u kutu dnevne sobe, ali bila je to samo njegova stara siva jakna. Objesio ju je na vješalicu umjesto da ju je kao inače prebacio preko stolca ili naslona sofe; nije ni čudo da se prepao. Ode u kuhinju ruku gurnutih u stražnji džep i pogleda u kalendar. Ponedjeljak je bio zaokružen, a u krugu je napisao HONG - 10. 00. Rekli su mi da ti kažem da otkažeš pregled kod iglobodca i ja sam to učinio. Ostalo je tvoj problem. Na trenutak Ralph kao da se odmaknuo od svog života pa je mogao pogledati posljednji dio zidne slike na kojoj je prikazan cijeli njegov život, a ne samo detalj današnjeg dana. Ono što ugleda prestraši ga: nepoznata cesta ulazi u neosvijetljeni tunel u kojem ga može svašta čekati. Bilo što. Pa okreni se, Ralph! Ali je znao da ne može to učiniti. Znao je da će ući u tunel, bez obzira na to želi li ući ili ne. Nije se osjećao kao da ga nešto vuče onamo, nego kao da ga snažno guraju nevidljive ruke. ''Nema veze,'' promrmlja i nervozno protrlja sljepoočice jagodicama prstiju još zagledan u zaokruženi datum - za dva dana - na kalendaru. ''To je nesanica. Tad je počelo - '' Počelo što? ''Biti čudno,'' reče on praznom slanu. "Tad su se počele događati zaista čudne stvari.'' Da, čudne. Puno čudnih stvari, ali aure koje je viđao bile su najčudnije. Hladna siva svjetlost - poput živog mraza - koja je puzala po čovjeku koji je čitao novine u zdravljaku. Majka i sin koji su išli prema supermarketu, a njihove isprepletene aure dizale se iz njihovih stisnutih ruku poput pletenice. Helen i Nat ogrezle u predivnim oblacima bjelokosne svjetlosti; Natalie želi dohvatiti tragove njegovih prstiju, sablasnih crta koje su samo ona i Ralph vidjeli.
A sad se stari Dor stvorio na njegovu pragu kao neki čudan starozavjetni prorok... no nije mu rekao da se pokaje, nego da otkaže pregled kod akupunkturista kojeg mu je preporučio Joe Wyzer. Trebalo bi biti smiješno, ali nije bilo. Ulaz u taj tunel. Svakog dana njegov otvor zjapi sve veći. Postoji li zaista tunel? Ako postoji, kamo vodi? Više me zanima što me čeka unutra, pomisli Ralph. U tami. Nisi se trebao petljati u to, rekao mu je Dorrance. Ali je sad prekasno. ''Začeto ne može biti raščeto,'' promrmlja Ralph i zaključi da više ne želi razmišljati o stvarima iz široke perspektive; to ga je uznemiravalo. Bolje je suziti perspektivu i usredotočiti se na pojedinosti, jednu po jednu, počevši s pregledom kod akupunkturista. Hoće li otići ili poslušati savjet starog Dora, odnosno duha Hamletova oca? Ralph zaključi da to nije pitanje o kojem je potrebno puno razmišljati. Joe Wyzer je obradio Hongovu tajnicu da mu nađe slobodan termin početkom listopada i Ralph će otići na pregled. Ako želi izaći iz ove guštare, mora početi bolje spavali. Što znači da je Hong idući logičan korak. ''Začeto ne može biti raščeto,'' ponovi on i ode u dnevnu sobu pročitati jedan od vestern romana. No umjesto toga počne listati knjigu pjesama koju mu je Dorrance dao - Grobne noći od Stephena Dobynsa. Dorrance je imao pravo: većina je pjesama zaista bila poput priča i Ralph shvati da mu se prilično sviđaju. Pjesma iz koje je stari Dor citirao stih zvala se ''Hajka'' a počinjala je ovako: Sve što učinim učinim brzo kako bih mogao početi nešto drugo. Tako prolaze dani ... mješavina utrke friziranih automobila i nikad završene gradnje katedrale. Kroz prozor svog jurećeg automobila, vidim kako se sve što volim udaljuje: knjige nepročitane, šale neispričane, krajolici neposjećeni... Ralph dvaput pročita pjesmu, potpuno zadubljen. Pomisli kako bi je morao pročitati Carolyn. Svidjela bi se Carolyn, a to je dobro, a on (koji je uglavnom čitao kaubojske i povijesne romane) bi joj se svidio još više zato što je našao tu knjigu i donio joj je poput kite cvijeća. Već je ustao potražiti komadić papira kojim će označiti stranicu kad se sjeti da je Carolyn mrtva već pola godine pa brizne u plač. Sjedio je u naslonjaču skoro petnaest minuta, držeći Grobne noći u krilu i brišući oči dlanom lijeve ruke. Naposljetku ode u spavaću sobu, legne i pokuša zaspati. Nakon što je sat vremena zurio u strop, on ustane, skuha si šalicu kave i na televiziji nađe utakmicu sveučilišne nogometne lige. 3 Gradska je knjižnica nedjeljom poslije podne bila otvorena od jedan do šest i dan nakon Dorranceova posjeta Ralph ode onamo, uglavnom zato što nije imao pametnijeg posla. U čitaonicama visokih stropova najčešće bi bilo nekoliko starih ljudi poput njega, koji su uglavnom prelistavali razne nedjeljne novine koje su tog dana imali vremena pročitati, ali kad je Ralph podignuo glavu s hrpe knjiga koje je pročitavao četrdeset minuta, shvati da ima cijelu prostoriju za sebe. Jučerašnje blistavo plavo nebo zamijenila je jaka kiša koja je lijepila netom palo lišće za pločnike ili ga u bujici tjerala niz slivnike i u posebnu i neugodno zamršenu mrežu kanalizacijskih odvoda grada Derryja. Vjetar je još puhao, ali se pretvorio u oštar sjeverac. Stari ljudi s imalo pameti (ili sreće) sad su bili kod kuće u toplom i vjerojatno gledali posljednju utakmicu još jedne bijedne sezone momčadi Red Soxa, možda igrali Old Maid ili Candyland s unucima, ili u popodnevnom drijemežu probavljali obilan objed. No Ralph nije mario za momčad Red Soxa, nije imao djece ili unuka i kao da je potpuno izgubio sposobnost, koju je nekoć imao, da malo odspava nakon ručka. 1 tako je u jedan sat pošao autobusom u knjižnicu, i sad je ovdje, žaleći što nije odjenuo nešto toplije od svoje stare iznošene sive jakne - u čitaonici je bilo svježe. I tamno. Kamin je bio prazan i utihli radijatori bili su znak da grijanje još nije
uključeno. Dežurni knjižničar nije se potrudio ni pritisnuti prekidače kojima su se palila stropna svjetla. Svjetlo koje bi ipak doprlo u tu prostoriju kao da je padalo mrtvo na pod i kutovi su bili puni sjena. Drvosječe, vojnici, bubnjari i Indijanci na starim slikama na zidovima izgledali su kao zlodusi. Hladna je kiša uzdisala i udarala u mlazovima po prozorima. Trebao sam ostati kod kuće, pomisli Ralph, ali zapravo nije tako mislio; ovih je dana u stanu bilo još gore. Usto, pronašao je zanimljivu novu knjigu u dijelu knjižnice koji je prozvao odjelom gospodina Sandmana: Obrasci snova Jamesa A. Halla, liječnika. On uključi stropna svjetla i prostorija više nije bila tako turobna. Sjedne za jedan od četiri duga, prazna stola i uskoro se zadubi u štivo. Prije no što se shvatilo da su REM-faza i NREM-faza potpuno različita stanja [pisao je Hali] ispitivanja u vezi s potpunim nepostojanjem određene faze spavanja bila su razlogom da je Dement rekao (1960.) da takvo nepostojanje ... uzrokuje smušenost osobe u budnom stanju ... U tome si u pravu, prijatelju, pomisli Ralph. Ne mogu naći ni vrećicu juhe kad je trebam. ... i rana istraživanja o nedostatku snova dala su naslutiti da bi šizofrenija mogla biti poremećaj u kojem nedostatak snova uzrokuje prelijevanje procesa sanjanja u budno stanje. Ralph se zgrbio nad knjigom, laktova oslonjenih na stol, stisnutih šaka pritisnutih o sljepoočice, namrštenu čelu i skupljenih obrva, duboko koncentriran. Pitao se podrazumijeva li Hall pod tim aure, a da možda toga i nije svjestan. Ali on još sanja, prokletstvo - u jako živim slikama, uglavnom. Prošle je noći sanjao kako pleše u starom Paviljonu (nepostojećem, srušenom u snažnoj oluji koja je zbrisala velik dio središta grada prije osam godina) s Lois Chasse. Čini se da ju je izveo s namjerom da je zaprosi, ali se Trigger Vachon (otkuda on?) neprestano ubacivao. On protrlja oči rukama i pokuša se koncentrirati pa nastavi čitati. Nije vidio muškarca u vrećastoj sivoj trenirci kako je izniknuo na vratima čitaonice i stao ondje, motreći ga bez riječi. Poslije tri minute tog gledanja, muškarac zavuče ruku ispod trenirke (pas Charlieja Browna, Snoopy, bio je nacrtan na prednjici, s crnim naočalama) i izvadi lovački nož iz korica na njegovu remenu. Od visećih stropnih kugli odbljesne svijetleća nit duž zupčaste oštrice noža dok ju je onaj muškarac okretao amo-tamo, diveći se oštrici. Tad krene prema stolu za kojim je sjedio Ralph glave podbočene rukama. Sjedne pokraj Ralpha, koji je tek krajičkom oka i uma primijetio da je netko ondje. Podnošljivost na gubitak sna varira s obzirom na dob. Kod mlađih se osoba ranije javljaju simptomi poremećaja i tjelesne reakcije, dok kod starijih osoba - Jedna se ruka lagano sklopi na Ralphovu ramenu i trgne ga iz čitanja. ''Pitam se kako će izgledati?'' ushićen mu glas dahne u uho. Te su se riječi slile niz bujicu nečega što je mirisalo na pokvarenu slaninu koja se polako kuha u smjesi bijelog luka i ukiseljenog maslaca. ''Tvoja crijeva. Pitam se kako će izgledati kad ti ih raspem po podu. Što ti misliš, ti centurionski bezbožni djecoubojico? Misliš li da će biti žuta ili crna ili crvena ili kakva?'' Ralph osjeti sa strane pritisak nečeg tvrdog i oštrog što polako prijeđe niz njegova rebra. ''Jedva čekam da doznam,'' šapne ushićeni glas. ''Jedva čekam.'' 4 Ralph polako okrene glavu. Tetive u njegovu vratu zaškripe. Nije znao ime čovjeka kojemu je bazdilo iz usta - čovjeka koji je u njegovo tijelo gurao nešto što je previše bilo nalik nožu da ne bi bio nož - ali ga je odmah prepoznao. Pomogle su naočale s rožnatim okvirom, no smiješna sijeda kosa, koja je štrcala u busenovima i koja Ralpha istodobno podsjeti na Dona Kinga72 i Alberta Einsteina, potvrdila je njegovu pretpostavku. Bio je to onaj muškarac koji je stajao s Edom Deepneauom u pozadini novinske fotografije na kojoj je bio prikazan Ham Davenport uzdignute šake i Dan Dalton koji nosi Davenportov natpis IZBOR, A NE STRAH umjesto šešira. Ralphu se čak činilo da je tog istog tipa vidio u nekim
televizijskim reportažama o nastavku demonstracija protiv pobačaja. Jedno od lica koje maše natpisima i uzvikuje parole; još jedan kopljonoša. Samo što se sad činilo da ga taj kopljonoša namjerava ubiti. ''Što misliš?'' upita muškarac u trenirci s likom Snoopyja, uvijek tim ushićenim šaptom. Zvuk njegova glasa više je uplašio Ralpha nego oštrica koju je polako pomicao gore-dolje po njegovoj kožnoj jakni, kao da crta zemljovid njegovih vitalnih organa na lijevoj strani tijela: plućno krilo, srce, bubreg, crijeva. ''Koje boje?'' Zadah iz njegovih usta bio je nesnošljiv, ali se Ralph bojao odmaknuti ili okrenuti glavu, bojeći se da bi svaki pokret mogao biti razlogom da se nož zaustavi i sjuri u njega. Nož se sad ponovno pomicao naviše. Iza debelih stakala njegovih naočala, smeđe su oči plivale poput čudnih riba. Pogled tih očiju bio jc nepovezan i čudno uplašen, pomisli Ralph. Oči čovjeka koji vidi znakove na nebu, a vjerojatno i čuje glasove kako šapću iz ormara kasno u noći. ''Ne znam,'' reče Ralph. ''Ne znam zašto biste me uopće željeli ozlijediti.'' On brzo zime očima lijevodesno, još ne okrećući glavu, nadajući se da će ugledati nekog, bilo koga, ali čitaonica ostane prazna. Vani, vjetar se nadimao, a kiša je bješnjela po prozorima. ''Jer si jebeni Centurion!'' prosikće sjedokosi muškarac. ''Jebeni djecoubojica! Kradeš nerođene fetuse! Prodaješ ih najboljem ponuđaču! Sve znam o tebi!'' Ralph polako spusti desnu ruku sa sljepoočice. Bio je dešnjak i sve što bi uhvatio u ruke tijekom dana najčešće bi završilo u najbližem desnom džepu odjeće koju bi nosio. Stara siva jakna imala je velike džepove, ali se bojao da bi, čak i da uspije kriomice gurnuti ruku u džep, najsmrtonosniji predmet koji bi našao vjerojatno bio zgužvan papir Dentyna.73 Sumnjao je da ima makar sjeckalicu za nokte. ''To ti je rekao Ed Deepneau, zar ne?'' upita Ralph, pa zastenje kad se nož bolno zabode u njegovo tijelo malo ispod mjesta na kojem' završavaju njegova rebra. ''Ne izgovaraj njegovo ime,'' dahne čovjeku trenirci s likom Snoopyja. ''Da nisi ni izgovorio njegovo ime! Kradljivce dojenčadi! Kukavički ubojico! Centurione!'' On ponovno gurne oštricu i ovaj put Ralph osjeti pravu bol kad vršak noža probode kožnu jaknu. Nije zasjekao u Ralpha - još ne - ali je bio siguran da je luđak dovoljno snažno pritisnuo i da je već ostala gadna masnica. To nije bilo loše; ako se izvuče iz ovog samo s masnicom, moći će reći da je imao sreće. ''U redu,'' reče on. ''Neću spominjati njegovo ime.'' ''Reci da ti je žao!'' muškarac u trenirci s likom Snoopyja zasikće i ponovno ga podbode nožem. Ovog puta nož probije Ralphovu košulju i on osjeti prvi topli tanki mlaz krvi kako mu počinje teći niz tijelo. Što je ispod vrha tog noža? pitao se. Jetra? Žuč? Što je ispod na lijevoj sirani? Ili se nije mogao ili se nije želio sjetiti. U mislima ugleda prizor, koji ga je pokušavao omesti da razborito razmišlja - jelen visi naglavce obješen o vagu ispred neke seoske trgovine za sezone lova. Zacakljene oči, isplažen jezik i tamna rasjeklina duž trbuha gdje ga je čovjek nožem - nožem poput ovog - rasporio i izvukao mu utrobu, a oitavio samo glavu, meso i slabine. "Žao mi je,'' reče Ralph pokolebanim glasom. ''Zaista.'' ''Ma nemoj! Trebalo bi ti biti, ali nije! Nije!'' Ponovno ga podbode. Oštar bolni ubod kopljem. Još malo vlažne topline koja curi niz njegovo tijelo. Odjedanput se soba rasvijetli, kao da su se dvije ili tri televizijske ekipe koje su obilazile Derry od početka prosvjeda protiv pobačaja nagurale u čitaonicu i uključile reflektore postavljene iznad njihovih Videokamera. Naravno, nije bilo kamera; reflektori su se upalili u njemu. On se okrene prema čovjeku s nožem - čovjeku koji je zapravo već gurao nož u njega. Bio je okružen treperavom zelenom i crnom aurom koja podsjeti Ralpha na (požare u močvari)
magličastu fosforescenciju koju bi ponekad vidio u močvarnim šumama kad bi se spustila tama. Kroz nju se uvijao šiljasti trnjak potpuno crne boje. On tjeskobno pogleda u auru svog napadača, jedva osjetivši da je vršak noža utonuo nekoliko milimetara dublje u njega. Bio je tek napola svjestan da se krv skuplja u lokvicu na dnu njegove košulje, duž njegova pojasa, ali ništa više od toga. On je lud i zaista me namjerava ubiti - to nisu prazne priče. Nije još spreman to učiniti, još se nije dovoljno zagrijao, ali je blizu. A ako pokušam pobjeći - ako se pokušam odmaknuti makar i centimetar od noža koji je gurnuo u mene - istog će trenutka to učiniti. Mislim da se zapravo nada da ću se odlučiti pomaknuti... tad će moći reći da sam to tražio, da sam ja kriv. ''Ti i tebi slični, mili Bože!'' govorio je čovjek s neobičnom sijedom grivom. ''Sve znamo o tebi.'' Ralphova je ruka dodirnula desni džep ... i osjetila nešto poveliko u njemu čiji oblik nije mogao prepoznati, a nije se mogao ni sjetiti kad ga je unutra stavio. To nije bilo čudo; kad se ne možeš sjetiti jesu li posljednje četiri znamenke telefonskog broja filmskog centra 1317 ili 1713, sve je moguće. ''Ti, o Bože mili!'' reče čovjek s čudnom frizurom. ''O Bože, o Bože, o BOŽE!'' Ovaj put Ralph lako osjeti bol kad taj čovjek gurne nož; vršak noža raširi tanku crvenu mrežu po oblini prsnog koša, sve do zatiljka. On tiho jaukne a desnom rukom čvrsto stisne desni džep svoje sive jakne, oblikujući kožu prema zaobljenom predmetu koji je bio u njemu. ''Ne viči,'' reče čovjek s čudnom frizurom svojim tihim, ushićenim šaptom. ''Tako ti Boga, to ti ne preporučam!'' Njegove se smeđe oči upilje u Ralphovo lice. Leće na staklima naočala su ih tako uvećavale da su sićušni komadići peruti koji su se uhvatili za njegove trepavice izgledali veliki kao obluci. Ralph mu je vidio auru čak i u očima - klizila je preko njegovih zjenica poput zelenog dima preko crne vode. Zmijolike spirale koje su se provlačile kroz zelenu svjetlost sad SU bile gušće, ispreplitale se i Ralph je znao da će nož, kad utone do drške, gurnuti dio ličnosti koji proizvodi te crne spirale. Zelena boja je znak zbunjenosti i paranoje; crno je nešto drugo. Nešto (izvana) puno gore. ''Ne,'' on naglo udahne zrak. ''Neću. Neću vikati.'' ''Dobro. Osjećam ti srce, znaš. Njegovi se otkucaji prenose na oštricu mog noža pa na moj dlan. Sigurno nemilice lupa.'' Muškarčeva se usta razvuku u nervozan, neveseo osmijeh. Mjehurući sline nakupili su se u kutovima njegovih usana. ''Možda ćeš se prevaliti i umrijeti od srčanog udara i tako mi uštedjeti trud.'' Ralphovo lice zapahne još jedan val mučnog zadaha. ''Užasno si star.'' Krv je sad curila u dva, možda čak i tri mlaza. Bol od kopkanja vrška noža po njegovu tijelu bila je izluđujuća - poput žalca divovske pčele. Ili akupunkturne iglice, pomisli Ralph i shvati daje ta pomisao smiješna unatoč škripcu u kojem se nalazi... ili možda upravo zbog njega. To je pravi iglobodac; James Roy Hong može biti tek blijeda imitacija. A nisam ni imao priliku otkazati taj pregled, pomisli Ralph. No vjerojatno tipovi poput ovog u trenirci s likom Snoopyja ne priznaju Otkazivanje. Manijaci poput ovog imaju svoj plan i pridržavaju ga se, makar sjekire padale. Bez obzira na to što će se dogoditi, Ralph je znao da ne može još dugo izdržati ovo bušenje vrškom nožu. Palcem podigne zaklopac džepa nu jakni i gurne ruku. Znao je o kojem je predmetu riječ čim ga je dotaknuo: sprej koji je Gretchen izvadila iz svoje torbice i stavila na kuhinjski stol. Mali dar od vaših zahvalnih prijateljica iz WomanCarea, rekla je. Ralph nije imao pojma kako je dospio s vrha kuhinjskog ormarića, kamo ga je stavio, u džep ove stare jesenske jakne, ali mu je bilo svejedno. Ruka se sklopi oko njega i on se ponovno posluži palcem, ovog puta da skine plastični poklopac ne skidajući oka s iskešenog, uplašenog, ushićenog lica čovjeka s čudnom frizurom. ''Ja znam nešto,'' reče Ralph. ''Ako obećaš da me nećeš ubiti, reći ću ti.''
''Što?'' upita čovjek s čudnom frizurom. ''Što bi ništarija kao ti mogla znati?'' Što bi ništarija kao ja mogla znati? upita se Ralph i odmah se sjeti odgovora, koji mu padne na um poput tri sličice u prozorčićima poker-automata. On se prisili nagnuti u zelenu auru koja se vrtložila oko tog čovjeka, u taj stravičan oblak smrada koji je dopirao iz njegove poremećene utrobe. Istodobno izvadi mali sprej iz džepa, nasloni ga uz bedro i stavi kažiprst na papučicu. ''Znam tko je Grimizni kralj,'' promrmlja. Oči se rašire iza prljavih rožnatih okvira - ne samo od iznenađenja nego i šoka - i čovjek s čudnom frizurom malčice ustukne. Na trenutak onaj strašan pritisak na lijevoj strani Ralphova tijela popusti. To je bila njegova prilika, jedina koja će mu se pružiti i on je iskoristi. Baci se udesno, padne sa stolca i prevrne na pod. Zatiljkom udari o podne pločice, ali mu se ta bol učini tupom i nevažnom u usporedbi s olakšanjem koje je osjetio kad više nije bio na dohvatu noža. Čovjek s čudnom frizurom zaskviči - mješavina gnjeva i rezignacije, kao da se u svom dugom i teškom životu naviknuo na takve propuste. On se nagne preko Ralphova sad praznog stolca. Oči su mu izgledale poput fantastičnih svjetlucavih bića koja žive u najdubljim oceanskim brazdama. Ralph podigne sprej i samo je imao trenutak na raspolaganju da shvati kako nije imao vremena provjeriti kamo je okrenuta rupica kroz koju izlazi sprej - mogao bi samom sebi našpricati lice Tjelohraniteljem. Nema vremena razmišljati o tome. On pritisne papučicu kad je čovjek s čudnom frizurom zamahnuo nožem. Muškarčevo se lice obavije sitnom kapljičastom maglicom koja je izgledala kao sprej koji izlazi iz osvježivača zraka s mirisom borova koju je Ralph držao na zahodskom kotliću. Stakla njegovih naočala se zamagle. Djelovanje je bilo trenutačno i kakvo je Ralph samo mogao poželjeti. Muškarac s čudnom frizurom vrisne od boli, ispusti nož (koji padne na Ralphovo lijevo koljeno pa između njegovih nogu), rukama grčevito pokrije lice i strgne naočale. Naočale padnu na stol. Istodobno tanka, zamašćena aura oko njega bljesne žarkocrvenim sjajem a tad se ugasi - barem za Ralphove oči. ''Slijep sam!'' čovjek s čudnom frizurom vrisne visokim, kreštavim glasom. ''Slijep sam, slijep sam!'' ''Ne, nisi,'' reče Ralph i kolebljivo se osovi na noge. ''Samo si - '' Čovjek s čudnom frizurom ponovno vrisne i padne na pod. Valjao se po crno-bijelim keramičkim pločicama, rukama je pokrio lice i tulio poput djeteta koje sije prignječilo prste u vratima. Ralph je između njegovih raširenih prstiju vidio male kobase obraza. Koža na tim dijelovima je poprimala zastrašujuće crvenu nijansu. Ralph reče samom sebi da ga ostavi na miru, jer je lud sto gradi i opasan kao zvečarka, ali se užasnuo i posramio toga što je učinio pa nije poslušao taj bez sumnje odličan savjet. Pomisao da je riječ o preživljavanju, izboru između toga hoće li onemogućiti svog napadača ili umrijeti, već mu se počela činiti smiješnom. Sagne se i bojažljivo položi svoju na muškarčevu ruku. Luđak se otkotrlja od njega i počne bubnjati svojim prljavim tenisicama po podu poput razmaženog djeteta. ''Kurvin sine!'' vrištao je. ''Nečim si me pošpricao!'' A tad, nevjerojatno: ''Tužit ću te do posljednjeg novčića! " ''Mislim da ćeš morati odgovarati zbog noža prije no što dotjeraš daleko sa svojom tužbom,'' reče Ralph. Ugleda nož na podu, posegne za njim, pa se predomisli. Bolje da na njemu nema njegovih otisaka. Kad se uspravio, zavrti mu se u glavi i na trenutak mu se kiša koja je udarala o prozore učini šuplja i daleka. Nogom odgurne nož, pa se teturajući uspravi. Morao se uhvatiti za naslon stolca na kojem je sjedio da ne bi pao. Svijet se prestane ljuljati. On začuje korake iz pravca ulaznog predvorja, žamor i ispitivačke glasove. Sad dolazite, umorno pomisli Ralph. Gdje ste bili prije tri minute, kad je ovaj tip bio na rubu da mi probuši lijevo plućno krilo kao balon?
Mike Hanlon, vitak i mladolik unatoč priljubljenoj kapi sijede kose, pojavi se na vratima. Iza njega je bio mladić u kojem Ralph prepozna knjižničara koji je dežurao vikendom, a iza mladića četiri ili pet radoznalaca, vjerojatno iz čitaonice s časopisima. ''Gospodine Roberts!'' uzvikne Mike. ''Isuse, jeste li teško ozlijeđeni?'' ''Dobro sam, on je ozlijeđen,'' reče Ralph. Dok je rukom pokazao na muškarca na podu, slučajno se pogleda i shvati da nije dobro. Njegova se jakna podigla kad je ispružio ruku; lijeva strana njegove košulje bila je natopljena tamnocrvenom bojom u obliku suze koja je počinjala ispod pazuha i odande se širila. ''Sranje,'' reče tiho i ponovno sjedne na stolac. Laktom udari u naočale s rožnatim okvirom i one odlete na drugi kraj stola. Zbog kapljičaste maglice na staklima izgledale su kao oči oslijepljene mrenama. ''Pošpricao me kiselinom!'' vrisne čovjek na podu. ''Ne vidim i koža mi se topi! Osjećam da se topi!'' Ralphu je zvučao kao skoro namjerna parodija zle vještice sa zapada. Mike pogleda čovjeka na podu, pa sjedne u stolac pokraj Ralphova. ''Što se dogodilo?'' ''Nije bila kiselina,'' reče Ralph i pokaže limenku Tjelohranitelja. Stavi je na stol pokraj Obrazaca snova. ''Gospođa koja mi je to dala rekla je da nije jak kao Mace, da samo štipa za oči i da pozli - '' ''Ne brine me što je njemu,'' nestrpljivo će Mike. ''Netko tko tako glasno viče vjerojatno neće umrijeti u iduće tri minute. Zabrinut sam za vas, gospodine Roberts. Znate li kako je dubok ubod?'' ''Zapravo me nije probo,'' reče Ralph. ''Bockao me. Tim.'' On pokaže nož koji je ležao na keramičkom podu. Kad ugleda njegov crveni vršak, ponovno ga preplavi slabost, poput ekspresnog vlaka čiji su vagoni jastuci punjeni perjem. Glupost, naravno, nema smisla, ali nije bio raspoložen za razboritost. Knjižničar je oprezno gledao u muškarca na podu. ''Oh,'' reče on. ''Poznajemo tog tipa, Mike. To je Charlie Pickering.'' ''Bože koji jesi na nebesi,'' reče Mike. ''Zašto me to nije iznenadilo?'' On pogleda u knjižničara i uzdahne. ''Justin, nazovi policiju. Čini se da je ovo slučaj za njih.'' 5 ''Hoću li imati problema zato što sam to upotrijebio?'' upita Ralph poslije sat vremena i pokaže na jednu od dvije zapečaćene plastične vrećice koje su ležale na pretrpanom stolu u uredu Mikea Hanlona. Žuta vrpca s oznakom DOKAZNI MATERIJAL DATUM MJESTO bila je nalijepljena na prednjoj strani. ''Ne toliko koliko će naš stari poznanik Charlie odsjediti zbog ovog,'' reče John Leydecker i pokaže na drugu zapečaćenu vrećicu. U njoj je bio lovački nož; krv na njegovu vršku sad se osušila i poprimila ružnu smeđu boju. Leydecker je danas imao na sebi trenirku sa znakom nogometne momčadi University of Maine. Izgledao je velik kao trokrilni ormar. ''Ovdje u našoj zabiti još vjerujemo u koncepciju samoobrane. No ne govorimo često o tome - kao da priznaš da vjeruješ da je svijet ravan.'' Mike Hanlon, koji je stajao naslonjen na vrata, nasmije se.
Ralph se nadao da se na njegovu licu ne vidi kako mu je laknulo. Dok ga je jedan bolničar (koliko se njemu učinilo, jedan od onih koji su u kolovozu odveli Helen Deepneau u bolnicu) obrađivao - najprije ga fotografirao, zatim dezinficirao i naposljetku ga previo elastičnim zavojem - Ralph je sjedio strpljivo i stiskao zube, zamišljao kako ga sudac osuđuje na šest mjeseci oblasnog zatvora zbog napada polusmrtonosnim oružjem. Nadamo se, gospodine Roberts, da će to poslužiti kao primjer i upozorenje svim drugim starim dripcima u ovom okrugu koji bi mogli pomisliti da imaju pravo nositi sprejeve nervnog otrova... Leydecker ponovno pogleda šest polaroid fotografija poslaganih na rubu Hanlonova kompjutorskog terminala. Medicinski tehničar vedrog lica snimio je prve tri prije no što je zakrpao Ralpha. Na njima se vidio mali tamni krug - nalik golemoj točki kakvu pišu djeca koja uče pisati štampana slova - nisko na Ralphovoj lijevoj slabini. Taj je medicinski tehničar snimio ostale tri fotografije nakon što je previo Ralpha i dobio Ralphov potpis na formularu na kojem je pisalo da mu je ponuđen bolnički tretman i da ga je odbio. U posljednjoj skupini fotografija, vidio se začetak spektakularne modrice. ''Blagoslovljen bio Edwin Land i Richard Polaroid,'' reče Leydecker i stavi fotografije u treću vrećicu s natpisom DOKAZNI MATERIJAL. ''Mislim da Richard Polaroid nije postojao,'' reče Mike Hanlon sa svog mjesta na vratima. ''Vjerojatno i nije, ali ipak neka je blagoslovljeno ime njegovo. Svaka porota koja to bude vidjela, dat će vam medalju, Ralph a čak ni Clarence Darrow ne može spriječiti da posluže kao dokaz.'' Ponovno pogleda u Mikea. ''Charlie Pickering.'' Mike kimne glavom. ''Charlie Pickering.'' ''Pizda.'' Mike ponovno kimne glavom. ''Pizda na kvadrat.'' Njih dvojica se pogledaju svečano, pa u isti trenutak prasnu u smijeh. Ralph je shvaćao kako se osjećaju - bilo je smiješno jer je bilo stravično, a stravično jer je bilo smiješno - i morao se jako ugristi za usnicu da im se ne pridruži. Sad mu je najmanje trebalo da se počne smijati; boljelo bi ga do besvijesti. Leydecker izvadi rupčić iz stražnjeg džepa, obriše suze i počne se pribirati. ''Pickering je pristaša prava na život?'' upita Ralph. Sjetio se kako je Pickering izgledao kad mu je Hanlonov mladi suradnik pomogao ustati. Bez naočala je izgledao opasno koliko i kunić u izlogu prodavaonice kućnih ljubimaca. ''Moglo bi se tako reći,'' suho se složi Mike. ''Njega su uhvatili prošle godine u parkiralištu-garaži koje služi bolnici i WomanCare centru. Držao je limenku benzina u ruci a na leđima ruksak pun praznih boca.'' ''Ne zaboravi komadiće platna za plahte,'' reče Leydecker. ''To su mu trebali biti fitilji. To je bilo u doba kad je Charlie bio ugledan član Daily Breada.'' ''Koliko je bio blizu paleža?'' zanimao se Ralph. Leydecker slegne ramenima. ''Ne preblizu. Netko je među njima zaključio da bi gađanje ženske klinike molotovljevim koktelima moglo biti malo bliže terorizmu nego politici i anonimno je dojavio policiji.'' ''Dobar posao,'' reče Mike. Ponovno se zacereka pa prekriži ruke kao da želi prigušiti sve moguće provale smijeha. ''Aha,'' reče Leydecker. Ispreplete prste, protegne ruke i kvrcne zglobovima prstiju. ''Umjesto zatvora, razborit, human sudac poslao je Charlieja u Juniper Hill na šest mjeseci liječenja i terapija. Vjerojatno su zaključili daje s njim sve u redu, jer se vratio u grad u srpnju.'' ''Aha,'' složi se Mike. ''Dolazi ovdje skoro svakog dana. Podiže opći dojam. Gotovo svakog tko uđe stjera u kut i pridavi svojom malom propovijedi o tome kako će svaku ženu koja izvrši abortus progutati
vatra pakla i kako će zlikovci kao što je Susan Day gorjeli dovijeka u moru vatre. Ali ne shvaćam zašto je napao vas, gospodine Roberts.'' ''Peh, pretpostavljam.'' ''Dobro ste, Ralphe?'' upita Leydecker. ''Blijedi ste.'' ''Dobro sam,'' reče Ralph, iako se nije dobro osjećao; zapravo, počeo je osjećati mučninu. ''Ne znam jeste li dobro, ali znam da ste imali sreće. Sreća da su vam one žene dale sprej, sreća da ste ga ponijeli sa sobom, a najveća sreća je da vam Pickcring jednostavno nije prišao s leđa i gurnuo vam nož u zatiljak. Želite li otići u postaju i dati službenu izjavu ili - '' Ralph naglo ustane iz prastarog uredskog stolca Mikea Hanlona, jurne preko prostorije lijevom rukom pokrivajući usta, pograbi kvaku vrata u stražnjem desnom uglu ureda, moleći se Bogu da to nije ormar. Ako jest, napunit će Mikeove galoše djelomice probavljenim sendvičem od zapečenog sira i malo juhe od rajčice. Pokazalo se da je našao prostoriju koju je tražio. Ralph padne na koljena ispred zahodske školjke i povrati zatvorenih očiju, lijevom rukom čvrsto pritiskajući rupu koju je Pickering izbušio u njegovoj slabini. Bol koju je osjetio kad su se njegovi mišići najprije stegnuli, a zatim opružili još je bila silna. ''Pretpostavljam da to znači ne,'' reče Mike Hanlon iza njegovih leđa a tad na Ralphov vrat utješno položi ruku. ''Dobro si? Jesi li ponovno počeo krvariti?'' ''Mislim da nisam,'' reče Ralph. Počne otkopčavati košulju, pa zastane i ponovno čvrsto pritisne ruku na slabine kad se njegov želudac nadme pa zatim smiri. On podigne ruku i pogleda u zavoj. Bio je snježnobijel. ''Čini se da je u redu.'' ''Dobro,'' reče Leydecker. Stajao je iza knjižničara. ''Gotovi ste?'' ''Mislim da jesam.'' Ralph posramljeno pogleda u Mikea. ''Ispričavam se.'' ''Ne budite smiješni.'' Mike pomogne Ralphu ustati. ''Dođite,'' reče Leydecker. ''Odvest ću vas kući. Sutra će biti dovoljno vremena da date izjavu. Sad vam je potrebno da se ostatak dana odmarate i dobro naspavate.'' ''Nema ničeg boljeg od dobrog sna,'' složi se Ralph. Stigli su do vrata ureda. ''A da mi pustite ruku, detektive Leydecker? Još nismo cura i dečko, zar ne?'' Leydecker se trgne, pa pusti Ralphovu ruku. Mike se ponovno počne smijati. ''''Još nismo cura i - t a vam je dobra, gospodine Roberts.'' Leydecker se smješkao. ''Nismo, ali me možete zvati Jack, ako želite. Ili John. Samo me nemojte zvati Johnny. Otkad je umrla moja majka, jedini tko me zove Johnny je stari profesor McGovern.'' Stari profesor McGovern, pomisli Ralph. Kako to čudno zvuči. ''U redu - neka bude John. A vi me obojica možete zvati Ralph. Za mene će Gospodin Roberts uvijek biti broadwayska predstava s Henryjem Fondom u naslovnoj ulozi.'' ''U redu,'' reče Mike Hanlon. ''Pazi se.'' ''Pokušat ću,'' reče on, pa stane kao ukopan. ''Slušaj, moram ti zahvaliti za još nešto osim na tvojoj pomoći.'' Mike podigne obrve. ''Zar?'' ''Da. Zaposlio si Helen Deepneau, jednu od meni najdražih osoba, kojoj je očajnički bio potreban posao. Hvala.'' Mike se nasmiješi i kimne glavom. ''Rado ću primiti cvijeće, ali ona je zapravo meni učinila uslugu. Ima previsoke kvalifikacije za taj posao, ali mislim da želi ostati u gradu.'' ''I ja, a ti si to omogućio. I zato još jednom hvala.'' Mike se nasmiješi. ''Bilo mi je zadovoljstvo.''
6 Kad su Ralph i Leydecker izašli iza prijamnog šaltera, Leydecker reče: ''Saće je učinilo čuda, ha?'' Ralph isprva nije imao pojma o čemu krupni detektiv govori - mogao mu je postaviti i pitanje na esperantu. ''Tvoja nesanica,'' strpljivo će Leydecker. ''Riješio si se toga, zar ne? Sigurno, jer izgledaš trilijun puta bolje nego kad sam te upoznao.'' ''Tog sam dana doživio stres,'' reče Ralph. Prisjeti se Billyja Crystalakao Fernanda - ono kad kaže: Čuj, dušo, ne budi jadničak; nije važno kako se osjećaš, nego kako izgledaš! A izgledaš... IZVRSNO! "A danas nisi? Ralph, to sam ja. Da čujem, je li to zbog saća?'' Ralph se tobože zamisli pa kimne glavom. ''Da, sigurno je zbog toga." ''Fantastično! Zar ti nisam rekao?'' Leydecker reče veselo dok su se probijali u kišno poslijepodne. 7 Čekali su da se upali zeleno svjetlo na vrhu Up-Mile Hilla kad se Ralph okrene Leydeckeru i upita kakvi su izgledi da se Edu prišije suučesništvo s Charlijem Pickeringom. ''Jer ga je Ed na to nahuškao,'' reče on. ''Siguran sam u to kao što sam siguran da je ono ondje Strawford park.'' ''Vjerojatno si u pravu,'' odgovori Leydecker ''ali nemoj se zavaravati - izgledi da ga se pritegne kao suučesnika su nikakvi. Ne bi bili dobri čak ni da okružni tužitelj nije konzervativac kakav je Dale Cox.'' ''Zašto?'' ''Kao prvo, sumnjam da ćemo uspjeti dokazati vezu između njih dvojice. Kao drugo, tipovi poput Pickeringa najčešće su manijakalno odani ljudima koje smatraju ''prijateljima'' jer ih imaju tako malo - njihov se svijet uglavnom sastoji od neprijatelja. Mislim da na ispitivanju Pickering neće ponoviti puno, a možda i ništa od onoga što ti je rekao dok te škakljao lovačkim nožem po rebrima. Treće, Ed Deepneau nije glup. Lud je - možda i luđi od Pickeringa - ali nije glup. Ništa neće priznati.'' Ralph kimne glavom. To je bilo istovjetno njegovu mišljenju o Edu. ''Kad bi Pickering čak i rekao da mu je Deepneau naredio da te nađe i pogubi - jer si ti jedan od centuriona koji ubijaju djecu i otimaju fetuse - Ed bi se samo nasmiješio, kimnuo glavom i rekao da nam je to Charlie sigurno rekao, da siroti Charlie možda čak u to i vjeruje, ali da to ne znači da je to istina.'' Upali se zeleno svjetlo. Leydecker prijeđe preko raskršća, pa okrene lijevo u Harris Avenue. Brisači prednjeg stakla bubali su i lepetali. Strawford park, Ralphu s desne strane, izgledao je poput treperave fatamorgane kroz kišu koja se slijevala niz prozor automobila. ''A što bismo mi na to mogli reći?'' upita Leydecker. ''Činjenica je da Charlie Pickering ima dugu povijest mentalne poremećenosti - kad je riječ o ustanovama za luđake, on je napravio svjetsku turneju: Juniper Hill, Acadia Hospital, Bangor Mental Health Institute ... ako postoji mjesto na kojem se daju besplatni električni šokovi i košulje koje se kopčaju na leđima, Charlie je vjerojatno ondje bio. Najnovija zanimacija su mu pobačaji. Potkraj šezdesetih vrag mu nije dao mira zbog Margaret Chase Smith. Pisao je pisma svima - policiji grada Derryja, državnoj policiji, FBI-u - tvrdeći da je ruska špijunka i da ima dokaze.'' ''Mili Bože, nevjerojatno.''
''Nije. To je Charlie Pickering i kladim se da u svakom američkom gradu ima desetak takvih kao on. Ma, ne samo ovdje, nego posvuda u svijetu.'' Ralph polako primakne ruku lijevoj slabini i dodirne zavojni jastučić. Prstima napipa kopčicu ispod gaze. Neprestano su mu se ukazivale Pickeringove uvećane smeđe oči - kako su istodobno izgledale prestravljeno i ushićeno. Već mu je bilo teško povjerovati da ga je čovjek kojem su pripadale te oči zamalo ubio i bojao se da će mu sutra cijeli događaj izgledati kao jedan od onih slučajeva kad se san probije u javu, o kojima je bilo govora u knjizi Jamesa A. Halla. ''Najgore od svega, Ralph, je to što je luđak poput Charlieja Pickeringa savršeno oruđe tipa kao što je Deepneau. Naš ljupki obiteljski batinaš ima tonu mogućnosti da sve poriče.'' Leydecker skrene u kolni prilaz pokraj Ralphove zgrade i zaustavi automobil iza velikog Oldsmobilea s mjestimičnim mrljama hrđe na prtljažniku i jako starom naljepnicom - DUKAKIS '88 - na braniku. ''Kome pripada taj brontosaur? Profi?'' ''Ne,'' reče Ralph. ''To je moj brontosaur." Leydecker ga pogleda iznenađeno i gume mjenjač brzina svojeg ogoljelog i funkcionalnog policijskog Chevyja u prvu brzinu. ''Imate automobil, a stojite na autobusnoj postaji na pljusku? Zar je pokvaren?'' ''Nije,'' reče Ralph pomalo ukočeno, ne želeći dodati da se u tome možda vara; nije izašao s Oldsom na cestu više od dva mjeseca. ''A nisam stajao na pljusku na autobusnoj postaji nego na natkrivenoj autobusnoj postaji. Ima krov. Čak i klupicu. Nema kablovske televizije, ali pričekaj samo do iduće godine.'' ''Ipak...'' reče Leydecker, sumnjičavo pogledavajući u Olds. ''Posljednjih petnaest godina radnog vijeka proveo sam vozeći se za upravljačem uredskog stola, no prije tog sam bio trgovački putnik. Dvadeset pet godina prosječno sam prelazio oko 1.300 kilometara tjedno. Kad sam se smirio u tiskari, više mi nije bilo do sjedenja za upravljačem. A nakon ženine smrti, jedva da vidim razloga da se vozim automobilom. Autobus mi odgovara za većinu mojih potreba.'' To je bila istina; Ralph nije vidio potrebe dodati da svakim danom sve manje ima povjerenja u svoje reflekse i vid. Prije godinu dana, sedmogodišnji dječak istrčao je za svojom nogometnom loptom na Harris Avenue kad se Ralph vraćao iz kina, pa iako je vozio samo trideset pet kilometara na sat, Ralph je dvije beskrajne, stravične sekunde mislio da će pregaziti dječaka. Naravno, nije ga pregazio - zapravo uopće nije bilo opasnosti da će to učiniti - ali otad je mogao nabrojati na prste obje ruke koliko je puta vozio stari Olds. Nije smatrao potrebnim ni to reći Johnu. ''Pa, kako želiš,'' reče Leydecker i neodređeno odmahne rukom prema Oldsu. ''Ralph, odgovara li ti da daš izjavu sutra u jedan sat poslije podne? Meni smjena počinje u podne pa bih ti mogao zaviriti preko ramena. Donijeti ti kavu, ako budeš želio.'' ''U redu. Hvala ti što si me prebacio do kuće.'' ''Nema na čemu. Još nešto ...'' Ralph je počeo otvarati vrata automobila. Ponovno ih zatvori i okrene se Leydeckeru, podignutih obrva. Leydecker pogleda u svoje ruke, promeškolji se od nelagode za upravljačem, nakašlje se pa ponovno podigne pogled. ''Samo sam ti želio reći, svaka čast,'' reče Leydecker. ''Većina ljudi mlađih od tebe četrdeset godina završila bi nakon današnje pustolovine u bolnici. Ili mrtvačnici.''
''Pazio me moj anđeo čuvar,'' reče Ralph, sjetivši se kako se iznenadio kad je shvatio što je to bilo okruglo u džepu njegove jakne. ''Možda je to bilo to, ali ipak noćas zaključaj vrata. Čuješ li ti mene?'' Ralph se nasmiješi i kimne glavom. S pravom ili ne, Leydeckerova pohvala ogrije mu srce. ''Hoću, a kad bih još uspio nekako nagovoriti i McGoverna da sudjeluje, sve bi bilo cakum-pakum.'' A mogao bih, pomisli on, i ja sići i provjeriti bravu kad se probudim. Kako sad stvari stoje, to je ionako samo dva i pol sata nakon što zaspim. ''Sve će i biti cakum-pakum,'' reče Leydecker. ''Nitko na mom radnom mjestu nije bio presretan kad je Ed Deepneau više-manje kooptirao ''Prijatelje života'', ali ne bih mogao reći da nas je to iznenadilo - on je privlačan, karizmatičan tip. Ako ga sretneš u dane kad mu žena ne služi kao vreća za udaranje.'' Ralph kimne glavom. ''S druge strane, već smo se susreli s takvim tipovima i oni su skloni samouništenju. S Deepneauom je taj proces već počeo. Izgubio je ženu, posao ... jesi li čuo za to?'' ''Aha. Rekla mi je Helen.'' ''A sad gubi svoje umjerenije sljedbenike. Osipaju se poput mlažnjaka koji se vraćaju u bazu jer su ostali bez goriva. Ali ne i Ed - on će ići do kraja, bez obzira na sve. Vjerojatno će zadržati nekoliko njih do predavanja Susan Day, ali poslije toga mislim da će se to pretvoriti U slučaj vuka samotnjaka.'' ''Jesi li pomislio da bi mogao nešto pokušati u petak? Da bi mogao pokušati nauditi Susan Day?'' ''O da,'' reče Leydecker. ''Palo nam je na pamet, naravno. I te kako.'' 8 Ralph je bio silno sretan kad je našao zaključana ulazna vrata. On ih otključa tek toliko koliko mu je bilo potrebno da se uvuče u kuću, pa se odvuče po stubama, koje su tog poslijepodneva izgledale dulje i sumornije nego ikad. Njegov mu se stan učini pretihim unatoč neumornom bubnjanju kiše po krovu, a zrak kao da je mirisao na premnoge neprospavane noći. Ralph uzme jedan stolac s kuhinjskog stola, prinese ga kuhinjskom elementu, stane na nj i pogleda na vrh visećeg ormarića najbližeg sudoperu. Kao da je očekivao da će naći još jedan sprej Tjelohranitelja - originalan, onaj kojeg je stavio ondje nakon što je ispratio Helen i njezinu prijateljicu Gretchen - na vrhu tog ormarića - i jedan njegov dio se tome nadao. No ondje nije bilo ničeg, osim čačkalice, pregorjelog osigurača i puno prašine. Oprezno siđe sa stolca, primijeti da je ostavio blatan trag na površini stolca pa ga obriše papirnatim ubrusom. Tad vrati stolac za stol i ode u dnevnu sobu. Stajao je ondje i očima prelazio od kauča i njegova kičastog pokrivača s cvjetnim uzorkom do starog televizora koji je stajao na stoliću od orahovine između dva prozora s pogledom na Harris Avenue. S televizora njegov pogled klizne u suprotni ugao.. Kad je jučer ušao u stan, još malo nabrušen zato što je našao otvorena ulazna vrata, Ralph je nakratko zamijenio svoju jaknu, koja je visjela na vješalici u tom uglu, za uljeza. Nema potrebe ne priznati; na trenutak je pomislio da mu je Ed odlučio doći u posjet. Nikad, ne vješam jaknu. Bila je to jedna od mojih navika - jedna od rijetkih, mislim - koja je zaista smetala Carolyn. Pa ako se nisam naviknuo vješati je na vješalicu dok je ona bila živa, sigurno to nisam počeo činiti nakon što je umrla. Ne, jaknu nisam objesio ja. Ralph prijeđe preko sobe, prekopa po džepovima sive kožne jakne i stavi sve što je u njima našao na televizor. U lijevom džepu nije bilo ničeg osim starog paketića Life Saver bombona; na najgornjem su se uhvatile dlačice, ali je desni džep bio prava riznica čak i bez spreja. U njemu je bio Tootsie Pop s okusom limuna Još u svom omotu; zgužvani reklamni letak od Derry House of Pizza, mala baterija, kartonska kutijica u kojoj je nekad bila jabučna pita iz McDonaldsa, njegova iskaznica s popustom iz videoteke Dave ''s Video Stop, samo još četiri posudbe do besplatne posudbe (iskaznica se dva tjedna vodila kao
nestala u akciji i Ralph je bio uvjeren da ju je izgubio), kutija šibica, komadići folije ... i preklopljen komadić plavog papira s crtama. Ralph ga odmota i pročita jednu jedinu rečenicu, napisanu naškrabanim, malčice nesigurnim staračkim rukopisom: Sve što činim, činim brzo da mogu početi nešto drugo. I ništa više, ali je bilo dovoljno da njegovu mozgu potvrdi ono što je njegovo srce već znalo: Dorrance Marstellar bio je na stubama koje vode na trijem kad se Ralph vratio iz Black Pagesa noseći svoja džepna izdanja, ali je obavio još nekoliko poslića prije no što je sjeo na stube pričekati Ralpha. Popeo se u Ralphov stan, uzeo sprej s vrha kuhinjskog ormarića i stavio ga u desni džep Ralphove stare sive jakne. Čak je ostavio i svoju posjetnicu: ulomčić pjesme načrčkan na komadiću papira vjerojatno istrgnutog iz raskupusane bilježnice u koju je ponekad bilježio dolaske i polaske zrakoplova na trećem uzletištu. A tad, umjesto da vrati jaknu gdje ju je Ralph ostavio, stari Dor ju je uredno objesio na vješalicu. Kad je to obavio (začeto ne može biti raščeto) vratio se na trijem pričekati Ralpha. Sinoć je Ralph ošpotao McGoverna zato što ponovno nije zaključao vrata, a McGovern je to otrpio strpljivo kao što je Ralph trpeljivo podnosio Carolynine prijekore zbog toga što baca jaknu na najbliži stolac kad stigne kući umjesto da je objesi, ali se sad Ralph upitao nije ti Billa nepravedno optužio. Možda je stari Dor nasilu otključao bravu ...ili je otvorio čarolijom. S obzirom na okolnosti, čarobnjaštvo je bilo vjerojatnija mogućnost. Jer... ''Jer, gledaj,'' reče Ralph tiho, mehanički kupeći džepnu kramu s televizora i trpajući je natrag u džepove. ''Ne samo da je znao da će mi to biti potrebno; znao je gdje ga naći i znao je gdje ga staviti.'' Leđima mu zavijugaju trnci a njegov um pokuša tu pomisao utišati udarcima sudačkog čekića - proglasiti je besmislenom, nevažećom, idejom koja može pasti na um isključivo osobi s prvorazrednom nesanicom. Možda je tako. Ali to ne objašnjava onaj papirić, zar ne? Ponovno pogleda u našvrljane riječi na plavom papiru - Sve što činim, činim brzo da mogu početi nešto novo. To nije bio njegov rukopis, kao što ni knjiga Grobne noći nije bila njegova. ''Samo što sad jest, Dor mi ju je dao,'' reče Ralph i trnci ponovno jurnu uz njegova leđa i rasprsnu se kao prednje staklo automobila. Koje bi drugo tumačenje došlo u obzir? Taj sprej nije sam doletio u tvoj džep. A ni papirić. Ponovno ga obuzme osjećaj da ga nevidljive ruke guraju prema ždrijelu nekog tamnog tunela. Osjetivši se poput mjesečara, Ralph se vrati u kuhinju. Usput iskoči iz sive jakne i, ne misleći, prebaci je preko naslona kauča. Stajao je na vratima nekoliko trenutaka, gledajući netremice u kalendar sa slikom dva nasmijana dječaka kako dubu rupe u bundevama za Noć vještica. Zagleda se u sutrašnji datum, zaokružen. Otkaži pregled kod iglobodca, rekao je Dorrance. To je bila poruka i danas ju je onaj čovjek nožobodac više-manje ponovio. Ma što ponovio - ispisao u neonu. Ralph potraži broj u poslovnom imeniku i nazove. ''Dobili ste ured doktora Jamesa Roya Honga,'' obavijesti ga ugodan ženski glas. ''Trenutačno vam se nitko nc može javiti, pa vas molim da ostavite poruku poslije zvučnog signala. Javit ćemo vam se čim budemo mogli.'' Telefonska sckrctarica zapišti. Glasom koji ga iznenadi čvrstoćom, Ralph reče: ''Ovdje Ralph Roberts. Imam zakazan pregled sutra u deset sati. Nažalost, neću moći doći. Nešto je iskrsnulo. Hvala.'' Zastane pa doda: ''Naravno, platit ću pregled.''
On zatvori oči, napipa telefon i spusti slušalicu. Tad prisloni čelo na zid. Što to radiš, Ralph? Kog to Boga radiš? ''Dug je povratak do raja, dušo. '' Valjda ne misliš ozbiljno to što misliš... ha? .. dug je put, pa ne gubi vrijeme na sitnice. '' Što zapravo misliš, Ralph? Nije znao; nije imao pojma. Nešto u vezi sa sudbinom, vjerojatno, i sastankom u Samarri. Samo je bio siguran da su se valovi boli širili iz rupice u njegovoj lijevoj slabini, rupe koju je učinio nožobodac. Bolničar mu je dao pet tableta protiv bolova, trebao bi popiti jednu, ali bio je odveć umoran da ode do sudopera i natoči čašu vode ... a ako je bio preumoran da prijeđe preko jedne usrane izbe, kako bi prevalio put do raja? Ralph nije znao, a nije mu bilo ni stalo. Samo je želio stajati gdje stoji, čela naslonjena na zid i zatvorenih očiju tako da ne mora ni u što gledati.
Osmo poglavlje 1 Plaža je bila dugačak bijeli obrub, poput zavodljivog bljeska svilene podsuknje na porubu intenzivno plavog mora i bila je potpuno prazna osim okruglog predmeta udaljenog otprilike sedamdesetak metara. Taj je okrugli predmet bio veličine košarkaške lopte i ispunjao je Ralpha strahom, dubokim i - zasad barem - nerazložnim. Ne približuj mu se, reče samom sebi. Nešto je zlo u njemu. Nešto zaista zlo. To je crni pas koji laje na plavi mjesec, krv u sudoperu, gavran na Ateninu poprsju iza vrata moje sobe. Ralph, nemoj mu se približiti, nema potrebe za tim, jer ovo je jedan od lucidnih snova Joea Wyzera. Možeš se okrenuti i otploviti dalje, ako želiš. Samo što su ga noge počele nositi naprijed, pa možda to i nije bio lucidan san. A nije bio ni ugodan, nimalo. Jer što je bio bliže tom predmetu na obali, to je manje sličio košarkaškoj lopti. Bio je to najrealističniji san koji jc Ralph ikad doživio, a to što je bio svjestan da sanja kao da je pojačavala osjećaj realističnosti. Lucidnosti. Osjećao je sitan, mekan pijesak pod bosim nogama, topao ali ne i vruć; čuo je riku valova u čijim grlima kao da su se kotrljale izlokane stijene kad bi izgubili ravnotežu i opružili se po donjem dijelu plaže, gdje se pijesak bjelasao kao vlažna suncem opaljena koža; osjećao je miris soli i sasušene morske trave, jak miris od kojeg su suzile oči i koji ga podsjeti na ljetne praznike koje je kao dijete provodio na Old Orchard Beachu. Hej, stari moj, ako ne možeš promijeniti ovaj san, možda bi trebao pritisnuti dugme za izbacivanje i iskočiti padobranom - drugim riječima, probuditi se, i to odmah. Prevalio je polovinu razdaljine od predmeta na obali i više nije bilo dvojbe o kakvom je predmetu riječ - nije to bila košarkaška lopta nego glava. Netko je zakopao nekog čovjeka do brade u pijesak... a, shvati Ralph, nadolazi plima. Nije iskočio padobranom; počeo je trčati. Uspjenjen vršak vala dotakne glavu. Ona otvori usta i počne vrištati. Ralph odmah prepozna taj glas, čak i u obliku krika. Bio je to Carolynin glas. Pjena drugog vala propne se po obali i otplavi kosu koja se zalijepila za vlažne obraze glave. Ralph potrči brže, znajući da će sigurno zakasniti. Plima je brzo nadolazila. Utopit će je prije no što je uspije otkopati iz pijeska. Ne moraš je spašavati, Ralph. Carolyn je već umrla, a to se nije dogodilo na pustoj plaži, nego u sobi 317 gradske bolnice u Derryju. Bio si s njom kad je umrla a zvuk koji si tad čuo nije bio šum vala nego solika koja udara o prozor. Sjećaš se? Sjećao se, ali je ipak potrčao brže, podižući oblačiće šećerastog pijeska za sobom. Nikad nećeš stići do nje; znaš kako je to u snovima, zar ne? Sve prema čemu trčiš prometne se u nešto drugo. Ne, tako ne piše u pjesmi... ili piše? Ralph nije bio siguran. Jedino čega se mogao sjetiti bilo je daje na kraju pjesme pripovjedač slijep od straha trčao od nečeg smrtonosnog (pogledam li preko ramena vidim mu sjenu) što ga je ganjalo kroz šumu... lovilo ga i približavalo se.
No ipak se približavao crnom obliku u pijesku. Nije se pretvarao ni u što drugo i kad je pao na koljena ispred Carolyn, odmah je shvatio zašto nije mogao prepoznati ženu s kojom je bio u braku četrdeset pet godina, čak i iz daljine: nešto nije bilo u redu s njezinom aurom. Lijepila se za njezinu kožu poput prljave najlonske presvlake iz kemijske čistionice. Kad je Ralphova sjena pala na nju, Carolyn prevrne očima kao konj koji je slomio nogu skačući preko visoke ograde. Dahtala je uplašeno a pri svakom izdahu kroz nosnice izlazili bi mlazovi sivocrne aure. Iskrzana balonska uzica koja se teškom mukom dizala s njezina tjemena bila je ljubičasto-crna kao nezacijeljena rana. Kad je otvorila usta da ponovno krikne, iz njezinih usta izleti ružna užarena tvar u obliku gumastih struna riščezne čim su je njegove oči ugledale. Spasit ću te, Carol! vikne on. Spusti se na koljena i počne kopati pijesak oko nje poput psa koji vadi kost... pomislivši to, shvati da Rosalie, ranojutarnji strvinar Harris Avenue umorno sjedi iza njegove izbezumljene žene. Kao da je prizvao psa mišlju. I Rosalie je bila okružena prljavom crnom aurom. Među šapama je ležao izgubljeni slamnati šešir Billa McGoverna. Izgledao je kao da ga je prilično često žvakala otkad je prešao u njezino vlasništvo. Znači, to se dogodilo s tim prokletim šeširom, pomisli Ralph, pa se ponovno okrene Carolyn i počne još brže kopati. Uspio je otkopati samo jedno rame. Ne obaziri se na mene! vrisne Carolyn. Ja sam već mrtva, sjećaš se? Ralph, čuvaj se tragova bijelog čovjeka! - Val, stakleno zelen u dnu i usireno bijel poput mjehura od sapunice na vrhu, prelomi se na manje od tri metra od obale. Dojuri preko pijeska prema njima, ohladi Ralphove mošnje i na trenutak prekrije Carolyninu glavu pjenom punom pijeska. Kad se val povukao, Ralph užasnuto krikne prema ravnodušnom plavom nebu. Odlazeći je val u nekoliko sekundi učinio ono za što je zračenju trebalo mjesec dana; otplavio joj kosu, ostavio je ćelavom. Njezino tjeme počne bujati na mjestu spojišta crnkaste balonske uzice. Carolyn, ne! zatuli on, kopajući još brže. Pijesak je sad bio hladan, vlažan i neugodno težak. Nema veze, reče ona. Sa svakom riječi iz usta su joj izlazili sivocrni oblačići, kao prljav dim iz nekog tvorničkog dimnjaka. To je samo tumor, i ne može se operirati, pa nema smisla gubiti snagu na to. Dovraga, dug je povratak u raj, pa ne gubi vrijeme na sitnice. Ali moraš paziti na te tragove... Carolyn, ne znam o čemu govoriš! Nahrupi još jedan val koji Ralpha smoči do struka i ponovno preplavi Carolyn. Kad se povukao, kvrga na njezinu tjemenu počela je pucati. Uskoro ćeš doznati, odgovori Carolyn a tad kvrga na njezinoj glavi prsne kao kad čekić udari u komad mesa. Krvava maglica odleti u čist zrak koji je mirisao na sol i iz nje provrvi horda crnih kukaca veličine žohara. Ralph nikad nije vidio takve kukce - čak ni u snu - i oni ga ispune skoro histeričnim gnušanjem. Pobjegao bi, bez obzira na Carolyn, ali se ukipio, previše osupnut da bi mogao pomaknuti prst, a kamoli ustati i pobjeći. Nekoliko crnih kukaca vrati se natrag u Carolyn kroz njezina u kriku otvorena usta, ali većina ih spuže niz njezine obraze i rame u mokri pijesak. Njihove optužujuće, neljudske oči nisu skretale pogleda s Ralpha. Za sve si ti kriv, kao da su govorile te oči. Mogao si je spasiti, Ralph, i neki bi je bolji čovjek i spasio. Carolyn! vrisne on. Ispruži ruke prema njoj, pa ih povuče, užasnut crnim kukcima koji su se još slijevali iz njezine glave. Iza nje je sjedila Rosalie u vlastitom džepiću tame, gledajući ga ozbiljno i držeći McGovernov zametnuti chapeau u zubima. Jedno Carolynino oko iskoči iz glave i padne na vlažan pijesak poput grudice drhtalice od borovnice. Iz njezine sad šuplje očne duplje rigali su kukci. Carolyn! krikne on. Carolyn! Carolyn! Car -
2 '' - olyn! Carolyn! Car - '' Istog trenutka kad je shvatio da je prestao sanjati, Ralph počne padati. Jedva je postao toga svjestan, a već je udario o pod spavaće sobe. Uspije ublažiti pad dočekavši se na jednu ispruženu ruku i tako si najvjerojatnije prištedi težak udarac u glavu ali zato dozove urlik oštre boli ispod elastičnog zavoja zavezanog visoko na lijevoj slabini. Na trenutak, barem, nije bio svjestan boli. Osjećao je strah, gnušanje, užasnu, bolnu tugu ... a najvećma silnu zahvalnost. Noćna mora - najružniji san koji je ikad sanjao - prošlu je i on je ponovno u svijet stvarnog. Odmakne gornji dio pidžame, uglavnom raskopčan, provjeri ima li krvi na zavoju (nije je bilo) pa se uspravi. Tu jednostavna radnja kao da ga je izmoždila; pomisao da bi morao ustati, tek toliko da se ponovno svali natrag u krevet, zasad nije dolazila u obzir. Možda nakon što njegovo uspaničeno, ustreptalo srce malčice uspori. Može li se umrijeti od noćnih mora? upita se on, a umjesto odgovora začuje glas Joea Wyzera: I te kako, Ralph, iako mrtvozornik na formularu najčešće napiše samoubojstvo kao uzrok smrti. Potresen ružnim snom, sjedeći na podu i obgrlivši desnom rukom koljena, Ralph nije sumnjao da su neki snovi dovoljno moćni da ubiju. Pojedinosti njegova sna su blijedjele, ali se svršetka sna i predobro sjećao: potmulog zvuka, poput čekića koji udara u komad govedine i ogavnu provalu kukaca iz Carolynine glave. Bili su krupni, krupni i živahni, a zašto i ne bi bili? Gostili su se mozgom njegove mrtve žene. Ralph tiho, plačljivo jaukne i pokrije lice lijevom rukom, izazvavši novi ubod boli ispod zavoja. Kad je odmaknuo ruku, dlan je bio sklizak od znoja. Što mu je ona, točno, rekla? Čega da se pazi? Vragova bijelog čovjeka? Ne - tragova, a ne vragova. Tragova bijelog čovjeka, kakvi god oni bili. Je li još nešto rekla? Možda i jest, a možda i nije. Nije se mogao pouzdano sjetiti, pa što? Bio je to samo ružan san, zaboga! Samo san, a osim u svijetu sanja koji postoji samo u tabloidima, snovi ne znače ništa i ne dokazuju ništa. Kad netko zaspi, njegov um kao da se pretvara u kramara, koji prekapa po sajmišnim štandovima uglavnom nevrijednih novijih sjećanja, ne pokušavajući naći robu vrijednu ili korisnu nego kričavu i sjajnu. Od njih sastavlja nakazne kolaže, često upadljive; ali koji su uglavnom imali smisla koliko i govor Natalie Deepneau. Pojavila se i kuja Rosalie, čak se i Billov slamnati šešir pojavio u počasnoj ulozi, ali sve to ne znači ništa... osim što sutra navečer neće popiti jednu od onih tableta protiv bolova koju mu je dao bolničar čak ako mu se bude činilo da mu ruka otpada. Ne samo da mu ta koju je popio za kasnih vijesti nije pomogla da dulje spava, kao što se nadao i napola očekivao, nego je vjerojatno i bila krivac za noćnu môru. Ralph uspije ustati s poda i sjesti na rub kreveta. Nesvjestica mu zaleprša kroz glavu poput padobranske svile i on sklopi oči dok ga ne mine. Dok je tako sjedio pognute glave i zatvorenih očiju, napipa svjetiljku na noćnom ormariću i upali je. Kad je otvorio oči, dio spavaće sobe osvijetljen toplim žutim žarom svjetiljke izgledao je jako živo i jako stvarno. Pogleda na sat pokraj svjetiljke. 1:48 ujutro, a on se osjećao potpuno rasanjen i potpuno budan, s tabletom protiv bolova ili bez nje. Ustane, polako ode u kuhinju i pristavi vodu za čaj. Tad se nasloni na kuhinjski element, odsutno trljajući zavoj ispod lijevog pazuha, pokušavajući stišati kuckanje koje su njegove posljednje pustolovine ondje potaknule. Kad je voda zavrela, prelije vruću vodu preko vrećice čaja Sleepytimea - baš smiješno - a tad odnese šalicu u dnevnu sobu. Skljoka se u naslonjač ne upalivši svjetlo; ulična rasvjeta i slaba svjetlost koja je dopirala iz spavaće sobe bili su mu dovoljni. Dakle, pomisli on, ponovno sam tu, prvi red sredina. Predstava može početi.
Vrijeme je prolazilo. Nije točno znao koliko, ali kuckanje ispod njegove ruke se smirilo, a čaj više nije bio vruć nego jedva mlačan kad kutom oka uhvati pokret. Ralph okrene glavu, očekujući da će ugledati Rosalie, ali to nije bila Rosalie. Bila su to dva muškarca koji su zakoračili na trijem kuće s druge strane Harris Avenue. Ralph nije mogao vidjeti koje je boje ta kuća - narančaste lučne svjetiljke od natrija koje je grad postavio prije nekoliko godina osiguravale su izvrsnu vidljivost, ali su onemogućavale raspoznavanje boja - no ipak je vidio da je boja ukrasnih štukatura potpuno različita od ostatka kuće. To, zajedno s njezinim položajem, uvjeri Ralpha daje riječ o kući gospođe Locher. Dvojica muškaraca na trijemu May Locher bili su jako niski, ne viši od metar dvadeset. Okruživala ih je zelenkasta aura. Bili su odjeveni u jednake bijele kute, koje su se Ralphu učinile kao one koje su nosili glumci u starim televizijskim sapunicama o liječnicima - crno- -bijelim melodramama, primjerice Ben Casey i Dr. Kildare. Jedan od njih je nešto držao u ruci. Ralph zaškilji. Nije mogao razaznati što, ali je izgledalo oštro i gladno. Ne bi se mogao zakleti na Bibliju da je bio nož, ali bi mogao biti. Da, lako bi mogao biti nož. Njegovu prva jasna procjena o tom prizoru bila je da ti ljudi izgledaju kuo svemirci iz filma o odvođenju Zemljana NLO-ima, na primjer Communion ili Fire in the Sky. Druga pomisao je bila da je ponovno zaspao u fotelju a da nije ni primijetio. Tako je, Ralph - to je ponovno prekapanje po robi na sajmištu, vjerojatno izazvano stresom od uboda noža a potpomognuto tom prokletom tabletom protiv bolova. Nije bilo ničeg zastrašujućeg na ta dva lika na trijemu May Locher osim tog dugačkog, oštrog predmeta koji je jedan od njih dvojice držao u ruci. Ralph pomisli da čak ni napola usnuli mozak ne može zamisliti čuda o paru niskih ćelavaca u bijelim kutama koji kao da su bili višak iz glumačke agencije. A nije bilo ničeg zastrašujućeg ni u njihovu ponašanju - ničeg kriomičnog, ničeg prijetećeg. Stajali su na trijemu kao da imaju pravo biti ondje u najtamnije, najgluše doba jutra. Bili su okrenuti sučelice, a držanje njihovih tijela i velikih ćelavih glava odavalo je dojam da je riječ o dva prijatelja koji vode trezven, uljuđen razgovor. Izgledali su razborito i inteligentno - svemirski putnici koji bi prije rekli, ''Dolazimo s mirom'', nego što bi vas oteli, gurnuli vam sondu u dupe, a tad zabilježili vaše reakcije. No dobro, možda ovaj novi san nije prava stopostotna noćna mora. Nakon one prve, zar se žališ? Ne, naravno da se nije žalio. Naći se na podu jednom na noć je dovoljno, hvala lijepo. No ipak je ovaj san bio zbog nečeg uznemirujući; izgledao je stvarno na način na koji to njegov san o Carolyn nije bio. Ovo je njegova dnevna soba, a ne neka čudna, pusta plaža koju nikad nije vidio. Sjedi u naslonjaču u kojem sjedi svakog jutra i u lijevoj ruci drži šalicu čaja koji se gotovo ohladio, a kad bi prinesao prste desne ruke nosu, kao sad, osjetio bi jedva primjetan miris sapuna ispod noktiju ... Irish Spring kojim se volio nasapunati kad se tuširao... Ralph sune rukom ispod lijevog pazuha i pritisne zavoj prstima. Bol je bila nagla i oštra... ali su ona dvojica malih ćelavaca u bijelim kutama ostali stajati gdje i dosad, na vratima May Locher. Nije važno što misliš da osjećaš, Ralph. Nije važno, jer - ''Jebi ga!'' reče Ralph promuklim, tihim glasom. Ustane iz naslonjača i odloži šalicu na stolić pokraj naslonjača. Sleepytime se prolije po TV Guide koji je ležao ondje. ''Jebi ga, ovo nije san!'' 3 Pojuri kroz dnevnu sobu prema kuhinji. Pidžama je lepršala oko njega, stare iznošene papuče greble su i lupkale po podu, a iz mjesta u koje ga je Charlie Pickering ubo nožem na mahove je isijavala bol. On pograbi stolac i odnese ga u malo predvorje stana. Ondje je bio ugrađeni ormar. Ralph ga otvori, upali svjetlo u njemu, postavi stolac tako da može dohvatiti najvišu policu pa stane na nj.
Polica je bila zatrpana izgubljenim ili zaboravljenim predmetima, uglavnom Carolyninim. Sitnice, gotovo otpaci, ali kad ih je ugledao, nestane i posljednjih primisli da je ovo san. Nađe prastari paketić M&M-a - njezin potajični gablec, njezina hrana za trenutke očaja. Bilo je tu i čipkano srce, jedna odbačena bijela salonka slomljene pete, fotoalbum. Ti ga predmeti zabole puno više od uboda nožem ispod pazuha, ali nije sad imao vremena za tugu. Ralph se nagne, stavi lijevu ruku na visoku, prašnjavu policu zbog ravnoteže, pa počne prekapati po krami desnom rukom, stalno se moleći Bogu da se kuhinjski stolac ne uzjoguni i izmakne. U rani ispod njegova pazuha sad je mahnito kuckalo i znao je da će ponovno početi krvariti ako uskoro ne prekine s tom lakoatletikom, ali... Siguran sam da je tu negdje. .. gotovo siguran .. . Odgurne svoju staru kutiju s mamcima i pletenu košaru za ribe. Iza košare bila je hrpa časopisa. Onaj na vrhu bio je broj Looka s Andyjem Williamsom na naslovnoj stranici. Ralph ih gume nadlanicom i podigne oblak prašine. Stara vrećica M&M-a padne na pod i pukne, a žarko obojeni bombončići rasipaju se na sve strane. Ralph se nagne još dalje i sad je stajao skoro na prstima. Vjerojatno si to samo utvara, ali mu se učini da je kuhinjski stolac nu kojem je stajao namjeravao učiniti psinu. Tek što je na to pomislio, stolac zaškripi i počne polako kliziti natrag po parketu. Ralph se na to nije obazirao, nije se obazirao ni na kuckanje u slabini a ni na glas koji gaje opominjao da prestane, zaista, jer je to samo san najavi, kao što je pisalo u Hallovoj knjizi da se događa mnogim ljudima koji pate od nesanice, pa iako oni mališani preko puta ulice ne postoje, moglo bi se dogoditi da on ipak stoji na tom stolcu koji se polako odmiče i da bi zaista slomio kuk kad se potpuno izmakne, a kako će objasniti što se dogodilo kad mu to pitanje postavi neki umišljenko na traumatološkom odjelu bolnice? Zastenjavši, on gume ruku dokraja, odgurne kartonsku kutiju iz koje je napola virila ukrasna zvijezda božićnog drvca poput čudnog bodljikavog periskopa (i pritom sruši salonku bez pete na pod) i ugleda što je tražio u lijevom uglu police: kovčežić u kojem je bio njegov stari dalekozor marke ZeissIkon. Ralph siđe sa stolca trenutak prije no što se stolac potpuno otklizao ispod njega, primakne ga, pa se ponovno popne. Nije mogao rukom dosegnuti do kovčežića s dalekozorom, pa dohvati mrežu za pastrve koja je duge godine ležala pokraj košare za ribe i kutije s mamcima i uspije uhvatiti kovčežić iz drugog pokušaja. Privuče ga k sebi, dohvati ručku, siđe sa stolca i stane na salonku. Gležanj se iskrivi i zaboli ga. Ralph posrne, zamlatara rukama da održi ravnotežu i uspije ne udariti licem u zid. No kad je krenuo natrag u dnevnu sobu, osjeti toplu tekućinu ispod zavoja. Ipak mu je uspjelo otvoriti ranu od noža. Predivno. Divna noć chez Roberts ... koliko dugo nije bio pokraj prozora? Nije znao, ali mu se činilo jako dugo i bio je siguran da malih ćelavih liječnika neće bili kad se vrati. Ulica će biti prazna i - On se skameni. Kovčežić s dalekozorom klatio se na kožnom remenu i ispisivao dugu polaku trapezoidnu sjenu na podu na kojem je narančasta svjelost ulične rasvjete ležala poput ružnog premaza boje. Mali ćelavi liječnici? Je li ih tako oslovio u mislima? Da, naravno, jer su ih tako nazivali oni - ljudi koji su tvrdili da su ih oni oteli... ispitivali... pa i operirali. To su bili vanzemaljski liječnici, proktolozi iz svemirskih prostranstava. Ali to nije bilo važno. Važno je da - Ed se poslužio tim izrazom, pomisli Ralph. Rekao je to one večeri kad me nazvao i upozorio da ne diram u njega i njegove interese. Rekao je da mu je liječnik rekao za Grimiznog kralja i centurione i ostalo. ''Da,'' šapne Ralph. Leđa su mu se mahnito ježila. ''Da, tako je rekao. ''Liječnik mi je rekao. Mali ćelavi liječnik.'''' Kad je stigao do prozora, neznanci su još bili ondje, samo što su, dok je on tražio dalekozor, sišli s trijema May Locher na kolni prilaz. Zapravo, stajali su točno ispod jedne od tih užasnih narančastih svjetiljki. Osjećaj da Harris Avenue izgleda kao prazna pozornica nakon večernje predstave vrati se Ralphu čudnom, gromoglasnom žestinom ... ali s drukčijim značenjem. Kao prvo, pozornica više nije
prazna, zar ne? Na njoj se počela odigravati neka zlokobna, noćna predstava, a ta dva čudna stvorenja na ulici bez sumnje su pretpostavila da je gledalište pusto. Što bi učinili kad bi znali da imaju publiku? zapita se Ralph. Što bi mi učinili? Ćelavi liječnici sad su se ponašali kao ljudi koji su se nešto dogovorili. U tom trenutku Ralphu nisu uopće izgledali kao liječnici, unatoč bijelim kutama - nego kao tvornički radnici koji odlaze kući poslije svršetka smjene. Ta dva muškarca, očito dobrih prijatelja, zaustavili su se na trenutak ispred glavnog tvorničkog ulaza kako bi završili razgovor o nekoj temi koja ne može pričekati ni toliko da prođu nekoliko zgrada do najbližeg bara, znajući da će razgovor potrajati minutu-dvije; potpuna podudarnost mišljenja je samo rečenicu ili dvije daleko. Ralph izvadi dalekozor, prinese ga očima i izgubi trenutak-dva na zbunjeno petljanje oko vijka za izoštravanje prije no što shvati da je zaboravio skinuti poklopce s leća. Učini to, pa ponovno podigne dalekozor. Ovog puta ona dvojica koji su stajali ispod stupova ulične rasvjete odmah upadnu u njegovo vidno polje, veliki i odlično osvijetljeni, ali mutni. On okrene vijak između cilindara i skoro istog trenutka njih dvojica se nađu u žarištu. Ralphu zapne dah u grlu. Vidio ih je samo na trenutak; prošlo je tek nešto više od tri sekunde kad jedan od tih ljudi (ako su bili ljudi) kimne glavom i lupne svog kolegu po ramenu. Tad se oboje okrenu i pođu. Ralph je sad vidio samo njihove ćelave glave i glatka, u bijelo odjevenu leđa. Najviše tri sekunde, ali je Ralph u tom kratkom vremenu vidio dovoljno da bi se svojski zabrinuo. Otrčao je po dalekozor iz dva razloga, oba utemeljena na njegovoj nemogućnosti da i dalje vjeruje kako je riječ o snu. Prvi je razlog bio da je želio biti siguran kako će moći identificirati tu dvojicu bude li se to ikad od njega tražilo. Drugi je razlog (manje prihvatljiv njegovu svjesnom umu, ali jednako važan) bio taj da je želio razbiti uznemirujući dojam kako je riječ o bliskim susretima treće vrste. Umjesto da je raspršio tu sumnju, njegov kratak pogled kroz dalekozor ga je pojačao. Mali ćelavi liječnici kao da nisu imali crta lica. O da, imali su lica - oči, nosove, usta - ali su bili istovjetni kao kromirani ukras na istom modelu automobila. Mogli su biti jednojajčani blizanci, ali Ralph nije stekao takav dojam. Izgledali su mu više kao lutke u izlogu robne kuće, kojima su preko noći skinuli najlonske perike. Njihova jeziva sličnost nije bila posljedica genetike nego masovne proizvodnje. Jedina osobitost koju je mogao primijetiti i imenovati bila je nadnaravna glatkoća njihove kože - nijedan nije imao nijednu vidljivu boru. Nikakvih madeža, pjega ili ožiljaka, iako bi mu to možda moglo promaknuti i kroz jači dalekozor. Osim glatke i neobično nenaborane kože, sve je ostalo bilo subjektivno. A tako ih je kratko uspio vidjeti! Da je brže našao dalekozor, bez petljancije sa stolcem i mrežom za pecanje, i da je primijetio da poklopci nisu skinuti umjesto što je gubio vrijeme na izoštravanje slike, mogao bi si uštedjeti dio ili svu tjeskobu koju je sad osjećao. Izgledaju kao skice, pomislio jc trenutak prije no što su mu okrenuli leđa. Mislim da me zapravo to zabrinjava. Ne njihove identične ćelave glave, identične bijele kute, pa čak ni to što nemaju bora. Zabrinjava me to što izgledaju kao skica - oči kružnice, male ružičaste uši kao črknjice učinjene flomasterom, usta dva brza, skoro nemarna poteza blijedoružičastom vodenom bojom. Ne izgledaju ni kao ljudi ni kao vanzemaljci; izgledaju kao na brzinu nacrtani prikazi... ne znam čega. Dio je siguran u jedno: Liječnici #1 i #2 bili su uronjeni u blještave aure koje su kroz dalekozor izgledale zeleno-zlatne i ispunjene tamnim crvenkasto-narančastim mrljama koje su bile poput iskri koje se dižu iz logorske vatre. Te su aure Ralphu djelovale snažno i zdravo, iako njihova bezlična, nezanimljiva lica nisu. Lica? Nisam siguran da bih ih mogao ponovno prepoznati čak i pod prijetnjom revolvera. Kao da su stvoreni da ih se zaboravi. Kad bi bili ćelavi - to ne bi bilo teško. Ali s perikama i ako bi sjedili, pa ne bih vidio da su niski? Možda bi pomoglo to što nemaju bora, a možda i ne bi. No aure... zeleno-zlatne s
crvenim mrljama koje jure kroz njih ... prepoznao bih i u bunilu. Ali nešto nije u redu s njima, zar ne? Sto? Sjeti se odgovora tako lako kao što su se ona dva stvorenja našla u njegovu vidnom polju kad se naposljetku sjetio skinuti poklopce s leća. Oba mala liječnika bili su omotani sjajnim aurama ... ali im se iz ćelave glave nije dizala balonska uzica. Nije bilo ni traga uzicama. Oni polako odu niz Harris Avenue prema Strawford parku, lakoćom dvojice prijatelja u nedjeljnoj šetnji. Trenutak prije no što su izašli iz kruga svjetlosti koju je bacala ulična svjetiljka ispred kuće May Locher, Ralph spusti dalekozor na predmet koji je Liječnik #1 držao u desnoj ruci. Nije bio nož, kao što je pretpostavio, ali ipak nije bio ni predmet kojeg bi rado ugledali u ruci neznanca koji odlazi iz nečije kuće u gluho doba noći. Bile su to duge škare od nehrđajućeg čelika. 4 Ponovno ga obuzme osjećaj da ga netko neumorno gura prema ulazu u tunel u kojem ga očekuje svašta neugodno, samo što je sad to pratio i osjećaj panike, jer se činilo da su ga snažno gurnuli dok je spavao i sanjao svoju mrtvu ženu. Nešto u njemu željelo je vrisnuti od užasa i Ralph shvati da će, ako se odmah nekako ne smiri, uskoro vrištati naglas. On zatvori oči i počne duboko disati, pokušavajući sa svakim udisajem zamisliti neku vrstu hrane: rajčicu, krumpir, Snickers, prokulicu. Doktor Jamal je naučio Carolyn tu jednostavnu tehniku opuštanja koja je često uspjela suzbiti njezine glavobolje da se ne razmašu - čak i posljednjih šest tjedana, kad je tumor počeo bujati, ta je tehnika djelovala, i sad obuzda Ralphovu paniku. Srce uspori, a želja za vrištanjem počne slabiti. I dalje duboko dišući i misleći (jabuka kruška komad pite od limuna) na hranu, Ralph brižljivo ponovno poklopi leće dalekozora. Ruke su mu se još tresle, ali ne toliko jako da se nije mogao njima služiti. Kad je dalekozor bio poklopljen i vraćen u kovčežić, Ralph oprezno podigne lijevu ruku i pogleda zavoj. U sredini zavoja bila je crvena točka veličine aspirina, ali se činilo da se ne širi. Dobro. U ovome nema ničeg dobrog, Ralph. Istina, ali to mu neće pomoći zaključiti što se točno dogodilo ili što će učiniti u vezi s tim. Prvi je korak bio zasad zaboraviti na stravičan san o Carolyn i razmisliti o tome što se zapravo dogodilo. ''Budan sam otkad sam pao na pod,'' reče Ralph praznoj sobi. ''To je sigurno kao što je sigurno da sam vidio one ljude.'' Da. Zaista ih je vidio i zeleno-zlatne aure oko njih. Nije bio jedini; Ed Deepneau je vidio najmanje jednog. Ralph bi se okladio u život svoje djece, da ih ima. No nije mu laknulo kad je shvatio da on i njegov susjed paranoik koji tuče ženu vide iste ćelave patuljke. I aure, Ralph - je li i njih spominjao ? Pa, nije se poslužio točno tim riječima, ali je Ralph bio prilično siguran da je najmanje dvaput mislio na aure. Ralph, svijet je ponekad pun boja. To je bilo u kolovozu, malo prije no što je John Leydecker uhitio Eda zbog obiteljskog nasilja, tek običnog prekršaja. I tad, skoro mjesec dana poslije kad je nazvao Ralpha telefonom: Vidiš li već boje?
Najprije boje, a sad mali ćelavi liječnici, sigurno ni Grimizni kralj nije daleko. Čak i da to zasad zaboravi, što učiniti u vezi s time što je upravo vidio? Odgovor mu padne na um neočekivanom, ali dobrodošlom jasnoćom. Problem nisu bili njegovo duševno zdravlje, ili aure, ili mali ćelavi liječnici, nego May Locher. Upravo je vidio kako dvojica neznanaca izlaze iz kuće gospođe Locher u gluho doba noći... a jedan je nosio potencijalno smrtonosno oružje. Ralph ispruži ruku pokraj kovčcžića s dalekozorom, uzme telefon i nazove 911. 5 ''Redarstvenica Hagen.'' Ženski glas. ''Izvolite?'' ''Slušajte me pažljivo i djelujte brzo,'' oštro će Ralph. Omamljena neodlučnost koja se tako često vidjela na njegovu licu od sredine ljeta nestala je; sjedeći uspravno u naslonjaču s telefonom u krilu nije izgledao kao sedamdesetogodišnjak nego kao zdrav i čio pedesetpetogodišnjak. ''Mogli biste jednoj ženi spasiti život.'' ''Gospodine, molim vas vaše ime i - '' ''Ne prekidajte me, molim vas, gospođo Hagen,'' reče čovjek koji se više nije mogao sjetiti posljednjih četiriju znamenki filmskog centra grada Derryja. ''Probudio sam se prije stanovitog vremena, nisam mogao ponovno zaspati i odlučio malo bdjeti. Moja dnevna soba gleda na gornji dio Harris Avenue. Upravo sam vidio - '' Ralph malčice zastane, razmišljajući ne o tome što je vidio nego o tome što želi reći policajki Hagen da je vidio. Sjeti se rješenja brzo i lako kao što je i odlučio nazvati 911. ''Vidio sam dvojicu muškaraca kako izlaze iz kuće malo iznad trgovine Red Apple. Kuća pripada ženi po imenu May Locher. L-O-C- -H-E-R, prvo slovo je L kao u riječi Lexington. Gospođa Locher je teško bolesna. Nikad još nisam vidio tu dvojicu.'' On ponovno zašuti, ali ovog puta namjerno, želeći postići najveći mogući dojam. ''Jedan od njih je u ruci držao škare.'' ''Adresa mjesta događaja?'' upita policajka I lagen. Zvučala je prilično smireno, ali je Ralph osjetio da je puno njezinih žaruljica zasvijetlilo. ''Ne znam,'' reče on. ''Nađite u telefonskom imeniku, gospođo Hagen ili recite dežurnim policajcima da potraže žutu kuću s ružičastim ukrasima nekoliko zgrada udaljenu od trgovine Red Apple. Vjerojatno će im biti potrebna baterija da je raspoznaju zbog proklete narančaste ulične rasvjete, ali će je naći." "Da, gospodine, sigurna sam da hoće, ali mi je ipak potrebno vaše ime i adresa za naš - '' Ralph polako spusti slušalicu. Sjedio je zagledan u telefon skoro punu minutu, očekujući da zazvoni. A kad nije, on zaključi da ili nemaju modeme uređaje za ulaženje u trag telefonskim pozivima koje je vidio u televizijskim dokumentarcima o radu policije ili nisu bili uključeni. To je dobro. Nije doduše rješavalo problem što će učiniti ili reći ako May Locher iz njezine grozne žuto-ružičaste kuće iznesu sasječenu na komade, ali mu je omogućilo malo vremena za razmišljanje. Ispod njegovih prozora, Harris Avenue ostala je mirna i tiha, osvijetljena jedino snažnim svjetiljkama koje su marširale u oba smjera kao nadrealistički san o perspektivi. Predstava - kratka, ali napeta - kao da je završila. Pozornica je ponovno bila prazna. Ona - Ne, ipak ne sasma prazna. Rosalie došepeše iz pokrajnje uličice između Red Applea i željeznarije True Value. Oko njezina vrata lepršao je izblijedjeli rubac. Danas nije bio četvrtak, nije bilo kanti za smeće po kojima bi Rosalie prekapala i ona živahno krene pločnikom. Hodala je tako do kuće May
Locher, gdje zastane i spusti njušku (gledajući taj dug i prilično lijep nos, Ralphu bi se kadšto učinilo da Rosalie ima ponešto krvi škotskog ovčara). Nešto ondje svjetluca, shvati Ralph. Ponovno izvadi dalekozor iz kovčežića i uperi ga u Rosalie. Kad je to učinio, u mislima se vrati u 10. rujna - kad je sreo Lois i Billa ispred ulaza u Strawford park. Sjetio se kako je Bili obgrlio Lois oko struka i poveo je niz cestu; kako su ga podsjetili na Ginger Rogers i Freda Astairea. A najviše se sjećao sablasnih tragova koje su oni za sobom ostavljali. Loisini su bili zeleni, a Billovi maslinastozeleni. Priviđenja, tako je tad mislio, u dobrim starim danima prije no što je počeo privlačiti pozornost luđaka kao što je Charlie Pickering i viđati ćelave male liječnike usred noći. Rosalie je njušila sličan trag. Bio je iste zeleno-zlatne boje kao aure koje su okruživale Ćelavog Liječnika #1 i Ćelavog Liječnika #2. Ralph polako okrene dalekozor s psa i ugleda još tragova, dva para tragova, od kolnog prilaza prema parku. Blijedjeli su - blijedjeli pod njegovim pogledom - ali su bili ondje. Ralph ponovno usmjeri dalekozor prema Rosalie, odjedanput osjetivši silnu ljubav za tu olinjalu lutalicu ... a zašto i ne bi, uostalom? Ako mu je bio potreban posljednji, nepobitni dokaz da je zaista vidio to što je mislio da je vidio, Rosalie je bila taj dokaz. Da je ovdje mala Natalie, i ona bi ih vidjela, pomisli Ralph ... a tad sve njegove dvojbe počnu ponovno navirati. Bi li? Mislio je da je dijete posegnulo za blijedim aurama koje su ostavljali njegovi prsti, a bio je uvjeren da je zurila u sablasni zeleni dim koji je šušteći izlazio iz cvijeća u kuhinji, ali kako može u to biti siguran? Kako itko može biti siguran u što dijete gleda ili za čim poseže? Ali Rosalie... pogledaj, pogledaj je, vidiš li? Jedina je nevolja bila u tome da on nije vidio tragove dok Rosalie nije počela njuškati po pločniku. Možda je njuškala očaravajući zaostali miris pismonoše, a ono što on vidi plod je njegova umornog, sna željnog uma... baš kao i mali ćelavi liječnici. U uvećanom vidnom polju dalekozora, Rosalie krene niz Harris Avenue nosa priljubljena uz pločnik dok je svojim očerupanim repom polako mahala amo-tamo. Prelazila je sa zeleno-zlatnih tragova Liječnika #1 na one Liječnika #2, pa ponovno na one Liječnika #1. Ralph, zašto mi ne kažeš kakav trag ta kuja lutalica slijedi? Misliš li da je moguće da pas slijedi priviđenje? To nije priviđenje; to su tragovi. Pravi tragovi. Tragovi bijelog čovjeka za koje ti je Carolyn rekla da pripaziš na njih. Znaš to. Vidiš. ''Ali to je glupost,'' reče samom sebi. ''Glupost!'' Zar? Je li? Onaj je san možda bio više od sna. Ako postoji hiperstvarnost - a on je sad mogao prisegnuti da postoji - tad možda postoji i prekognicija. Ili duhovi koji dolaze u snovima i predskazuju budućnost. Tko zna? Kao da su se vrata u stijeni stvarnosti širom otvorila... a kroz njih je proletjelo puno nepoželjnih stvari. U jedno je bio siguran: tragovi su zaista bili ondje. On ih je vidio, Rosalie nanjušila, i to je to. Ralph je otkrio velik broj čudnih i zanimljivih stvari za ovih šest mjeseci u kojima se runo budio, a jedna od njih je bila da je ljudska sposobnost samozavaravanja na najnižoj točki između tri i šest sati ujutro, a sad je bilo ... Ralph se nagne da pogleda uru na kuhinjskom zidu. Prošlo pola četiri. Aha. On ponovno podigne dalekozor i ugleda kako Rosalie još hoda po tragovima ćelavih liječnika. Kad bi netko sad naišao po Harris Avenue - s obzirom na kasni sat teško vjerojatno ali ne i nemoguće - vidjeli bi tek psa lutalicu prljave dlake, kako njuška po pločniku, besciljno, kao svi neizdresirani psi bez vlasnika. Ali je Ralph vidio što Rosalie njuška i naposljetku si je dopustio povjerovati svojim očima. Bila je to dozvola koju će si možda oduzeti kad grane sunce, ali zasad je točno znao što vidi.
Rosalie naglo podigne glavu. Naćuli uši. Na trenutak je bila skoro lijepa, kao što je lijep lovački pas kad pokazuje lovinu. A tad, nekoliko trenutaka prije no što su prednja svjetla automobila koji se približavao raskršću Harris Avenue i Witcham Street okupala ulicu svjetlošću, ona se vrati putem kojim je i došla, izvijajući se i hramljući i Ralph se sažali na nju. Kad bolje razmisli, što je Rosalie nego jedan od Gerijatričara iz Harris Avenue, samo što se ona ne može povremeno utješiti partijom remija ili pokera s drugim pripadnicima svoje vrste? Ona šmugne u uličicu između Red Applea i željeznarije trenutak prije no što policijski automobil skrene iza ugla i polako doplovi niz ulicu. Isključio je sirenu, ali ne i signalna svjetla. Ona su bojala usnule kuće i male trgovine nanizane duž ovog dijela Harris Avenue naizmjeničnim bljeskovima crvene i plave svjetlosti. Ralph vrati dalekozor u krilo i nagne se u naslonjaču, podlaktica položenih na bedra, i zagleda se pomnjivo. Srce mu je tuklo dovoljno snažno da ga je mogao osjetiti u sljepoočicama. Automobil je puzao pokraj Red Applea. Reflektor postavljen na desnoj strani se upali i svjetlosna zraka počne kliziti preko pročelja usnulih kuća na kraju ulice. Najčešće bi kliznula preko kućnih brojeva postuvljcnih pokraj vrata ili na stupovima trijema. Kad obasja broj na kući Muy Locher (86, ugleda Ralph, a nije mu bio potreban dalekozor da ga pročita) zadnja svjetla automobila zasvijetle i automobil se zaustavi. Iz njega izađu dva uniformirana policajca i krenu prema prilazu kući, nesvjesni čovjeka koji ih promatra kroz zatamnjeni prozor na drugom katu kuće na drugoj strani ulice i sve bljeđih zeleno-zlatnih tragova nogu po kojima su gazili. Nešto su se dogovarali i Ralph ponovno podigne dalekozor da ih izbliza pogleda. Bio je gotovo siguran da je mlađi muškarac bio onaj uniformirani policajac koji je došao s Leydeckerom u Edovu kuću kad su ga uhitili. Knoll? Je li se tako zvao? ''Ne,'' promrmlja Ralph. ''Nell. Chris Nell. Ili možda Jess.'' Nell i njegov partner kao da su ozbiljno o nečem raspravljali - puno ozbiljnije nego mali ćelavi liječnici prije no što su se udaljili. Ovaj je razgovor završio tako da su policajci izvukli oružje i popeli se uskim stubama na trijem gospođe Locher, jedan po jedan. Nell je išao prvi. On pritisne zvono, pričeka, pa pritisne još jednom. Ovaj put se naslonio na zvono dobrih pet sekundi. Pričekaju još malo a tad onaj drugi policajac prođe pokraj Nella pa i on pritisne zvono. Možda taj zna tajno umijeće pritiskanja zvonca, pomisli Ralph. Možda je to naučio tako da se javio na oglas Rosenkreuzera.84 Ako jest, tehnika se ovog puta nije pokazala uspješnom. Još nije bilo odgovora i Ralpha to nije čudilo. Bez obzira na čudne ćelave ljude sa škarama, sumnjao je da bi gospođa Locher mogla ustati iz kreveta. Ali ako je vezana za postelju, možda ima družbenicu, nekoga tko joj kuha hranu, pomaže da ode na zahod ili da joj podmetne bolničku gusku - Chris Nell - ili možda Jess - ponovno priđe vratima. Ovaj put zaobiđe zvono u korist stare tehnike bum, bum, bum, otvorite u ime zakona. Učini to lijevom šakom. U desnoj je još držao revolver čiju je cijev prislonio uz nogavicu svojih hlača. Užasan prizor, jednako jasan i uvjerljiv kao i aure koje je vidio, ispuni Ralphov mozak. Ugleda ženu kako leži u krevetu, s prozirnom maskom za kisik na ustima i nosu. Iznad maske, njezine zacakljene oči slijepo strše iz duplji. Ispod maske, njezino grlo zjapi u širokom, nasjeckanom osmijehu. Posteljina i prsni dio ženine spavaćice natopljeni su krvlju. Nedaleko od nje, na podu, leži, licem na podu, leš druge žene - družbenice. Na leđima spavaćice od ružičastog flanela te druge žene vide se koraci ubodnih rana, učinjenih vrškovima škara Liječnika #1. Ralph je znao da bi, kad bi se podiglo spavaćicu i bolje pogledalo, svaka rana izgledala točno kao rana ispod njegova pazuha... kao divovska točka kakvu crtaju djeca koja tek uče pisati štampana slova.
Ralph pokuša treptanjem odagnati jeziv prizor. Nije se dao. U rukama osjeti tupu bol i shvati da ih je čvrsto stisnuo u šake i da noktima bode u dlanove. Prisili se otvoriti šake i uhvati se njima za bedra. Sad okom svog uma ugleda ženu u ružičastoj spavaćici kako se trza - još je bila živa. Ali možda ne zadugo. Sigurno ne zadugo ako ova dva vola ne odluče učiniti nešto djelotvornije nego samo stajati na trijemu i naizmjence udarati po vratima ili trzati po strunama zvona. ''Hajde, momci,'' reče Ralph, stišćući bedra. ''Hajde, krenite, što kažete na to?'' Znaš da te stvari koje vidiš, da su one samo u tvojoj glavi, zar ne? upita samog sebe zabrinuto. Hoću reći, ondje možda leže dvije mrtve žene, naravno, može biti, ali to ne znaš, je li tako? Nisu to aure ili tragovi ... Ne, nije to bilo isto što i aure i tragovi, i da, on to zna. A zna i da nitko ne otvara vrata u Harris Avenue 86 i da to ne sluti na dobro za nekadašnju školsku kolegicu Billa McGoverna iz Cardvillea. Nije vidio krv na škarama u ruci Liječnika #1, ali s obzirom na kolebljivu kakvoću starog dalekozora marke Zeiss-Ikon, to ništa ne znači. A on ih je mogao obrisati prije no što je izašao iz kuće. Čim je na to pomislio, njegova mašta doda krvavi ručnik pokraj mrtve družbenice u ružičastoj spavaćici. ''Hajde, vas dvojica!'' Ralph tiho zavapi. ''Isuse Kriste, zar ćete stajati tu cijelu noć?'' Harris Avenue obasjaju još jedna svjetla. Novopridošli automobil bio je neoznačen Ford s crvenom okruglom bljeskalicom na komandnoj ploči. Muškarac koji je izašao iz njega bio je u civilu - s?va jakna od popelina i plava štrikana ribarska kapa. Ralph se na trenutak ponadao da će pridošlica biti John Leydecker, iako mu je Leydecker rekao da mu smjena počinje tek u podne, ali nije morao provjeravati dalekozorom da shvati kako to nije on. Ovaj je čovjek bio puno mršaviji i imao tamne brkove. Policajac broj 2 mu priđe, dok je Chris ili Jess Nell otišao iza kuće gospođe Locher Tad nastupi jedna od onih stanki koje se u filmovima izrežu na montažnom stolu. Policajac broj 2 vrati revolver u futrolu. On i onaj novopridošli detektiv stajali su u podnožju trijema gospođe Locher. Razgovarali su i pogledavali svako malo u zatvorena vrata. Uniformirani policajac krene u smjeru u kojem je otišao Nell, no detektiv ga zgrabi za ruku i zadrži. Porazgovaraju još malo. Ralph jače stisne svoja bedra i ispusti tih, očajan zvuk nestrpljenja. Otegne se još nekoliko minuta a tad se sve dogodi odjedanput na taj zbunjujući, istodobni, nedovršeni način na koji se razvijaju krizne situacije. Stigne još jedan policijski automobil (kuća gospođe Locher i susjedna kuća s desne i lijeve strane sad su se kupale u zrakama kontrastnog crvenog i žutog svjetla). Iz njega izađu još dva uniformirana policajca, otvore prtljažnik i izvade veliku napravu koja se Ralphu učini poput prijenosne sprave za mučenje. Sjeti se da taj uređaj nazivaju Raljama života . Nakon strašne oluje u proljeće 1985. godine, oluje koja je skrivila smrt više od dvije stotine ljudi - od kojih su se mnogi utopili u svojim automobilima u kojima su bili uhvaćeni kao u stupici - školarci Derryja organizirali su akciju prikupljanja novca da se kupi jedan takav uređaj. Dok su ona dva novopridošla policajca nosili Ralje života preko pločnika, ulazna vrata susjedne kuće se otvore i obitelj Eberly, Stan i Georgina, izađu na svoj trijem. Bili su odjeveni u kupaće ogrtače "Ona i on". Stanova sijeda kosa štrcala je u podivljalim čupercima koji podsjete Ralpha na Charlieja Pickeringa. Ralph podigne dalekozor, nakratko pogleda njihova znatiželjna, uzbuđena lica, pa ga spusti u krilo. Sljedeće vozilo koje je stiglo bilo je bolničko vozilo. Kao i kod policijskih automobila koji su već stigli, i njegova je sirena bila isključena iz obzira prema dobu noći, ali je imalo pun krov crvenih svjetala koja su mahnito bljeskala. Ralphu su se ti događaji na drugom kraju ulice učinili poput prizora iz jednog od njegovih omiljenih filmova o Prljavom Harryju, samo s isključenim tonom. Ona dva policajca donesu ''Ralje života'' do polovice travnjaka, pa ga spuste. Onaj detektiv u vjetrovki i vunenoj kapici okrene se prema njima i podigne ruke do visine ramena, dlanova okrenutih
prema van kao da kaže Kamo ste mislili s time? Provaliti vrata? Istog trenutka, policajac Nell vrati se iza kuće. Odmahivao je glavom. Detektiv u vunenoj kapici se naglo okrene, projuri pokraj Nella i njegova partnera, popne se po stubama, podigne jednu nogu i udari njome u ulazna vrata May Locher. Stane da raskopča jaknu, vjerojatno da oslobodi pristup revolveru pa uđe ne osvrnuvši se. Ralphu dođe da zaplješće. Nell i njegov partner nesigurno se pogledaju, pa pođu za detektivom po stubama i kroz vrata. Ralph se nagne u stolcu, toliko blizu prozoru da su njegove nosnice stvarale male maglene ruže na staklu. Tri muškarca, čije su bijele bolničke hlače izgledale narančasto u bljesku snažnih uličnih svjetiljki, izađu iz bolničkog vozila. Jedan od njih otvori stražnja vrata i tad njih trojica ostanu ondje, ruku nabijenih u džepove, čekajući da vide hoće li biti potrebni. Ona dva policajca koji su donijeli ''Ralje života'' do polovine travnjaka gospođe Locher pogledaju se, slegnu ramenima, podignu uređaj i počnu ga nositi natrag prema svom automobilu. Na mjestu gdje su ga položili na travnjak ostalo je nekoliko velikih iščupanih busenova. Samo da je živa, i ništa više, pomisli Ralph. Samo da je ona - i osoba koja je s njom bila u kući - živa. Detektiv se pomoli na vratima i Ralpha zazebe oko srca kad on rukom da znak ljudima iz bolničkog vozila. Njih dvojica izvade nosila sa složivim postoljem; treći ostane na mjestu. Nosači žustrim, ali ne i trčećim korakom prijeđu preko prilaza i uđu u kuću, a kad je bolničar koji je ostao kod vozila izvadio kuti ju cigareta i jednu pripalio, Ralph je znao - odmah, potpuno, nedvojbeno - da je May Locher mrtva. 6 Stan i Georgina Eberly priđu niskoj živici koja je dijelila njihovo ulično dvorište od onog gospođe Locher. Uhvatili su se oko struka i Ralphu su izgledali kao ostarjeli, debeli i prestrašeni blizanci Bobbsey. I drugi su susjedi izlazili, probuđeni ili tihim gomilanjem bljeskavih policijskih i bolničkih svjetala ili zato što je proradila telefonska mreža na tom kratkom dijelu Harris Avenue. Većina ljudi koje Ralph ugleda bili su vremešni (''Mi, ljudi u zlatnim godinama'', nazivao ih je Bill McGovern... i uvijek podrugljivo podigao obrvu, dabome), muškarci i žene čiji je san bio krhak i lako se prekidao i u najnormalnijim prilikama. On shvati da su Ed, Helen i beba Natalie bili najmlađe osobe na potezu odavde do Extensiona... a sad Deepneauovih više nema. Mogao bih sići, pomisli on. Odlično bih se uklopio. Još jedan od Billovih ljudi u zlatnim godinama. Samo što nije mogao. Noge su mu bile poput slabo povezanih vrećica čaja, i bio je uvjeren da će se, pokuša li ustati, srušiti na pod kao da u njemu nema nijedne koščice. I tako je sjedio i promatrao kroz prozor kako se razvija predstava na pozornici koja je uvijek bila prazna u taj sat... osim što bi ponekad prošla Rosalie. Bila je to predstava koju je on postavio na scenu, jednim telefonskim pozivom. Gledao je bolničare kad su izašli iz kuće noseći nosila, hodajući sporije nego prije zbog plahtom omotanog lika remenima privezanog za njih. Zaraćene zrake plavog i crvenog svjetla treptale su po toj plahti i nogama, bokovima, rukama, vratu i glavi koji su se nazirali ispod nje. Ralpha to baci natrag u njegov san. Ugleda svoju ženu ispod plahte - ne May Locher, nego Carolyn Roberts. Svakog trenutka prsnut će joj glava i iz nje će pokuljati crni kukci, oni koji su se tovili mesom njezina oboljelog mozga. Ralph pritisne oči zapešćima. Zvuk - nerazgovijetan zvuk bola i gnjeva, užasa i slabosti - omakne mu se. Sjedio je tako dugo, žaleći što je sve to vidio i slijepo se nadajući da nikad neće morati ući u tunel, ako zaista postoji tunel. Aure su bile sjajne i prekrasne, ali u njima zajedno nema toliko ljepote koja bi
izbrisala jedan trenutak onog strašnog sna u kojem je našao svoju ženu zakopanu ispod linije plime, nema dovoljno ljepote da izbriše užase njegovih izgubljenih, probdjevenih noći ili pogled na taj u plahtu omotan lik kojeg kotrljaju na nosilima iz kuće i preko ulice. Želio je da predstava završi, ali ne samo to. Dok je tako sjedio i pritiskao dlanove na vjeđe svojih zatvorenih očiju, želio je da se sve to svrši - sve. Prvi put u dvadeset pet tisuća dana života, Ralph Roberts poželi da je mrtav.
Deveto poglavlje 1 Na zidu škuljice koja je detektivu Johnu Leydeckeru služila kao ured, bio je filmski plakat, vjerojatno kupljen u nekoj od videoteka za dolar ili tri. Na njemu je bio slonić Dumbo kako leti pomoću svojih raširenih čarobnih ušiju. Preko Dumbova lica bila je nalijepljena fotografija glave Susan Day, brižljivo izrezane oko surle. Na animiranom krajoliku ispod slonica, netko je nacrtao putokaz na kojem je pisalo DERRY 250. ''Dražesno,'' reče Ralph. Leydecker se nasmije. ''Nije baš politički pravilno, zar ne?'' ''Blago rečeno,'' reče Ralph i zapita se što bi Carolyn rekla na plakat - ili, kad je već kod toga, što bi Helen rekla. Bilo je petnaest minuta do dva oblačnog, prohladnog ponedjeljka i on i Leydecker su se upravo vratili iz gradske sudnice, gdje je Ralph dao izjavu o svojem jučerašnjem susretu s Charlijem Pickeringom. Ispitivao ga je pomoćnik okružnog tužitelja koji je Ralphu izgledao kao da će se za godinu- -dvije početi brijati. Leydecker je otišao s njim kao što je obećao i sjedio u kutu tužiteljeva ureda, ništa ne govoreći. Pokazalo se da je njegovo obećanje da će Ralpha počastiti kavom višemanje stilska figura - neka otrovna smjesa iscurila je iz automata od vatrostalnog stakla u uglu pretrpane kantine na drugom katu policijske postaje. Ralph jc oprezno pijuckao svoju i laknulo mu je kad se pokazalo da je boljeg okusa nego izgleda. ''Šećer? Vrhnje?'' upita Leydecker. ''Revolver da je gađaš?'' Ralph se nasmiješi i odmahne glavom, ''Dobra je ... iako ne bi trebalo vjerovati mojem sudu. Prošlog sam ljeta smanjio potrošnju na dvije šalice dnevno i sad mi je svaka kava dobru.'' ''Kao ja i cigarete - što manje cigareta popušim, to mi više prijaju. Grijeh je prokleto težak.'' Leydecker izvadi tuljac s čačkalicama, istrese jednu i gurne je u kut usta. Tad stavi svoju šalicu na računalo, ode do plakala s Dambom i počne vaditi čavliće iz kutova plakata. ''Nemoj to činiti zbog mene,'' reče Ralph. ''Ovo je tvoj ured.'' ''Nije.'' Leydecker izvuče brižljivo izrezanu fotografiju Susan Day s plakata, zgužva je u kuglicu i baci u košaricu za otpatke. A tad počne zamatati plakat u čvrst valjak. ''Oh? Zašto je tvoje ime na vratima?'' ''Ime je moje, ali je ured tvoj i ostalih poreznih obveznika, Ralph. I od svakog televizijskog vidiota s Minicamom koji ušeta ovamo. A ako ovaj plakat slučajno prikažu u podnevnom dnevniku, našao bih se u nebranom grožđu. Zaboravio sam ga skinuti kad sam otišao u petak navečer, a vikend sam bio slobodan, inače rijetkost u ovom poslu.'' ''Znači, nisi ga ti nalijepio.'' Ralph makne papire s drugog stolca u majušnom uredu i sjedne. ''Ne. Neki su kolege priredili zabavu u moju čast u petak poslije podne. Zajedno s kolačima, sladoledom i darovima.'' Leydecker prekopa po stolu, izvadi gumicu pa je natakne na plakat da se ne bi otvorio, vime šaljivim okom kroz njega u Ralpha pa ga baci u koš. ''Dobio sam komplet gaćica s nazivima dana u tjednu i izrezanim dijelom za spolovilo, ovlaživač rodnice s mirisom jagode, hrpu propagandne literature ''Prijatelja života'' - uključujući i strip s naslovom Denisina neželjena trudnoća - i taj plakat.''
''Pretpostavljani da to nije bila rođendanska proslava, ha?'' ''Ne.'' Leydecker pukne člancima prstiju i uzdahne gledajući u strop. ''Dečki su proslavljali moje imenovanje za vođenje posebnog slučaja.'' Ralph ugleda jedva vidljive plamičke plave aure oko Leydeckerova lica i ramena, ali ih u ovom slučaju nije morao pokušavati ''pročitati''. ''Susan Day, zar ne? Zadužili su te da je čuvaš dok je u gradu.'' ''Pogodak iz prve. Naravno, bit će tu i državna policija, ali oni se uglavnom u takvim slučajevima brinu o regulaciji prometa. Možda će bili i FBI-evaca, ali oni se uglavnom drže u pozadini, fotografiraju i dogovaraju tajnim znakovima.'' ''Ona ima i svoje osiguranje, zar ne?'' ''Da, ali ne znam koliko i kakvi su. Jutros sam razgovarao s njihovim šefom i barem zna što govori, ali moramo angažirati i naše dečke. Petoricu, prema naredbi koju sam dobio u petak. Znači ja i još četvorica koji će se dobrovoljno prijaviti čim im ja kažem. Svrha je toga ... samo malo ... svidjet će ti se ...'' Leydecker prekopa po papirima na stolu, nađe papir koji je tražio i podigne ga: ''... osigurati budnost i uočljivost.'''' On spusti papir na stol i nasmiješi se Ralphu. U tom osmijehu nije bilo veselja. ''Drugim riječima, ako netko upuca kvočku ili je okupa u kiselini, želimo da Lisette Benson i drugi vidioti barem snime da smo bili nazočni.'' Leydecker pogleda u smotani plakat u svojem košu i podigne srednji prst u zrak. ''Kako ti netko koga ne poznaješ može biti toliko antipatičan?'' ''Nije mi antipatična, Ralph. Ja je mrzim. Slušaj - ja sam katolik, moja ljubljena majka bila je katolkinja, moja djeca - ako ću ih imati - bit će ministranti u crkvi svetog Joea. Divno je biti katolik. Sad dopuštaju i da se petkom jede meso. Ali ako misliš da biti katolik znači da sam za to da se pobačaji ponovno proglase protuzakonitim, našao si krivog čovjeka. Ja sam katolik koji ispituje tipove koji tuku vlastitu djecu gumenim crijevom ili ih gurnu niz stube nakon što se napiju dobrog irskog viskija i raznježe nad njihovim majkama.'' Leydecker zavuče ruku ispod košulje i izvadi mali zlatni medaljon. Stavi ga na prste i nagne prema Ralphu. ''Marija, Isusova majka. Nosim je od trinaeste godine. Prije pet godina, uhapsio sam čovjeka koji je nosio jedan takav. Upravo je skuhao svojeg dvogodišnjeg posinka. To je istinita priča. Tip je pristavio veliki kotao vode i kad je zaključala, on uhvati dječaka za gležnjeve i spusti ga u vodu kao jastoga. Zašto? Jer je mali piškio u krevet, to nam je rekao. Vidio sam leš i da znate, kad vidite nešto takvo, fotografije koje vam ti mamlazi koji melju o pravu na život pokazuju, a na kojima su prikazani abortusi koji se vrše na vakuum, ne izgledaju tako strašno.'' Leydeckerov glas malo zadrhti. ''Ono što najviše pamtim je kako je taj čovjek plakao i držao se za taj medaljon s likom Djevice Marije oko vrata i govorio da se želi ispovjediti. Ponosio sam se što sam katolik, Ralph, da znaš ... a papa, mislim da mu se ne bi smjelo dopustiti da izražava mišljenje o tome dok i sam ne postane otac ili dok barem ne provede godinu dana njegujući djecu majki koje uzimaju crack.'' ''Dobro,'' reče Ralph. ''A što imaš protiv Susan Day?'' ''Ona dolijeva ulje na vatru!'' vikne Leydecker. ''Dolazi u moj grad i ja je moram štititi. Dobro. Imam dobre ljude, i uz malo sreće, mislim da ćemo je ispratiti iz grada s glavom na ramenima i sisama na mjestu, ali što s onim što će se dogoditi prije? Ili poslije? Misliš li da nju to brine? Misliš li da ljudi koju vode WomanCare centar misle o nuspojavama?'' ''Ne znam.''
''Zagovornici WomanCarea su samo malo manje skloniji nasilju od ''Prijatelja života'', ali kad je riječ o prevažnom kvocijentu gnjavatorstva, nema puno razlike. Znaš li kako je sve to počelo?'' Ralph baci udicu u sjećanje pokušavajući njome zakvačiti prvi razgovor o Susan Day, onaj koji je vodio s Hamom Davenportom. Nakratko ga je skoro zakvačio, ali mu se izmigolji. Nesanica je ponovno pobijedila. On odmahne glavom. ''Podjela grada na zone,'' reče Leydecker i nasmije se s gnušanjem i čuđenjem. ''Običnim propisima o podjeli grada na zone. Super, ha? Početkom ljeta, dva naša konzervativnija gradska oca, George Tandy i Emma Wheaton, podnijeli su peticiju povjerenstvu za određivanje zona da ponovno odredi granice zone u kojoj se nalazi WomanCare, a pozadina toga je bila da se regulacijskim manevrom centar ukine. Mislim da to nije pravi izraz, ali si shvatio bit, zar ne?'' ''Naravno.'' '' Aha. Dakle, pristaše prava na izbor zamole Susan Day da dođe u grad i održi govor, pomogne im napuniti škrinju za rat protiv zadojenih pristaša života. Jedini je problem u tome da rogobatnici nikad nisu zapravo bili u prilici promijeniti granice sedme zone i ljudi iz WomanCarea su to znali! Jedna od članica njihova upravnog odbora, June Halliday, članica je Gradskog vijeća. Ona i ona kučka Wheatonica samo da se ne pljuju kad prođu jedna pokraj druge u predvorju vijećnice.'' ''Ponovno određivanje granica sedme zone bilo je od početka pusti san, jer je WomanCare tehnički bolnica, kao i gradska bolnica, od koje je udaljena koliko dijete može baciti kamen. Ako promijeniš propise o podjeli na zone i proglasiš WomanCare protuzakonitom ustanovom, isto će se morati učiniti s jednom od tri najveće bolnice u okrugu Derry - i trećoj po veličini u državi Maine. I tako se to nikad ne bi dogodilo, ali to je u redu, jer to uopće i nije bilo važno. Važno je bilo biti zajeban i sipati uvrede nekom u lice. I biti gnjavator. A za većinu pristaša prava na izbor - jedan ih moj kolega naziva ''Kitoljupci'' - važno je dokazati da si u pravu.'' ''U pravu? Ne shvaćam.'' ''Nije dovoljno da žena može u svako doba dana i noći ući u centar i riješiti se nepoželjne ribice koja se praćaka u njoj; pristaše prava na izbor žele da rasprava završi. Duboko u duši žele da ljudi poput Dana Daltona priznaju da su oni u pravu a to se neće nikad dogoditi. Prije će Arapi i Židovi zaključiti da su pogriješili i položiti oružje. Podupirem pravo žena da izvrše abortus ako zaista moraju, ali svetačko ponašanje pristaša prava na izbor tjera me na povraćanje. Oni su novi puritanci, po mom mišljenju, ljudi koji su uvjereni da ćeš, ako ne misliš kao oni, otići u pakao ... samo što je to u njihovoj verziji mjesto gdje svi slušaju country glazbu a za jelo samo ima prženih pilećih fileta.'' ''A da nisi malo ogorčen?'' ''Pokušaj sjediti na bačvi baruta tri mjeseca pa ćeš vidjeti kako ćeš se ti osjećati. Reci mi samo ovo - misliš li da bi Pickering jučer zabio nož u tvoje pazuho da nema WomanCare centru, '' Prijatelja života'' i Susan Day, skini mi se s one stvari, hej !'' Ralph se naizgled ozbiljno zamisli nad tim pitanjem, ali je zapravo promatrao auru Johna Leydeckcra. Bila je zdrave tamnoplave boje, ali su rubovi bili iscrtani treperavim zelenim svjetlom. Taj je obrub zainteresirao Ralpha; mislio je da zna što znači. Naposljetku reče, ''Vjerojatno ne bi.'' ''I ja tako mislim. Ranjen si u ratu u kojem se već zna pobjednik, Ralph, a nećeš biti posljednji. Ali ako bi otišao Kitoljupcima - ili Susan Day - razdrljio košulju, upro prstom u zavoj i rekao: ''Ovo je djelomice i vaša krivnja, pa priznajte svoj dio'', oni bi podigli ruke i rekli: ''Oh ne, žao nam je da si nastradao Ralph, mi Kitoljupci se gnušamo nasilja, ali to nije bila naša krivnja, moramo osigurati da se WomanCare ne zatvori, moramo osigurati muškarce i žene koji će dežurati na barikadama, a ako je za to
potrebno malo prolivene krvi, neka bude.'' Ali nije riječ o WomanCare centru i zbog toga pizdim. Riječ je o - '' '' - pobačajima.'' ''Ma kakvi! Pravo na pobačaj je na sigurnom u Maineau i Derryju, bez obzira na to što će Susan Day u petak navečer reći u Civic Centeru. Riječ je o tome tko će dokazati da ima bolju ekipu. Dokazati da je Bog na njihovoj strani. Tko je u pravu. Kad bi barem svi lijepo zapjevali ''We Are the Champions'' i napili se.'' Ralph zabaci glavu i nasmije se. Leydecker se nasmije s njim. ''Dakle, to su seronje,'' dovrši on misao i slegne ramenima. ''Ali. su naši seronje. Zvuči li to kao šala? Ne šalim se. WomanCare, Friends of Life, Body Watch, Daily Bread ... to su naši seronje, seronje iz Derryja i ne smeta me kad moram paziti na naše. Zato sam se i prihvatio tog posla, i zato sam ostao u njemu. Ali, morat ćeš mi oprostiti ako kažem da nisam lud od sreće što sam zadužen da čuvam neku dugonogu američku ljepoticu iz New Yorka koja će doletjeti ovamo avionom, održati huškački govor a tad odletjeti natrag noseći u torbi još nekoliko članaka iz novina i dovoljno materijala za peto poglavlje svoje nove knjige.'' ''Nama će reći kako smo predivna mala izvorna zajednica, a kad se vrati u svoju stančugu na Park Avenue, pričat će svojim prijateljima o tome kako još nije uspjela iz kose šamponom istjerati smrad naših tvornica papira. Ona je žena, počujte njezin gromoglasan glas ... a budemo li imali sreće, stanje će se smiriti bez mrtvih ili trajno onesposobljenih.'' Ralph je sad bio siguran što znače ti zelenkasti plamičci. ''Ali se bojite, zar ne?'' upita. Leydecker ga iznenađeno pogleda. ''Vidi se, ha?'' ''Malčice,'' reče Ralph i pomisli: Samo u tvojoj auri, Johne, i nigdje više. Samo u tvojoj auri. ''Aha, bojim se. Na osobnoj se razini bojim da ću zajebati povjerenu mi zadaću, u kojoj nema nikakvih koristi koje bi mogle nadomjestiti sve ono što može poći po zlu. Na profesionalnoj razini bojim se da joj se nešto ne dogodi dok je pod mojom paskom. Na razini zajednice prestrašen sam nasmrt što će se dogoditi dođe li do sukoba i zao duh izađe iz boce ... još kave, Ralph?'' ''Ne, hvala. Ionako moram uskoro krenuti. Što će se dogoditi Pickeringu?'' Nije ga posebno zanimala sudbina Charlieja Pickeringa, ali bi krupnom policajcu vjerojatno bilo čudno kad bi se on najprije raspitao za May Locher a ne za Pickeringa. A možda bi postao i sumnjičav. ''Steve Anderson - pomoćnik državnog tužitelja koji vas je ispitivao - i Pickeringov odvjetnik kojeg je odredio sud - vjerojatno se već pogađaju. Pickeringov će odvjetnik tvrditi da će možda uspjeti nagovoriti svog klijenta - usput rečeno, od pomisli da je Charlie Pickering ičiji klijent, zbog ičega, para mi pokulja na uši - da prizna krivnju za fizički napad drugog stupnja. Anderson će reći da je došlo vrijeme da se Pickeringa skloni zauvijek i on će ga pokušati optužiti za pokušaj ubojstva. Pickeringov će se odvjetnik pretvarati da se sablaznio ali sutra će tvog prijatelja optužiti za fizički napad prvog stupnja smrtonosnim oružjem i odrediti mu datum suđenja. A u prosincu, možda, a vjerojatnije početkom iduće godine, pozvat će te kao krunskog svjedoka.'' ''Kaucija?'' ''Vjerojatno će se odrediti u iznosu od četrdesetak tisuća dolara. Može se izaći za deset posto tog iznosa ako postoji hipotekarno jamstvo za ostatak u slučaju bijega, ali Charlie Pickering nema kuću, automobil pa čak ni sat Timex. Na kraju će ga vjerojatno ponovno uputiti u Juniper Hill, ali to nije svrha cijele igre. Ovog ćemo ga puta uspjeti na prilično dugo razdoblje skloniti s ulica ovog grada, a kod ljudi poput Charlieja, to je svrha igre.''
''Ima li izgleda da će ''Prijatelji života'' platiti kauciju za njega?'' ''Nema. Ed Deepneau je proveo veći dio proteklog tjedna s njim, pijuckajući kavu u Bagel Shopu.S6 Pretpostavljam da je Ed Charlieju ukratko iznosio teoriju o centurionima i kralju dijamanata - '' ''Ed kaže Grimizni kralj - '' ''Svejedno,'' ravnodušno će Leydecker odmahnuvši rukom. ''No pretpostavljam da je najviše vremena utrošio na to da mu rastumači kako si ti desna ruka sotonina i kako te samo pametan, hrabar i odan momak poput Charlieja Pickeringa može izbaciti iz igre.'' ''Zvuči kao proračunati skot,'' reče Ralph. Prisjeti se Eda Deepneaua s kojim je igrao šah prije no što je Carolyn oboljela. Taj je Ed bio pametan, rječit, uljuđen muškarac, ljubazan u duši. Ralph još nije mogao spojiti tog Eda s Edom koji je prvi put izbio na površinu u srpnju 1992. godine. Tog je novijeg Eda nazvao ''Ed kokot''. ''Ne samo kao proračunati skot, nego kao opasan proračunati skot,'' reče Leydecker. ''Za njega je Charlie bio tek oruđe, kao nož za guljenje jabuka. Ako na takvom nožu pukne oštrica, nitko ne odlazi brusaču da mu ugradi novo sječivo; previše muke. Baca se u smeće i kupuje se novi nož. Tako tipovi poput Eda postupaju s tipovima poput Charlieja, a budući da Ed jest ''Prijatelji života'' - barem zasad - mislim da ne moraš brinuti da će Charlie skupiti za kauciju. Idućih nekoliko dana bit će usamljeniji nego serviser Maytaga. U redu?'' ''U redu,'' reče Ralph. Osupne se kad shvati da se malo sažalio na Pickeringa. ''Želio bih ti zahvaliti i zato što mi ime nije objavljeno u novinama... ako je to tvoja zasluga.'' U derryjevskim News, u crnoj kronici, objavljena je kratka obavi - jest o tom događaju, ali je pisalo samo da je Charles H. Pickering uhićen zbog ''unošenja oružja'' u Gradsku knjižnicu. ''Nekad ih zamolimo za uslugu, nekad oni zamole nas,'' reče Leydecker i ustane. ''Tako svijet funkcionira. Ako luđaci u ''Prijateljima života'' i uobraženci iz WomanCare centra to jednog dana shvate, uvelike će mi olakšati posao.'' Ralph izvadi smotani plakat s Dumbom iz koša za otpatke, pa ustane sa svoje strane Leydeckerova stola. ''Mogu li ga uzeti? Znam djevojčicu kojoj bi se mogao svidjeti, za godinu-dvije.'' Leydecker velikodušno ispruži ruke. ''Samo izvoli - shvati to kao malu nagradu jer si odgovoran građanin. Samo me nemoj tražiti one gaćice s rupom za spolovilo.'' Ralph se nasmije. ''Nije mi ni na kraj pameti.'' ''Zahvaljujem ti što si došao. Hvala, Ralph.'' ''Nema na čemu.'' On ispruži ruku preko stola, stisne Leydeckerovu ruku pa krene prema vratima. Osjećao se kao detektiv Colombo iz televizijskog serijala - samo su mu nedostajali cigara i iznošeni baloner. Stavi ruku na kvaku, pa zastane i okrene se. ''Smijem li te upitati nešto što nema nikakve veze sa Charlijem Pickeringom?'' ''Raspali.'' ''Jutros sam u trgovini Red Apple čuo da je gospođa Locher, moja susjeda, umrla noćas. To me nije iznenadilo; imala je emfizem. Ali između pločnika i njezina dvorišta je rastegnuta policijska žuta vrpca, a na vratima je obavijest na kojoj piše da je kuću zapečatila policija. Znaš li što se dogodilo?'' Leydecker se u njega zagleda tako dugo i ozbiljno da bi Ralphu bilo silno neugodno ... da nije bilo Leydeckerove aure. U njoj nije bilo ničeg što bi ukazivalo na sumnjičavost. Bože Ralph, malo preozbiljno to sve shvaćaš, zar ne? Pa, možda da, a možda i ne. U svakom slučaju, bilo mu je drago da se zeleni plamičci na rubovima Leydeckcrove aure nisu ponovno pojavili. ''Zašto me tako gledaš?'' upita Ralph. ''Ako sum odviše radoznao ili ako sam rekao nešto neumjesno, ispričavam se."
''Nisi,'' reče Leydecker. ''Samo je mulo čudno, žuto. Ako ti ispričam, hoćeš li znati šutjeti?'' ''Du.'' ''Najviše me zabrinjava tvoj stanar u prizemlju. Kad je pitanje diskrecije, profesor nije osoba koju bi s njom povezao.'' Ralph se srdačno nasmije. ''Neću mu reći ni riječi - časna izviđačka riječ - ali zanimljivo da si baš spomenuo njega; Bili je išao u školu s gospođom Locher, nekad davno. Gimnaziju.'' ''Isuse, ne mogu zamisliti profesora u gimnaziji,'' reče Leydecker. ''A ti?'' ''Pomalo,'' reče Ralph, ali u mislima mu se ukaže iznimno čudna slika: Bill McGovern, kao križanac između malog lorda Fauntleroya i Toma Sawyera u pumphlačama, dugim bijelim čarapama ... i slamnatom šeširu. ''Nismo sigurni što se dogodilo gospođi Locher,'' reče Leydecker. ''Ono što pouzdano znamo je da je nešto poslije tri sata ujutro, 911 dobio anonimni poziv - muški glas - koji je tvrdio da je upravo vidio dvojicu muškaraca, od kojih je jedan nosio škare, kako izlaze iz kuće gospođe Locher.'' ''Ubijena je?'' uzvikne Ralph i shvati dvije stvari istodobno: da je zvučao uvjerljivije nego što bi očekivao i da je upravo prešao preko mosta. Nije ga spalio za sobom - barem ne još - ali se neće moći vratiti na drugu stranu prije no što odgovori na mnoga pitanja. Leydecker okrene dlanove prema gore i slegne ramenima. ''Ako i jest, nije ubijena škarama ili nekim oštrim predmetom. Na njoj nije bilo ni rupice.'' Barem to. Ralphu malo lakne. ''S druge strane, moguće je nekoga prestrašiti nasmrt - osobito kad je netko star i bolestan - za izvršenje zločina,'' reče Leydecker. ''Bit će mi to lakše objasniti ako mi dopustiš da kažem što znam. Neću dugo, vjeruj mi.'' ''Naravno. Oprosti.'' ''Želiš li čuti nešto smiješno? Prva osoba na koju sam pomislio kad sam pregledao popis poziva na 911 bio si ti.'' ''Zbog nesanice, je li?'' upita Ralph mirnim glasom. ''Zbog toga i zato što je osoba koja je nazvala rekla da je te ljude vidjela kroz prozor svoje dnevne sobe. Tvoja dnevna soba gleda na aveniju, zar ne?'' ''Da.'' ''Aha. Namjeravao sam čak preslušati vrpcu, ali sam se tad sjetio da danas dolaziš ovamo ... i da si ponovno počeo spavati. To je istina, zar ne?'' Ne časeći časa, Ralph spali most preko kojeg je upravo prešao. ''Neću ti lagati, ne spavam kao kad mi je bilo šesnaest godina i kad sam poslije škole radio na dva mjesta, ali ako sam ja bio muškarac koji je noćas nazvao 911, učinio sam to u snu.'' ''To sam i ja zaključio. Usto, da si vidio nešto čudno na ulici, zašto se ne bi predstavio na telefon?'' ''Ne znam,'' reče Ralph i pomisli, Ali pretpostavimo, Johne, da je to bilo više-manje čudno? Zapravo, potpuno nevjerojatno? ''Ni ja,'' reče Leydecker. ''Iz tvog se stana vidi Harris Avenue, ali se vidi iz još tridesetak stanova... a samo zato što je pozivatelj rekao da je u stanu, ne znači da je i bio, zar ne?'' ''Vjerojatno. Kod Red Applea je telefonska govornica i mogao je nazvati odande, a još je jedna govornica kod prodavaonice alkoholnih pića. A i nekoliko u Strawford parku, ako rade.'' ''U parku ih je četiri i sve rade. Provjerili smo.'' ''Zašto bi lagao o mjestu odakle zove?''
''Najvjerojatniji bi razlog bio taj što laže i o ostalom što nam je rekao. No Donna Hagen je rekla da je tip zvučao jako mlado i samouvjereno.'' Jedva da je to izgovorio kad se Leydecker lecne i poklopi glavu rukom. ''Nisam tako mislio, Ralph. Oprosti." ''Nema veze - to da mi glas zvuči kao glas starog umirovljenog prdonje nije mi stran pojam. Ja i jesam stari umirovljeni prdonja. Nastavi.'' ''Chris Nell je bio dežuran i prvi je stigao na lice mjesta. Sjećaš se, upoznao si ga onog dana kad smo uhapsili Eda?'' ''Sjećam se imena.'' ''Aha. Steve Utterback bio je dežurni detektiv. On je dobar.'' Muškarac u vunenoj kapici, pomisli Ralph. ''Gospođa je mrtva ležala u krevetu, ali nije bilo znakova nasilja. Ništa nije bilo ni ukradeno, iako stare gospođe kao što je bila May Locher najčešće nemaju nešto što bi se moglo založiti - nemaju video, divovski stereo, ništa sličnog. Imala je doduše Bose Waves89 i dva ili tri prilično lijepa komada nakita. To ne znači da možda nije bilo još lijepog ili čak ljepšeg nakita, ali - '' ''Ali zašto bi provalnik uzeo nešto a ne sve?'' ''Točno. Ono što je još u ovom slučaju zanimljivije je da su ulazna vrata - ona kroz koja su prema riječima anonimnog dojavljivača ona dva muškarca izašla - bila zaključana iznutra. I to ne samo ključem, nego i zasunom i lancem. Isti slučaj sa stražnjim vratima. Ako je anonimni dojavljivač govorio istinu, i ako je May Locher bila mrtva kad su ona dvojica otišla, tko je zaključao vrata?'' Možda grimizni kralj, pomisli Ralph ... a na svoj užas skoro i reče naglas. ''Ne znam. A prozori?'' ''Zatvoreni. Zasuni okrenuti. A u slučaju da ti to sve još dovoljno na sliči na roman Agathe Christie, Steve kaže da su i drveni protuolujni kapci bili zatvoreni. Jedan susjed mu je rekao da je gospođa Locher prošlog tjedna unajmila nekog mladića da ih postavi.'' ''Tako je,'' reče Ralph. ''Petea Sullivana, istog onog koji raznosi novine. Zapravo, vidio sam ga kad ih je postavljao.'' ''Gluposti na način krimića,'' reče Leydecker, ali se Ralphu učini da bi Leydecker zamijenio slučaj Susan Day za slučaj May Locher za otprilike tri sekunde. ''Neslužbeno medicinsko izvješće stiglo je neposredno prije mog odlaska u sudnicu na sastanak s tobom. Letimice sam ga pročitao. Te miokard, te tromboza... srce je otkazalo, na to se svodi. Zasad se odnosimo prema onom noćnom pozivu kao prema neslanoj šali - to nam se često događa, i ne samo u našem gradu, posvuda - a prema smrti te žene kao srčanom udaru izazvanom emfizemom.'' ''Drugim riječima, puka slučajnost.'' Taj ga je zaključak mogao poštedjeti puno muka - da je prošao - ali Ralph u vlastitu glasu začuje nevjericu. ''Da, ni meni se ne sviđa. Ni Steveu, pa smo zato zapečatili kuću. Oni iz državne sudske medicine će je pregledati od krova do podruma, vjerojatno će početi s radom sutra ujutro. U međuvremenu, gospođa Locher otputovala u je Augustu na podrobniju obdukciju. Tko zna što će pokazati? Kadikad zaista nešto i pokažu. Iznenadio bi se koliko.'' ''Vjerojatno i bih,'' reče Ralph. Leydecker baci svoju čačkalicu u smeće, na trenutak se natmuri, pa se razvedri. ''Hej, imam ideju - mogao bih zamoliti nekog službenika da mi presnimi onaj noćni poziv. Mogao bih ti ga pustiti. Možda ćeš prepoznati glas. Tko zna? Dogodile su se i čudnije stvari.'' ''Vjerojatno,'' reče Ralph, nelagodno se smiješeći. ''Utterback vodi taj slučaj. Dođi, otpratit ću te.''
U predvorju, Leydecker ponovno ispitivački osmotri Ralpha. Od ovog je Ralphu bilo puno neugodnije, jer nije znao što znači. Aure su se ponovno rasplinule. On se pokuša osmjehnuti, ali uspije mu tek blijedi smiješak. ''Imam nešto na nosu?'' ''Ne. Samo se čudim kako dobro izgledaš za nekog tko je jučer prošao kroz ono kroz što si ti prošao. U usporedbi s time kako si izgledao prošlog ljeta... ako saće tako djeluje, kupit ću si košnicu.'' Ralph se nasmije kao da je to najsmješnija rečenica koju je ikad čuo. 2 1:42 ujutro, utorak. Ralph je sjedio u naslonjaču i promatrao kolutove fine izmaglice kako se vrte oko uličnih svjetiljki. Policijska žuta vrpca pokislo je visjela ispred kuće May Locher. Noćas je jedva odspavao dva sata i ponovno mu padne na pamet da bi mu bilo bolje biti mrtav. Tad više ne bi bilo nesanice. Više ne bi bilo dugog bdjenja u ovom omrznutom naslonjaču i čekanja da svane. Više ne bi bilo dana kad se čini da svijet gleda kroz Gardol Invisible Shield o kojem su blebetali u reklamama za zubne paste. U doba kad je televizija bila novitet, tad je to bilo, u danima kad još nije u kosi nalazio prve sijede vlasi i kad bi uvijek zaspao pet minuta nakon što su on i Carol završili voditi ljubav. A ljudi mi stalno govore kako dobro izgledam. To je najčudnije u svemu. Samo što nije bilo. S obzirom na neke stvari kojima je bio svjedokom u posljednje vrijeme, to što mu je nekoliko ljudi reklo da izgleda kao preporođena osoba bilo je na dnu popisa čudnih stvari. Ralph ponovno svrne pogled prema kući May Locher. Leydecker je rekao da je kuća bila zaključana, ali je Ralph vidio dva mala ćelava liječnika kako izlaze kroz ulazna vrata, vidio ih je, prokletstvo - No je li ih vidio? Je li ih zaista vidio? Ralph se u mislima vrati u jučerašnje jutro. Sjedi u ovom istom naslonjaču i misli Neka predstava počne. A tad ugleda ona dva mala ćelava liječnika, dovraga, vidio je kako su izašli iz kuće gospođe Locher! No možda se vara, jer zapravo nije gledao u kuću gospođe Locher, nego u pravcu Red Applea. Pomislio je da je jedva primjetan pokret koji je uhvatio kutom oka bila Rosalie i okrenuo je glavu da provjeri. Tad je vidio male ćelave liječnike na trijemu kuće May Locher. Više nije bio potpuno siguran da je vidio ulazna vrata otvorena; možda je samo zamislio taj dio a kako i ne bi? Nisu došli po asfaltiranom prilazu, to je bilo sigurno! U to ne možeš biti siguran, Ralph. Samo što je bio. U tri sata ujutro, Harris Avenue bila je tiha kao mjesečeve planine - vidio se i najmanji pokret bilo gdje u njegovu vidnom polju. Jesu li Liječnik #1 i Liječnik #2 izašli kroz vrata? Sto je dulje o tome razmišljao, to je više sumnjao u to. Pa što se dogodilo, Ralph? Jesu li možda iskoračili iza Gardo lova nevidljivog štita? Ili - što kažeš na to? - možda su prošli kroz vrata, poput onih duhova koji su u onom starom televizijskom serijalu proganjali Cosma Toppera? A najluđe od svega je bilo to što mu se to činilo logičnim. Što? Da su prošli kroz VRATA? O Ralph, potrebna ti je pomoć. Moraš razgovarati s nekim o tome što ti se događa.
Da. U to je jedino bio siguran: mora se nekome povjeriti prije no što poludi. Ali kome? Carolyn bi za to bila najpogodnija, ali je ona mrtva. Leydeckeru? Nevolja je bila u tome da mu je već lagao o hitnom noćnom pozivu. Zašto? Jer bi istina zvučala ludo. Zvučala bi zapravo kao da se od Eda Deepneaua zarazio paranojom kao prehladom. A zar to nije bilo najvjerojatnije tumačenje, kad se o situaciji trezveno razmisli? ''Ali to nije istina,'' šapne on. ''Bili su stvarni. I aure.'' Dug je put povratka u raj, mili... i pripazi na te zeleno-zlatne tragove bijelog čovjeka dok si na putu onamo. Ispričati nekome. Olakšati dušu. Da. A mora to učiniti prije no što John Leydecker posluša snimku onog noćnog ra/govoru i pojavi se na vratima tražeći objašnjenje, želeći znali zašto je Ralph lagao i što Ralph zapravo zna o smrti gospođe Locher. Ispričaj nekome. Olakšaj dušu. Ali, Carolyn je mrtva, Leydeckera prekratko pozna, Helen se pritajila u skloništu WomanCarea negdje u pustoši, a Lois Chasse bi mogla to izbrbljati svojim prijateljicama. Tko mu preostaje? Odgovor mu nadođe jasno čim je tako oblikovao pitanje, ali Ralph ipak osjeti iznenađujuću nevoljkost da s McGovernom govori o stvarima koje mu se događaju. Sjeti se dana kad je zatekao Billa na klupi pokraj igrališta za bejzbol kako plače zbog svog starog prijatelja i mentora, Boba Polhursta. Ralph je pokušao Billu reći za aure, a McGovern kao da je to prečuo; bio je odveć zaokupljen od čitanja izlizanim scenarijem s temom kako je zajebano stariti. Ralph se sjeti podrugljivo podignute obrve. Nepopustljive zajedljivosti. Duguljastog, uvijek smrknutog lica. Književnih aluzija, koje bi izmamile Ralphu smiješak na usta, ali zbog kojih bi se često osjetio malčice inferiornim. A tu je i McGovernov odnos prema Lois: milostiv, pomalo i okrutan. Ali to nije nimalo bilo pravedno prema Billu i Ralph je toga bio svjestan. Bill McGovern znao je pokazati dobrotu duše i - što je možda i važnije u ovom slučaju - razumijevanje. On i Ralph se poznaju više od dvadeset godina, a posljednjih deset godina žive u istoj kući. On je bio jedan od muškaraca koji su nosili Carolynin lijes pa ako Ralph ne može Billu ispričati što mu se događa, kome može? Čini se da je odgovor bio nikome.
Deseto poglavlje 1 Magličasti kolutovi oko uličnih svjetiljaka rasplinuli su se kad je sunčana svjetlost počela obasjavati nebo na istoku, a u devet sati dan je bio vedar i topao - vjerojatno početak posljednjeg kratkog razdoblja babljeg ljeta. Ralph siđe u prizemlje čim je prošla emisija Good Morning America, odlučan da McGovernu ispriča što mu se dogodilo (koliko će se usuditi) prije no što mu ponestane hrabrosti. No kad se našao ispred vrata prizemnog stana, začuje zvuk tuša i milosrdno dalekog glasa Williama D. McGoverna kako pjeva ''I Left My Heart in San Francisco''. Ralph izađe na trijem, gume ruke u stražnje džepove i pročita dan kao da čita katalog. Nema ničeg, razmišljao je on, ničeg što bi se moglo usporediti sa sunčanim danom u listopadu; njegovi noćni jadi kao da su počeli otjecati iz njega. Sigurno će se vratiti, ali se zasad osjećao dobro - umoran i smušen, da, ali sve u svemu prilično dobro. Dan je bio više nego lijep; bio je predivan i Ralph je sumnjao da će se takav dan ponoviti prije svibnja. Zaključi da bi bio budala ne iskoristiti ga. Šetnja do Harris Avenue Extensiona i natrag potrajat će pola sata, četrdeset pet minuta ako sretne nekog na koga bi se isplatilo trošiti dah, a dotad će se Bili istuširati, obrijati, počešljati i odjenuti. A i biti voljan saslušati ga, ako Ralph bude imao sreće. Prošeta do izletišta kod ograde zračne luke ne priznavši si da se nada sresti starog Dora. Kad bi ga sreo, možda bi njih dvojica mogli popričati malo o poeziji - Stephena Dobynsa, na primjer - a možda i o filozofiji. Taj bi dio razgovora mogli počeli tuko da Dorrance rastumači što su to ''dugotrajna posla'' i zašto smatra da se Ralph u njih ne bi smio ''petljati''. Samo što Dorrance nije bio na izletištu; ondje je bio samo Don Veazie, koji je želio Ralphu rastumačiti zašto je Bill Clinton tako ušljivi predsjednik i zašto bi bilo bolje za dobre stare Sjedinjene Države kad bi američki narod izabrao proračunskog genija kao što je Ross Perot. Ralph (koji je glasovao za Clintona i smatrao da prilično dobro vrši svoju dužnost) posluša ga dovoljno dugo koliko je to zahtijevala pristojnost, pa reče da ima zakazano kod brijača. Jedino se toga mogao sjetiti na brzinu. ''I još nešto!'' Don zatrubi za njim. ''Ta njegova uobražena žena! Ona je lezbijka! Ja to uvijek pogodim! Znaš li kako? Pogledam im u cipele! Cipele su im tajna šifra! Uvijek nose cipele s četvrtastim vrhom i - '' ''Vidimo se, Don!'' Ralph mu dovikne i žurno se povuče. Prešao je oko pet stotina metara nizbrdice kad dan tiho eksplodira oko njega. 2 Nalazio se preko puta kuće May Locher kad se to dogodilo. Skameni se i blene niz Harris Avenue razrogačenih, zgranutih očiju. Desnom se rukom uhvatio za vrat, razjapio usta. Izgledao je kao čovjek koji ima srčani napad, pa iako mu je sa srcem sve bilo u redu - barem zasad - osjećao se kao da ima nekakav napad. Ništa što je vidio ove jeseni nije ga pripremilo na to. Ralph je smatrao da ga ništa ne bi moglo pripremiti na to. Onaj drugi svijet - tajni svijet aura - ponovno mu se prikazao, ali se ovog puta otkrio više nego što je Ralph i mogao zamisliti... toliko da se nakratko zapitao može li se umrijeti od preopterećenosti osjetila. Gornji dio Harris Avenue pretvorio se u bliješteću zemlju čudesa ispunjenu isprepletenim kuglama,
stošcima i polumjesecima boja. Stabla, kojima je do vrhunca njihove jesenske preobrazbe trebalo još tjedan dana ili nešto više, plamtjela su poput luči u Ralphovini očima i mozgu. Nebo je bilo nešto više od plavog; kao da je probijen plavi zvučni zid. Telefonske linije u zapadnom dijelu Derryja još su bile iznad zemlje i Ralph se zapilji u njih, jedva svjestan da je prestao disati i da bi uskoro trebao ponovno to početi činiti ako se ne želi onesvijestiti. Zupčaste žute spirale jurile su gore-dolje po crnim žicama, podsjetivši Ralpha na stup sa spiralnim raznobojnim prugama kakvi su stajali ispred brijačnica kad je bio dijete. Svako malo, taj bi bumbarov let prekinula šiljasta crvena okomica ili zeleni bljesak koji kao da su se istodobno širili obosmjerno. Nakratko bi izbrisali žute krugove, pa nestali. Promatraš ljude kako razgovaraju, pomisli on osupnuto. Znaš li to, Ralphe? Teta Sadie iz Dallasa čavrlja sa svojim najdražim nećakom koji živi u Derryju; farmer iz Havena klepeće s prodavačem koji ga snabdijeva dijelovima za traktor; svećenik pokušava pomoći župljanu zlopatniku. To su glasovi, a bljeskovi i iskre potječu od ljudi koje je obuzeo neki snažan osjećaj - ljubav ili mržnja, sreća ili ljubomora. I Ralph osjeti da sve to što vidi i sve što osjeća nije sve: da ga iza postojećeg dosega njegovih osjetila čeka cijeli svijet. Dovoljan da mu se ono što sad vidi učini mlakim i blijedim. A ako zaista postoji još nešto više, kako će uopće preživjeti a da ne poludi? Ne bi pomoglo ni da zgasne oči; shvatio je daje to što ima osjećaj da ''vidi'' te stvari uglavnom posljedica toga što je cijelog života prihvaćao vid kao primarno osjetilo. No zapravo je ovdje riječ o još puno toga osim vida. Kako bi to dokazao samom sebi, on zatvori oči... i dalje je vidio Harris Avenue. Kao da su njegove vjeđe postale staklene. Jedina razlika je bila ta da su se uobičajene boje pretvorile u kontrastne i stvorile svijet koji je izgledao poput negativa fotografi je u boji. Stabla više nisu bila narančasta ili žuta nego žarko, neprirodno zelena poput Gatorade napitka od limete. Ploha Harris Avenue, prevučena svježim slojem asfalta u lipnju, postala je velika bijela cesta a nebo je bilo predivno crveno jezero. On ponovno otvori oči, gotovo siguran da će aure nestati, ali nisu; svijet se još orio i tutnjao od boja, pokreta i dubokog ječanja. Kad ih počinjem viđati? pitao se Ralph kad je ponovno polako krenuo nizbrdo. Kad mali ćelavi liječnici počinju izlaziti iz drvenine? No nije vidio liječnike, ni ćelave ni nećelave; nije bilo anđela na pročeljima zgrada; vragovi nisu zavirivali kroz rešetke na kanalizacijskim otvorima. Samo je bilo - '' ''Pazite, Roberts, a da pripazite kuda hodate, ha?'' Te riječi, oštre i pomalo ustrašene, kao da su bile tjelesne - kao da rukom prelazi preko orahovine kojom su obloženi zidovi neke prastare opatije ili plemićke kuće. Ralph stane kao ukopan i ugleda gospođu Perrine, susjedu iz ulice. Sišla je s pločnika u odvodni jarak da je Ralph ne prevali kao čunj u kuglani i sad je stajala do gležnjeva u opalom lišću, držala mrežu u jednoj ruci i piljila u Ralpha ispod svojih debelih točkastih obrva. Aura koja ju je okruživala bila je stroge, ozbiljne sive boje uniforme pitomca vojne akademije West Point. ''Jeste li pijani, Roberts?'' upita ona otresito i odjedanput višak boja i osjeta iščezne i ponovno je to bila samo Harris Avenue koja dremljivo zavija kroz lijepo jutro jednog dana potkraj tjedna sredinom jeseni. ''Pijan? Ja? Nimalo. Trijezan kao sudac, časti mi.'' On joj pruži ruku. Gospođa Perrine, koja je prešla osamdesetu ali još nije popustila ni pedlja, pogleda u njegovu ruku kao daje uvjerena da Ralph na dlanu ima skriven joy-buzzer. To me ne bi začudilo, govorile su njezine hladne sive oči. To me uopće ne bi začudilo. Ona se ponovno popne na pločnik bez Ralphove pomoći. ''Oprostite, gospođo Perrine. Nisam gledao kuda hodam.''
''Ne, niste. Klatarali ste se razjapljenih usta, eto što ste radili. Izgledali ste kao seoska luda.'' ''Oprostite,'' ponovi on a tad se ugrize za jezik da ne bi zarevao od smijeha. ''Hm.'' Gospođa Perrine ga polako odmjeri od glave do pete, kao narcdnikmarinac u inspekciji regruta. ''Roberts, ta je košulja potrgana ispod pazuha.'' Ralph podigne ruku i pogleda. Zaista, u njegovoj omiljenoj košulji bila je velika poderotina. Kroz nju ugleda zavoj i osušenu krvavu mrlju, a i ružan grm staračkih dlaka. On brzo spusti ruku. Osjeti kako mu obraze oblijeva rumenilo. ''Hm,'' ponovno reče gospođa Perrine, izrazivši time sve što je bilo potrebno reći o temi Ralpha Robertsa a da je usput jednosložno. ''Donesite je meni, ako želite. Mogu vam zakrpati sve što želite. Još znam baratati iglom.'' ''O da, kladim se da znate, gospođo Perrine.'' Gospođa Perrine ga sad pogleda kao da želi reći: Ti si sasušeni stari prdonja, Ralph Roberts, ali tebi vjerojatno nema pomoći. ''Ali ne poslije podne,'' reče ona. ''Poslije podne pomažem kuhati večeru u skloništu za beskućnike i poslužujem večeru u pet. Bogougodni rad.'' ''Da, siguran sam da - '' ''Na nebu neće niti beskućnika, Roberts. Možete biti sigurni u to. A sigurna sam da neće biti ni potrganih košulja. Ali dok smo ovdje, moramo se pomagati i snalaziti se. To nam je zadaća.'' A za sebe mogu reći da u tome postižem spektakularne rezultate, pisalo je na licu gospođe Perrine. ''Roberts, donesite stvari za krpanje ujutro ili navečer. Ne morate se ustručavati, ali mi se nemojte pojaviti na vratima poslije pola devet. Liježem u devet.'' ''Ljubazni ste, gospođo Perrine,'' reče Ralph i ponovno se ugrize za jezik. Znao je da će uskoro taj trik prestati djelovati; odluka će uskoro pasti: ili se nasmijati ili umrijeti. ''Ne morate mi zahvaljivati. Kršćanska dužnost. Usto, Carolyn mi je bila prijateljica.'' ''Hvala,'' reče Ralph. ''Užasno je to s May Locher, zar ne?'' ''Ne,'' reče gospođa Perrine. ''Božja milost,'' I ona otplovi prije no što je Ralph uspio još nešto reći. Njezina je kralježnica bila tako bolno uspravna da su ga od toga boljelo oči. On učini nekoliko koraka, a tad se više nije mogao suzdržati. Nasloni se podlakticom na telefonski stup, pritisne usta na ruku i nasmije se što je tiše mogao - smijao se dok mu se suze nisu počele slijevati niz obraze. Kad je taj napad (a tako je izgledalo, kao histerični napadaj) minuo, Ralph podigne glavu i ogleda se pozornim, znatiželjnim, suznim očima. Nije vidio ništa što i drugi ljudi ne bi mogli vidjeti, pa mu lakne. Ali to će se ponoviti, Ralph. Znaš da hoće. Sve to. Da, vjerojatno je to znao, ali to će ostaviti za poslije. Sad mora obaviti razgovor. 3 Kad se Ralph konačno vratio sa svog čudesnog putovanja po ulici, McGovern je sjedio na stolcu na trijemu i bez žurbe čitao jutarnje novine. Kad je Ralph skrenuo na popločani prilaz, donese naglu odluku. Ispričat će Billu puno, ali ne sve. Jedna od stvari koju će sigurno izostaviti bila je koliko su ona dva čovjeka koja je vidio kako izlaze iz kuće gospođe Locher sličila vanzemaljcima iz tabloida koji se prodaju u Red Appleu. McGovern podigne pogled dok se on penjao stubama. ''Zdravo, Ralph.'' ''Bok, Bili. Mogu li s tobom porazgovarati o nečemu?''
''Naravno.'' On zatvori novine i pažljivo ih presavine. ''Jučer su konačno primili mog prijatelja Boba Polhursta u bolnicu.'' ''Oh? Mislio sam da si očekivao da će do toga doći prije.'' ''I jesam. Svi su to očekivali. Zavarao nas je. Zapravo, činilo se da mu se stanje poboljšava - barem kad je riječ o upali pluća - a tad se ponovno pogoršalo. Jučer oko podneva prestao je disati i njegova je nećaka pomislila da će umrijeti prije no što stignu bolnička kola. Nije umro; čini se da mu se stanje stabiliziralo.'' McGovern pogleda niz ulicu i uzdahne. ''May Locher otegne papke usred noći, a Bob i dalje kurbla. Kakav svijet, ha?'' ''Tako je.'' ''O čemu si želio razgovarati? Jesi li se konačno odlučio postaviti ono kobno pitanje Lois? Želiš očinski savjet kako to učiniti?'' "Potreban mi je savjet, ali ne o mojem ljubavnom životu.'' ''Pljuni,'' kratko će McGovern. Ralph to učini, zadovoljan i umiren McGovernovom šutljivom pozornošću. Počeo je ukratko opisavši događaje za koje je Bili već znao - incident između Eda i vozača kamiona u ljeto 1992. i kako je Edovo lupetanje tom prilikom sličilo onome što je rekao onog dana kad je pretukao Helen zato što je potpisala peticiju. Dok je Ralph govorio, osjeti jače nego ikad da su ti čudni događaji povezani, vezama skoro vidljivima. Ispriča McGovernu o aurama, iako ne o tihom smaku svijeta koji je doživio prije manje od pola sata - nije bio spreman ići tako daleko, barem zasad. McGovern je naravno znao da je Charlie Pickering napao Ralpha i da je Ralph izbjegao puno ozbiljniju povredu posluživši se sprejom koji je dobio od Helen i njezine prijateljice, ali mu sad Ralph ispriča nešto što je zatajio u nedjelju navečer, kad je McGovernu prepričao napad za vrijeme lagane večere: kako se sprej čarolijom stvorio u džepu njegove jakne. Samo što on sumnja da je čarobnjak bio stari Dor. ''Mili Bože!'' uzvikne McGovern. ''Vodiš pustolovan život, Ralph!'' ''Čini se.'' ''Koliko si ispričao Johnnyju Leydeckeru?'' Jako malo, zausti Ralph, ali tad shvati da bi čak i to bilo pretjerivanje. ''Skoro ništa. A još mu nešto nisam rekao. Nešto puno ... puno važnije, pretpostavljam. Nešto u vezi s onim što se dogodilo ondje.'' On pokaže prstom prema kući May Locher, ispred koje su se upravo zaustavila dva plavo-bijela kombija. Sa strane je pisalo DRŽAVNA POLICIJA. Ralph pretpostavi daje riječ o ljudima iz sudske medicine koje je spomenuo Leydecker. ''May?'' McGovern se nagne prema naprijed. ''Znaš nešto o tome što se dogodilo May?'' ''Mislim da znam.'' Govoreći pažljivo, prelazeći s riječi na riječ poput čovjeka koji prelazi preko podmukle struje skačući s kamena na kamen, Ralph ispriča McGovernu o tome kako se probudio, otišao u dnevnu sobu i ugledao dva muškarca kako izlaze iz kuće gospođe Locher. Ispriča o svojoj uspješnoj potrazi za dalekozorom i reče McGovernu kako je jedan od njih nosio škare. Nije spominjao svoju noćnu môru s Carolyn ni sjajne tragove nogu, a osobito nije spominjao svoj zakašnjeli dojam da su ta dvojica možda prošla kroz vrata; to bi uništilo i posljednje ostatke vjerodostojnosti koju još ima. Završi priču svojim anonimnim pozivom na 911 i tad se zavali u stolcu, zabrinuto se zagledavši u McGoverna. McGovern zatrese glavom kao da je želi razbistriti. ''Aure, proročanstva, tajanstveni provalnici sa škarama ...zaista živiš pustolovno.''
''Što ti misliš, Bili?'' McGovern je sjedio šuteći nekoliko trenutaka. Smotao je novine dok je Ralph govorio i sad počne odsutno njima lupkati po svojoj nozi. Ralph osjeti želju da još neuvijenije oblikuje svoje pitanje - Bili, misliš li da sam lud? - ali je uguši. Zar misli da će na takvo pitanje ljudi iskreno odgovoriti... barem bez prilične doze natrij pentotala?93 Da bi Bili rekao O da, mislim da si lud sto gradi, dragi moj Ralph, pa zašto odmah ne pozovemo Juniper Hill da provjerimo imaju li slobodan krevet za tebe? Teško ... a budući da svaki odgovor koji bi Bili mogao dati ne bi ništa značio, bolje je i ne postaviti pitanje. ''Ne znam točno što bih mislio,'' naposljetku reče Bili. ''Barem ne zasad. Kako su izgledali?'' ''Bilo je teško razaznati njihova lica, čak i dalekozorom,'' reče Ralph. Glas mu je bio miran kao i jučer, kad je poricao daje nazvao 911. ''Vjerojatno ne znaš ni koliko su bili stari, ha?'' ''Ne.'' ''Je li ijedan od njih mogao biti naš poznanik iz ulice?'' ''Ed Deepneau?'' Ralph iznenađeno pogleda McGoverna. ''Ne, nijedan nije bio Ed.'' ''A Pickering?'' ''Ne. Nije bio ni Bd a ni Charlie Pickering. Njih bih prepoznao. Što želiš reći? Da mi je mozak pregorio i da je dvojicu tipova koji su mi u posljednjih nekoliko mjeseci uzrokovali najveći stres postavio na trijem May Locher?'' ''Naravno da ne,'' odgovori McGovern, ali uporno lupkanje novina po njegovoj nozi prestane i njegove oči bijesnu. Ralphu se okrene u želucu. Da, McGovern upravo to želi reći, a to nije ni tako čudno, zar ne? Možda i nije, ali nije ublažilo onaj neugodan osjećaj u želucu. ''A Johnny je rekao da su sva vrata bila zaključana.'' ''Da.'' ''Iznutra.'' ''Aha, ali - '' McGovern tako naglo ustane sa stolca da je na trenutak Ralph pomislio da će pobjeći, možda putem vrišteći Pazite se Robertsa! Poludio je! No umjesto da se sjurio niz stube, on krene prema ulaznim vratima. Na neki način to je još više uzbunilo Ralpha. ''Što ćeš učiniti?'' ''Nazvati Larryja Perraulta,'' reče McGovern. ''Mayina mlađeg brata. Još živi u Cardvilleu. Ona će vjerojatno biti ukopana u Cardvilleu.'' McGovern pogleda Ralpha čudnim, ispitivačkim pogledom. ''Što si mislio da ću učiniti?'' ''Ne znam,'' reče Ralph pokunjeno. ''Na trenutak sam pomislio da ćeš pobjeći glavom bez obzira kao Gingerbread Man.'' ''Ne.'' McGovern pruži ruku i potapša ga po ramenu, ali se Ralphu taj pokret učini hladnim i neutješnim. Površnim. ''Kakve veze s tim ima brat gospođe Locher?'' ''Johnny je rekao da su poslali Mayino tijelo na podrobniju autopsiju, zar ne?'' ''Mislim da e on upotrijebio riječ postmortem - '' McGovern odmahne rukom. ''Vjeruj mi, nema razlike. Ako se pojavi nešto sumnjivo - nešto što bi ukazivalo da je ubijena - morat će obavijestiti Larryja. On je jedini njezin živi srodnik.'' ''Da, ali zar se neće pitati što to tebe zanima?''
''Oh, mislim da o tome ne moramo brinuti,'' reče McGovern, govoreći smirujućim tonom koji se Ralphu nimalo nije sviđao. ''Reći ću da je policija zabranila pristup kući i da se tračerski mlin u Harris Avenue brzo okreće. On zna da smo May i ja bili školski kolege i da sam je redovito posjećivao posljednjih nekoliko godina. Larry i ja se ne ljubimo, ali se razmjerno dobro slažemo. Reći će mi što me zanima ako ni zbog čega a ono zbog toga što smo preživjeli Cardville. Jasno?'' ''Da, ali - '' ''Nadam se,'' reče McGovern i odjedanput se Ralphu učini kao jako star i jako ružan gmaz - gila gušter ili bazilisk. Upre prst u Ralpha. ''Ja nisam glup a znam i šutjeti kad mi se netko povjeri. Tvoje lice kaže da nisi u to baš uvjeren i to mi se ne sviđa. Nimalo mi se ne sviđa.'' ''Oprosti,'' reče Ralph. Zapanjila ga je McGovernova provala gnjeva. McGovern se još trenutak zagleda u njega. Njegova rožnata usta bila su zategnuta preko njegovih prevelikih umjetnih zuba. A tad kimne glavom. ''No dobro, prihvaćam ispriku. San ti je sjeban, moram uzeti taj čimbenik u obzir, a ja opet ne mogu izbiti iz glave Boba Polhursta.'' On ispusti jedan od najdubljih uzdaha na način jadnog starog Billa. ''Slušaj - ako bi radije da ne nazivam Mayina brata...'' ''Ne, ne,'' reče Ralph. Ono što je želio bilo je vratiti kazaljke sata deset minuta unatrag i izbrisati cijeli taj razgovor. A tad ga zahvati osjećaj za koji je bio siguran da bi se svidio Billu McGovernu, osjećaj dovršen i spreman za upotrebu. ''Oprosti što sam oklevetao tvoju diskreciju.'' McGovern se nasmiješi, isprva nevoljko a tad cijelim licem. ''Sad znam što te drži budnim - takve gluposti o kojima razmišljaš. Sjedi mirno, Ralph i misli lijepe misli o vodenkonju, kao što je govorila moja majka. Odmah se vraćam. Vjerojatno ga neću ni dobiti; organizacija pogreba i slično. Želiš li pogledati novine dok čekaš?'' ''Naravno. Hvala.'' McGovern mu da novine, koje su još zadržale valjkast oblik u kojem su bile smotane, pa uđe u kuću. Ralph pogleda naslovnu stranicu. Naslov je glasio ZAGOVORNICI PRAVA NA IZBOR I PRAVA NA ŽIVOT SPREMNI ZA DOLAZAK AKTIVISTKINJE. Priča je bila uokvirena dvjema fotografijama. Na jednoj je bilo nekoliko djevojaka koje su izrađivale natpise na kojima je pisalo NAŠA TIJELA, NAŠ IZBOR i U DERRYJU JE SVANULA NOVA ZORÀ! Na drugoj fotografiji bili su demonstranti kako stupaju ispred WomanCare centra. Nisu nosili nikakve natpise a i nisu im ni trebali; crne halje s kapuljačama u koje su bili odjeveni i kose koje su nosili u rukama dovoljno su govorile. Sad i Ralph uzdahne, spusti novine na sjedalo stolca za ljuljanje pokraj sebe, pa se zagleda kako se razvija jutro na Harris Avenue tog utorka ujutro. Padne mu na um da McGovern možda razgovara telefonom s Johnom Leydeckerom a ne Larryjem Perraultom, i njih dvojica možda ovog trenutka održavaju kratke konzultacije između učenika i nastavnika o tom ćaknutom starom Ralphu Robertsu koji pati od nesanice.. Mislio sam da bi rado doznao tko je zapravo nazvao 911, Johnny. Hvala, profesore. Bili smo u to prilično sigurni, ali je dobro dobiti potvrdu. Pretpostavljam da je bezopasan. Zapravo mi je čak i simpatičan. Ralph prekine nagađati o tome koga je Bili nazvao a koga nije. Bilo je lakše sjediti i ništa ne misliti, čak ni lijepe misli o vodenkonju. Lakše je promatrati kako se kamion koji prevozi pivo Budweiser dovaljao na parkiralište Red Applea, zastavši da ljubazno propusti kombi Magazine Incorporateda koji je izbacio ovotjedno sljedovanje tabloida, časopisa i džepnih izdanja i koji je sud odlazio. Lakše je bilo gledati staru Harriet Bennigan, pokraj koje je gospođa Perrine izgledala kao pupoljak, kako zgrbljena nad svojim štapom u svom jarkocrvenom jesenskom kaputu odlazi na jutarnje posrtanje. Lakše je bilo gledati djevojčicu u trapericama i prevelikoj bijeloj pamučnoj majici kratkih rukava i muškom šeširu oko četiri
broja prevelikog za nju, kako skače preko konopca na korovom zaraslom gradilištu između Frankove pekare i solarija Vicky Moon (aroma terapija - jedino kod nas). Lakše je bilo gledati djevojčičine male ruke kako iscrtavaju polukrugove. Lakše je bilo slušati kako ona pjevuši svoj beskonačni, skačući srok. Jini-jeni-jani guska i gusan su nakresani... Kutkom mozga shvati, i silno se začudi, daje bio na rubu da usne sjedeći tako na ulaznim stubama. Istodobno su se aure ponovno uvlačile u svijet, ispunjavale ga prelijepim bojama i gibanjem. Bilo je prelijepo, ali... ... ali nešto nije bilo u redu. Nešto. Što? Djevojčica koja je skakala preko konopca na praznom zemljištu. Ona nije bila u redu. Njezine u traper platno odjevene noge dizale su se i spuštale kao čunak šivaćeg stroja. Njezina sjena skakutala je pokraj nje na razbijenom pločniku prastare uličice zarasle u korov i suncokrete. Konopac se vrtio goredolje ... okolonaokolo ... gore-dolje i okolo-naokolo... Nema ona na sebi preveliku pamučnu majicu, prevario se. Ta je osoba nosila kutu. Bijelu kutu, kakvu su nosili glumci u starim televizijskim serijalima o liječnicima. Jini-jeni-jani, guska i gusan su nakresani, Majmun skače po lijani... Oblak zakloni sunce i sumorna zelena Svjetlost klizne preko dana i zagnjuri ga pod vodu. Ralphova se koža najprije ohladi, a zatim naježi. Poskakujuća djevojčina sjena nestane. Ona pogleda u Ralpha i on shvati du ona uopće nije djevojčica. Stvorenje koje ga je gledalo bio je muškurac visok metar dvadeset. Ralph je na prvi pogled pomislio da je šeširom zaklonjeno lice lice djeteta jer je bilo potpuno glatko, bez ijedne bore. A unatoč tome, Ralph ga je intenzivno osjećao - osjećao zlo, zloćudnost, koju zdrav um ne može shvatiti. To je dokaz, Ralph pomisli obamrlo, zureći u skakutavo stvorenje. To je nesumnjiv dokaz. Jer što god ta stvar bila, to je umobolno. Potpuno sam skrenuo. Stvorenje kao da je pročitalo Ralphove misli, jer se u tom trenutku njegove usne rastegnu u iskeženi osmijeh koji je bio i stidljiv i pokvaren, kao da njih dvoje dijele neku neugodnu tajnu. A bio je siguran - da, prilično siguran, skoro siguran - da je taj stvor pjevušio kroz osmijeh, ne otvarajući usta: [Lijana je PUKLA! Majmuna lavica na lijani VUKLA! I do smrti ga lijanom TUKLA!] To nije bio jedan od ona dva mala liječnika koje je Ralph vidio kako izlaze iz kuće gospođe Locher, bio je siguran u to. U vezi s njima, možda, ali ne i oni. Bilo je - Stvorenje odbaci konopac za preskakivanje. On najprije postane žut pa crven, a iz njega su frcale iskre dok je letio kroz zrak. Onaj čovječuljak - Liječnik #3 - zurio je u Ralpha i cerio se i Ralph odjedanput shvati još nešto, nešto što ga ispuni užasom. Naposljetku je prepoznao šešir na glavi tog stvora. Bio je to nestali slamnati šešir Bila McGoverna.
4 I ponovno kao da je stvor pročitao njegove misli. Povuče šešir s glave i pokaže se okrugla, ćelava lubanja, pa mahne McGovernovim slamnatim šeširom u zraku kao da je kauboj koji jaše na divljem mustangu. Dok je tako mahao šeširom nije se prestajao kesiti tim svojim neopisivim osmijehom. Odjedanput pokaže prstom u Ralph«, kao da ga obilježava, Tad ponovno nabije šešir na glavu i jurne u uski, korovom obrasli prolaz između solarija i pekare. Sunce isplovi iza oblaka koji ga je zaklanjao i sjaj aure ponovno počne blijedjeti. Trenutak-dva nakon nestanka onog stvorenja, ispred njega je ponovno bila Harris Avenue - dosadna stara Harris Avenue, uvijek ista. Ralph drhteći uzdahne prisjetivši se ludila na tom malom, nacerenom licu. Sjeti se kako je upro prst (majmuna lavica na lijani VUKLA) u njega, kao da (i do smrti ga lijanom TUKLA!) ga obilježava. ''Reci mi da sam zaspao,'' promuklo šapne. ''Reci mi da sam zaspao i sanjao onog dripca.'' Iza njega se otvore vrata. ''Bože moj, razgovaraš sam sa sobom,'' reče McGovern. ''Ralphie, sigurno imaš puno novca u banci.'' ''Da, dovoljno za pokriće troškova ukopa,'' reče Ralph. Glas mu 'je zvučao kao glas čovjeka koji je upravo doživio užasan šok i još se pokušava riješiti taloga straha; napola je očekivao da će Bili priskočiti, zabrinuta lica (ili možda sumnjičavosti) i upitati što mu je. McGovern ne učini ništa slično. Svali se u stolac za ljuljanje, prekriži ruke preko svojeg uskog prsnog koša u obliku zamišljenog slova X, i pogleda niz Harris Avenue, pozornicu na kojoj su on i Ralph i Lois i Dorrance Marstellar i mnogi starci - ljudi u zlatnim godinama, McGovernovim jezikom - bili osuđeni odigrati svoje često dosadne a ponekad i bolne posljednje činove. A da mu kažem za njegov šešir? pomisli Ralph. A da počnem razgovor rečenicom: "Bill, a znam i Što se dogodilo s tvojim slamnatim šeširom. U vlasništvu je nekog usranog srodnika tipova koje sam noćas vidio. Nosi ga na glavi kad preskače preko konopca između pekare i solarija. '' Ako Bili još sumnja da je on lud, ta bi kratka vijest sigurno umirila sve njegove sumnje. Bi. Ralph ne otvori usta. ''Oprosti što sam se zadržao,'' reče McGovern. ''Larry je rekao da sam ga uhvatio na vratima jer je krenuo u pogrebno poduzeće, ali prije no što sam mu uspio postaviti svoja pitanja i umaknuti, on je prežvakao pola Mayine životne priče i skoro cijelu svoju. Govorio je bez prestanka četrdeset pet minuta.'' Siguran da je pretjerao - McGoverna nije bilo samo pet minuta, najviše - Ralph pogleda na sat i zaprepasti se kad shvati da je bilo petnaest do dvanaest. Pogleda niz ulicu i shvati da je gospođa Bennigan iščezla. Kao i kamion s Budweiserom. Je li zaspao? Čini se da jest... ali nije se ni za Boga miloga mogao sjetiti prekida u svojoj svjesnoj percepciji. Ma daj, ne budi glup. Spavao si kad si vidio malog ćelavca. Sanjao malog ćelavca. To je imalo smisla. Čak i to što je nosio Billov slamnati šešir imalo je smisla. Isti se šešir pojavio u noćnoj mori s Carolyn. Tad je bio između Rosalienih šapa. Samo što ovaj put nije sanjao. U to je bio siguran. Pa ... skoro siguran. ''Zar me nećeš pitati što je Mayin brat rekao?'' McGovern je zvučao malčice uvrijeđeno. ''Oprosti,'' reče Ralph. ''Vjerojatno sam se nešto zamislio.''
''Oprošteno ti je sinko.. .pod uvjetom da odsad pomnjivo slušaš. Detektiv zadužen za slučaj, Funderburke - '' ''Mislim da se zove Utterback. Steve Utterback.'' McGovern lagano odmahne rukom, njegova najčešća reakcija kad bi ga netko ispravio. ''Svejedno. Dakle, on je nazvao Larryja i rekao da je autopsija pokazala samo prirodne uzroke. Ono što ih je najviše brinulo, u svjetlu tvog poziva, bilo je da je May doživjela srčani napad od straha - da su je doslovce nasmrt prestrašili - oni provalnici. Vrata zaključana iznutra i to što ništa vrijedno nije ukradeno govorili su protiv toga, naravno, ali su tvoj poziv shvatili dovoljno ozbiljno i ispitali tu mogućnost.'' Njegov napola prijekoran ton - kao da je Ralph iz obijesti ulio ljepilo u zupčanike nekog inače ispravnog motora - zasmeta Ralphu. ''Naravno da su ga shvatili ozbiljno. Vidio sam dva čovjeka kako odlaze iz njezine kuće i prijavio sam to vlastima. Kad su stigli, zatekli su je mrtvu. Kako ga ne bi shvatili ozbiljno?'' "Zašto se nisi predstavio kad si nazvao?'' ''''Ne znam. Kakve to ima veze? I kako zaboga mogu biti sigurni da nije doživjela srčani napad od straha?'' ''Ne znam mogu li biti sto posto sigurni,'' reče McGovern, i on pomalo razdražljivo, ''ali su vjerojatno prilično sigurni s obzirom da će predati Mayino tijelo njezinu bratu za ukop. Vjerojatno su to pokazale pretrage krvi. Samo znam da je taj Funderburke - '' ''Utterback - '' '' - rekao Larryju da je May vjerojatno umrla u snu.'' McGovern prekriži noge, poigra se naborima svojih plavih sportskih hlača a tad prodorno i oštro pogleda Ralpha. ''Dat ću ti savjet, pa me saslušaj. Otiđi liječniku. Sad. Danas. Nemoj prolaziti preko ciljnog polja96 da bi dobio svojih dvije stotine dolara, idi ravno Litchfieldu. Stanje postaje ozbiljno.'' Oni koje sam vidio kako izlaze iz kuće gospođe Locher nisu me vidjeli, ali ovaj, pomisli Ralph. Vidio me i upro prst u mene. Možda čak i mene traži. Eto lijepe paranoične misli. ''Ralph? Jesi li čuo što sam rekao?'' ''Da. Pretpostavljam da mi ne vjeruješ da sam zapravo vidio nekoga da izalazi iz kuće gospođe Locher.'' ''Dobro si pretpostavio. Vidio sam ti izraz na licu kad sam ti rekao da me nije bilo četrdeset pet minuta, a i vidio sam kako si pogledao na sat. Nisi vjerovao da je prošlo toliko vremena, zar ne? A razlog zbog kojeg to nisi povjerovao je taj da si zadrijemao i ne znajući. Dremnuo na stojećki. A to ti se vjerojatno dogodilo i one noći, Ralph. Samo što si te noći sanjao dva čovjeka, a san je bio tako stvaran da si nazvao 911 kad si se probudio. Zar ti se to ne čini logično?'' Jini-jeni-jani, pomisli Ralph, guska i gusan su nakresani. ''A dalekozor?'' upita on. ''Još je na mojem stoliću pokraj naslonjaču u dnevnoj sobi. Zar on ne dokazuje da sam bio budan?'' ''Ne vidim kako. Možda si mjesečario, jesi li pomislio na to? Kažeš da si vidio te uljeze, ali ih ne možeš opisati.'' ''Ta narančasta ulična rasvjeta - '' ''Sva vrata zaključana iznutra - '' ''Ipak, ja - ''
''I te aure o kojima si mi ispričao. Nesanica im je uzrok - skoro sam siguran u to. No moglo bi biti i nešto ozbiljnije.'' Ralph ustane, siđe niz ulazne stube i stane na vrhu betonskog prilaza leđima okrenut McGovernu. U sljepoočicama mu je bubnjalo a srce mu je brzo tuklo. Prebrzo. Nije samo upro prst. Imao sam pravo, hulja me obilježila. A nisam ga sanjao. A nisam sanjao ni one koji su izašli iz kuće gospođe Locher. Siguran sam u to. Naravno da si siguran, Ralph, odgovori neki drugi glas. Luđaci su uvijek sigurni da vide i čuju što kažu da vide i čuju. Zato su i ludi, a ne zbog samih halucinacija. Da si zaista vidio što si vidio, što se dogodilo s gospođom Bennigan? Što se dogodilo s kamionom za prijevoz piva? Kako si izgubio četrdeset pet minuta koje je McGovern proveo razgovarajući telefonom s Larryjem Perraultom ? ''Imaš ozbiljne simptome,'' reče McGovern iza njegovih leđa i Ralphu se učini da je u njegovu glasu čuo nešto užasno. Zadovoljstvo? Zar je to moguće? ''Jedan je od njih držao škare,'' reče Ralph ne okrenuvši se. ''Vidio sam ih.'' ''Ma daj, Ralph! Razmisli! Posluži se mozgom i razmišljaj! U nedjelju poslije podne, manje od dvadeset četiri sata prije zakazanog pregleda kod akupunkturista, neki luđak zabode nož u tebe. Je li čudo da ti mozak na pladnju posluži noćnu moru u kojoj je u glavnoj ulozi oštar predmet? Hongove igle i Pickeringov lovački nož postali su škare, i to je sve. Zar ne vidiš da ta postavka pokriva sve baze, a ono što ti tvrdiš ne pokriva nijednu?'' ''Hodao sam u snu kad sam uzeo dalekozor? To misliš?'' ''Moguće je. Čak i vjerojatno.'' ''Isto vrijedi i za sprej u džepu moje jakne, ha? Stari Dor s time nije imao veze?" "Briga me za sprej ili starog Dora!'' vikne McGovern. ''Ali me briga za tebe! Patiš od nesanice od travnja ili svibnja, potišten si i uznemiren od Carolynine smrti - '' ''Nisam potišten!'' vikne Ralph. Prekoputa ulice, pismonoša zastane i pogleda u njihovu pravcu pa produži prema parku. ''Neka bude po tvome,'' reče McGovern. ''Nisi potišten. Ali i ne spavaš, vidiš aure, ljude koji se šuljaju iz zaključanih kuća usred noći ...'' A tad, varljivo ležernim tonom, McGovern reče ono čega se Ralph cijelo vrijeme pribojavao: ''Pripazi se, stari moj. Za moj ukus počinješ govoriti stvari previše slične onima koje je govorio Ed Deepneau.'' Ralph se okrene. Vruća krv muklo je kucala iza njegova lica. ''Zašto si takav? Zašto si se tako okomio na mene?'' ''Nisam se okomio na tebe, Ralph. Pokušavam ti pomoći. Biti ti prijatelj.'' ''Ne izgleda tako.'' ''Pa, istina ponekad boli,'' mimo će McGovern. ''Moraš barem razmisliti o tome da ti mozak i tijelo pokušavaju nešto reći. Dopusti mi da te nešto upitam - je li to jedini uznemirujući san koji si sanjao u posljednje vrijeme?'' Ralph se nakratko prisjeti Carolyn, zakopane do vrata u pijesku kako vrišti o tragovima bijelih ljudi. Pomisli na kukce koji su pokuljali iz njezine glave. ''Nisam sanjao nijedan ružan san u posljednje vrijeme,'' reče nepopustljivo. ''Vjerojatno i to ne vjeruješ jer ti se ne uklapa u scenarij.'' ''Ralph - '' ''Dopusti da te nešto upitam. Zar zaista vjeruješ da je to što sam vidio ta dva muškarca i smrt May Locher slučajnost?''
''Možda i nije. Možda je tvoj tjelesni i emocionalni poremećaj stvorio uvjete pogodne za kratak ali potpuno autentičan parapsihološki doživljaj.'' Ralph je bio ušutkan. ''Vjerujem da se takve stvari događaju s vremena na vrijeme,'' reče McGovern i ustane. ''Vjerojatno ti to zvuči smiješno iz usta zadriglog racionalca poput mene, ali zaista vjerujem. Ne kažem da se to sigurno dogodilo u tvom slučaju, ali se moglo dogoditi. Ono u što jesam siguran jest da ona dvojica koju misliš da si vidio zapravo ne postoje u stvarnom svijetu.'' Ralph je stajao i gledao u McGoverna ruku nabijenih duboko u džepove i sitsnutih u šake tako čvrsto da su izgledale poput kamenja. Osjećao je kako mu se mišići u rukama trzaju. McGovern siđe niz stube i uhvati ga za ruku, nježno, malo iznad lakta. ''Ja mislim - '' Ralph tako naglo povuče ruku da je McGovern zastenjao od iznenađenja i malo posrnuo. ''Znam ja što ti misliš.'' ''Ne slušaš što - '' ''Oh, čuo sam dovoljno. I više nego dovoljno. Vjeruj mi. Ispričaj me - mislim da ću ponovno u šetnju. Moram razbistriti glavu.'' Osjećao je muklo lupanje vruće krvi u obrazima i čelu. Pokuša prebaciti mozak u neku višu brzinu koja će mu omogućiti da ostavi taj besmisleni, nemoćni gnjev za sobom, ali nije mogao. Osjećao se kao kad se probudio iz noćne more s Carolyn; misli su mu tutnjale od užasa i pomutnje, i kad je pokrenuo noge, nije imao osjećaj da hoda nego da pada, kao što je jučer ujutro pao iz kreveta. No nastavi hodati. Kadšto je to jedino što se može učiniti. ''Ralph, moraš liječniku!'' McGovern vikne za njim i Ralph se više nije mogao zavaravati da u McGovernovu glasu ne primjećuje čudnu, zlobnu zluradost. Zabrinutost kojom je bio premazan vjerojatno je bila iskrena, ali je to bilo poput slatke ledene kreme na kiselom kolaču. ''Ne k ljekarniku, ne hipnotizeru, ne k akupunkturistu! Moraš otići svom obiteljskom liječniku!'' Aha, tipu koji je zakopao moju ženu ispod razine plimnog vala! vrisne on u sebi. Tipu koji ju je gurnuo do vrata u pijesaka tad joj rekao da se neće utopiti dok bude uzimala Valiume i Tylenol-3! Naglas reče,'' Potrebna mi je šetnja! To mi je potrebno i jedino mi je to potrebno.'' Bilo njegova srca sad je udaralo po njegovim sljepoočicama poput kratkih, snažnih udaraca malja, i padne mu na um da se tako vjerojatno dobiva moždana kap; ne obuzda li se uskoro, oborit će ga ono što je njegov otac nazivao ''apopleksija mrzovoljnih''. Začuje McGoverna kako hoda za njim po kolnom prilazu. Ne dodiruj me, Bili, pomisli Ralph. Da mi nisi ni ruku stavio na rame, jer ću se vjerojatno okrenuti i odalamiti te učiniš li to. ''Pokušavam ti pomoći, zar ne shvaćaš?'' vikne McGovern. Pismonoša na drugoj strani ulice ponovno se zaustavi i zagleda se u njih, a ispred Red Applea, Karl, momak koji je radio u jutarnjoj smjeni, i Sue, ona mlada žena koja je radila poslije podne, radoznalo se zagledaju u njih. Karl je u jednoj ruci držao vrećicu s pecivom za hamburgere. Zapanjujuće, što sve čovjek ne primijeti u ovakvim trenucima ...iako ne toliko zapanjujuće kao neke stvari koje je jutros već vidio. Stvari koje si mislio da si vidio, Ralph, izdajnički glas tiho dahne u njegovoj glavi. ''Šetnja,'' očajnički promumlja Ralph. ''Samo obična šetnja.'' U glavi mu se počne vrtjeti film. Neugodan, film kakvog bi rijetko otišao pogledati čak i kad bi sve pogledao što je bilo na programu filmskog centra. Glazba u toj trećerazrednoj produkciji mentalnog filma strave i užasa bila je, kojeg li čuda, ''Pop Goes the Weasel''. ''Dopusti mi da ti nešto kažem, Ralph - u našoj dobi, mentalne bolesti su uobičajene! U našoj je dobi to potpuno normalno, pa zato OTIĐI K LIJEČNIKU!'' Gospođa Bennigan je sad stajala na svom trijemu, a štap je ležao odbačen u podnožju stuba. Još je bila u svom žarkocrvenom jesenskom kaputu, a usta je razjapila i blenula u Ralpha i Billa.
''Čuješ li me Ralph? Nadam se da me čuješ! Nadam se! '' Ralph ubrza. Zgurio se kao da ga šiba hladan vjetar. A ako nastavi vikati, sve jače i jače? A ako me bude slijedio niz ulicu? Učini li to, ljudi će pomisliti da je on poludio, pomisli on, ali ga ta pomisao nije mogla utješiti. U mislima je i dalje čuo kako netko na glasoviru svira dječju pjesmicu - ne, zapravo ne svira, nego nabada po njemu: All around the mulberry bush The monkey chased the weasel The monkey thought ztwas all in fun, Pop! Goes the weasel! I sad se Ralphu prikažu starci iz Harris Avenue, oni koji kupuju osiguranje od tvrtki koje oglašavaju usluge na kablovskoj televiziji, oni sa žučnim kamencima i rakom kože, oni čije se pamćenje smanjivalo dok im se prostata povećavala, oni koji su živjeli od socijalnog osiguranja i zavirivali u svijet kroz sve deblje mrene umjesto ružičastih naočala. To su bili ljudi koji sad čitaju svu poštu koja je stigla naslovljena na ''Stanara'' i pomnjivo pregledavaju reklamne materijale supermarketa o posebnoj ponudi konzervirane hrane i smrznutih jela bez proizvodne specifikacije. Ugleda ih odjevene u nakaradne kratke hlače i lepršave kratke suknjice, u vunenim kapicama i pamučnim majicama na kojima su se kočoperili likovi kao što su Beavis i Butt-head i Rude Dog. Ugleda ih, ukratko, kao najstarije predškolce na svijetu. Stupali su oko dvostrukog reda stolaca dok je mali ćelavac u bijeloj kuti na glasoviru svirao ''Pop Goes the Weasel''. Drugi je ćelavac odnosio stolce jednog po jednog i kad bi glazba stala i svi sjeli, jedna osoba - ovog puta to je bila May Locher, a idući put možda McGovernov pročelnik - ostala bi stajati. Ta bi osoba morala otići iz prostorije, naravno. A Ralph začuje McGovernov smijeh. Smijeh jer je ponovno uhvatio stolac. May Locher može biti mrtva. Bob Polhurst umire, Ralph Roberts gubi daske iz glave, ali on je još dobro. Gospodin William D. McGovern je još uredu, još kicoš, još uspravan i još može jesti, još može uhvatiti stolac kad glazba prestane. Ralph još požuri, još jače se zguri, očekujući novi rafal savjeta i prijekora. Nije mislio da bi McGovern krenuo za njim, ali nije ni potpuno odbacivao tu mogućnost. Ako je McGovern dovoljno bijesan, mogao bi upravo to i učiniti - prigovarati, govoriti Ralphu da se prestane šaliti s tim i da ode liječniku, podsjetiti ga da bi glasovir svakog časa mogao prestati svirati, i ako ne nađe stolac dok ih je više, mogla bi ga sreća napustiti zauvijek. No više nije bilo povika. Isprva je pomislio da bi se mogao okrenuti da vidi gdje je McGovern, ali se tad predomisli. Ako vidi da se Ralph okrenuo, to bi ga moglo ponovno naviti. Najbolje da nastavi hodati. I tako Ralph produlji korak i ne razmišljajući krene prema zračnoj luci. Hodao je pognute glave, pokušavajući ne slušati neumoljivi glasovir, pokušavajući ne vidjeti ostarjelu djecu kako stupaju oko stolaca, pokušavajući ne vidjeti užasnute poglede iznad njihovih tobožnjih osmijeha. Dok je hodao pomisli kako su mu se nade izjalovile. Ipak je gurnut u tunel, i tama se sklopila oko njega.
DRUGI DIO: TAJNI GRAD Stari bi ljudi trebali biti istraživači. - T. S. Eliot "Četiri kvarteta" Jedanaesto poglavlje 1 Derry Gerijatričara nije bio jedini tajni grad koji je neprimijećen postojao u mjestu koje je Ralph Roberts uvijek smatrao domom; kao dječak koji je provodio djetinjstvo u Mary Meadu, gdje su danas razna stambena naselja Old Capea, Ralph je otkrio da, uz Derry koji pripada odraslima, postoji i Derry koji pripada isključivo djeci. U blizini željezničkog kolodvora u Neibolt Street bilo je napuštenih okupljališta skitnica, gdje se ponekad moglo naći konzervi juhe od rajčica napola punih mulligatawnyja" i boca u kojima bi se našao gutljaj ili dva piva. Iza Aladdin Theatera bila je uličica gdje se pušilo cigarete Bull Durham a kadikad palilo Black Cat petarde. Bio je tu i jedan veliki stari brijest čija je krošnja bila nadvijena nad rijeku i na kojem su deseci dječaka i djevojčica naučili skakati na glavu. Bilo je stotinu (zapravo bliže dvije stotine) isprepletenih staza koje su zavijale kroz Barrens, zaraslu uličicu koja je presijecala središte grada poput loše zaraštenog ožiljka. Te su tajne i skrivene ulice i putovi bili ispod razine vidnog polja odraslih pa ih stoga oni nisu primjećivali...iako je bilo iznimaka. Jedna od njih je bio policajac Aloysius Nell - gospodin Nell za mnoge naraštaje derryjevske djece - i tek je sad, dok je išao prema izletištu pokraj točke u kojoj Harris Avenue prelazi u Harris Avenue Extension, Ralphu palo na um dabje Chris Nell vjerojatno sin starog gospodina Nella... samo što to nije baš moglo biti, jer je policajac kojeg je Ralph prvi put vidio u društvu Johna Leydeckera bio premlad da bi bio sin starog gospodina Nella. Prije bi mu mogao biti unuk. Ralph je postao svjestan postojanja drugog tajnog grada - onog koji pripada vremešnim ljudima - otprilike u vrijeme kad je odlazio u mirovinu, ali nije potpuno shvatio da je i on njegov građanin sve do nakon Carolynine smrti. Ono što je tad otkrio bio je zagnjuren teritorij jezivo sličan onom koji je poznavao kao dijete, mjesto na koje svijet koji je tutnjao i gurao se pokraj njega u žurbi na posao i u žurbi na zabavu uglavnom nije obraćao pozornost. No Derry Gerijatričara zadirao je u treći tajni grad: Derry prokletih, stravično mjesto naseljeno uglavnom pijancima, mladeži odbjegloj iz roditeljskog doma i umobolnicima koje se nije moglo zadržati iza brave. Na izletištu je Lafayette Chapin skrenuo Ralphu pozornost na jedan od najvažnijih momenata o kojima valja razmisliti... kad se postane bona fide Gerijatričar. Taj se moment odnosio na ''pravi život''. Dotakli su se te teme dok su se njih dvojica tek upoznavali. Ralph je upitao Fayea što je radio prije no što je počeo dolaziti na izletište. ''U svom pravom životu bio sam bolji stolar,'' odgovorio je Chapin i pokazao preostale zube u širokom osmijehu ''ali to je završilo prije deset godina.'' Kao daje, prisjeti se Ralph, umirovljenje nešto
poput vampirskog poljupca koji preživjele uvlači u svijet nemrtvih. A kad se pobliže razmisli, je li to bilo zaista tako daleko od istine? 2 Sad kad je McGovern bio na sigurnoj udaljenosti iza njega (tako se barem on nadao), Ralph zakorači kroz zastor od hrastova i javora koji je zaklanjao izletište od Extensiona. Osmero ili devetoro ljudi u međuvremenu je došetalo nakon njegove ranije šetnje, a većina je sa sobom ponijela ručak ili kupljene sendviče. Eberlyjevi i Zellsovi igrali su hearts s umašćenim špilom ponajboljih karata koji se čuvao u rupi u obližnjem hrastu; Faye i Doc Mulhare, umirovljeni veterinar, igrali su šah; nekoliko je kibica hodalo između te dvije igre. A zbog igara je izletište i postojalo - zbog njih je postojala većina mjesta u Derryju Gerijatričara - no Ralph je smatrao da su igre samo okvir. Ono zbog čega ljudi zapravo ovamo dolaze bilo je biti u dodiru s izvorom informacija, predati izvješće, potvrditi (makar samo sebi) da još žive nekakvim životom, stvarnim ili nekim drugim. Ralph je sjeo na praznu klupu pokraj žičane ograde i prstom zamišljeno prijeđe po urezanim porukama - imenima, inicijalima, puno JEBI SE - dok je gledao kako zrakoplovi slijeću u urednim dvominutnim razmacima: Cessna, Piper, Apache, Twin Bonanza, Air Express iz Bostona s dolaskom u jedanaest četrdeset pet. Jednim je uhom osluškivao razgovore iza svojih leđa. Ime May Locher često se spominjalo. Nekoliko nazočnih ju je poznavalo i gospođa Perrine je najbolje sažela mišljenja većine kad je rekla da joj se Bog naposljetku smilovao i prekinuo njezine muke. No razgovor se uglavnom vodio o skorom dolasku Susan Day. U pravilu, Gerijatričari ne bi često izabrali politiku kao predmet razgovora, jer su oni radije razgovarali o dobrom raku crijeva ili moždanom udaru, ali čak i ovdje je pitanje pobačaja pokazalo svoju jedinstvenu sposobnost da zaokupi, raspali i podijeli. ''Odabrala je krivi grad, a najgore ü tome je što slutim da je ona toga svjesna,'' reče Doc Mulhare, promatrajući šahovsku ploču namrgođenom usredotočenošću dok je Faye Chapin blickrigom jeo preostale braniče njegova kralja. ''Ovdje se događaju čudne stvari. Sjećaš li se požara u Black Spotu, Faye?'' Faye zamumlja i pojede Docova preostalog lovca. ''Ono što ja ne shvaćam su ovi ušljivci,'' reče Lisa Zell, podignuvši prvi dio News s izletničkog stola i udarivši po fotografiji zakukuljenih figura koje hodaju ispred WomanCarc centra. ''Kao da žele da se vratimo u dane kad su si žene same radile abortuse žičanim vješalicama za odjeću.'' ''Upravo to i žele,'' reče Georgina Eberly. "Računaju da će žena roditi dijete ako se boji da će umrijeti. Čini se da im nikad ne dođe do svijesti da se žena može više bojati toga da rodi dijete nego da ga se riješi pomoću vješalice.'' ''Kakve to veze ima sa strahom?'' svadljivo upita jedan od kibica, starina s licem poput lopate, po imenu Pedersen. ''Ubojstvo je ubojstvo bez obzira na to je li dijete unutra ili vani, tako ja na to gledam. Čak i kad su tako mali da se vide samo pod mikroskopom, to je ipak ubojstvo. Jer bi od njih nastala djeca da se ne prčka po njima.'' ''Po tome si ti Adolf Eichmann svaki put kad masturbiraš,'' reče Faye i pomakne kraljicu. ''Šah.'' ''La-fay-ette Cha-pin!'' vikne Lisa Zell. ''Dirati si onu stvar nije isto,'' reče Pedersen, užeglih očiju. ''Ma nemoj? Zar nije bio neki tip u Bibliji koga je Bog prokleo jer je drndao po svom mišu?'' upita drugi kibic.