''Ja nikad ne bacam takve stvari, a jok,'' reče Trigger. ''Odlične su za nešto žapišati, bolje od bilježnica, a i badava. Šamo malo ... šamo malo, prekletinjo, gdje ši?'' Lois pogleda Ralpha i nestrpljivo i zabrinuto pa prstom pokaže na cestu. Ralph se ne obazre ni na pogled ni na pokret. Počeo je osjećati čudno peckanje u prsima. U mislima ugleda kako pruža ruku i kažiprstom crta nešto na kondenziranoj magli koja se stvorila na prednjem staklu Triggerova kombija kao posljedica ljetne oluje prije petnaest mjeseci - hladne kiše u vrućem danu. ''Ralph, šjećaš še rupca koji je Deepneau tog dana nošio? Bjeli, Š nekakvim crvenim žnakovima?'' ''Da, sjećam se,'' reče Ralph. Pizdolizac, Ed je rekao grdosiji. Pojebao majku i polizao joj pičku. I da, sjećao se rupca - naravno da se sjećao. Ali ti crveni znakovi nisu bili samo znamenje ili mrlja ili besmislen uzorak: bio je to ideogram ili ideogrami. Osjećaj praznine u želucu bio je znak Ralphu da je Trigger prestao prekapati po svojim starim posjetnicama. Znao je o čemu je riječ. Znao je. "Ješi bio u ratu, Ralph?'' upita Trigger. ''Švjetskom? Drugom?'' ''Na neki način,'' reče Ralph. ''Uglavnom sam se borio u Texasu. Poslali su me početkom četrdeset pete, ali sam cijelo vrijeme bio u pozadinskoj službi.'' Trigger kimne glavom. ''To žnači da ši bio u Evropi,'' reče on. ''Na Pacifiku nije bilo požadine, sve do kraja.'' "Engleska,'' reče Ralph, ''pa Njemačka.'' Trigger je još kimao glavom, zadovoljno. ''Da ši bio na Pacifiku, znao bi da ta šlova na rupcu nisu kineska.'' ''Japanska su, zar ne? Zar ne, Trig?'' Trigger kimne glavom. U jednoj je ruci držao posjetnicu koja je prošla kroz mnoge ruke. Na praznoj strani, Ralph ugleda približno sličan simbol kakvog je vidio na Ralphovu rupcu, dvostruki znak koji je on vlastoručno nacrtao na zamagljenom prednjem staklu. ''O Čemu vi to govorite?'' upita Lois, više ne nestrpljivo nego uplašeno. ''Trebao sam znati,'' začuje Ralph samog sebe kako govori blijedim užasnutim glasom. ''Ipak sam trebao znati.'' ''Znati što?'' Ona ga pograbi za rame i prodrma ga. ''Znati što?'' Nije odgovorio. Kao da sanja, ispruži ruku i uzme posjetnicu. Trigger Vachon više se nije smiješio i njegove su tamne oči ozbiljno proučavale Ralphovo lice. ''Precrto sam žnak prije neg se otopio ša štakla reče Trigger, ''jer šam žnao da šam ga već vidio a kad šam došo doma te večeri, sjetio šam še i gdje. Moj štariji brat, Marcel, borio se žadnje godine na Pacifiku. Jedna od štvari koju je donio ša šobom bio je rubac s ištim takvim žnakovima, š ištim crvenim šlovima. Pito šam ga, da budem šiguran, i on mi je napišao na toj pošjetnici.'' THgger pokaže na posjetnicu koju je Ralph držao medu prstima. ''Namjeravo šam ti reći čim te vidim, šamo šam žaboravio do današ. Bilo mi je drago kad šam še konačno šjetio, al šad kad te gledam čini mi še da bi bilo bolje da šam oštao žaboravan." ''Ne, u redu je.'' Lois uzme posjetnicu od njega. ''Što je to? Što znači?'' ''Reći ću ti poslije.'' Ralph posegne za mjenjačem brzina. Srce mu je bilo poput kamena u grudima. Lois je gledala znakove na praznoj strani posjetnice, pa je Ralph vidio natpis s druge strane. R. H. FOSTER, WELLS & DRY-WALLS, pisalo je. Ispod toga, Triggerov je stariji brat velikim slovima napisao jednu riječ. KAMIKAZE.
TREĆI DIO: GRIMIZNI KRALJ Mi smo odvajkada, svaki drži sklopljenu britvu. - Robert Lowell "Hod u tuzi" Dvadeseto poglavlje 1 Progovorili su samo jednom dok se Oldsmobile kotrljao po bolničkom kolnom prilazu i taj je razgovor bio kratak. ''Ralph?'' On je pogleda, ali brzo vrati pogled na cestu. Ponovno se začulo ono čegrtanje ispod poklopca motora, ali ga Lois još nije spomenula. Nadao se da neće to ni sad učiniti. ''Mislim da znam gdje je Ed. Bila sam prilično sigurna, čak i na krovu, da sam prepoznala sklepanu staru zgradu koju su nam pokazali.'' ''Koja to? I gdje?'' ''Aerodromska garaža. Kako se ono zove? Hangar.'' ''Bože moj !'' reče Ralph. ''Coastal Air, na Bar Harbor Roadu?'' Lois kimne glavom. ''Imaju čarter letove, turističke letove iznad mora, i slično. Jedne smo se subote odvezli onamo, gospodin Chasse je ušao i upitao muškarca koji je ondje radio koliko bi nam računao da nas poveze na razgledavanje otoka. Rekao je četrdeset dolara, što je bilo puno više nego što smo si mogli priuštiti potrošiti na takvo što. Sigurna sam da bi ljeti on ostao pri toj cijeni, ali je bio travanj i gospodin Chasse je uspio cjenkanjem spustiti na dvadeset. Ja sam smatrala da je to još previše za potrošiti na vožnju koja traje manje od jednog sata, ali mi je drago da smo pošli. Bilo me strah, ali je bilo predivno.'' ''Poput aura,'' reče Ralph. ''Da, poput. . .'' glas joj zadrhti. Ralph je pogleda i ugleda suze kako se kotrljaju niz njezine bucmaste obraze. " . . . poput aura.'' ''Ne plači, Lois.'' Ona nađe papirnatu maramicu u torbici i obriše oči. ''Ne mogu se suzdržati. Ona japanska riječ na posjetnici znači kamikaze, zar ne Ralph? Božanski vjetar.'' Ona zašuti, drhtavih usana. ''Pilotsamoubojica.'' Ralph kimne glavom. Čvrsto je stezao volan. ''Da,'' reče on. ''To znači to. Pilotsamoubojica.'' 2 Route 33 - poznata u gradu kao Newport Avenue - prolazila je četiri ulice dalje od Harris Avenue, ali Ralph nije imao nikakvih namjera prekidati njihov dugi post u zapadnom dijelu grada. Razlog je bio i jednostavan i nužan: on i Lois nisu se mogli izložiti opasnosti da ih vidi netko od njihovih starih
prijatelja, petnaestak ili dvadesetak godina mlađe nego u ponedjeljak. Je li netko od tih starih prijatelja prijavio policiji njihov nestanak? Ralph je znao daje to moguće, ali je osjećao da se može s pravom nadati da su dosad izbjegli pozornost i zabrinutost, barem u krugu njegovih prijatelja; Fayeu i ostalima koji su provodili vrijeme na izletištu pokraj Extensiona sigurno su se tresle gaće zbog preminuća ne samo jednog kostoboljačkog kolege nego dvojice, da bi trošili puno vremena na razmišljanje o tome kamo je Ralph Roberts odvukao svoje mršavo dupe. I Bill i Jimmy su dosad sigurno odležali noć na odru, oplakani i pokopani, pomisli on. ''Ralph, ako imamo vremena za doručak, nađi neko mjesto čim prije - tako sam gladna da bih mogla pojesti neodrana konja!'' Bili su već skoro dva kilometra udaljeni od bolnice - dovoljno daleko da bi se Ralph osjetio razmjerno sigurnim - i on ugleda restoran Derry Diner ispred njih. Kad je dao žmigavac i skrenuo na parkiralište, shvatio je da nije bio ovdje otkad je Carolyn oboljela .. . najmanje godinu dana, možda više. "Stigli smo,'' reče Lois. ''A nećemo samo jesti, nego ćemo pojesti žive što možemo. Možda danas više nećemo imati prilike.'' Ona se nasmiješi poput školarke. ''Upravo si otkrio jedan od mojih velikih talenata, Ralph.'' Ona se malo promeškolji na svom sjedištu. ''A moram i potrošiti novčić.'' Ralph kimne glavom. Od utorka ništa nisu pojeli, a nisu bili ni na zahodu. Lois neka potroši novčić; on će svratiti u muški zahod i potrošiti nekoliko dolara. ''Dođi,'' reče on, ugasi motor i utiša neugodni klopot ispod poklopca automobila. ''Najprije zahod, pa žderotres.'' Dok su išli prema vratima ona mu reče (govoreći glasom koji se Ralphu učini malčice odveć ležernim) kako misli da ni Mina ni Simone nisu prijavili njezin nestanak, barem ne još. Kad je Ralph okrenuo glavu da je upita zašto, zapanji se i razdraga kad ugleda kako ju je oblilo ružičasto-crveno rumenilo. ''Obje znaju da sam godinama zacopana u tebe.'' ''Zezaš se?'' ''Naravno da se ne zezam,'' reče ona, pomalo uvrijeđeno. ''I Carolyn je znala. Nekim bi to ženama smetalo, ali je ona shvaćala kako je to bezopasno. Kako sam ja bezopasna. Bila je tako mila, Ralph.'' ''Da. Bila je.'' ''Dakle, vjerojatno će pretpostaviti da smo ... znaš već ...'' ''Otišli na kraći francuski godišnji odmor?'' Lois se nasmije. ''Otprilike.'' ''Lois, bi li htjela otići na kraći francuski godišnji odmor?'' Ona se podigne na prste i gricne mu ušku. ''Ako se iz ovog izvučemo živi, ponovno me to upitaj.'' On je poljubi u kut usta pa otvori vrata. ''''Računaj s tim, gospo.'' Krenu u zahode i kad joj se Ralph ponovno pridruži, Lois je izgledala i zamišljeno i potreseno. ''Ne mogu vjerovati da sam to ja,'' reče tiho. ''Moću reći, sigurno sam provela dvije minute gledajući se u zrcalu i još ne mogu povjerovati. Mreža bora od smijeha oko mojih očiju je nestala, Ralph... a moja kosa ...'' Njezine tamne španjolske oči podignu se prema njemu, ispunjene sjajem i čuđenjem. ''A ti! Bože moj, sumnjam da si tako dobro izgledao kad si imao četrdeset godina.'' ''Nisam, ali si me trebala vidjeti kad mi je bilo trideset. Bio sam zvijer.''' Ona se zacereka. ''Hajde, budalo, sjednimo i lišimo života koju kaloriju.''
3 ''Lois?'' Ona podigne pogled s jelovnika koji je izvukla iz male zbirke jelovnika poslaganih između posudica za soi i papar. ''Dok sam bio u zahodu, pokušao sam vratiti aure. Nisam mogao.'' ''Zašto bi to želio, Ralph?'' On slegne ramenima, ne želeći joj govoriti o paranoji koja ga je obuzela dok je stajao ispred umivaonika u malom zahodu, prao ruke i gledao svoje čudno mlado lice u kapljicama poprskanom zrcalu. Odjedanput je pomislio da možda nije sam u zahodu. Ili još gore, da Lois možda nije sama u ženskom zahodu. Možda joj se Atropa šulja iza leđa, potpuno nevidljiv, ispruženog skalpela, a na njegovim sićušnim ušima svjetlucaju dijamantne naušnice... A tad, umjesto Loisinih naušnica ili slamnatog šešira Billa McGoverna u mislima prizove sliku konopca za preskakivanje kojim se Atropa služio kad ga je Ralph spazio (jini-jeni-jani, guska i gusan su nakresani) na praznom gradilištu između pekare i solarija, konopac koji je nekoć bio omiljeno vlasništvo djevojčice koja se spotaknula dok se igrala lovice po stanu, ispala kroz prozor na drugom katu i slomila vrat (kako užasna nesreća, imala je cijeli život pred sobom, ako ima Boga zašto dopušta da se takve stvari događaju, i tako dalje i tako dalje, da se ne spominje bla-bla-bla). Naredio si je da prestane, da je stanje dovoljno loše i bez prepuštanja užasnim zamišljajima kako Atropa presijeca Loisinu balonsku uzicu, ali nije puno pomoglo ... uglavnom zato što je znao da bi Atropa mogao biti s njima u restoranu i da bi im Atropa mogao učiniti sve što bi htio. Baš sve. Lois ispruži ruku preko stola i dotakne mu zapešće. ''Ne brini. Boje će se vratiti. Uvijek se vrate.'' ''Vjerojatno je tako.'' Uzme drugi jelovnik, otvori ga i preleti pogledom niz mogućnosti izbora za zajutrak. Isprva mu se učini da želi jednu porciju od svega. ''Prvi put kad si vidio Eda da se ponaša kao luđak, izlazio je iz derryjevskog aerodroma,'' reče Lois. ''A sad znamo i zašto. Učio je pilotirati, zar ne?'' ''Tako je. Dok me Trigg vozio natrag do Harris Avenue, čak je spomenuo da je potrebna propusnica za službeni ulaz. Upitao me znam li kako je Ed došao do propusnice a ja sam rekao da ne znam. A Rod znam. Moraju ih dati svim polaznicima pilotskog tečaja.'' ''Misliš li da je Helen znala za taj njegov hobi?'' upita Lois. ''Vjerojatno nije, zar ne?'' ''Siguran sam da nije. Kladim se da je skrenuo prema Coastal Airu nakon što se zaletio u tipa iz West Side Gardenersa. Ta epizodica možda''ga je uvjerila kako gubi kontrolu nad sobom i da bi bilo bolje da instrukcije pomakne malo dalje od kuće.'' ''Ili ga je možda Atropa nagovorio na to,'' blijedo će Lois. ''Atropa ili netko još viši.'' Ralphu se ta zamisao nije svidjela, ali je ipak zvučala pravilno. Entiteti, pomisli on i zadrhti. Grimizni kralj. ''Nabacuje se s njim poput lutke na koncu, ha?" upita Lois. ''Misliš na Atropu?'' ''Ne. Atropa je mali pokvarenjaković, ali mislim da nije puno drukčiji od gospodina K-a i gospodina L-a, niže pomoćno osoblje, možda tek stepenicu iznad nekvalificirane radne snage u svjetskom ustroju.'' ''Pazikuće.''
''Da, moglo bi se reći,'' složi se Lois. ''Pazikuće i potrčkala. Atropa je vjerojatno onaj koji je bio zadužen za Edov odgoj i kladila bih se u posljednji novčić da je to posao koji obožava, ali bih se kladila u kuću da prima naređenje s višeg mjesta. Je li to više-manje na tvojoj valnoj duljini?'' ''Da. Vjerojatno nikad nećemo točno znati koliko je bio lud prije svega ovog ili kad je Atropa presjekao njegovu balonsku uzicu, ali me najviše zanima nešto prilično praktično. Želio bih znati kako je skupio za kauciju Charlieja Pickeringa i čime je platio taj svoj prokleti pilotski tečaj.'' Prije no što je Lois mogla odgovoriti, približi im se konobarica i izvuče iz džepa na pregači blokić za narudžbe i kemijsku olovku. ''Izvol''te?'' ''Meni molim omlet od sira i gljiva,'' reče Ralph. ''Aha.'' Ona premjesti grudicu koju je preživala s jedne strane usta na drugu. ''Od dva ii tri jaja, dušo?'' ''Od četiri, ako može.'' Ona malo podigne obrve i nešto zapiše na papir. ''Može ako vi možete. Neki prilog?'' ''Da, molim. Čašu soka od naranče, veliku, porciju slanine, porciju kobasica i porciju pomfrita. Ili još bolje, dvostruku porciju pomfrita.'' On zastane, zamisli se, pa se nasmiješi. ''Oh, imate li voćne pite?'' ''Mislim da bi se moglo naći jedan komad pite od sira i jedan od jabuka.'' Ona ga pogleda. ''Glađahni ste, a, dušo?'' ''Kao da nisam jeo tjedan dana,'' reče Ralph. ''Dajte mi sirnu pitu. I kavu za početak. Litre crne kave. Jeste li uspjeli sve zapisati?'' ''Nego što. Samo me zanima kako ćete izgledati na odlasku.'' Ona pogleda Lois. ''A vi, gospođo?'' Lois se milo nasmiješi. ''Ja ću što i on. Dušo.'' 4 Ralph pogleda pokraj odlazeće konobarice u sat na zidu. Bilo je tek sedam i deset i to je bilo dobro. Za manje od pola sata stići će do Barretovih voćnjaka i uspiju li usmjeriti svoje mentalne lasere na Gretchen Tillbury, možda će se predavanje Susan Day otkazati - odnosno pobaciti - već u devet sati ujutro. Umjesto olakšanja osjeti nepopustljivu zabrinutost koja ga je izjedala. Kao da vas svrbi na mjestu koje ne možete dosegnuti. ''Dakle,'' reče on. ''Da vidimo koliko znamo. Mislim da možemo sa sigurnošću pretpostaviti da se Ed dugo bavio problemom pobačaja, da je vjerojatno godinama bio pristaša prava na život. Tad počinje patiti od nesanice... priviđaju mu se glasovi...'' ''... i mali ćelavci...'' ''Posebice jedan,'' složi se Ralph. ''Atropa postaje njegov guru, puni mu glavu Grimiznim kraljem, Centurionima, svim i svačim. Kad ml je Ed govorio o kralju Herodu - '' '' - zapravo je mislio na Susan Day,'' dovrši Lois. ''Atropa ga je ... kako to kažu na televiziji?... psihički pripremao. Pretvarao ga u navođeni projektil. Što misliš, gdje je Ed dobio rubac?'' ''Od Atrope,'' reče Ralph. ''Kladim se da Atropa ima puno takvih predmeta.'' "Što misliš da ima u avionu kojim će upravljati večeras?'' upita Lois drhtavim glasom. ''Eksplozive ili otrovni plin?''
''Eksplozive ako zaista namjerava sve pobiti, jer bi mu jači vjetar mogao poremetiti planove odluči li se za plin.'' Ralph otpije gutljaj vode i sa zanimanjem primijeti da mu ruka nije potpuno mirna. ''S druge strane, ne znamo kakav napitak spravlja u svom laboratoriju, je li tako?'' ''Tako je,'' reče Lois tiho. Ralph odloži svoju čašu s vodom. ''Ne zanima me posebno što namjerava upotrijebiti.'' ''A što te onda zanima?'' Konobarica se vrati noseći još kave i njezin miris rasvijetli Ralphove živce poput neona. On i Lois pograbe svoje šalice i počnu pijuckati čim im je konobarica okrenula leđa. Kava je bila jaka i vruća i Ralpha su pekla usta, ali je bila božanstvena. Kad je odložio šalicu na tanjurić, bila je napola prazna a u njegovoj utrobi bilo je toplo mjesto, kao da je progutao živu žeravicu. Lois ga je gledala ozbiljno iznad ruba svoje šalice. ''Ono što me zanima,'' reče joj Ralph, ''smo mi. Rekla si daje Atropa pretvorio Eda u navođeni projektil. To je točno; upravo to su bili i kamikaze piloti iz Drugog svjetskog rata. Hitler je imao svoje V2 rakete; Hirohito je imao svoj Božanski vjetar. Najgore je da su Klota i Laheza učinili isto to s nama. Podarili su nam posebne moći i programirali da odbrzamo u High Ridge u mom Oldsmobileu i zaustavimo Susan Day. Želio bih znati zašto.'' ''Ali znamo zašto,'' usprotivi se ona. ''Ako ne uskočimo, Ed Deepneau će večeras izvršiti samoubojstvo dok ta žena bude držala govor i sa sobom povući još dvije tisuće ljudi.'' ''Aha,'' reče Ralph, ''a mi ćemo učiniti sve da ga u tome onemogućimo, Lois, to neka te ne brine.'' On popije kavu i ponovno odloži šalicu. Želudac mu je živnuo i zavijao za hranom. ''Ne bih mogao stajati postrani i dopustiti da Ed ubije sve te ljude kao što ne bih mogao stajati na mjestu i ne sagnuti se kad bi mi netko bacio lopticu za bejzbol u glavu. Samo me smeta da nikad nismo dobili priliku pročitati sitna slova u dnu ugovora i to me plaši.'' Oklijevao je pa dometne: ''A i ljuti me.'' ''O čemu to govoriš?'' ''O tome da se s nama poigravaju kao s parom šahovskih figurica. Znamo zašto ćemo pokušati spriječiti Susan Day da održi govor; jer nam je nepodnošljiva pomisao da neki umobolnik pobije dvije tisuće nedužnih ljudi. Ali ne znamo zašto žele da to učinimo. To je ono što me plaši.'' ''Imamo priliku spasiti dvije tisuće života,'' reče ona. ''Želiš li mi reći da je to dovoljno za nas, ali ne i za njih?'' ''To ti govorim. Ne mislim da se brojke posebice doimaju tih tipova; oni nas plijeve ne na desetke ili stotine tisuća, nego na milijune. A i naviknuli su gledati kako Slučajnost ili Svrhovitost u okviru svojih radnih zadaća umlate jednim udarcem puno nas kao muhe.'' ''Katastrofe kao što je požar u Cocoanut Groveu,'' reče Lois. ''Ili poplava ovdje, u Derryju, prije osam godina.'' ''Da, no čak je i to sitnica u usporedbi s onime što se može dogoditi i što se događa svake godine u svijetu. Poplava iz 1985. ovdje u Derryju usmrtila je dvije stotine dvadeset osoba, otprilike, ali je proljetos u Pakistanu bila poplava koja je usmrtila trideset pet tisuća, a posljednji snažan potres u Turskoj usmrtio je više od četiri tisuće. A ona nezgoda s atomskim reaktorom u Rusiji? Negdje sam pročitao da se broj žrtava može slobodno procijeniti na sedamdeset tisuća mrtvih. To je puno slamnatih šešira i konopaca za preskakivanje i parova... naočala, Lois.'' Užasnuo se koliko je bio blizu da kaže parova naušnica. ''Nemoj,'' reče ona i zadrhti.
''Ne sviđa mi se o tome razmišljati kao ni tebi,'' reče on, ''ali moramo, barem zato što su ona dvojica tako vraški pazila da to ne činimo. Shvaćaš li što želim reći? Sigurno shvaćaš. Velike su tragedije uvi- Jck bile dio Slučajnosti; zašto je ova toliko drukčija?'' ''Ne znam,'' reče Lois, ''ali je njima bila dovoljno važna da bi nas unovačili, a čini mi se da je to bio prilično velik korak.'' Ralph kimne glavom. Osjeti udar kofeina, glava mu poskoči a prsti malčice zadrhte. ''Siguran sam da je bio. Prisjeti se bolničkog krova. Jesi li ikad u životu čula dvojicu tipova koji su toliko tumačili a da ništa nisu rastumačili?'' ''Ne znam što želiš reći,'' reče Lois, ali joj je lice govorilo nešto drugo; da ne želi shvatiti što on želi reći. "Ono što želim reći u vezi je sa središnjom idejom: možda ne mogu lagati. Pretpostavimo da ne mogu. Ako raspolažeš stanovitom informacijom koju ne želiš odati ali ne možeš lagali, što bi učinila?'' "Otplesala podalje od opasne zone,'' reče Lois. ''Ili zona.'' ''Pun pogodak. A zar to oni nisu činili?'' ''Rekla bih da su plesali, ali mi se čini da si ti uglavnom vodio, Ralph. Zapravo, zadivio si me svojim pitanjima. Mislim da sam veći dio vremena na tom krovu provela pokušavajući se uvjeriti da se to sve zaista događa.'' ''Naravno, postavljao sam pitanja, puno pitanja, ali...'' On zašuti, ne znajući kako da izrazi pojam, pojam koji mu se istodobno činio složenim i jednostavnim da bi ga i dijete shvatilo. On se ponovno pomuči popeti se na višu razinu, potraži u umu onaj treptaj, znajući da bi joj uspio pokazati kristalno jasnu sliku kad bi joj se mogao uvući u misli. No ništa se ne dogodi i on nezadovoljno zabubnja prstima po stolnjaku. ''Bio sam zapanjen koliko i ti,'' reče on naposljetku. ''Ako se moje čuđenje ispoljavalo u obliku pitanja, bilo je to zato što se muškarce - barem one iz moje generacije - učilo da je jako nepristojno ispuštati uzdahe oooh i aaah. To je za žene kad izabiru zavjese.'' ''Seksistički.'' Nasmiješila se kad je to rekla, ali taj osmijeh Ralph nije mogao uzvratiti. Prisjeti se Barbie Richards. Daje Ralph krenuo prema njoj, sigurno bi pritisnula gumb za uzbunu ispod svog stola, ali je Lois dopustila da se približi jer se previše nagutala tog sranja o posestrinstvu među ženama. ''Da,'' reče on tiho, ''seksist sam, staromodan sam i ponekad me to uvali u nevolje.'' ''Ralph, nisam željela - '' ''Znam što si željela reći, i to je u redu. A ja tebi pokušavam objasniti da sam se ja čudio ... pao na tur... koliko i ti. Postavljao sam pitanja, pa što? Jesu li bila pametna? Korisna?'' ''Čini se da nisu, ha?'' ''Možda u početku i nisu bila tako loša. Koliko se sjećam, kad smo se naposljetku probili do krova prvo sam upitao tko su i što hoće. Okrznuli su ta pitanja s puno ispraznog filozofiranja, ali mi se čini da su se ipak preznojavali na zatiljku. Zatim smo doznali pozadinu o Svrhovitosti i Slučajnosti - divno i krasno, ali ništa zbog čega bismo se morali odvesti u High Ridge i nagovoriti Gretchen Tillbury da otkaže predavanje Susan Day. Bilo bi bolje - a utrošili bismo manje vremena - da smo od njih doznali kako onamo stići nego da smo to izvlačili iz Simonine nećakinje.'' Lois se trgne, ''Tako je, pa da!''
"Aha. A za našeg razgovora, vrijeme je prolazilo brzinom kojom prolazi kad se popneš za nekoliko razina. A možeš biti sigurna da su i oni promatrali kako leti. Podesili su cijeli prizor tako da, kad nam kažu sve što nam je potrebno znati, više ne ostane vremena da im se postavljaju pitanja na koja ne žele odgovoriti. Mislim da su željeli da mi pomislimo kako je riječ o usluzi društvu, da je riječ isključivo o tome da se spasi sve te živote, ali nisu mogli s tim na vidjelo i to otvoreno reći jer - '' "Jer bi to bila laž, a možda oni ipak ne mogu lagati.'' ''Tako je. Možda ne mogu lagati.'' ''Pa što žele, Ralph?'' On odmahne glavom. ''Nemam pojma, Lois. Ni najmanjeg.'' Ona popije svoju kavu, pomnjivo odloži šalicu na tanjurić, zagleda se na trenutak u jagodice prstiju pa ga pogleda. Ponovno ga osupne njezina ljepota - skoro ga sruši sa stolca. "Bili su dobri,'' reče ona. ''Oni su dobri. Intenzivno sam to osjetila. Ti nisi?'' ''Da,'' reče on, skoro nevoljko. Naravno da je osjetio. Oni su bili sve što Atropa nije bio. ''I pokušat ćeš zaustaviti Eda bez obzira na sve - rekao si da ne bi mogao ne pokušati kao što ne bi mogao ne sagnuti se kad bi te netko gađao bejzbolskom lopticom u glavu. Je li tako?'' "Da'','' reče on, još nevoljkije. ''Pa onda ne razmišljaj o ostalome,'' reče ona mirno i pogleda svojim tamnim očima u njegove plave. ''To ti samo zauzima prostor u glavi, Ralph. Zakrčuje ga.'' Shvati da je istina to što govori, ali je ipak sumnjao može li tek tako otvoriti ruku i pustiti je da odleti. Možda se mora doživjeti sedamdeseta da bi se shvatilo kako je teško umaknuti svom odgoju. On je bio muškarac čija je izobrazba o tome kako biti muškarac počela prije uspona Adolfa Hitlera i on je još bio zarobljenik generacije koja je na radiju slušala H. V. Kaltenborna i sestre Andrews - generacije muškaraca koja je vjerovala u koktele na mjesečini i koja je pješačila kilometar i pol da kupi kutiju Camel cigareta. Takav je odgoj gotovo nijekao lijepa moralna pitanja kao što su tko radi za dobre a tko za zle; važno je bilo ne dopustiti da ti siledžije bace pijesak u oči. Ili da te netko vuče za nos. Zar? upita Carolyn, hladno vesela. Zapanjujuće. Ali mi dopusti da ti prva priopćim jednu malu tajnu, Ralph: to su gluposti. Bile su to gluposti i kad je Glenn Miller nestao iza obzora i sad su gluposti. To da muškarac mora učiniti što mora učiniti, pa ...možda u tome ima malo istine, čak i u ovo doba. U svakom slučaju, dug je povratak do raja, zar ne, mili? Da. Jako je dug povratak u raj. ''Zašto se smiješiš, Ralph?'' Bio je pošteđen potrebe da odgovori jer dođe konobarica noseći golem pladanj hrane. Primijeti da je na volanu njezine pregače priboden bedž. Na njemu je pisalo ŽIVOT NIJE IZBOR. ''Idete li večeras na skup u Civic Center?'' upita je Ralph. ''Bit ću ondje,'' reče ona i položi pladanj na slobodan stol pokraj njihovog kako bi oslobodila ruke. ''Vani. Nosit ću transparent. Hodati ukrug.'' ''Vi ste članica ''Prijatelja života''?'' upita Lois kad je konobarica počela dijeliti omlete i priloge. ''Jesam li živa?'' upita konobarica. ''Da, u to nema sumnje,'' uljudno reče Lois. ''Pa, to znači da sam pristaša ''Prijatelja života'', zar ne? Ubiti nešto što bijednog dana moglo napisati odličnu pjesmu ili pronaći lijek protiv AIDS-a ili raka, po mojem je pogrešno i točka. I tako ću mahati svojim natpisom i pobrinuti se da feministice u odjeći Norme Kamali i liberali u Volvoima vide da na
njemu piše UBOJSTVO. Oni mrze tu riječ. Ne upotrebljavaju je na domjencima i gala večerama. Trebate kečapa?'' ''Ne,'' reče Ralph. Nije mogao skinuti pogleda s nje. Blijedozeleni sjaj počeo se širiti oko nje - kao da je izlazio iz njezinih pora. Aure su se vračale i dostizale puni sjaj. ''Je 1'' mi narasla druga glava ii nešto takvog dok nisam gledala?'' upita konobarica. Žvakne kaugumu i premjesti je na drugu stranu usta. ''Zabuljio sam se, zar ne?'' upita Ralph. Osjeti kako su mu se obrazi zažarili. ''Oprostite.'' Konobarica slegne svojim debeljuškastim ramenima i pokrene gopiji dio svoje aure u lijeno, očaravajuće kretanje. ''Pokušavam se previše ne zanositi time, znate. Uglavnom radim svoj posao i držim jezik za zubima. Ali i ne odustajem lako. Znate li koliko marširam ispred te klaonice od cigle, u dane tako vruće da mi se prži tur, a noćima tako hladnim da mi se smrzava?'' Ralph i Lois odmahnu glavama. ''Od 1984. Devet dugih godina. Znate li što me najviše raspiga kod tih izboraša?'' ''Što?'' tiho upita Lois. ''To su isti ljudi koji žele zakonom zabraniti oružje kako se ljudi ne bi ubijali njime, isti oni koji kažu da su električni stolac i plinska komora neustavni jer je po njima to okrutna i izopačena kazna. To govore, a tad podržavaju zakone koji dopuštaju liječnicima - liječnicima! - da gumu vakuumske sonde u utrobe žena i izvuku njihove nerođene sinove i kćeri u komadićima. To me najviše piga.'' Konobarica to sve izreče - uvježbano, kao da je već puno puta održala taj govor - ne podižući glas i ne pokazujući vanjske znakove bijesa. .Ralph ju je slušao s pola uha; pozornost je uglavnom obratio blijedozelenoj auri koja ju je okruživala. Samo što nije bila čitava blijedozelena. Žućkasto-crna mrlja okretala se polako iznad donjeg dijela njezine desne slabine poput prljavog kotača od kola. Njezina jetra, pomisli Ralph. Nešto joj nije u redu s jetrom. ''Pa ne biste valjda zaista željeli da se nešto dogodi Susan Day?'' upita Lois, gledajući u konobaricu zabrinutim pogledom. ''Izgledate simpatično i sigurna sam da to ne biste željeli.'' Konobarica pusti uzdah kroz nos u obliku dva mlaza fine zelene maglice. ''Nisam ja simpatična kako izgledam, dušo, Kad bi joj Bog nešto učinio, prva bih podigla ruke u zrak i rekla: 'Budi volja tvoja'', vjerujte mi. Ali ako mislile na nekog luđaka, to je drugo. Takve nas stvari povlače sve za sobom, na razinu ljudi koje pokušavamo zaustaviti. No luđaci tako ne razmišljaju. Oni su džokeri u špilu.'' ''Da,'' reče Ralph. ''Upravo to, džokeri u špilu.'' ''Vjerojatno ne želim da se toj ženi dogodi nešto strašno,'' reče konobarica, ''ali bi se moglo. A smatram da, dogodi li joj se zaista nešto, neće moći okriviti nikog osim sebe. Ona drži vuka za uši... a žene koje drže vuka za uši ne bi smjele glumiti iznenađenje ako ih ugrize.'' 5 Ralph nije bio siguran da mu je nakon toga još bilo stalo do jela, ali se pokazalo da mu je želja za hranom sasma lijepo preživjela konobaričine nazore o pobačaju i Susan Day. Pomogle su aure; hrana mu nikad dosad nije bila tako ukusna, čak ni kad je bio tinejdžer, kad je jeo pet ili šest puta na dan, ako je imao što. Lois ga je pratila u zalogaj, barem stanovito vrijeme. Naposljetku je odgurnula ustranu ostatke svojih prženih krumpirića i posljednje dvije kriške slanine. Ralph je srčano nastavio trčati posljednji krug sam. Omota posljednji komadić prepečenca oko posljednjeg komadićka kobasice, gume to u usta, proguta i zavali se u svom stolcu pritom uzdahnuvši do neba.
''Ralph, aura ti je potamnjela za dvije nijanse. Ne znam znači li to da si se naposljetku dovoljno najeo ili da ćeš umrijeti od probavnih tegoba.'' ''Moglo bi biti oboje,'' reče on. ''I ti ih ponovno vidiš, ha?'' Ona kimne glavom. ''Znaš što?'' upita on. ''Od svega na svijetu sad bih najradije odrijemao.'' I zaista. Sad kad se ugrijao i zasitio, posljednja četiri mjeseca besanih noći kao da su pali na njega poput vreće pune utega. Vjeđe su mu bile kao da ih je zamočio u cement. ''Mislim da bi to sad bila loša zamisao,'' reče Lois, usplahireno. ''Jako loša zamisao.'' ''Vjerojatno,'' složi se Ralph. Lois počne podizati ruku kao da će podbočiti glavu, ali je spusti. ''A du nazovemo tvog prijatelja policajca? Leydeckera, tako se zove, je li? Bi li nam on mogao pomoći? Bi li želio?'' Ralph se zamisli nad tim duboko koliko mu je to njegov smućen mozak dopuštao, pa nevoljko odmahne glavom. ''Ne bih se usudio. Što bismo mu mogli reći a da se ne upletemo? A to je tek dio problema. Kad bi se on i angažirao oko toga... ali na pogrešan način... mogao bi pogoršati a ne poboljšati stanje.'' ''U redu.'' Lois mahne konobarici. ''Odvest ćemo se ondje otvorenih prozora i zaustaviti se kod Donkin'' Donuts u Old Capeu i kupiti divovske šalice kave. Ja častim.'' Ralph se nasmiješi. Osjeti taj osmijeh na svom licu kao nešto veliko i tupavo i odvojeno - skoro pijani osmijeh. ''Da, gospo.'' Kad im je prišla konobarica i položila račun ispred Ralpha licem prema stolu, on primijeti da bedž s natpisom ŽIVOT NIJE IZBOR više nije pričvršćen za volan njezine pregače. "Čujte reče ona usrdnošću koja se Ralphu učini skoro bolno dirljivom - oprostite ako sam vas uvrijedila. Došli ste na doručak a ne predavanje. "Niste nas uvrijedili,'' reče Ralph. Pogleda preko stola u Lois koja kimne glavom u znak odobravanja. Konobarica se kratko osmjehne. ''Hvala vam na tim riječima, ali sam vas ipak zaskočila. Ne bih inače, ali mi održavamo naš skup danas popodne u četiri i moram najaviti gospodina Daltona. Rekli su mi da imam tri minute i vi ste ih odslušali.'' ''Sve je u redu,'' reče Lois i potapše je po ruci. ''Zaista.'' Konobaričin je osmijeh ovog puta bio topliji i iskreniji, ali kad se ona okrenula, Ralph ugleda kako se Loisin ljubazan izraz lica koleba. Gledala je u žuto-crnu mrlju koja je lebdjela iznad konobaričina desnog boka. Ralph izvadi kemijsku olovku koju je držao zakvačenu za prednji džeepić, okrene svoj papirnati podložak i brzo nešto napiše velikim slovima na poleđini. Kad je to učinio, izvadi lisnicu i pažljivo stavi novčanicu od pet dolara ispod toga što je napisao. Kad konobarica posegne za napojnicom, teško da neće primijetiti poruku. On podigne račun i dobaci ga Lois. ''Naš prvi pravi izlazak a morat ćemo podijeliti račun - reče on.'' Nedostaje mi tri dolara ako njoj ostavimo pet. Molim te reci mi da nisi švorc. ''Tko ja, kraljica pokera iz Ludlow Grangea? Ne budi smiješan, dragi.'' Ona mu iz torbice izvadi navrat-nanos skupljen pregršt novčanica. Dok ih je on pregledavao tražeći koliko mu je potrebno, Lois pročita što je on napisao na podlošku: Gospođo:
Nešto vam nije u redu s jetrom i trebali biste odmah liječniku. A savjetujem vam da se večeras držite podalje od Civic Centera. ''Znam, prilično bedasto,'' reče Ralph. Ona ga poljubi u vrh nosa. ''Pokušati pomoći drugima nikad nije glupo.'' ''Hvala. No ona to neće povjerovati. Mislit će da smo se rasrdili zbog njezina bedža i govora unatoč našim riječima. Da je to što sam napisao tek naš čudan način da joj vratimo milo za drago.'' ''Možda ima načina daje uvjerimo u suprotno.'' Lois se smrknuto koncentrirano zapilji u konobaricu koja je stajala izbočena boka kod kuhinjskog prolaza, razgovarala s kuharicom i pila kavu. Kad je to učinila, Ralph ugleda kako Loisina uobičajena plavo-siva aura tamni, usukava se i pretvara u neku vrstu čahure. Nije točno znao što se događa ... ali je osjećao. Dlake na njegovu zatiljku usprave se u stav mirno; njegove podlaktice se naježe. Pojačava snagu, pomisli on, pali sve prekidače, uključuje sve turbine i to zbog žene koju nikad prije nije vidjela i koju vjerojatno više nikad neće vidjeti. Uskoro to osjeti i konobarica. Okrene se i pogleda u njih kao da je netko zazvao njezino ime. Lois se neodređeno nasmiješi i zatreperi prstima u pozdrav, ali kad se obratila Ralphu, njezin je glas drhtao od napora. ''Skoro ... sam uspjela.'' "Skoro si uspjela što?'' ''Ne znam. To što je potrebno. Za trenutak će nadoći. Zove se Zoë, s dvije točkice iznad e. Idi plati račun. Odvrati joj pozornost. Pokušaj je odvratiti da gleda u mene. To mi otežava posao.'' On učini što ga je zamolila i u tome je imao prilično uspjeha unatoč tomu što je Zoe stalno pokušavala pogledati preko njegova ramena u Lois. Prvi put kad je otipkala račun na blagajni, Zoë dobije ukupan iznos od $234,20. Ona poništi brojke nestrpljivim pritiskom prsta, a kad je pogledala u Ralpha, lice joj je bilo blijedo, a oči uznemirene. ''Što je s vašom ženom?'' ona upita Ralpha. ''Ispričala sam se, zar ne? Pa zašto me onda i dalje tako gleda?'' Ralph je znao da Zoë ne može vidjeti Lois, jer on samo što nije stepovao pokušavajući se ispriječiti tijelom između njih dvije, ali je znao i da je Zoë u pravu - Lois je zaista zurila. On se pokuša nasmiješiti. ''Ne znam što - '' Konobarica poskoči i dobaci prepadnut, nervozan pogled kuharici. ''Prestani nabijati loncima!'' vikne ona iako je iz kuhinje jedino dopirala glazba s radija kakvu se može čuti u dizalima. Zoë ponovno pogleda u Ralpha. ''Isuse, u kuhinji je kao u Vijetnamu. Molim vas da kažete svojoj ženi da nije pristojno - '' ''Buljiti? Ali ne bulji. Zaista.'' Ralph se odmakne. Lois je stajala kod vrata i gledala na ulicu leđa okrenutih njima. ''Vidite?'' Zoë nije odgovarala nekoliko trenutaka, iako je i dalje gledala u Lois. Naposljetku se ponovno okrene Ralphu. ''Naravno da vidim. A da vas dvoje nestanete?'' ''Može - ostajemo prijatelji?'' ''Kako god želite,'' reče Zoë, ali ga ne pogleda u oči. Kad se Ralph pridružio Lois, njezina se aura vratila u svoje bivše, raspršenije stanje, ali je bila puno sjajnija nego prije. ''Još si umorna, Lois?'' upita je on blago. ''Ne. Zapravo, sad se dobro osjećam. Pođimo.'' On krene da joj otvori vrata zalogajnice, ali zastane. ''Imaš moju kemijsku?'' ''Ne, vjerojatno je još na stolu.''
Ralph ode po nju. Ispod njegove poruke Lois je dodala P.S. kitnjastim rukopisom Palmeričine metode: Godine 1989. rodili ste dijete i dali ga na usvojenje. Saint Anne, u Providence, R.I. Otiđite na pregled kod liječnika prije no što bude prekasno. Nije šala. Nije trik. Znamo o čemu govorimo. ''Mili Bože,'' reče Ralph kad joj se pridružio. ''Umrijet će od straha.'' ''Ako stigne liječniku prije no što joj jetra odapne, baš me briga.'' On kimne glavom i oni izađu. 6 ''Ono o njezinu djetetu doznala si kad si zaronila u njezinu auru?'' upita Ralph dok su prelazili preko parkirališta posipanog lišćem. Lois kimne glavom. Iza parkirališta, cijela istočna strana Derryja bjelasala je jasnom, kaleidoskopskom svjetlošću. Ta tajna svjetlost koja se okretala i dizala uvis vratila se u punom sjaju i punom snagom. Ralph ispruži ruku i položi je na svoj automobil. Dodirnuti ga bilo je kao okusiti glatku tabletu protiv kašlja s aromom gospina bilja. ''Mislim da nisam uzela puno od njezine ... njezine energije,'' reče Lois, ''ali sam se osjećala kao da sam je progutala svu.'' Ralph se prisjeti nečeg što je nedavno pročitao u nekom znanstvenom časopisu. ''Ako svaka stanica u našem tijelu sadrži potpuni prijepis od čega se sastojimo,'' reče on, ''zašto ne bi i svaki djelić aure sadržavao potpuni prijepis onoga što jesmo?'' ''Ralph, to ne zvuči jako znanstveno.'' ''Vjerojatno.'' Ona mu stisne ruku i nasmiješi mu se. ''Ali zvuči ispravno.'' On joj uzvrati osmijeh. ''I ti bi trebao malo popiti,'' reče mu ona. ''Još smatram da je to nepošteno - kao krađa - ali ako to odmah ne učiniš, mislim da ćeš se skljokati u nesvijest.'' ''Čim mi se pruži prilika. A sad samo želim stići u High Ridge.'' No kad je sjeo za upravljač, ruka mu uzmakne od ključa za paljenje motora čim ga je dotaknuo. ''Ralph? Što ti je?'' ''Ništa... sve. Ne mogu ovakav voziti. Zavrtjet ćemo se oko telefonskog stupa ili se zaletjeti u nečiju dnevnu sobu.'' On pogleda u nebo i ugleda jednu od onih golemih ptica, ovog puta prozirnu, kako se gnijezdi na satelitskoj anteni stambene zgrade preko puta. Iz njezinih sklopljenih praptičjih krila dizala se rijetka maglica boje limuna. Zaista to vidiš? s nevjericom upita dio njegova mozga. Siguran si Ralph? Zaista siguran? Vidim je, i te kako. Nasreću ili nažalost. Vidim ja to s v e . . . no ako je ikad pogodno vrijeme da se takvo što vidi, sad nije. On se koncentrira i ponovno osjeti negdje duboko u glavi onaj treptaj. Ona ptica izblijedi poput dvostruke slike na televizijskom ekranu. Topao žar palete boja prostrte preko jutra gubio jc titravost. Ralph je ostao u tom drugom svijetu dovoljno dugo da bi primijetio kako su se boje počele prelijevati jedna u drugu i stvarati sjajnu sivoplavu maglicu kakvu je ugledao onog dana kad je otišao u zdravljak ''Day Break, Sun Down'' popiti kavu i pojesti komad pile s Joeom Wyzerom, a tad i tog nestane. Ralph osjeti skoro neodoljivu potrebu da se sklupča, podloži ruku ispod glave poput jastuka i usne. No umjesto
toga počne polako i duboko disati, sve dubl je i dulje uvlačeći zrak u pluća i tad okrene ključ za paljenje motora. Motor s rikom oživi, uz pratnju onog čegrtanja, sad puno glasnijeg. ''Što je to?'' upita Lois. ''Ne znam,'' reče Ralph, ali je mislio da zna - ili spojna motka ili klip. U oba slučaja bit će u nevolji ako se pokvare. Naposljetku taj zvuk počne slabiti i Ralph ubaci u brzinu. "Lois, muni me u rebra ako primijetiš da sam počeo drijemati.'' ''Možeš biti siguran u to,'' reče ona. ''A sad krenimo.''
Dvadeset prvo poglavlje 1 ''Dunkin'' Donuts'' na Newport Avenue bila je vesela ružičasta slastičarska bogomolja u otužnoj četvrti montažnih kućica. Većina je sagrađena u samo jednoj godini, 1946, i sad su bile ruševne. To je bilo derryjevsko naselje Old Cape, gdje je na starijim tipovima automobila žicom povezanih prigušnika i razbijenih prednjih stakala bilo naljepnica S natpisima poput NE KRIVITE MENE JA SAM GLASOVAO ZA PEROTA i NAKRAJ SVIJETA S N.R.A., gdje nijedna kuća nije bila potpuna bez najmanje jedne trikolice Fisher-Price Big Wheel129 na nenjegovanom travnjaku, gdje su djevojke bile hodajuće bombe sa šesnaest, a s dvadeset četiri majke troje djece prazna pogleda i debele stražnjice. Dva dječaka na fluorescentnim biciklima s pretjerano zavrnutim guvernalima izvodili su vratolomije vozeći na stražnjem kotaču po parkiralištu, a njihovi su se putovi ispreplitali vještinom koja je ukazivala na temeljito znanje videoigara i moguću dobro plaćenu budućnost kontrolora leta... ako izbjegnu kokain i prometne nesreće. Obojica su nosili kape okrenute naopačke. Ralph se nakratko upita zašto u petak ujutro nisu u školi ili barem na putu prema školi ali zaključi da ga to nije briga. A vjerojatno nije ni njih. Odjednom se ta dva bicikla, koja su se dotad tako lako izbjegavala, sudare. Oba dječaka padnu na pločnik, ali istog trenutka ustanu. Ralphu lakne kad ugleda da nijednom nije ništa; njihove aure nisu ni zatreperile. ''Usrani završetak!'' onaj odjeven u majicu sa slikom Nirvane razdražljivo dovikne svom prijatelju. Imao je jedanaestak godina. ''Koji ti je vrag? Voziš bicikl ko što se starci jebu!'' ''Nešto sam čuo,'' reče drugi i pažljivo namjesti šešir na svoju pepeljastu kosu. ''Nešto je jako bubnulo. Nemoj mi samo reći da ti nisi čuo. Ma nemoj!'' ''Nisam čuo ni mišji prdac,'' reče Nirvaničar. Ispruži dlanove, sad prljave (ili vjerojatno samo malo prljavije) i krvave od dvije-tri manje ogrebotine. ''Pogledaj samo ovo: usrani cestovni osip!'' ''Preživjet ćeš,'' reče mu prijatelj. ''Aha, ali - '' Nirvaničar spazi Ralpha koji se naslonio na svoju zahrđalu ragu od Oldsmobilea, ruku uguranih u džepove, kako ih promatra. ''Kog Boga gledaš?'' ''Tebe i tvog prijatelja,'' reče Ralph. ''I ništa više.'' ''Ništa više, ha?'' ''Da, to je cijela priča.'' Nirvaničar pogleda u svog prijatelja pa ponovno u Ralpha. Oči mu se zažare od koncentrirane sumnjičavosti koju se, koliko je Ralph znao, moglo naći jedino ovdje u Old Capeu. ''Nešto te muči?'' ''Mene ne,'' reče Ralph. Udahnuo je povelik komad crvenkaste aure Nirvaničara i sad se osjećao pomalo kao Supermen u punom trku. A osjećao se i kao pedofil. ''Samo sam razmišljao kako se mi nismo razgovarali kao ti i tvoj prijatelj dok sam ja bio dječak." Nirvaničar se bezobrazno zagleda u njega. "Mu nemoj? A kako ste razgovarali?'' ''Ne sjećam se baš,'' reče Ralph, ''ali mislim da nismo zvučali baš toliko blesavi.'' On se okrene kad se vrata zalogajnice zalupe. Lois izađe iz ''Dunkin'' Donutsa'' držeći u svakoj ruci povelik spremnik kave.
Dječaci su zajahali svoje bliješteće bicikle i od jurili. Nirvaničar dobaci Ralphu preko ramena još jedan nepovjerljiv pogled. ''Možeš li piti ovo i istodobno voziti?" upita Lois pružajući mu kavu. ''Mislim da mogu,'' reče Ralph, ''ali mi više nije potrebna. Dobro sam, Lois.'' Ona pogleda za dječacima pa kimne glavom. ''Pođimo.'' 2 Svijet je bliještao oko njih dok su se vozili po Route 33 prema onome što se nekad nazivalo Barrettovim voćnjacima, a nisu se morali popeti ni centimetar više na ljestvici percepcije da bi vidjeli boje. Grad je ostao za njima i oni se provezu kroz šume koje su jesenski plamtjele. Nebo je bilo plavi put iznad ceste i sjena Oldsmobilea jurila je pokraj njih i lepršala preko lišća i grana. ''Bože, tako je lijepo,'' reče Lois. ''Zar nije prelijepo, Ralph?'' ''Da. Jest.'' ''Znaš što želim? Više od svega?'' On odmahne glavom. ''Kad bismo mogli zaustaviti automobil uz rub ceste, izaći i malo se prošetati po šumi. Naći čistinu, sjediti na suncu i gledati u oblake. Ti bi rekao: ''Pogledaj, onaj, Lois, izgleda poput konja.'' A ja bih rekla: ''Pogledaj, Ralph, ono je muškarac s metlom.'' Zar to ne bi bilo lijepo?'' ''Da,'' reče Ralph. S njihove lijeve strane šuma se rastvori kao uska lađa crkve; električni stupovi vojnički su stupali niza strmi obronak. Između njih su poput paučine sjajile visokonaponske žice na jutarnjem suncu. Podnožja stupova bila su ukopana u čvrsto utabane hrpe crvenog ruja a kad je Ralph podigao pogled, ugleda sokola kako plovi na zračnoj struji nevidljivoj poput svijeta aura. ''Da,'' ponovi on. ''To bi bilo lijepo. Možda nam se čak jednom i ukaže prilika za to. Ali...'' ''Ali što?'' '' '' Sve što činim, činim brzo da mogu početi nešto drugo, '' '' - reče Ralph. Ona ga pogleda, pomalo zgranuto. ''Užasna misao!'' ''Aha. Mislim da su istinite misli užasne. To je iz knjige pjesama Grobne noći. Dorrance Marstellar mi ju je dao istog dana kad se ušuljao u moj stan i stavio sprej u džep moje jakne.'' On pogleda u unutarnji retrovizor i ugleda najmanje tri kilometra Route 33 ispružene iza njih, crni trak koji se provlači kroz plamteću šumu. Sunce bljesne na kromu. Automobil. Možda dva ili tri. A koliko se čini, brzo se približavaju. ''Stari Dor,'' glasno je razmišljala Lois. ''Da. Znaš, Lois, mislim da je i on dio toga.'' ''Možda i je,'' reče Lois. ''A ako je Ed poseban slučaj, možda je i Dor.'' ''Da, i ja sam to pomislio. Najzanimljivija stvar kod njega - starog Dora, ne Eda - je da mislim kako Klota i Laheza ne znaju za njega. Kao da je s nekog drugog planeta.'' ''Kako to misliš?'' ''Nisam siguran. Ali ga gospodin K. i gospodin L. nisu spomenuli a to mi se čini... čini...'' Ponovno pogleda u retrovizor. Sad je iza ona tri automobila bio i četvrti, ali ih je brzo sustizao. Na vrhu ona tri bliža automobila ugleda plava žmigajuća svjetla. Policijski automobili. Idu u Newport? Ne, vjerojatno nekud bliže. Možda idu za nama, pomisli Ralph. Možda Loisina sugestija Richardsovoj da zaboravi da smo bili kod nje nije djelovala.
No bi li policija poslala četiri automobila u lov na dvoje ljudi u zlatnim godinama u skršenom Oldsmobileu? Ralphu se činilo da ne bi. U mislima mu se prikaže Helenino lice. Okrene mu se u želucu dok je sklanjao udesno svoj stari Olds. ''Ralph? Što - '' Tad ona začuje sve jače zavijan je sirena i okrene se na sjedištu, a oči razrogači od užasa. Prva tri policijska automobila zagrme pokraj njih brže od stotinu trideset kilometara na sat obasipavši Ralphov automobil šljunkom i zavrtjevši suho opalo lišće poput derviša. ''Ralph!'' skoro da je vrisnula. ''A ako idu u High Ridge? Helen je ondje! Helen i njezino dijete!'' ''Znam,'' reče Ralph i kad je četvrti policijski automobil protutnjao pokraj njih tako brzo da se Oldsmobile zanjihao na amortizerima, ponovno osjeti onaj treptaj. Ispruži ruku prema mjenjaču brzina, a tad njegova ruka zastane na pola puta, osam centimetara od mjenjača. Upilji pogled prema obzoru. Mrlja koju je ondje vidio nije bila nadnaravna poput ogavnog crnog kišobrana koji se nadvio nad Civic Centerom, ali je Ralph znao da je i to mrtvačka vreća. 3 ''Brže!'' vikne Lois. ''Brže, Ralph!'' ''Ne mogu,'' reče on. Zubi su mu bili stisnuti, a riječi je cijedio kroz njih. ''Papučica gasa je pritisnuta do poda.'' Nije dodao da je to bilo najbrže što je vozio u trideset pet godina i da umire od straha. Na brzinomjeru kazaljka zatitra za dlaku iznad oznake 120; šuma je hujala pokraj njih u mješavini crvene, žute i grimizne boje; ispod poklopca, motor više nije čegrtao nego bubnjao poput odreda raspomamljenih kovača. Unatoč tome, novopridošli trio policijskih automobila koji Ralph ugleda u retrovizoru lagano ih je sustizao. Cesta je naglo skretala. Protivno svim nagonima, Ralph je držao stopalo podalje od kočnice. Ipak je maknuo nogu s gasa na ulazu u zavoj ... a tad ju je ponovno pritisnuo do daske kad je osjetio kako se stražnji kraj pokušava otkinuti. Zgrbio se nad upravljačem, gornjim zubima prignječio donju usnu, razrogačio oči ispod čupavih pepeljastih obrva. Stražnje gume limuzine zacvile i Lois padne na njega, grabeći rukom po naslonu svog sjedišta tražeći oslonac. Ralph se zalijepio za upravljač znojnim prstima i čekao da se automobil prevrne. Ali je Olds bio jedan od posljednjih pravih automobilskih nemani iz Detroita, širok, težak i nizak. On izdrži zavoj i s lijeve strane Ralph ugleda crvenu kuću. Iza nje su bile dvije gospodarske zgrade. ''Ralph, eno skretišta!'' ''Vidim.'' Nova pošiljka policijskih automobila ih sustigne i skrene da ih zaobiđu. Ralph se sklonio koliko je mogao, moleći se Bogu da ga nijedan ne zakvači stražnjim krajem pri toj brzini. Nisu - prozujali su pokraj njega vozeći se jedan drugom na odbojniku, skrenuli lijevo i krenuli uzbrdicom koja je vodila do High Ridgea. ''Čvrsto se drži, Lois.'' ''I te kako se držim,'' reče ona. Olds skoro otkliže s ceste kad je Ralph skrenuo lijevo na put koji su on i Carolyn nazivali Orchard Road. Da je taj seoski puteljak bio asfaltiran, njihov bi se veliki automobil vjerojatno prevrnuo kao kaskadersko vozilo u akrobatskom moto-spektaklu. No nije bio pa umjesto da se prevrne na vrata pa na krov, stari Olds samo se raskošno zanese ustranu i podigne oblake prašine. Lois tiho, bez daha krikne i Ralph je brzo pogleda.
''Kreni dalje!'' Ona nestrpljivo mahne rukom prema cesti ispred njih i u tom trenutku sablasno je sličila Carolyn tako da se Ralph osjećao kao da vidi duha. Pitao se što bi Carol, koja je posljednjih pet godina života napravila karijeru od toga da ga požuruje, pomislila o ovakvoj vrtešci po seoskoj cesti. ''Ne obaziri se na mene, samo gledaj cestu!'' Još nekoliko policijskih automobila skrene na Orchard Road. Koliko ih je ukupno? Ralph nije znao; izgubio je broj. Možda dvanaestak sve u svemu. On skrene Oldsmobile udesno sve dok mu desni kotači nisu zaderali po rubu opasnog jarka i pojačanje - tri automobila na čijim je vratima zlatnim slovima pisalo POLICIJA i dva automobila državne policije - projure pokraj njega i ponovno ga zapljusnu prašinom i šljunkom. Na trenutak Ralph ugleda policajca u uniformi kako se naginje iz jednog od automobila derryjevske policije i maše mu, a tad Olds zamete žuti oblak prašine. Ralph priguši novu i jaču želju da pritisne kočnicu kad se sjeti Helen i Nat. Trenutak potom ponovno je nešto mogao vidjeti - barem donekle. Posljednja pošiljka policijskih automobila već je bila na pol uzbrdice. ''Onaj ti je policajac mahao da se skloniš, zar ne?" upita Lois. ''Naravno.'' ''Neće nam dopustiti ni da se približimo." Gledala je u crnu mrlju na vrhu brda raširenim, smetenim očima. ''Približit ćemo se koliko će nam biti potrebno.'' Ralph provjeri u retrovizoru pristiže li još automobila, ali ugleda samo prašinu koja se još nije slegla. ''Ralph?'' ''Molim?'' ''Jesi li u visinama? Vidiš li boje?'' On je brzo pogleda. Još mu je izgledala lijepa i predivno mlada, ali nije bilo ni traga njezinoj auri. ''Ne,'' reče on. ''A ti?'' ''Ne znam. Još vidim to. '' Ona pokaže prstom kroz prednje staklo u tamnu mrlju na vrhu brda. ''Što je to? Ako nije mrtvačka vreća, što je?'' On zausti da joj kaže da je to dim i da ondje može gorjeti samo jedno, ali prije no što je uspio izreći ijednu riječ, iz smjera Oldsmobileova motora začuje se silan vruć prasak. Poklopac motora poskoči a čak se na jednom mjestu i ulubi, kao da je neka gnjevna šaka žestoko udarila iznutra po njemu. Automobil štucavo zakorakne; crvena signalna svjetla na kontrolnoj ploči zasvijetle i motor crkne. On odgura Olds ustranu i kad se rub ceste izmakne ispod desnih kotača i automobil se nagne u stranu u jarak, Ralph je imao snažan, jasan osjećaj da je upravo završila njegova posljednja smjena kao vozača motornog vozila. Tu misao ne poprati ni trunak žaljenja. ''Što se dogodilo?'' Lois zamalo vrisne. ''Pukla nam je spojna motka,'' reče on. ''Čini se Lois da ćemo ostatak puta morati proći cipelcugom. Izađi na moju stranu da ne gacaš po blatu.'' 4 Puhao je oštar povjetarac zapadnjak i kad su izašli iz automobila, miris dima s vrha brda bio je prilično jak. Prohodali su posljednjih četiri stotine metara ne spominjući to, držeći se za ruke i hodajući brzo. Kad su ugledali automobil državne policije koji se ispriječio na vrhu ceste, dim je kuljao iznad stabala i Lois je soptala.
''Lois? Dobro ti je?'' ''Dobro sam,'' dahne ona. ''Samo sam preteška - '' Fiju-Jiju-fiju: revolverski pucnji dopirali su s druge strane automobila koji je blokirao cestu. Isprati ih promukli, brzi kašalj koji Ralph lako prepozna iz televizijskih reportaža o građanskim ratovima u zemljama trećeg svijeta i pucnjavama iz automobila u američkim gradovima trećeg svijeta: automatsko oružje podešeno na rafalnu paljbu. Začuje se još revolverskih hitaca, pa glasniji, grublji odgovor puške. Odmah potom uslijedi bolan vrisak od kojeg Ralph žmirne i poželi poklopiti uši. Učinilo mu se da je to ženski krik i sjeti se nečega što mu je dotad izmicalo: prezimena žene koju je spomenuo Ley decker. McKay. Sandra McKay. To što se tog sjetio baš sad, ispuni ga nerazumnim užasom. Pokuša se uvjeriti da je vrisnuti mogao bilo tko, čak i muškarac - kadšto se muškarci glasaju poput žena kad su ranjeni - ali je znao da nije tako. Bila je to ona. Bili su to oni. Edovi luđaci. Organizirao je napad na High Ridge. Još sirena iza njih. Miris dima, sad zgusnutiji. Lois, koja ga gleda zbunjenim, prestrašenim očima i još hvata dah. Ralph pogleda uzbrdo i ugleda srebrni poštanski sandučić pokraj ceste. Na njemu, naravno, nije bilo imena; žene koje su vodile High Ridge činile su sve da što manje upadaju u oči i održe anonimnost, iako im to danas nije pomoglo. Na sandučiću je bila podignuta zastavica. Netko je imao pismo za poštara. To podsjeti Ralpha na pismo koje mu je Helen poslala iz High Ridgea - oprezno pismo, ali puno nade. Ponovno pucnji. Jauk odbijenih metaka. Lomljava stakla. Urlik kojemu je uzrok mogao biti bijes, ali vjerojatnije bol. Gladno pucketanje vrućih plamenova koji gutaju suho drvo. Zavijanje sirena. I Loisine tamne španjolske oči, koje ga netremice gledaju jer je on muškarac a ona je odgojena da muškarci znaju što učiniti u ovakvim situacijama. Pa učini nešto! drekne on sam na sebe. Za Bogu miloga, učini nešto! Ali što? Što? ''PICKERING!'' zaurla megafonom pojačani glas iza točke gdje je cesta skretala u gaj mladih smreka veličine božićnih drvaca. Ralph ugleda crvene iskre i lizaje narančastih plamenova u gustom dimu koji se dizao iznad jela. ''PICKERING, UNUTRA SU ŽENE! DOPUSTI NAM DA IZBAVIMO ŽENE!'' ''Zna on da su unutra žene,'' promrmlja Lois. ''Zar oni ne shvaćaju da on to zna? Ralph, jesu li oni blesavi?'' Čudan, treperavi vrisak odgovori policajcu s megafonom i Ralph tek nakon nekoliko trenutaka shvati da je to bila neka vrsta smijeha. Automat ponovno zakvoca. Uzvrati mu paljba revolverskih hitaca i puščane grmljavine. Lois mu stisne ruku ledeno hladnim prstima. ''Što da učinimo, Ralph? Što ćemo sad?'' On pogleda u stupove sivo-crnog dima koji su se dizali iznad stabala, pa ponovno prema policijskim automobilima koji su jurili uzbrdo - više od šest - pa naposljetku u Loisino blijedo, napeto lice. Mozak mu se malo razbistrio - ne puno, ali dovoljno da shvati da njezino pitanje ima samo jedan odgovor. ''Hajdemo gore,'' reče on. 5 Ponovno treptaj i plamenovi koji su lizali u nebo iznad gaja smreka promijene boju iz narančaste u zelenu. Gladno pucketanje vatre priguši se, poput petardi koje eksplodiraju u zatvorenoj kutiji. Držeći Loisinu ruku, Ralph je povede oko prednjeg odbojnika automobila državne policije koji su postavili kao barikadu.
Novopristigli policijski automobili zaustavljali su se ispred barikade. Muškarci u plavim uniformama izlijevali bi se iz njih prije no što bi se zaustavili. Nekoliko ih je nosilo kratkocijevne puške a većina je bila u podstavljenim crnim prslucima. Jedan od njih projuri kroz Ralpha poput zapuha toplog vjetra prije no što se uspio izmaknuti: mladić po imenu David Wilbert, koji sumnja da njegova supruga ljubaka sa svojim šefom u uredu za prodaju nekretnina gdje radi kao tajnica. No problem njegove supruge sad je bio na drugom mjestu po važnosti (privremeno) iza silne potrebe da pusti vodu i upornog, uplašenog refrena koji je vijugao kroz njegove misli poput zmije: ["Nećeš se osramotili, nećeš se osramotiti, nećeš, nećeš, nećeš.''] ''PICKERING!" pojačani glas zaurla i Ralph shvati da osjeća okus tih riječi u ustima, poput malih srebrnih metaka. '' PRIJATELJI SU TI MRTVI, PICKERING! ODBACI ORUŽJU I IZAĐI U DVORIŠTE! DOPUSTI NAM DA IZBAVIMO ŽENE!'' Ralph i Lois skrenu iza ugla, nevidljivi za muškarce koji su trčali posvuda oko njih, i stignu do grozda policijskih automobila parkiranih na mjestu gdje je cesta prelazila u kolni prilaz s obje strane oivičen lijepim žardinjerama ispunjenima cvijećem žarkih boja. Ženska ruka, ništa joj nije muka, pomisli Ralph. Kolni prilaz utjecao je u dvorište ispred prostrane bijele seoske kuće stare najmanje sedamdeset godina. Bila je to trokatnica, s dva krila i dugim trijemom cijelom duljinom zgrade, s kojeg se pružao predivan pogled prema zapadu, gdje su se uzdizale magličaste plave planine u jutarnjoj svjetlosti. U toj je kući s umirujućim pogledom nekad živjela obitelj Barrett koja je uzgajala jabuke, a u posljednje vrijeme desetak zlostavljanih, uplašenih žena, ali je jedan pogled bio dovoljan Ralphu da shvati kako od sutra ujutro u toj kući više nitko nikad neće stanovati. Južno je krilo planulo a i taj dio trijema je počeo gorjeti; plameni jezičci izbijali su prozore i lizali razvratno duž greda, izbacujući plamene komadiće šindrenih pločica u zrak. Ugleda pleteni stolac za ljuljanje kako gori na drugom kraju trijema; iglice koje su visjele s njega bile su užarene do usijanja. Negdje je wind-chime zveckajući ponavljao jedan te isti napjev. Mrtva žena u zelenoj uniformi i pilotskoj jakni ležala je glavom prema dolje na stubama koje su vodile na trijem i zurila u nebo kroz krvlju umrljana stakla svojih naočala. U kosi joj je bilo blata, u ruci revolver a u tijelu zjapeća crna rupa. Neki je muškarac ležao presavinut preko ograde na sjevernoj strani trijema a jedna njegova noga u čizmi ležala je na vrtnoj njihalici. I on je bio u uniformi i pilotskoj jakni. U gredici pokraj njega ležala je puška iz koje je virio savijeni okvir za streljivo. Niz njegove prste i s nokata cijedila se krv. Ralphovim osjetljivijim očima te su kapi izgledale crno i mrtvo. Felton, pomisli on. Ako se policija još dovikuje s Charliejem Pickeringom - ako je Pickering unutra - to je sigurno Frank Felton. A Susan Day? Ed je negdje na obali - Lois je u to bila sigurna i mislim da je u pravu - ali što ako je Susan Day unutra? Isuse, je li to moguće? Vjerojatno jest, ali mogućnosti nisu važne - ne sada. Helen i Natalie su sigurno unutra, zajedno s Bog zna koliko bespomoćnih, prestravljenih žena i to je važno. Začuje se zvuk lomljave stakla iz kuće, a zatim blaga eksplozija - skoro kao oštar udah. Ralph ugleda kako su novi plamenovi sunuli iza ulaznih vrata. Molotovljevi kokteli, pomisli on. Charlie Pickering je naposljetku dobio priliku da ih baca. Užitak za njega. Ralph nije znao koliko je policajaca čučalo iza automobila parkiranih na kraju kolnog ulaza - činilo se najmanje trideset - ali odmah primijeti dvojicu koji su uhitili Eda Deepneaua. Chris Nell je čučao iza prednje gume policijskog automobila najbližeg kući, a John Leydecker je klečao pokraj njega. Nell je držao megafon i kad su se Ralph i Lois približili policijskom zaklonu, on pogleda Leydeckera. Leydecker kimne glavom, pokaže prema kući, pa dlanove gurne prema Nellu pokretom koji Ralph lako shvati: Pazi se. No u Nellovoj auri pročita nešto zabrinjavajuće - mladić je bio odveć uzbuđen da bi pazio.
Odviše raspaljen. I u tom trenutku, kao da je Ralphova misao to izazvala, Nellova se aura počne mijenjati užasavajućom brzinom, od svijetloplave preko tamnosive do mrtvački crne. ''PREDAJ SE, PICKERING!'' vikne Nell, ne znajući da je on mrtvac koji diše. Sklopivi kundak vojničke puške razbije staklo prozora na prvom katu sjevernog krila, pa se povuče. U istom trenutku razmrska se ukrasni prozorčić iznad ulaznih vrata i posipa trijem staklom. Plamenovi zagrme kroz nastalu rupu. Trenutak poslije i vrata se zatresu i otvore, kao da ih je gurnula neka nevidljiva ruka. Nell se nagne još naprijed, vjerojatno misleći da je strijelac konačno došao k sebi i odlučio se predati. Ralph vrisne: [''Povuci ga natrag, Johnny! POVUCI GA NATRAG! ''] Puška ponovno proviri, ovog puta cijevi okrenute prema naprijed. Leydecker posegne za Nellovim ovratnikom, ali je bio prespor. Automatska puška iskašlje svoju seriju brzih suhih kašljucaja i Ralph začuje metalni zvuk metaka kako buše tanak čelik policijskog automobila. Aura Chrisa Nella sad je bila potpuno crna - pretvorila se u mrtvačku vreću. On se tržne u stranu kad ga metak dohvati u vrat, istrgne se iz Leydeckerove ruke kojom ga je pograbio za ovratnik i opruži se u dvorištu dok mu se jedna noga trzala. Megafon mu ispadne iz ruke i kratko zaskviči. Policajcu koji je stajao iza drugog automobila otme se uzvik iznenađenja i užasa. Loisin vrisak bio je puno jači. Još nekoliko metaka prošije tlo prema Nellu a tad ušije crne rupice na bedra njegove plave uniforme. Ralph je jedva nazirao čovjeka u mrtvačkoj vreći koja ga je gušila; očajnički se pokušavao prevrnuti i ustati. U njegovim naporima bilo je nečeg osobito užasnog - Ralphu se činilo kao da promatra stvorenje uhvaćeno u mrežu kako se utapa u muljevitu plićaku. Leydecker sune iza policijskog automobila a kad njegovi prsti ogreznu u crnu opnu koja je okruživala Chrisa Nellu, Ralph začuje riječi starog Dora: Ja ga više ne bih dirao da sam na Ivom mjestu, Ralph - ne vidim ti ruke. Lois: [''Nemoj! Nemoj, mrtav je, već je mrtav!''] ''Puška koja je virila kroz prozor bila se počelu pomicati udesno. Sad se neužurbano okrene prema Leydeckeru. Muškarac iza nje bio je nezastrašen - a očito i nepovrijeđen - tučom metaka koju su prema njemu usmjerili drugi policajci. Ralph podigne desnu ruku i ponovno njome zamahne poput karate udarca, ali ovog puta umjesto svjetlosnog klina, jagodice na njegovim prstima izbace nešto nalik velikoj plavoj suzi. Ona se raširi preko Leydeckerove aure boje limuna u trenutku kad je puška koja je virila kroz prozor otvorila vatru. Ralph ugleda kako su dva zrna udarila u stablo malčice uđemo od Leydeckera, otkinuvši komadiće kore i probušivši crne rupe u žućkasto-bijeloj površini jele. Treći metak pogodi plavi pokrov kojim je bila obložena Leydeckerova aura. Ralph ugleda kratki tamnocrveni bljesak malčice ulijevo od detektivove sljepoočice i začuje tihi zuj kad se metak ili odbio ili odskočio, kao što plosnat kamen odskače od površine vode. Leydecker povuče Nella iza automobila, pogleda ga, pa naglo otvori vozačeva vrata i ubaci ga na prednje sjedište. Ralph ga više nije mogao vidjeti, ali ga je čuo kako vrišti na nekog preko radija i pita gdje su dovraga spasilačke ekipe. Ponovno prsne staklo i Lois mahnito zgrabi Ralpha za ruku pokazujući prstom u nešto - ciglu koja se okretala u zraku i pala u dvorište. Pala je kroz jedan od niskih, uskih prozora u podnožju sjevernog krila. Ti su prozori bili skoro zakriljeni cvjetnim gredicama koje su obrubljivale kuću. "Pomozite nam!'' vrisne glas kroz razbijeni prozor. Muškarac s vojničkom puškom nagonski opali u ciglu, izbije oblačiće crvenkaste prašine a zatim je prelomi na tri krhotine. Ni Ralph ni Lois nisu nikad čuli taj glas dok vrišti, ali su ga oboje odmah prepoznali; bio je to glas Helen Deepneau. ''Pomozite nam, molim vas! U podrumu smo! S nama su djeca! Molim vas, nemojte dopustiti da žive izgorimo, S NAMA SU DJECA!''
Ralph i Lois izmijene jedan jedini zgranut pogled a tad potrče prema kući. 6 Dvije uniformirane osobe, koje su izgledale kao profesionalni nogometaši u svojim debelim neprobojnim prslucima, krenu u juriš iza jednog automobila i potrče punom brzinom prema trijemu držeći puške postrance. Kad su prešli poprečno preko dvorišta, Charlie Pickering se nagne kroz svoj prozor, još se razuzdano smijući, sijede kose raščupanije nego ikad. Količina metaka usmjerena na njega bila je golema i zasipala ga krhotinama prozorskog okvira pa je čak i srušila zahrđali žlijeb iznad njegove glave. Žlijeb udari o trijem i šuplje odzvoni - ali ga nijedan metak ne okrzne. Kako to da ga ne pogađaju? pomisli Ralph dok su se on i Lois penjali na trijem i prema plamenovima boje limete koji su sad kuljali kroz otvorena ulazna vrata. Isuse Kriste, na nišanu im je skoro kao na dlanu, pa kako je moguće da ga ne pogađaju? Ali je znao kako ... i zašto. Klota im je rekao da i Atropu i Eda okružuju sile koje su zloćudne, ali zaštitničke. Nije li moguće da te iste sile sad brinu o Charlieju Pickeringu, kao što se Ralph pobrinuo za Leydeckera kad je napustio sigurnost policijskog automobila kako bi odvukao svog umirućeg kolegu u zaklon? Pickering počne pucati na jurišnike iz državne policije rafalnom paljbom. Ciljao je nisko kako bi umanjio vrijednost zaštitnih prsluka koje su nosili i pokosio im noge. Jedan se od njih bezglasno svali na zemlju; drugi otpuže putem kojim je došao, vrišteći da je pogođen, da je pogođen, jebemu, teško pogođen. ''Roštilj!'' Pickering vikne kroz prozor svojim kreštavim, smijućim glasom. ''Roštilj! Roštilj! Pakleni kotao! Spaliti kučke! Božji oganj! Božji sveti oganj! '' Vriskovi su sad učestali, a kao da su dopirali ispod Ralphovih nogu. On spusti pogled i ugleda stravičan prizor: između dasaka trijema isparavala se mješavina aura. Raznolikost njihovih boja bila je prigušena grimizno-krvavim žarom koji se dizao zajedno s njima ... i okruživao ih. Taj krvavo-crveni oblik nije bio poput tmastih oblaka koji su se skupili iznad tučnjave između Zelenog i Narančastog dječaka ispred Red Applea, ali se Ralphu učini da su u bliskoj vezi; jedina je razlika bila u tome što je ova bila posljedica straha umjesto bijesa i nasrtljivosti. ''Roštilj! '' vrištao je Charlie Pickering a tad dometne nešto o ubijanju vražjih pički. Ralph ga zamrzi više nego što je ikad ikog u životu mrzio. [ ''Hajde, Lois - sredimo tu hulju. ''] On je uhvati za ruku i povuče u zapaljenu kuću.
Dvadeset drugo poglavlje 1 Vrata trijema otvarala su se na središnji prolaz koji se protezao od prednjeg do stražnjeg dijela kuće, a cijelom ga je duljinom proždirala vatra. Ralph je vatru vidio jarkozelenom, a kad su on i Lois prošli kroz nju, bila je hladna - kao da su prošli kroz koprenastu opnu natopljenu mentolom. Pucketanje zapaljene kuće bilo je prigušeno; pucnjava iz vatrenog oružja postala je tiha i nevažna kao što je grmljavina osobi koja roni... a tako ovo i izgleda, zaključi Ralph, kao da roni pod vodom. On i Lois su nevidljiva bića koja plivaju kroz rijeku vatre. On pokaže prstom u vrata na desnoj strani i upitno pogleda u Lois. Ona kimne glavom. On posegne za kvakom i iskrivi lice od gnušanja kad mu prsti prođu kroz nju. Na svu sreću, naravno, jer da je dohvatio tu prokletu kvaku, dva gornja sloja njegovih prstiju ostala bi visjeti na mjedenoj kvaki u obliku pougljenjenih traka. [''Moramo proći kroz njih, Ralph!''] On je pogleda ocjenjivački, ugleda puno straha i zabrinutosti u njezinim očima, ali ne i panike, pa kimne glavom. Prođu zajedno kroz vrata upravo u trenutku kad je luster niže u hodniku pao na pod uz neumilan tresak staklenih privjesaka i željeznog lanca. Na drugoj je strani bio salon i od prizora koji su ondje ugledali Ralphu se stisne želudac od užasa. Dvije su žene bile naslonjene na zid ispod velikog plakata Susan Day odjevene u traperice i kaubojsku košulju (NE DOPUŠTAJTE MU DA VAS NAZIVA MALA AKO NE ŽELITE DA SE ODNOSI PREMA VAMA KAO DA STE DIJETE, savjetovao je plakat). Obje su bile ubijene iz blizine; mozak, komadići skalpa i kosti, pošpricali su tapete s cvjetnim uzorkom i kaubojske čizme Susan Day. Jedna od žena bila je trudna. Druga je bila Gretchen Tillbury. Ralph se prisjeti dana kad je došla u njegovu kuću s Helen da ga upozori i da mu da sprej s nazivom Tjelohranitelj; tog ju je dana doživio lijepom ... ali naravno, tog je dana njezina lijepo oblikovana glava bila čitava i polovica njezine lijepe plave kose nije bila osmuđena puščanim metkom ispaljenim iz blizine. Petnaest godina nakon što je za dlaku izbjegla smrt od ruke njezina nasilnog supruga, drugi je muškarac prislonio pušku na glavu Gretchen Tillbury i poslao je na drugi svijet. Nikad više neće ispričati nijednoj ženi kako je zaradila ožiljak na lijevom bedru. Jedan užasan trenutak Ralph je mislio da će se onesvijestiti. On sabere misli i dođe k sebi pomislivši na Lois. Njezina je aura potamnjela i poprimila tamnu, užasnu crvenu boju. Kroz nju i oko nje jurile su škrbaste crne crte. Izgledale su poput EKG nalazu osobe koja je upravo doživjela smrtonosni srčani udar. [''Oh Ralph! Oh Ralph, Bože moj!''] Nešto eksplodira u južnom dijelu kuće žestinom dovoljnom da izbije vrata kroz koja su upravo prošli. Ralph zaključi du je možda riječ o plinskoj boci ili bocama... iako to više nije bilo važno. Gorući komadići tapeta dolepršaju iz predvorja, a zavjese i preostalu kosa na glavi Gretchen Tillbury polete prema vratima kao du je vatra usisala zrak iz sobe da se nahrani. Koliko dugo bi bilo potrebno vatri da žene i djecu u podrumu pretvori u reš pečene stvorove? Ralph nije znao, a mislio je da ni to nije važno: ljudi ulovljeni u stupicu u podrumu umrijet će od gušenja ili udisanja dima puno pri je no što počnu gorjeti. Lois je užasnuto gledala u mrtve žene. Suze su joj klizile niz lice. Sablasno sivo svjetlo koje se dizalo iz tragova koje su ostavljali za sobom izgledalo je poput pare koja se diže iz suhog ledu, Ralph je
povede kroz salon prema zatvorenim dvostrukim vratima na drugoj strani, zastane ispred njih kako bi duboko udahnuo, obujmi rukom Lois oko struka i zakorači u drvo. Na trenutak zavlada tama u kojoj mu nos, uli i cijelo tijelo preplavi slatki miris piljevine, a tad se nađu u sobi s druge »trune vrata, najsjevernijoj prostoriji u kući. Nekad je vjerojatno bila radna soba, ali je sad bila preuređena u prostoriju za grupnu terapiju. Na sredini sobe bilo je desetak stolaca na rasklapanje postavljeno ukrug. Na zidovima su visjele pločice s natpisima kao što su NE MOGU OČEKIVATI DA ME DRUGI POŠTUJU AKO JA SAMU SEBE NE POŠTUJEM. Na školskoj ploči netko je velikim slovima napisao MI SMO OBITELJ, SVE SU MOJE SESTRE SA MNOM. Pokraj nje, kod jednog od prozora koji su gledali prema istoku i na trijem, u neprobojnom prsluku iznad majice sa slikom Snoopyja koju bi Ralph prepoznao bilo gdje, čučao je Charlie Pickering. ''Roštilj za sve bezbožnice!'' vrištao je. Metak prozuji pokraj njegova ramena; drugi se zabije u prozorski okvir njemu s desne strane i treščica kvrcne u staklo njegovih naočala s rožnatim okvirom. Charlie je zaštićen, pomisli Ralph, ovog puta uvjeren u to. ''Lezbijsko gnijezdo! Nek kusaju što su zakuhale! Neka osjete kako je to! '' [''Ostani ovdje Lois - ni makac.''] [''Što ćeš učiniti?''] [''Pobrinuti se za njega.''] [''Ralph, nemoj ga ubiti! Molim te, nemoj ga ubiti!''] Zašto ne?, ogorčeno pomisli Ralph. Učinio bih svijetu uslugu. To je bilo nesumnjivo istina, ali nije bilo vremena za dokazivanje. [''U redu, neću ga ubiti! Lois, ostani gdje jesi - previše metaka leti uokolo da bismo se oboje izložili opasnosti da nas pokose.''] Prije no što je uspjela odgovoriti, Ralph se skoncentrira, izazove onaj treptaj i vrati se na Kratkotrajnu razinu. Dogodilo se to tako brzo i silovito da je na trenutak ostao bez daha, kao da je skočio na beton kroz prozor na drugom katu. Nešto boje isteče iz svijeta a zamijeni je buka: pucketanje vatre više nije bilo prigušeno nego jasno i oštro; prasak puške; štektanje revolverskih hitaca. Zrak je imao okus čađi i soba je bila paklenski vruća. Nešto što je zvučalo poput kukca prozuji pokraj Ralphova uha. Vjerojatno kukac kalibra .45. Požuri, dušo, posavjetuje ga Carolyn. Kad te meci pogode na ovoj razini, mogu te ubiti, znaš? Znao je. Ralph se sagne i potrči prema Pickeringovim okrenutim leđima. Stopala su mu gnječila komadiće stakla i iverje, ali Pickering se nije okrenuo. Osim automatskog oružja u ruci, imao je revolver na boku a kraj lijeve noge malu zelenu platnenu vreću. Vreća je bila otvorena i Ralph ugleda puno vinskih boca. U njihova otvorena grla bile su ugurane vlažne krpe. ''Ubij kučke!'' vrisne Pickering i posipa dvorište novim rafalom. Izbaci šaržer pa podigne majicu i pokažu se tri ili četiri šaržera zataknuta za njegov remen. Ralph posegne rukom u otvorenu vreću, zgrabi jednu vinsku bocu napunjenu benzinom i zamahne njome prema Pickeringovoj glavi. Kad je to učinio, shvati zašto Pickering nije čuo da mu se on približava: u ušima je imao čepiće. Prije no što je Ralph uspio razmisliti o ironiji toga da čovjek na samoubilačkom zadatku pazi da si zaštiti uši, boca se rasprsne na Pickeringovoj sljepoočici i natopi ga tekućinom boje jantara i zelenim staklom. On se zanese unatrag, jednom se rukom uhvati za glavu, rasječenoj na dva mjesta. Krv poteče kroz njegove duge prste - prste koji bi trebali pripadati klaviristu ili slikaru, pomisli Ralph - i niz njegov vrat. On se okrene, razrogačenih i zgranutih očiju iza umrljanih stakala svojih naočala, kose koja se digla nebu pod oblake i zbog koje je izgledao kao karikatura čovjeka koji je upravo primio jaki elektrošok.
''Ti!'' vikne on. ''Centurion, vražji sluga! Bezbožni djecoubojica!'' Ralph se sjeti dviju žena u drugoj prostoriji pa ga ponovno preplavi gnjev .. . samo što je riječ gnjev bila preblaga, silno preblaga. Osjećao se kao da mu živci gore u koži. A misao koja mu je bubnjala u mozgu bila je jedna je od njih bila trudna pa tko je onda djecoubojica, jedna je bila trudna pa tko je djecoubojica. Još jedan visokokalibarski kukac prozuji pokraj njegova lica. Ralph ga i ne opazi. Pickering je pokušavao podići pušku kojom je bez sumnje ubio Gretchen Tillbury i njezinu trudnu prijateljicu. Ralph je istrgne iz njegove ruke i uperi je u njega. Pickering vrisne od straha. Taj zvuk razljuti Ralpha još više i on zaboravi na obećanje koje je dao Lois. Podigne pušku, namjeravajući je isprazniti u čovjeka koji se sad kukavno šćućurio uza zid (u žaru trenutka nijedan se nije sjetio da u pušci trenutačno nema šaržera), ali prije no Sto je povukao otponac, pozornost mu odvrati blještava svjetlosna mrlja koja se razlije po zraku oko njega. Najprije je bila bezoblična, predivan kaleidoskop čije su boje nekako pobjegle iz cijevi koja ih je trebala držati na okupu, a tad poprimi oblik žene iz čije se glave dizala duga, paučinasta siva vrpca. [''Nemoj ga ubiti] Ralph, molim te, nemoj ga ubiti!'' Na trenutak je kroz nju vidio ploču i citat napisan kredom, a tad boje postanu njezina odjeća, kosa i koža, kad se ona sasma spusti. Pickering blene u nju razrokim užasnutim pogledom. Ponovno vrisne i predio prepona njegovih vojničkih hlača potamni. Gume prste u usta kao da želi prigušiti zvuk koji mu je izlazio iz njih. ''Du ''!'' vrisne on kroz puna usta prstiju. '' ''Enturio '' i du '' Lois se ne obazre na njega i zgrabi cijev puške. ''Nemoj ga ubiti, Ralph! Nemoj!'' Ralph se rasrdi i na nju. ''Zar ne shvaćaš, Lois? Zar ne shvaćaš? Znao je što radi! Na nekoj je razini znao - vidio sam mu to u auri!'' ''Nije važno,'' reče ona i dalje držeći cijev puške uperenu u pod. ''Nije važno što je znao a što nije. Ne smijemo činiti što i oni. Ne smijemo biti to što su oni.'' ''Ali - '' ''Ralph, željela bih pustiti cijev ove puške. Vruća je. Pali mi prste.'' ''U redu,'' reče on i pusti pušku u istom trenutku kad i ona. Puška padne na pod između njih i Pickeringa, koji je klizio niza zid, prstiju još u ustima, sjajnih, staklenih očiju i dalje uprtih u Lois, pa se baci na nju brzinom zvečarke. To što je Ralph tad učinio, učinio je bez umišljaja, a osobito bez bijesa - reagirao je potpuno nagonski, ispružio obje ruke prema Pickeringu i pograbio ga za lice. Pritom mu nešto sijevne u glavi, nešto nalik staklima jakog povećala. On ponovno jurne naviše kroz razine i na trenutak ode više nego su ikad prije bili. Na vrhuncu uspona, osjeti kako neka užasna sila bljesne najprije u njegovoj glavi pa bukne u njegovim rukama. A tad, dok je padao, on začuje prasak, šupalj ali čujan zvuk koji se potpuno razlikovao od pušaka koje su vani još pucale. Pickeringovo se tijelo zgrči, a noge mu se ispruže tako silovito da mu jedna cipela odleti. Stražnjica mu se podigne pa bubne o pod. Zubi mu škljocnu na donjoj usni a iz usta poteče krv. Na trenutak je Ralph bio skoro siguran da je vidio kako iz vršaka njegove luđačke kose pršte plave iskrice. A tad se izgube i Pickering se ponovno svali na zid. Buljio je u Ralpha i Lois očima iz kojih je nestalo svih briga. Lois vrisne. Ralph najprije pomisli da vrišti zbog toga što je učinio Pickeringu a tad shvati da se udara po tjemenu. Komad goruće tapete prizemljio je ondje pa joj se upalila kosa.
On je zagrli, počne rukom gasiti plamenove, a tad zakrije njezino tijelo svojim kad novi puščani rafali pogode sjeverno krilo. Ralph se slobodnom rukom naslonio na zid i rupa od metka pojavi se između trećeg i četvrtog prsta poput mađioničarskog trika. ''Popni se, Lois! Popni [sad!''] Popnu se zajedno i pred praznim očima Charlieja Pickeringa pretvore se u obojeni dim ... a tad iščeznu. 2 [''Što si mu učinio, Ralph? Na trenutak si otišao - bio si gore - a tad . . . tad je on . . . što si učinio?''] Gledala je u Charlieja Pickeringa sa zgranutim užasom. Pickering je sjedio uza zid u skoro jednakom položaju kao i one dvije mrtve žene u susjednoj prostoriji. Dok ga je Ralph tako promatrao, između njegovih ovješenih usana pojavi se velik ružičasti mjehur od pljuvačke, napuhne se, pa pukne. On se okrene Lois, uhvati je za ruke iznad laktova i oblikuje sliku u mozgu: kutija s osiguračima u podrumu njegove kuće u Harris Avenue. Ruke otvore kutiju, pa brzo prebace sve prekidače sa ON na OFF. Nije bio siguran da je slika dobra - sve se dogodilo prebrzo da bi mogao biti siguran - ali je bila blizu. Loisine se oči malo rašire a tad kimne glavom. Pogleda u Pickeringa pa u Ralpha. [ "On je to skrivio, zar ne? Nisi to učinio namjerno.''] Ralph kimne glavom a tad se ponovno začuju krici ispod njihovih nogu, krici za koje je bio siguran da ne čuje svojim ušima. [''Lois?''] [''Da, Ralph - odmah.''] On spusti ruke niz njezine i uhvati ih, onako kako su se njih četvero držali u bolnici, samo što su se ovog puta spuštali a ne dizali i upadnu u daščani pod kao da je jezerce. Ralph je ponovno postao svjestan oštrice tame koja mu je zakrilila vid, a tad su bili u podrumu i polako tonuli na prljavi betonski pod. Ugleda zasjenjene cijevi od grijanja, čađave od prašine, čistač snijega pokriven velikim komadom prozirne plastike, vrtnu opremu poslaganu s jedne strane mutnog cilindra, vjerojatno bojlera i kartonske kutije poslagane uz jedan zid od cigle - juha, grah, umak za špagete, kava, vreće za smeće, zahodski papir. Sve su te stvari izgledale pomalo nestvarne, kao da nisu baš potpuno ondje, i Ralph najprije pomisli da je to nova nuspojava penjanja na višu razinu. Tad shvati da je to samo dim - podrum se brzo punio dimom. Na jednom kraju duge, sjenovite prostorije bilo je osamnaest ili dvadeset ljudi, uglavnom žena. Ralph ugleda i dječačića od otprilike četiri godine kako se stišće uz majčina koljena (na maminom su se licu vidjeli tragovi modrica koje su mogle nastati slučajno, ali i namjerno), djevojčicu godinu-dvije stariju od njega, lica pritisnuta uz majčin trbuh... i Helen. Držala je Natalie u naručju i puhala u njezino lice kao da će tako očistiti zrak oko nje od dima. Nat je kašljala i vriskala u gušećem, očajničkom kašlju. Iza žena i djece, Ralph raspozna prašnjavo stubište koje se penjalo u tamu. [''Ralph? Sad se moramo spustiti, zar ne?''] On kimne, izazove onaj treptaj u glavi i uskoro počne i on kašljati kad uvuče ljuti dim u pluća. Materijalizirali su se točno ispred skupine u podnožju stuba, ali samo je dječak koji je rukama obgrlio majčina koljena reagirao. U tom je trenutku Ralph bio siguran da je to dijete već vidio, ali nije znao gdje - onaj dan potkraj ljeta kad ga je vidio kako se igra s majkom u Strawford parku u tom mu trenutku nije bio ni na kraj pameti. ''Pogledaj, mama!'' reče dječak pokazujući prstom i kašljući. ''Anđeli!''
U glavi Ralph začuje Klotin glas Mi nismo anđeli, Ralph, a tad krene prema Helen kroz sve gušći dim, još držeći Lois za ruku. Oči su ga pekle i suzile, a čuo je i Lois kako kašlje. Helen ga je gledala omamljeno, ne prepoznajući ga - gledala kao i onog dana u kolovozu kad ju je Ed pretukao. ''Helen!'' ''Ralph?'' ''Stube, Helen! Kamo vode?'' ''Što radiš ovdje, Ralph? Kako si došao o - '' Uhvati jc napad kašlja i ona se presavine. Natalie joj skoro ispadne iz ruku i Lois uzme uplakano dijete prije no što ga je Helen ispustila. Ralph pogleda u ženu lijevo od Helen, shvati da je još manje svjesna što se događa, pa ponovno zgrabi Helen i prodrma je. ''Kamo vode stube?'' Ona pogleda preko ramena u njih. ''Do pregradnih vrata,'' reče mu ona. ''Ali od tog nema koristi. Ona su - '' Presavine se i suho zakašlje. Taj je zvuk čudno sličio štektanju automatskog oružja Charlieja Pickeringa. ''Zaključana su,'' dovrši Helen rečenicu. "Debeljuca ih je zaključala. Imala je lokot u džepu. Vidjela sam kad ga je stavila na vrata. Zašto je to učinila, Ralph? Kako je znala da ćemo sići u podrum?:'' A kamo bi inače otišle? ogorčeno pomisli Ralph pa se okrene Lois. ''Pobrini se za to, molim te.'' ''U redu.'' Ona mu preda zaplakano, zakašljano dijete i progura se kroz skupinicu žena. Susan Day nije bila medu njima, koliko je Ralph mogao vidjeti. Na drugom kraju podruma, uruši se dio poda, šiknu iskre i zapahne ih val vrućine kao iz pećnice. Djevojčica lica zarinutog u majčin trbuh počne vrištati. Lois se popne uz četiri stube pa podigne ruke ispruženih dlanova, poput svećenika koji blagoslivlja. U svjetlosti uskovitlanih iskrica, Ralph nejasno ugleda kosu sjenu - pregradna vrata, Lois upre ruke o njih. Na trenutak se ništa nije dogodilo a tad ona zatreperi i iščezne s ovog svijeta u kovitlacu duginih boja. Ralph začuje glasan prasak koji zazvuči poput spreja bačenog u vatru, a tad se Lois vrati. Istog mu se trenutka učini da je iznad njezine glave bljesnula bijela Svjetlost. ''Što je to bilo, mama?'' upita dječak koji je Ralpha i Lois nazvao anđelima. ''Što je to bilo?'' Prije no što je mogla odgovoriti, hrpa zavjesa na kartaškom stolu sedam metara podalje bukne i oboji lica u stupicu uhvaćenih žena u nijanse crnog i narančastog. ''Ralph!'' vikne Lois. ''Pomozi mi!'' On se progura kroz omamljene žene i popne stubama. ''Što je?'' U grlu mu je bilo kao da je grgljao kerozin. ''Ne možeš dohvatiti?'' ''Dohvatila sam ga, osjetila da je lokot popustio - u mozgu sam osjetila - ali su ova ušljiva vrata preteška za mene! Ti ćeš to morati. Daj mi dijete.'' On joj vrati Nat, pa podigne ruke i gurne vrata. Zaista su bila teška, ali je Ralphu u žilama tekao čisti adrenalin pa kad je podmetnuo ramena i upro, širom su se otvorila. Bujica jarke svjetlosti i svježeg zraka sjuri se niz usko stubište. U jednom od Ralphovih omiljenih filmova, takve bi trenutke najčešće popratili krici ushita i olakšanja, ali žene koje su bile zaključane u podrumu ne ispuste ni glasa. Stajale su u tišini i gledale zapanjeno u pravokutnik plavog neba koji je Ralph čarolijom stvorio na krovu prostorije koju je većina njih prihvatila kao svoju grobnicu. A što će reći poslije? pitao se. Ako prežive ovo, što će reći poslije? Da su mršavko čupavih obrva i ugodno popunjena gospođa (ali predivnih španjolskih očiju) izniknuli u podrumu, slomili lokot na pregradnim vratima i izveli ih na sigurno? On pogleda dolje i ugleda neobično mu poznatog dječaka kako ga gleda velikim, ozbiljnim očima. Na hrptu nosa imao je ožiljak u obliku udice. Ralphu se učini da je taj dječak jedini koji ih je zaista vidio, čak i kad Su se vratili na Kratkotrajnu razinu i Ralph je točno znao što će on reći: da su došli anđeli, muški anđeo i ženski anđeo i da su ih spasili. Bit će to zgodna zanimljivost za večerašnje vijesti, pomisli Ralph. Zaista. Svidjet će se Lisette Benson i Johnu Kirklandu.
Lois pljesne rukom po jednoj potpornoj gredi. ''Narode, krenimo prije no što vatra zahvati rezervoare s loživim uljem!'' Žena s djevojčicom se pokrene prva. Podigne svoje uplakano dijete u naručje i otetura uza stube, kašljući i plačući. Druge krenu za njom. Dječak s divljenjem pogleda u Ralpha kad je s majkom prošao pokraj njega. ''Prva si liga!'' reče on. Ralph mu se široko nasmiješi - nije se mogao suzdržati - pa se okrene Lois i pokaže prema vrhu stuba. ''Ako mi se nije sve pomiješalo u glavi, izlaz vodi iza kuće. Neka još ne idu ispred kuće. Policajci će ih pobiti polovicu prije no što shvate da pucaju u ljude koje su došli izbaviti.'' ''Dobro,'' reče ona - bez pitanja, bez riječi i Ralph ju je volio zbog toga. Ona odmah krene uza stube. Zastane tek toliko da prebaci Nat na drugu ruku i uhvati jednu ženu za lakat kad je posrnula. Sad su ostali samo Ralph i Helen Deepneau. - Je li to bila Lois? - upita ga ona. ''Da.'' ''Uzela je Natalie?'' ''Da.'' Uruši se još jedan komad krova, suknu nove iskre i lakonogi plameni trkači potrče duž stropnih greda prema peći za grijanje. ''Siguran si?'' Ona ga zgrabi za košulju i pogleda izbezumljenim, nateklim očima. ''Siguran si daje uzela Natalie?'' ''Sto posto. Krenimo.'' Helen se osvrne, kao da nešto broji u sebi. Prestravi se. ''Gretchen!'' zavapi. ''I Merrilee! Moramo spasiti Merrilee, Ralph, u sedmom je mjesecu trudnoće!'' ''Gore je,'' reče Ralph i zgrabi Helen za ruku kad ona pokaže spremnost da želi otići s podnožja stuba i vratiti se u gorući podrum. ''Ona i Gretchen, obje. Jesu li to svi?'' ''Da, mislim da jesu.'' ''Dobro. Dođi. Odlazimo odavde.'' 3 Ralph i Helen izađu kroz pregradna vrata u oblaku tamnosivog dima. Izgledali su kao završnica najbolje točke svjetski poznatog iluzionista. Zaista su bili iza kuće, pokraj konopaca za rublje. Haljine, hlače, donje rublje i posteljina lepršali su na osvježavajućem povjetarcu. Goruća pločica šindre padne na jednu plahtu i zapali je. Kroz kuhinjske prozore kuljali su plamenovi. Vrućina je bila strašna. Helen onemoća. Nije se onesvijestila nego je jednostavno bila istrošena. Ralph ju je morao uhvatiti oko struka da ne bi pala na zemlju. Nemoćno ga je hvatala oko vrata, pokušavajući mu reći nešto za Natalie. Tad je ugleda u Loisinim rukama i malo se opusti. Ralph je čvršće uhvati i napola odnese a napola odvuče od podrumskih vrata. Pritom pokraj njih na zemlji ugleda ostatke nečega što je izgledalo kao potpuno novi lokot na zemlji. Bio je raskoljen na dva dijela i čudno iskrivljen kao da su ga rastrgnule silno snažne ruke. Žene su bile dvanaestak metara podalje, šćućurene kod ugla kuće. Lois je stajala ispred njih, govorila im nešto, sprečavala da idu dalje. Ralph zaključi da će nakon kraće pripreme i uz malo sreće ostati neozlijeđene kad to učine - pucnjava iz policijskog uporišta nije prestala, ali je uvelike oslabila. ''PICKERING!'' Zvučalo je kao Leydeckerov glas, iako je zbog megafonskog pojačanja bilo nemoguće biti siguran. ''A DA JEDANPUT U ŽIVOTU UČINIŠ NEŠTO PAMETNO I IZAĐEŠ DOK JOŠ MOŽEŠ?''
Približavale su se nove sirene, a među njima i prepoznatljivo vodnjikavo ćurlikanje vozila hitne pomoći. Ralph povede Helen k drugim ženama. Lois joj vrati Natalie pa se okrene u smjeru pojačanog glasa i od ruku složi trubu. ''Halo!'' vikne ona. ''Halo vi tamo, možete li - '' Zašuti i zakašlje tako jako da je skoro povratila. Presavinula se, ruke položila na koljena dok su joj iz dimom nagrizenih očiju brizgale suze. ''Lois, dobro si?'' upita Ralph. Kutom očiju ugleda kako je Helen obasula poljupcima lice uzvišene i obožavane bebe. ''Dobro sam,'' reče ona i prstima obriše obraze. ''To je samo prokleti dim, i ništa više.'' Ona ponovno rukama okruži usta. ''Čujete li me?'' Pucnjava zamre na nekoliko usamljenih pucnjeva iz puške. Svejedno, pomisli Ralph, dovoljan je samo jedan od tih malih pucnjeva na krivom mjestu da ubije nevinu ženu. ''Leydecker!'' vikne on, rukama okruživši usta. ''John Leydecker!'' Zavlada tajac a tad pojačani glas izda naredbu od koje zaigra Ralphovo srce. ''PREKINI PALJBU!'' Još jedan pucanj, pa zavlada tišina osim zvuka goruće kuće. ''TKO RAZGOVARA SA MNOM? PREDSTAVITE SE! '' Ali se Ralphu činilo da ima dovoljno problema bez da im dodaje nove. ''Iza kuće su žene!'' drekne on boreći se protiv kašlja. ''Šaljem ih pred kuću! '' ''NE, NEMOJTE!'' odgovori Ley decker. '' U POSLJEDNJOJ SOBI U PRIZEMLJU JE ČOVJEK S PUŠKOM! VEĆ JE USTRIJELIO NEKOLIKO LJUDI!'' Jedna od žena zastenje kad je to čula i rukama pokrije lice. Ralph pročisti svoje plamteće grlo - u tom trenutku mu se učini da bi zamijenio svoj cijeli mirovinski fond za jednu ledeno hladnu bocu Coca-Cole - i drekne: ''Neka vas Pickering ne brine! Pickering je - '' Ali gdje je zapravo Pickering? Dobro pitanje, zar ne? ''Gospodin Pickering je u nesvijesti! Zato je prestao pucati!'' Lois vikne iza njegovih leđa. Ralphu se učini da riječ ''nesvijest'' nije najprikladnija, ali će poslužiti za ovu priliku. ''Žene će doći ispred kuće podignutih ruku! Nemojte pucati! Recite da nećete pucati!'' Tajac. A tad: ''NEĆEMO, ALI SE NADAM DA ZNATE O ČEMU GOVORITE, GOSPOĐO!'' Ralph kimne glavom prema dječakovoj majci. ''Krenite sad. Vas dvoje možete predvoditi svečanu povorku.'' ''Sigurni ste da nam neće ništa?'' Blijede modrice na licu te mlade žene (licu koje je Ralphu bilo nejasno poznato) bile su znak da je pitanje tko bi ili ne bi mogao povrijediti nju i nje/ina sinu bilo najvažniji dio njezina života. ''Sigurni ste?'' ''Da,'' reče Lois još kašljući i prokišnjavajući iz oči ju. ''Samo dignite ruke uvis. Možeš ti to, zar ne, momče?" Dijete podigne ruke zanosom iskusnog sudionika u igri policajaca i lopova, ali nije skidao pogled svojih blistavih očiju s Ralpha. Ružičaste ruže, pomisli Ralph. Kad bih mogao vidjeti njegovu auru, takve bi boje bila. Nije bio siguran je li riječ o intuiciji ili sjećanju, ali je znao da je tako. ''A oni ljudi u zgradi?'' upita druga žena. ''Što ako zapucaju? Imaju puške, što ako počnu pucati?'' ''Iznutra više nitko neće pucati,'' reče Ralph. ''Krenite sad.''
Dječakova majka još jednom sumnjičavo pogleda Ralpha pa svog sina. ''Spreman, Pat?'' ''Da!'' reče Pat i veselo se nasmiješi. Njegova majka kimne glavom i podigne jednu ruku. Drugu ovije oko njegovih ramena nemoćnim zaštitničkim pokretom koji dirne Ralpha u srce. Tako zaobiđu kuću. ''Nemojte pucati! '' vikne ona. ''Podigli smo ruke, a i moj sinčić je sa mnom. Nemojte pucati u nas!'' Ostali pričekaju trenutak a tad krene žena koja je rukama pokrila lice. Pridruži joj se žena s kćerkicom (dijete je sad bilo u njezinu naručju, ali je ipak poslušno držalo ruke u zraku). Ostale žene krenu za njima, uglavnom kašljući, praznih ruku podignutih uvis. Kad je Helen stala na začelje povorke, Ralph je dotakne po ramenu. Ona ga pogleda crvenim očima i smirenim i upitnim. ''To je drugi put da si u blizini kad te ja i Nat trebamo,'' reče ona. ''Ralph, jesi li ti anđeo čuvar?'' ''Možda,'' reče on. ''Možda jesam. Slušaj, Helen .. . nema puno vremena. Gretchen je mrtva.'' Ona kimne glavom i počne plakati. ''Znala sam. Nisam željela priznati, ali sam ipak znala.'' ''Jako mi je žao.'' ''Tako smo se odlično zabavljale kad su došli - bile smo nervozne, ali je bilo puno smijeha i brbljanja. Trebale smo provesti dan pripremajući se za večerašnje predavanje. Za skup i govor Susan Day.'' ''Upravo i moram razgovarati s tobom o večeras,'' reče Ralph, govoreći što je obzirnije mogao. ''Misliš li da će ipak - '' ''Pripremale smo doručak kad su stigli.'' Govorila je kao da ga nije čula; Ralph je pretpostavljao da i nije. Nat je zavirivala preko Helenina ramena pa iako je još kašljala, prestala je plakati. Sigurna u zatvorenom krugu majčinih ruku, pogledavala je u Ralpha i Lois živahnom radoznalošću. ''Helen - '' zausti Lois. ''Pogledaj! Vidiš?'' Helen pokaže prstom prema starom smeđem Cadillacu parkiranom pokraj sklepane šupe koja je u doba kad su Ralph i Carolyn povremeno dolazili bila prešaonica jabuka; u High Ridgeu je vjerojatno služila kao garaža. Caddy je bio u lošem stanju - naprslo prednje staklo, ulubljena oplata, jedno prednje svjetlo ispresijecano ljepljivom vrpcom. Odbojnik je bio oblijepljen slojevima naljepnica u prilog pravu na život. ''To je automobil kojim su stigli. Odvezli su se iza kuće kao da će ga parkirati u garažu. Odvezli su se ravno otraga kao da spadaju ovdje.'' Ona se na trenutak zagleda u automobil, pa svrne pogled svojih od dima crvenih, nesretnih očiju na Ralpha i Lois. ''Netko je trebao primijetiti naljepnice na tom prokletom autu.'' Ralph se sjeti Barbare Richards u WomanCarc centru - Barbie Richards, koja se opustila kad joj je Lois prišla. Nije bilo važno što se Lois mašila za nešto u njezinoj torbici; bilo je važno samo to da je Lois žensko. Sandra McKay je vozila Cadillac; Ralph nije morao pitati Helen da bi to znao. Vidjeli su ženu i nisu gledali u naljepnice. Mi smo obitelj; sve moje sestre su sa mnom. ''Kad je Deanie rekla da su ljudi koji izlaze iz automobila odjeveni u vojničke uniforme i da nose oružje, mislile smo da je to šala. Osim Gretchen. Rekla nam je da siđemo što brže. Tad je otišla u salon, vjerojatno pozvati policiju. Trebala sam ostati s njom," ''Ne,'' reče Lois i provuče kroz prste uvojak fine pređe Nataliene crvenkaste kose. ''Morala si misliti za nju, zar ne? I još moraš.'' ''Vjerojatno ste u pravu,'' reče ona tupo. "Vjerojatno je tako. Ali, bila mi je prijateljica, Lois. Moja prijateljica''
''Znam, dušo.'' Helen ino se lice iskrivi poput krpe i počne plakati. Natalie na trenutak pogleda u svoju majku s veselim čuđenjem a tad se i ona rasplače. ''Helen,'' reče Ralph. ''Helen, poslušaj me. Moram te nešto pitati. Jako je, jako važno. Slušaš li me?'' Helen kimne glavom, ali nastavi plakati. Ralph nije znao čuje li ga ili ne. On pogleda u ugao zgrade pitajući se koliko je vremena preostalo prije no što policija izvrši juriš, pa duboko udahne. ''Misliš li da ima izgleda da će se skup ipak večeras održati? Ikakvih? Bila si jako bliska s Gretchen. Reci mi što misliš.'' Helen prestane plakati i pogleda ga mirnim, raširenim očima kao da ne može vjerovati svojim ušima. Tad se te oči počnu puniti zastrašujuće dubokim gnjevom. ''Kako to možeš pitati? Kako možeš to uopće pitati?'' ''Pa... jer...'' On zašuti, ne mogavši nastaviti. Žestina je bila posljednje što je očekivao. ''Zaustave li nas sad, pobijedili su,'' reče Helen. ''Zar ne shvaćaš? Gretchen je mrtva, Merrilee je mrtva, High Ridge će izgorjeti do temelja zajedno sa svime što su te žene imale i ako nas sad zaustave, pobijedit će.'' Jednim dijelom mozga - negdje duboko - Ralph izvrši užasnu usporedbu. Drugi dio, onaj koji je volio Helen, pokuša ga u tome spriječiti, ali prekasno. Njezine su oči izgledale poput očiju Charlieja Pickeringa kad je ovaj sjedio pokraj njega u knjižnici, a s načinom razmišljanja od kojeg oči poprimaju takav izraz nema razgovora. ''Ako nas sad zaustave, pobijedili su!'' vrisne ona. U njezinu naručju Natalie počne jače plakati. ''Kako to ne shvaćaš? Kako to jebemti vraga, ne shvaćaš? Nikad nećemo to dopustiti! Nikad! Nikad! Nikad!'' Naglo podigne ruku kojom nije držala dijete i zaobiđe zgradu. Ralph ispruži ruku za njom i prstima dotakne njezinu bluzu na leđima. To je bilo sve. ''Ne pucajte u mene!'' Helen dovikne policiji na drugoj strani kuće. ''Ne pucajte u mene! Ja sam jedna od ovih žena! Ja sam jedna od ovih žena! Ja sam jedna od žena! '' Ralph jurne za njom - ne razmišljajući, nagonski - ali ga Lois dohvati za remen. ''Bolje da ne izlaziš, Ralph. Muškarac si i mogli bi pomisliti - '' ''Zdravo, Ralph! Zdravo, Lois!'' Oni se okrenu prema novom glasu. Ralph ga jc odmah prepoznao pa se iznenadi i ne iznenadi. Iza konopaca za sušenje rublja i njihova plamtećeg tereta od plahti i odjevnih predmeta, odjeven u izblijedjele flanelske hlače i stare Converse tenisice, skrpljene izolirbandom, stajao je Dorrance Marstellar. Njegova kosa, paperjasta poput Nataliene (ali sijeda a ne crvenkastosmeđa), nadimala se oko njegove glave na listopadskom vjetru koji je češljao vrh brežuljka. Po običaju, u ruci je držao knjigu. ''Dođite vas dvoje,'' reče on, mahnuvši im rukom i nasmiješivši se. ''Požurite i pođite za mnom. Nema puno vremena." 4 Povede ih niz korovom zarašten, malo korišten puteljak koji je vijugao od kuće prema zapadu. Provlačio se prvo kroz prilično velik vrt iz kojeg je bilo ubrano sve osim bundeva i tikvica, pa kroz voćnjak u kojem su sazrijevale jabuke, pa kroz gustu džunglu grmovu kupina čije trnje kao da je posezalo za njima i hvatalo im se za odjeću. Kad su prošli kroz grmlje kupina i izašli u sumoran gaj starih borova i smreka, Ralph shvati da su sad sigurno na ncwportskoj strani grebena,
Dorrance je hodao žustro za čovjeka svojih godina « spokojan smiješak nije mu silazio s lica. Knjiga koju je nosio u ruci bila je za Ljubav, pjesme 1950 - 1960. od čovjeka po imenu Robert Creeley. Ralph nikad za nj nije čuo, ali gospodin Creeley vjerojatno nikad nije čuo ni za Elmorea Leonarda, Ernesta Haycoxn ili Louisa L''Amoura. Samo se jednom pokušao obratiti starom Dom, kad je njih troje naposljetku sišlo u podnožje obronka skliskog i nesigurnog od borovih iglica. Ispred njih se hladno pjenio potočić. ''Dorrance, što radiš ovdje? Kako si stigao kad smo već kod toga? I kamo dovraga idemo?'' ''Oh, ja rijetko odgovaram na pitanja,'' odgovori stari Dor, smiješeći se od uha do uha. Zagleda se u potok, pa podigne prst i upre ga u vodu. Mala smeđa pastrva poskoči u zrak, otrese svijetle kapi s repa pa padne natrag u vodu. Ralph i Lois se pogledaju. Njihovi su pogledi izražavali istu misao Jesam li vidio što mislim da jesam? ''Ne, ne,'' nastavi Dor, zakorakne od obale i stane na mokar kamen. ''Gotovo nikad. Preteško je to. Odveć mogućnosti. Previše razina... ej, Ralph? Svijet je pun razina, zar ne? Kako si ti, Lois?'' ''Dobro,'' reče ona odsutno, promatrajući Dorrancea kako prelazi potočić stajući na prikladno razmješteno kamenje. Činio je to raširivši ruke, pa je u tom položaju izgledao kao najstariji akrobat na svijetu. Kad je zakoračio na drugu obalu, na grebenu iza njih začuje se silovit izdah - ne eksplozija. Odoše spremnici nafte, pomisli Ralph. Dor se okrene prema njima na drugoj strani potoka, smiješeći se svojim spokojnim Budinim osmijehom. Ralph se popne bez svjesne namjere i bez onog treptaja. Boje provale u dan, ali on to jedva primijeti; svu je pozornost usmjerio na Dorrancea i skoro deset sekundi zaboravi disati. Ralph je u posljednji mjesec dana vidio aure raznih nijansi ali nikad tako blistav omotač poput ovog koji je okruživao starca kojeg je Don Veazie jednom opisao kao ''silno simpatičnog, ali pomalo budalastog''. Kao da je Dorranceovu auru netko procijedio kroz prizmu... ili dugu. Isijavao je Svjetlost u zasljepljujućim lukovima: grimizno nakon plavog, crveno nakon grimiznog, ružičasto poslije crvenog, žućkasto-bjelkasta boja zrele banane poslije ružičaste. Osjeti kako Loisina ruka traži njegovu pa je obuhvati svojom. [''Bože, Ralph, vidiš li? Vidiš li kako je lijep?''] [" Ite kako.''] [ Što je on? Je li uopće ljudsko biće?''] [''Ne zn - ''] [''Prestanite vas dvoje. Spustite se.''] Dorrance se još smješkao, ali glas koji su začuli u svojim glavama bio je odlučan i nimalo rastresen. Prije no što je Ralph uspio pribrati misli i spustiti se, osjeti kako ga je netko gurnuo. Boje i pojačana izoštrenost zvukova nestanu iz svijeta. ''Nema vremena za to,'' reče Dor. ''Već je podne.'' ''Podne?'' upita Lois. ''Nije moguće! Nije još bilo devet kad smo stigli ovamo a to je bilo prije pola sata! '' ''Vrijeme prolazi brže u visinama,'' reče stari Dor. Govorio je ozbiljno, ali su mu oči svjetlucale. ''Pitaj svakog tko pije pivo i sluša country glazbu u subotu navečer. Dođite! Požurite! Ura otkucava! Prijeđite preko potoka! '' Lois krene prva, koračajući obzirno s kamena na kamen ispruženih ruku, Dorranceovim stopama. Ralph pođe za njom, ruku spuštenih uz bokove, pripravan uhvatiti je ako posrne, no on je bio taj koji je skoro upao u potok. Uspio je održati ravnotežu, ali je cijena tog bila da je zamočio jednu nogu do gležnja. Činilo mu se da negdje u najdubljim dijelovima mozga čuje Carolynin veseli smijeh.
''Zar nam ništa ne možeš reći, Dor?'' upita on kad su prešli na drugu obalu. ''Izgubljeni smo.'' I to ne samo mentalno ili duhovno, pomisli on. Nikad nije bio u ovim šumama, čak ni kao mladić u lovu na jarebice ili jelene. Ako se staza na kojoj su bili prekine ili ako stari Dor izgubi ono što su bili njegovi kuglageri, što tada? ''Da,'' kao iz topa odgovori Dor. ''Mogu vam reći jedno i to sa sigurnošću.'' ''Što?'' ''To su najbolje pjesme koje je Robert Creeley napisao,'' reče stari Dor i podigne svoj primjerak knjige za Ljubav. Prije no što je ijedno od njih uspjelo na to reagirati, on se okrene i ponovno počne slijediti jedva vidljivu stazu koja je išla prema zapadu kroz šumu. Ralph pogleda Lois. Lois pogleda njega, jednako zbunjena. Tad slegne ramenima. ''Hajdemo, stari,'' reče ona. "Nemojmo ga izgubiti. Zaboravila sam krušne mrvice.'' 5 Uspnu se uz još jedan brežuljak i s vrha Ralph ugleda da puteljak kojim su hodali vodi do jedne stare šumske ceste po sredini koje se protezao uski pojas trave. Pedesetak metara niže završavala je u zarasloj šljunčari. Ispred ulaza stajao je automobil, potpuno anonimni noviji Ford koji je Ralphu bio nekako poznat. Kad su se otvorila vrata i vozač izašao, sve je došlo na svoje mjesto. Naravno da je prepoznao automobil; posljednji ga je put vidio kroz prozor Loisine dnevne sobe u utorak navečer. Tad se okrenuo nasred Harris Avenue, a vozač je klečao osvijetljen prednjim svjetlima automobila... klečao pokraj umirućeg psa kojeg je udario. Joe Wyzer ih je čuo kako dolaze, podigne pogled i mahne.
Dvadeset treće poglavlje 1 ''Rekao je da želi da ja vozim,'' reče im Wyzer kad je oprezno pkrenuo automobil na ulazu u šljunčani. ''Kamo?'' upita Lois. Sjedila je na stražnjem sjedištu s Dorranceom. Ralph je sjedio naprijed s Joeom Wyzerom koj i je izgledao kao da nije potpuno siguran gdje je ili čak tko je. Ralph se malo podignuo - malčice - dok se rukovao s ljekarnikom, želeći pogledati Wyzerovu auru. I aura i balonska uzica bili su na mjestu i izgledali zdravo ... ali mu je žarka žuto-narančasta boja bila malko zagasila. Ralph je bio siguran da je to Dorov utjecaj. ''Dobro pitanje,'' reče Wyzer. Tiho, zbunjeno se nasmiješi. ''Nemam pojma, zaista. To mi je najčudniji dan u životu. U to nema nikakve sumnje.'' Šumska cesta završi raskršćem u obliku slovu T i dvosmjernim asfaltiranim dijelom. Wyzer se zaustavi, provjeri dolazi li koji automobil pa skrene lijevo. Prođu pokraj putokaza na kojem je pisalo PREMA 1-95 odmah na desnoj strani i Ralph zaključi da će Wyzer skrenuti na sjever čim stignu do ulaza na autocestu. Znao je gdje su sad - oko tri kilometra južno od Route 33. Odavde se mogu vratiti u Derry za manje od pola sata i Ralph nije ni sumnjao da upravo onamo i idu. Prasne u smijeh. ''Vidi nas,'' reče on. '' Troje sretnih ljudi na podnevnoj vožnji. Zapravo četvero. Dobro došao u predivan svijet hiperstvarnosti, Joe.'' Joe ga strogo pogleda, pa se opusti i široko nasmiješi, ''Znači, to je to?'' prije no što su Ralph ili Lois uspjeli odgovorili: "Aha, tako je.'' ''Jesi li pročitao onu pjesmu?'' upita Dorrance iza Ralphovih leđa. ''Onu koja počinje stihom: ''ve što činim činim brzo kako bih započeo nešto drugo'''' Ralph se okrene. Dorrance se još široko, spokojno smješkao. ''Da, jesam. Dor - '' ''Nije li prava? Tako je dobra. Stephen Dobyns me podsjeća na Harta Cranea bez bombastičnosti. Ili možda Stephena Cranea, ali mislim da nije tako. Naravno, nema ritam Dylana Thomasa, ali je li to tako loše? Vjerojatno nije. U modernoj poeziji nije najvažniji ritam, nego smjelost - tko je ima a tko nema.'' ''Isuse,'' reče Lois. Zakoluta očima. ''Vjerojatno bi nam mogao reći sve što nam je potrebno znati kad bismo se popeli nekoliko razina,'' reče Ralph, ''ali to ne želiš, zar ne Dor? Jer vrijeme prolazi brže u visinama.'' ''Pun pogodak,'' odgovori Dorrance. Plavi znakovi koji su usmjeravali prema sjevernom i južnom ulazu na autocestu svjetlucali su ispred njih. ''Vjerojatno ćete se poslije morati popeti, i ti i Lois, pa je jako važno da sad uštedite što više vremena. Uštedjeti.. . vrijeme.'' On učini neobično slikovit pokret, povuče kvrgav palac i kažiprst kroz zrak i spoji ih, kao da pokazuje suženi prolaz. Joe Wyzer uključi žmigavac, skrene lijevo i krene niz sjeverni ulaz za Derry. ''Kako si se ti upleo u to, Joe?'' upita ga Ralph. ''Od svih ljudi iz zapadnog dijela grada, zašto je baš tebe Dorrance regrutirao za šofera?'' Wyzer odmahne glavom i kad automobil stigne do ulaza na autocestu odmah zaluta u preticajni trak. Ralph brzo ispruži ruku i ispravi upravljač, podsjetivši se da ni Joe u posljednje vrijeme sigurno puno ne
spava. Bilo mu je drago da je autocesta uglavnom prazna, barem ovako daleko od grada. To će mu uštedjeti briga, a Bog zna da ga danas raduje i najmanja mrvica s tog stola. ''Svi smo povezani svrhovitošću,'' neočekivano će Dorrance. ''To je ka-tet, što znači jedan sastavljen od mnogih. Kao što se od mnogih rima sastavi jedna pjesma. Shvaćate?'' ''Ne.'' Ralph, Lois i Joe reknu uglas, u uzornom, neuvježbanom zboru, a tad se jednoglasno nervozno nasmiju. Tri nespavača apokalipse, pomisli Ralph. Bog nam bio na pomoći. ''To je u redu,'' reče stari Dor smiješeći se svojim širokim osmijehom. ''Vjerujte mi na riječ. Ti i Lois ... Helen i njezina kćerkica . .. Bili... Faye Chapin ... Trigger Vachon ... ja! Svi dijelovi Svrhovitosti.'' ''Baš lijepo, Dor,'' reče Lois, ''ali kamo nas Svrhovitost vodi sad? I što nam je činiti kad onamo stignemo?'' Dorrance se nagne naprijed i dahne nešto u uho Joea Wyzera, zaklonivši usta podbuhlom rukom punom staračkih pjega. Tad se ponovno zavali u sjedište, duboko zadovoljan sobom. ''Kaže da idemo u Civic Center,'' reče Joe. ''Civic Center!'' uzvikne Lois, usplahireno. ''Ne, to ne može biti! Ona dva patuljka su rekla - '' ''Njih zasad zaboravi,'' reče Dorrance. ''Samo misli na to o čemu je zapravo riječ - o smjelosti. Tko je ima, a tko ne.'' 2 Muk u Fordu Joea Wyzera protegne se gotovo kilometar i pol. Dorrance otvori svoju knjigu pjesama Roberta Creeleya i počne čitati, podvlačeći stihove požutjelim noktom jednog prastarog prsta. Ralph se prisjeti igre koju su ponekad igrali kao djeca - ne baš posebice lijepe. Zvala se ''Lov na šljuke''. Nađeš klince malo mlađe ali puno naivnije od sebe, prodaš im bajku o šljuki, pa im daš vreće i pošalješ ih da provedu naporno poslijepodne lutajući po vlažnim livadama i močvarama, u potrazi za nepostojećim pticama. Ta se igra nazivala i ''Lov na maglu'', i nije se mogao oteti dojmu da su na bolničkom krovu Klota i Laheza to igrali s njim i Lois. Okrene se i pogleda u starog Dora. Dorranec presavine gornji ugao stranice koju je čitao, sklopi knjigu i pogleda u Ralpha s uljudnim zanimanjem. ''Rekli su nam da se ne približavamo Edu Deepneauu ili Liječniku #3,'' reče Ralph. Govorio je polako i razgovijetno. ''Izričito su istaknuli da čak i ne pomislimo to učiniti, jer su ih okolnosti učinile jako moćnima i da će nas zgnječiti kao muhe. Zapravo mi se čini da je Laheza rekao da bismo mogli očekivati, pokušamo li se približiti Edu ili Atropi, posjetu nekog iz vrhuške ... nekog koga Ed naziva Grimizni kralj. Prema svemu sudeći, nimalo ugodan tip.'' ''Da,'' reče Lois tihim glasom. ''To su nam rekli na bolničkom krovu. Rekli su da moramo uvjeriti organizatorice da otkažu predavanje Susan Day. Zato smo i otišli u High Ridge.'' ''Jeste li ih uspjeli uvjeriti?'' upita Wyzer. ''Nismo. Edovi su luđaci stigli prije nas, zapalili kuću i ubili najmanje dvije žene. Ustrijelili ih. Jedna od tih žena je bila ona s kojom smo željeli razgovarati.'' ''Gretchen Tillbury,'' reče Ralph. ''Da,'' potvrdi Lois. ''Ali sad više sigurno nećemo morati ništa više učiniti - ne mogu vjerovati da bi nakon ovog ipak održali skup. Kako bi mogli? Bože, pa najmanje četvero ljudi je mrtvo! A vjerojatno i više! Morat će otkazati njezin govor ili ga barem odgoditi. Nije li tako?''
Ni Dorrance ni Joe ništa ne odgovore. Ni Ralph ništa nije na to rekao - mislio je na Helenine zakrvavljene, jarosne oči. Kako uopće možeš to pitati? rekla je. Ako nas sad spriječe, pobijedili su. Ako nas sad spriječe, pobijedili su. Je li bilo zakonskog načina da ih policija spriječi? Vjerojatno nije. A gradsko vijeće? Možda. Možda bi mogli održati izvanrednu sjednicu i povući dozvolu za održavanje skupa u WomanCare centru. No bi li oni to učinili? Kad bi oko gradske vijećnice stupalo dvije tisuće gnjevnih, ojađenih žena i vikalo uglas: Ako nas sad spriječe, pobijedili su, bi li vijeće povuklo dozvolu? Ralph u želucu osjeti mučninu. Helen je očito smatrala večerašnji skup važnijim nego ikad, a ona neće biti jedina. Više nije bila riječ samo o pravu na izbor i o tome tko ima pravo odlučiti što će žena učiniti sa svojim tijelom; sad je bila riječ o stvarima dovoljno važnima da se za njih umre i da se iskaže štovanje prijateljicama koje su to i učinile. Sad više nije bila riječ isključivo o politici nego o vrsti svjetovne mise zadušnice. Lois ga je zgrabila za rame i snažno ga prodrmala. Ralph se vrati u sadašnjost, ali polako, poput čovjeka kojeg bude usred nekog nevjerojatno živopisnog sna. ''Otkazat će, zar ne? A ako i ne otkažu, ako zbog nekog ludog razloga ne otkažu, ljudi neće doći, ha? Nakon toga što se dogodilo u High Ridgeu, bojat će se doći!'' Ralph razmisli o tome pa odmahne glavom. ''Većina će ljudi misliti da je opasnost prošla. Novinarska će izvješća objaviti da su dva radikala koji su napali High Ridge mrtva a da je treći katatoničan ili nešto slično.'' ''Ali Ed! Što je s Edom?'' vikne ona. ''On ih je nahuškao da napadnu, zaboga! Pa on ih je onamo poslao!'' ''To je možda istina, vjerojatno i jest istina, ali kako to dokazati? Znaš li što mislim da će policija pronaći u gnijezdu Charlieja Pickeringa? Poruku u kojoj će pisati da je to sve bila njegova zamisao. Bilješka kojom će potpuno skinuti sumnju s Eda, vjerojatno u obliku optužbe ... kako ih je Ed napustio u trenutku kad im je bio najpotrebniji. A ako ne pronađu takvu poruku u Charlijevoj podstanarskoj sobici, naći će je u sobi Franka Feltona. Ili Sandre McKay.'' ''Ali to ... to je . . .'' Lois zašuti i ugrize se za donju usnu. Tad puna nade pogleda u Wyzera. ''A Susan Day? Gdje je ona? Zna li itko? Znaš li ti? Ralph i ja ćemo je nazvati i - '' ''Već je u Derryju,'' reče Wyzer, ''iako sumnjam da čak i policija zna gdje je točno. Ali ono što sam čuo na vijestima dok smo se stari i ja vozili je da će se skup održati večeras ... i čini se da je to poručila osobno ona.'' Naravno, pomisli Ralph. Naravno. Predstava se nastavlja, predstava se mora nastaviti i ona to zna. Netko tko je predvodnica ženskog pokreta sve ove godine - zapravo od izborne skupštine u Chicagu šezdeset osme - lako prepoznaje kad je neki trenutak povijestan. Razmislila je o rizicima i zaključila da su prihvatljivi. Ili je procijenila situaciju i zaključila da bi gubitak povjerenja koji bi pretrpjela kad bi otišla bio neprihvatljiv. A možda i jedno i drugo. U svakom slučaju, ona je jednako sužanj događaja - ka-teta - kao i mi. Ponovno u predgrađu Derryja. Ralph na obzoru ugleda Civic Center. Lois se sad okrene starom Doru. ''Gdje je ona? Znaš li? Nije važno koliko ljudi iz osiguranja ima oko sebe; Ralph i ja možemo biti nevidljivi kad hoćemo ... i jako uspješno mijenjamo ljudima mišljenje.'' ''To što biste promijenili odluku Susan Day ne bi ništa promijenilo,'' reče Dor. Još se široko, izluđujuće smješkao. ''Večeras će doći u Civic Center bez obzira na sve. Ako dođu I nađu zaključana vrata, razvalit će ih i ući i održati skup. Da pokažu da se ne boje.'' ''Začeto ne može biti raščeto,'' tupo reče Ralph. ''Tako je, Ralph!'' veselo će Dor i potapše Ralpha po ruci.
3 Poslije pet minuta, Joe proveze Ford pokraj odvratnog plastičnog spomenika Paulu Bunyanu koji je stajao ispred zgrade Civic Centera i skrene kod znaka na kojem je pisalo ISPRED VAŠEG CIVIC CENTERA UVIJEK IMA SLOBODNIH MJESTA ZA PARKIRANJE! Jedan ral parkirališta ležao je između zgrade Civic Centera i hipodroma u Bassey parku. Da je večerašnji događaj bio rock koncert, regata ili hrvački meč, već bi ispraznili cijelo parkiralište, ali večerašnji događaj sigurno će biti nekoliko svjetlosnih godina udaljen od egzibicijske košarkaške utakmice ili atraktivne utrke velikih kamiona. Na parkiralištu je već bilo šezdesetak ili sedamdesetak automobila i skupinice ljudi stajale su i gledale u zgradu. Uglavnom su to bile žene. Neke su držale izletničke košare, nekoliko ih je plakalo, a skoro sve su nosile crne poveze oko ruke. Ralph ugleda sredovječnu ženu umorna, inteligentnog lica i guste sijede kose kako ih vadi iz vrećice i dijeli nazočnima. Na sebi je imala majicu s likom Susan Day i riječima POBIJEDIT ĆEMO. Kolni prilaz ispred mnogobrojnih ulaznih vrata u Civic Center bio je zakrčeniji od parkirališta. Ni više ni manje nego šest televizijskih kombija bilo je ondje parkirano, a tehničke su ekipe u malim grozdovima stajale, ispod trokutaste betonske nadstrešnice i raspravljale o tome kako će izvještavati o večerašnjem događaju. A prema transparentu veličine plahte koji je visio s nadstrešnice i lijeno lepršao na povjetarcu, događaja će ipak biti. SKUP SE ODRŽAVA, pisalo je velikim, razlivenim slovima ispisanima sprejom. 8 SATI NAVEČER. DOĐITE I POKAŽITE SVOJU SOLIDARNOST, IZRAZITE SVOJ BIJES, UTJEŠITE SVOJE SESTRE. Joe sparkira Forda i okrene se starom Doru podignutih obrva. Dor kimne glavom a Joe pogleda u Ralpha. ''Ralph, ovdje ti i Lois izlazite. Sretno. Pošao bih s vama da mogu - čak sam ga zamolio - ali kaže da nisam opremljen.'' ''U redu je,'' reče Ralph. ''Cijenimo sve što ste učinili, zar ne Lois?'' ''I te kako,'' reče Lois. Ralph uhvati ručicu ali je pusti. Okrene se Dorranceu. ''O čemu je sve ovo? Zaista. Nije riječ o tome da spasimo otprilike dvije tisuće ljudi koliko su Klota i Laheza rekli da će ih večeras biti ovdje, to je sigurno. Svetrajnim silama o kojima su oni govorili, dvije tisuće života je vjerojatno tek nešto više od kolomaza na kugličnim ležajevima. Pa o čemu je riječ, Alfie? Zašto smo ovdje?'' Dorranceov širok osmijeh naposljetku splasne. Bez njega je izgledao mlađe i neobično dojmljivo. ''Job je Bogu postavio isto pitanje,'' reče on, ''i nije dobio odgovora. Ni ti ga nećeš dobiti, ali ću ti reći ovo: postao si središnja točka važnih događaja i stjecište neizmjernih sila. Funkcioniranje višeg svemira gotovo je prestalo jer i oni iz Slučajnosti i oni iz Svrhovitosti prate tvoje postupke.'' ''Divno, ali ne shvaćam,'' reče Ralph, više pomirljivo nego gnjevno. ''Ni ja, ali su mi ove dvije tisuće života dovoljne,'' tiho reče Lois. ''Ne bih mogla mirno živjeti kad barem ne bih pokušala spriječiti to što će se dogoditi. Ostatak života bih sanjala onu mrtvačku vreću oko te zgrade. Čak i kad bih spavala samo jedan sat na noć, ipak bih je sanjala.'' Ralph se zamisli pa kimne glavom. Otvori vrata i izbaci jednu nogu van. ''Imaš pravo. A i Helen će biti ondje. Možda čak povede i Nat. Možda je to za Kratkotrajne prdavce poput nas dovoljno.'' A možda, pomisli on, želim i uzvratni susret s Liječnikom #3. Oh Ralph, jadikovala je Carolyn. Clint Eastwood? Ponovno?
Ne, nije Clint Eastwood. Ni Sylvester Stallone ni Arnold Schwarzenegger. Pa čak ni John Wayne. Nije on bio nikakav akcioni junak ili filmska zvijezda; tek običan stari Ralph Roberts iz Harris Avenue. No to nije umanjilo želju da se osveti liječniku sa zarđalim skalpelom. A sad je bio kivan još i više, ne samo zbog psa lutalice i umirovljenog profesora povijesti koji je živio u prizemlju njegove kuće posljednjih desetak godina. Ralph je neprestance mislio na salon u High Ridgeu i na žene prislonjene uza zid ispod plakata Susan Day. Njegovo unutarnje oko nije svraćalo pogled na Merrileenin trudnički trbuh nego na kosu Gretchen Tillbury - njezinu prelijepu plavu kosu oprljenu iz blizine ispaljenim puščanim zrnom koje joj je oduzelo život. Charlie Pickering je povukao obarač, a Ed Deepneau mu je možda gurnuo pušku u ruke, ali je Ralph okrivljavao Atropu, Atropu kradljivca konopaca za preskakivanje, Atropu kradljivca šešira, Atropu kradljivca češljeva. Atropu kradljivca naušnica. ''Pođimo Lois,'' reče on. ''Da - '' Ali ona položi ruku na njegovu i odmahne glavom. ''Još ne - Vrati se i zatvori vrata.'' On se zagleda u nju pa učini što je rekla. Ona posuti, pribirući misli, a kad je progovorila, gledala je u starog Dora. ''Ipak ne shvaćam zašto su nas poslali u High Ridge,'' reče ona. ''Nisu bili otvoreni i rekli da je to ono što smo trebali učiniti, ali mi znamo - zar ne, Ralph? - da je to što su željeli od nas. A ja želim razumjeti. Ako trebamo biti ovdje, zašto smo morali otići ondje? Hoću reći, spasili smo živote i to mije drago, ali mislim da je Ralph u pravu - nekoliko života ne znači puno ljudima koji vuku sve konce.'' Na trenutak zavlada muk a tad Dorrance reče, ''Lois, jesu li ti se Klota i Luheza učinili kao sveznajući i premudri?'' ''Pa ... bili su pametni, ali ne i geniji,'' reče ona promislivši trenutak. ''U jednom su se trenutku nazvali šljakerima koji su daleko na dnu ljestvice ispod članova upravnog odbora koji zapravo donose odluke.'' Stari je Dor kimao glavom i smješkao se. ''Klota i Laheza su skoro Kratkotrajni, u općoj shemi svijeta. Oni imaju vlastite strahove i mentalne slijepe točke. Mogu donijeti krive zaključke ... no to nije važno jer služe Svrhovitosti. I ka-tetu.'' ''Mislili su da ćemo izgubiti sukobimo li se s Atropom, zar ne?'' upita Ralph. ''Zato su sami sebe uvjerili da ćemo postići što žele uđemo li na sporedni ulaz... a taj sporedni ulaz bio je High Ridge.'' ''Da,'' reče Dor. ''Tako je.'' ''Divno,'' reče Ralph. ''Obožavam kad mi netko izglasa povjerenje. Osobito kad - '' ''Ne,'' reče Dor. ''To nije tako.'' Ralph i Lois izmijene zbunjene poglede. ''O čemu ti to govoriš?'' ''To je istodobno ijedno i drugo. Tako je često u Svrhovitosti. Znate... o v a j . . O n uzdahne. ''Mrzim sva ta pitanja. Jako rijetko odgovaram na pitanja, jesam li vam to rekao?'' ''Da,'' reče Lois. ''Jesi.'' ''Da. A sad, pun pogodak! Tolika pitanja. Podmukla! I nekorisna!'' Ralph pogleda Lois a ona pogleda njega. Nijedno ne učini ni najmanji pokret prema vratima. Dor uzdahne. ''No dobro... ali to je posljednje što ću reći, pa stoga pomnjivo slušajte. Klota i Laheza su vas možda poslali u High Ridge iz krivih razloga, ali vas je Svrhovitost poslala iz pravih. Ondje ste Izvršili svoju zadaću.'' ''Jer smo spasili žene,'' reče Lois. Ali Dorrance odmahne glavom. ''Pa što smo onda učinili?" ona zavapi. " Što? Zur nemamo pravo znati kakvu smo zadaću izvršili u ime te usrane Svrhovitosti?''
''Ne,'' reče Dorrance. ''Barem ne još. Jer morate to ponoviti.'' ''Ovo je ludilo,'' reče Ralph. ''Nije,'' odgovori Dorrance. Čvrsto je stiskao knjigu za Ljubav na prsima, savijao je naprijed-natrag i usrdno gledao u Ralpha. ''Slučajnost je luda. Svrhovitost je razborita.'' U redu, pomisli Ralph, što smo učinili u High Ridgeu osim što smo izbavili ljude iz podruma? I Johna Leydeckera, naravno - mislim da bi Pickering ubio i njega kao što je ubio Chrisa Nella da se nisam umiješao. Ima li to veze s Leydeckerom? Vjerojatno ima, ali mu se to nije uklapalo. ''Dorrance,'' reče on, ''molim te, daj nam malo informacija. Hoću reći - ''Ne,'' reče stari Dor, ne neljubazno. ''Više nema pitanja, više nema vremena. Otići ćemo na dobru večeru kad ovo prođe ... ako još budemo na životu, naravno.'' ''Dor, zaista znaš obodriti čovjeka.'' Ralph otvori vrata automobila. Lois učini isto i oni izađu na parkiralište. On se sagne i pogleda Joea Wyzera. ''Još nešto? Jesi li se još nečeg sjetio?'' ''Ne, mislim da - '' Dor se nagne i šapne nešto u Joeovo uho. On posluša, mršteći se. ''Dakle?'' upita Ralph kad se Dorrance ponovno zavalio na sjedištu. ''Što je rekao?'' ''Rekao je da ne zaboravite moj češalj,'' reče Joe. ''Nemam pojma o čemu govori, ali to nije ništa novo.'' ''U redu je,'' reče Ralph i nasmiješi se. ''To je jedna od stvari koju razumijem. Pođimo Lois - pogledajmo koga sve ima. Promuvajmo se malo.'' 4 Na pola parkirališta ona ga tako nemilice udari laktom u rebra da Ralph posrne. ''Pogledaj!'' šapne ona. ''Ondje! Nije li to Connie Chung?" Ralph pogleda. Da; žena u svijetlosmeđem kaputu koja je stajala između dva tehničara sa znakom CBS-a na jaknama bila je bez sumnje Connie Chung. Prečesto se za večerom divio njezinu lijepom, pametnom licu i ugodnom smiješku da bi sumnjao u to. ''Ili je ona ili njezina sestra blizankinja,'' reče on. Lois kao da je zaboravila na starog Dora, High Ridge i ćelave liječnike; u tom je trenutku ponovno postala žena koju je Bill McGovern rado nazivao ''naša Lois''. ''Nek me vrag odnese! Što ona ovdje radi?'' ''Pa,'' zausti Ralph a tad pokrije usta da sakrije zijev od kojeg mu se skoro razglavila čeljust. ''Mislim da su događaji u Derryju postali nacionalna vijest. Sigurno je ovdje da snimi uživo prilog ispred Civic Centera za večerašnje vijesti. U svakom slučaju - '' Neočekivano, aure ponovno preplave svijet. Ralph naglo udahne. ''Isuse! Lois, vidiš li ti ovo?'' Ali nije bio siguran da vidi. Da vidi, Ralphu se činilo da Connie Chung ne bi zaslužila ni počasni spomen na Loisinoj rang-listi. Ovo je bilo nezamislivo stravično i po prvi put Ralph potpuno shvati da čak i blještav svijet aura ima svoju tamnu stranu, /bog koje bi obična osoba pala na koljena i zahvalila Bogu na smanjenoj percepciji. A čak se nisam ni popeo po ljestvama, pomisli on. Harem mislim da nisam. Samo gledam u taj prošireni svijet, kao čovjek koji gleda kroz prozor. Zapravo nisam u njemu.
A nije ni želio biti u njemu. Dovoljno je bilo samo gledati u nešto poput ovog da se poželi biti slijep. Lois se namršti. ''Što, boje? Ne. Bih li trebala pokušati? Nešto nije u redu s njima?'' On pokuša odgovoriti ali nije mogao. Trenutak potom osjeti kako ga je zgrabila za ruku iznad lakta kao bolnim kliještima i znao je da je objašnjenje nepotrebno. I Lois je sad vidjela boje, Nije znao je li to dobro ili loše. ''Bože, '' šapne ona bezglasno na rubu plača, "Oh Bože, oh Bože, o Isuse.'' S krova gradske bolnice, aura iznad Civic Centera izgledala je poput golemog, omekšalog kišobrana, sličnog znaku Travelers Insurance Company masnom bojicom obojenim u crno. No stajati na parkiralištu bilo je kao biti u velikoj i neopisivo ogavnoj mreži za komarce, tako staroj i neuščuvanoj da su se njezine paučinaste stijenke začepile crnkastozelenom snijeti. Žarko listopadsko sunce sažme se u mutan krug potamnjelog srebra. Zrak poprimi sumoran, maglovit preljev koji podsjeti Ralpha na fotografije Londona potkraj devetnaestog stoljeća. Nisu više samo gledali mrtvačku vreću Civic Centera; sad su bili živi zakopani u njoj. Ralph je osjećao kako se ona gladno steže oko njega i pokušava ga svladati osjećajima gubitka, očaja i zbunjenosti. Čemu trud? upita se on, promatrajući otupjelo kako Ford Joea Wyzera odlazi prema Main Street sa starim Dorom na stražnjem sjedištu. Zaista, čemu, dovraga? Ne možemo to promijeniti, nema načina da to učinimo. Možda smo nešto postigli u High Ridgeu, ali razlika između onoga što se događalo ondje i onoga što se događa ovdje je kao razlika između crne mrlje i crne rupe. Pokušamo li se umiješati u ovo, sravnit će nas sa zemljom. Začuje stenjanje pokraj sebe i shvati da Lois plače. Skupivši svoju venuću snagu, on je obgrli rukom oko ramena. ''Drži se, Lois,'' reče on. ''Dorasli smo mi tome.'' Ali je dvojio. ''Udišemo je!'' plakala je ona. ''Kao da usisavamo smrt! Oh Ralph, otiđimo odavde! Molim te, otiđimo odavde!'' Taj mu se prijedlog svidio kako bi se riječ voda svidjela čovjeku koji umire od žeđi u pustinji, ali odmahne glavom. ''Dvije tisuće ljudi večeras će umrijeti ovdje ako nešto ne učinimo. Inače ne znani što bih mislio o svemu ovome, ali sam toliko shvatio.'' ''Dobro,'' šapne ona. ''Samo me drži zagrljenu da si ne razbijem glavu kad se onesvijestim.'' Ironično je to, pomisli Ralph. Sad su imali lica i tijela osoba na pragu čile sredovječnosti, ali su se vukli preko parkirališta poput dvoje staraca čiji su se mišići pretvorili u konce, a kosti u staklo. Čuo je Loisino disanje, ubrzano i teško, poput disanja žene koja je upravo teško ranjena. ''Odvest ću te natrag ako želiš,'' reče Ralph i mislio je ozbiljno. Odvest će je natrag na parkiralište, odvest će je do narančaste klupice na autobusnoj postaji koja se vidi odavde. A kad autobus stigne, ukrcati se i vratiti u Harris Avenue bit će čas posla. Osjećao je kako ga aura-ubojica koja je okruživala zgradu pritišće, pokušava ugušiti poput plastične vreće u kojoj se drži odjeća i prisjeti se nečeg što je McGovern rekao o emfizemu May Locher - da je to jedna od onih bolesti koja te nikad ne ostavlja na cjedilu. A sad mu se činilo da je prilično dobro shvatio kako se May Locher osjećala posljednjih nekoliko godina. Bez obzira na to kako je duboko usisavao crni zrak ili kako bi ga duboko uvukao, nije bilo dovoljno. Srce i glava su mu bubnjali, pa se osjećao kao da pati od najgoreg mamurluka u životu. Otvori usta da ponovi kako će je odvesti natrag kad ona progovori sopćući bez daha. ''Mislim da ću uspjeti... ali se nadam ... da neće dugo potrajati. Ralph, kako to da osjećamo nešto ovako loše i onda kad ne vidimo boje? Zašto oni to ne mogu?'' Pokaže na novinare koji su miljeli oko Civic Centera. ''Zar smo mi Kratkotrajni tako neosjetljivi? Ne sviđa mi se ta pomisao.'' On odmahne glavom kao potvrdu da ne zna, ali mu se učini da možda novinari, videosnimatelji i stražari okupljeni oko vrata i ispod sprejom ispisanog transparenta koji je visio s nadstrešnice zaista nešto
i osjećaju. Ugleda puno ruku koje drže plastične šalice s kavom, ali nije vidio da itko pije. Na poklopcu motora jednog kombija bila je kutija puna uštipaka, ali jedini izvađeni uštipak bio je odložen na ubrus i od njega je netko odgrizao samo jedan zalogaj. Ralph pogledom preleti preko dvadesetak lica ne vidjevši nijednog osmijeha. Ljudi s televizije vršili su pripreme - namještali kamere, označavali mjesta s kojih će njihovi glasnogovornici izgovoriti svoje izvješće, polagali suosničke kablove i pričvršćivali ih za beton - ali su to sve činili bez uzbuđenja kakvo bi Ralph očekivao vezano uz događaj važnosti večerašnjeg. Connie Chung izađe ispod nadstrešnico s bradatim, zgodnim snimateljem MICHAEL ROSENBERG, pisalo je na pločici pričvršćenoj na njegovoj CBS jakni - i tad rukama oblikuje okvir, pokazujući mu kako želi da snimi natpis koji je visio s nadstrešnice. Rosenberg kimne glavom. Chungino je lice bilo blijedo i ozbiljno i u jednom trenutku dok je razgovarala s bradatim snimateljem Ralph ugleda kako je zastala i nesigurno podigla ruku prema sljepoočici kao da je zaboravila što je željela reći ili kao da joj se zavrtjelo u glavi. U svim izrazima lica koja je vidio bilo je nečeg sličnog - zajednička struna - i činilo mu da zna o čemu je riječ: patili su od onoga što se u njegovu djetinjstvu nazivalo melankolija, a melankolija je bila blaža riječ za sjetu. Ralph se prisjeti razdoblja u svom životu kad bi doživio emocionalni ekvivalent hladne struje u moru ili turbulencije u vedrom nebu u zraku. Dan ti prolazi u redu, kadšto se osjećaš izvrsno, kadšto osrednje, ali sve u svemu dobro ... a tad, bez nekog posebnog razloga, planeš i padneš. Preplavi te osjećaj Kakvog sve to ima smisla - ni u kakvoj vezi s nečim što se tad dogodilo ali silno snažan - i dođe ti da se ponovno uvučeš u krevet i pokriješ preko glave. Možda to izaziva takve osjećaje, pomisli Ralph. Možda se to događa kad se nabasa na nešto poput ovog - neki kovitlac smrti ili žalosti koja se treba dogoditi, raširen poput šatora za vrtnu zabavu načinjenog od paučine i suza umjesto platna i konopaca. Ne vidimo ga, ne na našoj Kratkotrajnoj razini, ali ga osjećamo. O da, i te kako osjećamo. A sad. . . A sad pokušava isisati životni sok iz njih. Možda nisu oni vampiri, kako su oboje strahovali, nego je vampir ta stvar. Mrtvačka vreća vodi trom, polusvjestan život i isisat će životni sok iz njih ako ikako može. Ako joj dopuste. Lois se spotakne o njega i Ralph je skupio svu snagu da ih zadrži da se oboje ne ispruže po pločniku. Tad ona podigne glavu (polako, kao da joj je kosa umočena u beton), omota dlan oko svojih usta i oštro udahne. U istom trenutku zasvijetli. U drugim okolnostima Ralph bi pomislio da je to njemu bljesnulo pred očima, ali sad ne. Popela se. Malčice. Dovoljno da se nahrani. Nije vidio kad je Lois zaronila u konobaričinu auru, ali se ovog puta sve dogodilo pred njegovim očima. Aure članova televizijskih ekipa bile su poput malih ali žarko obojenih japanskih fenjera koji se hrabro žare u golemoj, turobnoj pećini. Zgusnut snop ljubičaste svjetlosti izvije se iz jednog od njih - iz Michaela Rosenberga, odnosno bradatog snimatelja Connie Chung. Nekoliko centimetara ispred Loisina lica taj se snop rascijepi. Gornji odvojak ponovno se rascijepi i klizne u njezine nosnice; donji odvojak prođe kroz njezine otvorene usne i uđe u usta. Jedva se primjetno zažari između njezinih obraza i osvijetli ih iznutra kao svijeća u izdubenoj bundevi. Ona popusti stisak i težina kojom se oslanjala na njega nestane. Trenutak potom ljubičast snop svjetla se raspline. Ona se okrene i pogleda ga. Boja - ne jaka, ali ipak boja - vraćala se u njezine olovne obraze. ''Tako je već bolje - puno bolje. A sad ti, Ralph!'' On se ustručavao - još je o tome mislio kao o krađi - ali je morao to učiniti ako se ne želi srušiti. Osjećao je kako mu posljednji atomi posuđene energije onog Nirvaničara otječu kroz pore. Savije ruku oko usta kao jutros na parkiralištu ''Dunkin'' Donutsa'' i okrene se malčice ulijevo, tražeći metu. Connie
Chung je učinila nekoliko koraka natraške bliže njima; još je gledala u platneni natpis koji je visio s nadstrešnice i razgovarala s Rosenbergom (kojemu nije pala dlaka s glave zbog Loisine posudbe). Ne časeći časa, Ralph oštro udahne kroz smotani tuljac svoj ih prstiju. Aura Connie Chung bila je jednake ljupke nijanse slonovače poput satena za vjenčanice kao i aure koje su okruživale Helen i Nat onog dana kad su ga posjetile u njegovu stanu zajedno s Gretchen Tillbury. Umjesto svjetlosnog snopa, iz Chungine aure izleti nešto nalik dugoj, ravnoj vrpci. Ralph gotovo istog trenutka osjeti kako ga počinje ispunjavati snaga i potiskivati bolan umor iz njegovih zglobova i mišića. A ponovno su mu se razbistrile i misli kao da se velik komad blata sprao s njegova mozga. Connie Chung prekine govoriti, pogleda na trenutak u nebo pa nastavi razgovor sa snimateljem. Ralph se osvrne i ugleda kako ga Lois zabrinuto gleda. ''Bolje ti je?'' šapne. ''U svemu,'' reče on, ''ali se još osjećam kao da Num u crnoj vreći na kojoj je netko povukao zatvarač do krnja." ''Mislim - '' zausti Lois a tad joj pogled zapne za nešto ulijevo od vrata Civic Centera. Ona vrisne, ustukne i pripije se uz Ralpha, očiju tako razrogačenih kao da će se skotrljati iz duplji. On pogledom isprati njezin i dah mu zastane u grlu. Urbanisti su pokušali ublažiti prazne ciglene postranične zidove zgrade tako da su uz njih zasadili zimzeleno grmlje. To je grmlje bilo ili zapušteno ili mu se namjerno dopustilo da naraste i ispreplete se, zaprijetivši da će potpuno sakriti uski pojas trave između njih i betonskog pješačkog prilaza koji je oivičavao kolni prilaz. Divovski kukci nalik prapovijesnim trilobitima migoljeći su izlazili i ulazili u to zimzeleno grmlje u rojevima, puzali jedan preko drugog, sudarali se glavama, ponekad se jedan drugom propinjali na leđa i grebli prednjim udovima poput jelena koji zapliću rogove u doba parenja. Nisu bili prozirni, poput one ptice na satelitskoj anteni, ali su ipak bili sablasni i nestvarni. Njihove su aure bjelasale grozničavo (a vjerojatno i bezglavo, pomisli Ralph) kroz cijeli spektar boja; bile su blještave ali tako kratkotrajne da su izgledale poput čudnih krijesnica. Samo što to nisu bile. Znaš ti što su. ''Hej!'' Rosenberg, Chungičin snimatelj vikne, ali su uglavnom svi ispred zgrade gledali u njih. ''Dobro joj je, prijatelju?'' ''Da,'' odgovori im Ralph. Još je držao ruku smotanu oko usta pa je brzo spusti, osjećajući se budalasto. ''Samo je - '' ''Vidjela sam miša!'' dovikne im Lois, smiješeći se blentavo i ošamućeno ... stopostotni smiješak ''naše Lois''. Jako se ponosio njome. Upre skoro neuzdrhtali prst u zimzeleno grmlje s lijeve strane vrata. ''Zavukao se unutra. Bože, ala je bio tust! Jesi li ga vidio, Norton?'' ''Nisam, Alice.'' ''Ostanite još malo ovdje,'' dovikne Michael Rosenberg. ''Večeras ćete se nagledati svakojakih zvijeri.'' Začuje se ishitren smijeh, skoro na silu, a tad se oni vrate svojem poslu. ''Bože, Ralph!'' šapne Lois. ''Te ... te stvari...'' On je uhvati za ruku i stisne. ''Smiri se, Lois.'' "One znaju, zar ne? Zato su ovdje. Kao strvinari.'' Ralph kimne glavom. Nekoliko kukaca izađe iz krošnji grmova i počne besciljno plaziti po zidu. Micali su se omamljenom sporošću - poput muha koje zuje na prozorskim daskama u studenom - i ostavljali za sobom sluzave obojene tragove koji su brzo blijedjeli i nestajali. Drugi kukci ispuze ispod grmova i popnu se na mali travnjak.
Jedan od ovdašnjih televizijskih komentatora krene prema tom zagađenom području, a kad je okrenuo glavu, Ralph shvati da je to John Kirkland. Razgovarao je sa zgodnom ženom odjevenom u poslovni kostim u stilu ''izgled je moć'' koji su Ralphu bili - barem u normalnim okolnostima - silno seksi. Zaključi da je to Kirklandova producentica i upita se pozeleni li aura Lisette Benson kad joj se ta žena nađe u blizini. ''Idu prema kukcima!'' Lois mu zasikće u uho. ''Moramo ih zaustaviti, Ralph - moramo!'' ''Ništa mi pod milim Bogom nećemo učiniti.'' ''Ali - '' ''Lois, ne možemo početi dizati uzbunu zbog kukaca koje nitko ne vidi osim nas. Završit ćemo u žutoj kući. Usto, kukci nisu ovdje zbog njih.'' On zašuti pa doda: ''Nadam se.'' Gledali su kako Kirkland i njegova zgodna kolegica staju na travnjak ... i u želatinasti čvor svijajućih, puzajućih trilobita. Jedan sklizne u Kirklandovu ulaštenu mokasinu, smiri se dok Kirkland nije zastao, pa se popne na nogavicu njegovih hlača. ''Fućka mi se za Susan Day, ovako ili onako,'' govorio je Kirkland. ''Udarna je vijest WomanCare, a ne ona - uplakane ženske s crnim povezima oko ruku.'' ''Pripazi se, John,'' suho mu reče žena. ''Izbija na površinu tvoja senzibilnost.'' ''Zar? Dovraga.'' Kukac na njegovoj nogavici zaputio se prema preponama. Ralph pomisli kako bi Kirkland, kad bi sad dobio moć da vidi što će mu uskoro početi puzati preko muda, na licu mjesta šiznuo. ''Dobro, ali svakako porazgovaraj s najvažnijim organizatoricama,'' govorila mu je producentica. ''Sad kad je Tillburyjevu mrtva, najvažnije su Maggie Petrowsky, Barbara Richards i doktorica Roberta Harper. Mislim da će Harperova večeras najaviti Veliku Kahunu... a možda bi se i moglo reći Veliku Kahunette. Žena zakorakne s pločnika i jednom visokom petom probode sporovoznog toniranog kukca. Iz njega se rasipa utroba duginih boja i voštana tvar koja je izgledala kao ustajali pire od krumpira. Ralph zaključi da je ta bijela tvar od jaja. Lois pritisne lice na njegovu ruku. ''A pripazi na ženu po imenu Helen Deepneau,'' reče producentica i zakorakne prema zgradi. Kukac nabijen na peti njezine cipele bacakao se i svijao dok je ona hodala. ''Deepneau,'' reče Kirkland. On se lupne prstima po čelu. ''Negdje, duboko, kao da mi je to ime zazvonilo poznato.'' ''Ma nije, to ti se samo tvoja posljednja moždana stanica kotrlja u glavi,'' reče producentica. ''Ona je supruga Eda Deepneaua. Žive odvojeno. Ako želiš suze, drži se nje. Ona i Tillburyjeva su bile dobre prijateljice. Možda i posebno dobre prijateljice, ako shvaćaš što želim reći.'' Kirkland se razvratno naceri - izraz tako stran njegovim nastupima ispred kamere da se Ralph osjeti pomalo zbunjeno. Jedan je kukac u međuvremenu zašao na vrh ženine cipele i puzao po njezinoj nozi. Ralph je promatrao bespomoćnom očaranošću kako se izgubio ispod ruba njezine suknje. Promatrati pokretnu izbočinu kako se penje po njezinu bedru bilo je kao gledati mačkicu ispod ručnika. Čini se da je Kirklandova kolegica nešto osjetila, jer je, razgovarajući s njim o razgovorima koje će obaviti za Dayina govora, spustila ruku i odsutno se počešala po izbočini koja se sad popela skoro do njezina desnog kuka. Ralph nije čuo prigušen, hrskav zvuk koji je ispustio krhki, mekani kukac kad je puknuo, ali ga je mogao zamisliti. Nije mogao ne zamisliti, kako se činilo. A mogao je i zamisliti kukčev drob kako kapa niz njezine noge u najlon čarapama kao gnoj. Ostat će ondje barem do večernjeg tuširanja, nevidljiv, neprimijećen, nenaslućen. Njih dvoje počnu razgovarati o tome kako će izvještavati o zakazanim poslijepodnevnim demonstracijama ''Prijatelja života'' ... pod pretpostavkom da do njih dođe. Žena je smatrala da čak ni
''Prijatelji života'' neće biti tako glupi da dođu pred Civic Center nakon svega što se dogodilo u High Ridgeu. Kirkland joj reče da je nemoguće potcijeniti idiotizam fanatika; ljudi koji se u javnosti pojavljuju odjeveni u poliester, sila su s kojom se mora računati. A dok su oni razgovarali, izmjenjivali duhovite doskočice, zamisli i tračeve, nabuhli, višebojni kukci marljivo su se verali po njihovim nogama i tijelu. Jedan je kukac-pionir stigao sve do Kirklandove crvene kravate i bilo je očito da se zaputio prema njegovu licu. Kutom oka Ralph primijeti neki pokret nadesno. Okrene se prema vratima i ugleda kako jedan od tehničara laktom udara svog kolegu i pokazuje prema njemu i Lois. Ralphu se ukaže i prejasan prizor što oni vide: dvoje ljudi bez nekog vidljivog razloga svoje nazočnosti (nijedno nije nosilo crni povez oko ruke a očito nisu bili medijski predstavnici) motaju se u dnu parkirališta. Gospođa, koja je već jednom vrisnula, sad je zabila lice u gospodinovu ruku ... a dotični je gospodin budalasto zurio ni u što. Ralph progovori tiho kutom usana, poput zatvorenika koji se dogovara za bijeg u nekom starom filmu kompanije Warner Bros. ''Podigni glavu. Privlačimo previše pozornosti.'' Na trenutak nije vjerovao da će joj to uspjeti... a tad se ona pribere i podigne glavu. Još jednom pogleda prema grmlju koje je raslo duž zida - nehotično, užasnuto zirne - a tad odlučno pogleda u Ralpha i jedino u njega. ''Ralph, vidiš li traga Atropi? Zato smo ovdje, zar ne ... da mu uđemo u trag?'' ''Možda. Vjerojatno. Nisam ni gledao, istini za volju - odveć se toga događa. Mislim da bismo se trebali približiti zgradi.'' Nije to že lio učiniti, ali je bilo jako važno nešto učiniti. Osjećao je mrtvačku vreću posvuda oko njih, zloguku, zagušljivu nazočnost koja se pasivno opirala svakom kretanju prema naprijed. Protiv toga se moraju boriti. ''U redu,'' reče ona. ''Zamolit ću Connie Chung za autogram i pritom ću se budalasto smijuljiti. Možeš li to podnijeti?" ''Da.'' ''Dobro, jer će to značiti da će, ako budu u nekog gledali, gledati u mene.'' ''Zvuči dobro.'' On još jednom pogleda Johna Kirklanda i producenticu. Sad su razgovarali o tome u kojem bi slučaju trebali prekinuti večernji program izvješćem uživo, potpuno nesvjesni da zdepasti trilobiti puze po njihovim licima. Jedan je od njih upravo migoljeći ulazio u usta Johna Kirklanda. Ralph žurno odvrati pogled i dopusti da ga Lois odvuče do mjesta gdje je gospođa Chung stajala s Rosenbergom, bradatim snimateljem. Ugleda kako su njih dvoje najprije pogledali u Lois pa jedno u drugo. Taj pogled koji su izmijenili bio je četvrtinu podsmješljiv, a tri četvrtine rezigniran - evo jedne od njih - a tad ga Lois stisne za ruku kao da kaže: Ne obaziri se na mene, Ralph, samo ti radi svoj posao, a ja ću svoj. ''Oprostite, ali jeste li vi Connie Chung?'' Lois je upita gušeći se od ushita. ''Vidjela sam vas ondje pa sam rekla Normanu ''Je li to ona gospođa koja radi s Danom Ratherom ili sam poludjela?'' A onda - '' ''Ja jesam Connie Chung, i drago mije da smo se upoznale, ali se pripremam za večerašnje vijesti, pa me molim vas ispričajte - '' ''Ma naravno, nije mi ni na kraj pameti da vam dosađujem, samo želim vaš potpis - nešto mi načrčkajte - jer sam ja vaša najvatrenija obožavateljica, barem u državi Maine.'' Gospođa Chung pogleda u Rosenberga. On je već u jednoj ruci držao kemijsku olovku, poput dobre medicinske sestre koja u ruci drži instrument koji će kirurgu zatrebati prije no što ga on zatraži. Ralph obrati pozornost području ispred zgrade Civic Centera i malčice pojača svoju percepciju. Ispred vrata ugleda poluprozirnu, crnkastu tvar koja ga najprije zbuni. Bila je pet centimetara duboka i izgledala poput neke geološke formacije. No to ne može biti... zar ne?
Ako je to u što je gledao bilo stvarno (kao što su predmeti u Kratkotrajnom svijetu stvarni), ta bi tvar morala zabrtviti vrata i ona se ne bi mogla otvoriti, ali se to nije događalo. Dva tehničara polako su hodala do gležnja gazeći kroz tu tvar kao da nije gušća od niske izmaglice. Ralph se sjeti auralnih tragova koje ljudi ostavljaju za sobom - one koji sliče dijagramima plesnih koraka - i odjednom mu se učini da je shvatio. Tragovi su hlapjeli kao dim cigareta... samo što dim cigareta nije hlapio; ostavljao je talog na zidovima, prozorima i u plućima. Činilo se da i ljudske aure ostavljaju talog. Vjerojatno ne dovoljno velik da bi ga se vidjelo ako je bila riječ samo o jednoj osobi, ali ovo je bilo najveće javno okupljalište u četvrtom po veličini gradu u Maineu. Ralph se sjeti svih ljudi koji su ušli i izašli kroz ta vrata - svih svečanih primanja, izbornih stranačkih skupština, izložbi starog novca, koncerata, košarkaških turnira - i shvati što je ta poluprozima drozga. Bio je to ekvivalent malog ulegnuća koje se kadikad vidi na ugaženim stubama. Ne obaziri se na to, dušo - radi svoj posao. U blizini je Connie Chung škrabala svoje ime na poleđini Loisina rujanskog računa za struju. Ralph pogleda u taj talog na betonskoj ploči ispred vrata, tražeći Atropine tragove, nešto što bi se moglo namirisati ako ne i vidjeti, ogavan, mesni vonj kao u uličici iza mesnice gospodina Hustona kad je Ralph bio dijete. ''Hvala!'' žvrgoljila je Lois. ''Rekoh Nortonu, ''Izgleda baš kao na televiziji, baš kao porculanska lutka.'' Baš sam tako rekla.'' ''Drago mi je,'' reče Chungova ''ali sad se zaista moram vratiti poslu;'' ''Naravno da morate. Pozdravite mi Dana Rathera, molim vas. Recite mu da sam rekla ''Samo hrabro!'''' ''Svakako.'' Chungova se nasmiješi, kimne glavom i vrati olovku Rosenbergu. ''A sad nas ispričajte ...'' Ako je to ovdje, na višoj je razini od mene, pomisli Ralph. Morat ću se popeti malo više. Da, ali mora biti obziran i to ne samo zato što je vrijeme postalo iznimno dragocjena roba. Ako se popne previsoko, nestat će iz Kratkotrajnog svijeta a to bi moglo skrenuti pozornost novinara čak i s predstojećeg skupa pristaša prava na izbor.., barem nakratko. Ralph se koncentrira, ali bezbolni grč u glavi nije osjetio kao treptaj nego kao blag udarac trepavica. Boje nečujno procvjetaju; sve usklično zabliješti. No najizrazitija od tih boja, u tjeskobnom tonalitetu, bila je crna boja mrtvačke vreće i ona je potirala ostale. Potištenost i osjećaj malaksalosti i nemoći ponovno ga obuzmu i pritisnu mu srce poput usiljenih krajeva račvastog čekića. Ako mora ovdje nešto izvršiti, najbolje da to učini brzo i otkasa natrag na Kratkotrajnu razinu prije no što ostane bez trunke životne snage. Ponovno pogleda u vrata. Na trenutak ondje nije bilo ničeg osim blijedećih aura Kratkotrajnih kao što je on... a tad se ono što je tražio odjedanput pojavi, iskrsne pred njegovim očima kao što se poruka napisana limunovim sokom pomalja kad je se drži iznad plamena svijeće. Očekivao je nešto što bi izgledalo i zaudaralo poput trulih iznutrica u kantama iza živodernice gospodina Hustona, ali je stvarnost bila još gora, možda i zato što je bila tako neočekivana. Na vratima su bile lepeze krvave, sluzave tvari - vjerojatno tragovi Atropinih nemirnih prstiju - i odvratno velika lokva iste tvari koja je tonula u stvrdnuti talog ispred vrata. Bilo je nešto užasno u toj tvari - tako čudno - da su obojeni kukci izgledali skoro obično u usporedbi s tim. Izgledala je kao bljuvotina psa koji je obolio od neke nove i opasne vrste bjesnoće. Trag te tvari vukao se od lokve, najprije u obliku sasušenih grudvica i mrlja, a zatim u manjim kapima poput prolivene boje za ličenje.
Naravno, pomisli Ralph. Zato smo morali doći ovamo. Gnjida ne može držati prste podalje od ove zgrade. To je kao kokain za narkomana. Mogao je zamisliti Atropu kako stoji gdje i on, Ralph, sad stoji, gleda... ceri se... a tad se približava i stavlja ruke na vrata. Miluje ih. Ostavlja te ukaljane, opnaste tragove. Mogao je zamisliti Atropu kako siše snagu i energiju iz tog crnila koje je iz Ralpha izvlačilo životvornost. Naravno, mora obići i druga mjesta i obaviti druge poslove - svaki je dan bez sumnje pretrpan poslom kad si nadnaravni manijak kao što je on - ali mu je sigurno teško dugo biti daleko od ovog mjesta, bez obzira na to koliko posla imao. A kako se tad osjeća? Kao nakon žestoke ševe u ljetno poslijepodne, eto kako. Lois ga s leđa povuče za rukav i on se okrene k njoj. Još se <smiješila, ali je zbog grozničave napregnutosti u njezinim očima izraz njezinih usana čudno sličio vrisku. Iza nje, Connie Chung i Rosenberg su polako krenuli natrag prema zgradi. ''Moraš me odvesti odavde,'' šapne Lois. ''Ne mogu to više podnijeti. Osjećam se kao da gubim razum.'' [''U redu - nema problema.''] ''Ne čujem te, Ralph - a čini mi se da sunce prosijava kroz tebe. Isuse, sigurna sam u to!'' [''Oh - pričekaj - ''] On se koncentrira i osjeti kako se svijet malo zaljuljao oko njega. Boje izblijede; Loisina aura uvuče joj se pod kožu. ''Bolje?'' ''Barem je gušće. '' On se kratko nasmiješi. ''Dobro. Dođi.'' On je uhvati za lakat i povede prema mjestu gdje su izašli iz automobila Joea Wyzera. U istom smjeru u kojem su išle krvave mrlje. ''Jesi li našao što si tražio?'' ''Da.'' Ona se razvedri. ''Divno! Vidjela sam da si se popeo, znaš - bilo je to čudno, kao da si se pretvorio u sepijom retuširanu fotografiju. A tad.. . to da mi se učinilo da vidim sunce kroz tebe ... to je bilo jako čudno.'' Ona ga oštro pogleda. ''Gadno, ha?'' ''Ne... ne baš gadno. Samo čudno. Oni kukci... alaj su bili gadni. Uh!'' ''Znam što želiš reći. Ali mislim da su oni još ondje.'' ''Možda, ali još nismo izvan opasnosti, zar ne?'' ''Aha - daleko je do raja, rekla bi Carolyn.'' ''Samo se drži mene, Ralph Roberts, i nećeš se izgubiti.'' ''Ralph Roberts? Nikad čuo. Norton se zovem.'' I to je, na njegovo veselje, nasmije.
Dvadeset četvrto poglavlje 1 Polako prijeđu preko asfaltiranog parkirališta ispresijecanog križaljkom žutih crta. Večeras, pomisli Ralph, većina će tih mjesta biti popunjena. Dođi, vidi, slušaj, budi viđen... i, najvažnije, pokaži gradu i cijeloj znatiželjnoj zemlji izvan njegovih granica da te ne mogu zastrašiti Charlieji Pickeringi ovog svijeta. Manjinu, koju će kod kuće zadržati strah, zamijenit će oni patološki znatiželjni. Kad su se približili hipodromu, približili su se i rubu mrtvačke vreće. Ovdje je bila zgusnutija i Ralph ugleda kako se polako suče kao da je sastavljena od sićušnih komadića sagorjele tvari. Malčice je sličila na zrak iznad otvorene peći za paljenje smeća, koji titra od vrućine i komadića izgorjelog papira. A čuo je i dva zvuka, jednog iznad drugog. Gornji je bio srebrnkasti uzdah. Tako bi se vjetar glasao, pomisli Ralph, kad bi naučio plakati. Bio je to jeziv zvuk, ali onaj ispod njega bio je aktivno neugodan - mljaskav šum, kao da negdje u blizini divovska bezuba usta gutaju velike količine meke hrane. Lois se zaustavi kad su se približili tamnoj, čestičastoj opni mrtvačke vreće i svrne pogled svojih uplašenih, pokajničkih očiju prema Ralphu. Progovori glasom djevojčice: ''Mislim da neću moći proći kroz to.'' Ona zastane, borila se sama sa sobom, pa naposljetku reče što je držala u sebi. ''Ona je živa, znaš. Cijela. Ona vidi i njih'' - Lois preko ramena trgne palcem prema ljudima na parkiralištu i televizijskim ekipama bliže zgrade - ''i to je loše, ali vidi i nas, a to je još gore ...jer zna da je mi vidimo. A ne voli da je se vidi. Možda da je se osjeti, ali ne i da je se vidi.'' Sad se činilo kao da dublji zvuk - onaj mljaskavi - izgovara riječi i što je dulje Ralph slušao, to je bio sigurniji da je zaista tako. [Tornjajse. Odjebi. Gonise.] ''Ralph,'' dahne Lois. ''Čuješ li?'' [Mrzimvas. Ubićuvas. Poješćuvas.] On kimne glavom i ponovno je uhvati za lakat. ''Pođimo, Lois.'' ''Poći - ? Kamo?'' ''Dolje. Do dna.'' Na trenutak ga ona pogleda ne shvaćajući; a tad joj sine i ona kimne glavom. Ralph osjeti onaj treptaj - malo jači od onog treptaja trepavica otprije nekoliko trenutaka - i svijet oko njih se razbistri. Vrtložeća, zagađena prepreka ispred njih se raspline. No ipak su zatvorili oči i zadržali dah kad su se približili mjestu gdje su znali da je bio rub mrtvačke vreće. Ralph osjeti kako ga je Lois čvrsto stisnula za ruku dok je požurila kroz nevidljivu prepreku, a kad on prođe kroz nju, tamni, zamršeni čvor uspomena - polagano umiranje njegove žene, gubitak omiljenog psa dok je bio dijete, prizor kako se Bill McGovern saginje jedne ruke pritisnute na prsa - najprije lagano obloži njegove misli, a tad ih pritisne poput teške ruke. Uši mu ispuni onaj srebrnkasti jecaj, tako uporan i tako jezivo prazan; plač slaboumnika. A tad prođu kroz vreću. 2 Čim su prošli ispod drvenog luka na drugom kraju parkirališta (na zaobljenom je dijelu pisalo MI SMO OTIŠLI NA TRKE U BASSEY PARKU!), Ralph odvede Lois do klupe i posjedne je na nju, iako je ona gorljivo tvrdila da se dobro osjeća. ''Dobro, ali je meni potreban trenutak-dva da se priberem.'' Ona odmakne uvojak kose s njegove sljepoočice i nježno ga poljubi u udubinu ispod nje.
''Koliko god ti jc potrebno, mili.'' To je potrajalo pet minuta. Kad je osjetio razmjernu sigurnost da može ustati a da mu se ne razglave koljena, Ralph je ponovno uhvati za ruku i zajedno ustanu. ''Jesi li ga našao, Ralph? Jesi li našao njegov trag?'' On kimne glavom. ''Da bismo ga vidjeli, moramo se popeti za dvije razine. Pokušao sam se popeti tek toliko da vidim aure, jer se čini da se na toj razini ne ubrzava vrijeme, ali nije uspjelo. Moramo se popeti malo više.'' ''Dobro.'' ''Ali moramo biti oprezni. Jer kad mi vidimo njih - '' ''Vide i oni nas. Da. Ne smijemo ni izgubiti pojam o vremenu.'' ''Nikako. Jesi li spremna?'' ''Skoro. Mislim da mi je prije toga potreban još jedan poljubac. Bit će dovoljan i mali.'' Smiješeći se on joj ga da. ''Sad sam spremna.'' ''Dobro - krećemo. '' Treptaj! 3 Crvenkaste mrlje životinjskih tragova odvele su ih preko utabanog tla na kojem je u tjednu kad se održavao sajam stajao lunapark, pa do konjičke staze, po kojoj su od svibnja do rujna trčali konji. Lois se na trenutak zaustavi kod ograde u visini prsa, osvrne se da provjeri je li tribina prazna a tad se popne na ogradu. Pokrenula se dražesnom lakoćom mlade djevojke, ali kad je prebacila nogu i zajašila preko ograde, zastane. Na licu joj se zrcalilo iznenađenje i zbunjenost. [''Lois, dobro si?''] [''Da, dobro sam. Moj prokleti stari donji veš! Čini se da sam smršavila jer neće stajati na mjestu! Za Boga miloga!''] Ralph shvati da vidi ne samo čipkani rub Loisine podsuknje nego sedam ili deset centimetara ružičastog najlona. On priguši osmijeh dok je ona sjedila jašući na širokoj gredi na vrhu ograde i natezala tkaninu. Poželi joj reći da je slađa nego cvijet srdašca ali zaključi da to možda i nije tako dobra zamisao. [''Ralph, okreni se dok popravim tu prokletu podsuknju. I obrisi taj glupi smiješak s lica. ''] On joj okrene leđa i pogleda u Civic Center. Ako se zaista glupavo smijuljio (vjerojatnije je to vidjela u njegovoj auri), pogled na crnu mrtvačku vreću koja se polako vrti pobrine se za njegov smiješak. [''Lois, možda bi ti bilo lakše da ga jednostavno skineš.''] [''Oprosti mi, Ralph Roberts, ali ja nisam odgojena da skidam intimno rublje i ostavljam ga na trkaćim stazama, a ako si ikad poznavao djevojku koja je to činila, nadam se da je to bilo prije no što si upoznao Carolyn. Kad bih barem imala - ''] Nejasna slika sjajne sigurnosne igle u Ralphovoj glavi. [''Ti je slučajno nemaš, Ralph?''] On odmahne glavom i pošalje joj sliku: pijesak koji curi kroz pješčani sat. [''U redu, shvatila sam poruku. Mislim da sam ga popravila toliko da izdrži još malo. Možeš se okrenuti.''] On to učini. Ona se spuštala na drugu stranu daščane ograde i to s puno sigurnosti, ali joj je aura prilično izblijedjela i Ralph ponovno ugleda tamne kolutove ispod njezinih očiju. No ustanak temeljnih odjevnih predmeta bio je, barem zasad, ugušen. Ralph se podigne, prebaci nogu preko ograde i skoči na drugu stranu. Sviđao mu se taj osjećaj - kao da su se u njegovim kostima probudile stare, davne uspomene.
[''Lois, uskoro ćemo se morati ponovno opskrbiti energijom.''] Lois kimne umorno glavom: [''Znam. Dođi, krenimo. ''] 4 Slijedili su trag preko trkališta, popeli se preko ograde na drugoj strani, pa se spustili zaraslim obronkom u Niebolt Street. Ralph je vidio kako Lois smrknuto pridržava podsuknju kroz donji dio haljine dok su Se mukotrpno spuštali niz brežuljak, pa ponovno zausti da je upita ne bi li joj bilo lakše kad bi bacila tu prokletu stvar, ali ponovno zaključi da mu je bolje držati jezik za zubima. Ako joj počne jako smetati, učinit će to i bez njegovih savjeta. Ralphova najveća briga - da će Atropin trag izblijedjeti - u početku se pokazala neutemeljenom. Zagasite ružičaste mrlje vodile su ravno niz ispucalu, zakrpanu površinu Niebolt Street, između neoličenih nastambi koje su trebale biti srušene prije mnogo godina. Iznucano rublje lepršalo je na ulegnutim štrikovima; prljava djeca musavih nosova promatrala su ih iz prašnjavih dvorišta. Prelijep trogodišnji plavokosi dječak sumnjičavo zime u Ralpha i Lois sa svojeg ulaznog stubišta, pa se jednom rukom uhvati za prepone, a drugom im pokaže prst. Neibolt Street bila je slijepa ulica i završavala u napuštenoj željezničkoj postaji i ondje Ralph i Lois na trenutak izgube trag. Stali su pokraj jednog metalnog ježa koji se ispriječio na ulazu u prastaru četvrtastu rupu-podrum - sve što je ostalo od starog putničkog kolodvora - i osvrnu se po velikom polukrugu bunjišta. Tračnice boje rđe svjetlucale su iz dubine kroz šumu suncokreta i trnjaka; stakleni krš od stotina razbijenih boca žmirkao je na poslijepodnevnom suncu. Na okrhnutom zidu starog spremišta za lokomotive netko je kričavo ružičastim slovima sprejom napisao riječi SUZY JE SPUŠILA MOJEG VELIKOG DEBELOG. Ta je osjećajna izjava bila uokvirena spletom kukastih križeva. Ralph: [''Kamo se dovraga djenuo?''] [''Ondje Ralph - vidiš?''] Pokazivala je duž onoga što je do 1963. godine bila glavna pruga, do 1983. jedina pruga a sad je bila tek par zahrđalih, zaraslih čeličnih tračnica koje ne vode nikamo. Nije bilo ni većine pragova. Poslužile su za logorsku vatru lokalnim pijancima ili sezonskim radnicima na putu prema poljima krumpira u okrugu Aroostook ili voćnjacima jabuka i ribarskim barkama Maritimesa. Na jednima od preostalih ukrštenih pragova Ralph ugleda ružičaste tragove. Izgledali su svježiji od onih koje su slijedili niz Niebolt Street. On se zagleda u napola skrivene tračnice i pokuša se prisjetiti. Ako ga sjećanje ne vara, ova je linija obilazila igralište za golf natrag prema ... natrag prema zapadu. Ralph zaključi da je to sigurno isti par neupotrebljavanih tračnica koje prolaze pokraj zračne luke i izletišta gdje Faye Chapin možda upravo sada razbija glavu kako odrediti nositelje skupina za svoj turnir. Sve je to jedna velika petlja, pomisli on. Trebalo nam je skoro tri dana, ali mislim da ćemo se naposljetku vratiti gdje smo počeli... ne u raj, nego u Harris Avenue. ''Hej, vi! Kako život?'' Ralphu se učini da poznaje taj glas a taj se osjećaj pojača čim je pogledao čovjeka kome je glas pripadao. Stajao je iza njih, na mjestu na kojem je pločnik Neibolt Street naposljetku otegnuo papke. Izgledao je kao da mu je pedesetak godina, ali Ralph zaključi daje vjerojatno pet pa i deset godina mlađi. Bio je odjeven u gornji dio trenirke i stare iznošene traperice. Aura koja ga je okruživala bila je zelena kao čaša piva na dan svetog Patricka. To je pomoglo
Ralphu da se sjeti. Bio je to pijanac koji je prišao njemu i Billu onog dana kad je zatekao Billa u Strawford parku kako tuli zbog svog prijatelja Boba Polhursta ...koji ga je nadživio. Život je ponekad smješniji od Groucha Marxa. Ralpha je polako plavio čudan osjećaj neumitnosti sudbine a s njime i intuitivno shvaćanje sila koje ih sad okružuju. Taj mu osjećaj nije bio potreban. Nije' bilo važno jesu li te sile dobronamjerne ili zle, pripadaju li Slučajnosti ili Svrhovitosti; bile su pregoleme, i to je bilo važno, a u usporedbi s njima se ono što su Klota i Laheza rekli o izboru i slobodnoj volji činilo tričavo. Osjećao se kao da su on i Lois privezani konopcima za žbice divovskog kotača - kotača koji ih vraća gdje su bili iako ih istodobno gura sve dublje i dublje u taj užasni tunel. ''Gospon, imate malo sitniša?'' Ralph se malo spusti kako bi bio siguran da će ga pijanac čuti kad progovori. ''Kladim se da te nazvao ujak iz Dextera,'' reče Ralph. ''Rekao ti da se možeš vratiti na posao u pilani... ali samo ako se danas vratiš. Jesam li otprilike pogodio?'' Pijanac, oprezno iznenađen, žmirne. ''Ovaj . , . da. Tako nešto.'' On pročeprka po mozgu da se sjeti te priče - one u koju je on osobno vjerovao možda više nego itko kome mu je ispričao - i uhvati njezinu iskrzanu nit. ''Nije loš poso, znaš? A mogu ga dobit natrag. U dva ide bus za Bangor i Aroostook, al je karta pet pedeset a tek imam dva i dvajspet...'' ''Imaš sedamdeset šest centi,'' reče Lois. ''Dvije kovanice od četvrt dolara, dvije od deset, jednu od pet i cent. No s obzirom na to koliko piješ, aura ti izgleda silno zdravo, to moram priznati. Sigurno imaš volovsku konstituciju.'' Ispičutura je zbunjeno pogleda, pa se odmakne jedan korak i obriše nos dlanom jedne ruke. ''Ne brini,'' umirivao ga je Ralph, ''moja supruga posvuda vidi aure. Ona je jako spiritualna osoba.'' ''Ma je l?'' ''Aha. A i jako je darežljiva i mislim da će ti dati malo više od običnog sitniša. Zar ne, Alice?'' ''Samo će to zapiti,'' reče ona. ''Nema posla u Dexteru.'' ''Vjerojatno i nema,'' reče Ralph i netremice se zagleda u nju, ''ali njegova aura zaista izgleda silno zdravo. Silno.'' ''Reko bi da i ti imaš spiritističku stranu,'' reče pijanac. Oči su mu još oprezno vrludale između Ralpha i Lois, ali je u njima bila uzdržana iskra nade. ''Znaš li da je to istina,'' reče Ralph. ''A u posljednje je vrijeme to postalo očitije.'' On napući usne kao da se upravo sjetio nečeg zanimljivog, pa udahne. Svijetlozeleni snop sijevne iz žicarove aure, prijeđe tri metra koja su ga dijelila od Ralpha i Lois i uđe u Ralphova usta. Okus je bio jasan i lako prepoznatljiv: jabukovača. Bila je jaka i loša, ali ipak ugodna - bilo je u njoj radničke pjenušavosti. S tim okusom vrati mu se i snaga, što je bilo dobro, te oštrina i bistrina misli što je bilo još bolje. U međuvremenu, Lois je pružila novčanicu od dvadeset dolara. Pijanac je nije odmah vidio; mrgodio se gledajući u nebo. U tom trenutku, još jedan sjajan zeleni snop izvuče se iz njegove aure. Projuri preko korovom zarasle čistine poput blještavog snopa svjetla iz baterije i uđe u Loisina usta i nos. Novčanica u njezinoj ruci nakratko zadrhti. [''Oh Bože, kako je to dobro!''] ''Prokleti pilotski šminkeri iz vojne baze u Charlestonu!'' negodovao je pijanac. ''Ne bi smjeli probijat zvučni zid dok ne dođu nad ocean! Skoro sam se - '' Pogled mu padne na novčanicu između Loisinih prstiju i njegovo se čelo još dublje nabora. ''Hej, kakva je to zafrkancija? Nisam ja glup. Možda si nekad malo više gucnem, al zato nisam glup.'' Strpi se, pomisli Ralph. Uskoro će i to biti. ''Nitko ne misli da si glup,'' reče Lois, ''a ovo nije šala. Uzmite novac, gospodine.''
Propalica pokuša zadržati svoj sumnjičavi mrgodni izraz, ali nakon još jednog dugog pogleda u Lois (i brzog pogleda iskosa u Ralpha), prevlada širok i simpatičan osmijeh. Korakne prema Lois, ispruži ruku da uzme novac koji je i ne znajući zaradio. Lois podigne ruku prije no što se on dočepao novčanice. ''Samo pazi da kupiš nešto za jelo a ne samo za piće. A mogao bi se zapitati jesi li zadovoljan načinom na koji živiš.'' ''Potpuno ste u pravu!'' klikne pijanac ushićeno. Nije skidao pogled s novčanice između Loisinih prstiju. ''Potpuno, gospođo! S druge strane rijeke imaju program, za odvikavanje i rehabilitaciju. Razmišljam da se upišem. Zaista. Razmišljam o tom svaki bogovetni dan.'' Ali su mu oči još bile zalijepljene za dvadesetaka i skoro da je slinio. Lois dobaci sumnjičav pogled Ralphu pa slegne ramenima i dopusti novčanici da prijeđe iz njezinih prstiju u njegove. ''Hvala! Hvala vam, gospođo!'' Svrne pogled na Ralpha. ''Ova je gospođa prava princeza! Nadam se da to znate!'' Ralph počasti Lois zaljubljenim pogledom. ''I znam,'' reče on. 5 Pola sata kasnije, njih su dvoje hodali između zahrđalih čeličnih tračnica koje su u blagom luku prolazile pokraj igrališta za golf... samo što su odlutali malo iznad Kratkotrajnog svijeta nakon njihova susreta s pijancem (vjerojatno zato što i on nije stajao čvrsto nogama na zemlji), pa se ne bi moglo reći da su hodali. Kao prvo, nisu uopće ulagali tjelesni napor. Iako su se njihove noge pokretale, Ralphu se to činilo više kao klizanje nego hodanje. A nije bio ni potpuno siguran da su bili vidljivi za Kratkotrajni svijet; vjeverice su bezbrižno skakutale oko njihovih nogu, vrijedno skupljajući zalihu za nadolazeću zimu, a jednom ugleda kako se Lois brzo sagnula da joj palčić ne bi napravio razdjeljak posred glave. Ptica se nagne ulijevo pa poleti uvis, kao da je u posljednji trenutak shvatila da na njezinoj letačkoj putanji stoji ljudsko biće. Ni igrači golfa nisu se obazirali na njih. Ralph je igrače golfa smatrao samoživima do opsjednutosti, ali je ovakav nedostatak zainteresiranosti ipak bio pretjeran. Da je on vidio dvoje uredno odjevenih odraslih osoba kako šetuckaju duž napuštene manevarske pruge u pol bijela dana, vjerojatno bi uzeo kratki tajm-aut i pokušao pogoditi što smjeraju i kamo su se zaputili. Mislim da bih se osobito zainteresirao zašto gospođa stalno mrmlja: ''Ostani gdje jesi, prokletniče'' i drži se za suknju, pomisli Ralph i nasmiješi se veselo. Ali igrači golfa nisu ih udostojili ni pogledom, iako je četvorka koja je išla prema devetoj rupi prošla dovoljno blizu da bi Ralph mogao čuti kako ih zabrinjava sve močvarniji teren na tržištu dionica. Pomisao da su on i Lois ponovno postali nevidljivi - ili barem jako prozirni - počela se Ralphu činiti sve vjerojatnijom. Vjerojatnom... i zabrinjavajućom. Vrijeme prolazi brže u visinama, rekao im je stari Dor. Trag postane svježiji kad su krenuli zapadno i Ralphu su se sve manje sviđale kapi i vlažne mrlje od kojih se trag sastojao. Na mjestu na kojem bi ona izlučevina pala na tračnice, izgrizla bi rđu poput korozivne kiseline. Korov na koji bi pala pocrnio bi i sparušio se - čak je i najotpomiji uvenuo. Kad su Ralph i Lois prošli treći zeleni pojas grada Derryja i zašli u šikaru zakržljalih stabala i šiblja, Lois ga povuče za rukav i pokaže prstom ispred njih. Velike mrlje Atropinih tragova boležljive trule boje ljeskale su se na deblima stabala koja su bila gušća uz tračnice, a bilo je i lokvica sluzi u nekim ulegnućima između starih tračnica - gdje su nekoć bili pragovi, pretpostavljao je Ralph. [''Približavamo se mjestu gdje živi, Ralph.''] [''Da.''] [" Ako se vrati i zatekne nas u njegovu prebivalištu, što ćemo učiniti?''] Ralph slegne ramenima. Nije znao a nije bio siguran ni da mu je do toga. Neka sile koje ih pokreću kao pješake na šahovskoj ploči - one koje su gospodin K. i gospodin L. nazvali Višom svrhovitošću - brinu o tome. Ako se Atropa pojavi, Ralph će pokušati tom malom ćelavom propalici iščupati jezik i