Stephen King - Nesanica

zadaviti ga njime. A ako će to nekome pomrsiti račune, žao mu je. Nije mogao preuzeti odgovornost za grandiozne planove i Dugotrajna posla; njegov je posao sad bio paziti na Lois, koja je bila u opasnosti i pokušati spriječiti krvoproliće koje će se dogoditi nedaleko odavde za samo nekoliko sati. A tko zna? Možda usput nađe malo vremena koje će iskoristiti za zaštitu vlastite djelomice pomlađene kože. To mora učiniti, a ako se taj zajebani patuljak nađe na Ralphovu putu, jedan od njih morat će se odmaknuti u stranu. Ako se to ne uklapa u planove onih drmatora gore, boli ga ona stvar. Lois je većinu tih misli čitala iz njegove aure - pročitao je to iz njezine kad mu je dodimula ruku a on se okrenuo i pogledao u nju. [''Što to znači, Ralph? Da ćeš ga pokušati ubiti bude li nam se ispriječio?''] On se zamisli, pa kimne glavom. [''Aha - točno tako.''] Ona razmisli o tome, pa kimne glavom. [''Ralph?''] On je pogleda, podignutih obrva. [" Ako to bude potrebno učiniti, ja ću ti pomoći.''] To ga je nepotrebno duboko tronulo ... ali i stavilo na muke kako sakriti ostatak svojih misli od nje: da je jedini razlog zbog kojeg je ona još s njim taj daje može držati na zaštitničkom oku. Ta ga misao podsjeti na njezine naušnice, ali odagna njihovu sliku, ne želeći da ih ona vidi - ili čak nazre - u njegovoj auri. No Loisine su misli krenule u drugom, ponešto sigurnijem smjeru. [''Čak i ako uđemo i izađemo a da ga ne sretnemo, znat će da je netko bio ondje, zar ne? A vjerojatno će znati i tko.''] Ralph to nije mogao zanijekati, ali nije to smatrao važnim; njihove mogućnosti izbora suzile su se na samo jednu, barem privremeno. Ići će korak po korak i nadati se da će doživjeti sutrašnji izlazak sunca. Iako, kad bih mogao birati, najradije bih se odlučio da spavam u svom krevetu, pomisli Ralph i kutovi usta mu se razvuku u mali, sjetan osmijeh. Bože, kao da godinama nisam spavao u krevetu. Misao mu odluta do Carolynine omiljene uzrečice, one o tome kako je dug povratak u raj. Sad mu se činilo da je raj spavati do podneva... a možda i malo dulje. Uhvati Lois za ruku i ponovno krenu po Atropinu tragu. 6 Trinaest metara istočno od ograde koja je označavala rub zračne luke, zahrđale tračnice se izgube u korovu. No Atropin je trag išao i dalje, iako ne zadugo. Ralph je bio prilično siguran da vidi točku na kojoj se izgubio i ponovno mu se ukaže prizor njih dvoje svezanih za žbice velikog kotača. Ako je u pravu, Atropina jazbina je nedaleko od mjesta gdje se Ed automobilom zaletio u debeljka koji je u stražnjem dijelu kamiona prevozio bačve umjetnog gnojiva. Vjetar se podigne i donese im negdje iz blizine miris truleži a od podalje glas Fayea Chapina kako tupi nekoga svojim najdražim predmetom razgovora: ''... to ja uvijek govorim! Mah-jong je kao šah, šah je kao život, pa ako znaš igrati jednu od tih igara - '' Vjetar ponovno splasne. Ralph bi mogao čuti Fayeov glas kad bi naćulio uši, ali su mu promakle pojedine riječi. No to je bilo svejedno; toliko je puta čuo to predavanje, da je s priličnom sigurnošću znao kako glasi. [''Ralph, taj je smrad ogavan! To je on, zar ne?''] On kimne glavom, ali ga Lois nije vidjela. Čvrsto je držala njegovu ruku u svojoj i gledala preda se razrogačenim očima. Mrljasti trag koji je počeo ispred ulaza Civic Centera završavao je u podnožju pijano nagnuta usahlog hrasta sedamdesetak metara dalje od mjesta gdje su stajali. Uzrok usahlosti stabla

i njegova kosog položaja bio je očit: jednu stranu te časne starine okrznula je munja i ogulila. Pukotine, usjekotine i ispupčenja na njegovoj sivoj kori kao da su tvorila obrise napola, zakopanih, bezglasno vrištećih lica a stablo je širilo svoje gole grane prema nebu poput zlokobnih ideograma ... onih koji su - barem u Ralphovoj mašti - neugodno sličili japanskim ideogramima koji su značili kamikaze. Munja koja je ubila stablo nije ga uspjela srušiti, ali je dala sve od sebe. Dio njegove raširene mreže korijenja okrenut prema zračnoj luci bio je iščupan iz zemlje. To se korijenje steralo ispod žičane ograde pa je povuklo dio ograde uvis i prema van u zvonastom obliku što Ralpha podsjeti, prvi put nakon mnogih godina, na poznanika iz djetinjstva po imenu Charles Engstrom. ''Da se nisi igrao s Chuckijem,'' govorila je Ralphova majka. ''On je nečista duša.'' Ralph nije znao je li Chuckie čist ili nije, ali je bio udaren mokrom krpom, u to nije bilo sumnje. Chuckie Engstrom se rado skrivao iza stabla u svom dvorištu, a u ruci bi držao dugu granu koju je nazvao ''zavirni štapić''. Kad bi prošla neka žena u širokoj suknji, Chuckie bi se na prstima došuljao za njom, gurnuo ''zavirni štapić'' ispod ruba suknje i podigao je. Često bi imao priliku provjeriti koje je boje ženino intimno rublje (boja ženskog donjeg rublja očaravala je Chuckieja) prije no što bi ona shvatila što se događa i pojurila za klincem koji se kleberio i zaprijetila da će ga tužiti majci. Ograda zračne luke, koju je iščupalo korijenje starog hrasta, podsjetilo je Ralpha na to kako su izgledale suknje Chuckijevih žrtava kad bi ih počeo dizati ''zavirnim štapićem''. [''Ralph?''] On je pogleda. [''Tko je taj Don Juanito? I zašto sad razmišljaš o njemu?''] Ralph prasne u smijeh. [''Jesi li to vidjela u mojoj auri?''] ['' Vjerojatno - više nisam sigurna. Tko je on?''] [''Ispričat ću ti drugom prilikom. Pođimo.''] On je uhvati za ruku i polako krenu prema hrastu kod kojeg se gubio Atropin trag, ulazeći u sve teži zadah sirove truleži koji je bio njegov miris.

Dvadeset peto poglavlje 1 Stajali su u podnožju hrasta, oborena pogleda. Lois je bjesomučno grizla donju usnu. [''Moramo li se spustiti ondje, Ralph? Moramo li?''] [''Da.''] [''Ali zašto? Sto bismo trebali učiniti? Uzeti nešto što je ukrao? Ubiti ga? Što?''] Osim da uzme Joeov češalj i Loisine naušnice, nije znao ... ali je bio siguran da će znati, da će oboje znati, kad kucne čas. [''Mislim da je zasad najbolje da ne zastajkujemo, Lois.''] Munja je poput jake ruke divljački gurnula stablo prema istoku i otvorila golemu rupu na zapadnoj strani. Muškarcu ili ženi s ''kratkotrajnim vidom'', ta bi rupa bez sumnje izgledala mračna - možda i malčice jeziva, zbog svojih urušenih stijenki i jedva primjetljivih korijena koji se uvijaju u dubokim sjenama poput zmija - ali inače posve obično. Dijete bujne mašte moglo bi vidjeti više, pomisli Ralph. Taj tamni prostor u podnožju stabla mogao bi ga podsjetiti na gusarska blago... tajna skrovišta odmetnika... jazbinu zlih patuljaka... Ali Ralph je smatrao da čak ni maštovito Kratkotrajno dijete ne bi moglo vidjeti blijedi crveni žar koji je izbijao ispod stabla ili shvatiti da su isprepleteno korijenje zapravo grube ljestve kojima se silazi u neko nepoznato (i sigurno neugodno) mjesto. Ne - čak ni maštovito dijete ne bi to vidjelo ... ali bi ga on ili ona mogli osjetiti. Tako je. A kad bi se to dogodilo, dijete s imalo mozga okrenulo bi se i pobjeglo kao da su mu svi zlodusi pakla za petama. Kao što bi učinili on i Lois da imaju imalo pameti. Ali ne mogu zbog Loisinih naušnica. I zbog češlja Joea Wyzera. I zbog Ralphova izgubljenog mjesta u Svrhovitosti. I, naravno, zbog Helen (a vjerojatno i Nat) i dvije tisuće drugih ljudi koji će večeras biti u Civic Centeru. Lois je imala pravo. Moraju nešto učiniti, a ako sad odustanu, zauvijek će nešto začeto ostati raščeto. A to su konopci, pomisli on. Konopci kojima se postojeće moći služe da privežu nas jadnike, zbunjena Kratkotrajna stvorenja, za njihov kotač. Ugleda Klotu i Lahezu kao kroz blistave leće mržnje i shvati da bi njih dvojica, da su sad ovdje, izmijenili jedan od svojih tjeskobnih pogleda a tad brzo ustuknuli korak-dva. A dobro bi i učinili, pomisli on. I te kako. [''Ralph? Što ti je? Zašto si tako ljut?''] On prinese njezinu ruku svojim usnama i poljubi je. [''Nije to ništa. Pođimo. Krenimo prije no što nam ponestane hrabrosti.''] Ona se na trenutak zagleda u njega, pa kimne glavom. A kad je Ralph sjeo i gurnuo noge u razjapljeno, korijenjem obrubljeno ždrijelo u podnožju stabla, ona je bila pokraj njega. 2 Ralph je poleđice skliznuo pod stablo, a slobodnom je rukom pokrio lice da mu se zemlja ne bi mrvila u otvorene oči. Pokušao je ne žacnuti se kad bi čvornati izdanci korijenja pomilovali njegov vrat i gurkali ga u križa. Miris ispod stabla bio je poput odvratne arome u majmunskom paviljonu i od tog mu

se podizao želudac. Zavaravao se da će se naviknuti na taj miris sve dok nije stigao do dna rupe ispod hrasta, a tad zavaravanje prestane. Podigne se na lakat, osjetivši kako ga manji korijeni ubadaju u glavu a otkinuti komadići kore škakljaju po obrazima, pa izbaci sav zajutrak koji jc zaostao u njegovu rezervoaru. Čuo je kako Lois to isto čini njemu s lijeve strane. Užasna, memljiva klonulost prođe mu kroz glavu kao razbijeni val. Vonj je bio tako jak da ga je skoro jeo i ugleda crvenu tvar koju su slijedili do ovog jezivog mjesta ispod stabla na svojim rukama i nogama. Bilo je dovoljno stravično gledati u to; a sad se, za Boga miloga, kupao u tome. Nešto ga zgrabi za ruku i skoro ga obuzme panika no tad shvati da je to Lois. On ispreplete prste s njezinima. [''Ralph, popni se malo! Bolje je! Može se disati!''] Odmah je shvatio što želi reći i morao se suzdržati, povući se dolje, u posljednjem trenutku. Da to nije učinio, projurio bi uz ljestvicu osjetila poput rakete pri punom uzgonu. Svijet se zaljulja i odjedanput kao da je bilo više zraka u toj smrdljivoj rupi... a i malo više prostora. Smrad nije nestao, ali je postao snošljiv. Sad je bilo kao da su u malom zatvorenom šatoru punom ljudi prljavih nogu i znojnih pazuha - nije ugodno, ali se može podnijeti, barem nakratko. Ralph zamisli džepni sat, zajedno s kazaljkama koje se prebrzo pomiču. Bilo je bolje bez smrada koji se pokušava sliti niz njegovo grlo i ugušiti ga, ali je ovo i dalje bilo opasno mjesto - a ako izađu odavde sutra ujutro i umjesto Civic Centera u Main Streetu zateknu samo rupu iz koje se dimi? A to bi se moglo dogoditi. Voditi računa o vremenu ovdje dolje - Kratkotrajnom, Dugotrajnom ili Svetrajnom - bilo je nemoguće. On pogleda na sat, ali to nije imalo smisla. Trebao ga je navinuti prije, ali je zaboravio. Zaboravi na to, Ralph - ne možeš ništa učiniti u vezi s tim, pa zaboravi. On pokuša, i kad je to učinio, shvati da je stari Dor bio sto posto u pravu onog dana kad se Ed automobilom zaletio u kamion onog čovjeka iz West Side Gardenersa; bolje je ne uplitati se u Dugotrajna posla. No ipak su sad ovdje, najstariji Petar Pan i najstarija Wendy na svijetu, spuštaju se kao na toboganu pod čarobno stablo u ljigavo podzemlje koje nijedno od njih nije imalo želju vidjeti. Lois ga je gledala; njezino blijedo lice bilo je osvijetljeno tim bolesnim crvenim žarom, a izražajne oči bile su pune straha. Ugleda tamne niti na njezinoj bradi i shvati da je to krv. Prestala je grickati donju usnu i počela odgrizati komadiće. [''Ralph, dobro si?''] [''Pužem ispod starog hrasta s ljepoticom i ti me još pitaš? Dobro sam, Lois. Ali mislim da moramo požuriti.''] [''Uredu.''] On opipa oko sebe i položi nogu na čvornati korijen. Izdržao je njegovu težinu i on, pridržavajući Lois oko struka, klizne niz kameni nagib i zabije se ispod drugog korijena. Loisina suknja otkliže uz njezina bedra i Ralph se ponovno, nakratko, prisjeti Chuckieja Engstroma i njegova ''zavirnog štapića''. Zabavljalo ga je i bacalo u očaj to što je Lois pokušavala povući suknju. [''Znam da dama pokušava zadržati suknju što niže kad god je to moguće, ali mislim da to pravilo pada u vodu kad kližeš niz trolovo stubište ispod starog hrasta. U redu?''] Ona mu se smeteno, uplašeno nasmiješi. [''Da sam znala što ćemo činiti, bila bih obukla hlače. Mislila sam da idemo samo u bolnicu.''] Da sam ja znao što ćemo činiti, pomisli Ralph, unovčio bih dionice, bez obzira na to bi li time izazvao slom na svjetskim burzama ili ne bi, i ukrcao nas u avion za Rio, mila. Opipa teren drugom nogom, svjestan da će, ako padne, vjerojatno završiti na nekom mjestu daleko izvan dosega spasilačkih ekipa. Točno iznad njegovih očiju, crvenkasti crv se iskobelja iz tla i na Ralphovo čelo smrvi male grudice zemlje.

Učini mu se da čitavu vječnost ništa nije osjetio, a tad stopalom napipa glatko drvo - ne više korijen, nego nešto nalik pravoj stubi. On se spusti, još držeći Lois oko struka i pričeka da vidi hoće li to na čemu stoje izdržati ili popustiti pod njihovom zajedničkom težinom. Izdržala je i bila dovoljno široka za njih oboje. Ralph pogleda dolje i shvati da je to najviša stepenica uskog stubišta koje je zavijalo u crvenkasto obojen mrak. Bilo je izgrađeno za - a vjerojatno ga je i sagradilo - stvorenje puno niže od njih, pa su se morali pognuti, no to je bilo bolje od strahote od prije nekoliko trenutaka. Ralph pogleda u nareckani klin danjeg svjetla iznad njihovih glava. Oči su zirkale iz njegova zemljom i znojem umrljanog lica izrazom tupe čežnje. Danje svjetlo mu nikad nije izgledalo tako slatko i tako daleko. On se ponovno okrene k Lois i kimne joj glavom. Ona mu stisne ruku pa i ona kimne glavom. Pognuti su počeli silaziti niz stube. Stresli bi se svaki put kad bi neki korijen dotaknuo njihove vratove ili leđa. 3 Silazak se činio beskrajnim. Crvena svjetlost se pojačavala, Atropin smrad se pojačavao i Ralph je bio svjestan da se oni oboje ''penju'' silazeći; ili to ili se izložiti opasnosti da vas taj vonj zgromi. Neprestance sije ponavljao da čine što moraju i da u ovako važnoj operaciji sigurno postoji mjerač vremena - netko tko će ih gurnuti u rebra ako i kad raspored postane pretijesan - ali je ipak bio zabrinut. Jer možda nema mjerača vremena ili suca ili pomoćnih sudaca u kratkim hlačicama s crno-bijelim prugama. Sve je moguće, rekao je Klota. Upravo kad se Ralph počeo pitati silaze li stube sve do pakla, one završe. Kratki kamenom obloženi hodnik, visok tek jedan metar a dug sedam metara, vodio je do vrata u obliku luka. Iza njih, onaj je crveni žar ritmički kucao i bliještao poput odraza žara iz otvorene pećnice. [''Pođimo, Lois, ali budi spremna na sve. Budi spremna na njega''] Ona kimne glavom, ponovno podigne svoju zabludjelu podsuknju pa krene pokraj njega po uskom prolazu. Ralph nogom udari u nešto što nije bilo kamen i sagne se da ga podigne. Bio je to crveni plastični cilindar, širi najednom kraju. Uskoro shvati što je to: drška od konopca za preskakivanje. Jinijeni-jani, guska i gusan su nakresani. Ne guraj nos u ono što te se ne tiče, Kratkotrajni, rekao je Atropa, ali on ga je gurnuo, i to ne isključivo zbog onog što su mali ćelavi liječnici nazvali ka. Umiješao se jer je ono što Atropa namjerava njegova briga, bez obzira na to što mali ljigavac misli obratno. Derry je njegov grad, Lois Chasse njegova prijateljica, a Ralph iskreno poželi da Liječnik #3 zažali što je uopće i vidio Loisine dijamantne naušnice. Baci dršku i ponovno krene. Odmah potom su on i Lois prošli ispod luka i zastali ondje, zagledavši se u Atropin podzemni stan. Razrogačenih očiju i držeći se za ruke, izgledali su kao djeca u bajci - ne Petar Pan i Wendy nego Ivica i Marica, koji su nabasali na vještičinu kuću od slatkiša nakon dana provedenog u lutanju kroz šumu bez tragova. 4 [''Oh Ralph. Bože moj, Ralph ... vidiš li?''] [''Pst, Lois. Tiho.''] Ispred njih je bio mali, jeziv sobičak, kombinacija kuhinje i spavaće sobe. Soba je bila istodobno bijedna i jeziva. Nasred sobe bio je niski okrugao stolić koji se Ralphu učini kao amputirana gornja polovica bačve. Na njemu su stajali ostaci jela - nekakva siva, pokvarena splačina koja je izgledala kao tekući mozak koji se gruša u okrhnutoj zdjeli za juhu. Jedan jedini prljavi stolac na rasklapanje. Desno od

stola bio je primitivni zahod koji se sastojao od zahrđalog čeličnog bubnja na vrhu kojeg je bila postavljena zahodska daska. Miris koji se dizao iz toga bio je nevjerojatno gadan. Jedini ukras u sobi bilo je veliko zrcalo u mjedenom okviru na jednom zidu, njegova odrazna ploha tako potamnjela od starosti da su Ralph i Lois uhvaćeni u njoj izgledali kao da plutaju u tri ili četiri metra dubokoj vodi. Slijeva od zrcala bio je jednostavan ležaj koji se sastojao od prljavog madraca i blazine punjene slamom ili perjem. I jastuk i madrac sjajili su i bliještali od noćnog preznojavanja stvora koji se njima služio. Snovi ispod te blazine bi me izludjeli, pomisli Ralph. Negdje, bogzna koliko dublje pod zemljom, voda je šuplje kapala. Na drugoj strani stana bio je drugi, viši luk, kroz koji su vidjeli neurednu ostavu koja kao da nije bila s ovog svijeta. Ralph dvaput ili triput žmirne kako bi bio siguran da zaista vidi što misli da vidi. To je to mjesto, pomisli on. To što smo došli naći, ovdje je. Lois zaplovi prema tom drugom luku kao opčinjena. Usta su joj drhtala od zapanjenosti, ali su joj oči bile pune nesavladive znatiželje - s izrazom lica, Ralph je bio siguran, kakav je imala žena Modrobradog kad je ključem otključala vrata muževljeve zabranjene sobe. Ralph je bio siguran da Atropa čuči iza tog luka podignuta skalpela. Požuri za Lois i zaustavi je prije no što je zakoračila kroz njega. Ščepa je za nadlakticu, stavi prst na usta i pokretom glave je ušutka. On čučne i prstima jedne ruke u obliku šatora podboči se o nabijeni zemljani pod. Izgledao je kao trkač na kratke staze koji čeka da opali starterov revolver. Tad se baci kroz luk (čak je i u tom trenutku uživao u željnoj reakciji svog tijela), dočeka se na rame i zakotrlja. Nogom udari kartonsku kutiju i prevrne je, a iz nje se rasipa krama: nesparene rukavice i čarape, nekoliko starih džepnih izdanja, par bermuda-hlača, odvijač sa smeđastim mrljama - možda od boje, možda od krvi - na čeličnom šilu. Ralph klekne na koljena, pogleda u Lois, koja je stajala na vratima i zurila u njega ruku stisnutih ispod brade. Ni na jednoj strani luka nije bilo nikog, a nije bilo ni mjesta ni za kog. S obje strane bile su poslagane kutije. Ralph se začuđeno zagleda u natpise na njima: Jack Daniel''s, Gilbey''s, Smirnoff, J&B. Činilo se da je Atropa vezan za kutije od alkoholnih pića kao svi ljudi koji ne mogu podnijeti nešto odbaciti. [''Ralph? Je li sigurno?''] Ta je riječ bila komična, ali on kimne glavom i ispruži ruku. Ona požuri k njemu, još jednom snažno povuče podsuknju, pogleda oko sebe pa se još više začudi. Kad su stajali s druge strane luka, u Atropinu mračnom stančiću, ostava je izgledala velika. Sad kad su bili u njoj, Ralph shvati da je to preblaga riječ; prostorije te veličine nazivalo se skladištima. Između velikih, klimavih hrpa krame vrludali su prolazi. Samo su stvari pokraj vrata bile u kutijama; ostatak je bio porazbacan kojekuda, pa se oblikovalo nešto što je bilo dvije petine labirint a tri petine minsko polje. Ralph zaključi da je čak i skladište preblaga riječ - bilo je to podzemno predgrađe i Atropa bi mogao vrebati posvuda ... a ako je ovdje, vjerojatno ih gleda. Lois nije upitala što je to što vide; vidio je po njezinu licu da zna. Kad je progovorila, učinila je to zamišljenim glasom od kojeg se Ralphu naježe leđa. [''Sigurno je jako star, Ralph.''] Da. Tako jako star. Dvadesetak metara od ulaza u prostoriju, koja je, poput stubišta, bila osvijetljena istim tamnim crvenim žarom koji kao da nije izvirao niotkuda, Ralph ugleda velik kotač sa žbicama kako leži na stolcu podbočenim štapom koji je, pak, stajao na okrhnutom starom ormaru za rublje. Od pogleda na taj kotač on još više zazebe; kao da je metafora koju je njegov um prigrabio kako bi si pomogao shvatiti pojam ka

oživjela. Tad primijeti zahrđali željezni kolut na vanjskom rubu kotača i shvati da vjerojatno potječe s jednog od onih bicikala iz veselih devedesetih prošlog stoljeća koji su izgledali kao naglo izrasli tricikli. No dobro, to je kotač bicikla, i star je stotinu godina ne zvao se ja Ralph, pomisli on. To ga potakne na razmišljanje o tome koliko je ljudi - koliko tisuća ili desetina tisuća - umrlo u Derryju i u okolici Derryja otkad je Atropa nekako snio ovaj kotač ovdje. A od tih tisuća, koliko je bilo slučajnih smrti? I koliko je star? Koliko stotina godina? Nije bilo načina da to dozna, naravno; možda od iskona, bez obzira na to kad je to bilo. A tijekom tog vremena, uzeo je neku sitnicu od svakog koga je uzeo na zub... i to je sve ovdje. I to je sve ovdje. [''Ralph!''] On se osvrne. Lois je ispružila obje ruke. U jednoj je držala slamnati šešir s čijeg je oboda netko odgrizao polumjesec. U drugoj je bio crni plastični džepni češalj, kakve se može kupiti u kiosku za dolar dvadeset devet. Još je sablasno narančasto-žuto svjetlucao, što ne iznenadi Ralpha. Svaki put kad ga je vlasnik upotrijebio, pokupio je malo tog sjaja iz aure i balonske uzice, poput peruti. A nije ga ni iznenadilo da je češalj bio u blizini McGovernovu šešira; posljednji put kad je vidio ta dva predmeta, bili su zajedno. Sjeti se Atropina podrugljiva osmijeha kad je širokom kretnjom skinuo šešir s glave i pretvarao se da češlja svoju ćelavu glavu. A tad je poskočio i kucnuo petama. Lois je upirala prst u jedan stari slomljeni stolac za ljuljanje. [''Šešir je bio ondje, na sjedištu. Češalj je bio ispod. Pripada gospodinu Wyzeru, zar ne?''] [''Da.''] Ona mu ga odmah pruži. [''Uzmi ga. Nisam zaboravna kao što je Bili mislio, ali ponekad gubim stvari. A ako ovo izgubim, nikad si neću oprostiti.''] On uzme češalj, učini pokret kao da će ga staviti u stražnji džep, ali se sjeti kako ga je Atropa lako izvukao iz istog mjesta. Bilo je to lako kao vodu piti. Stavi ga u prednji džep hlača, pa ponovno pogleda Lois, koja je gledala u McGovernov odgrizeni šešir s tužnim čuđenjem Hamleta koji gleda lubanju svog starog prijatelja Yoricka. Kad je podigla pogled, Ralph u njezinim očima ugleda suze. [''Obožavao je svoj šešir. Smatrao je da izgleda zavodnički i otmjeno kad bi ga imao na glavi. Ali nije - izgledao je samo kao Bili - ali je mislio da izgleda dobro a to je važno. Slažeš li se, Ralph?''] [''Da.''] Ona odbaci šešir natrag na stari stolac za ljuljanje i okrene se pregledati kutiju punu nečeg što je izgledalo poput odjeće sa sajmišta. Čim mu je okrenula leđa, Ralph čučne i zaviri pod stolac, nadajući se da će u tami ugledati odvojeni dvostruki sjaj. Ako su ovdje Billov šešir i Joeov češalj, možda su i Loisine naušnice - Ispod stolca za ljuljanje nije bilo ničeg osim prašine i ružičastih pletenih dječjih čarapica. Trebao sam i očekivati da bi to bilo prelagano, pomisli Ralph i ponovno se uspravi. Osjećao se iscrpljeno. Našli su Joeov češalj čas posla, i to je bilo dobro, predivno, ali je Ralph strahovao da je to bio spektakularan slučaj početničke sreće. Još su ga morile Loisine naušnice ... i ostalo zbog čega su poslani ovdje, naravno. A što je to bilo? Nije znao i ako mu netko odozgo šalje upute, on ih ne prima. ["Lois, imaš li pojma što - ''] [''Pst!''] [''Što je? Lois, je li to on?''] [''Ne! Tiho, Ralph! Šuti i slušaj!''] On osluhne. Najprije nije ništa čuo a tad ponovno u glavi osjeti onaj treptaj. Ovog puta je bio jako spor, jako oprezan. On se popne malčice više, lagan poput pera podignutog zapuhom toplog zraka.

Postane svjestan dugog, tihog zavijanja, poput beskonačne škripe vrata. U tome je bilo nečeg poznatog - ne u samom zvuku, nego u tome na što gaje podsjećao. Bio je poput - - protuprovalničkog ili protupožarnog alarma. Govori nam gdje je. Zove nas. Lois ga uhvati za ruku prstima hladnim kao led. [''Tako je, Ralph - to tražimo. Čuješ li?''] Da, naravno daje čuo. No bez obzira na to kakav je to zvuk bio, nije imao veze s Loisinim naušnicama ... a bez Loisinih naušnica, on ne odlazi odavde. [''Hajde, Ralph! Dođi! Moramo ga naći! ''] On joj se prepusti da ga povede dublje u prostoriju. Atropini suveniri bili su poslagani najmanje metar iznad njihove glave. Kako je to crvuljku poput njega uspjelo, Ralph nije znao - možda pomoću levitacije - ali je posljedica bila ta da je brzo izgubio osjećaj za orijentaciju dok su vijugali, skretali a kadšto se i vrtjeli ukrug. Jedino je bio siguran da je ono tiho stenjanje postajalo sve glasnije u njegovim ušima; kad su se počeli približavati njegovu izvoru, pretvorilo se u kukcoliko zujanje koje je Ralphu bilo sve neugodnije. Očekivao jc da će skrenuti iza nekog ugla i ugledati divovskog skakavca kako bulji u njih tupim smeđastocrnim očima velikim poput grejpa. Iako su aure predmeta koje su ispunjale ostavu izblijedjele poput mirisa latica pritisnutih između stranica knjige, još ih se osjećalo ispod Atropina smrada - a na toj razini percepcije, kad su sva njihova osjetila bila iznimno izoštrena i ugođena, bilo je nemoguće ne osjetiti te aure i ne pasti pod njihov utjecaj. Ti nijemi podsjetnici na slučajno mrtve bili su i užasni i žalosni. Prostorija je bila više od muzeja ili hrčkova legla, shvati Ralph; bila je to neznabožačka crkva u kojoj je Atropa vršio vlastitu inačicu pričesti - jad za kruh, suze za vino. Njihovo vrludanje kroz uske vijugave redove bilo je užasno, gotovo duševno razarajuće iskustvo. Nakon svakog ne baš besciljnog zaokreta pukao bi pogled na stotinu novih predmeta za koje bi Ralphu bilo draže da ih nikad nije vidio i zapamtio; svaki je bio jedan vapaj bola i čuđenja. Nije morao razmišljati osjeća li se i Lois tako - uporno i tiho je jecala pokraj njega. Eno starih dječjih sanjki i u čvor zavezanog konopca za vuču prebačenog preko kormila. Dječak kojem su pripadale umro je od grčeva jednog svježeg siječanjskog dana 1953. godine. A eno i mažoretkinjina štapa omotana u ljubičaste i bijele spirale kreppapira - boje Grant Academy. Silovali su je i usmrtili udarcima kamenom po glavi u jesen 1967. Njezin ubojica, nikad uhvaćen, gurnuo je njezino tijelo u malu pećinu gdje njezine kosti - zajedno s kostima još dviju nesretnih žrtava - još leže. A evo i kameje žene kojoj je na glavu pala cigla dok je išla niz Main Street kupiti najnoviji broj časopisa Vogue; da je krenula iz kuće trideset sekundi prije ili kasnije, ne bi joj se ništa dogodilo. Evo i lovačkog noža muškarca nastradalog u lovu 1937. godine. Eno i kompasa izviđača koji je pao i slomio vrat dok je pješačio po Mount Katahdin. Tenisica dječarca po imenu Gage Creed, kojeg je pregazila jureća cisterna na Route 15 u Ludlowu. Prstenje i časopisi; privjesci za ključeve i kišobrani; šeširi i naočale; zvečke i radioaparati. Činilo se da su to različiti predmeti, ali je Ralph smatrao da su zapravo jedan predmet: jedva čujni, tugaljivi glasovi ljudi koji su izbačeni iz scenarija na polovici drugog čina dok su učili tekst za treći, ljudi koje se bez puno priče odvuklo s pozornice prije no što su završili posao i ispunili svoje obveze, ljudi čiji je jedini zločin bio da su se rodili u Slučajnosti... i da su upali u oči luđaka sa zahrđalim skalpelom. Lois, jecajući: [''Mrzim ga! Silno ga mrzim!''] Znao je što želi reći. Jedno je bilo čuti Kl otu i Lahezu kad kažu da je i Atropa dio velike slike, da možda čak i služi Višoj Svrhovitosti, a sasma drugo vidjeti izblijedjelu kapu Boston Bruinsa kapu koja je

pripadala dječaku koji je pao u korovom zarastao podrum i umro u tami, umro u smrtnoj stravi, umro bezglasno nakon što je šest sati vrištao za majkom. Ralph ispruži ruku i dotakne kapu. Ime njezina vlasnika bilo je Billy Weatherbee. Posljednja mu je misao bila sladoled. Ralphova ruka pojača stisak na Loisinoj. [''Ralph, što je? Čujem ti misli - sigurna sam u to - ali kao da slušam nekoga tko si govori u bradu.''] [''Mislio sam kako bih želio tom smradu razbiti zube, Lois. Možda bismo mu mogli pokazati kako je to kad se noću leži budan. Što kažeš?''] Njezin se stisak pojača. Kimne glavom. 5 Stigli su do mjesta na kojem se uski hodnik kojim su prolazili račvao. Ono tiho, neprekidno zujanje dolazilo je iz lijevog ogranka, a sudeći po zvuku, izviralo je nedaleko. Sad nisu više mogli hodati jedno pokraj drugog, a što su se više probijali prema kraju, prolaz se sužavao. Ralph se naposljetku morao okrenuti postrance. Crvenkasta izlučevina koju je Atropa ostavljao za sobom bila je ovdje jako gusta, kapala je s nabacanih hrpa suvenira i ostavljala lokvice na zemljanom podu. Lois mu je sad stiskala ruku da ga je boljelo, ali se Ralph nije potužio. [''Kao Civic Center, Ralph - on ovdje provodi puno vremena.''] Ralph kimne glavom. Pitanje je bilo tko je osoba s kojom je gospodin A. sišao s gornjih razina u ovu rupu razgovarati? Sad su se približavali kraju, zaklonjenom čvrstim zidom krame, a još nije vidio tko proizvodi taj zujavi zvuk. Počeo ga je izluđivati; kao du mu je u glavi zatočen obad. Kako su se približavali kraju prolaza, on je bio sigurniji da je ono što traže s druge strane zida krame koji ga je zaklanjao - ili će se morati vratiti i pokušati naći zaobilazni put ili se probiti kroza nj. Oba načina bi im mogla oduzeti previše vremena. Ralph osjeti kako mu očaj nagriza um. Ali hodnik nije bio slijepa ulica; na lijevoj strani moglo se spuzati kroz uski prolaz ispod velikog stola za ručavanje prekrivenog hrpama posuđa i zelenog papira... Zeleni papir? Ne baš. Hrpe novčanica. Obilje novčanica od deset, dvadeset i pedeset dolara bile su nasumično nabacane na posuđe. U napuklu posudicu za umak bila je ugurana hrpa novčanica od stotinu dolara a iz prašnjave vinske čaše pijano je virila smotana novčanica od pet stotina dolara. [''Ralph! Bože moj, pravo bogatstvo!''] Nije gledala u stol nego u drugi zid prolaza. Posljednjih metar i pol bilo je sagrađeno od povezanih sivo-zelenih cigli-snopova novčanica. Bili su u prolazu doslovce načinjenom od novca i Ralph shvati da sad može odgovoriti na još jedno od pitanja koje ga je mučilo: gdje je Ed nabavljao lovu. Atropa se kupao u novcu ... ali je Ralph bio siguran da nijedna djevojka ipak ne želi izaći s tom ćelavom gnjidicom. On se sagne kako bi bolje pogledao uski prolaz ispod stola. S druge je strane bila još jedna prostorija, jako mala. Lijeni crveni žar jačao je i slabio poput otkucaja srca i bacao neugodne odsjaje po njihovim cipelama. Ralph upre prstom, pa pogleda u Lois. Ona kimne glavom. On se spusti na koljena i uspuže ispod novcem pretrpanog stola pa uđe u hram koji je Atropa sagradio oko predmeta koji je ležao nasred poda. To je zaista bilo ono što su ih poslali naći, nije u to nimalo sumnjao, ali još nije imao pojma o čemu je riječ. Predmet, ne veći od pikula koje djeca nazivaju ''bajse'', bila je omotana u mrtvačku vreću neprobojnu kao središte crne rupe. Baš lijepo - prekrasno. Što sad?

[''Ralph! Čuješ li pjevanje? Jako je tiho.''] On je sumnjičavo pogleda, pa se osvrne. Već je zamrzio taj pretrpani prostor. Iako po prirodi nije bio klaustrofobičan, osjeti kako mu se u misli uvukla panična želja da pobjegne. Jasan glas progovori u njegovoj glavi: Nije važno što ja želim, Ralph, nego što trebam. Učinit ću sve da ostanem s tobom do kraja, ali ako uskoro ne izvršiš što bi trebao, neće biti važno što ijedno od nas želi - prevagnut će moj glas i pobjeći ću glavom bez obzira. Ne iznenadi ga suzdržana prepast u tom glasu, jer je ovo zaista bilo jezivo mjesto. Nije to bila soba nego dno dubokog bunara čiji su okrugli zidovi bili sagrađeni od krame i ukradene robe: tostera, podmetača za noge, radiosatova, fotoaparata, knjiga, sanduka pića, cipcla, grablji. Skoro ispred Ralphovih očiju klatio se stari saksofon na iskrzanom remenu na čijim je prašinom prigušenim ukrasima od poludragog kamena bilo otisnuto JAKE. Ralph ispruži ruku da dohvati i odmakne taj prokleti predmet od lica. No tad pomisli da bi, ukloni li taj jedan predmet, mogao pokrenuti lavinu koja bi srušila zidove na njih i zatrpala ih žive. Povuče ruku. Istodobno, što je šire mogao, otvori vrata uma i osjetila. Na trenutak mu se učini da je nešto zaista čuo - jedva čujan uzdah, poput šapta oceana u školjci - ali tad se taj zvuk izgubi. [''Ako se i čuju glasovi, ja ih ne čujem, Lois - ta prokleta stvar ih nadglasava.''] On pokaže predmet u središtu kruga - crnji od svega što se smatra crnim, mrtvačka vreća koja je bila apoteoza svih mrtvačkih vreća. Alije Lois odmahivala glavom. [''Ne, ne nadglasava ih. Usisava ih.''] Ona s užasom i gnušanjem pogleda u vrištav crni predmet. [''To usisava život iz svih ovih predmeta poslaganih oko njega ... a pokušava ga isisati i iz nas.''] Da, naravno da pokušava. Sad kad je to Lois izrekla naglas, Ralph osjeti kako mrtvačka vreća - ili predmet u njoj - poteže nešto duboko u njegovu mozgu, poteže, svija, gurka... pokušava ga iščupati kao zub iz njegove ružičaste udubine u desnima. Pokušava iz njih isisati život? Toplo, ali ne i vruće. Ralphu se činilo da predmet unutar mrtvačke vreće ne želi njihove živote, ni njihove duše... odnosno, ne baš. Želi njihovu životnu snagu. Njihov ka. Loisine se oči rašire kad je uhvatila tu njegovu misao... a tad pogleda malo iznad njegova desnog ramena. Klečeći, ona se nagne naprijed i ispruži ruku. [''Lois, nemoj - mogla bi srušiti sve oko - ''] Prekasno. Ona nešto izvadi, pogleda, užasne se kad shvati što joj je u rukama, pa pruži Ralphu. [''Još je živo - sve što se ovdje nalazi je živo. Ne znam kako to može biti, ali jest... na određen način jest. Ali su slabi. Zašto su tako slabi?''] Pružila mu je malu bijelu tenisicu koja je pripadala ili nekoj ženi ili djetetu. Kad ju je Ralph uzeo, začuje kako pjeva dalekim glasom. Zvuk je bio usamljen poput vjetra u oblačno poslijepodne u studenom, ali i iznimno milozvučan - protuotrov za beskonačno revanje crnog predmeta na podu. A bio je to i njemu poznat glas. Bio je siguran u to. Na vrhu tenisice bila je smeđasta mrlja. Ralphu se isprva učini da je od čokoladnog mlijeka, ali tad shvati o čemu je zapravo riječ: o sasušenoj krvi. U tom trenutku ponovno se nađe ispred Red Applea u trenutku kad je uhvatio Nat prije no što ju je Helen ispustila. Sjeti se kako se Helen saplela o vlastite noge; kako je posrnula unatrag i naslonila se na ulazna vrata Red Applea kao pijanac na stup, i ispružila ruke prema njemu. Da mi djete... da mi Nalie. Prepoznao je glas jer je to bio Helenin glas. Ta je tenisica bila na njezinoj nozi tog dana, a kapi krvi na vrhu bile su ili iz Helenina razbijenog nosa ili Helenina rasječenog obraza.

Tenisica je pjevala i pjevala, njezin glas ne potpuno nadglasan zujanjem onog predmeta u mrtvačkoj vreći i sad kad su Ralphove uši - ili ono što se naziva ušima u svijetu aura - bile potpuno otvorene, čuo je druge glasove iz drugih predmeta. Pjevali su kao izgubljeni zbor. Živi. Pjevaju. Mogli su pjevati, svi predmeti kojima su bili obloženi ti zidovi mogli su pjevati jer su njihovi vlasnici još mogli pjevati. Njihovi su vlasnici još bili živi. Ralph ponovno podigne pogled i ovog puta primijeti da, iako su neki predmeti koje je vidio bili stari - na primjer saksofon, puno ih je bilo novih; u ovoj maloj sjenici nije bilo kotača bicikala iz veselih devedesetih iz prošlog stoljeća. Ugleda tri radioure, odreda digitalne. Brijaći pribor koji je izgledao potpuno nerabljen. Ruž koji je još imao cijenu iz Rite Aida. [''Lois, Atropa je uzeo predmete od ljudi koji će večeras biti u Civic Centern. Zar ne?''] [''Da. Sigurna sam da je tako.''] On upre prstom u crnu čahuru koja je vrištala na podu i skoro nadvikala pjesme oko sebe ... nadglasavala ih hraneći se njima. [''A to što je u toj mrtvačkoj vreći ima neke veze s onim što su Klota i Laheza nazvali silno važna nit. To povezuje sve te predmete - sve te živote.''] [''To ih čini ka-tet. Da.''] Ralph vrati tenisicu Lois. [''To ide s nama kad budemo odlazili. Helenina je.''] [''Znam.''] Lois se zagleda u nju, pa učini nešto silno pametno: izvadi žnirance iz dvije gornje rupice i sveže tenisicu oko svog pešća kao narukvicu. On dopuže bliže maloj mrtvačkoj vreći i sagne se nad nju. Bilo je teško približiti joj se, a bilo je još teže ostati blizu - kao da položite uho na motor bušilice koja urla punom snagom ili da gledate u jako svjetlo ne škiljeći. Ovog puta kao da su u tom zujanju bile zakopane riječi, iste one koje su čuli kad su se približili rubu mrtvačke vreće oko Civic Centera: Tornjajse. Jebise. Gonise. Ralph na trenutak poklopi uši rukama, ali to naravno nije ništa pomoglo. Zvukovi nisu dolazili izvana, bogme ne. On spusti ruke i pogleda Lois. [''Što kažeš? Imaš li prijedlog što da učinimo?''] Nije točno znao što je očekivao od nje, ali svakako ne brz, pozitivan odgovor kakvog je dobio. [''Razrezati je i izvaditi to što je unutra - i to odmah. Ta je stvar opasna. A možda i poziva Atropu, jesi li pomislio na to? Tužaka baš kao što je kokoš tužakala Jacka u priči o čarobnoj stabljici graha.''] Ralph je zapravo pomislio na to iako ne tako izrijekom. U redu, pomisli. Razrezati vrećicu i izvaditi nagradu. Samo, kako ćemo to učiniti? Sjeti se munje koju je poslao Atropi kad je ćelavi pikavac pokušao namamiti Rosalie preko ulice. Dobar trik, ali bi sad nešto takvog moglo donijeti više štete nego koristi; što ako pretvori u prah predmet po koji su došli? Mislim da to ne bi smio. U redu, dobro, zapravo nije ni mislio da može ... ali kad si okružen osobnim predmetima ljudi koji bi sutra u zoru svi mogli biti mrtvi, riskirati se čini lošom zamisli. Ludom zamisli. Nije mi potrebna munja nego oštre škare, poput onih kojima se služe Klota i Laheza kad - On blene u Lois, zgranut jasnoćom slike. [''Ne znam na što si upravo pomislio, ali požuri i učini to, što god to bilo.'']

6 Ralph pogleda svoju desnu ruku - ruku s koje su nestale bore i prvi znakovi artritisa, ruku koja je ležala unutar plave korone svjetlosti. Osjećajući se pomalo budalasto, on savije posljednja dva prsta na dlan, ispruži prva dva, sjetivši se igre koje su se igrali kao djeca - kamen lomi škare, škare režu papir, papir pokriva kamen. Budi škare, pomisli on. Potrebne su mi škare. Pomozi mi. Ništa. On pogleda u Lois koja ga je gledala spokojnim mirom koji je nekako bio užasavajući. Oh Lois, kad bi samo znala, pomisli on, a tad odagna tu misao. Jer, nešto je osjetio, zar ne? Da. Nešto. Ovog puta nije u mislima stvarao riječi nego sliku: ne škare kojima se Klota poslužio da otpravi Jimmyja V-a, nego krojačke škare od nerđajućeg čelika iz košare sa šivaćim priborom njegove majke - duge, uske oštrice koje se sužavaju u vršak oštar gotovo kao vršak noža. Kad je pojačao koncentraciju, čak je ugledao dvije sićušne riječi ugravirane u metal malo niže spojišta: SHEFFIELD STEEL. Ponovno u glavi osjeti ono isto, ne treptaj, nego da se neki mišić - i to silno snažan - polako napinje. Zagleda se u svoje prste pa otvori i zatvori one škare iz njegovih misli, otvorivši i zatvorivši pritom svoje prste u obliku slova V koje se širilo i sužavalo. Osjeti kako se energija koju je uzeo od onog dječaka Nirvaničara i skitnice kod starog ranžimog kolodvora nakuplja najprije u njegovoj glavi, a zatim se poput žmaraca spušta niz njegovu desnu ruku u prste. Aura koja je okruživala ispruženi prvi i drugi prst njegove desne ruke počne se zgušnjavati...produljivati, pa poprimi tanki oblik oštrica. Ralph pričeka dok se nisu produljile za dvanaestak centimetara od njegovih nokata a tad ponovno pomakne prste gore-dolje. Oštrice su se otvorile i zatvorile. [''Hajde, Ralph! Učini to!''] Da - nije bilo vremena za čekanje i eksperimentiranje. Osjećao se kao automobilski akumulator kojeg je dopala zadaća pokrenuti motor prevelik za njega. Osjećao je svu tu energiju - i otuđenu i vlastitu - kako mu se slijeva niz desnu ruku u oštrice. Neće dugo potrajati. On se nagne, skupi prste u šiljak i gurne vrh škara u mrtvačku vreću. Tako se jako usredotočio na to da stvori i održi škare da više nije čuo neprekinuto, hrapavo zujanje - barem svjesno - ali kad je vršak škara zasjekao u njezinu crnu opnu, mrtvačka vreća odjednom pojača glasanje na razinu vriska u kojem se miješala bol i zaprepaštenje. Ralph ugleda kako iz vreće pa po podu otječe gusta, tamna smjesa. Izgledala je kao bolestan iscjedak iz nosa. Istodobno osjeti kako se udvostručila brzina otjecanja njegove energije. Shvati da to čak i vidi: njegova se aura spuštala niz njegovu desnu ruku i preko nadlanice u polaganim, peristaltičkim valovima. A osjetio je i kako aura blijedi oko ostatka njegova tijela i kako se prorjeđuje ta njegova temeljna zaštita. [''Požuri, Ralph! Požuri!''] On učini nadljudski napor i s mukom rastvori prste. Otvore se i svjetlucave plave oštrice i u crnom jajetu naprave mali prorez. Jaje vrisne i dvije žarke munje crvene svjetlosti sunu preko njegove površine. Ralph spoji prste i zagleda se u škare koje su izrasle iz njegovih jagodica kako se sklapaju i zasijecaju u zgusnutu crnu tvar koja je bila djelomice ljuskasta a djelomice mesnata. On krikne. Nije osjetio bol, nego užasan umor. Tako sigurno izgleda kad se iskrvari do smrti, pomisli on. Nešto u vreći zlatno bljesne.

Ralph skupi svu snagu i pokuša još jednom otvoriti prste i zasjeci. Najprije mu se učinilo da mu to neće uspjeti - kao da su bili zalijepljeni silikonskim ljepilom - a tad se rastvore i povećaju posjekotinu. Sad gotovo daje mogao vidjeti predmet u vreći, nešto malo i okruglo i sjajno. Može biti samo jedno, pomisli on a tad mu srce zaigra u grudima. Plave oštrice zatrepere. [''Lois! Pomozi mi!''] Ona ga uhvati za pešće. Ralph osjeti kako se svježi volti snage grmeći vraćaju u njega. On je začuđeno gledao kako se škare ponovno zgušnjavaju. Sad je samo jedna oštrica bila plava. Druga je bila biserno siva. Lois krikne u njegovoj glavi: [''Prerežije! Sad!''] On ponovno spoji prste i ovog puta oštrice prerežu mrtvačku vreću. Ona ispusti još jedan treperav vrisak, pocrveni pa se raspline. Škare koje su izlazile iz jagodica na Ralphovim prstima zatrepere i iščeznu. On zatvori oči na trenutak, jer je postao svjestan da se velike tople kapi znoja slijevaju niz njegove obraze poput suza. U tamnom polju iza svojih vjeđa on ugleda lude odbljeske koji su sličili zaplesanim oštricama škara. [''Lois? Dobro si?''] [''Da ... ali iscijeđena. Nemam pojma kako ću se vratiti do onih stuba ispod stabla, a još manje kako ću se popeti po njima. Nisam sigurna ni da mogu stajati na nogama.''] Ralph otvori oči, položi ruke na bedra iznad koljena i ponovno se nagne naprijed. Na podu, na mjestu gdje je stajala mrtvačka vreća, ležao je muškarčev vjenčani prsten. Lako se moglo pročitati što je ugravirano na širokom unutarnjem luku: HD-ED 5-8-87. Helen Deepneau i Edward Deepneau. Vjenčani 5. kolovoza 1987. Po to su došli. Bio je to Edov zalog. Sad je preostalo jedino da ga se podigne... ubaci u džepić za uru na Ralphovim hlačama... pronađe Loisine naušnice ... i ode odavde što prije. 7 Kad je posegnuo za prstenom, stih mu proleti glavom - ovog puta ne Stephena Dobynsa nego J. R. R. Tolkiena, koji je izmislio hobite kojih se Ralph bio sjetio u Loisinoj ugodnoj, slikama ispunjenoj dnevnoj sobi. Prošlo je već gotovo trideset godina otkad je pročitao Tolkienovu priču o Frodu, Gandalfu i Sauronu, Princu tame - priču u kojoj se pojavljuje zalog zapravo jako sličan ovome - ali mu stihovi navru u sjećanje jasno kao oštrice škara prije nekoliko trenutaka. Prsten Jedan da zavlada svima, Prsten Jedan što traži i seže Prsten Jedan da spoji se s njima i u tami ih sveže U zemlji Mordor gdje sjene se kriju. Neću ga moći podići, pomisli on. Bit će čvrsto zavezan za kotač KA kao što smo Lois i ja, i neću ga moći podignuti. Ili to ili će biti kao da sam dohvatio golu žicu pod visokim naponom i bit ću mrtav prije no što shvatim što se dogodilo. Samo što on nije vjerovao da će se išta od toga dogoditi. Ako nije suđeno da on uzme prsten, zašto je bio zaštićen mrtvačkom vrećom? Ako nije bilo suđeno da ga on uzme, zašto su sile koje stoje iza Klote i Laheze - i Dorrancea, ne smije zaboraviti Dorrancea - uopće i poslale njega i Lois na taj put?

Prsten jedan da zavlada svima, Prsten Jedan što traži i seže, pomisli Ralph i sklopi prste oko Edova vjenčanog prstena. Na trenutak osjeti dubok, staklast bol u ruci, zapešću i podlaktici; u istom trenutku, umilni glasovi predmeta koje je Atropa zgrnuo, pojačaju se u veličanstven, blagoglasni povik. Ralph ispusti zvuk - možda je i vrisnuo, a možda je samo zastenjao - i podigne prsten, čvrsto stegnut u desnoj ruci. Osjećaj pobjede zapjeva u njegovim žilama poput vina ili poput - [''Ralph.''] On je pogleda ali je Lois gledala u mjesto na kojem je ležao Edov prsten. Njezine su oči potamnjele od mješavine straha i zbunjenosti. Gdje je Edov prsten bio; gdje Edov prsten još jest. Ležao je kao i prije, ljeskavi zlatni kružić i HDED 5-8-87 ugravirano oko unutarnjeg luka. Ralph osjeti trenutak pomutnje i s naporom se pribere. Otvori ruku, napola očekujući da je prsten nestao unatoč tome što su mu govorila osjetila, ali je prsten još ležao na njegovu dlanu, ušuškan u rašljama između linije srca i linije života, i sjajio na zlokobnoj crvenoj svjetlosti ovog odvratnog mjesta. HD-ED 5-8-87. Ta su dva prstena bila jednaka. 8 Jedan u njegovoj ruci; jedan na podu; nikakve razlike. Barem je Ralph nije mogao vidjeti. Lois ispruži ruku prema prstenu koji je zamijenio prsten koji je Ralph podigao s poda, povuče ruku, pa ga ipak dohvati. Pred njihovim očima, sablasno zlato zasjaji iznad poda a tad se zgusne u treći vjenčani prsten. Kao i na druga dva, i na njemu je bilo ugravirano HD-ED 5-8-87. Ralph se prisjeti još jedne priče - ne Tolkienove duge priče o Prstenu nego priče doktora Seussa koju je pročitao jednom od klinaca Carolynine sestre pedesetih godina. To je bilo davno, ali nikad nije potpuno zaboravio tu priču, koja je bila bogatija i zloslutnija od uobičajenog miš-maša doktora Seussa o štakorima, šišmišima i neposlušnim mačkama. Zvala se Pet stotina šešira Bartholomewa Cubbinsa i Ralph se nije začudio što mu je ta priča sad pala na um. Siroti Bartholomew bio je seljačić koji je imao peh da se zatekao u velikom gradu kad je kroza nj prolazio Kralj. U nazočnosti te uzvišene osobe trebalo je skinuti šešir i Bartholomew se svojski trudio, ali bezuspješno; svaki put kad bi skinuo šešir, ispod njega bi izniknuo drugi, jednak onom prethodnom. [''Ralph, što se događa? Sto to znači?''] On odmahne glavom ne odgovorivši joj. Pogledom je prelazio od prstena na svojem dlanu do onog u Loisinoj ruci pa do onoga na podu, i tako ukrug. Tri prstena, jednaka, baš kao šeširi koje je Bartholomew Cubbins pokušavao skinuti. Ralph se sjećao kako je sirotan pokušavao iskazati štovanje prema Kralju čak i kad ga je krvnik poveo uz zavojite stube prema mjestu gdje će mu odrubiti glavu zbog bezobrazluka... Samo što nije bilo baš tako, jer su nakon stanovitog vremena šeširi ha glavi bijednog Bartholomewa počeli bivati sve raskošniji i kićeniji. Ralph, jesu li prsteni isti? Jesi li siguran? Ne, nije bio. Kad je podigao prvi, osjetio je kako mu se rukom širi duboka, trenutačna bol, ali Lois nije pokazala da ju je zaboljelo kad je podigla drugi. A glasovi - nisam čuo njihov kliktaj kad je ona podigla drugi. Ralph se nagne i dohvati treći prsten. Nije bilo bolne munje ni kliktaja predmeta od kojih su bili oblikovani zidovi prostorije - samo su nastavili pjevušiti. Četvrti se prsten stvorio na mjestu prva tri, stvorio baš poput drugog šešira na glavi kukavnog Bartholomewa Cubbinsa, ali ga Ralph jedva pogleda. Pogleda prvi prsten koji je ležao u rašljama između linije života i linije srca na dlanu njegove desne ruke.

Prsten jedan da zavlada svima, pomisli on. Prsten jedan što traži i seže. A mislim da si to ti, ljepotane. Mislim da su ostali tek vješti falsifikati. A možda ima načina da se to provjeri. Ralph prinese dva prstena ušima. Onaj u njegovoj lijevoj ruci bio je nijem; onaj u desnoj, koji je bio u mrtvačkoj vreći kad ju je razrezao, ispuštao je jedva čujan, neugodan odjek posljednjeg vriska mrtvačke vreće. Prsten u njegovoj desnoj ruci bio je živ. [''Ralph?''] Njezina ruka na njegovoj, hladna i požurujuća. Ralph je pogleda, pa baci prsten koji je držao u lijevoj ruci. Podigne onaj drugi prsten i kroza nj se zagleda u Loisino napeto, neobično mlado lice, kao da je teleskop. [''Ovaj je pravi. Mislim da drugi samo čuvaju mjesto - poput nula u nekom složenom matematičkom izrazu.''] [''Hoćeš reći da nisu važni?''] On je oklijevao, ne znajući kako da odgovori... jer ipak jesu bili važni, u tome jest bio problem. Samo nije znao kako pretočiti svoje intuitivno razumijevanje toga u riječi. Sve dok se lažni prstenovi budu pojavljivali u ovom zlokobnom sobičku, poput šešira na glavi Bartholomewa Cubbinsa, budućnost koju predstavlja mrtvačka vreća oko Civic Centera i dalje je jedina stvarna budućnost. No prvi prsten, onaj koji je Atropa ukrao s Edova prsta (vjerojatno dok je ležao pokraj Helen u njihovoj kućici na Cape Codu, sad praznoj), mogao bi to sve promijeniti. Replike prstena bile su zalozi koji su održavali oblik KA baš kao što žbice koje izlaze iz glavčine održavaju oblik kotača. No original... Ralph shvati da original i jest glavčina: jedan prsten da ih se veže. Čvrsto stisne zlatni obruč i osjeti kako njegov čvrsti rub zasijeca u njegov dlan i prste. Tad ga stavi u džepić za uru. Nešto nam nisu rekli u vezi s KA, pomisli on. Skliska je. Skliska je poput zlobne stare ribe koja se ne želi otkvačiti s udice nego se bacaka u ruci. Ili kao da se penjete po pješčanim dinama - sklizneš korak natrag za svaka dva koraka koja posrćući učiniš prema naprijed. Otišli su u High Ridge i postigli nešto - ali što, Ralph nije znao, iako ga je Dorrance uvjeravao da je tako. Prema njegovim riječima ondje su izvršili svoju zadaću. Sad su došli ovdje i uzeli Edov zalog, ali to još nije bilo dovoljno, a zašto? Jer KA je poput ribe, KA je poput pješčanog nanosa, KA je poput kotača koji se ne želi zaustaviti nego se bez prestanka kotrlja i gnječi sve što mu se zatekne na putu. Kotač sa mnogim žbicama. Ali najvećma, vjerojatno, KA je poput prstena. Poput vjenčanog prstena. Shvati što razgovor na bolničkom krovu i Dorranceovi pokušaji tumačenja nisu uspjeli razjasniti: Edov neodređeni status i to što ga je takvog bijednog, zbunjenog, pronašao Atropa, podarili su ga silnom moći. Otvorila su se neka vrata i zloduh po nazivu Grimizni kralj je ušetao kroz njih, jači od Klote, Laheze i Atrope, od svakog od njih. I nije imao nikakvu želju da mu namjere pomuti Gerijatričar iz Derryja kao što je Ralph Roberts. [''Ralph?''] [''Prsten jedan da zavlada svima. Lois - Prsten Jedan što traži i seže.''] [''O čemu to govoriš? Kako to misliš?''] On potapše svoj džep za uru i osjeti malu ali važnu izbočinu koja je predstavljala Edov prsten. Tad ispruži ruke i uhvati Lois za ramena.

[''Zamjene - lažni prstenovi - -su žbice, ali je ovaj glavčina. Ukloni nju i kotač se ne može okretati.''] [''Siguran si?''] Bio je siguran, i te kako. Samo nije znao kako to učiniti. [''Da. Hajde - otiđimo odavde dok još možemo.''] Ralph najprije pusti da ona prođe ispod pretrpanog stola za ručavanje, pa se spusti na koljena i krene za njom. Na pola puta zastane i pogleda preko ramena. Ugleda nešto čudno i zastrašujuće: iako se zujanje nije vratilo, mrtvačka se vreća ponovno isplitala oko replike vjenčanog prstena. Blještavi zlatni sjaj već je potamnio u sablasni kolut. On se zapilji u njega nekoliko trenutaka, zatravljen, gotovo začaran, pa teškom mukom otrgne pogled i počne puzati za Lois. 9 Ralph se bojao da će izgubiti dragocjeno vrijeme pokušavajući kormilariti kroz labirint prolaza koji su ispresijecali Atropino skladište uspomena, ali to nije bilo teško. Upravljali su se prema svojim otiscima stopala, izblijedjelim no vidljivim. Osjetio se snažnijim kad su taj stravičan sobičak ostavili za sobom, ali je Lois naglo venula. Kad su stigli do lučnog ulaza između skladišta i Atropina prljavog stana, oslanjala se o njega. On je upita osjeća li se dobro. Lois uspije slegnuti ramenima i jedva se umorno nasmiješiti. [''Moj je problem to što sam na ovakvu mjestu. Bez obzira na to kako se visoko popeli, ipak je ogavno i mrzim ga. Kad se nadišem svje- žeg zraka, mislim da će mi biti dobro. Zaista.''] Ralph se nadao da je u pravu. Dok se saginjao ispod svoda Atropina stana, pokušavao se dosjetiti izgovora da pošalje Lois ispred sebe. To bi mu omogućilo da na brzinu pretraži stan. Ako ni tad ne nađe naušnice, morat će pretpostaviti da ih Atropa još nosi. On primijeti da joj je ponovno izvirila podsuknja ispod ruba suknje i zausti da joj to kaže, kad kutom lijevog oka opazi brzi pokret. Shvati da su na povratku bili puno manje oprezni - djelomice i zbog umora - a sad će možda morati platiti visoku cijenu nepažnje. [''Lois, pazi!''] Prekasno. Ralph osjeti kako se njezina ruka istrgla ispod njegove kad ju je režeći stvor u ukaljanoj kuti pograbio oko struka i povukao unatrag. Atropina je glava sezala tek do Loisina pazuha, ali i to mu je bilo dovoljno da svoj zahrđali skalpel podigne iznad njezine glave. Kad je Ralph nagonski jurnuo prema njemu, Atropa spusti oštricu sve dok nije dodirivala bisernosivu nit koja se dizala iz Loisina tjemena. On iskezi zube u Ralpha u neopisivoj grimasi. [Ni koraka dalje, Kratki... ni koraka!] Barem više nije morao razmišljati o Loisinim zabludjelim naušnicama. Svjetlucale su mutnim, ružičasto-crvenim sjajem na sićušnim Atropinim uškama. To je zaustavilo Ralpha više nego Atropina zapovijed. Skalpel se malo povuče ... ali samo malo. [A sad, Kratki - uzeo si nešto mojeg, zar ne? Ne pokušavaj poricati; znam. A sad ćeš mi to vratiti.] Skalpel se vrati nad Loisinu balonsku uzicu; Atropa je pomiluje tupom stranom oštrice. [Vrati ga ili će ova kučka umrijeti ovdje pred tobom - možeš stajati i gledati kako vreća postaje crna. Što kažeš, Kratki? Predaj mi ga.]

Dvadeset šesto poglavlje 1 Atropin smiješak bljesne, pun odbojnog likovanja i pun - Pun straha. Uhvatio te na krivoj nozi, drži skalpel uz Loisinu balonsku uzicu i ruku oko njezina vrata, ali je ipak nasmrt preplašen. Zašto? [Ma daj! Prestani traćiti vrijeme, seronjo! Daj mi prsten!] Ralph polako gume ruku u džepić i čvrsto uhvati prsten, pitajući se zašto Atropa nije odmah ubio Lois. Ionako ne namjerava pustiti ni nju ni njega. Boji se da bih ga mogao dohvatiti jednim od onih telepatskih karate udaraca. A to nije sve. Mislim da se boji da će uprskati. Boji se stvari - entiteta - koji njime upravlja. Boji se Grimiznog kralja. Bojiš se šefa, ha, moj mali prljavi prijatelju? On podigne prsten palcem i kažiprstom desne ruke i ponovno zaviri kroz njega. [''A da dođeš po njega? Nemoj se ustručavati.''] Atropino se lice zgrči od gnjeva. Taj izraz izobliči njegov nervozan, likujući osmijeh u namršten lik iz crtanih filmova. [Ubit ću je, Kratki, zar me nisi čuo? To želiš?] Ralph polako i sračunato podigne lijevu ruku. Njome u zraku učini pokret kao da pili i bude mu zadovoljština kad ugleda kako je Atropa žmirnuo kad se rub dlana na trenutak okrenuo prema njemu. [''Recneš li je tom oštricom, udarit ću te tako nemilice da će ti biti potreban džepni nožić da izvadiš zube iz zida. Obećajem ti.''] [Samo mi daj prsten, Kratki.] Oni ne mogu lagati, sjeti se Ralph. Ne sjećam se jesam li to zaista čuo ili sam samo naslutio, ali sam siguran da je istina - ne mogu lagati. Ali ja mogu. [''Cuj me, gospodine A. - obećaj mi da imamo ''iste karte'' i dat ću ti ga.''] Atropa se zaškilji u njega mješavinom sumnje i podozrivosti. [Iste karte? Kako to misliš, iste karte?] [''Ralph, ne!''] On pogleda u Lois, pa u Atropu. Podigne lijevu ruku kako bi se počešao po obrazu ne razmišljajući kako će se taj pokret dojmiti malog ćelavog liječnika. Skalpel se istog trenutka nađe pritisnut o Loisinu balonsku uzicu, ovog puta tako jako da je u njoj učinio uleknuće i tamnu mrlju na mjestu dodira. Izgledala je kao krvavi žulj. Na Atropinu čelu sjale su velike kapi znoja a kad je progovorio, glas mu je bio usplahireno kreštav. [Da nisi bacao u mene te tvoje drugorazredne munje! Žena će umrijeti učiniš li to!] Ralph žurno spusti ruku, pa obje ruke stavi na leđa poput pokajničkog djeteta. Edov je prsten još bio u njegovoj šaci i on ga, skoro nesvjesno, gume u stražnji džep hlača. Tek je tad postao potpuno siguran da ne namjerava dati prsten. Čak ako to Lois - ili njega i Lois - bude stajalo života, nije namjeravao predati prsten. Ali možda do tog neće morati doći. [''Iste karte znači da oboje odemo svaki svojim putem, gospodine A. - ja tebi dam prsten, ti meni vratiš prijateljicu. Samo mi moraš obećati da je nećeš povrijediti. Što kažeš na to?''] [''Ne, Ralph, ne!'']

Atropa ne reče ništa. Njegove oči bijesnu u Ralpha ustrašenom nemoći punom mržnje. Ako je ikad u svom dugom životu poželio da može lagati, sigurno to sad želi. Bilo je potrebno samo da kaže: U redu, dogovoreno, i loptica bi bila vraćena na Ralphovu stranu igrališta. Ali nije mogao to reći, jer to nije mogao učiniti. On zna da je stjeran u kut, pomisli Ralph. Nije važno hoće li prerezati njezinu nit ili je pustiti - sigurno misli da ga u oba slučaja namjeravam na brzinu spržiti, a dobro misli. Koliko mu možeš naškoditi, dušo? dvojila je Carolyn na mjestu na kojem ju je držao u glavi. Koliko ti je snage ostalo nakon što si razrezao mrtvačku vreću oko vjenčanog prstena? Odgovor je nažalost bio, ne puno. Možda dovoljno da mu oprlji ćelu, ali vjerojatno ne dovoljno da ga sprži. A - Tad Ralph ugleda nešto što mu se nije svidjelo: Atropin cer koji je bio na rubu panike zamijenilo je oprezno samopouzdanje. A osjetio je i te lude oči kako znatiželjno puze po njemu - licu, tijelu, no najvećma po auri. Ralphu se ukaže slika mehaničara koji ispituje koliko je ulja u automobilskom motoru. Učini nešto, zaklinjala ga je Lois očima. Molim te, Ralph. Ali on nije znao što da učini. Nije imao nikakve ideje. Atropin osmijeh poprimi naslađujuću, zlobnu nijansu. [Nenaoružan si, Kratki, ha? Joj, baš tužno.] [''Učini joj nešto na žao i doznat ćeš, ti otpiljeno govance.''] Atropin se osmijeh nastavi razvlačiti. ["Ne bi mogao ni štakoru osmuđiti capu time što ti je ostalo. Zato budi dobar dečko i predaj prsten prije no što ... ] [''Kopile!''] To je rekla Lois. Više nije gledala u Ralpha; gledala je u suprotni zid sobe, u zrcalo u kojem je Atropa bez sumnje provjeravao kako mu pristaju njegove posljednje modne nabavke - na primjer Rosalien rubac ili slamnati šešir Billy McGoverna. Njezine su oči bile razrogačene i gnjevne i Ralph je točno znao u što je gledala. [''One su MOJE, ti pokvareni lupežu!''] Ona se silovito zanese unatrag i svom težinom prignječi Atropu uz, lučni ulaz. On zaprepašteno jekne. Ruka koja je držala skalpel poleti prema gore; oštrica iskopa suhe komade prašine sa zida. Lois se okrene prema njemu, lica iskešena u gnjevnom grču - pogled tako nenalik Našoj Lois da bi se McGovern onesvijestio kad bi ga vidio. Rukama ga zagrebe po licu i posegne za njegovim ušima. Jednim prstom ubode ga u obraz. Atropa zakevće poput psa na čiju je šapu netko nagazio, pa je ponovno zgrabi za zapešće i okrene je. Okrene oštricu skalpela prema unutra spreman presjeći nit. Ralph mu priprijeti kažiprstom desne ruke kao da ga prekorava. Iz njegova nokta izleti munja svjetla tako blijeda da je bila skoro nevidljiva, pogodi u vrh skalpela i na trenutak ga odmakne od Loisine balonske uzice. I to je bilo sve; Ralph osjeti da je njegovo skladište oružja prazno. Atropa se iskesi u njega preko Loisina ramena dok se ona ritala i uvijala u njegovim rukama. Nije se pokušavala iskobeljati, nego okrenuti i napasti ga. Njezina stopala zalomataju po zraku kad se ponovno svom težinom navalila na njega pokušavajući ga zgnječiti o zid iza njih i Ralph, ne razmišljajući, srne naprijed i padne na koljena ispruženih ruku. Izgledao je kao mahniti prosac koji pokušava nagovoriti nesklonu mu izabranicu i jedna Loisina noga skoro ga udari u vrat. On dohvati rub njezine podsuknje a ona sklizne poput slapa ružičastog najlona. Lois je kroz to vrijeme stalno vikala. [ ''Ti bijedni lopužo!Evo ti! Kako ti se sviđa? ''] Atropa skvikne od boli i kad je Ralph podignuo pogled, ugleda kako je Lois zdušno zagrizla u Atropino desno zapešće. Njegova lijeva ruka, ona u kojoj je držao skalpel, naslijepo zalamata prema njezinoj balonskoj uzici i promaši je za manje od dva centimetra. Ralph poskoči na noge i još ne znajući što čini, povuče Loisinu ružičastu podsuknju preko Atropine razmahane ruke ... i njegove glave.

[''Lois, makni se od njega! Bježi!''] Ona ispljune bijelu ručicu i zaglavinja prema bačvastoni stolu na sredini sobe, brišući Atropinu krv s usta s atavističkim gnušanjem ... no na licu joj je još prevladavao gnjev. Atropa, na trenutak cmuljavi, skvrčeni obris ispod ružičaste podsuknje, rukom naslijepo pokuša napipati Lois. Ralph ga pljesne po ruci a Atropu gurne natrag na zid. [''E nećeš, prijatelju - ne dolazi u obzir."] [Pusti me! Pusti me, kopile! Ne možeš to učiniti!"] Najčudnije je bilo to što on u to zaista vjeruje, pomisli Ralph. Tako je dugo bilo po njegovu da je potpuno zaboravio što sve Kratkotrajni mogu. Mislim da ga mogu podsjetiti. Ralph se prisjeti kako je Atropa prerezala Rosalienu balonsku uzicu nakon što mu je pas liznuo ruku i njegova mržnja za to umišljeno, iscereno, samodopadno ludo stvorenje bukne u njegovoj glavi poput trulo-zelene signalne rakete. On zgrabi jednu stranu Loisine podsuknje i dvaput zavrne šakom oko njega bijesnim pokretom kao da navija uru te ga tako nemilice zategne da su se Atropine crte lica izbočile u ružičastom najlonu kao posmrtna maska. A tad, upravo kad je oštrica skalpela iskočila kroz materijal i počela ga rezati, Ralph odbaci Atropu, služeći se podsuknjom kao što bi se poslužio praćkom da baci kamen i tako ga gume kroz lučni ulaz. Možda bi šteta bila manja da je Atropa pao, ali nije; stopala mu lupnu jedno o drugo ali ne prijeđu prag. Muklim udarcem udari o kamen izbočen u nadsvođenom prolazu, ispusti prigušen bolni krik i padne na koljena. Na Loisinoj podsuknji procvjetaju krvave točke poput cvjetnih latica. Skalpel nestane kroz prorez koji je načinio u tkanini. Ralph poskoči za Atropom baš kad se skalpel ponovno pomolio i produljio taj prorez, te se oslobodilo stvorovo buljavo, zbunjeno lice. Krvario je iz nosa, iz čela i desne sljepoočice. Prije no što je uspio ustati, Ralph ga ščepa za sklizave ružičaste izbočine od ramena. [Prestani! Upozoravam te, Kratki! Požalit ćeš da si se ro - ] Ralph se ogluši na tu besmislenu praznu prijetnju i snažno gume Atropu. Patuljkove su ruke još bile zapletene u podsuknju i on udari o pod licem. Njegov je vrisak bio djelomice začuđen, no uglavnom bolan. Nevjerojatno, ali Ralph u dubini mozga začuje Lois kako mu govori da je bilo dosta, da ga ne povrijedi ozbiljno - da ne ozlijedi prcknedlu psihotičara koji ju je upravo pokušao ubiti. Atropa se pokuša prevrnuti na leđa. Ralph ga udarcem koljena posred leđa ponovno opruži po podu. [''Ne miči se, prijatelju. Ovako te više šmekam!''] On pogleda u Lois. Njezin začudan bijes nestao je kako je i došao - poput neke neuobičajene vremenske pojave. Tornada, možda, koji slijeće iz vedra neba, otrgne krov sa štale pa nestane. Upirala je prstom u Atropu. [''Ima moje naušnice, Ralph. Prokleti lopuža ima moje naušnice. Nosi ih!''] [''Znam. Vidio sam.''] Jedna režeća strana Atropina lica izviri kroz prorez u najlonu poput lica najružnijeg novorođenčeta na svijetu u trenutku rođenja. Ralph osjeti mišiće leđa tog malog stvora kako podrhtavaju ispod njegova sputavajućeg koljena i on se sjeti neke stare poslovice koju je negdje pročitao ... možda na papiriću na kraju špagice od vrećice Salada čaja: Onaj koji tigra uhvati za rep, ne usuđuje ga se pustiti. Sad, u toj nevjerojatnoj jazbini ispod zemlje, kad se osjeća kao lik iz bajke koju je smislio umobolnik, Ralph shvati da je postigao neku vrstu božanskog razumijevanja te poslovice. Kombinacijom Loisine neočekivane srdžbe i puke usrane sreće, završio je barem privremeno na leđima te male gnjide. Pitanje - i to prilično hitno - bilo je što zatim učiniti.

Ruka koja je držala skalpel zamahne, ali je udarac bio i slab i neprecizan. Ralph ga lako izbjegne. Jecajući i psujući, neustrašen čak i sad, ali očito trpeći bol i izgarajući od nemoćnog gnjeva, Atropa ponovno zamahne prema njemu. [Pusti me da ustanem, ti Kratkotrajni usrani orijašu! Sjedokosa ludo I Rugobo naborana!] [''U posljednje vrijeme izgledam malo bolje, prijatelju. Nisi li primijetio?''] [Pizdo! Glupi Kratkotrajni mulac! Požalit ćeš! I te kako ćeš požaliti!] Pa, pomisli Ralph, barem me ne preklinje za milost. Očekivao sam da će već početi preklinjati. Atropa nastavi mlako zamahivati skalpelom. Ralph dva ili tri puta lako izbjegne te udarce pa pruži ruku prema vratu stvorenja koje je ležalo ispod njega. [''Ralph! Ne! Nemoj!''] On odmahne glavom, ne znajući izražava li time nezadovoljstvo, potvrdu da ju je čuo ili oboje. Dodirne Atropinu kožu i osjeti kako ovaj zadrhti. Ćelavi liječnik ispusti prigušen krik gnušanja i Ralph je točno znao kako se osjeća. Obojici se to gadilo, ali Ralph ne makne ruku. Umjesto toga, pokuša je sklopiti oko Atropina vrata i ne iznenadi se kad shvati da ne može. Ipak, nije li Laheza rekao da se jedino Kratkotrajni mogu oduprijeti Atropinoj volji? Činilo mu se da je tako rekao. Pitanje je bilo, kako? Pod njim se Atropa ružno nasmije. [''Molim te, Ralph! Molim te, uzmi moje naušnice i idemo!''] Atropa zakoluta očima prema njoj pa ponovno pogleda u Ralpha. [Zar si mislio da me možeš ubiti, Kratki? Pogađaj ponovno.] Ne, nije to pomislio, ali se morao uvjeriti. [Život je kurva, ha Kratki? Zašto mi lijepo ne vratiš prsten? Doći ću do njega prije ili poslije, jamčim ti.] [''Jebi se, crvuljku jedan.''] Oštre riječi, ali jeftine. Na najvažnije pitanje još nije imao odgovor: što da učini s tim čudovištem? Što god to bilo, nećeš to moći učiniti dok Lois tu stoji i promatra te, posavjetuje ga hladan glas, ne potpuno Carolynin. Bila je u redu kad je bila ljuta, ali sad nije. Previše je meka srca za to što će se dogoditi, Ralph. Moraš je udaljiti odavde. On se okrene prema Lois. Imala je napola sklopljene oči. Izgledala je kao kandidat da će se sklupčati u podnožju ulaza i zaspati. [''Lois, otiđi. Odmah. Idi prema stubama i pričekaj me ispod stab - ''] Skalpel ponovno bljesne i ovog puta zamalo odsiječe vrh Ralphova nosa. On ustukne i njegovo koljeno klizne po najlonu. Atropa se upre svom snagom i malo je nedostajalo da se otkotrlja u stranu. U posljednjem trenutku Ralph ponovno dlanom pritisne patuljkovu glavu - to su, čini se, pravila dopuštala - i učvrsti koljeno. [Aù! Au! Prestani! Ubijaš me!] Ralph se ne obazre na to i pogleda Lois. [''Hajde, Lois! Odlazi! Doći ću čim uzmognem!''] [''Mislim da se ne mogu sama popeti - preumorna sam.''] [''Da, možeš. Moraš i možeš.''] Atropa se ponovno smiri - barem na trenutak - mali, usoptali motor ispod Ralphova koljena. Ali to nije bilo dovoljno, nikako. Vrijeme je letjelo; sad je vrijeme neprijatelj, a ne Ed Deepneau. [''Moje naušnice - ''] [''Ponijet ću ih sa sobom, Lois. Obećajem.'']

Uz silan napor, Lois se uspravi i ozbiljno pogleda u Ralpha. [''Ne bi ga smio povrijediti, Ralph, ne ako ne moraš. Nije kršćanski.''] Ne, nimalo nije kršćanski, složi se vižljasto stvorenjce duboko u njegovoj glavi. Nije kršćanski, ali ipak.. .jedva čekam da počnem. [''Hajde. Lois, prepusti ga meni.''] Ona ga žalobno pogleda. [''Ne bi imalo smisla zamoliti te da mi obećaš da ga nećeš povrijediti, ha?''] On razmisli o tome pa odmahne glavom. [''Ne, ali ću ti obećati ovo: neću biti okrutniji nego što budem prisiljen. Je li to dovoljno?''] Lois se duboko zamisli, pa kimne glavom. [''Da, dovoljno je. A možda ću se i uspjeti vratiti ako budem išla polako i smireno ... ali što će biti s tobom?''] [''Sve će biti u redu. Čekaj me ispod stabla. ''] [''U redu, Ralph.''] On je isprati pogledom dok je prelazila preko prljave sobe. Helenina tenisica klatila se s jednog zapešća. Ona se sagnc ispod nadsvođenog ulaza između stana i stubišta i polako se počne penjati. Ralph pričeka dok njezina stopala nisu nestala iz vida pa se ponovno okrene Atropi. [''Pa, druškane, evo nas - dva stara prijatelja ponovno zajedno. Što ćemo ? Igrati se nečeg? Ti se voliš igrati, zar ne?"] Atropa se odmah ponovno počne otimati, istodobno mašući skalpelom iznad glave i pokušavajući zbaciti Ralpha. [Prestani! Skidaj ruke s mene, pederu stari!] Atropa je tako bjesomučno mlatio rukama oko sebe da je klečati na njemu bilo kao klečati na zmiji. Ralph se nije obazirao na njegovu viku, bacakanje i naslijepo razmahali skalpel. Cijela je Atropina glava sad virila iz podsuknje, što mu je olakšalo posao. On dohvati Loisine naušnice i povuče. Ostale su na mjestu, ali zasluži zdušan, bolan Atropin krik. Ralph se nagne, lagano se smiješeći. [''Za probušene uši, ha, prijatelju?''] [Da! Da, prokletstvo!] [''Da citiram tvoje riječi, život je kurva, zar ne?''] Ralph ponovno dohvati naušnice i strgne ih. Pojave se dvije lepezice krvi kad su sićušne rupice u Atropinim uškama postale rasporci. Vrisak ćelavca bio je prodoran kao novi umetak za bušilicu. Ralph osjeti neugodnu mješavinu sažaljenja i prezira. Malo je kopile naviknuto drugima zadavati bol, ali ne i obratno. Možda mu nikad nitko i nije nanio bol. Dođi da vidiš kako druga polovica živi, prijatelju. [Prestani! Prestani! Ne možeš mi to činiti!] [''Imam vijest za tebe, prijatelju .. . činim. A sad nastavi gledati program.''] [Što misliš da ćeš postići time, Kratki? Ionako će se dogoditi. Svi oni ljudi u Civic Centern reći će pa-pa, a to što si uzeo prsten neće to spriječiti.] Kao da to ne znam, pomisli Ralph. Atropa je još soptao, ali se prestao ritati. Ralph zaključi da na trenutak može odvratiti pogled s njega i poslati oči na brzi obilazak prostorije. Ono što vjerojatno traži je nadahnuće - čak i mali bljesak bio bi dovoljan. [''Mogu li predložiti nešto, gospodine A. ? Kao tvoj novi kompa i partner za igru? Znam da imaš puno posla, ali moraš naći vremena da dotjeraš ovaj stan. Ne mislim da mora dospjeti na stranice časopisa House Beautiful ili nečeg sličnog, ali zaboga! Koji svinjac!''] Atropa, istodobno nadureno i oprezno: [Misliš li da dajem pišljiva boba za to što ti misliš, Kratki?]

Dosjetio se samo jedne mogućnosti. Nije mu se sviđala, ali će je ipak pokušati provesti. Mora, u njegovoj je glavi slika koja ga je na to prisiljavala. Bila je to slika Eda Deepneaua kako leti prema Derryju iz pravca obale u laganom zrakoplovu, zrakoplovu u kojem je ili sanduk pun snažnog eksploziva ili spremnik nervnog plina uguran u nos zrakoplova. [''Što smijem učiniti s tobom, gospodine A. ? Imaš li prijedlog?''] Odgovor je bio munjevit i jasan. [Pusti me. To je odgovor. Jedini odgovor. Ostavit ću vas na miru, oboje. Prepustiti vas Svrhovitosti. Proživjet ćete još desetak godina. A možda i dvadeset, nije nemoguće. Samo se ti i damica prestanite petljati. ldite kući. A kad grune, gledajte to na televizijskim vijestima.] Ralph se pokušao pretvarati da zaista razmišlja o tome. [''I ostavit ćeš nas na miru? Obećaješ da ćeš nas ostaviti na miru?''] [Da!] Na Atropinu licu zasja nada i Ralph ugleda prve tragove aure kako mile oko malog govanca. Iste tamne i zle crvene boje kao i pulsirajući žar koji je obasjavao stan. [''Znaš li nešto gospodine A.?] Atropa, prepun nade: [Ne, što?] Ralph naglo ispruži jednu ruku naprijed, zgrabi Atropu za lijevo zapešće i jako ga svine. Atropa vrisne od smrtne boli. Prsti oko drške skalpela olabave i Ralph ga uzme lakoćom iskusnog džepara koji vadi lisnicu. [''Vjerujem ti.''] 2 [Vrati ga! Vrati ga! Vrati ga! Vrati...] U svojoj histeriji, Atropa je mogao nastaviti tuko vrištati satima, pa Ralph to prekine na najneposredniji način koji je znao. Nagne se i zasiječe plitki okomiti rez po stražnjem dijelu ćelave glave koja je provirivala iz rupe u Loisinoj podsuknji. Nikakva nevidljiva ruka ne pokuša ga zaustaviti a njegova se ruka micala nesmetano. Krv - golema količina krvi - isteče iz te pravocrtne posjekotine. Aura oko Atrope sad je potamnjela i bila ogavne crvene boje zaražene rane. On ponovno vrisne. Ralph se zaljulja prema naprijed i prisno mu šapne ne uho. [''Možda te ne mogu ubiti, ali ti mogu zagorčiti život, ha? A za to mi nije potrebno biti nabijen psihičkim moćima. Ova medena stvarca će sasvim zgodno poslužiti.''] On se posluži skalpelom da prekriži prvi rez koji je učinio i tako nacrta pisano slovo t na zatiljku Atropine glave. Atropa vrisne i počne sumanuto mahati rukama. Ralph s gnušanjem shvati kako jedan njegov dio - vragometni gremlin - svojski uživa u ovome. [''Ako želiš da te nastavim rezuckati, ritaj se i dalje. Ako želiš da prestanem, ti prestani.''] Atropa se ponovno smiri. [''Dobro. A sad ću ti postaviti nekoliko pitanja. Mislim da ćeš shvatiti kako je u tvom interesu da na njih odgovoriš.''] [Pitaj! Što god želiš! Samo me više nemoj rezati!] [''Pozitivan odnos, druže moj, ali mislim da uvijek ima mjesta za poboljšanje, zar ne? Da vidimo.''] Ralph ponovno zasiječe i načini duboku otvorenu ranu sa strane Atropine glave. Komadić kože se oguli poput loše zalijepljenih tapeta. Atropa zatuli. Ralph osjeti kako mu se želudac grči od gnušanja i zapravo mu lakne ... ali kad je ponovno progovorio/pomislio na Atropu, svojski se trudio da se to ne primijeti.

[''Dobro, to je bilo moje motivacijsko predavanje, doktore. Budem li ga morao ponavljati, bit će ti potrebno univerzalno ljepilo da ti jači vjetar ne otpuše tjeme. Shvaćaš li me?''] [Da! Da!] ["I vjeruješ li mi?''] [Da! Truljavi sjedokosi, DA!] [''U redu je. Evo mog pitanja, gospodine A.: Ako nešto obećaš, jesi li vezan tim obećanjem?''] Atropa nije žurio s odgovorom - ohrabrujući znak. Ralph položi oštricu skalpela na njegov obraz da ga požuri. Nagrada mu je bio još jedan vrisak i trenutačna suradnja. [Da! Da! Samo me nemoj više rezati! Molim te, nemoj me više rezati!] Ralph odmakne skalpel. Obrisi oštrice gorjeli su na nenaboranom obrazu stvorenjca poput madeža. [''U redu, dušo, saslušaj me. Želim da obećaš da ćeš mene i Lois ostaviti na miru do svršetka skupa u Civic Centeru. Nikakvog ganjanja, nikakvih rezanja, nikakvog sranja. Obećaj mi to.''] [Jebi se! Uzmi si obećanje i gurni si ga u guzicu!] Ralpha to nije razljutilo; njegov se osmijeh, zapravo, još više razvuče. Jer Atropa nije rekao neću, a što je još važnije, Atropa nije rekao ne mogu. Jednostavno je rekao ne. Drugim riječima, korak unatrag, lako ispravljiv. Stisnuvši srce, Ralph povuče skalpel točno po sredini Atropinih leđa. Podsuknja se rasiječe, ukaljana bijela kuta ispod njega se rasiječe, a rasiječe se i meso ispod kute. Krv se razlije u mučnoj bujici i Atropin napaćeni, zapomažući vrisak zabubnja po Ralphovim ušima. On se nagne naprijed i ponovno promrmlja u malo uho, grčeći lice i izbjegavajući krv najbolje što je mogao. [''Druškane, ne želim ovo više raditi - zapravo, još dvije posjekotine i ponovno ću povratiti - ali...ali želim da znaš da to mogu i da ću nastaviti činiti dok mi ili ne obećaš što tražim ili dok me sila koja me spriječila da te zadavim ponovno ne spriječi. Ako budeš čekao da se to dogodi, mislim da ćeš se naužiti boli. Pa, što kažeš? Želiš li obećati ili želiš da te ogulim kao grejp?''] Atropa je cmizdrio. Bio je to mučan jeziv zvuk. [Ne shvaćaš! Ako uspiješ zaustaviti započeto izgledi su mali, ali može se dogoditi da ti uspije - kaznit će me stvor kojeg nazivaš Grimizni kralj!] Ralph stisne zube i ponovno zasiječe. Usne su mu bile tako čvrsto sitsnute da su izgledale kao odavno zacijeljeni ožiljak. Malo je zapelo kad je skalpel zasjekao kroz hrskavicu a tad se Atropino lijevo uho skotrlja na pod. Krv šikne iz rupe na ćelavoj glavi, a njegov je krik bio dovoljno glasan da Ralpha zabole uši. Daleko su oni od bogova, zar ne? pomisli Ralph. Pozli mu od užasa i zaprepaštenja. Jedina razlika između njih i nas je da oni žive dulje i da ih je malo teže vidjeti. A čini se da nisam baš neki vojnik - dovoljan je pogled na tu krv da me uhvati nesvjestica. Sranje. [U redu, obećajem! Samo me prestani rezati! Nemoj više! Molim te, nemoj više!) [''I to je neki početak, ali morat ćeš biti određeniji. Želim čuti tvoje obećanje da ćeš se klon iti mene i Lois, a i Eda, dok ne prođe skup u Civic Centern.''] Očekivao je ponovno uvijanje i izmotavanje, ali ga Atropa iznenadi. [Obećajem! Obećajem da ću se kloniti tebe i one kučke s kojom se vucaraš - ] [''Lois. Reci njezino ime. Lois.'']

[Aha, da, ona - Lois Chasse! Pristajem se držati podalje od nje a i Deepneaua. Od svih vas samo me nemoj više rezati. Jesi li zadovoljan? Je li dovoljno, proklet bio?] Ralph zaključi da je zadovoljan ... ili zadovoljan koliko netko može biti kad se zgadi nad vlastitim postupcima i djelima. Nije vjerovao da u Atropinim obećanjima ima skrivenih zamki; mali ćelavac znao je da će možda platiti visoku cijenu zato što je popustio, ali to ipak nije bilo dovoljno da prevagne nad boli i strahom koje mu je Ralph zadao. [''Da, gospodine A. Mislim da će biti dovoljno.''] Ralph sklizne sa svoje male žrtve dok mu se želudac okretao. Osjećao je - sigurno mu se samo čini, zar ne? - da mu se grlo otvara i zatvara' poput školjkine ljušture. On se na trenutak zagleda u krvlju poprskan skalpel, pa zamahne rukom prema natrag i baci ga najdalje što je mogao. Odletio je okrećući se po duljini kroz nadsvođena vrata i nestao u skladištu. Sretan ti put, pomisli Ralph. Barem se nisam jako pošpricao krvlju, S tim smo završili. Više mu nije dolazilo na povraćanje. Sad mu se plakalo. Atropa se polako uspravi na koljena i pogleda oko sebe omamljenim očima čovjeka koji je preživio ubojitu oluju. Ugleda svoje uho na podu i podigne ga. Prevrtao ga je u svojim ručicama i gledao u hrskavična vlakna koja su visjela iz stražnjeg dijela. Tad pogleda u Ralpha. Oči su mu bile podlivene suzama boli i poniženja, ali je u njima bilo još nečeg - gnjeva tako dubokog i smrtonosnog da je Ralph ustuknuo. Njegova predostrožnost se učini smiješna i ništavna suočena s takvim gnjevom. On zatetura unatrag i upre drhtav prst u Atropu. [''Sjeti se svog obećanja!''] Atropa se ogavno iskesi. Komadić oguljene kože na njegovu obrazu njihao se naprijednatrag poput nenapetog jedra a iz sirovog je mesa ispod njega kapala i curila krv. [Naravno da ga se sjećam - kako bih mogao zaboraviti? Zapravo, obećao bih ti još nešto. Moglo bi se reći dva obećanja za cijenu jednog.] Atropa učini pokret kojeg se Ralph dobro sjećao s bolničkog krova: raširi prva dva prsta desne ruke u slovo V a tad zamahne njima i stvori crveni luk u zraku. U njemu Ralph ugleda ljudski lik. Iza njega, mutno, kao kroz krvavu omaglicu, ugleda Red Apple Store. On zausti da upita tko to stoji u prvom planu, na rubu pločnika Harris Avenue ... a tad se sjeti. Zgranuto pogleda u Atropu. [''Isuse, ne! Ne, ne možeš!''] Smiješak na Atropinu licu se razvuče. [Znaš, to sam i ja mislio za tebe, Kratkotrajni. Ali sam se prevario. Kao i ti. Gledaj.] Atropa još malo raširi prste. Ralph ugleda osobu s crvenom bejzbolskom kapom bostonskih Red Soxa kako izlazi iz trgovine i Ralph shvati u koga gleda. Ta osoba pozove osobu preko putu ulice a tad se počne događati nešto užasno. Ralph okrene leđa, zgađen, od krvavog luka budućnosti između Atropinih prstića. Ali je čuo kad se to dogodilo. [Osoba koju sam ti prvu pokazao pripada Slučajnosti, Ralph - drugim riječima, meni. A evo i mog obećanja: budeš li mi ubuduće smetao, to što sam ti pokazao će se dogoditi. Ništa ne možeš učiniti, nema upozorenja kojim bi mogao spriječiti da se to dogodi. Ali ako me sad ostaviš na miru - ako se ti i ta žena lijepo maknete ustranu i dopustite da događaji krenu svojim tokom- - ja ču zaustaviti svoju ruku.] Prostote koje su inače činile tako velik dio Atropina govora ostavljene su poput odbačenog kostima, i prvi put u životu Ralph je shvatio koliko je to stvorenje staro i zlonamjerno mudro. [Sjeti se što narkići kažu, Kratki: umrijeti je lako, živjeti je teško. Istinita izreka. Ako to itko zna, ja sam taj. Dakle, što kažeš? Jesi li se predomislio?]

Ralph je stajao u prljavoj sobi pognute glave i stisnutih šaka. Loisine su naušnice plamtjele u jednoj od njih poput žeravki. I Edov prsten kao da ga je palio i znao je da ga ništa na svijetu ne može spriječiti da ga izvadi iz džepa i baci u drugu prostoriju za skalpelom. Sjetio se priče koju je pročitao u školi prije tisuću godina. Zvala se ''Dama ili tigar?'' i sad je shvatio kako je to biti podaren takvom užasnom moći ... i takvim užasnim izborom. Naizgled se činilo lagano; što je jedan život u usporedbi s dvije tisuće života? Ali taj jedan život - ! No to nitko ne mora doznati, pomisli on hladno. Nitko osim možda Lois ... a Lois bi se složila s mojom odlukom. Carolyn možda ne bi, ali one su potpuno drukčije žene. Da, ali ima li pravo? Atropa i to pročita u njegovoj auri - sablasno, koliko taj stvor vidi. [Naravno da imaš, Ralph. O tome je riječ u stvarima života i smrti: tko ima pravo. Ovog puta si to ti. Što kažeš?] [''Ne znam što kažem. Ne znam što mislim. Jedino znam da želim da ste me sve troje OSTAVILI NA MIRU!''] Ralph Roberts podigne glavu prema korijenjem prosijanom stropu Atropine jazbine i krikne.

Dvadeset sedmo poglavlje 1 Poslije pet minuta, Ralphova glava izviri iz sjene ispod starog, nagnutog hrasta. Odmah ugleda Lois. Klečala je ispred stabla i zabrinuto zavirivala kroz smršeno korijenje u njegovo podignuto lice. On podigne prljavu, okrvavljenu ruku i ona je čvrsto uhvati pa mu pomogne popeti se uz posljednjih nekoliko stuba - čvornatih korjenova koji su više izgledali poput prečki na ljestvama. Ralph se iskobelja ispod stabla i izvrne na leđa, pa udahne mirisni zrak u velikim dugim udasima. Nikad u životu zrak nije bio tako slastan. Unatoč svemu, bio je silno zahvalan da je vani. Slobodan. [''Ralph? Dobro si?''] On okrene njezinu ruku, poljubi je u dlan pa stavi naušnice na mjesto gdje su prije bile njegove usne. [''Da. Dobro sam. Ovo je tvoje.''] Ona se znatiželjno zagleda u njih, kao da nikad dotad nije vidjela naušnice - te ili neke druge - a tad ih stavi u džep svoje haljine. ['' Vidjela si ih u zrcalu, zar ne Lois?''] [''Da i to me rasrdilo ... ali mislim da se nisam jako iznenadila, onako duboko u sebi.''] [''Jer si znala.''] [''Da. Vjerojatno. Možda čim smo prvi put vidjeli Atropu s Billovim šeširom. Ta mi je slika... znaš... ostala u mozgu.''] Ona gaje gledala pomnjivo, ocjenjivački. [''Zaboravi moje naušnice - što se dogodilo dolje? Kako si pobjegao?"] Ralph se bojao da će ona vidjeti odviše bude li predugo gledala u njega tako prodorno. A činilo mu se da se, ne pokrene li se uskoro, možda nikad neće pokrenuti; njegov je umor već narastao do veličine nekog velikog učahurenog predmeta, odavno potonulog prekooceanskog broda, na primjer, koji leži u njemu, zove ga i pokušava povući sa sobom. On ustane. Nije mogao dopustiti ni sebi ni njoj da potonu, ne sad. Vijesti s neba nisu bile loše koliko su mogle biti, ali su bile dovoljno loše - bilo je najmanje šest sati. Posvuda u Derryju, ljudi kojima je do problema pobačaja bilo stalo kao do lanjskog snijega (drugim riječima, golema većina) sjedali su za topli obrok. U Civic Centera vrata su već otvorena, okupana televizijskim reflektorima, a minikamere uživo prenose snimke ranopridošlih pristaša izbora kako prolaze u automobilima pokraj Dana Daltona i njegovih ''Prijatelja života'' koji mašu transparentima. Nedaleko odavde, ljudi su skandirali omiljenu rečenicu Eda Deepneaua, Hey, hey, Susan Day, how many kids did you kill today? Što god on i Lois učinili, morat će to učiniti u idućih devedeset minuta. Ura otkucava. [''Hajde, Lois. Moramo krenuti.''] [''Vraćamo se u Civic Center?''} [''Ne, ne za početak. Mislim da bismo za početak trebali...''] Ralph shvati da jedva čeka čuti što on to ima za reći. Što misli, kamo bi trebali prvo otići? Ponovno u gradsku bolnicu? U Red Apple? Njegovu kuću? Kamo otići kad je potrebno naći dvoje dobronamjernih, ali nimalo sveznajućih ljudi koji su tebe i tvojih nekoliko bliskih prijatelja uvalili u nevolje i jad? Ili se treba nadati da će oni potražiti tebe? Možda te ne žele pronaći, dušo. Zapravo, možda se skrivaju od tebe.

[''Ralph, jesi li siguran da si - ''] On se prisjeti Rosalie i shvati. [''Park, Lois. Strawford park. Ondje moramo otići. Ali se moramo zaustaviti na jednom mjestu.''] On je povede duž ograde od zračne luke i uskoro začuju lijeni zvuk izmiješanih glasova. Ralph namiriše pečene hrenovke u pecivu i nakon smrada u Atropinoj jazbini, taj mu se miris činio ambrozijski. Poslije minutu-dvije, on i Lois stupe na rub malog izletišta pokraj trećeg uzletišta. Ondje je bio Dorrance. Stajao je u srcu svoje predivne, višebojne aure i promatrao kako se lagani zrakoplov spušta prema uzletištu. Iza njega, Faye Chapin i Don Veazie sjedili su za jednim od izletničkih stolova. Između njih je bila šahovska ploča i pri ruci napola popijena boca Blue Nuna. Stan i Georgina Eberly pili su pivo i okretali vilice s hrenovkama nabijenim na njima u treperavim toplinskim valovima iznad rupe za roštilj. Ralphu se to treperenje učinilo čudno suho ružičasto, kao pijesak boje koralja. Na trenutak je Ralph stajao na mjestu, zanijemio od njihove ljepote - prolazne, moćne ljepote koja je, vjerojatno, obilježje Kratkotrajnog života. Padne mu na um stih pjesme, stare najmanje dvadeset pet godina: We are stardust, we are golden. Dorranceova je aura bila drukčija - predivno drukčija - ali su čak i najobičnije aure svjetlucale poput rijetkih i beskrajno poželjnih dragulja. [''Oh Ralph, vidiš li? Vidiš li kako su lijepi?''] [''Da.''] [''Šteta da to ne znaju!''] Je li? S obzirom na sve što se dogodilo, Ralph nije bio tako siguran. A činilo mu se - nejasna ali snažna intuicija koju nikad ne bi mogao izraziti riječima - da je prava ljepota nešto što svjesni dio bića ne prepoznaje, nikad završen posao, nešto što jest a ne što se vidi. ''Hajde, tupoglavi, povuci potez,'' reče glas. Ralph se trgne, najprije misleći da se glas obraća njemu, ali je to bio Fayeov glas koji je govorio Donu Veazieju. ''Sporiji si od Isusa na križnom putu!'' ''Nema veze,'' reče Don. ''Razmišljam.'' ''Možeš razmišljati dok se pakao ne zaledi, Brzi, ionako ću te matirati u šest poteza.'' Don ulije vina u papirnatu čašu i zakoluta očima. ''Tako mi svega!'' vikne on. ''Nisam znao da igram šah s Borisom Spaskim! Mislio sam daje to ubogi stari Faye Chapin! Ispričavam se nadaleko i naširoko!'' ''Silno smiješno, Don. Jedna takva točka i možeš s njom na turneju zaraditi milijun dolara. A nećeš morati na to dugo čekati - možeš krenuti nakon šest poteza.'' ''Ma vidi kako je pametan,'' reče Don. ''Ne znaš kad treba - '' ''Pst!'' strogo će Georgina Eberly. '''Što je to bilo? Kao daje nešto eksplodiralo!'' ''To nešto'' je bila Lois, koja je usisala uzbibanu šumsko-zelenu rijeku iz Georginine aure. Ralph podigne desnu ruku, smota je u trubu oko usta i počne udisati sličnu bujicu žarkoplave svjetlosti iz aure Stana Eberlyja. On osjeti kako ga je odmah ispunila svježa energija; kao da su mu se u mozgu upalila fluorescentna svjetla. Ali onaj golemi potonuli brod, a koji je zapravo bio sazdan od ni više ni manje nego četiri mjeseca uglavnom besanih noći, još je bio ondje i pokušavao ga povući u dubine do mjesta na kojem se nalazio. I odluka je još bila ondje - ne još donijeta, nego samo odgođena. Sad se i Stan ogledavao. Bez obzira na to koliko njegove aure Ralph uzeo (a činilo mu se daje prilično potegnuo), izvor je ostao jednako zgusnuto sjajan. Ono što su im rekli o beskonačnom spremniku energije koji okružuje svako živo biće bila je čini se doslovna istina. ''Pa,'' reče Stan ''i ja sam nešto čuo - '' ''Ja nisam,'' reče Faye. ''Naravno da nisi, gluh si ko top,'' odgovori Stan. ''Prekini upadati u riječ, može? Počeo sam govoriti kako to nije bila cisterna jer nema ni dima ni vatre. A nije ni Donov prdac, jer sa stabala ne padaju mrtve

vjeverice osmuđenog krzna. Sigurno je to prasak motora jednog od onih velikih kamiona Air National Guarda. Ne brini, dušo, štitit ću te.'' ''Evo ti zaštite,'' reče Georgina, nabije jednu ruku u pregib druge i gurne šaku prema njemu. No smiješila se. ''Mili Bože,'' reče Faye. ''Luknite u starog Dora.'' Svi pogledaju Dorrancea, koji se smiješio i mahao u smjeru Harris Avenue Extension. ''Što vidiš ondje, stari?'' upita Don Veazie, keseći se. ''Ralpha i Lois,'' reče Dorrance ozarena lica. ''Vidim Ralpha i Lois. Upravo su izašli ispod onog starog stabla!'' ''Aha,'' reče Stan. Zakloni oči, pa upre prst ravno u njih. To uzbuni Ralphov nervni sustav koji se smiri tek kad shvati da Stan pokazuje mjesto prema kojem je Dorrance mahao. ''Pogledaj! A iza njih se pomalja i Glenn Miller! Dovraga!'' Georgina zamahne laktom i Stan okretno odskoči u stranu, smijući se. [''Zdravo Ralph! Zdravo Lois!''] [''Dorrance! Krećemo u Stanford park! Je li to u redu?''] Dorrance, sretno se smijući: [''Ne znam, to su sad Dugotrajna posla, a ja s tim više nemam nikakve veze. Uskoro se vraćam kući i Čitanju Walta Whitmana. Bit će vjetrovita noć, a Whitman je uvijek najbolji kad puše vjetar.''] Lois, skoro mahnito: [''Dorrance, pomozi nam!''] Dorov se osmijeh pokoleba i on se ozbiljno zagleda u nju. [''Ne mogu. Prešlo je iz mojih ruku. Što se mora učiniti, morat ćete učiniti ti i Ralph.''] ''Uh,'' reče Georgina. ''Mrzim kad se tako zapilji. Kao da zaista nekog vidi.'' Ona podigne svoju viljušku za roštilj s dugom drškom i ponovno počne peći svoju hrenovku. ''Je li netko vidio Ralpha i Lois, kad je već riječ o njima? ''Ne,'' reče Don. ''Spleli su ljubavno gnijezdo u nekom od ozloglašenih motela uz obalu s gajbom piva i bocom Johnsonova dječjeg ulja,'' reče Stan. ''I to s dvostrukim pakiranjem. Rekao sam ti jučer.'' ''Prljavi stari jarac,'' reče Georgina, ovog puta zamahnuvši laktom snažnije ali i preciznije. Ralph: [''Dorrance, možeš li nam barem malo pomoći? Barem nam reci jesmo li na dobrom tragu? ''] Na trenutak je bio siguran da će Dor odgovoriti. A tad se iznad njihovih glava začuje brujanje kao da se približava obad i starac pogleda u nebo. Ponovno zasja njegov blentav, lijep osmijeh. ''Pogledajte!'' vikne. ''Stari Grummanov Yellow Bird! I to kako lijep!'' Odskakuće do žičane ograde pogledati slijetanje malog žutog zrakoplova i okrene im leđa. Ralph uhvati Lois ispod ruke i pokuša se nasmiješiti. Nije to bilo lako - činilo mu se da nikad u životu nije bio tako uplašen i zbunjen - ali dade sve od sebe. [''Hajde, dušo. Krenimo.'']

2 Ralph se sjeti kako je pomislio - dok su bili hodali pokraj napuštenih tračnica prema zračnoj luci - da ne hodaju, nego klize. Krenu od izletišta u dnu trećeg uzletišta natrag u Strawford park na jednak način, samo što je sad to klizanje bilo brže i izraženije. Kao da ih nosi nevidljiva tekuća vrpca. Provjere radi, on prestane hodati. Kuće i izlozi trgovina i dalje su blago protjecali. Pogleda u noge da se uvjeri i zaista, mirovale su. Činilo se da se pločnik kreće, a ne on. Naiđe gospodin Dugan, ravnatelj kreditnog odjela banke, odjeven u svoje uobičajeno trodjelno odijelo i naočale bez okvira. Kao i uvijek, Ralphu je izgledao kao da je jedini čovjek u svjetskoj povijesti koji se rodio bez šupka. Jednom je odbio Ralphovu molbu za zajam, čime se, smatrao je Ralph, moglo objasniti neke od njegovih negativnih osjećaja u vezi s tim čovjekom. Duganova je aura bila zagasite, vojnički sive boje hodnika u vojnoj bolnici i Ralph zaključi da ga to nije jako iznenadilo. Začepi nos kao čovjek koji je prisiljen plivati preko zagađenog kanala i prođe ravno kroz bankara. Dugan nije ni trepnuo. To je bilo zabavno, ali kad Ralph pogleda u Lois, njegovo dobro raspoloženje žurno izblijedi. Ugleda zabrinutost na njezinu licu i pitanja koja mu je željela postaviti. Pitanja na koja nije znao zadovoljavajuće odgovore. Ispred njih je bio Strawford park. Dok je Ralph gledao u njega, najednom se upali ulična rasvjeta. Malo igralište gdje su on i McGovern - a najčešće i Lois - stajali i gledali djecu kako se igraju bilo je gotovo prazno. Dva učenika viših razreda osnovne škole sjedila su jedan pokraj drugog na ljuljačkama, pušili cigarete i razgovarali, ali majki s malom djecom koje su dolazile ovdje za dana sad nije bilo. Ralph pomisli na McGoverna - njegovo neprekidno, bolećivo brbljanje i samosažaljenje, koje se tako teško moglo primijetiti na prvi pogled, ali koje se nije moglo ne primijetiti kad bi se dulje bilo u njegovu društvu, a koje su ublažavala i na stanovit način pretvarala u nešto više njegova podrugljiva duhovitost i njegova iznenađujuća, nagonska dobra djela - pa osjeti kako ga obavija duboka tuga. Kratkotrajci su možda zvjezdana prašina a možda su i zlatni, ali kad ih nestane tad ih nema kao ni majki s djecom koje u sunčana ljetna poslijepodneva dolaze na igralište provesti kratko razdoblje u igri. [''Ralph, što radimo ovdje? Mrtvačka je vreća iznad Civic Centera a ne Strawford parka!''] Ralph je povede prema klupi gdje ju je našao prije nekoliko stoljeća kako plače zbog svađe sa sinom i snahom ... i izgubljenih naušnica. U podnožju brežuljka, dva montažna zahoda bjelasala su u sumraku. Ralph zatvori oči. Putujem u ludilo, zaključi on, i to jurim ekspresnim a ne putničkim vlakom. Sto će biti? Dama ... ili tigar? [''Ralph, moramo nešto učiniti. Ti životi... te tisuće života ...''] U tami iza njegovih sklopljenih vjeđa, Ralph ugleda kako netko izlazi iz trgovine Red Apple. Lik u tamnim samtenim hlačama i kapi Red Soxa. Uskoro će se ponoviti onaj stravičan prizor a budući da ga Ralph nije želio vidjeti, otvori oči i pogleda u ženu pokraj sebe. [''Svaki je život važan, Lois, zar ne misliš tako? Svaki.''] Nije znao što je vidjela u njegovoj auri, ali ju je to očito užasnulo. [''Što se dogodilo dolje nakon što sam otišla? Što ti je učinio ili rekao? Reci mi, Ralph! Reci mi!''] Što izabrati? Jedan ili mnogi? Dama ili tigar? Ako uskoro ne izabere, prolaženje vremena će mu uskratiti mogućnost izbora. Što izabrati? Što? ''Nijedno ... ili oboje,'' reče promuklo, ne znajući da je u svojoj silnoj uzrujanosti počeo govoriti naglas i to istodobno na nekoliko razina. ''Neću izabrati jedno ili drugo. Neću. Čuješ li me?''

On poskoči s klupe i divlje sijevne očima. ''Čuješ li me?'' vikne on. ''Odbijam takav izbor! Ili OBOJE ili NIJEDNO!'' Na jednom od puteljaka sjeverno od njih, beskućnik koji je prekapao po košari za otpatke u potrazi za limenkama i bocama koje se mogu prodati, pogleda u Ralpha pa se okrene i pobjegne. Ono što je ugledao bio je čovjek koji je izgledao kao da gori. Lois ustane i uhvati ga rukama za lice. [''Ralph, što je? O kome je riječ? O meni? Tebi? Ako je zbog mene, ako se ustručavaš zbog mene, ne želim ...''] On duboko uzdahne da se smiri pa nasloni svoje Čelo na njezino i pogleda je u oči. [''Nije zbog tebe. Lois, a ni zbog mene. Da je zbog jednog od nas, mogao bih izabrati. Ali nije, a više ne želim biti ničija igračka.''] On otrese njezine ruke i odmakne se od nje jedan korak. Njegova aura bljesne tako snažno da je ona rukom zaklonila oči; kao da je eskplodirao. A kad se začuo njegov glas, on odjekne u njezinoj glavi poput grmljavine. [''KLOTA! LAHEZA! DOĐITE MI, PROKLETI BILI, 1 TO OVOG TRENA!''] 3 On učini dva-tri koraka, stane pa se zagleda niz obronak. Ona dva školarca koja su sjedila na ljuljačkama gledala su ga jednakim izrazom zgranuta straha. Ustali su i izgubili se čim je Ralph uperio svoje oči u njih pa pobjegli glavom bez obzira prema svjetlima Witcham Streeta poput dva jelena, ostavivši cigarete da dogorijevaju u grabama ispod ljuljački. [''KLOTA! LAHEZA!''] Plamtio je poput električnog luka i odjedanput sva snaga iscuri iz Loisinih nogu poput vode. Ona se zanese korak unatrag i skljoka na klupu. U glavi joj se vrtjelo, srce joj je bilo ispunjeno užasom, a u pozadini svega toga bila je ta silna iscrpljenost. Ralphu se prikazala u obliku potonulog broda, Loisi kao provalija oko koje mora hodati u sve užim krugovima, provalija u koju naposljetku mora pasti. [''KLOTA! LAHEZA! POSLJEDNJA PRILIKA! OZBILJNO VAM KAŽEM.''] Trenutak se ništa ne dogodi a tad se vrata zahoda u podnožju brežuljka otvore kao jedna. Klota izađe iz onog s oznakom MUŠKI WC, Laheza iz onog s oznakom ŽENSKI. Njihove aure, blještave zeleno- -zlatne boje ljetnih vilin-konjica, bijesnu u pepeljastom svjetlu danjeg svršetka. Primaknu se dok im se aure nisu ispreplele, a tad polako tako krenu prema vrhu brežuljka. Njihova u bijelo odjevena ramena skoro su se dodirivala. Izgledali su kao dvoje prestrašene djece. Ralph se okrene Lois. Njegova je aura još plamtjela i bliještala. [''Ostani ovdje.''] [''Da, Ralph.''] Ona ga pusti sići nekoliko metara niz obronak pa skupi hrabrost i dovikne za njim. [''Ali ću pokušati zaustaviti Eda, ako ti nećeš. Ozbiljno.''] Naravno da hoće i njegovo srce razgali njezina hrabrost... ali ona nije znala što on zna. Nije vidjela što je on vidio. On se nakratko okrene i pogleda je, pa siđe do mjesta gdje su ga dva mala ćelava liječnika gledala svojim sjajnim, prestrašenim očima.

4 Laheza, nervozno: [Nismo ti lagali - nismo.] Klôta, još nervoznije (ako je to bilo moguće): [Deepneau je krenuo. Moraš ga zaustaviti, Ralph - moraš barem pokušati.] Ne moram ja ništa i to se vidi na vašim licima, pomisli on. Tad se okrene Lahezi i bude mu drago kad mali ćelavko ne izdrži njegov pogled i ponikne svojim crnim očima bez zjenica. [''Ma je li? Kad smo bili na bolničkom krovu rekli ste nam da se klonimo Eda, gospodine L. Posebno ste to istaknuli.''] Laheza se uzvrpoljio od nelagode i počeo kršiti ruke. [Ja... odnosno mi... možemo pogriješiti. Ovog smo puta pogriješili.] Samo stoje Ralph znao da pogreška nije najprimjerenija riječ za to što se njima dogodilo; bolje bi bilo reći samozavaravanje. Želio ih je prekoriti zbog toga - ah, iskreno rečeno želio ih je izribati zato što su ga uopće uvukli u to sranje - ali nije mogao. Jer, prema riječima starog Dora, čak i njihovo samozavaravanje služilo je Svrhovitosti; uzgredni odlazak u High Ridge iz nekog razloga uopće nije bio uzgredan. Nije shvaćao zašto ili kako, ali je namjeravao doznati, ako je to uopće moguće. [''Gospodo, zasad zaboravimo na taj dio i porazgovarajmo o tome zašto se sve ovo događa. Ako želite pomoći meni i Lois, mislim da bi bilo dobro da mi kažete.''] Oni se pogledaju velikim, uplašenim očima, pa ponovno pogledaju Ralpha. Laheza: [Ralph, sumnjaš li u to da će svi ti ljudi zaista umrijeti? Jer ako je tako - ] [''Ne, ali mi je dosta da mi se s njima maše ispred nosa. Da je za ovo područje zakazan potres u službi Svrhovitosti i da u tom pokolju strada deset tisuća umjesto samo dvije tisuće, ne bi ni trepnuli okom, zar ne? Pa što je tako posebno u ovome? Recite mi!''] Klota: [Ralph, mi ne određujemo pravila, baš kao ni ti. Mislili smo da to shvaćaš.] . Ralph uzdahne. [''Ponovno se izmotavate i samo traćite svoje vrijeme.''] Klota, bojažljivo: [U redu, možda slika koju smo ti dali nije bila potpuno jasna, ali je vremena bilo malo i bili smo uplašeni. A moraš shvatiti, bez obzira na sve, da će ti ljudi zaista umrijeti ne zaustaviš li Eda Deepneaua!] [''Pustimo ljude na miru. Zanima me samo jedan među njima - onaj koji pripada Svrhovitosti i ne može se izručiti samo zato što neki nesvrstani pizdek kojemu nisu sve daske na broju dolazi u zrakoplovu punom eksploziva? Koga to ne možete izručiti Slučajnosti? Koga? Dayovu, zar ne? Susan Day.''] Laheza: [Ne, Susan Day spada u Slučajnost. Ona nije naša briga. Ne tiče nas se.] [''Pa tko onda?''] Klota i Laheza izmijene još jedan pogled. Klota lagano kimne glavom i oni se oboje okrenu prema Ralphu. Laheza ponovno mahne sa svoja dva prva prsta desne ruke i stvori paunovsku lepezu svjetlosti. Ovog puta Ralph ne ugleda McGoverna, nego plavokosog dječačića kose odrezane u šiške iznad čela i nosnog hrpta s ožiljkom u obliku udice. Ralph ga se odmah sjeti - dječak iz podruma u High Ridgeu, onaj čija je majka bila u modricama. Onaj koji je njega i Lois nazvao anđelima. Imalo će ih dijete predvoditi, pomisli on, zgranut. O Bože moj. S nevjericom pogleda u Klotu i Lahezu. [''Jesam li dobro shvatio? Sve to zbog jednog dječačića?'']

Očekivao je ponovno izbjegavanje odgovora, ali je Klotin odgovor bio jednostavan I izravan: [Da, Ralph.] Laheza: [Sad je u Civic Centern. Njegova majka, čiji ste život ti i Lois jutros spasili, dobila je poziv od djevojke koja joj čuva dijete prije nepun sat vremena, da se jako porezala na komad stakla i neće moći večeras paziti na dijete. Tad je bilo prekasno naći drugu čuvaricu a ta je žena tjednima priželjkivala vidjeti Susan Day... rukovati se s njom, a ako bude moguće i zagrliti je. Slijepo obožava tu Dayovu.] Ralph, koji se prisjeti izblijedjelih masnica na njezinu licu, opravda takvo idolopoklonstvo. A shvatio je još nešto: to što se čuvarica porezala nije bila nezgoda. Nešto je odlučilo smjestiti dječačića s čupavim plavim šiškama i od dima zakrvavljenim očima u Civic Center i bilo je spremno prevrnuti nebo i zemlju da to postigne. Njegova ga je majka povela sa sobom ne zato što je bila loša majka, nego zato što je robovala ljudskoj prirodi poput svih ljudi. Nije željela propustiti jedinu priliku da vidi Susan Day, i to je bilo sve. Ne, to nije sve, pomisli Ralph. Povela ga je jer je mislila da je ondje sigurno, jer su Pickering i njegovi luđaci mrtvi. Sigurno joj se učinilo da je najgore od čega bi večeras morala zaštititi sina bila skupina protivnika pobačaja koji će mahati natpisima, da munja ne može udariti u nju i njezina sina dvaput u jednom danu. Ralph se zagledao prema Witcham Street. Sad se okrene Kloti i Lahezi. [''Sigurni ste da je ondje? Potpuno?''] Klota: [Jesmo. Sjedi na gornjoj sjevernoj tribini pokraj svoje majke, a u ruci drži plakat-bojanku iz McDonaldsa i neke slikovnice. Bi li te iznenadilo kad bi čuo da je jedna od tih priča ''Pet stotina šešira Bartholomewa Cubbinsa''?] Ralph zatrese glavom. U ovom trenutku, ništa ga više ne bi moglo iznenaditi. Laheza: [Deepneauov zrakoplov udarit će u sjeverni dio Civic Centera. Taj će dječačić ostati na mjestu mrtav ako se ne poduzme nešto da se to spriječi... a to se ne smije dopustiti. Taj dječak ne smije umrijeti prije vremena.] 5 Laheza je usrdno gledao Ralpha. Lepeza plavo-zelene svjetlosti između njegovih prstiju raspline se. [Ne možemo razgovarati unedogled, Ralph. On je već u zraku, manje od stotinu pedeset kilometara odavde. Uskoro će biti prekasno zaustaviti ga.] Ralph se usplahiri, ali se ipak ne pomakne, jer je znao da žele da se on tako osjeća. Da se oboje tako osjećaju. [''A ja vam kažem da to sve nije važno dok ne shvatim kakvi su ulozi. Neću dopustiti da mi to bude važno.''] Klota: [Dobro, poslušaj. Svako malo nađe se muškarac ili žena čiji život utječe ne samo na ljude njemu bliske ili čak i sve koji žive u Kratkotrajnom svijetu, nego i na one koji žive na razinama višima i nižima od Kratkotrajnog svijeta. Ti su ljudi Velikani i njihovi životi uvijek služe Svrhovitosti. Ako se njih prebrzo uzme, sve se mijenja. Vaga prestaje biti u ravnoteži. Možeš li zamisliti, na primjer, koliko bi svijet bio drukčiji danas da se Hitler utopio u kadi kao dijete? Možeš pomisliti da bi svijet bio bolji, ali ti mogu reći da svijeta uopće ne bi ni bilo da se to dogodilo. Pretpostavimo da je Winston Churchill umro od trovanja hranom prije no što je postao premijer? Pretpostavimo da je Cezar bio mrtvorođenče, ugušen pupčanom vrpcom? A osoba koju želimo spasiti je puno važnija od svih njih.] [''Prokletstvo, Lois i ja smo već jedanput izbavili to dijete! Zar se knjiga nije sklopila, zar se nije vratio u Svrhovitost?'']

Laheza, strpljivo: [Da, ali nije siguran od Eda Deepneaua, jer Deepneau nije raspoređen ni u Slučajnost ni u Svrhovitost. Od svih ljudi na svijetu, samo mu Deepneau može naškoditi prije nego što mu je suđeno. Ako Deepneau ne uspije, dječak će ponovno biti siguran - na miru će mu prolaziti život dok ne kucne njegov čas i on zakorakne na pozornicu odigrati svoju kratku, ali bitnu ulogu.] [''Znači, jedan život toliko vrijedi?''] Laheza: [Da. Ako dječak umre, Kula postojanja će se srušiti, a posljedice tog pada su nepojmljive za tebe. A i za nas.] Ralph se na trenutak zagleda u svoje cipele. Glava kao da mu je bila teška pet stotina kilograma. U ovome je bilo ironije koju je uspio uočiti unatoč umoru. Atropa je pokrenuo Eda tako da je raspuhao žar nekakvog zapretanog mesijanskog kompleksa koji je možda bio usađen... nusproizvod njegova neraspoređena statusa. Ono što Ed nije shvaćao - a i nikad ne bi povjerovao da mu se kaže - je da je on Atropi i njegovim šefovima s viših razina trebao poslužiti ne da izbavi mesiju, nego da ga ubije. On ponovno pogleda u zabrinuta lica dva mala ćelava liječnika. [''Dobro, ne znam kako da zaustavim Eda, ali ću pokušati.''] Klota i Laheza se pogledaju i nasmiješe jednakim (i jako ljudskim) širokim osmijesima olakšanja. Ralph podigne prst upozorenja. [''Pričekajte. Niste još sve čuli.''] Njihovi osmjesi izblijede. [''Želim nešto od vas zauzvrat. Jedan život. Mijenjam život vašeg četverogodišnjaka za - ''] 6 Lois nije čula svršetak ove rečenice; njegov se glas na trenutak stišao ispod praga čujnosti, ali kad ona ugleda najprije Klotu pa Lahezu kako počinju odmahivati glavama, zazebe je oko srca. Laheza: [Shvaćam tvoju muku i da, Atropa može ostvariti svoju prijetnju. Ali moraš shvatiti da taj život nije tako važan kao - ] Ralph: [''Ali ja smatram da je, zar ne shvaćate? Ja mislim da je. Ono što si vas dvojica morate utuviti u glavu je da su za mene oba života jednako - ''] Njegov se glas ponovno izgubi, ali je zato lako čula Klotu; zbog dubine svojeg jada skoro je kukao. [Ali ovo je drukčije! Život tog dječaka je drukčiji!] Sad jasno začuje Ralpha, koji progovori (ako je to bio govor) neustrašivom, nepomirljivom logikom koja podsjeti Lois na njezina oca. [''Svi su životi drukčiji. Ili su svi važni ili nijedan nije važan. To je, naravno, samo moje kratkovidno, Kratkotrajno stajalište, ali mislim da vi nemate kuda, jer jedino ja u ruci držim bat. Sve se svodi na ovo: taj vaš život za moj. Samo morate obećati i dogovorili smo se.''] Laheza: [Ralph, molim te! Molim te shvati da to ne smijemo!] Zavlada dugi tajac. Kad je Ralph progovorio, glas mu je bio blag, ali još čujan. No bila je to posljednja potpuno razgovijetna rečenica koju je Lois čula u njihovu razgovoru. [''Između ne moći i ne smjeti je golema razlika, ne mislite li tako?''] Klota nešto reče, ali Lois uhvati samo usamljeni [trampa bi mogla biti]

izraz. Laheza silovito odmahne glavom. Ralph nešto odgovori i Laheza odgovori tako da prstima zlokobno zasiječe kao škarama. Začudo, Ralph na to odgovori smijehom i kimanjem glave. Klota stavi ruku na ruku svog kolege i nešto s njim ozbiljno popriča pa se ponovno okrene Ralphu. Lois stisne šake u krilu, gorljivo priželjkujući njihov dogovor. Bilo kakav dogovor, koji će spriječiti Eda Deepneaua da ubije sve te ljude dok oni ovdje stoje i baljezgaju. Odjedanput obronak brežuljka osvijetli blještava bijela svjetlost. Lois najprije pomisli da je ta svjetlost sišla s neba, ali samo zato što su je mitovi i religija naučili da je nebo izvor svih nadnaravnih emanacija. Zapravo se činilo da ta svjetlost izvire posvuda - iz stabala, neba, zemlje, čak i nje, i da istječe iz njezine aure poput vrpci od magle. A tad se začuje glas ... odnosno Glas. Izgovorio je tek dvije-tri riječi, ali one zazvone u Loisinoj glavi poput željeznih zvona. [MOŽE TAKO BITI ] Ona ugleda Klotu i njegovo lišće poput maske strave i strahopoštovanja, kako poseže u džep i vadi škare. Učinio je to nespretno i zamalo ih ispustio, znak nervoze zbog kojeg Lois osjeti suosjećanje za njega. Tad svakom rukom uhvati jedan krak i otvori ih. I ponovno te tri riječi: [MOŽE TAKO BITI.} Poprati ih takvo blještavilo da je na trenutak Lois bila uvjerena da je oslijepjela. Rukama poklopi oči ali ugleda - u posljednjem trenutku u kojem je još nešto vidjela - da je ta svjetlost okružila škare koje je Klota držao poput dvokrakog gromobrana. Nije bilo spasa od te svjetlosti; pretvorila je njezine vjeđe i njezine zaštitnički podignute ruke, u staklo. Sjaj je ocrtavao kosti njezinih prstiju poput rendgenskih olovaka dok je svjetlost prolazila njezinim tijelom. Negdje u daljini začuje ženu čiji je glas čudno sličio glasu Lois Chasse kako vrišti iz sveg unutrašnjeg glasa: [''Ugasi je! Bože, molim te ugasi je prije no što me ubije!''] I naposljetku, kad joj se učinilo da više neće moći izdržati, Svjetlost počne blijedjeti. Kad je nestala - osim jarkog plavog odraza koji je lebdio u toj novoj tami poput para sablasnih škara - ona polako otvori oči. Na trenutak još nije ništa vidjela osim tog sjajnog plavog križa pa pomisli da je zaista oslijepjela. A tad, nejasno kao fotografija iz razvijača, svijet se počne ponovno pojavljivati. Ugleda Ralpha, Klotu i Lahezu kako spuštaju ruke i zure slijepom zbunjenošću krtičjeg legla koje je otkopala lopatica drljače. Laheza je gledao u škare svojeg kolege kao da ih nikad nije vidio i Lois je bila spremna kladiti se da ih zaista nikad takve nije vidio. Oštrice su još sjajile i prosipale magličaste kapljice sablasnih vilenjačkih odbljesaka svjetla. Laheza: [Ralph! To je bila...] Nije čula ostatak, ali izrekne to tonom seljaka koji je začuo kucanje na vratima svoje kolibe, otvorio ih i shvatio da je papa svratio kod njega pomoliti se i ispovjediti. Klota je još buljio u krakove škara. I Ralph ih je gledao, ali podigne pogled i usmjeri ga u male ćelave liječnike. Ralph: [''... boljeti?''] Laheza progovori poput čovjeka koji se probudio iz duboka sna: [Da ... neće dugo potrajati, ali... bit će to užasna agonija... predomislio si se, Ralph?]

Lois se odjedanput prepadne tih blještavih škara. Željela je doviknuti Ralphu, reći mu da ne misli na taj njegov život, da im da njihov, njihova malog dječaka. Željela mu je reći da učini sve što je potrebno da sakriju te škare. Ali ni riječ ne izađe iz njezinih usta ili uma. Ralph: [ ''... ni najmanje... samo sam želio znati što očekivati.''] Klota: [... spreman? ... mora biti...] Reci im ne, Ralph! poruči mu ona u mislima. Reci im NE! Ralph: ['' ... spreman.''] Laheza: [Razumjeti... uvjete koje ima ... i cijenu?] Ralph, već nestrpljivo: [''Da. da. Možemo li..."| Klota, silno ozbiljno: [U redu, Ralph. Može tako biti.} Laheza rukom obgrli Ralpha; on i Klota povedu ga malo niz brijeg, do mjesta gdje je bio početak sanjkaškog spusta za manju djecu. Ondje je bio mali zaravanak, okrugao, otprilike veličine pozornice u noćnom klubu. Kad su stigli ondje, Laheza zaustavi Ralpha pa ga okrene tako da su on i Klota stajali licem u lice. Lois poželi zatvoriti oči ali nije mogla. Samo je mogla promatrati i moliti se da Ralph zna što čini. Klota mu nešto promrmlja. Ralph kimne glavom i izvuče se iz McGovernove veste. Preklopi je i odloži uredno na travu prošaranu lišćem. Kad se ponovno uspravio, Klota ga uhvati za desno zapešće i ispruži mu ruku. Tad kimne glavom Lahezi, koji otkopča rukav Ralphove košulje i zavrne ga do lakta u tri brza pokreta. Kad je to učinio, Klota okrene Ralphovu ruku tako da je zapešće bilo okrenuto prema gore. Nježna mreža plavih žila ispod kože njegove podlaktice oštro se isticala, naglašena u finim potezima aure. Lois je sve to bilo jezivo poznato: kao da gleda pacijenta u televizijskom serijalu o liječnicima kako ga pripremaju za operaciju. Samo što ovo nije bila televizija. Laheza se nagne i ponovno progovori. Iako još nije mogla čuti njegove riječi, Lois je znala da govori Ralphu kako je to njegova posljednja prilika.5 Ralph kimne glavom. Iako joj je njegova aura govorila da se užasava onog što slijedi, nekako se uspije nasmiješiti. Kad se okrenuo Kloti i progovorio, činilo se da ne traži nego pruža utjehu. Klota pokuša uzvratiti Ralphu osmijeh, ali bezuspješno. Laheza ovije ruku oko Ralphova zapešća, više da umiri ruku (ili se tako barem učinilo Lois) nego da je ukoči. Podsjeti je na medicinsku sestru koja priprema pacijenta koji mora primiti bolnu injekciju. Tad pogleda u svog ortaka uplašenim očima i kimne glavom. Klota mu uzvrati jednakim pokretom, udahne, a tad se prigne nad Ralphovu okrenutu podlakticu i njezino sablasno stablo plavih žila koje sjaje ispod kože. Zastane na trenutak, pa polako otvori čeljusti škara kojima su on i njegov stari prijatelj tražili život za smrt. 7 Lois se s naporom osovi na noge. Stajala je i ljuljala se naprijed-natrag na nogama koje je osjećala kao da su stupci. Željela je razbiti oduzetost koja ju je zabravila u takvu okrutnu šutnju, doviknuti Ralphu da prekine - reći mu da nije svjestan što mu namjeravaju učiniti. Samo što je on to znao. Vidjelo se to po bljedilu njegova lica, njegovim napola sklopljenim očima, njegovim bolno stanjenim usnama. A najvećma po crvenim i crnim mrljama koje su prosijavale kroz njegovu auru poput meteora i po auri koja se sabila u čvrstu plavu ljušturu.

Ralph kimne glavom prema Kloti koji položi donji krak škara na Ralphovu podlakticu neposredno ispod pregiba lakta. Na trenutak se koža udubi, a tad se na mjestu udubine pojavi glatki tamni krvavi mjehur. Oštrica probije mjehur. Kad je Klota stisnuo prste i spojio oštrice škara, koža na obje strane proreza pukne nenadanošću rolo-zastora. Potkožna masnoća zablista u oštrom plavom žaru Ralphove aure poput leda koji se topi. Laheza čvršće stisne Ralphovo zapešće, ali koliko je Lois vidjela, Ralph ne uloži čak ni nagonski trud da povuče ruku, nego samo spusti glavu i stisne lijevu šaku u zraku kao da pozdravlja na način Black Power. Tetive na vratu iskočile su mu poput kablova. Nije ispustio ni glasa. Sad kad je taj postupak započeo, Klota nastavi posao brzinom koja je bila i nečovječna i samilosna. Brzo razreže Ralphovu podlakticu do zapešća, služeći se škarama onako kako ljudi otvaraju pakete obilno oblijepljene ljepljivom vrpcom, prstima usmjeravajući oštrice i pritiskajući palcem. U Ralphovoj ruci, suhožile zasjaju kao mesni odresci. Krv je tekla u potocima, a svaki put kad bi se prerezalo arteriju ili venu krv bi špricnula u sitnim kapljicama. Uskoro su bijele kute dvojice patuljaka bile poškrapane lepezama krvi, pa su zaista izgledali kao mali liječnici. Kad su njegove škare naposljetku presjekle ''narukvice sreće'' na Ralphovu zapešću (ta je ''operacija'' trajala manje od tri sekunde, ali se Lois činilo kao da traje dovijeka), Klota odmakne škare s kojih je kapala krv i preda ih Lahezi. Ralphova okrenuta ruka bila je prerezana od lakta do zapešća u tamnoj brazdi. Klota pritisne rukama izvorište te brazde i Lois pomisli: Sad će Laheza podići Ralphovu vestu i upotrijebiti je kao zavoj. Ali Laheza se ne pomakne; držao je škare i gledao. Krv nastavi teći stanovito vrijeme između Klotinih stisnutih prstiju a tad se zaustavi. On polako povuče ruke niz Ralphovu. Koža koja je ostajala iza njegova stiska bila je zacijeljena i čvrsta, samo sa šavom zadebljalog bijelog ožiljkastog tkiva. [Lois ... Lo-isssss ...] Taj glas nije dolazio iz njezine glave, a ni iz podnožja obronka; došao je iza njezinih leđa. Blagi glas, skoro umiljat. Atropa? Ne, nikako. Ona spusti pogled i ugleda zelenu, prigušenu svjetlost kako lebdi posvuda oko nje - prosijavala je kroz razmake između njezinih ruku i tijela, između njezinih nogu, čak i između prstiju. Mreškala je njezinu sjenu ispred nje, izduženu i nekako iskrivljenu, poput sjene obješene žene. Milovala ju je netoplim prstima boje španjolske mahovine. [Okreni se, Lo-isss...] U tom trenutku posljednje što je Lois Chasse željela učiniti bilo je okrenuti se i pogledati u izvor te zelene svjetlosti. [Okreni se, Lo-isss ... pogledaj me, Lo-isss... uđi u svjetlo, Loisss ... uđi u svjetlost... pogledaj me i uđi u svjetlost...] Nije to bio glas koji je trpio neposluh. Lois se okrene polako kao balerina-igračka čiji su zupci zahrđali i njezine oči kao da su se ispunile vatrom svetog Elma. Lois uđe u svjetlost.

Dvadeset osmo poglavlje 1 Klota: [Dobio si svoj vidljivi znak, Ralph - jesi li zadovoljan?] Ralph pogleda svoju ruku. Smrtna bol, koja ga je progutala kao što je kit progutao Jonu, već mu se činila snom ili fatamorganom. Vjerojatno taj vremenski odmak omogućava ženama da rode puno djece i zaborave na silan tjelesni napor i bol poroda svaki put kad taj čin uspješno prođe. Ožiljak je izgledao poput neravne bijele niti koja se mreška preko nabreklina njegovih nejakih mišića. [''Da. Bio si hrabar i jako brz. Zahvaljujem za oboje.''] Klota se nasmiješi i ne reče ništa. Laheza: [Ralph, jesi li spreman? Vremena je jako malo.] [''Da, jesam - ''] [''Ralph! Ralph!''] Bila je to Lois koja je stajala na vrhu brežuljka i mahala mu. Na trenutak mu se učini da se boja njezine aure promijenila iz uobičajene golubinje sive boje u neku drugu, tamniju, a tad ga ta pomisao, bez sumnje izazvana šokom i umorom, mine. On se dovuče uzbrdo do mjesta na kojem je stajala. Loisine su oči bile daleke i ošamućene, kao da je upravo čula neku zapanjujuću, sudbonosnu riječ. [''Lois, što je? Što se dogodilo? Zbog moje ruke? Jer ako je riječ o tome, ne brini. Pogledaj! Kao nova!''] On je ispruži kako bi se ona mogla uvjerili vlastitim očima, ali Lois je ne pogleda. Umjesto toga pogleda u njega i on shvati koliko je duboko potresena. [''Ralph, došao je zeleni čovjek.''] Zeleni čovjek? On je uhvati za ruke, zabrinut. [''Zeleni? Sigurna si? Nije bio Atropa ili - ''] Nije dovršio misao. Nije morao. Lois polako odmahne glavom. [''Bio je to zeleni čovjek. Ako u ovome ima strana, ne znam na čijojje ova... ova osoba. Osjećaj je bio ugodan ali se možda varam. Nisam ga mogla vidjeti. Njegova je aura bila odviše blještava. Rekao mi je da ti ovo vratim.''] Ona ispruži ruku prema njemu i prebaci dva mala, svjetlucajuća predmeta iz njezina dlana na njegov: njezine naušnice. Na jednoj ugleda smeđastu mrlju i pretpostavi da je riječ o Atropinoj krvi. Zatvori šaku pa žmirne od sićušnog bolnog uboda. [''Zaboravila si kopčice, Lois.''] Progovorila je sporim, nesvjesnim tonom žene koja sanja. [''Ne, nisam - bacila sam ih. Tako mi je rekao zeleni čovjek. Budi oprezan. Bio je... topao ... ali ne znam baš, zar ne? Gospodin Chasse je uvijek govorio da sam najlakovjernija žena na svijetu, uvijek spremna misliti o ljudima sve najbolje. O svim ljudima.''] Ona polako ispruži ruku i uhvati ga za zapešća, usrdno gledajući u njegovo lice. ''Jednostavno, ne znam.'' Kao da se rasanila kad je naglas izgovorila tu misao i ona ustane žmirkajući. Ralph pomisli da je moguće - iako malo vjerojatno - da je zaista zaspala, da je sanjala tog takozvanog zelenog čovjeka. Ali bi možda ipak bilo pametnije uzeti naušnice. Možda ništa ne znače, ali držati Loisine naušnice u džepu ne može mu naškoditi... osim ako se ne ubode na njih.

Laheza: [Ralph, što je? Nešto nije u redu?] On i Klota su hodali sporije od njega, pa su propustili Ralphov razgoyor s Lois. Ralph odmahne glavom i okrene ruku da sakrije od njih naušnice. Klota je podigao McGovernovu vestu i otresao nekoliko živopisnih listova koji su se zakvačili za nju. Pruži je Ralphu, koji neprimijećeno stavi Loisine naušnice bez kopčica u jedan od džepova na vesti prije no što je ponovno odjene. Vrijeme je za pokret. Crta topline posred njegove desne ruke - duž ožiljka - govorila mu je odakle početi. [''Lois?''] [''Da, dušo?''] [''Moram uzeti iz tvoje aure i to puno. Shvaćaš li?''] [''Da.''] [''Je li to u redu?''] [''Da, naravno.''] [''Budi hrabra - neće dugo potrajati.''] On položi ruke na njezina ramena, a dlanove spoji iza njezina vrata. Ona ponovi taj pokret i oni se polako nagnu naprijed dok im se čela nisu dodimula a usne našle na pet centimetara udaljenosti. Još je osjećao neki parfem na njoj - koji je vjerojatno dopirao iz tamnih, slatkih udubina iza njezinih ušiju. [''Spremna, dušo?''] To što je odvratila bilo je čudno i okrepljujuće. [''Da, Ralph. Pogledaj me. Uđi u svjetlost. Uđi u Svjetlost i primi svjetlost.''] Ralph napući usta i počne udisati. Vrpca zamućenog sjaja počne otjecati iz njezinih usta i nosa u njegova. Njegova aura počne svijetliti sve dok se ne pretvori u blještavu koronu u obliku oblaka. On nastavi udisati. Disao je nešto što je bilo više od daha, osjećao kako se ožiljak na njegovoj ruci žari sve dok ga nije osjećao kao električnu žarnu nit ukopanu u njegovo meso. Nije mogao prestati da je i htio ... a nije. Ona jednom zatetura. Ugleda kako joj se oči mute i osjeti kako joj ruke na trenutak popuštaju stisak na njegovu zatiljku. A tad se njezine oči, velike i svijetle i pune povjerenja, vrate njegovima i njezin se stisak učvrsti. Naposljetku, kad je taj titanski udisaj dosegao vrhunac, Ralph shvati da joj se aura toliko istančala da ju je jedva vidio. Njezini su obrazi bili mliječnobijeli i sjedine su se ponovno pojavile u njezinoj kosi, tako da je crnih vlasi skoro nestalo. Mora prestati, mora, ili će je ubiti. On uspije razdvojiti ruke i to kao da je prekinulo nekakav zatvoreni strujni krug; mogao se odmaknuti od nje. Lois se zanjiše na svojim nogama i bila bi pala, ali je Klota i Laheza, koji su izgledali poput Liliputanaca iz ''Gulliverovih putovanja'', zgrabe za ruke i oprezno spuste na klupu. Ralph klekne na jedno koljeno ispred nje. Ludio je od straha i krivnje, no istodobno bio ispunjen osjećajem tako silne snage da mu se činilo kao da bi od jednog snažnog udarca mogao eksplodirati, poput boce nitroglicerina. Sad bi mogao srušiti zgradu onim svojim karate udarcem - možda i cijelu ulicu. Svejedno, oštetio je Lois. Možda i jako. [''Lois! Lois, čuješ li me? Oprosti mi!''] Ona ga ošamućeno pogleda - žena koja se sjurila od četrdesete u šezdesetu u nekoliko sekundi ... pa ravno u sedamdesete, poput rakete koja je promašila namjeravam cilj. Pokuša se nasmijati ali joj ne uspije. [''Lois, oprosti mi, nisam znao, a kad sam shvatio, nisam mogao prestati.''] Laheza: [Ralph, želiš li iskoristiti priliku, moraš poći. Skoro je stigao.] Lois kimne glavom u znak potvrde.

[''Kreni Ralph - samo sam onemoćala, to je sve. Bit ću dobro. Sjedit ću ovdje dok ne povratim snagu.''] Ona pogleda ulijevo i Ralph isprati njezin pogled. Ugleda onog skitnicu kojeg su prije uplašili. Vratio se pregledati košare za otpatke na vrhu brežuljka zbog limenki i boca koje se mogu prodati. Iako njegova aura nije izgledala zdrava kao u muškarca kojeg su sastali kod napuštenih tračnica, Ralph zaključi da će u nuždi i ona biti dobra... a Lois je bez sumnje bila u nuždi. Klota: [Ralph, pobrinut ćemo se da skitnica okrene ovim putem - nemamo puno moći nad tjelesnim aspektima Kratkotrajnog svijeta, ali mislim da toliko možemo učiniti.] [''Sigurni ste?''] [Da.] [''U redu. Dobro.''] Ralph brzo pogleda u dva čovječuljka, primijeti njihove zabrinute, uplašene oči pa kimne glavom. Tad se sagne i poljubi Loisin hladan, naboran obraz. Ona mu se nasmiješi osmijehom umorne bake. Ja sam joj to učinio, pomisli on. Ja. Pa pobrini se barem da to nisi učinio nizašto, trpko odgovori Carolynin glas. Ralph posljednji put pogleda njih troje - Klota i Laheza sad su zaštitnički stajali svaki s jedne strane Lois - a tad ponovno krene niz obronak. Kad je došao do zahoda, na trenutak stane između njih, a tad nasloni glavu na onaj s natpisom ŽENSKI. Ne začuje ništa. Kad je prignuo glavu plavoj plastičnoj stijeni muškog zahoda, začuje jedva čujan, brundavi glas kako pjeva: ''Tko vjeruje da će se moji najluđi sni I moji najluđi planovi ostvariti? Ti, dušo, samo ti. '' Isuse, luđi je od februarskog mačka. Nešto novo, dušo ? Ralph zaključi da nije. Priđe vratima zahoda i otvori ih. Sad je mogao čuti i udaljen, osinji zuj avionskog motora, ali se nije imalo što za vidjeti što već nije vidio puno puta: okrhnuta zahodska daska naherena iznad rupe školjke, smotuljak zahodskog papira čudnog i nekako zloslutno nabreklog, a nalijevo, pisoar koji je izgledao kao plastična suza. Zidovi su bili šipražje grafita. Najveći - i najobilniji - bio je napisan velikim crvenim slovima visine trideset centimetara iznad pisoara: TONY BOYNTON IMA NAJČVRŠĆE GUZOVE U DERRYJU! Prezasitan osvježivač zraka s mirisom borove šume nadjačavao je mirise sranja, pišanja i zaostalih prdaca skitnica kao šminka na licu leša. Glas koji je on čuo kao da je dolazio iz rupe u središtu zahoda ili je možda sipio kroz njegove zidove: ''Od trenutka kad usnem Pa do jutra Sanjam o tebi, dušo, i samo o tebi. '' Gdje je on? pitao se Ralph. I kako da dovraga dođem do njega? Ralph naglo osjeti vrućinu na boku; kao da je netko gurnuo užareno ugljevlje u njegov džepić za uru. On se počne mrštiti, a tad se sjeti zašto je ovdje. Gume prst u džep, dodirne zlatni kolut koji je spremio ondje, zakvači ga i izvadi. Položi ga na dlan iznad mjesta gdje su se račvale njegove linije srca i života i oprezno ga gurne. Ponovno se ohladio. Ralpha to nimalo ne iznenadi. HD-ED 5-8-87. ''Prsten jedan da zavlada svima, Prsten Jedan što traži i seže, '' promrmlja Ralph i natakne Edov vjenčani prsten na treći prst lijeve ruke. Pristajao mu je kao saliven. On ga gume dok nije tiho kucnuo o vjenčani prsten koji mu je Carolyn stavila na prst prije četrdeset pet godina. Tad podigne pogled i shvati da je stražnji zid zahoda iščeznuo.

2 Ono što je ugledao, uokvireno zidovima koji su preostali, bilo je nebo netom nakon zalaska sunca i komad Mainea koji blijedi u plavo-sivu izmaglicu sumračja. Zaključi da gleda s visine oko tri tisuće metara. Ugleda bjelasava jezera i bare i golema tamnozelena šumska područja kako se vitičasto spuštaju prema zahodskoj školjci Portosana i iščezavaju. Daleko naprijed - prema krovu zahodske kabine - Ralph ugleda treperavo gnijezdo svjetla. To je vjerojatno Derry, sad udaljen tek desetak minuta. U donjem lijevom kvadrantu njegova vidnog polja Ralph ugleda dio kontrolne ploče. Pričvršćena ljepljivom vrpcom preko visinomjera bila je mala fotografija u boji od koje mu zastane dah. Bila je to Helen, nemoguće sretna i nemoguće lijepa. Uljuljkana u njezinu naručju bila je uzvišena i obožavana beba, čvrsto usnula i ne stariju od četiri mjeseca. Želi da budu posljednje što će vidjeti na ovom svijetu, pomisli Ralph. Pretvorili su ga u čudovište, ali čak i čudovišta ne zaboravljaju voljeti. Nešto na kontrolnoj ploči počne pištati. U njegovu se vidnom polju nađe ruka i podigne prekidač. Prije no što se izgubi, Ralph ugleda bijelo udubljenje na trećem prstu te ruke, jedva vidljivo ali ipak primjetljivo, gdje je vjenčani prsten počivao najmanje šest godina. A ugleda još nešto: aura koja je okruživala ruku bila je ista ona koja je okruživala dijete u bolničkom dizalu, uskomešana, uzvitlana opna koja je izgledala nezemaljski kao atmosfera divovskog plinovitog planeta. Ralph se okrene i podigne ruku. Klota i Laheza uzvrate mu istim pokretom. Lois mu dobaci poljubac. Ralph učini pokret kao da ga je uhvatio, pa se okrene i zakorakne u zahod. 3 Oklijevao je trenutak, pitajući se što će sa zahodskom školjkom, ali se tad prisjeti bolničkih kolica koja su im trebala smrskati lubanje ali nisu, pa krene prema stražnjem dijelu zahoda. Stisne zube, pripremivši se da će oguliti goljenicu - znati je jedno, a vjerovati u nešto sedamdeset godina je drugo - a tad zakorači kroz zahodsku školjku kao da je od dima ... ili kao da je on od dima. Osjeti užasnu vrtoglavicu, kao da je u bestežinskom stanju i na trenutak je bio siguran da će povratiti. Usto osjeti ispijenost, kao da se veći dio snage koju je uzeo od Lois sad negdje odlijeva. A vjerojatno je zaista tako. Ipak je to bio oblik teleportacije, čudesna znanstvena fantastika i nešto takvo sigurno troši puno energije. Vrtoglavica prođe, ali je zamijeni još gori osjećaj - da je presječen u vratu. Shvati da sad ima potpuno neograničen pogled na cijeli jedan dio svijeta. Isuse Kriste, što se dogodilo sa mnom? Što ne valja? Njegova osjetila mu odgovore da je sve u redu, više-manje, samo što se nalazi u položaju koji bi morao biti nemoguć. Bio je visok metar osamdeset sedam; pilotska kabina zrakoplova bila je metar pedeset od poda do stropa. To je značilo da bi se svaki pilot puno veći od Klote i Laheze morao skvrčiti dok bi sjedao. No Ralph je ušao u zrakoplov koji je, kao prvo, bio u pokretu, a k tome je to učinio stojećki. Još je stajao, između i malo iza dva sjedišta u pilotskoj kabini. Razlog zbog kojeg je imao tako neograničen pogled bio je jednostavan i stravičan: glava mu je virila kroz strop zrakoplova. Ralphu se prikaže strašan prizor: njegov stari pas Rex koji se volio voziti glave gurnute kroz prozor automobila i njegova kudrava uha vijore na vjetru. On zatvori oči. A ako padnem? Ako sam mogao gurnuti glavu kroz usrani krov, što me sprečava da ne skliznem kroz pod i padnem na zemlju? A možda i kroz zemlju pa i kroz zemaljsku kuglu?

Ali se to nije događalo i ništa se takvo neće dogoditi, ne na toj razini - samo se morao prisjetiti lakoće kojom se penjao kroz katove bolnice i lakoće kojom je stajao na krovu. Bude li mislio na to, sve će biti u redu. Ralph se pokuša koncentrirati, a kad je osjetio da se pribrao, ponovno otvori oči. Ispod njega bilo je koso prednje staklo. Iza njega nos zrakoplova, čiji je vrh bio ukrašen vrteškom elise boje živog srebra. Svijetleće gnijezdo koje je primijetio s vrata Portosana sad mu je bilo bliže. Ralph svine koljena i njegova glava glatko klizne kroz strop zrakoplova. Na trenutak osjeti naftu u ustima a dlačice u njegovu nosu kao da su se nakostriješile od strujnog udara, a tad se nađe na koljenima između pilotova i kopilotova sjedišta. Nije znao što je očekivao da će osjetiti kad je ponovno ugledao Eda nakon toliko vremena i u tako izvanredno čudnim okolnostima, ali ga iznenadi kad ga za srce ujede žalost - ne samo žaljenje nego žalost. Kao i onog dana devedeset druge kad se zaletio u kamion West Side Gardenersa, Ed je bio odjeven u staru pamučnu majicu umjesto u fine košulje s gumbićima na ovratniku i malom naljepnicom na leđima. Jako je smršavio - Ralphu se učinilo skoro dvadeset kilograma - i to je stvaralo izvanredan dojam; nije izgledao slab, nego nekako herojski, na gotsko-romantičan način; Ralpha silno podsjeti na Carolyninu najdražu pjesmu ''Drumski razbojnik'' Alfreda Noyesa. Edova je koža bila blijeda kao papir, njegove zelene oči i tamne i svijetle (poput smaragda na mjesečini, pomisli Ralph) iza malih okruglih lenonica, usana tako rumenih da su izgledale kao namazane ružem. Oko čela je svezao bijeli svileni rubac s crvenim japanskim znakovima tako da su njegovi svršeci s resama visjeli niz njegova leđa. U munjevitim virovima njegove aure, Edovo inteligentno, pokretljivo lice bilo je ispunjeno užasnim žaljenjem i bjesomučnom odlučnošću. Bio je prelijep - prelijep - i Ralph osjeti kako ga prožima déjà vu. Sad je znao što je ugledao onog dana kad se ispriječio između Eda i djelatnika West Side Gardenersa; sad je u to ponovno gledao. Gledati u Eda, izgubljenog u orkanskoj auri iz koje se nije uzdizala balonska uzica, bilo je kao gledati kako netko baca skupocjenu kinesku vazu iz doba dinastije Ming o zid i kako se ona razbija u tisuće komadića. Barem me ne može vidjeti, ne na ovoj razini. Barem mislim da ne može. Kao odgovor na tu misao, Ed se okrene i pogleda ravno u Ralpha. Oči su mu bile razrogačene i pune sumanutog opreza; uglovi njegovih fino oblikovanih usta zadrhte i zabljesnu od mjehurića sline. Ralph ustukne, na trenutak siguran da je vidljiv, ali Ed nije reagirao na Ralphovu naglu kretnju. Umjesto toga sumnjičavo se zagleda u prazan četverosjed iza sebe kao daje čuo potajične pokrete slijepog putnika. Istodobno ispruži ruku pokraj Ralpha i položi je na kartonsku kutiju koja je bila privezana za kopilotovo sjedalo. Ruka nakratko pomiluje kutiju, pa ode do čela i popravi rubac koji mu je služio kao povez za glavu. Učinivši to, nastavi pjevati... samo stoje ovog puta bila riječ o drugoj pjesmi od koje Ralphovim leđima prostruji vijugast drhtaj : ''One pill makes you bigger, One pill makes you small, And the ones that Mother gives you Don''t do anything at all... '' Go ask Alice, when she ''s ten feet tall. Da, pomisli Ralph, upitaj Alice kad dosegne tri metra visine. Srce mu je ludo tuklo i poigravalo u grudima - -to što se Ed tako naglo okrenuo prestrašilo ga je više no što se prestrašio kud je shvatio da se vozi na visini od tri tisuće metara i da mu glavu viri kroz strop zrakoplova. Ed ga nije vidio, Ralph je u to bio gotovo siguran, ali tko god da je rekao kako su luđacima osjetila izoštrenija nego u normalnih ljudi sigurno je znao što govori, jer je Ed osjetio da se nešto promijenilo. Radio zapišti i obojica poskoče. ''Poruka za Cherokeeja iznad South Havena. Na rubu ste zračnog prostora Derryja na visini koja zahtijeva da objavite plan leta. Ponavljam, ulazite u kontrolirani zračni

prostor iznad gradskog područja. Cherokee, podignite svoje akrobatsko dupe na pet tisuća metara i dođite na 170, jedan-sedam-nula. Za to se vrijeme molim vas identificirajte i recite - '' Ed stisne ruku u šaku i počne udarati njome po radiju. Staklo počne letjeti po zraku, a uskoro i krv. Pošprica kontrolnu ploču, fotografiju Helen i Natalie i Edovu čistu sivu pamučnu majicu. On je udarao sve dok se glas na radiju najprije ne stopi u pojačanu grmljavinu statičkog elektriciteta a tad potpuno utihne. ''Dobro,'' reče on tihim uzdahom osobe koja često razgovara sa sobom. ''Puno bolje. Mrzim sva ta pitanja. Samo - '' Ugleda svoju krv i prekine se u pola rečenice. Podigne ruku, zagleda se u nju pažljivije, pa je ponovno stisne u šaku. Velik komadić stakla virio je iz njegova malog prsta ispod trećeg zgloba. Ed ga iščupa zubima, ispljune hladnokrvno, a tad učini nešto od čega Ralpha prožme jeza: povuče svoju okrvavljenu šaku najprije niz lijevi pa niz desni obraz, ostavivši dvije crvene oznake. Posegne u elastizirani džep ugrađen u stijenu zrakoplova s njegove lijeve strane, izvadi malo zrcalo i posluži se njime da provjeri svoje priručne ratničke boje. Svidjelo mu se što je ugledao jer se nasmiješio i kimnuo glavom prije no što je vratio zrcalo u džep. ''Samo se sjeti što je puh rekao,'' posavjetuje Ed sam sebe tim tihim glasom poput uzdaha a tad pritisne upravljač. Nos Cherokeeja se spusti i visinomjer se počne polako okretati unatrag. Ralph ugleda Derry ravno ispred njih. Grad je izgledao kao pregršt opala razbacanih po tamnoplavom baršunu. U kutiji na kopilotovu sjedištu bila je rupa. Iz nje su virile dvije žice. Sezale su do stražnjeg dijela zvonca koje je bilo pričvršćeno ljepljivom vrpcom za rukohvat Edova sjedišta. Ralph zaključi da će Ed, čim ugleda Civic Center i počne svoj kamikaze spust, položiti prst na izbočeni bijeli gumb u sredini plastičnog četverokuta. A pritisnut će ga trenutak prije sraza. Ding-dong, Avon na vašem pragu. Ralph, prekini te žice! Prekini ih! Izvrsna zamisao, ali samo s jednom manom: na ovoj razini nije mogao prekinuti ni paučinu. To je značilo da će se morati vratiti u carstvo Kratkotrajnosti. Pripremao se to učiniti kad blag, poznat glas njemu s desne strane izgovori njegovo ime. [Ralph.] S njegove desne strane? Nemoguće. S njegove desne strane nije bilo ničeg osim kopilotova sjedišta, stijenke zrakoplova i kilometara sumraka iznad Nove Engleske. Ožiljakna njegovoj ruci počeo je žariti kao žica u električnoj grijalici. [Ralph!] Ne gledaj. Ne obraćaj pozornost. Ne obaziri se. Ali nije mogao. Neka velika, kruta sila obrušila se na njega i njegova se glava počne okretati. Opirao se, svjestan da je kut obrušavanja zrakoplova sve veći, ali nije pomoglo. [Ralph, pogledaj me - ne boj se.] On posljednji put pokuša ne poslušati glas, ali ne uspije. Glava mu se nastavi okretati i Ralph se nađe licem u lice sa svojom majkom koja je umrla od raka pluća prije dvadeset pet godina. 4 Bertha Roberts sjedila je u svom stolcu za ljuljanje od kuhanog drveta oko tri metra podalje od zida pilotske kabine Cherokoeja, plela i ljuljala se naprijed-natrag u zraku dva kilometra iznad zemlje. Na nogama je imala papuče koje joj je Ralph darovao za pedeseti rođendan - podstavljene pravim nercom, baš smiješno. Ružičasti šal bio joj je prebačen preko ramena. Stara politička značka - U POBJEDU S WILLKI- JEM, pisalo je na njoj - spajala je krajeve šala.

Tako je, pomisli Ralph. Nosila ih je kao nakit - bilo je to njezino malo prenemaganje. Zaboravio sam na to. Jedino što nije bilo kako valja (osim toga što je bila mrtva i što se ljuljala na visini od dvije tisuće metara) bilo je žarkocrveno pletivo u njezinu krilu. Ralph nikad nije vidio svoju majku da plete, nije bio siguran daje ona uopće i znala plesti, ali je ipak bjesomučno plela. Igle su sjajile i žmigale dok su prelijetale između očica. [''Majko? Mama? Jesi li to zaista ti?''] Igle zastanu kad je ona podigla pogled s grimiznog pokrivača u svom krilu. Da, bila je to njegova majka - barem njezina verzija koje se sjećao iz tinejdžerskih dana. Usko lice, visoko inteligentno čelo, smeđe oči i punđa prošarana sjedinama čvrsto smotana na zatiljku. Bila su tu i njezina mala usta, koja su izgledala zlobno i neplemenito ... barem dok se nije nasmiješila. [Gle ti njega, Ralph Roberts'. Iznenađena sam da se uopće i pitaš!] To nije baš neki odgovor, zar ne? pomisli Ralph. Zausti da to kaže ali tad zaključi da je možda pametnije - barem zasad - šutjeti. S njezine je desne strane sad plutao mliječni obris. Kad se Ralph zagleda u njega, on potamni i zgusne se u stalak za novine boje trešnje koji joj je napravio u radionici u drugoj godini srednje škole. Bio je ispunjen primjercima Reader ''s Digesta i Lifea. Tlo daleko ispod nje počne se razilaziti u uzorak smeđih i tamnocrvenih kvadratića koji su izlazili iz stolca za ljuljanje u prstenu koji se širio, kao površina vode kad u nju padne kamenčić. Ralph odmah prepozna uzorak - kuhinjski linoleum u kući u Richmond Streetu u Mary Meadu, u kojoj je odrastao. Najprije je mogao kroza nj vidjeti zemlju, geometrijske oblike farmi a nedaleko ispred njih i rijeku Kenduskeag kako teče kroz Derry, ali se tad zgusne. Sablastan oblik poput velikog oblačića mlječike postane mamina stara angorska mačka Futzy, sklupčana na prozorskoj dasci, koja gleda kako galebovi kruže iznad starog odlagališta otpada u Barrensu. Futzy je uginula kad su Dean Martin i Jerry Lewis prestali zajedno nastupati u filmovima. [Taj je starac imao pravo, dječače. Nemaš se pravo petljati u Dugotrajna posla. Poslušaj svoju majku i ne miješaj se u ono što te se ne tiče. Učini kako sam ti rekla.] Poslušaj svoju majku ... učini kako sam ti rekla. Te su riječi bile sažetak filozofije odgoja djece Berthe Roberts, nije li tako? Bez obzira na to je li bila riječ o naredbi da pričeka sat vremena nakon jela prije odlaska na plivanje ili da pripazi da stara lopuža Butch Bowers ne stavi puno trulih krumpira na dno košare sa špecerajem po koju bi te poslala, uvodne (Poslušaj svoju majku) i završne riječi (Učini kako sam ti rekla) bile su uvijek iste. A ako nisi poslušao ili ako nisi učinio kako ti je rekla, morao si se suočiti s majčinim gnjevom, a tad ti Bog bio na pomoći. Ona podigne igle i ponovno počne štrikati, nižući grimizne očice prstima koji su i sami bili crvenkasti. Ralph zaključi da mu se to samo tako čini. Ili možda boja pletiva nije postojana pa je prešla na njegove prste. Njegove prste? Kako smiješna omaška. Njezine prste. Samo što ... U uglovima njezinih usta su male čupe brkova. Dugih. I nekako zločestih. I nepoznatih. Ralph se sjećao da je majka iznad gornje usne imala fino paperje, ali brkovi? Nikako. Oni su nešto novo. Novo? Novo? O čemu ti to? Umrla je dva dana nakon atentata na Roberta Kennedyja u Los Angelesu, pa što zaboga može biti novo na njoj? S obje strane Berthe Roberts niknula su dva zida okomita jedan na drugog i oblikuje se kuhinjski ugao u kojem je provodila toliko vremena. Na jednom je zidu bila slika koje se Ralph odlično sjećao. Na njoj je bila prikazana obitelj - tata, mama, dvoje djece. Dijele krumpire i kukuruz i izgledaju kao da razgovaraju o tome kako im je prošao dan. Nijedan od njih ne primjećuje da se u prostoriji nalazi i peta

osoba - u bijelo odjeven muškarac pepeljaste brade i duge kose. Stoji u uglu i promatra ih. ISUS, NEVIDLJIVI POSJETlTELJ, pisalo je na pločici ispod slike. Samo što se Ralph sjećao da je Isus izgledao dobrostivo, ali mu je bilo i malo neugodno što prisluškuje. U ovoj je verziji Isus izgledao hladno sračunat... kao da ocjenjuje ... možda i prosuđuje. A lice mu je bilo zažareno, skoro razdražljivo, kao da je čuo nešto što gaje razljutilo. [''Mama? Jesi li - ''] Ona ponovno odloži igle na crveni pokrivač - taj neobično sjajni crveni pokrivač - i podigne ruku da ga prekine. [Nemoj ti meni mama ovo mama ono, Ralph - samo poslušaj i učini kako sam ti rekla. Ne miješaj se u ovo! Prekasno je za tvoje petljanje i miješanje. Samo možeš pogoršati situaciju.] Glas je bio u redu, ali je lice bilo pogrešno i svakim trenom sve pogrešnije. Uglavnom zbog njezine kože. Glatka i bez bora, koža Berthe Roberts bila joj je jedina taština. Koža ovog stvorenja u stolcu za ljuljanje bila je gruba . .. zapravo i više od toga. Bila je Ijuskava. A s obje strane vrata bile su dvije izrasline (ili možda kraste?). Kad ih je ugledao, neko užasno sjećanje (Skini to s mene Johnny oh molim te SKINI TO) pokrene se u njegovoj glavi. A - Njezina aura. Gdje joj je aura? [Zaboravi moju auru i zaboravi na tu staru debelu kurvu s kojom se vucaraš... iako se kladim da se Carolyn okreće u grobu.] Usta te žene (ne žene ta stvar nije žena) u stolcu za ljuljanje više nisu bila mala. Donja se usna razvukla, izbočila se prema dolje i naprijed. Usta su se razvukla u ovješeni cer. Čudno poznat ovješeni cer. ( Johnny ujeda me UJEDA ME!) A nešto mu je poznato i u čupercima brkova nakostriješenima u kutovima usta. (Johnny molim te njegove oči njegove crne oči) [Johnny ti ne može pomoći, dječače. Nije ti pomogao ni tada a ne može ti ni sad pomoći] Naravno da nije mogao. Njegov je stariji brat Johnny umro prije šest godina. Ralph je nosio lijes na njegovu sprovodu. Johnny je umro od srčanog udara, vjerojatno Slučajnog kao i onaj koji je pokosio Billa McGoverna i - Ralph pogleda ulijevo, ali pilotska strana kabine je nestala a s njom i Ed Deepneau. Ralph ugleda stari kombinirani štednjak na plin i drva na kojem je njegova majka kuhala u kući u Richmond Street (posao koji ju je jedio i koji je cijeli život loše obavljala) i lučni ulaz u blagovaonicu. Ugleda njihov veliki stol od javorovine. Na sredini je stajao stakleni vrč. Vrč je bio zagušen žarkocrvenim ružama. Svaka kao da je imala lice... krvavo-crveno, zažareno lice... Ali to nije u redu, pomisli on. Sve je to pogrešno. Nikad nije držala ruže u kući - bila je alergična na većinu cvijeća a najvećma na ruže. Kihala bi kao luda kad bi se našla u njihovoj blizini. Jedino što je ikad stavljala na stol u blagovaonici bili su buketi trava, a u njima su bile samo jesenske trave. Vidim ruže jer - On ponovno pogleda u stvorenje u stolcu za ljuljanje, u crvene prste koji su se sad stopili u kožice koje su izgledale gotovo kao peraje. On se zagleda u grimiznu masu koja je ležala u krilu tog stvorenja i ožiljak na njegovoj ruci ponovno počne žariti. Što se zaboga ovdje događa? Ali je znao, naravno; morao je samo podići pogled s crvenog predmeta u stolcu za ljuljanje prema slici koja visi na zidu, slici zajapurenog, zlonamjernog Krista koji promatra obitelj za jelom, da mu se ta

pretpostavka potvrdi. Nije bio u svojoj staroj kući u Mary Meadu a nije bio ni u zrakoplovu iznad Derryja. Bio je na dvoru Grimiznog kralja.

Dvadeset deveto poglavlje 1 Ne razmišljajući zašto to čini, Ralph gurne ruku u džep na vesti i lagano obuhvati jednu Loisinu naušnicu. Ruku je osjećao dalekom, kao da pripada nekom drugom. Počeo je shvaćati nešto zanimljivo: nikad se dosad nije u životu uplašio. Nijednom. Mislio je da se prestrašio, ali je to bio privid - jedini put kad se tome donekle približio bilo je u gradskoj knjižnici kad je Charlie Pickering gurnuo nož u njegovo pazuho i rekao da će mu prosuti crijeva po podu. No to je bila tek blaga neugoda u usporedbi s tim što je osjećao sada. Došao je zeleni čovjek...Osjećaj je bio ugodan, ali se možda varam. Nadao se da se ne vara; iskreno se nadao da je tako. Jer je zeleni čovjek bio jedino što mu je još preostalo. Zeleni čovjek i Loisine naušnice. [Ralph! Priberi se! Gledaj u svoju majku kad ti govori! Sedamdeset ti je godina a još se ponašaš kao da ti je šesnaest i kao da imaš gadan osip na pimpeku!] On se ponovno okrene prema crvenoperajastom predmetu sklupčanom u stolcu za ljuljanje. Sad je bio tek malo sličan njegovoj pokojnoj majci. [''Ti mi nisi majka, a ja sam još u zrakoplovu.''] [Nisi, dječače. Nemoj se zavaravati da jesi. Iskorakni iz moje kuhinje i čeka te dug pad.] [''Možeš se prestati truditi. Znam što si.''] Taj stvor progovori šušljavim, ukočenim glasom koji pretvori Ralphovu kralježnicu u usku ledenu crtu. [Ne znaš. Možda misliš da znaš, ali ne znaš. A i ne želiš znati. Ne želiš me vidjeti neprerušenog. Vjeruj mi, Ralph, ne želiš.] Još se više užasne kad shvati da se taj majka-stvor pretvara u golemu ženku soma, gladnog proždrljivca s dna kojem su kusasti zubi sjajili između ovješenih usana a brkovi se klatili skoro do ovratnika haljine koju je imao na sebi. Škrge na njegovu vratu otvarale su se i zatvarale poput rezova britve i otkrivale divlje meso. Oči su mu se zaokruglile i poljubičastile, a Ralphu naočigled, duplje tog stvora počnu kliziti postrance. To je potrajalo dok se buljave oči nisu našle sa strane ljuskavog lica tog stvora. [Ralph, da nisi pomaknuo ni mišić. Vjerojatno ćeš umrijeti u eksploziji bez obzira na to na kojoj si razini - zrak se širi ovdje kao i u zgradama - ali je ipak puno bolje da umreš ti nego ja.] Som otvori usta. Njegovi zubi obrubljivali su ždrijelo boje krvi koje je izgledalo puno čudnih crijeva i izraslina. Kao da mu se smije. [''Tko si ti? Jesi li ti Grimizni kralj?''] [Tako me Ed naziva - mi moramo smisliti vlastiti naziv, zar ne? Da vidimo. Ako ne želiš da budem mama Roberts, zašto me ne bi zvao Som? Sjećaš se Soma s radija, ha?] Da, naravno da se sjećao ... ali pravi Som nikad nije bio u emisiji Amos ''n '' Andy i zapravo uopće nije bio som. Pravi je Som bio ženka soma i živjela jeu Barrensu.

2 Jednog ljetnog dana one godine kad je Ralphu Robertsu bilo sedam godina, uhvatio je golemog soma u Kenduskeagu dok je pecao sa svojim bratom Johnom - to je bilo u doba kad se još moglo jesti što se uhvatilo na području Barrensa. Ralph je zamolio svog starijeg brata da mu skine s udice tu ribu koja se grčeći bacakala i da je stavi u kanticu svjc- že vode koju su držali pokraj sebe na obali. Johnny je to odbio i uzvišeno citirao ono što je on nazivao ''Ribičkim očenašem'': dobar ribič sam zavezuje mamce, sam kopa crve i sam skida ulov s udice. Tek je poslije Ralph shvatio da je Johnny možda pokušao sakriti svoj vlastiti strah od tog golemog i pomalo čudnog stvora kojeg je njegov mlađi brat tog dana izvukao iz muljevite, poput mokraće tople vode Kenduskeaga. Ralph je nekako skupio hrabrosti i uhvatio ustreptalo somovo tijelo, koje je istodobno bilo i klizavo i ljuskavo i bodljikavo. Kad je to učinio, Johnny je povećao njegovu prepast rekavši mu, tihim i zloslutnim glasom, da pripazi na brkove. Otrovni su. Bobby Therriault mi je jednom rekao da se može ostati oduzet ako se somov brk zabode u tijelo. Provesti ostatak života u invalidskim kolicima. Zato oprezno, Ralphie. Ralph je vrtio soma na sve strane, pokušavajući osloboditi udicu iz njegove tamne, vlažne utrobe a da ruku odveć ne približi njegovim brkovima (ne vjerujući Johnnyju o otrovu, a istodobno mu potpuno vjerujući), osjećajući svakim dijelom svog bića škrge, oči, riblji miris koji kao daje proljeskavao sve dublje u njegova pluća svaki put kad bi udahnuo. Naposljetku začuje hrskavi zvuk paranja iz somove utrobe i osjeti kako se udica počela oslobađati. Iz somovih rastegnutih, umirućih usta procure svježi potočići krvi. Ralph ispusti tihi uzdah olakšanja - preuranjeni, pokazalo se. Som snažno zamahne repom kad se udica izvadila. Ruka kojom se Ralph poslužio da je izvadi oklizne se i somova krvava usta prignječe njegova dva prsta. Koliko je boli osjetio? Puno? Malo? Možda ništa? Ralph se nije sjećao. Ono čega se sjećao bio je Johnnyjev potpuno nehinjeni užasnuti vrisak i njegova uvjerenost da će mu se som osvetiti zato što mu je oduzeo život tako da će mu odgristi dva prsta desne ruke. Sjećao se da je i on vrisnuo i mahao glavom i preklinjao Johnnyja da mu pomogne, ali je Johnny uzmicao, blijeda lica, usta iskrivljenih u crtu gnušanja. Ralph je otresao ruku u velikim lučnim zamasima, ali je som prianjao poput smrti (otrovni brkovi će me prikovati za invalidska kolica ostatak života) bacakao se i udarao po Ralphovu zapešću, zurećih crnih očiju. Naposljetku je Ralph udario njime o obližnje drvo i slomio mu kralježnicu. Som je pao na travu, još se bacakajući i Ralph nagazi na nj nogom i tako si navuče na vrat završni užas. Iz somovih usta izleti izbljuvak utrobe a iz mjesta na kojem ga je Ralphova peta zgnječila izađe ljepljiva bujica krvavih jaja. Tad je shvatio da je som zapravo ženka soma, tek dan-dva prije mriještenja. Ralph je stajao i zurio u tu čudovišnu masu i svoje krvave, krljuštima pokrivene ruke a tad zatuli kao duh koji navješćuje smrt. Kad ga je Johnny dotaknuo pokušavajući ga umiriti, Ralph je pojurio. Nije prestao trčati sve do kuće i odbijao je izaći iz svoje sobe cijeli dan. Prošla je gotovo godina dana prije no što je pojeo komad ribe, a nikad više nije imao posla sa somovima. Do sada. 3 [''Ralph!''] Loisin glas ... ali dalek! Tako dalek!

[''Moraš učiniti nešto, odmah! Ne dopusti mu da te zaustavi!''] Ralph shvati da je ono što je smatrao vunenim pokrivačem u majčinom krilu zapravo otirač od krvavih jaja u krilu Grimiznog kralja. Naginjao se prema njemu preko tog živog pokrivača, a debele usne su mu podrhtavale od nakaradne zabrinuto sti. [Nešto nije u redu, Ralphie? Gdje te boli? Reci majci.] [''Ti nisi moja majka.''] [Ne - ja som! Ja mastan i slastan! Znam hodati i znam zboriti! Zapravo, mogu biti što god poželim. Možda ne znaš, ali mijenjanje obličja je u Derryju pradavni običaj.] [''Poznaješ li zelenog čovjeka kojeg je Lois vidjela?"] [Naravno! Znam ja sve ovdašnje ljude!] Ali Ralph osjeti trenutačnu zbunjenost na tom ljuskavom licu. Vrućina duž njegove podlaktice podigne se za još jedan zarez i Ralph odjednom shvati: da je Lois sad ovdje, jedva bi ga mogla vidjeti. Ženka soma izlučivala je pulsirajući, sve jači sjaj koji je postupno obavijao Ralpha. Sjaj je bio crven a ne cm, ali je to ipak bila mrtvačka vreća i Ralph je sad znao kako je biti unutra, uhvaćen u mreži ispletenoj od najmučnijih strahova i najpotresnijih iskustava. Nije se moglo izvući iz nje ili je rasjeći kao što je on rasjekao mrtvačku vreću koja je okruživala Edov vjenčani prsten. Želim li pobjeći, pomisli Ralph, mogu to učiniti jedino da snažno i brzo jurnem prema naprijed da probijem kroz vreću na suprotnoj strani. Naušnica mu je još bila u ruci. Sad je okrene tako da je šiljak bez kvačice virio između ona dva prsta koje je som pokušao progutati prije šezdeset tri godine. Tad se kratko pomoli, ne Bogu nego Loisinu zelenom čovjeku. 4 Som se još više nagne a preko njegova beznosnog lica razlije se širok osmijeh lika iz crtanog filma. Zubi su u tom ovješenom ceru izgledali dulji i oštriji. Ralph ugleda kapi bezbojne tekućine kao kuglice na krajevima brkova i pomisli: Otrov. Provest ćeš ostatak života u invalidskim kolicima. Isuse, kako se bojim. Umirem od straha. Lois, vrisnuvši u daljini: [''Požuri, Ralph! MORAŠ POŽURITI!''] Negdje puno bliže vrištao je mali dječak; vrištao je i mahao desnom rukom, mahao ribom koja je prianjala uz prste ogrezle u ždrijelu trudne nemani koja nije popuštala stisak. Som se još više nagne. Haljina na njemu zašušti. Ralph osjeti majčin miris, Saint Elena, kako se neukusno miješa s ribljim, smetlišnim mirisom proždrljivca s dna. [Ralph, pobrinut ću se da Ed Deepeneau uspješno izvrši zadatak; pobrinut ću se da dječak o kojem su ti tvoji prijatelji ispričali umre u majčinom naručju i želim to vidjeti. Naradio sam se ovdje u Derryju, i mislim da ne tražim puno zauzvrat, ali to znači da moram odmah s tobom završiti. Ja - ] Ralph zakorakne dublje u smetlišni vonj tog stvora. I sad nazre lik iza majčina i somova. Ugleda žarećeg čovjeka, crvenog čovjeka, hladnih očiju i nemilosrdnih usta. Sličio je Kristu kojeg je ugledao prije nekoliko trenutaka... ali ne onog koji je zaista visio u uglu majčine kuhinje. Iznenađenje se pojavi u bezvjeđnim crnim očima ženke soma ... i u hladnim očima čovjeka ispod toga. [Što to radiš? Miči se od mene! Želiš li provesti ostatak života u invalidskim kolicima?] [''Ima i gorih stvari, stari moj - moji dani na mjestu centarfora su prošli.'']

Glas se povisi i postane glas njegove majke kad bi se naljutila. [Poslušaj me, momče! Poslušaj me i učini kako sam ti rekla!] Na trenutak ga te nekadašnje naredbe, izrečene glasom tako sablasno nalik majčinom, zaustave. A tad se ponovno pribere. Ženka soma ustukne u stolcu. Rep joj se klatio goredolje ispod ruba stare kućne haljine. [ŠTO TO RADIŠ?] [''Ne znam; možda samo želim potegnuti tvoje brkove. Uvjeriti se jesu li pravi.''] I prikupivši svu snagu volje kako ne bi počeo vrištati i pobjegao, on ispruži desnu ruku. Loisina je naušnica bila kao mali, topao oblutak zatvoren u njegovoj šaci. Činilo mu se daje i Lois blizu i Ralph zaključi da to nije čudno s obzirom na to koliko je njezine aure uzeo. Možda je ona sad čak i dio njega. Osjećaj njezine nazočnosti pružao mu je duboku utjehu. [Ne, da se nisi usudio! Ostat ćeš oduzet!] [''Somovi nisu otrovni - to je bila priča desetogodišnjeg dječaka koji je možda bio uplašeniji od mene.''] Ralph posegne za brkovima rukom u kojoj se skrivao metalni trn i golema, ljuskava glava se trzne, kao što je Ralph jednim dijelom bića znao da će i učiniti. Počne se mreškati i mijenjali i njezina zastrašujuća crvena aura počne prosijavati. Kad bi bolest i bol imali boju, pomisli Ralph, to bi bila ta boja. I prije no što je promjena mogla uznapredovati, prije no što je muškarac kojeg je sad ugledao - visok i hladno lijep, plave kose i užeglih crvenih očiju - mogao iskoračiti kroz treperavu himeru koju je stvorio, Ralph zarije oštar vršak naušnice u crno, buljavo riblje oko. 5 Stvor ispusti stravičan zujavi zvuk - poput cvrčka, pomisli Ralph - i pokuša se povući. Njegov uzmahali rep proizvodio je zvuk poput ventilatora u čije je krakove upao papir. Stvor se spusti u stolcu, koji se počeo mijenjati u nešto što je izgledalo kao prijestolje isklesano iz tamnonarančastog kamena. A tad se raspline, som nestane i ostane sjediti Grimizni kralj, njegovo lijepo lice iskrivljeno u iskeženu gubicu boli i zaprepaštenja. Jedno njegovo oko zabljesne crveno poput oka risa u odsjaju vatre; drugo je bilo ispunjeno blještavim, igličastim žarom dijamanata. Ralph lijevom rukom zahvati u pokrivač od jaja, rastrga ga i ugleda tek tamu na drugoj strani pobačaja. Drugu stranu mrtvačke vreće. Izlaz. [Upozorio sam te, ti Kratkotrajno kopile! Misliš da me možeš potezati za brkove? Pa da vidimo, ha? E baš da vidimo!] Grimizni se kralj ponovno nagne prema naprijed na svom prijestolju, razjapljenih usta, preostalog oka užarenog od crvene svjetlosti. Ralph se borio protiv želje da odmah povuče svoju sad praznu ruku. Umjesto toga on je poput klipa nabije u usta Grimiznog kralja, koja su zjanula široko kako bi je progutala, kao što je onaj davnašnji som učinio onog dana u Barrensu. Predmeti - a ne meso - najprije se počnu komešati i meškoljiti po njegovoj ruci, a tad ga počnu ujedati poput obada. Istodobno Ralph osjeti prave zube - zapravo očnjake - kako uranjaju u njegovu ruku. Za trenutak, najviše dva, Grimizni će kralj progristi njegovo zapešće i progutati mu ruku. Ralph sklopi oči i odmah pronađe obrazac mišljenja i koncentracije koji omogućava kretanje između razina - njegova bol i njegov strah nisu tome bili prepreka. Samo što ovog puta njegova namjera nije bila kretati se nego povući okidač. Klota i Laheza su u njegovu ruku postavili tempiranu bombu i vrijeme je došlo da je aktivira.

Ralph u glavi osjeti onaj treptaj. Ožiljak na njegovoj ruci istog trenutka pobijeli do usijanja. Toplina nije pekla Ralpha nego je isijavala od njega u širećim krugovima energije. Shvati da je došlo do divovskog zelenog bljeska, tako sjajnog da je na trenutak izgledalo kao da je posvuda oko njega eksplodirao Smaragdni grad Oz. Nešto ili netko je vrištao. Taj kreštav, narovašen zvuk izludio bi ga da je potrajao, ali nije. Nakon njega se začuje golem, šuplji udarac koji Ralpha podsjeti na dan kad je upalio poveću petardu i bacio je u čeličnu cijev. Pokraj njega prohuji sila u obliku zapuha vjetra i blijedeće zelene svjetlosti. On uhvati čudan, ukošen pogled na Grimiznog kralja, ne više lijepog i ne više mladog nego prastarog, iskrivljenog i manje nalik ljudskom obličju od najčudnijeg stvorenja koje je ikad skakutalo po Kratkotrajnoj razini postojanja. A tad se nešto iznad njih otvori i otkrije tamu ispresijecanu virovima i zrakama raznih boja. Vjetar kao da otpuhne Grimiznog kralja prema njoj, poput lista iznad dimnjaka. Boje počnu žariti. Ralph okrene lice i podigne ruku da zaštiti oči. Shvati da se između razine na kojoj je on bio i nezamislivih razina poslaganih iznad nje otvorio prolaz; shvati da, bude li dugo gledao u taj sve blještaviji žar, te (stropni prozori) uzvitlane boje, smrt neće biti najgore, nego najbolje, što bi mu se moglo dogoditi. Nije samo čvrsto stisnuo oči; čvrsto je stisnuo i um. Trenutak poslije svega nestane - i stvorenje koje se Edu predstavilo kao Grimizni kralj, i kuhinja u staroj kući u Richmond Streetu i stolac za ljuljanje njegove majke. Ralph je klečao u zraku oko dva metra udesno od Cherokeejeva nosa, podignutih ruku kao što bi dijete koje često dobiva batine podiglo ruke pred dolaskom nemilostivog roditelja, a kad je pogledao između svojih koljena, shvati da su Civic Center i pripadajuće parkiralište točno ispod njegu. Najprije je pomislio da su mu oči podlegle optičkoj varci, jer se činilo du se razmak između rasvjetnih stupova na parkiralištu povećava. Izgledali su skoro kao skupina jako visokih i jako kržljavih ljudi koji se počinju razilaziti jer je uzbuđenje, bez obzira na to kakvo, prošlo. A činilo se da se i parkiralište ... širi. Ne širi se nego se približava, hladnokrvno pomisli Ralph. Spušta se. Počeo je svoj kamikaze spust. 6 Na trenutak se Ralph ukoči, očaran svojim čudesnim položajem. Postao je mitološko međubiće, očito ne bog (nijedan bog ne bi mogao biti umoran i prestrašen kao što je on sad) ali ni za zemlju vezano biće kao što je čovjek. Ovako izgleda pravo letenje; vidjeti zemlju odozgo, neograničenu. Ovo - ['' RALPH!''] Njezin je krik bio kao da mu je netko pokraj uha opalio iz puške. Ralph se trgne, a kad je pogled odlijepio sa zemlje koja se nadimala prema njemu, uspio se pomaknuti. Ustane i vrati se natrag u zrakoplov. Učinio je to lako i obično poput čovjeka koji hoda hodnikom u svojoj kući. Vjetar nije šibao njegovo lice ni dizao kosu s njegova čela, a kad je njegovo lijevo rame prošlo kroz elisu Cherokeeja, rotirajuća oštrica mu naškodi koliko i dimu. Na trenutak ugleda Edovo blijedo, lijepo lice - lice drumskog razbojnika koji je dojahao pred vrata starog svratišta u pjesmi koja bi uvijek rasplakala Carolyn - i njegov raniji osjećaj mješavine žalosti i žaljenja zamijeni ljutnja. Bilo je teško zaista se rasrditi na Eda - on je bio tek šahovska figurica koju pomiču po ploči - ali je zgrada prema kojoj je usmjerio svoj zrakoplov bila ipak puna ljudi. Nedužnih ljudi. Ralph ugleda nešto jogunasto, djetinjasto i svojeglavo u otupjelom izrazu distanciranosti na Edovu licu i dok je prolazio kroz tanku stijenku pilotske kabine, Ralph pomisli: Ed, mislim da si na nekoj razini znao da je vrag došao po svoje. Mislim da si ga mogao izbaciti...nisu li gospodin K. i gospodin L. rekli da uvijek postoji izbor? Ako je tako, i ti si odgovoran za djelić ovoga, proklet bio. Na trenutak Ralphova glava izviri kroz strop kao prije i on ponovno klekne. Sad je Civic