Stephen King - Nesanica

''Mi smo ga pronašli?'' Na trenutak ga pogleda iznenađeno... i pomalo sumnjičavo, kao da je pomislila da je on zadirkuje, pecka. Da se odnosi prema njoj kao prema ''Našoj Lois''. A tad ispruži ruku preko stola i stisne njegovu. ''Otiđi u kupaonicu. Pogledaj se.'' ''Znam kako izgledam. Dovraga, upravo sam se obrijao. Nisam se žurio.'' Ona kimne glavom. ''Lijepo si se obrijao, Ralph ... ali ovdje nije riječ samo o neobrijanom licu. Molim te, pogledaj se.'' ''Ozbiljno?'' ''Da,'' reče ona strogo. ''Ozbiljno.'' On je skoro stigao do vrata, kad ona reče: ''Nisi se samo obrijao, nego si i presvukao košulju. To je dobro. Nisam željela komentirati, ali je ona karirana bila potrgana.'' ''Zar?'' upita Ralph. Bio joj je okrenut leđima, pa nije mogla vidjeti njegov osmijeh. ''Nisam primijetio.'' 3 Stajao je ruku podbočenih o umivaonik, zagledavao u svoje lice, dobre dvije minute. Toliko mu je bilo potrebno da si prizna da zaista vidi to što misli da vidi. Crni pramenovi, sjajni poput vranina perja, koji su se vratili u njegovu kosu, bili su zapanjujući, kao i nestanak ružnih vrećica ispod njegovih očiju, ali ono s čega nije mogao odvojiti pogled bio je način na koji su bore i duboki nabori nestali s njegovih usta. Bila je to sitnica... ali i silno važna stvar. Bila su to usta mladića. A ... Ralph naglo gume prst u usta i prijeđe njime po donjim desnima. Nije mogao biti potpuno siguran, ali mu se činilo da su zubi bili dulji, kao da više nisu bili tako istrošeni. ''Isusa mu,'' promrmlja Ralph, a u mislima se vrati u onaj paklenski dan prošlog ljeta kad se suočio s Edom Deepacauom na njegovu travnjaku. Ed mu je najprije rekao da si dovuče kamen a tad mu se povjerio da je u Derry stigla najezda opakih stvorenja, djecoubojica. Stvorenja životokradica. Sve su se sile počele ovdje stjecati, rekao mu je Ed. Znam kako je to teško povjerovati, ali je istina. Ralphu je to svakim danom bilo manje teško povjerovati. A postajalo mu je teže vjerovati i da je Ed lud. ''Ne prestane li ovo,'' Lois reče s vrata i prestraši ga, ''morat ćemo se oženiti i napustiti grad, Ralph. Simone i Mina nisu mogle - doslovce nisu mogle - skinuti oka s mene. Nadrobila sam svašta o novoj šminki koju sam kupila u trgovini, ali nisu to progutale. Neki bi muškarac možda i povjerovao, ali žene znaju što šminka može učiniti, A što ne može.'' Vrate se u kuhinju, pa iako su se aure ponovno rasplinule, Ralph je otkrio da jednu ipak vidi; plavkastu auru kako se diže ispod ovratnika Loisine bijele svilene bluze. ''Konačno sam im rekla jedino što su mogle povjerovati.'' ''A to je bilo?'' upita Ralph. ''Rekla sam da sam si našla čovjeka.'' Oklijevala je, a tad, kad se krv popela u njezine obraze i obojila ih ružičasto, ona se odvaži. ''I zaljubila.'' On dotakne njezinu ruku i okrene je prema sebi. Pogleda u mali, jednostruki pregib u ugibu njezina lakta i pomisli kako bi ga rado dotaknuo ustima. Ili možda vrškom jezika. Tad podigne pogled da je pogleda. ''A jesi li govorila istinu?''

Ona mu uzvrati pogled očima koje su bile ispunjene nadom i iskrenošću. ''Mislim da jesam,'' reče ona tihim, jasnim glasom, ''ali sve je tako čudno. Jedino sam sigurna da želim da je to istina. Želim prijatelja. Već sam neko vrijeme prestrašena i nesretna i usamljena. Usamljenost je, mislim - najgori dio starenja, a ne bol i boljetice, ne ćudljiva crijeva ili zadihanost nakon uspona po stubama preko kojih si sa dvadeset godina mogao preletjeti - usamljenost.'' ''Da,'' reče Ralph. ''To jest najgore.'' ''Nitko više ne razgovara s tobom - dobro, obraćaju ti se, ponekad, ali to nije isto - ljudi te uglavnom ne primjećuju. Jesi li se ikad tako osjećao?'' Ralph pomisli na Derry Gerijatričara, grada na koji uglavnom svijet koji ga okružuje, svijet koji žuri na posao ili na zabavu, ne obraća pozornost pa kimne glavom. ''Ralph, molim te, zagrli me.'' ''Sa zadovoljstvom,'' reče on i povuče je nježno u okružje svojih ruku. 4 Nakon nekog vremena, zgužvani i omamljeni, ali sretni, Ralph i Lois sjedili su na kauču u dnevnoj sobi, komadu pokućstva tako očito patuljastom da bi se zapravo mogao nazvati dvosjedom. Nijednom to nije smetalo. Ralphova je ruka bila oko Loisinih ramena. Raspustila je kosu pa je on vrtio jedan pramen u prstima i razmišljao o tome koliko je lako zaboraviti kako je osjetiti žensku kosu pod prstima, tako predivno različitu od muške. Ona mu je ispričala o kartanju i Ralph je pomnjivo slušao, začuđen, ali nimalo iznenađen. Bilo je desetak žena koje su kartale otprilike svakog tjedna u Ludlow Grangeu za male uloge. Kući se moglo vratiti s izgubljenih pet ili dobivenih deset dolara, ali je najčešći rezultat bio dolar prednosti ili pregršt kovanica zaostatka. Iako je bilo nekoliko dobrih igrača i nekoliko neznalica (Lois se ubrajala među prve), bio je to samo zabavan način da se provede poslijepodne - damska gerijatričarska inačica šahovskog turnira i maratonskih partija remija. ''Samo što danas nisam mogla izgubiti. Trebala sam se vratiti kući švorc, s obzirom da su ostale zapitkivale koje vitamine uzimam, gdje sam bila na masaži lica i slično. Tko bi se mogao usredotočiti na blesavu igru kao što je Deuces and Jacks, Man with the Axe, Natural Sevens Take All kad pritom moraš lagati i pokušavati samoj sebi ne skočiti u usta?'' ''Sigurno je bilo teško,'' reče Ralph, susprežući smijeh. ''I bilo je. Jako teško! Ali umjesto da sam gubila, stalno sam dobivala. A znaš li zašto, Ralph?'' Znao je, ali odmahne glavom kako bi mu ona rekla. Volio ju je slušati. ''Zbog njihovih aura. Nisam uvijek točno znala koje karte drže u ruci, ali sam često znala. A kad nisam, mogla sam s priličnom sigurnošću znati kakve karte imaju. Aure se nisu uvijek vidjele, znaš kako se pojavljuju i nestaju, ali kad bi se izgubile, igrala sam bolje nego ikad. U posljednjem satu, počela sam namjerno gubiti da me ne bi mrzile. Znaš li što? Čak je bilo teško gubiti namjerno." Ona pogleda u svoje ruke, koje je nervozno počela kršiti u krilu. ''A na povratku sam učinila nešto čega se stidim.'' Ponovno se počne nazirati njezina aura, mutna siva sablast u kojoj su se vrtjeli tamnoplavi mjehurići nepravilnog oblika. ''Prije no što mi kažeš,'' reče on, ''poslušaj ovo da vidiš zvuči li ti poznato.'' On joj ispriča kako mu je prišla gospođa Perrine dok je sjedio na trijemu, jeo i čekao da se Lois vrati. Dok joj je pričao što je učinio toj staroj gospođi, ponikne pogledom i osjeti kako su mu se uši ponovno zažarile.

''Da,'' reče ona kad je završio priču. ''I ja sam to isto učinila... ali nisam htjela, Ralph ... barem mislim da nisam. Sjedila sam na stražnjem sjedištu s Minom i ona nije prestajala o tome kako drukčije izgledam, kako izgledam mlado, pa sam pomislila - neugodno mije to reći naglas, ali mislim da moram - pomislila sam: ''Ja ću te ušutkati, ti znatiželjna, zavidna stara babo.'' Jer je to zaista i bila zavist, Ralph. Vidjela sam to u njezinoj auri. Veliki, reckavi šiljci boje mačjih očiju. Nije ni čudo da ljubomoru nazivaju zelenookom nemani! Dakle, pokazala sam prstom kroz prozor i rekla: ''Oooh, Mina, vidi kako preslatka kućica. '' A kad se ona okrenula pogledati, ja ... učinila sam što i ti, Ralph. Samo što nisam savila dlan. Napućila sam usne ... ovako . . O n a pokaže. Izgledala je tako poljubljivo da Ralph osjeti poticaj (zapravo, skoro nagon) da iskoristi taj izraz. ''... i udahnula sam velik oblak njezine energije.'' ''Što se dogodilo?'' upita Ralph, očaran i preplašen. Lois se sjetno nasmije. ''Meni ili njoj?'' ''Objema.'' ''Mina je poskočila i udarila se po zatiljku. ''Po meni puzi kukac! '' reče ona. ''Ugrizao me! Lo, skini ga! Molim te, skini ga!'' Naravno da nije bilo nikakvog kukca - ja sam bila taj kukac - ali sam ga svejedno otresla s njezina vrata, otvorila prozor i kazala joj da je otišao, odletio. Imala je sreće da joj nisam razbila glavu nego samo udarila po vratu, tako sam bila puna snage. Osjećala sam se kao da bih mogla otvoriti vrata automobila i pretrčati ostatak puta do kuće. Ralph kimne glavom. ''Bilo je predivno... odveć predivno. Kao u dokumentarcima o drogama, kako te najprije uznesu u nebo a tad zatoče u pakao. Što ako to počnemo raditi i ne možemo se zaustaviti?'' ''Da.'' reče Ralph. ''A što ako to ljude boli? Stalno mislim na vampire.'' ''Znaš li na što ja mislim?'' Loisin se glas stišao do šapta. ''O onome o čemu je govorio Ed Deepneau. O Centurionima. Što ako smo ti Centurioni mi, Ralph? Što ako su oni mi?'' On je zagrli i poljubi u tjeme. Laknulo mu je kad je čuo svoj najgori strah iz njezinih usta, a to ga podsjeti na ono što je Lois rekla o usamljenosti kao najgorem dijelu starenja. ''Znam,'' reče on. ''To što sam učinio gospođi Perrine bilo je potpuno bez umišljaja - uopće se ne sjećam da sam o tome razmišljao, samo sam učinio. Je li tako bilo i s tobom?'' ''Da. Upravo tako.'' Ona položi glavu na njegovo rame. ''Ne možemo to više činiti,'' reče on. ''Jer bi zaista moglo prerasti u ovisnost. Sve zbog čega se čovjek tako dobro osjeća mora prerasti u ovisnost, zar ne? Moramo pokušati ugraditi neke zaštitne mehanizme kako to ne bismo činili nesvjesno. Jer ja mislim da sam tako postupio. To bi mogao biti razlog - '' Cvilež kočnica i proklizavanje škripećih guma ga prekine. Oni pogledaju jedno u drugo, razrogačenih očiju, jer taj zvuk na ulici nije prestajao, kao da tuga traži mjesto u koje bi udarila. Kad je cvilež kočnica i guma utihnuo, začuje se prigušeni udarac. Odmah potom začuje se kratki vrisak koji je ispustila ili žena ili dijete, Ralph nije mogao biti siguran. Netko poviče: ''Što se dogodilo?'' pa, ''Oh, užasno!'' Na pločniku se začuje topot trčećih koraka. ''Ostani na kauču,'' reče Ralph i požuri do prozora dnevne sobe. Kad je podignuo zastor, Lois se našla pokraj njega i Ralphu bude drago. I Carolyn bi to učinila u sličnim okolnostima. Pogledaju kroz prozor u noćni život koji je vibrirao od čudnih boja i predivnog kretanja. Ralph je znao da će ugledati Billa, znao je to - Billa kojeg je udario automobil i koji leži mrtav na cesti, a njegov slamnati šešir s polumjesecom odgrizenog oboda ležat će pokraj jedne ispružene ruke. On zagrli Lois i ona stisne njegovu ruku. Ali u lepezi koju su bacala prednja svjetla Forda koji se zaokrenuo nasred Harris Avenue nije ležao McGovern, nego Rosalie. Došao je kraj njezinim ranojutarnjim odlascima u šoping. Ležala je na boku u lokvi krvi koja se širila, a njezina leđa bila su zgrbljena i svijena na nekoliko mjesta. Kad je vozač automobila koji ju je udario kleknuo pokraj stare lutalice, neumoljivi bljesak najbliže ulične svjetiljke

osvijetli mu lice. Bio je to Joe Wyzer, ljekarnik iz Rite Aida, po čijoj su se narančasto-žutoj auri vrtložili zbunjeni virovi crvene i plave boje. On pogladi starog psa i svaki put kad bi njegova ruka utonula u zlosretnu crnu auru koja je prianjala uz Rosalie, nestala bi. Užas preplavi Ralpha; temperatura mu padne, a mošnje stisnu pa ih je osjećao kao male tvrde breskvine koštice. Ponovno je bio srpanj 1992, Carolyn je umirala, smrtna ura otkucavala, a nešto se čudno dogodilo Edu Deepneau. Ed je poludio i Ralph se našao u situaciji da pokušava Helenina inače dobroćudnog supruga zadržati da se ne zaleti u muškarca s kapom tvrtke West Side Gardners i pregrize mu vrat. A tad - kao točka na i, rekla bi Carol - došao je Dorrance Marstellar. Stari Dor. I što je rekao? Ja ga više ne bih dirao ... Ne vidim ti ruke. Ne vidim ti ruke. ''O, Bože moj,'' šapne Ralph. 5 U sadašnjost ga vrati osjećaj da se Lois zanosi na njega, kao da će se onesvijestiti. ''Lois!'' reče on oštro i zgrabi je za ruku. ''Lois, dobro si?'' ''Mislim da jesam... ali Ralph... vidiš li...'' ''Da, to je Rosalie. Mislim da ona - '' ''Ne mislim na nju, nego na njega!'' Ona pokaže udesno. Liječnik #3 stajao je oslonjen na prtljažnik Forda Joea Wyzera. McGovernov slamnati šešir bio je kicoški nagnut prema stražnjem dijelu njegove ćelave lubanje. Pogleda prema Ralphu i Lois, bezobrazno se naceri, pa polako digne palac do nosa i migne svojim prstićima prema njima. ''Kopile!'' zaurla Ralph i bijesno udari šakom po zidu pokraj prozora. Nekoliko je ljudi trčalo prema mjestu nesreće, ali nisu mogli ništa učiniti; Rosalie će biti mrtva prije no što prvi stigne do mjesta gdje je ležala u svjetlu prednjih svjetala automobila. Crna se aura zgušnjavala i postajala nalik čađavoj cigli. Omotala ju je poput pripijenog mrtvačkog pokrova i Wyzerova bi ruka nestala do zapešća svaki put kad bi se zavukla pod taj užasni odjevni predmet. Liječnik #3 podigne ruku uspravna kažiprsta i nakrivi glavu - oponašajući nastavnika tako dobro kao da je naglas rekao: ''Obratite pozornost, molim!'' Počne hodati na prstima - nepotrebno, jer ga oni ljudi nisu mogli vidjeti, ali je bilo scenski efektno - i posegne u stražnji džep Joea Wyzera. Okrene se i dobaci pogled Ralphu i Lois kao da provjerava gledaju li ga još. Tad ponovno počne hodati na prstima i ispruži lijevu ruku. ''Zaustavi ga, Ralph,'' zastenje Lois. ''Molim te, zaustavi ga.'' Polako, poput drogirana čovjeka, Ralph podigne ruku i naglo je spusti. Plavi klin svjetlosti izleti iz njegovih jagodica, ali se raspline kad je prošao kroz prozorsko staklo. Pastelna magla raširi se malo ispred Loisine kuće i tad iščezne. Ćelavi liječnik im priprijeti prstom u izluđujućoj pantomimi, kao da kaže: O, ti zloćko! Liječnik #3 ponovno ispruži ruku i izvuče nešto iz Wyzerova stražnjeg džepa dok je ovaj klečao na cesti i žalovao za psom. Ralph nije mogao biti siguran što, sve dok stvor u ukaljanoj kuti nije jednim pokretom skinuo šešir s glave i pretvarao se da time češlja svoju nepostojeću kosu. Izvadio je crni džepni češalj, kakvog se može kupiti u svakoj trgovini za dolar i dvadeset devet centi. Tad poskoči u zrak i lupne petama poput zloćudnog vilenjaka. Rosalie je podigla glavu kad joj se približio ćelavi liječnik, ali je spusti na pločnik i ugine. Aura koja ju je okruživala odmah nestane; nije postupno blijedjela, nego je iščezla poput mjehurića od sapunice. Wyzer ustane, okrene se čovjeku koji je stajao na rubu pločnika i počne mu tumačiti što se dogodilo, mašući rukama da bi pokazao kako je pas izletio ispred automobila. Ralphu se učini da može pročitati slijed od pet riječi koje su se otkinule s Wyzerovih usta: kao da je iznikla niotkuda.

A kad je Ralph ponovno pogledao prema bočnoj strani Wyzerova automobila, ugleda malog ćelavog liječnika kako se vratio baš na to mjesto.

Šesnaesto poglavlje 1 Ralph je uspio pokrenuti svoj krš od Oldsmobilea, ali im je ipak trebalo dvadeset minuta da prođu kroz cijeli grad do gradske bolnice u istočnom dijelu grada. Carolyn je bila shvaćala da je njemu svakim danom sve teže voziti i pokušavala je pokazati razumijevanje, ali je imala nestrpljivu, požurujuću narav koju godine nisu ublažile. Tijekom vožnje dulje od kilometra, skoro nikad se nije mogla suzdržati da ipak nešto ne prigovori. Šuteći bi kuhala u sebi neko vrijeme, mudrovala, a tad bi počela kritizirati. Ako je bila osobito ogorčena brzinom njihova napredovanja - ili nenapredovanja - znala bi ga upitati bi li mu klistir pomogao da iz dupeta izvuče olovo. Bila jc dušica, ali joj je jezik bio papren. Nakon takvih primjedbi, Ralph bi se ponudio - uvijek bez žaljenja - da će zaustaviti automobil i prepustiti vožnju njoj. Takve bi ponude Carol uvijek odbijala. Ona je smatrala da je, barem na kratke udaljenosti, suprugova dužnost da vozi, a ženina da konstruktivno kritizira.. Čekao je da Lois izreče komentar o njegovoj brzini ili njegovu nemaru u vožnji (u posljednje se vrijeme ne bi mogao sjetiti žmigavaca baš kad bi mu netko i prislonio revolver uz glavu), ali ona ne reče ništa. Sjedila je na mjestu na kojem je sjedila Carolyn u pet tisuća vožnji ili više i držala torbicu na jednak način na koji je Carolyn uvijek držala svoju. Klipovi svjetlosti - neonske reklame trgovina, prometni svjetlosni znakovi, ulična rasvjeta - prelazili su preko Loisinih obraza i obrva poput duga. Njezine su tamne oči bile daleke i zamišljene. Plakala je kad je Rosalie uginula, gorko plakala, i zamolila Ralpha da navuče zavjesu. Ralph to skoro nije učinio. Njegov je prvi poriv bio izjuriti na ulicu prije no što Joe Wyzer ode. Reći Joeu da se jako pazi. Reći da će mu, kad večeras isprazni džepove hlača, nedostajati jeftin češalj, ništa posebno, ljudi stalno gube češljeve, samo što je ovog puta to jako važno, i idući put bi ljekarnik iz Rite Aida, Joe Wyzer, mogao ležati na mjestu gdje završavaju tragovi naglog kočenja. Slušajte me, Joe, i to pomnjivo. Morate se paziti, jer iz zone hiperstvarnosti stižu svakojake vijesti, a one koje se tiču vas, crno su uokvirene. No, bilo je tu problema. Najveći je bio taj da bi Joe Wyzer, koji je pokazao toliko razumijevanja onog dana kad je zakazao Ralphu pregled kod akupunkturista, pomislio da je Ralph lud. Usto, kako se obraniti od osobe koju se i ne vidi? I tako je navukao zastor... no prije je još jednom dobro pogledao u čovjeka koji mu je rekao da se nekad zvao Joe Wyze, ali da je sad stariji i pametniji pa je Wyzer. Aure su se još vidjele i vidio je Wyzerovu balonsku uzicu, jarko narančasto-žutu, kako se diže netaknuta iz njegova tjemena. Znači, još je dobro. Barem zasad. Ralph je odveo Lois u kuhinju i natočio joj još jednu šalicu kave - crne s puno šećera. ''Ubio ju je, zar ne?'' upita ona dok je prinosila šalicu ustima objema rukama. ''Ta mala zvijer ju je ubila.'' ''Da. Ali mislim da to nije učinio noćas. Mislim da je to zapravo učinio jutros.'' ''Zašto? Zašto?'' ''Zato što može,'' smrknuto će Ralph. ''Mislim da mu je to dovoljan razlog. Samo zato što može.'' Lois se zagleda u njega dugo i prodorno i u njezine se oči polako uvuče olakšanje. ''Shvatio si, zar ne?

Trebala sam to znati čim sam te vidjela večeras. I shvatila bih da mi se po onome što je tobože moj mozak nije motalo toliko drugih stvari.'' ''Shvatio? Kilometre sam daleko od toga, ali mi je nekoliko zamisli palo nu pamet. Lois, imaš li snage poći sa mnom u gradsku bolnicu?" ''Mislim da imam. Želiš li vidjeti Billa?'' ''Nisam siguran koga želim vidjeti. Možda i Billa, ali možda i Billova prijatelja Boba Polhursta. Možda čak i Jimmyja Vandermeera. Poznaješ li ga?'' ''Jimmyja V-a? Naravno da ga poznajem! A još sam mu bolje poznavala ženu. Zapravo, igrala je poker s nama dok nije umrla. Srčani udar, tako naglo - '' Ona zašuti i pogleda u Ralpha svojim španjolskim očima. ''Jimmy je u bolnici? Bože, rak, zar ne? Rak se obnovio.'' ''Da. On je u sobi do sobe Billova prijatelja.'' Ralph joj ispriča razgovor koji je jutros vodio sFayeom i o bilješci koju je danas poslije podne našao na izletničkom stolu. Istakne čudnu podudarnost soba i pacijenata u njima - Polhurst, Jimmy V, Carolyn - i upita Lois smatra li to ona slučajnošću. ''Ne, sigurna sam da nije.'' Ona pogleda na sat. ''Pođimo - mislim da vrijeme posjeta završava u pola deset. Želimo li stići ondje prije toga, dignimo sidro.'' 2 Dok je skretao na bolnički kolni prilaz (Ponovno si zaboravio uključiti žmigavac, dušo, komentirala bi Carolyn), pogleda u Lois - Lois koja je sjedila i čvrsto stiskala torbicu i čija je aura trenutačno bila nevidljiva - i upita je osjeća li se dobro. Ona kimne glavom. ''Da. Nisam sjajno, ali sam dobro. Ne brini zbog mene.'' Ali brinem, Lois, pomisli Ralph. I to jako. Ah, da te pitam, jesi li vidjela kad je Liječnik #3 uzeo češalj iz džepa Joea Wyzera? Bilo je to glupo pitanje. Naravno da je vidjelu. Ćelavi patuljak je želio da ona to vidi. Želio je da oboje to vide. Važno je bilo koliko je Lois važnosti tome pridala. Koliko zapravo znaš, Lois? Koliko si niti povezala? Moram se to pitati, jer nije to tako teško shvatiti. Pitam se u sebi...ali se bojim upitati. Petstotinjak metara dalje niz sporednu cestu bila je niska zgrada od cigle - WomanCare centar. Velik broj snažnih reflektora (sigurno novijeg datuma, pomisli Ralph) bacalo je lepeze osvijetljenja preko travnjaka i Ralph ugleda dvojicu muškaraca kako hodaju amo-tamo po rubu nakazno izduljenih sjenki... rent-a-murjaci, vjerojatno. Još jedna dosjetljiva zamisao; još jedna slamka koju nosi zloguk vjetar. Skrene lijevo (ovog se puta sjeti uključiti žmigavac) i brižljivo povede Old po zavojitu prilazu u višekatnu bolničku garažu. Na vrhu, narančasta rampa ispriječi mu se na putu. STANITE, MOLIM I UZMITE LISTIĆ, pisalo je na natpisu pokraj nje. Ralph se sjećao vremena kad su u garažama radili ljudi, pa su izgledale malo manje sablasno. Those were the days, my friend, we thought they''d never endni pomisli on kad spusti prozor i izvadi listić iz automata. ''Ralph?'' ''Hmm?'' Pazio je da ne udari u odbojnike automobila ukoso parkiranih na obje strane uspinjućih prolaza. Znao je da su prolazi preširoki da bi odbojnici tih drugih automobila bili stvarna prepreka njegovu prolazu - razbor mu je to govorio - ali je u želucu osjećao nešto drugo. Kako bi Carolyn cokotala i jamrala zbog načina na koji vozim, pomisli on pomalo zamišljeno raznježen.

''Znaš li što ovdje tražimo ili hvatamo vjetar kapom?'' ''Samo minutu - da sparkiram ovu prokletinju.'' On prođe pokraj nekoliko praznih mjesta na prvoj razini dovoljno velikih za Olds, ali nijedno nije imalo dovoljno veliku tampon-zonu da bi se pokušao parkirati. Na trećoj razini nađe tri mjesta u nizu (zajedno su bili dovoljno široki da se komotno parkira Shermanov tenk) i Ralph parkira svoj automobil na srednje mjesto kao da hoda po jajima. Ugasi motor i okrene se prema Lois. Drugi su motori vozili u leru iznad i ispod njih, ali se zbog jeke nije moglo točno odrediti gdje. Narančasto svjetlo - taj uporni, prodorni tonirani sjaj, čini se karakterističan za sva takva mjesta - ležalo je na njihovoj koži poput toksične boje. Lois se okrene i pogleda ga u oči. Na njezinim nadutim, otečenim vjeđama ugleda tragove suza koje je prolila za Rosalie, ali je pogled bio smiren i siguran. Osupnulo ga je koliko se promijenila od jutros, kad ju je zatekao kako snuždenih ramena sjedi na klupi u parku i plače. Lois, pomisli on, kad bi te tvoj sin i snaha mogli večeras vidjeti, mislim da bi pobjegli glavom bez obzira. Ne zato što bi izgledala kao strašilo, nego zato što žene koju su došli zastrašivanjem otjerati u Riverview Estate više nema. ''Pa?'' upita ona jedva se primjetno nasmiješivši. ''Hoćeš li mi nešto reći ili ćeš me samo gledati?'' Ralph, inače oprezan čovjek, nepromišljeno reče što mu je prvo palo na um. ''Ono što bih ja zaista želio, je polizati te kao sladoled.'' Njezin se smiješak rastegne dovoljno da joj se u kutovima usta pojave rupice. ''Možda ćemo poslije vidjeti koliko zaista voliš sladoled, Ralph. Zasad mi reci zašto si me doveo ovdje. I nemoj mi reći da ne znaš, jer mislim da znaš.'' Ralph zatvori oči, duboko uzdahne pa ponovno otvori oči. ''Mislim da smo ovdje da bismo našli ona druga dva ćelavca. One koje sam vidio kako izlaze iz kuće May Locher. Ako netko može objasniti što se događa, to su oni.'' ''Zašto misliš da ćeš ih ovdje naći?'' ''Mislim da imaju posla ... dvoje ljudi, Jimmy V. i Billov prijatelj, umiru jedan pokraj drugog. Trebao sam shvatiti što su ćelavi liječnici - što im je posao - čim sam ugledao bolničare kako iznose gospođu Locher privezanu za nosila i pokrivenu plahtom. A i shvatio bih, da nisam bio tako prokleto umoran. Škare bi mi dovoljno govorile. Umjesto toga, tek sam danas poslije podne shvatio i to samo zbog nečeg što je rekla nećaka gospodina Polhursta.'' ''A što to?'' ''Da je smrt glupa. I da bi opstetričar, kad bi toliko dugo presijecao pupčanu vrpcu, bio optužen zbog nemara u vršenju posla. To me podsjetilo na mit koji sam pročitao dok sam bio u srednjoj školi, kad se nisam mogao načitati priča o bogovima i božicama i trojanskim konjima. To je bila priča o tri sestre - zvale su se "Grčke sestre'', možda, a možda i ''Suđenice''. Ništa me ne pitaj; ne mogu se sjetiti ni žmigavce uključiti. Dakle, te su sestre određivale tijek ljudskog života. Jedna je prela životnu nit, druga je odlučivala koliko će biti duga... podsjeća li te to na nešto, Lois?'' ''Naravno da me podsjeća!'' ona skoro vikne. ''Balonske uzice!'' Ralph kimne glavom. ''Da. Balonske uzice. Ne sjećam se imena prvih dviju sestara, ali nisam zaboravio ime treće - Atropa. A prema priči, njezina je zadaća presjeći nit koju prva sestra ispliće a druga mjeri. Može joj se dokazivati, zaklinjati, ali to ne pomaže. Kad ona odluči da je doba da se reže, ona reže.'' Lois je kimala glavom. ''Da, sjećam se te priče. Ne znam jesam li je pročitala ili mi ju je netko ispričao kad sam bila dijete. Ralph, ti vjeruješ da je to istina, zar ne? Samo što se čini da su to Ćelava braća a ne sestre Suđenice.''

''I da i ne. Koliko se ja sjećam priče, sestre su bile na istoj strani - tim. A takvim su mi se učinila ona dvojica koja su izašla iz kuće gospođe Locher, kao da su dugogodišnji ortaci i da se silno uzajamno poštuju. No onaj treći, kojeg smo sinoć vidjeli, nije nalik njima. Mislim da je Liječnik #3 bitanga.'' Lois zadrhti, teatralno. Taj drhtaj tek u posljednjem trenutku postane istinski. ''Užasan je, Ralph. Mrzim ga.'' ''Ne krivim te.'' On ispruži ruku prema kvaki na vratima, ali ga Lois dodirom zaustavi. ''Vidjela sam ga kako je nešto učinio.'' Ralph se okrene i pogleda je. Tetive u njegovu vratu zaškripe. Znao je što će reći. ''Prekopao je po džepovima muškarca koji je udario Rosalie,'' reče ona. ''Dok je klečao pokraj nje na cesti, ćelavac mu je prekopao po džepovima. Ali je uzeo samo češalj. A šešir koji je taj ćelavac nosio ... prilično sam sigurna da sam ga prepoznala.'' Ralph ju je i dalje napeto promatrao, usrdno se nadajući da Loisino pamćenje odjevnih pojedinosti Liječnika #3 nije zadiralo dalje. ''To je bio Billov šešir, zar ne? Billov slamnati šešir.'' Ralph kimne glavom. ''Da.'' Lois zatvori oči. ''Bože!'' ''Što kažeš, Lois? Još si u igri?'' ''Da.'' Ona otvori vrata i jednim pokretom izbaci noge iz automobila. ''Ali krenimo odmah, prije no što mi ponestane hrabrosti.'' ''Uzela si mi riječ iz usta,'' reče Ralph Roberts. 3 Dok su se približavali glavnom ulazu u gradsku bolnicu, Ralph se nagne prema Loisinu uhu i šapne: ''Događa li se to i tebi?'' ''Da.'' Raširila je oči. ''I te kako. Ovaj je put jako, ha?'' Kad su presjekli zraku fotoćelije a vrata bolničkog predvorja otvorila se pred njima, površina svijeta odjednom se oguli i otkrije drugi svijet, onaj koji svjetluca od nevidljivih boja i po kojem se miču nevidljivi oblici. Iznad njihovih glava, na zidnoj slici koja je pokrivala cijeli zid i prikazivala Derry kakav je bio u doba njegova procvata početkom stoljeća kad je bio središte drvne industrije, tamnosmeđi streličasti oblici lovili su se, sustizali i naposljetku dodirnuli. Kad bi se to dogodilo, bljesnuli bi tamnozelenom bojom i promijenili smjer. Sjajno srebrni lijevak koji je izgledao ili kao vodena pijavica ili maketa tornada, spuštao se niz vijugave stube koje su vodile na drugi kat, gdje su bile čekaonice, kafeterija i dvorana za sastanke. Njegov širok vrh kimao se naprijed-natrag dok je silazio po stubama, ali se Rulphu učini izrazito neopasnim, poput antropomorfnog lika iz Disneyeva crtića. Dvçjica muškaraca s aktovkama požure uza stube i jedan prođe ravno kroz srebrni lijevak. Nije zastao u govoru, ali kad jc izašao na drugoj strani, Ralph ugleda kako je nesvjesno slobodnom rukom zagladio kosu... iako je svaka vlas bila na svom mjestu. Lijevak stigne do podnožja stubišta, zavrti se na sredini predvorja ispisavši čvrstu, razdraganu osmicu, pa iščezne, ostavljajući za sobom tek jedva primjetnu, ružičastu izmaglicu. I ona se uskoro raziđe.

Lois laktom mune Ralpha u rebra i upre prstom iza šaltera za informacije, ali se sjeti da su okruženi ljudima pu sumo podigne bradu u tom smjeru. Ralph je već jednom vidio lik na nebu koji je izgledao kao pretpovijesna ptica. Sad je ugledao nešto što je izgledalo kao duga prozirna zmija. Svijala se u obliku slova S preko stropa iznad natpisa RED ZA KRVNE PRETRAGE. ''Je li živa?'' Lois upita pomalo usplahireno. Ralph se bolje zagleda i shvati da ta stvar nema glave ... a ni poštenog repa. Sastojala se samo od tijela. Vjerojatno jest živa - smatrao je da su sve aure na neki način žive - ali nije mislio da je to prava zmija, a sumnjao je i da je opasna, barem ne za njih. ''Ne gubi vrijeme na sitnice, dušo,'' šapne joj on kad su stali u kratki red kod šaltera za informacije. Kad je to rekao, onaj zmijasti stvor stopi se sa stropom i raspline. Ralph nije znao važnost ptica i tornada u poretku tajnog svijeta, ali je bio siguran da su ljudi ipak glavne zvijezde. Predvorje gradske bolnice u Derryju bilo je poput raskošnog vatrometa na Dan nezavisnosti, vatrometa u kojem su ljudi bili svijetleće rakete i prskalice. Lois ga prstom zakvači za ovratnik košulje i povuče kako bi sagnuo glavu prema njoj. ''Ralph, ti ćeš morati govoriti,'' reče glasom slabim, začuđenim, tihim. ''Ja sam svu snagu usmjerila na to da se ne pomokrim u gaće.'' Muškarac koji je stajao ispred njih ode i Ralph korakne naprijed. Kad je to učinio, javi mu se slatko nostalgična uspomena na Jimmyja V-a. Bili su zajedno negdje na putu na Rhode Islandu - vjerojatno kod Kingstona - i puhnulo im je da odu na evangelistički skup u velikom šatoru na susjednoj livadi. Naravno, oboje su bili pijani kao letve. Dvije uredne žene stajale su s vanjske strane podignutih šatorskih krila i dijelile pamflete. Kad su im se Jimmy i on približili, one su se počele upozoravati mirisnim šaptom da zadrže mir, dovraga i ponašaju se trezveno. Jesu li ovi stigli danas? Ili - ''Pomoći?'' žena na informacijama upita, tonom glasa koji kao da je želio reći kako ona čini Ralphu veliku uslugu što mu se uopće obratila. On pogleda kroz staklo u nju i ugleda ženu ukopanu u zagasitu narančastu auru koja je izgledala kao gorući grm trnjaka. Žena koja čita i sitno tiskane anekse ugovora i koja se pridržava svih pravila kojih može, pomisli on, a zatim se Ralph prisjeti kako su one dvije djevojke koje su stajale svaka s jedne strane ulaza u šator samo jednom omirisale zadah koji je dopirao od njega i Jimmyja V-a i uljudno ih, ali odlučno otpravile. Koliko se sjeća, večer su završili u nekom restoranu u Central Fallsu uz glazbu s džuboksa i imali su sreće da ih nije zdrepao neki automobil kad su isteturali nakon zatvaranja. ''Gospodine?'' nestrpljivo reče žena iza stakla. ''Izvolite? '' Ralph se vrati u sadašnjost bubnuvši u nju tako da ga je skoro zaboljelo. ''Da, gospođo. Moja supruga i ja željeli bismo posjetiti Jimmyja Vandermeera na trećem katu, ako - '' ''To je odjel za intenzivnu skrb!'' prasne ona. ''Ne možete na intenzivnu bez posebne propusnice.'' Narančaste kukice počnu izbijati iz svjetla oko njezine glave a aura joj počne sličiti na bodljikavu žicu zategnutu preko neke sablasne ničije zemlje. ''Znam,'' reče Ralph, najskrušenije što je mogao, ''ali moj prijatelj Lafayette Chapin je rekao - '' ''Mili Bože!'' prekine ga žena u staklenoj kućici. ''Predivno, to kako svi imaju prijatelja. Zaista predivno'' Ona podrugljivo zakoluta očima prema stropu. ''Faye je rekao da Jimmy može primati posjetitelje. Ima rak i liječnici smatraju da neće dugo - '' ''Provjerit ću,'' nevoljko reče žena u kućici kao osoba koja zna da ju se šalje na nepotreban zadatak, ''ali kompjutor je večeras jako spor, pa će malo potrajati. Recite mi vaše ime, pa onda vi i vaša žena možete sjesti ondje. Pozvat ću vas čim - '' Ralph zaključi da je progutao dovoljno skrušenih govana pred tim birokratskim psom čuvarom. Pa ne želi izlaznu vizu iz Albanije; bila bi dovoljna propusnica za intenzivnu skrb.

U dnu staklene pregrade bio je otvor. Ralph sune rukom i zgrabi ženu za zapešće prije no što ju je mogla povući. Osjeti, bez boli, ali jasno, kako mu te narančaste kukice prolaze kroz tijelo ni za što se ne zakvačivši. Ralph lagano stisne ruku i osjeti malu provalu energije - nešto što bi bilo veličine metka da je vidljivo - kako prelazi s njega na ženu. Odjedanput službenička narančasta aura oko njezine lijeve ruke poprimi izblijedjelu tirkiznu boju Ralphove aure. Ona naglo udahne zrak i trgne se prema naprijed na stolcu, kao da joj je netko bacio papirnatu šalicu punu kockica leda niz leđa. [''Pustite kompjutor na miru. Samo mi dajte dvije propusnice. Odmah. ''] ''Da, gospodine,'' reče ona spremno i Ralph joj pusti zapešće tako da može posegnuti rukom ispod stola. Tirkizni sjaj oko njezine ruke ponovno je postajao narančast, a promjena boje je polako klizila od ramena prema zapešću. Mogao sam je potpuno poplaviti, pomisli Ralph. Svladati je. Učiniti da trčkara po prostoriji poput lutke na navijanje. Prisjeti se kako je Ed citirao evanđelje po Mateju: - A tad Herod, kad vidje da su ga mudraci prevarili, razgnjevi se vrlo - pa ga ispuni mješavina užasa i stida. Ponovno mu padnu na um vampiri i rečenica iz slavnog stripa o Pogou: Upoznali smo neprijatelja, i on je mi. Da, vjerojatno bi mogao učiniti sve što želi s tom oštrokondžom narančaste aure; njegove su baterije bile pune. Jedini je problem bio taj što je energija u tim baterijama - a i Loisinim - ukradena roba. Kad se službeničina ruka pomolila ispod stola, držala je dva laminirana ružičasta bedža s natpisom INTENZIVNA SKRB/POSJETITELJ. ''Izvolite, gospodine,'' reče ona ljubazno, potpuno nenalik tonu kojim mu se prvi put obratila. ''Uživajte u posjeti i hvala što ste čekali.'' ''Hvala vama,'' reče Ralph. Uzme bedževe i pograbi Lois za ruku. ''Hajde, dušo. Moramo [''Ralph, što si joj učinio?''] [ ''Mislim ništa - mislim da joj nije ništa ''] na kat i obaviti posjete prije no što bude kasno.'' Lois se okrene i pogleda službenicu na informacijama. Razgovarala je s drugom strankom, ali polako, kao da je upravo doživjela otkrovenje pa mora o njemu razmisliti. Onaj plavi sjaj sad se vidio samo na jagodicama prstiju i dok ju je Lois gledala, nestane i toga. Lois ponovno pogleda u Ralpha i nasmiješi se. [" Da.. . zaista JE dobro. I zato si prestani predbacivati. ''] [ "Zar sam si predbacivao? ''] [ " Mislim da jesi... Ralph, ponovno onako razgovaramo!''] [ "Znam. ''] [''Ralph?''} [''Da?''] [ ''Ovo je prilično lijepo, ha? ''] [''Da.''] Ralph pokuša sakriti ostale svoje misli od nje; da će, kad dođe vrijeme da plate taj divan osjećaj, shvatiti da je cijena jako visoka. 4 [ ''Ralph, prestani zuriti u to dijete. Uznemiravaš majku. ''] Ralph pogleda u ženu u čijem je naručju spavalo dijete i shvati da je Lois u pravu ... ali je bilo teško ne gledati. Dijete, ne starije od tri mjeseca, ležalo je u čahuri uzbibane žutosive aure. Ta jaka, ali

uznemirujuća munja kružila je oko sićušnog tjelešca besmislenom brzinom atmosfere plinovitih divovskih planeta - Jupitera ili Saturna, na primjer. [ ''Isuse, Lois, oštećenje mozga, zar ne? ''] [ ''Da. Žena kaže da se dogodila nesreća. ''] [''Kaže? Zar si razgovarao s njom?''] [''Ne. To je ------ . ''] [ ''Ne shvaćam. ''] [ ''Pridruži se klubu. ''] Golemo bolničko dizalo teško se i polako uspinjalo. Putnici - kljasti, šepavi, nekoliko zdravih koji su zbog tog osjećali grižnju savjesti - nisu razgovarali nego su ili podigli pogled prema pokazivaču katova iznad vrata ili ga spustili prema cipelama. Jedina iznimka bila je žena s djetetom obloženim munjastom aurom. Promatrala je Ralpha s nepovjerenjem i usplahireno, kao da očekuje da će svakog trenutka smuti i pokušati joj iz ruku oteti dijete. Nije to samo zato što sam gledao, pomisli Ralph. Barem tako mislim. Osjetila je da razmišljam o njezinu djetetu. Osjetila je... naslutila .. . čula . .. nešto. Dizalo se zaustavi na drugom katu, vrata zazuje i otvore se. Žena s djetetom okrene se Ralphu. Beba se vrpoljila i Ralph pogleda njezino tjeme. Na sićušnoj je lubanji bio duboki nabor čijom je duljinom prolazila crvena brazgotina. Ralphu je izgledala kao potočić zagađene vode na dnu jarka. Ružna i miješana žuto-siva aura koja je okruživala dijete izlazila je iz tog ožiljka poput pare iz pukotine u zemlji. Djetetova balonska uzica bila je jednake boje i drukčija od svih balonskih uzica koje je Ralph dosad vidio - nije bila nezdravog izgleda, nego kratka i ružna, kao batrljak. ''Zar vas majka nije naučila pristojnosti?'' djetetova majka upita Ralpha i ono što ga zapeče nije toliko bio prijekor koliko način na koji mu ga je uputila. Gadno ju je prestrašio. ''Gospođo, uvjeravam vas - '' ''Aha, možete uvjeravati moju strinu,'' reče ona i izađe iz dizala. Vrata dizala počnu se zatvarati. Ralph pogleda Lois i njih dvoje izmijene kratak pogled potpunog razumijevanja. Lois priprijeti prstom vratima kao da ih kori i lepeza sive, mrežaste tvari izađe iz vrha njezina prsta. Vrata udare u to pa se ponovno otvore kako su programirana učiniti kad naiđu na neku prepreku. [''Gospođo!''] Žena stane i okrene se, silno zbunjena. Sumnjičavo se osvrtala, pokušavajući otkriti tko je to rekao. Aura joj je bila tamnožute boje maslaca s blijedonarančastim potezima koji su izvirali u njezinim unutarnjim rubovima. Ralph joj privuče pogled. [''Oprostite ako sam vas uvrijedio. Sve ovo je novo mojoj prijateljici i meni. Mi smo kao djeca na svečanoj večeri. Ispričavam se.''] ['' ......................... ''] Nije točno znao što mu ona želi priopćiti - kao da netko govori u zvučno izoliranoj kabini - ali je osjetio olakšanje i duboku nelagodu ... onakvu kakvu ljudi osjećaju kad misle da su učinili nešto što možda nisu smjeli. Njezine sumnjičave oči počivale su na njegovu licu još trenutak-dva, a tad se ona okrene i počne žurno hodati niz hodnik s oznakom NEUROLOGIJA. Siva mrežica koju je Lois bacila na vrata se tanjila i kad su se vrata ponovno pokušala zatvoriti, lagano su prošla kroz nju. Dizalo nastavi svoj spori uspon. [''Ralph . .. Ralph, mislim da znam što se dogodilo toj bebi.''] Ona ispruži desnu ruku prema njegovu licu i postavi je između njegova nosa i usta, dlanom okrenutim prema dolje. Palcem lagano pritisne jednu njegovu ličnu kost a kažiprstom drugu. Učinila je to tako brzo i samouvjereno da nitko u dizalu nije primijetio. Ako je neki od ostala tri putnika nešto i

primijetio, on ili ona bi vidjeli pokret kojim uredna supruga briše kapljicu losiona ili grudicu preostale pjene za brijanje. Ralph se osjećao kao da je netko okrenuo sklopku visokog napona u njegovoj glavi, na koju je spojena cijela baterija zasljepljujuće rasvjete na stadionu. U tom jarkom, trenutačnom bljesku, on ugleda užasnu sliku: ruke obložene pomamno smeđastoljubičastom aurom posežu u dječji krevetić i grabe dijete koje su upravo vidjeli. Drmaju ga naprijed-natrag; glavica se vrti i poigrava na tankoj stabljici vrata poput lutkine - - a tad ga bacaju - Svjetla u njegovoj glavi tad se ugase i Ralph ispusti promukao, drhtav uzdah olakšanja. Prisjeti se pristaša života koje je sinoć vidio na večernjim vijestima, muškaraca i žena koji su mahali natpisima na kojima je bila fotografija Susan Day i riječi TRAŽI SE ZBOG UBOJSTVA, muškaraca i žena zaogrnutih plaštem Smrti, muškaraca i žena koji nose natpis ŽIVOT, KAKO DIVAN IZBOR. Pitao se razlikuje li se možda mišljenje munjom okruženog mališana od njihova. Sretne Loisin zgranut, bolan pogled i posegne za njezinim rukama. [''Otac je to učinio, zar ne? Bacio dijete o zid?"] [''Da. Dijete nijeprestajalo plakati.''] [''I ona to zna. Ona zna, ali nikome nije rekla."] [''Nije ... ali će možda reći, Ralph. Razmišlja o lome.''] [''A možda će i pričekati da on to ponovi. A možda će taj idući put dovršiti započeto.''] Ralphu se javi užasna misao i projuri njegovim umom poput meteora koji brzopotezno zagrebe vatrom po noćnom ljetnom nebu: možda bi bilo i bolje da to i učini. Balonska uzica onog djeteta bila je tek batrljak, ali zdrav batrljak. Dijete će možda poživjeti godinama, ne znajući tko je ni gdje je, a kamoli zašto živi, i gledati ljude kako dolaze i odlaze poput stabala u magli... Lois je stajala spuštenih ramena i gledala u pokazatelj katova u dizalu, zračila tugom koja ugrize Ralpha za srce. On ispruži ruku, podmetne prst pod njezinu bradu i zagleda se u prelijepu plavu ružu koja se stvori na mjestu na kojem je njegova aura dotaknula njezinu. Podigne joj glavu i ne iznenadi se kad joj u očima ugleda suze. ''Još misliš da je prilično lijepo, Lois?'' upita je nježno i na to ne dobije odgovor, ni u ušima ni u mozgu. 5 Samo je njih dvoje izašlo na trećem katu, gdje je vladala tišina debela kao prašina na policama u knjižnicama. Dvije su medicinske sestre stajale na sredini hodnika, s iskaznicama zakvačenima o njihova u bijelo odjevena poprsja, i tiho razgovarale. Netko tko bi stajao pokraj dizala mogao bi ih pogledati i pomisliti da razgovaraju o životu, smrti i junačkim djelima; no Ralph i Lois pogledaju njihove isprepletene aure i shvate da je tema njihova razgovora kamo otići na piće nakon završetka smjene. Ralph je to istodobno i vidio i nije, kao što duboko zamišljen čovjek vidi i pridržava se prometnih znakova a da ih zapravo ne vidi. Njegove su misli bile uglavnom zaokupljene pogubnim osjećajem déjà vua koji ga je preplavio u trenutku kad su on i Lois izašli iz dizala, u ovaj svijet u kojem jedva čujni škripaj medicinskih cipela na linoleumu zvuči skoro kao jedva čujno piskutanje signala na uređajima za održavanje života. Parne sobe slijeva; neparne sobe zdesna, pomisli on, a soba 317, u kojoj je Carolyn umrla, je kod sobe za osoblje. Bila je soba 317 - točno se sjećam. Sad kad sam ovdje svega se sjećam. Kako je netko uvijek gurao njezin bolnički karton u mali džepić s unutarnje strane vrata naopako. Kako je svjetlo s prozora u sunčane dane padalo preko kreveta u obliku nepravilna četverokuta. Kako se moglo sjediti na

stolcu za posjetitelje i gledati u medicinsku sestru na prijamnom šalteru, čiji je posao nadzirati vitalne funkcije, ulazne telefonske razgovore i izlazne narudžbe za pizzu. Isto. Sve je isto. Ponovno je početak ožujka, turoban svršetak olovnog, oblačnog dana, solika počinje tuckati po prozoru sobe 317, a on sjedi u stolcu za posjetitelje držeći na krilu od jutra neotvoreni primjerak Shirerove knjige Uspon i pad Trećeg Reicha. Sjedi i ne želi ustati čak toliko da ode na zahod jer je smrtna ura tad već skoro otkucala svoje. Svaki je otkucaj bio posrtaj a razmak između otkucaja cijeli životni vijek; njegova je životna družica morala stići na vlak i on je želio biti na peronu i ispratiti je. Za to će mu se pružiti samo jedna prilika. Bilo je lako čuti soliku, bržu i učestaliju, jer su uređaji za održavanje života bili isključeni. Ralph je odustao posljednjeg tjedna u veljači; Carolyn, koja nijednom u životu nije odustala, bilo je potrebno malo dulje da shvati poruku. A kakva je, zapravo, bila ta poruka? Da je u teškoj borbi u deset rundi između Carolyn Roberts i Karcinoma, tehničkim nokautom pobijedio Karcinom, najveći šampion u teškoj kategoriji. Sjedio je na stolcu za posjetitelje, promatrao i čekao dok je njezino disanje postajalo sve glasnije - dugi, uzdišući izdisaji, plosnat, nepomičan grudni koš, sve veća sigurnost da je posljednji dah zaista bio posljednji dah, da je sat otkucao svoje, da je vlak stigao na postaju po jedinu putnicu ... a tad bi se začuo sljedeći, nesvjestan oštar udisaj kad bi se ona izborila za još jedna puna pluća nesklonog joj zraka. Nije više disala u uobičajenom značenju te riječi nego refleksno posrtala od jednog kratkog udisaja do drugog poput pijanca koji posrće niz neosvijetljen hodnik u jeftinom hotelu. Tup-tap-tup-tap: solika je grebla nevidljivim noktima po prozoru dok se prljavi ožujski dan vukao prema prljavom ožujskom sumraku, a Carolyn se nastavljala boriti u posljednjoj polovici svoje posljednje runde. Tad je, naravno, već prepustila vožnju automatskom pilotu; mozak koji je nekoć postojao u toj lijepo oblikovanoj lubanji je nestao. Zamijenio gaje mutant - glupi crno-sivi prijestupnik koji nije mogao misliti ili osjećati nego samo jesti i jesti sve dok ne proždre samog sebe. Tip-lap-tip-tap. On primijeti da se cjevčica za disanje u obliku slova T na njezinu nosu nakrenula. Pričeka da Carolyn iščupa jedan od tih užasnih, tegobnih udisaja iz zraka a tad, kad je izdahnula, on se nagne i učvrsti mali plastični nosni ukras. Sjeća se da je na prstima osjetio malo šlajma i da ga je obrisao papirnatom maramicom iz kutije na stoliću pokraj kreveta. Ponovno je sjeo, čekajući idući udisaj, ali nije bilo sljedećeg udisaja i on shvati da su otkucaji koji su dopirali odasvud od prethodnog ljeta prestali. Sjećao se kako je čekao a minute su prolazile - jedna, pa tri, pa šest - nije mogao vjerovati da su sve dobre godine i dobra razdoblja (a i nekoliko loših) svršili na takav beživotan i bezbojan način. Njezin je radio, podešen na lokalnu šlagersku postaju, svirao tiho u uglu i on posluša Simona i Garnfunkela kako pjevaju ''Scarborough Fair''. Otpjevaju je do kraja. Zatim je bio red da Wayne Newton zapjeva ''Danke Schoen''. Ispjeva je do kraja. Zatim je došao red na vremensku prognozu, ali prije no što je DJ dovršio svoje izvješće o tome kakvo će sutra biti vrijeme, prvog dana udovištva Ralpha Robertsa, o razvedravanju i zahlađenju i vjetrovima koji će promijeniti smjer na sjeveroistočni, Ralph naposljetku shvati. Ura je prestala otkucavati, vlak je stigao, boks-meč je završen. Sve su metafore istrošene, ostala je samo ta žena u sobi, naposljetku utihla. Ralph počne plakati. Plačući, on se dovuče do kuta i ugasi radio. Sjetio se ljeta kad su upisali tečaj iz slikanja prstima i noći koju su proveli prstima oslikavajući svoja gola tijela. Od te uspomene se još jače rasplače. Priđe prozoru, nasloni glavu na hladno staklo i tako je plakao. Te prve užasne minute kad mu je njezina smrt došla do svijesti, želio je samo jedno: da i sam umre. Sestra ga je čula plakati pa uđe. Pokuša opipati Carolynino bilo. Ralph joj reče da se ne ponaša kao budala. Ona priđe Ralphu i na trenutak Ralph pomisli da će pokušati opipati njegovo bilo. Umjesto toga, ona ga zagrli. Ona - [''Ralph? Ralph, dobro ti je?'']

On se okrene i pogleda Lois, zausti da kaže da je dobro, a tad se sjeti kako malo toga može sakriti od nje dok su u ovakvu stanju. [''Žalostan sam. Previše je uspomena ovdje. I to ne lijepih.''] [''Razumijem ... Ralph, pogledaj dolje! Pogledaj u pod!''] On to učini i razrogači oči. Pod je bio pokriven premazom raznobojnih tragova, nekih svježih, nekih skoro izblijedjelih. Dva para su se isticala među ostalima, blještavi poput dijamanata u hrpi jeftinih imitacija. Bili su tamnozeleno-zlatne boje u kojoj je plivalo i nekoliko sićušnih crvenkastih mrljica. [''Ralph, pripadaju li onima koje tražimo?''] [''Da - liječnici su ovdje.''] Ralph uhvati Lois za ruku - bila je jako hladna - i povede je polako niz hodnik.

Sedamnaesto poglavlje 1 Nisu daleko odmaknuli kad se dogodi nešto jako čudno i prilično zastrašujuće. Na trenutak svijet je krvario bijelo. Vrata soba nanizala su se duž hodnika, jedva vidljiva u toj žarkobijeloj izmaglici i proširila se do veličine skladišnih podiznih vrata. Istodobno, hodnik kao da se produljio i povisio. Ralphu kao da je na dno želuca pao golem kamen kao što mu se često događalo u mladosti kad je bio čest posjetitelj spirale smrti na Old Orchard Beachu. Začuje Loisin jauk, i ona mu panično stisne ruku. Ta zabjeljenje trajalo je tek trenutak, a kad su boje nahrupile natrag u svijet, bile su žarkije i izrazitije nego prije. Vratila se normalna perspektiva, ali su predmeti nekako izgledali gušći. I aure su se još vidjele, ali su bile rjeđe i bljeđe - pastelne korone umjesto primarnih boja kao naslikanih sprejom. Ralph shvati i da vidi svaku pukotinu i poru u zidu od kartona i gipsa s njegove lijeve strane... a tad shvati da može, ako želi, vidjeti cijevi, žice i instalacije iza zidova; mora samo gledati. Bože moj, pomisli on. Zar se to zaista događa? Može li se to zaista događati? Zvukovi posvuda: prigušena zvonca, voda spuštena u zahodu, prigušeni smijeh. Zvukovi koje ljudi u normalnim okolnostima i ne primjećuju, kao dio svakodnevice, ali ne i sad. Ne ovdje. Poput vidljive stvarnosti predmeta, ovi zvukovi kao da su imali izvanrednu osjetilnu prirodu, poput tanke poklopljene jakovske kapice od svile i čelika. Nisu svi zvukovi bili svakodnevni; bilo je puno egzotičnih koji su se probijali kroz tu mješavinu. Začuje kako muha zuji negdje duboko u cijevi za grijanje. Zvuk kao da je netko zagrebao sitnozrnim smirkom kad je sestra popravila hulahupke u sobi za osoblje. Otkucaji srca. Kruženje krvi krvnim žilama. Jedva čujni plimni val disanja. Svaki je zvuk savršen po sebi, a uklopljen u ostale, čini prelijep i složeni slušni balet - skriveno Labuđe jezero grgljanja želudaca, zujanja utičnica, orkana sušila za kosu, šaputanja kotača na bolničkim kolicima. Ralph začuje televizor s kraja hodnika iza sobe za osoblje. Dopirao je iz sobe 340, u kojoj je gospodin Thomas Wren, bubrežni bolesnik, gledao Kirka Douglasa i Lanu Turner u filmu Zli i lijepi. ''Udružiš li se sa mnom, dušo, okrenut ćemo ovaj grad naglavce'', govorio je Kirk a Ralph je znao iz aure koja je okruživala te riječi da je gospodina Douglasa bolio zub kad je snimao taj prizor. Nije to bilo sve; znao je da može otići (više? dublje? šire?) ako želi. No Ralph nimalo to nije želio. Ovo je ardenska šuma, i čovjek se može izgubiti u njezinim gušticima. Ili ga mogu pojesti tigrovi. [''Isuse! To je druga razina - sigurno, Lois! Potpuno druga razina!''] [''Znam.''] [''Ne smeta ti?''] [''Mislim da ne, Ralph ... a tebi?''] [''Mislim da ne, zasad... ali ako se svijet ponovno razglavi, ne znam. Pođi.''] No prije nego što su ponovno počeli slijediti zeleno-zlatne tragove, Bill McGovern i muškarac kojeg Ralph nije poznavao izađu iz sobe 313, zadubljeni u razgovor. Lois okrene užasnuto lice prema Ralphu.

[''O, ne! Bože moj, ne! Vidiš li Ralph? Vidiš li?''] Ralph je čvršće uhvati za ruku. Vidio je, i te kako. McGovernov je prijatelj bio okružen aurom boje šljive. Nije izgledala posebice zdravo, ali Ralphu se nije činilo ni da je muškarac ozbiljno bolestan; kronični reumatizam i bubrežni kamenci. Halonska uzica pjegave ljubičaste nijanse dizala se iz vrha muškarčeve aure i povijala se nevoljko naprijed-natrag poput roniočeve do vodne cijevi na blagoj struji. No MeGovernova je aura bila potpuno crna. Batrljak onoga što je nekad bila balonska uzica ukočeno je štrcao iz nje. Balonska uzica onog djeteta bila je kratka, no zdrava; ono u što su sad gledali bio je truljav ostatak loše izvršene amputacije. Ralphu se na trenutak ukaže prizor, snagom priviđenja, kako McGovernove oči najprije postaju izbuljene, pa iskaču iz duplji pod naletom poplave crnih kukaca. Morao je na trenutak zatvoriti oči da ne bi kriknuo, a kad ih je ponovno otvorio, Lois više nije bila pokraj njega. 2 McGovern i njegov prijatelj išli su prema sobi za osoblje, vjerojatno prema automatu za vodu. Lois im je bila za petama, trčkala niz hodnik, a grudi su joj se nadimale. Njezina je aura sijevala od prskutavih ružičastih iskri koje su izgledale kao neonske tipografske zvjezdice. Ralph pojuri za njom. Nije znao što bi se dogodilo kad bi privukla McGovernovu pozornost, a nije ni želio doznati. Ionako će vjerojatno doznati. [''Lois!Lois, ne čini to!''] Ona se ogluši. [''Bill, stani! Moraš me saslušati! S tobom nešto nije u redu!''] McGovern ne obrati pozornost na nju; razgovarao je o rukopisu Boba Polhursta, Kasnije tog ljeta. ''Najbolja knjiga o američkom građanskom ratu koju sam pročitao,'' rekao je čovjeku u šljiva-plavoj auri, ''ali kad sam mu predložio da je objavi, rekao mi je da to ne dolazi u obzir. Možeš li ti to shvatiti? Mogući dobitnik Pulitzerove nagrade, ali - '' [''Lois, vrati se! Ne prilazi mu!''] [''Bill! Bill! B - ''] Lois sustigne McGoverna trenutak prije no što je Ralph sustigao nju. Ona ispruži ruku da ga dohvati za rame. Ralph ugleda kako joj prsti uranjaju u crni glib koji ga je okruživao ... a tad skliznu u njega. Njezina se aura odmah promijeni, od sivo-plave protkane ružičastim iskrama u žarkocrvenu poput vatrogasnih kola. Crne mrlje nepravilnog oblika prosijavale su u njoj poput oblaka jata sićušnih kukaca. Lois vrisne i povuče ruku. Izraz na njezinu licu bio je mješavina užasa i gađenja. Ona podigne ruku ispred lica i ponovno vrisne, iako Ralph na njoj nije ništa vidio. Uske crne vrpce sad su živahno obigravale oko vanjskih rubova njezine aure; Ralphu su izgledale poput planetarnih putanja označenih na mapi Sunčeva sustava. Ona se okrene želeći pobjeći. Ralph je pograbi za nadlaktice i ona ga počne naslijepo udarati. McGovern i njegov prijatelj su, u međuvremenu, nastavili svoju smirenu šetnju s noge na nogu niz hodnik prema automatu za vodu, potpuno nesvjesni žene koja vrišti i mlati rukama ni tri metara iza njih. ''Kad sam upitao Boba zašto ne želi objaviti knjigu,'' nastavio je McGovern,'' rekao je da bih barem ja to trebao razumjeti. Rekao sam mu...'' Lois ga nadglasa i vrisne poput vatrogasne sirene. [''!!! .....!!! ................ -!!!''] [''Prestani s tim, Lois! Odmah! To što ti se dogodilo, sad je svršeno! Svršeno je i dobro si! ''] Ali se Lois nastavila otimati i ulijevati mu te neartikulirane krikove u mozak, pokušavajući mu reći kako je bilo užasno, kako je truo, da je bilo nešto u njemu, što ga jede živog i da je to bilo užasno, ali ne i najgore. Te su stvari imale svijest, bile su zle i znale su da je ona tamo.

[''Lois, sa mnom si! Sa mnom si i to je sve -''] Jedna od njezinih razmahanih šaka pogodi ga u čeljust i Ralph ugleda zvijezde. Shvatio je da su prešli na razinu stvarnosti na kojoj je tjelesni dodir s drugima bio nemoguć - nije li vidio kako jc Loisina ruka ušla u McGoverna, poput ruke nekog duha? - ali su još bili dovoljno stvarni da bi vidjeli jedno drugo; dokaz je bila masnica na vilici. On je obgrli rukama i stisne uza se, pa tako utamniči njezine šake između njezinih i svojih grudi. No njezini krikovi [''!!!-. ............... !!! ..... .......... !!!''] i dalje su mu parali i razarali mozak. On sklopi ruke iza njezinih lopatica i stisne. Osjeti kako iz njega ponovno izbija snaga, kao i onog jutra, samo što je sad osjećaj bio potpuno drukčiji. Plava svjetlost prolije se kroz Loisinu uzburkanu crveno-crnu auru, blažeći je. Njezino se opiranje smiri a tad prestane. Naglo udahne zrak. Iznad i oko nje, plavi se sjaj širio i blijedio. Plave vrpce pojave se iz njezine aure, jedna za drugom, od dna prema gore, a tad ona uzbunjujuća nijansa upalne crvene boje počne blijedjeti. Ona nasloni glavu na njegovu ruku. [''Ralph, oprosti - ponovno sam eksplodirala, ha?''] [''Čini se, ali ne obaziri se na to. Sad si dobro. To je važno.''] [''Kad bi znao kako je to bilo užasno ...kad sam ga tako dodirnuta . .. ''] [''Lijepo si to rekla, Lois. ''] Ona baci pogled niz hodnik, gdje je McGovernov prijatelj sad pio vodu. McGovern se ležerno naslonio na zid pokraj njega, i govorio kako je uzvišeni i obožavani Bob Polhurst uvijek rješavao veliku križaljku u Sunday Timesu tintom. ''Govorio mije da to nije ponos nego optimizam,'' reče McGovern, a mrtvačka vreća lijeno se zaklati oko njega dok je on govorio. Uvlačila se i izvlačila kroz njegova usta i između prstiju njegove pokretne, rječite ruke. [''Ne možemo mu pomoći, zar ne, Ralph? Ništa pod milim Bogom ne možemo učiniti.''] Ralph je brzo, snažno zagrli. Njezina se aura vratila u normalu. McGovern i njegov prijatelj vraćali su se niz hodnik prema njima. Ne razmišljajući, Ralph se odvoji od Lois i ispriječi na putu gospodinu Šljivi, koji je slušao McGovernovu priču o tragediji starenja i kimao na primjerenim mjestima. [''Ralph, nemoj to činiti!''] [''U redu je, ne brini.''] Ali više nije bio tako siguran da je tako. Mogao se odmaknuti, da je imao još sekundu vremena. No gospodin Šljiva pogleda ga u oči ne vidcći ga i prođe kroz njega. Osjećaj koji preplavi Ralphovo tijelo od tog prolaska bio je potpuno poznat; kao trnci koji prožimaju usnuli ud koji se počinje buditi. Na trenutak se njegova aura i ona gospodina Šljive pomiješaju i Ralph je doznao sve o tom čovjeku, uključujući i njegove snove u majčinoj utrobi. Gospodin Šljiva zastane. ''Nešto nije u redu?'' upita McGovern. ''Ne, ali. .. jeste li čuli neki jak udarac? Kao petarda ili prasak automobilskog motora?'' ''Baš i nisam, ali moj sluh više nije što je bio.'' McGovern se zacereka. ''Ako je nešto zaista eksplodiralo, nadam se da se to nije dogodilo u laboratorijima s radioaktivnim materijalima.'' ''Sad ga više ne čujem. Vjerojatno mi se učinilo.'' Skrenu u sobu Boba Polhursta.

Ralph pomisli, Gospođi Perrine je zvučalo poput pucnja. Loisinoj prijateljici se učinilo da po njoj puzi kukac, koji ju je možda ugrizao. Mala razlika u tehnici, kao što klaviristi imaju različite tehnike. U svakom slučaju osjete kad prčkamo po njima. Možda ne znaju o čemu je riječ, ali osjećaju. Lois ga uhvati za ruku i odvede od vrata sobe 131. Stajali su u hodniku, gledali kako je McGovern sjeo u plastični stolac u podnožju kreveta. U sobi je bilo zbijeno najmanje osmero ljudi i Ralph nije mogao jasno vidjeti Boba Polhursta, ali je vidio daje, iako je Bob Polhurst bio duboko uronjen u mrtvačku vreću, Polhurstova balonska uzica bila netaknuta. Prljava poput zahrđalog ispuha, oguljena na nekoliko mjesta a ispucala na drugima... ali netaknuta. Okrene se Lois. [''Ti će ljudi možda morati dulje čekati no što misle'',] Lois kimne glavom, pa pokaže prstom u zelenkasto-zlatne tragove nogu - tragove bijelog čovjeka. Zaobišli su sobu 313, uli skrenu kod idućih vrata - sobe 315, sobe Jimmyja V-a. On i Lois priđu i zavire u nju. Jimmy V. imao jc tri posjetitelja, a onaj koji je sjedio pokraj kreveta mislio je da je sam. Bio je to Faye Chapin, koji je iz dosade prelistavao dvije hrpe čestitki sa željama za brzo ozdravljenje na Jimmyjevu stoliću. Druga dva bili su mali ćelavi liječnici koje je Ralph vidio prvi put na trijemu kuće May Locher. Stajali su u podnožju Jimmyjeva kreveta, ozbiljni u svojim čistim bijelim kutama i sad kad im je stajao blizu, Ralph je shvatio da na tim licima bez bora i gotovo identičnima postoje svjetovi karakternih obilježja, što se nije moglo primijetiti kroz dalekozor - ili prije no što se popne na koju prečku više na ljestvama percepcije. Uglavnom se to vidjelo u očima, koje su bile tamne, bez zjenica, s tamnozlatnim sjajnim pločicama. Te su oči sjajile pameću i živahnom sviješću. Njihove aure sjajile su i ljeskale oko njih poput carskog ruha ... ... ili Centuriona u državnoj posjeti. Pogledaju Ralpha i Lois, koji su stajali na vratima držeći se za ruke poput djece koja su se izgubila u začaranoj šumi pa im se nasmiješe. [Pozdrav, ženo.] To je rekao Liječnik #1. U desnoj je ruci držao škare. Oštrice su bile duge a vršci nemilice šiljasti. Liječnik #2 korakne prema njima i smiješno se nakloni. [Pozdrav, čovječe. Čekali smo te.] 3 Ralph osjeti kako se Loisina ruka najprije stegla oko njegove, a zatim popustila stisak kad je zaključila da im ne prijeti neposredna opasnost. Ona učini mali korak naprijed, pogledavajući u Liječnika #1, pa u Liječnika #2. [''Tko ste vi?''] Liječnik #1 prekriži ruke na svojim uskim prsima. Duge oštrice njegovih škara bile su položene cijelom duljinom uz njegovu lijevu, u bijelo odjevenu podlakticu. [Nemamo imena, barem ne na način Kratkotrajnih - ali nas možeš nazivati imenima Suđenica iz priče koju ti je ovaj čovjek ispričao. To što su ta imena prvotno pripadala ženama nama ništa ne znači, jer smo mi nespolna stvorenja. Ja ću biti Klota, iako ne predem nit, a moj kolega i stari prijatelj bit će Laheza, iako on ne trese kijačama i nikad nije bacao novčiće. Uđite, oboje - molim vas!] Oni uđu i smotreno stanu između stolca za posjetitelje i kreveta. Ralph se nije bojao da bi im liječnici mogli naškoditi - barem zasad - ali im se ipak nije želio odviše približiti. Njihove aure, tako blještave i sjajne u usporedbi s onima običnih ljudi, plašile su ga, a po

Loisinim razrogačenim očima i napola otvorenim ustima shvatio je da se i ona tako osjeća. Lois osjeti da je on gleda, okrene se prema njemu i pokuša se nasmiješiti. Moja Lois, pomisli Ralph. Zagrli je i nakratko privuče k sebi. Lazeha: [Mi smo vama rekli naša imena - imena kojima se možete služiti. Zar nam vi nećete reći kako se zovete?] Lois: [''Zar ne znate? Oprostite, ali u to mi je teško povjerovati.''] Laheza: [Mogli smo ih doznati, ali namjerno nismo željeli. Volimo se pridržavati pravila uljuđenosti Kratkotrajnih kad god je to moguće. Ljupka su, jer ih vaša vrsta prenosi iz velike u malu ruku i tako stvara privid dugovječnosti.] [''Ne shvaćam.''] Ni Ralph nije shvaćao, a nije bio siguran ni da to želi. Činilo mu se da je u tonu onog koji se nazvao Laheza osjetio prizvuk snishodljivosti, nešto što ga podsjeti na McGoverna u trenucima kad bi bio raspoložen drugima držati bukvicu i popovati. Laheza: [Nije važno. Znali smo da ćete doći. Znamo da ste nas promatrali u ponedjeljak ujutro, ispred kuće.} U tom se trenutku Lahezin govor počne čudno preklapati. Kao da je govorio dvije stvari istodobno, a riječi su se kotrljale poput zmije koja drži rep u zubima: [May Locher.] [svršene žene.] Lois oklijevajući korakne prema njima. [''Zovem se Lois Chasse. Moj prijatelj je Ralph Roberts. A sad kad smo se upoznali u skladu i' pravilima finog ponašanja, možda biste nam vas dvojica rekli što se događa.''] Laheza: [Još jednog valja imenovati. ] Klota: [Ralph Roberts ga je već imenovao.] Lois pogleda u Ralpha, koji je kimao glavom. [''Misle na Liječnika #3. Je li tako, momci?"] Klota i Laheza kimnu glavama. Nasmiješe se jednakim odobravajućim osmijesima. Iako je Ralphu to trebalo polaskati, nije. Zapravo se bojao i jako ljutio - jer se njime i Lois manipuliralo, u svakom trenutku. Ovo nije bio slučajan sastanak; to je bila namještaljka od početka. Klota i Laheza, dva mala ćelava liječnika koji nemaju što raditi, pa stoje u sobi Jimmyja V-a i čekaju da navrate Kratkotrajni, ma nemoj ! Ralph pogleda u Fayea koji je iz stražnjeg džepa izvadio knjigu s naslovom 50 klasičnih šahovskih problema. Čitao je i pritom zamišljeno kopao nos. Nakon nekoliko uvodnih pretraživanja, Faye zaroni doboko i zakvači bogat ulov. On ga potanko pregleda pa ga sparkira s donje strane bolesničkog stolića. Ralph svrne pogled jer mu je bilo neugodno i prisjeti se uzrečice svoje bake: Kroz ključanicu ne viri, da ti se srdašce ne uznemiri. Navršio je punih sedamdeset godina, a da tu rečenicu nije potpuno razumio; naposljetku je shvatio. U međuvremenu, padne mu na um još jedno pitanje. [''Zašto nas Faye ne vidi? Odnosno, zašto nas Bili i njegov prijatelj ne vide? I kako je onaj čovjek prošao kroz mene? Ili sam to samo zamislio?''] Klota se nasmiješi. [Nisi zamislio. Pokušaj shvatiti život kao zgradu, Ralphe - ono što bi nazvao neboderom.] Samo što Klota nije mislio na to, shvati Ralph. Na trenutak uhvati sliku iz mozga drugog liječnika, sliku koja mu se učini i uzbudljiva i uznemirujuća: golema kula sagrađena od tamnog i čađavog kamena, koja stoji u polju crvenih ruža. Prozori poput proreza svijaju se oko nje u turobnoj spirali. A tad nestane. [Ti i Lois i ostala Kratkotrajna stvorenja živite na prva dva kata tog zdanja. Naravno, tu su dizala - ]

Ne, pomisli Ralph. Ne u kuli koju sam vidio u tvojim mislima, prijatelju moj mali. U toj zgradi - ako takva zgrada uopće i postoji - nema dizala, tek usko stubište ukrašeno paučinom i vrata koja vode tko zna kamo. Laheza ga je gledao čudnom, gotovo sumnjičavom znatiželjom. Ralphu se taj pogled ne svidi. Ponovno se okrene Kloti i rukom mu da znak da nastavi. Klota: [Kao što sam govorio, postoje dizala, ali se Kratkotrajni ne smiju njima služiti u svakodnevnim okolnostima. Niste] [spremni] [pripremljeni] [ --------------------- .] Posljednje tumačenje bilo je najbolje, ali Ralphu izmakne prije no što ga je uspio shvatiti. Pogleda Lois koja odmahne glavom, pa ponovno u Klotu i Lahezu. Žestio se sve više i sve žešće. Sve te duge, beskrajne noći koje je proveo sjedeći u naslonjaču s visokim naslonom čekajući zoru; svi ti dani koje je proveo kao duh u vlastitoj koži, nesposoban sjetiti se rečenice ako je ne pročita triput, a telefonske brojeve koje je nekad nosio u glavi, sad je morao provjeravati - Navre mu sjećanje, istodobno i sažetak i opravdanje gnjeva koji je osjećao dok je gledao ta ćelava stvorenja i te njihove tamnozlatne oči i skoro zasljepljujuće aure. Ugleda sebe kako pilji u kuhinjski viseći ormarić i traži vrećicu juhe za koju je njegov umoran, prenapet mozak uporno tvrdio da mora biti negdje unutra. Ugleda se kako prekapa po ormariću, zastaje, pa ponovno pokušava. Ugleda izraz na svom licu - pogled odsutne zbunjenosti koji se bez problema mogao protumačiti blagom mentalnom retardacijom, a koji je zapravo bio puka iznemoglost. Tad se ugleda kako mu ruke padaju niz bokove i kako stoji u kuhinji, kao da očekuje da će vrećica s juhom sama od sebe iskočiti iz ormarića. Sve do sada, do ovog trenutka i te uspomene, nije shvaćao koliko su užasni bili posljednji mjeseci. Prisjetiti ih se bilo je kao gledati u bespuće obojeno žalobnim smeđim i sivim bojama. [''I tako ste nas ugurali u dizalo .. . ili možda to nije bilo dovoljno dobro za nas i nama slične pa ste nas potjerali kasom uz požarne stube. Vjerojatno ste nas postupno privikavali na to da nam se ne bi potpuno izlizali kuglageri. A bilo je to lako. Morali ste nam samo oteti san dok napola ne poludimo. Loisin sin i snaha Žele je strpati u lunapark za vremešne, jeste li znali? A moj prijatelj Dill McGovern smatra da sam spreman za Juniper Hill. Istodobno, vaši mali anđeli - '] Klota pokaže tek djelić onog širokog osmijeha od prije nekoliko trenutaka. [Nismo mi nikakvi anđeli, Ralph.] [''Ralph, molim te ne viči na njih.''] Da, zaista je vikao i činilo se da je barem nešto od toga doprlo do Fayea; zatvorio je knjigu o šahu, prestao kopati nos i sad je sjedio uspravno kao metla i nelagodno se ogledavao po sobi. Ralph skrene pogled s Klote (koji se odmaknuo jedan korak i izgubio i posljednji trag smiješka) na Lahezu. [''Tvoj prijatelj kaže da niste anđeli. Pa gdje su oni? Igraju poker šest ili osam katova više? A Bog je vjerojatno u raskošnom apartmanu na vrhu dok vrag ubacuje ugljen u kotlovnici. ''] Nije bilo odgovora. Klota i Laheza se upitno pogledaju. Lois povuče Ralpha za rukav, ali je on ne pogleda. [''Pa, momci, što bismo trebali učiniti? Ući u trag vašoj maloj ćelavoj inačici Hannibala Lectera i oduzeti mu skalpel? E, jebite se lijepo. ''] Ralph bi se u tom trenutku bio zavrtio na peti i izašao (gledao je puno filmova i znao je kako treba izgledati dobar odstupni tekst), ali Lois brižne u plač od preneraženosti i straha i to ga zadrži na mjestu. Zbog zgranute pokude koja joj se vidjela u pogledu požali zbog svoje provale bijesa. Ponovno prebaci ruku preko Loisina ramena i izazovno pogleda u dva ćelavca.

Oni izmijene još jedan pogled i nešto se dogovore - nekom komunikacijom iznad njegove i Loisine sposobnosti da ih čuju ili razumiju. Kad se Laheza ponovno okrenuo prema njima, smiješio se ...ali su mu oči bile ozbiljne. [Čujem tvoj bijes, Ralph, ali nije opravdan. To sad ne vjeruješ, ali bi mogao. Zasad moramo tvoja pitanja i naše odgovore - kakve možemo pružiti - ostaviti za poslije.] [''Zašto?''] [Jer je došlo vrijeme presijecanja sa ovog čovjeka. Promatraj pomnjivo, kako hi mogao naučiti i znati,] Klota pristupi lijevoj struni kreveta, Laheza se približi s desne i pritom prođe kroz Fayea Chapina. Faye se presavine od napada kašlja, a kad ga je minuo, on ponovno otvori knjigu sa šahovskim problemima. [ ''Ralph, ja to ne mogu gledati! Ne mogu ih gledati dok to budu radili!''] Ali je Ralph mislio da će moći. Mislio je da će oboje moći. On je čvršće privine k sebi kad su se Klola i Laheza nagnuli nad Jimmyja V-a. Njihova je lica osvjetljavala ljubav, skrb i blagost; podsjetila su Ralpha na lica koja je jednom vidio na Rembrandtovoj slici - čini mu se da se zvala Noćna straža. Njihove su se aure miješale i preklapale iznad grudnog koša Jimmyja V-a, a tad čovjek u krevetu neočekivano otvori oči. Pogleda kroz dva mala ćelava liječnika u strop, zbunjenim i mutnim pogledom, a tad mu pogled skrene prema vratima i on se nasmiješi. ''Hej! Koga to vidim!'' uzvikne Jimmy V. Glas mu Je bio zahrđao i prigušen, ali je Ralph ipak razabrao njegov naglasak fakina iz južnog Bostona. Faye poskoči. Knjiga šahovskih problema skotrlja mu se iz krila i padne na pod. On se nagne nad krevet i uhvati Jimmyja za ruku, ali ga Jimmy i ne pogleda nego nastavi gledati preko sobe u Ralpha i Lois. ''Pa to je Ralph Roberts! A s njim i žena Paula Chusseu! Hej, Ralphie, sjećaš se kad smo se pokušali ubaciti u onaj šator da poslušamo kako pjevaju ''Amazing Grace''?'' [''Sjećam se, Jimmy.''] Jimmy se malko nasmiješi, a tad se njegove oči ponovno sklope. Laheza položi ruke na obraze umirućeg i malo mu pomakne glavu, poput brijača koji priprema mušteriju za brijanje. Istodobno se Klota nagne još bliže, raširi škare i pomakne ih prema naprijed tako da je dugim oštricama uhvatio crnu balonsku uzicu Jimmyja V-a. Kad je Klota stisnulo škare, Laheza se nagne i pol jubi Jimmyja u čelo. [Pođi s mirom, prijatelju.] Zučuje se jedva čujan, neprimjetan zvuk cvik! Komad balonske uzice iznad škara odlebdi prema stropu i raspline se. Mrtvačka vreća u kojoj jc ležao Jimmy V. nakratko postane blještavo bijela, pa iščezne baš kao i Rosaliena ranije te večeri. Jimmy ponovno otvori oči i pogleda Fayea. Ralphu se učini da se počeo smiješiti, a tad se odsutno zagleda u jednu točku. Rupice koje su se počele stvarati u uglovima usta, izglade se. ''Jimmy?'' Faye prodrma Jimmyja V-a za rame i pritom rukom prođe kroz Lahezinu slabinu. '''Jimmy, dobro si? ... Sranje.'' Faye ustane i izađe iz sobe, ne baš trčećim korakom. Klota: [Vidite li i razumijete da to što činimo, činimo s ljubavlju i štovanjem? Da smo, zapravo, liječnici u posljednjoj istanci? To je silno važno u našem odnosu prema vama, Ralph i Lois, da to shvatite.] [''Da.''] [''Da.'']

Ralph se nije namjeravao složiti ni sa čim što ijedan od njih kaže, ali ta fraza - liječnici u posljednjoj instanci - lako i čisto presiječe kroz njegov gnjev. Osjećao je da je to istina. Oslobodili su Jimmyja V-a svijeta u kojem za njega ničeg nije preostalo osim boli. Da, nesumnjivo su stajali u sobi 317 s Ralphom jednog poslijepodneva prije sedam mjeseci kad je padala solika i na jednak način otpustili Carolyn. Istina, vrše svoj posao s ljubavlju i štovanjem - sve sumnje koje je imao u vezi s tim nestale su kad je Laheza poljubio Jimmyja u čelo. No daju li im ljubav i štovanje pravo da gumu njega - i Lois - u pakao, a tad im pošalju nadnaravno biće koje nije pri čistoj? Daje li im to pravo da čak i pomisle kako se dvoje običnih ljudi, ne baš u cvijetu mladosti, može nositi s takvim stvorenjem? Laheza: [Pođimo odavde. Soba će se napuniti ljudima, a mi moramo razgovarati.] [''Imamo li izbora?''] Njihovi odgovori [Da, naravno/] [Uvijek ima izbora!] brzo stignu, obojeni prizvukom iznenađenja. Klota i Laheza krenu prema vratima; Ralph i Lois ustuknu kako bi ih propustili. No aure malih ćelavih liječnika ih ipak zahvate i Ralph osjeti njihov okus i dodir: okus slatkih jabuka, a dodir suhe, svijetle kore stabla. Dok su oni odlazili, jedno pokraj drugog, ozbiljno i uljudno razgovarajući, vrati se Faye, praćen s dvije medicinske sestre. Te novopridošlice prođu kroz Lahezu i Klotu, pa kroz Ralpha i Lois, ne usporivši i ne primijetivši ništa nepoželjno. U hodniku ispred sobe, život se nastavio uobičajenim prigušenim ritmom. Nisu zvrjali signali za dojavu, nisu žmigala svjetla, bolničari nisu došprintali niz hodnik gurajući ispred sebe kolica za reanimaciju. Nitko nije preko razglasa povikao: ''Stat!''. Smrt je ovdje bila previše čest posjetitelj za takvo što. Vjerojatno nije bila dobrodošla, ne čak ni ovdje, ali je bila poznata i prihvaćena. Ralph je smatrao da bi Jimmy V. bio zadovoljan svojim odlaskom s trećeg kata gradske bolnice u Derryju - učinio je to mimo i staloženo, a nikome nije morao pokazati ni vozačku dozvolu ni zdravstvenu iskaznicu. Umro je dostojanstveno, kako se događaju jednostavne, očekivane stvari. Jedan ili dva trenutka svijesti, popraćena nešto pojačanijom svijesti o tome što se događa oko njega a zatim - puf! Put pod noge i udri brigu na veselje. 4 Pridružili su se ćelavim liječnicima u hodniku ispred sobe Boba Polhursta. Kroz otvorena vrata ugledaju posmrtnu stražu kako se smjenjuje oko kreveta starog nastavnika. Lois: [''Muškarac najbliži krevetu je Bill McGovern, naš prijatelj. Nešto s njim nije u redu. Nešto se užasno događa s njim. Učinimo li što želite, biste li mogli - ?''] Ali Laheza i Klota su jednoglasno odmahivali glavama. Klota: [Ništa se ne može promijeniti.] Da, pomisli Ralph. Dorrance je znao: začeto ne može biti raščeto. Lois: [" Kad će se to dogoditi?''] Klota: [Vaš prijatelj pripada onom trećem. Onom kojeg je Ralph već nazvao Atropa. Ali kao ni mi, ni Atropa vam ne bi mogao reći točan sat nečije smrti. On čak ne može ni reći koga će idućeg dohvatiti. Atropa je poslanik Slučajnosti.] Od te rečenice Ralpha zazebe oko srca. Laheza: [Ali ovo nije mjesto za razgovor. Pođimo.]

Laheza uhvati Klotu za ruku, a slobodnu ispruži Ralphu. Istodobno, Klota ispruži ruku prema Lois. Ona je oklijevala, pa pogleda u Ralpha. Ralph mrko pogleda Lahezu. [''Da joj niste naudili!''] [Nijednom od vas neće se ništa zlo dogoditi, Ralph. Uhvati me za ruku.] Ja sam stranac u raju, Ralphov mozak dovrši stih. Tad uzdahne kroz stisnute zube, kimne glavom Lois i zgrabi Lahezinu ispruženu ruku. Ponovno ga preplavi onaj šok prepoznavanja, dubok i ugodan kao neočekivan susret sa starim i dragim prijateljem. Jabuke i kora stabla; uspomene na voćnjake kroz koje je prolazio kao dijete. Bio je svjestan, a da to nije vidio, da mu je aura promijenila boju i postala - barem nakratko - zelena sa zlatnim točkama kao Klotina i Lahezina. Lois uhvati Klotinu ruku, udahne oštro kroz zube pa se skanjujući nasmiješi. Klota: [Zatvorite krug, Ralph i Lois. Ne bojte se. Sve je u redu.] Mili Bože, kako se ja s time ne slažem, pomisli Ralph, ali kad Lois posegne za njegovom rukom, on je pograbi za prste. Okusu jabuka i osjetu suhe kore stabla pridruži se neki tajanstven i neprepoznatljiv začin. Ralph duboko udahne njegov miris pa se nasmiješi Lois. Ona mu uzvrati osmijeh - u njemu nije bilo nimalo skanjivanja - i Ralph osjeti neku nejasnu, daleku zbunjenost. Kako si se mogao bojati? Kako si uopće mogao oklijevati kad je to što donose tako ugodno i tako pravo? Shvaćam te, Ralph, ali ipak ne srljaj, posavjetuje ga glas. [''Ralph? Ralph!''] Zvučala je istodobno uspaničeno i razdragano. Ralph se okrene i spazi kako se vrh vrata sobe 315 spušta pokraj njezinih ramena .. . samo što se to nisu spuštala vrata, nego se Lois dizala u zrak. Svi su se dizali u zrak i dalje se držeći za ruke u krugu. Ralph je shvatio što se dogodilo, kad mu tama, oštra poput sječiva noža, nakratko presiječe pogled poput sjene koju baca rebro žaluzina. Nakratko mu se prikažu uske cijevi koje su vjerojatno bile dio bolničkog protupožarnog sustava, obložene ružičastim izolacijskim jastučićima. A tad mu se prikaže dug hodnik popločan keramičkim pločicama. Bolnička kolica su se kotrljala ravno prema njegovoj glavi... koja je, odjednom to shvati, izronila poput periskopa na jednom od hodnika na četvrtom katu. Začuje Loisin krik i osjeti kako mu je jače stegnula ruku. Ralph nagonski zatvori oči i pričeka da mu kolica spljošte lubanju. Klota: [Budi miran! Molim te, budi miran! Upamti da te stvari postoje na drukčijoj razini stvarnosti od one na kojoj si sada!] Ralph otvori oči. Kolica nije bilo, iako je čuo zvuk kotača koji su se udaljavali. Zvuk je sad dolazio iza njega. Bolnička kolica, baš kao i McGovernov prijatelj, prošli su kroz njega. Njih je četvero sad polako odlebdjelo u hodnik odjela za pedijatriju - likovi iz bajki poigravali su i cupkali po zidovima, a likovi iz Disneyevih filmova Aladin i Mala sirena bili su nalijepljeni na prozore velike, žarko osvijetljene igraonice. Liječnik i medicinska sestra išli su prema njima i razgovarali o jednom pacijentu. '' - nove pretrage se čine indicirane, ali samo ako možemo biti najmanje devedeset posto sigurni da -'' Liječnik prođe kroz Ralpha. Ralph u lom prolazu dozna da je liječnik ponovno potajice počeo pušiti nakon pet godina bez duhana i da ga izjeda stravičan osjećaj krivnje. A tad odu, Ralph pogleda dolje i ugleda kako mu stopala izlaze iz poda pokrivenog keramičkim pločicama. Okrene se Lois i suzdržano nasmiješi.

[''Što je lift prema ovome, ha? ''] Ona kimne glavom. Još gaje čvrsto držala za ruku. Podigli su se kroz peti kat i osvanuli u prostoriji za liječnike na šestom katu (nazočna dva liječnika - od krupnije sorte - jedan gleda reprizu serijala F Troop a drugi hrče na užasnoj modernističkoj sofi) a tad izbiju na krov. Noć je bila vedra, bez mjesečine, prelijepa. Zvijezde su svjetlucale preko nebeskog luka raskošnom, magličastom razuđenom svjetlošću. Vjetar je bio jak i on se prisjeti riječi gospođe Perrine o tome kako je bablje ljeto prošlo, zapamtio je njezine riječi. Ralph je čuo vjetar, ali ga nije osjećao ... iako mu se činilo da bi ga mogao osjetiti da to želi. Samo kad bi se na pravilan način koncentrirao ... Čim je to pomislio, osjeti malu, trenutačnu promjenu u tijelu, kao da je trepnuo. Odjednom je njegovu kosu vjetar otpuhivao s njegova čela, i čuo je kako posuvraci na njegovim hlačama lepeću oko njegovih goljenica. Zadrhti. Leđa gospođe Perrine imale su pravo u vezi s promjenom vremena. U Ralphu ponovno trepne i pritisak vjetra nestane. On pogleda Lahezu. [''Smijem li sad pustiti tvoju ruku?''] Laheza kimne glavom i oslobodi ga svog stiska. Klota pusti Loisinu ruku. Ralph pogleda prema zapadu i ugleda pulsirajuća plava svjetla na uzletištu zračne luke. Iza njih je bila križaljka narančastih uličnih svjetiljaka koja su označavala Cape Green, jedno od novih stambenih naselja na drugoj strani Barrensa. A negdje, u kisici svjetala istočno od zračne luke je Harris Avenue. [''Divno je, zar ne Ralph?''] On kimne glavom i pomisli kako je stajati ovdje i vidjeti grad ovako prostrt u tami vrijedno svega kroz što je prošao otkad je počela nesanica. Svega i još nečeg. Ali to nije bila misao u koju se potpuno pouzdavao. Okrene se prema Lahezi i Kloti. [''U redu, objasnite. Tko ste, tko je on i što želite da učinimo?''] Dva ćelava liječnika stajala su između dva ventilatora koja su se brzo okretala i prskala smeđastoljubičaste lepeze otpadne vode u zrak. Nervozno se pogledaju i Laheza Kloti jedva primjetno kimne glavom. Klota iskorakne, pogleda u Ralpha pa u Lois, kao da pribire misli. [Dobro. Kao prvo, moraš shvatiti da to što se događa, iako neočekivano i mučno, nije neprirodno. Moj kolega i ja činimo što nam je određeno činiti; Atropa čini što je njemu određeno činiti, a vi, moji Kratkotrajni prijatelji, učinit ćete što je vama određeno činiti.] Ralph ga počasti blistavim, gorkim osmijehom. [''I tako nestade slobode izbora.''] Laheza: [Ne smijete tako misliti! Samo što je ono što vi nazivate slobodom izbora dio onog što mi nazivamo KA, veliki kotač života.] Lois: [''Gledamo kao kroz staklo tamno... to želite reći?''] Klota, smiješeći se svojim mladenačkim osmijehom: [Iz Biblije, pretpostavljam. Jako ste to lijepo rekli.] Ralph: [''A i odgovara ljudima poput vas, no zasad pustimo to. Postoji jedna uzrečica, gospodo, koja nije iz Biblije, ali je prilično dobra: nepozlaćujte ljiljan. Nadam se da ćete to imati na umu.''] No Ralphu se činilo da malo previše traži.

5 Klota tad progovori. Njegova priča potraje prilično dugo. Ralph nije znao koliko točno, jer je vrijeme na toj razini bilo drukčije - nekako sabijeno. Ponekad u onome što je govorio nije uopće bilo riječi; verbalne izraze zamijenile su jednostavne jasne slike poput onih u dječjem rebusu. Ralph je pretpostavio kako je riječ o telepatiji, što je bilo zapanjujuće, ali dok je trajalo osjećao je to prirodnim poput disanja. Ponekad bi se izgubile i riječi i slike jer bi ih prekinuli zbunjujući prekidi [ --------------- ] u komunikaciji. No čak bi i tad Ralph uspio uglavnom shvatiti što Klota pokušava priopćiti, a činilo mu se da Lois još bolje shvaća što je skriveno u tim prekidima nego on. [Kao prvo, znajte da postoje samo četiri konstante u području postojanja u kojem se vaši i naši životi, životi] [--------------] [preklapaju. Te četiri konstante su Život, Smrt, Svrhovitost i Slučajnost. Sve vam te riječi nešto znače, ali sad imate malo drukčiju koncepciju Života i Smrti, zar ne?] Ralph i Lois nevoljko kimnu glavama. [Laheza i ja smo poslanici Smrti. Zato naš lik Kratkotrajne uglavnom nasmrt plaši; čak i oni koji se pretvaraju da prihvaćaju nas i našu ulogu, boje nas se. Na slikama nas kadšto prikazuju kao zastrašujući kostur ili zakukuljeni lik čije se lice ne vidi.] Klota položi svoje ručice na svoja u bijelo odjevena ramena i tobože zadrhti. Burleska je bila dovoljno dobro odglumljena pa se Ralph naceri. [Ali, Ralph i Lois, mi nismo jedino poslanici smrti; mi smo i poslanici Svrhovitosti. A sad poslušajte pomnjivo, jer me ne smijete pogrešno razumjeti. Neki pripadnici vaše vrste smatraju da se sve događa po nekom unaprijed određenom planu, a neki da su svi događaji stvar sreće ili slučaja. Istina je daje život i slučajan i svrhovit, iako ne u jednakoj mjeri. Život je kao] Klota rukama oblikuje krug, poput malog djeteta koje pokušava pokazati oblik Zemlje i u tom krugu Ralph ugleda blistavu i živopisnu sliku: tisuće (a možda i milijuni) igraćih karata poslaganih u lepezu treperave duge herčeva, pikova, kara i trefova. U tom golemom špilu on ugleda i puno džokera; ne toliko da bi mogli predstavljati novu boju, ali puno više, razmjerno, od dva ili tri koja se mogu naći u špilu. Svaki od njih se cerio i svaki je na glavi imao iznošen slamnati šešir od čijeg je oboda bio odgrizen polumjesec. Svaki je nosio zahrđali skalpel. Ralph pogleda u Klotu raširenih očiju. Klota kimne glavom. [Da. Ne znam što si točno vidio, ali znam da si vidio što sam ti pokušavao reći. Lois? A ti? ] Lois, koja je obožavala kartati, blijedo kimne glavom. [''Atropa je džoker u špilu - to želite reći. ''] [On je poslanik Slučajnosti. Mi, Laheza i ja, služimo drugoj sili, onoj koja je odgovorna za većinu događaja u pojedinačnim životima i životu općenito. Na vašoj razini zgrade, Ralph i Lois, svako je stvorenje Kratkotrajno i ima unaprijed određen životni vijek. To ne znači da dijete iskoči iz majčine utrobe s natpisom oko vrata na kojem piše PRE- SIJECI NIT. ..ZA 84 GODINE, U MJESECI, 9 DANA, 6 SATI, 4 MINUTE I 21 SEKUNDU. Ta je ideja smiješna. No vremenska su razdoblja najčešće određena i kao što ste oboje primijetili, jedna od mnogih funkcija aure Kratkotrajnih je da služi kao ura.]

Lois se promeškolji i kad se Ralph okrenuo i pogledao je, ugleda nešto zapanjujuće: nebo iznad njihovih glava je postajalo ružičasto. Bilo je sigurno pet sati ujutro. Došli su u bolnicu oko devet sati u utorak navečer, a sad je bila srijeda, 6. listopada. Ralph je čuo uzrečicu da vrijeme leti, ali ovo je bilo previše. Lois: [ ''Vaš je posao ono što nazivamo prirodna smrt, zar ne?''] Njezina aura zatrepti od zbrkanih, nepotpunih slika. Muškarac (pokojni gospodin Chasse, Ralph je bio siguran u to) kako leži u šatoru s kisikom. Jimmy V. otvara oči i gleda u Ralpha i Lois u trenutku prije no što je Klota presjekao njegovu balonsku uzicu. Stranica iz derryjevskih News sa smrtovnicama, začinjena fotografijama, uglavnom ne većima od poštanskih maraka, tjedne žetve iz oblasnih bolnica i staračkih domova. I Klota i Laheza odmahnu glavama. Laheza: [Ne postoji prirodna smrt, zapravo. Naš je posao svrhovita smrt. Uzimamo stare i bolesne, ali i druge. Na primjer, jučer smo uzeli dvadesetosmogodišnjeg mladića. Stolara. Prije dva Kratkotrajna tjedna, pao je sa skela i slomio lubanju. Tijekom la dva tjedna, njegova je aura bila] Ralph ugleda ulomljenu sliku razbijene mire poput one koja je okruživala ono dijele u dizalu. Klota: [Naposljetku se dogodila promjena - promjena boje aure. Znali smo da će se to dogoditi, ali ne i kad će se dogoditi. Kad se dogodilo, otišli smo k njemu i uputili ga dalje.] [''Uputili ga kamo? ''] Lois je postavila to pitanje i tako skoro nehotice načela osjetljivu temu zagrobnog života. Ralph posegne za svojim duševnim sigurnosnim pojasom, skoro se nadajući da će se dogoditi jedan od onih čudnih treptaja, ali kad su se začuli njihovi istodobni odgovori, bili su nedvosmisleni. Klota: [Posvuda.] Laheza: [U druge svjetove osim ovog.] Ralph osjeti mješavinu olakšanja i razočaranja. [''To zvuči jako poetično, ali mislim da to zapravo znači - ispravite me ako griješim - da je zagrobni život jednaka tajna za vas kao i za nas.''] Laheza, pomalo ukočeno: [Možda ćemo imati prilike o tome jednom razgovarati, ali ne sad - kao što ste vjerojatno primijetili, vrijeme prolazi brže na ovoj razini zgrade.] Ralph se osvrne i shvati da je jutro prilično zarudjelo. [''Oprostite.''] Klota, smiješeći se: [Nema na čemu - uživamo u vašim pitanjima, razgaljuju nas. Znatiželja postoji posvuda na životnom kontinuumu, ali nigdje nije toliko razvijena kao ovdje. Ali tome što vi nazivate zagrobnim životom nema mjesta u naše četiri konstante - Životu i Smrti, Slučajnosti i Svrhovitosti - a to nas sad zanima. [Približavanje skoro svake svrhovite smrti događa se slijedom koji nam je poznat. Aure onih koji će umrijeti svrhovitom smrću postaju sive u završnim razdobljima. Ta se siva boja postupno produbljuje u crnu. Pozivaju nas kad aura [...........,] [i mi stižemo točno kao što ste nas vidjeli prošle noći. Otpuštamo oni' koji pate, smirujemo one kojima ovlada užas, dajemo počinka onima koji ga ne mogu naći. Većina svrhovitih smrti je očekivana, pa čak i dobrodošla, iako nisu sve takve. Ponekad nas pozivaju da uzmemo muškarce, žene i djecu koji su odličnog zdravlja ... ali boja njihove aure odjedanput se promijeni i njihovo vrijeme dovršavanja je došlo.] Ralph se sjeti mladića u dresu Celticsa bez rukava koji je jučer poslije podne laganim koracima grabio prema Red Appleu. Slika i prilika zdravlja i životnosti...osim sablasne naftne mrlje koja ga je okruživala.

Ralph otvori usta, vjerojatno da spomene tog mladića (ili da zapita o njegovoj sudbini), pa ih zatvori. Sunce im je sad bilo točno nad glavama i bio je siguran u nešto: da su on i Lois postali predmet razvratnih rasprava u tajnom gradu Gerijatričara. Je li ih netko vidio? ... Ne? . .. Misliš da su možda pobjegli? ... Ma ne, ne u njihovim godinama, ali možda su počeli zajedno živjeti... ne znam ima li Ralphie još streljiva u starom skladištu, ali ona mi se uvijek činila uspaljenicom ...Aha, hoda kao da zna što joj je činiti s njom, ha? Ralphu se ukaže slika njegova golemog krša od automobila kako strpljivo čeka iza jedne od puzavicama obraslih kućica u Derryju Cabinsu dok opruge u njoj slasno cvile i škripe i on se slatko nasmiješi. Nije se mogao svladati. No potom se uspaniči kad se sjetio da svoje misli možda prenosi putem aure i on istog trenutka zalupi vrata ispred nosa toj slici. Nije li ga Lois pogledala na čudan i procjenjivački način? Ralph žurno ponovno obrati pozornost na Klotu. [Atropa služi Slučajnosti. Nisu sve smrti koje Kratkotrajni nazivaju ''besmislenima'' i ''nepotrebnima'' i ''tragičnima''' njegovo djelo, ali uglavnom jesu. Kad desetak staraca i starica pogine u požaru u staračkom domu, vjerojatno je Atropa bio ondje, uzimao suvenire i presijecao niti života. Kad umre dijete u kolijevci bez nekog posebnog razloga, uzrok je uglavnom Atropa i njegov zahrđali skalpel. Kad psa - da, i psa, jer sudbine skoro svih živih biča u Kratkotrajnom svijetu spadaju ili među Slučajne ili Svrhovite pregaze na cesti jer je vozač automobila koji ga je udario izabrao krivi trenutak da pogleda na sat - ] Lois: [''To se dogodilo Rosalie?''] Klota: [Atropa se dogodila Rosalie. Ralphov prijatelj Joe Wyzer bio je samo ono što nazivamo ''izvršiteljstvom ''.] Laheza: [A Atropa se dogodila i tvom prijatelju, pokojnom gospodinu McGovernu.] Lois je izgledala onako kako se Ralph osjećao: zgranut ali ne i iznenađen. Bilo je kasno poslijepodne, možda je osamnaest Kratkotrajnih sati prošlo otkad su posljednji put vidjeli Billa, i Ralph je čak i sinoć znao daje Billovo vrijeme iznimno kratko. Lois, koja je nehotice stavila ruku u njega, to je vjerojatno znala još bolje. Ralph: [''Kad se to dogodilo? Koliko sati nakon što smo ga vidjeli?''] Laheza: [Ne puno. Kad je odlazio iz bolnice. Zao mi je zbog tog gubitka i zbog ovako nespretnog načina na koji vam priopćavamo tu vijest. Tako rijetko razgovaramo s Kratkotrajnima da zaboravimo kako se to čini. Nisam vas želio ražalostiti, Ralph i Lois.] Lois mu reče da je sve u redu, da shvaća, no suze su curile niz njezine obraze a Ralph osjeti kako ga peku u njegovim očima. Bilo je teško shvatiti da je Bili mrtav - da ga je mali posranac u ukaljanoj kuti dohvatio. Zar da povjeruje da McGovern više nikad neće podići svoju podrugljivu, čekinjastu obrvu? Da više neće jamrati kako je svirepo stariti? Nemoguće. Okrene se naglo Kloti. [''Pokaži nam.''] Klota, iznenađen, skoro neodlučan: [Ja ... mislim da ne - ] Ralph: [''U nas, Kratkotrajnih prdonja, vidjeti znači vjerovati. Zar niste čuli za to?''] Lois neočekivano progovori. [''Da - pokažite nam. Ali tek koliko je dovoljno da doznamo i povjerujemo. Nemojte nas pokušavati oneraspoložiti još više.''] Klota i Laheza se pogledaju, a tad, gotovo ih ne pomičući, slegnu svojim uskim ramenima. Laheza zamahne s prva dva prsta desne ruke i stvori plavo-zelenu paunovsku lepezu svjetlosti. U njoj Ralph ugleda muli, sablasno vjeran prikaz hodnika iz odjela za intenzivnu njegu.

Medicinsku sestru guru kolica s lijekovima, ulazi u taj luk i prolazi. Na drugom kraju slike ona se na trenutak zakrivi pa izađe iz vidokruga. Lois, zatravljena unatoč svemu: [''Kao da gledaš film u mjehuriću od sapunice!''] McGovern i gospodin Šljiva izađu iz sobe Boba Polhursta. McGovern je odjenuo staru vestu sa znakom srednje škole u Derryju, a njegov je prijatelj zakopčavao jaknu; bio je to svršetak njihova dežurstva pokraj umirućeg čovjeka. McGovern je hodao polako i zaostajao za gospodinom Šljivom. Ralphov prizemni susjed i povremeni prijatelj nije nimalo dobro izgledao. On osjeti kako se Loisina ruka podvukla ispod njegove nadlaktice i čvrsto je stisnula. On položi svoju ruku na njezinu. Na pola puta do dizala, McGovern zastane, nasloni se na zid jednom rukom i pogne glavu. Izgledao je kao potpuno iznuren trkač na svršetku maratona. Na trenutak gospodin Šljiva nastavi hodati. Ralph ugleda kako mu se miču usta i pomisli, Ne zna da govori u zrak - barem ne još. Ralph više nije želio gledati. U plavo-zelenom luku, McGovern položi ruku na prsa. Drugom se uhvati za vrat i počne ga trljati, kao da provjerava je li mu narasla braduša. Ralph nije bio siguran, ali mu se učinilo da su oči njegova prizemnog susjeda prestrašene. Prisjeti se mržnje na licu Liječnika #3 kad je shvatio da se jedan Kratkotrajni usudio ometati ga u poslu s psom lutalicom. Što je ono bio rekao? [Sjebat ću te, Kratki. Sjebat ću te maksimalno. A sjebat ću ti i prijatelje. Jesi li me čuo?] Strašna pomisao, u koju je bio gotovo siguran, padne Ralphu na um dok je promatrao kako se Bill McGovern polako kvrči na podu. Lois: [''Odagnajte to - molim vas, odagnajte tu sliku!''] Ona zarije lice u Ralphovo rame. Klota i Laheza izmijene zabrinute poglede i Ralph shvati da je već počeo mijenjati svoje mišljenje o njima kao sveznajućima i svemoćnima. Možda i jesu nadnaravna bića, ali nisu doktor Joyce Brothers. Bio je siguran da nisu veliki znalci kad je riječ o predviđanju budućnosti; tipovi sa zaista djelotvornim kristalnim kuglama vjerojatno na svom repertoaru ne bi uopće ni imali takav pogled. Ravnaju se prema osjećaju, baš kao i mi ostali, pomisli Ralph i osjeti stanovito nevoljko suosjećanje za gospodina K-a i gospodina L-a. Plavo-zeleni luk svjetlosti koji je lebdio ispred Laheze - i slike uhvaćene u njemu - raspline se. Klota, obranaški: [Molim upamtite da je to bio vaš izbor, Lois i Ralph. Nismo vam to pokazali svojevoljno.] Ralph je to jedva čuo. Njegova strašna zamisao još se razvijala, poput fotografije koju ne želite vidjeti, ali s koje ne možete odvratiti pogled. Razmišljao je o Billovu šeširu .. . Rosalienom izblijedjelom plavom rupcu ... i Loisinim nestalim dijamantnim naušnicama. [Sjebat ću ti prijatelje, Kratki - čuješ li me? Nadam se. Iskreno se nadam.] Pogleda u Klotu pa u Lahezu i njegovo suosjećanje za njih nestane. Zamijeni ga muklo udaranje gnjeva. Laheza je rekao da nema slučajne smrti, uključujući i McGovernovu. Ralph nije sumnjao da je Atropa uzeo McGoverna iz jednostavnog razloga: želio je nanijeti zlo Ralphu, kazniti ga jer se umiješao u .. . kako je to Dorrance nazvao? Dugotrajna posla. Stari mu je Dor predložio da to ne čini - dobar savjet, bez sumnje, ali on, Ralph, zapravo i nije imao izbora... jer su se ova dva mala štamprleka upetljala u njegov život. Zapravo su oni ubili Billa McGoverna. Klota i Laheza ugledaju njegov gnjev i ustuknu korak natrag (ali kao da pritom nisu pomaknuli noge), a na njihovim se licima vidjela još veća nelagoda.

["Vas dvojica ste razlog zbog kojeg je Bill McGovern mrtav. To je istina, zar ne? ''] Klota: [Molim te... dopusti da objasnimo - ] Lois je zurila u Ralpha, zabrinuta i prestrašena. ["Ralph? Što je? Zašto si ljut? ''] [''Zar ne shvaćaš? Ova njihova mala namještaljka koštala je Billa McGoverna života. Mi smo ovdje jerje Atropa ili učinio nešto što ovima ne šmeka ili namjerava - ''] Laheza: [Brzaš sa zaključcima, Ralph - ] ['' - ali postoji jedan problem: on zna da ga mi vidimo! Atropa ZNA da ga mi vidimo!''] Loisine se oči rašire od užasa... i shvaćanja.

Osamnaesto poglavlje 1 Bijela se ručica spusti na Ralphovo rame i polegne ondje poput dima. [Molim vas ... dopustite nam da vam objasnimo - ] On osjeti onu promjenu - treptaj - u svom tijelu prije no što je postao potpuno svjestan daje to poželio. Ponovno osjeti vjetar, kako izlazi iz tame poput oštrice hladnog noža i zadrhti. Dodir Klotine ruke bio je tek nezbiljski drhtaj ispod površine njegove kože. Vidio ih je sve troje, ali sad su bili mliječni i blijedi. Bili su duhovi. Spustio sam se. Ne ondje odakle smo krenuli, ali najmanje do razine na kojoj ne mogu sa mnom gotovo uopće komunicirati. Moja aura, moja balonska uzica... da, siguran sam da do njih mogu, ali do mog tjelesnog dijela koji živi moj stvarni život u Kratkotrajnom svijetu? Nema teorije. Loisin glas, dalek poput udaljene jeke: [''Ralph! Što to radiš iz ] On pogleda u sablasne slike Klote i Laheze. Ne samo da im je bilo neugodno i da su pomalo osjećali krivnju nego su bili uplašeni. Lica su im bila izobličena i teško vidljiva, ali je njihov strah bio očit. Klota, glasa daleka, ali čujna: [Vrati se, Ralph! Molim te, vrati se!] ''Ako to učinim, hoćete li se prestati poigravati i biti iskreni s nama?'' Laheza, blijedeći, nestajući: [Da! Da!] Ralph ponovno trepne u mislima. Slika njih troje se izoštri. Istodobno, boje ponovno ispune prostore svijeta i vrijeme dostigne svoju raniju sprintersku brzinu - primijeti kako je blijedi mjesec skliznuo za obzor na drugom kraju neba poput grudice sjajne žive. Lois mu se objesi oko vrata i na trenutak nije bio siguran grli li ga ili ga davi. [''Hvala Bogu! Mislila sam da ćeš me ostaviti!''] Ralph je poljubi i na trenutak mu je glava bila puna ugodne zbrke osjetilnih ulaznih podataka: okus svježeg meda, dodira češljane vune i miris jabuka. Jedna mu misao zabljesne u mozgu (kako bi izgledalo voditi ljubav ovdje?) i on je odmah progna. Morao je misliti i govoriti silno obzirno u idućih nekoliko (minuta? sati? dana?) a razmišljati o takvim stvarima bi to sve otežalo. On se okrene malim ćelavim liječnicima i odmjeri ih. [''Nadam se da ste to ozbiljno mislili. Jer ako niste, mislim da bismo tu konjsku utrku mogli odmah otkazati i poći svaki svojim putem. ''] Klota i Laheza ovog puta nisu čak ni izmijenili poglede; oba su gorljivo kimnuli glavom. Laheza progovori, obranaški. Ralphu se učini da je puno ugodnije imati posla s tim momcima nego s Atropom, ali da, poput njega, nisu naviknuti da im se postavljaju pitanja - ili kako bi rekla Ralphova mati - da pokažu od kakvog su štofa skrojeni. [Ralph i Lois, sve što smo vam rekli je istina. Možda smo samo potajili mogućnost da Atropa malo bolje razumije situaciju no što bismo mi to željeli, ali - ] Ralph: [''A što ako odbijemo dalje slušati te gluposti? Ako se okrenemo i odemo?'']

Nijedan ne odgovori, ali se Ralphu učini da je u njihovim očima ugledao nešto uznemirujuće: znali su da Atropa ima Loisine naušnice i znali su da on zna. Jedina koja nije znala - tako se barem nadao - bila je Lois. Potezala ga je za ruku. [" Ralph, nemoj to činiti - molim te, nemoj. Moramo ih saslušati."] On se okrene natrag licem prema njima i odsječnim pokretom da znak da mogu nastaviti. Laheza: [U normalnim okolnostima, ne miješamo se u Atropin posao, ni on u naš. Ne bismo se ni mogli miješati u njegov posao kad bismo to i htjeli; Slučajnost i Svrhovitost su poput bijelih i crnih polja na šahovskoj ploči, koja se uzajamno određuju kontrastom. Ali Atropa se miješa u način na koji svijet funkcionira - a i stvoren je da se miješa, doslovce - i ponekad mu se pruži veličanstvena prilika za to. Rijetki su pokušaji da ga se omete u tom uplitanju - ] Klota: [Istina je zapravo malo tužnija, Ralph i Lois; koliko mi znamo, nitko ga nikad nije pokušao onemogućiti ili spriječiti.] Laheza: [ - i događaju se jedino ako je situacija u koju se namjerava umiješati jako osjetljiva, kad je riječ o ravnoteži i kontraravnoteži mnogih ozbiljnih stvari. Ovo je jedna od takvih situacija. Atropa je presjekao životnu nit koju je trebao ostaviti na miru. To će izazvati užasne probleme na svim razinama, a da ne spominjemo ozbiljnu neravnotežu između Slučajnosti i Svrhovitosti, osim ako se to stanje ne ispravi. Ne možemo riješiti tu situaciju jer je daleko nadišla naša umijeća. Više i ne razlučujemo, a još manje djelujemo. No u ovom slučaju naša nesposobnost razlučivanja nije važna, jer se ionako samo Kratkotrajni mogu oprijeti volji Atrope. Zato ste vas dvoje ovdje.] Ralph: [''Želite li reći da je Atropa presjekao životnu nit nekoga tko je trebao umrijeti prirodnom smrću ... odnosno Svrhovitom smrću?''] Klota: [Ne baš. Neki životi - jako mali broj - nisu jasno određeni. Kad Atropa dirne u te živote, uvijek se mogu očekivati problemi. ''Sve je moguće'', kako vi kažete. Takvi neodređeni životi su kao - ] Klota raširi ruke i slika - ponovno igraće karte - bljesne između njih. Slijed od sedam karata koje je brzo okretala, jednu za drugom, nevidljiva ruka. As; dvojka; džoker; trica; sedmica; dama. Posljednja karta koju je nevidljiva ruka okrenula bila je prazna. Klota: [Pomaže li ta slika?] Ralph nabora čelo. Nije znao pomaže li ili ne pomaže. Postoji osoba koja nije ni obična igraća karta ali ni džoker u špilu. Osoba koja jc potpuno prazna, i koju obje strane svojataju. Atropa je presjekao metafizičku cijev za dovod kisika te osobe i sad je netko - ili nešto - zatražio tajm-aut. Lois: [''Riječ je o Edu, zar ne?''] Ralph se naglo okrene i strogo se zapilji u nju, ali je ona gledala u Lahezu. [''Ed Deepneau je ta prazna karta. ''] Laheza je kimao glavom. [''Kako si to zaključila, Lois?''] [''Tko bi inače bio?''] Ne bi se moglo reći da mu se smiješila, ali Ralph osjeti smiješak. Okrene se Kloti i Lahezi. [''Dobro, naposljetku smo se pokrenuli s mrtve točke. Dakle, tko je proglasio izvanredno stanje? Mislim da to niste bili vi - čini mi se da ste, barem u ovom slučaju, vi samo najmljenici. ''] Oni nakratko zbiju glave i počnu nešto mrmljati, ali Ralph ugleda blijedu svijetlosmeđu crtu poput šava na mjestu na kojem su se njihove zeleno-zlatne aure preklapale i znao je daje u pravu. Naposljetku se njih dvojica ponovno okrenu prema Lois i Ralphu. Laheza: [Da, to je više-manje točno. Ralph, dobro zaključuješ. Tisuću godina nismo ovako razgovarali - ] Klota: [A možda i nikada.] Ralph: [''Momci, samo morate reći istinu.''] Laheza, molećivo poput djeteta: [I govorimo!]

Ralph: [''Cijelu istinu.''] Laheza: [Dobro, cijelu istinu. Da, Atropa je presjekao životnu nit Eda Deepneaua. Znamo to ne zato što smo vidjeli - kao što sam rekao izgubili smo sposobnost da stvari vidimo jasno - nego zato što je to jedini logičan zaključak. Deepneau je neobilježen, ne pripada ni Slučajnosti ni Svrhovitosti, toliko znamo, a njegova je nit silno važna nit kad je izazvala toliku halabuku. To šio živi toliko dugo nakon što mu je presječena životna nit pokazuje koliko je moćan i utjecajan. Kad je Atropa presjekao tu nit, pokrenuo je strašan slijed događaja.] Lois zadrhti i približi se Ralphu. Laheza: [Nazvao si nas najmljenicima. Ne znaš koliko si bio u pravu. U ovom smo slučaju glasnici. Naša je zadaća da tebi i Lois kažemo što se dogodilo i što se od vas očekuje i ta je zadaća skoro izvršena. A na pitanje tko je ''proglasio izvanredno stanje'' ne možemo odgovor it i jer ne znamo.] [ ''Ne vjerujem vam. ''] Ali je njegovu glasu (ako je to uopće bio glas) nedostajalo uvjerenja. Klota: [Ne budi smiješan - naravno da vjeruješ! Zar bi očekivao da članovi upravnog odbora velike automobilske tvrtke pozovu običnog radnika u dvoranu za sastanke kako bi mu objasnili razloge koji stoje iza politike te tvrtke? Ili da bi mu rastumačili zašto su odlučili zatvoriti jedan pogon, a drugi ostaviti otvoren?] Laheza: [Naš je položaj malo viši od pogonskih radnika u tvornici automobila, ali smo ipak ono što bi ti, Ralph, nazvao ''šljakeri'' - ni više ni manje.] Klota: [Zadovoljite se ovime: iznad Kratkotrajnih razina postojanja i Dugotrajnih razina na kojima postojimo Laheza, Atropa i ja, postoje i druge razine. Njih nastavaju stvorenja koja bismo mogli nazvati Svetrajni, bića koja su ili vječna ili tako blizu toga da nema razlike. Kratkotrajni i Dugotrajni žive u sferama postojanja koje se preklapaju - na spojenim katovima iste zgrade, da tako kažemo - kojima upravljaju Slučajnost i Svrhovitost. Iznad tih katova, nepristupačnih nama, ali dijelom iste kule postojanja, žive druga bića. Neka su prelijepa i čudesna; druga su toliko ogavna da ni mi to ne možemo pojmiti, a kamoli vi. Ta bi se bića moglo nazvati Višom svrhovitosti i Višom slučajnosti... a možda iznad određene razine nema Slučajnosti; mislimo da je tako, ali nema načina da se uvjerimo. Znamo da se nešto s jedne od tih viših razina zainteresiralo za Eda i da je nešto s tih istih razina učinilo protupotez. A taj protupotez ste vi, Ralph i Lois.] Lois zbunjeno pogleda Ralpha, no on to jedva primijeti. Pomisao da ih nešto pomiče poput šahovskih figurica na omiljenom šahovskom turniru kod trećeg uzletišta Fayea Chapina - pomisao koja bi ga razgnjevila u drugim okolnostima - zasad ga samo okrzne. Sjeti se noći kad ga je Ed nazvao telefonom. Zagazio si u duboke vode, rekao je, a u protustruji plivaju stvari koje ne možeš ni zamisliti. Drugim riječima, entiteti. Bića nepojmljivo ogavna, prema riječima gospodina K-a, a gospodin K. je fin gospodin koji za život zarađuje smrću. Nisu te još primijetili, rekao mu je Ed te večeri, ali ako se nastaviš zafrkavati sa mnom, hoće. A to ne želiš. Vjeruj mi, ne želiš. Lois: [''Kako ste nas uopće podigli na ovu razinu? Pomoću nesanice, zar ne?''] Laheza, oprezno: [Uglavnom, da, Možemo izvršiti male promjene u aurama Kratkotrajnih. Te prilagodbe izazvale su prilično poseban oblik nesanice koja je promijenila način na koji sanjate i na koji doživljavate svijet u budnom stanju. Prilagodba aura Kratkotrajnih je osjetljiv, zastrašujuć posao. Uvijek postoji opasnost od ludila.] Klota: [Kadikad ste se možda osjećali kao da gubite razum, ali nijedno od vas nije bilo ni blizu toga. Žilaviji ste, oboje, nego što ste svjesni.] Ti magarci misle da su nas utješili, čudio se Ralph, u tad ponovno otjera ljutnju. Nije sad imao vremena za nju, Poslije će možda to nadoknaditi. Nadao se da hoće. Zasad samo potapše Loisine ruke pa se ponovno okrene Kloti i Lahezi.

[''Ljetos, kad je pretukao suprugu, Ed mi je spominjao biće po imenu Grimizni kralj. Znači li vam to nešto, dečki?" ] Klota i Laheza ponovno izmijene pogled, koji Ralph najprije pogrešno protumači kao ozbiljan. Klota: [Ralph, moraš znati da je Ed umobolnik, i da živi u stanju obmane - ] [''Aha, ma nemojte.''] [ - ali vjerujemo da njegov ''Grimizni kraj" postoji u nekom obliku i da je Ed Deepneau potpao pod utjecaj tog bića kad je Atropa presjekao njegovu životnu nit.] Dva mala ćelava liječnika se ponovno pogledaju i ovog puta Ralph shvati što je taj pogled zapravo izražavao: ne ozbiljnost nego užas. 2 Svane novi dan - četvrtak - i postajao je sve svjetliji jer se približavalo podne. Ralph nije bio siguran, ali mu se učinilo da se povećavala brzina kojom su prolazili sati dolje, na razini Kratkotrajnosti; ne završe li uskoro ovaj razgovor, Bill McGovern neće biti jedini njihov prijatelj kojeg će nadživjeti. Klota: [Atropa je znao da će Viša svrhovitost poslati nekog da pokuša promijeniti što je on pokrenuo a sad zna i koga. Ali ne smijete si dopustiti da vam Atropa odvrati pozornost; zapamtite da je on tek pješak u igri. Nije vam zapravo Atropa protivnik.] On zašuti i pogleda zdvojno u svog kolegu. Laheza mu da znak glavom da nastavi i on to učini s dovoljno samopouzdanja, ali Ralpha ipak malo stegne oko srca. Bio je siguran da ta dva ćelava liječnika imaju najbolje namjere, ali da je ipak prilično očito da tapkaju u mraku. Klota: [Ne smijete se približiti Atropi. Ne mogu dovoljno istaknuti važnost toga. Okružen je silama puno većima od njega samog, silama zloćudnim i moćnim, silama svjesnim, koje neće prezati ni pred čim da vas zaustave. No smatramo da ćete, ako se držite podalje od Atrope, moći spriječiti užas koji bi se trebao dogoditi... a koji se zapravo već i događa.] Ralph ostane gluh na prešutno prihvaćenu pretpostavku da će on i Lois učiniti što ta dva sretna gauča žele, ali mu se činilo da sad nije prikladno vrijeme da to kaže. Lois: [''Što će se dogoditi? Što želite od nas? Trebamo li pronaći Eda i odgovoriti ga od nečeg opakog?''] Klota i Laheza pogledaju je jednakim izrazom zaprepaštenja i užasa. [Zar nas nisi slušala - ] [ - ne smiješ ni pomisliti da - ] Zašute i Klota da znak Lahezi da nastavi. [Ako nas dosad nisi čula, Lois, poslušaj sad: kloni se Eda Deepneaua! Ova neuobičajena situacija privremeno ga je obdarila silnom moći, kao i Atropu. Prići mu, značilo bi izložiti se opasnosti da te posjeti entitet kojeg on naziva Grimizni kralj ... a usto, on više nije u Derryju.] Laheza pogleda preko krova, gdje su se počela paliti svjetla u sumraku četvrtka, pa ponovno pogleda u Ralpha i Lois. [Otišao je u] [----------------- .] Bez riječi, ali Ralph uhvati jasni osjet koji se djelomice sastojao od mirisa (nafta, kolomaz, ispušni plin, morska soi), dodira i zvuka (vjetar koji nečim pucketa - vjerojatno zastavom), a djelomice slika (velika zahrđala zgrada golemih otvorenih vrata na čeličnoj pruzi). [''On je na obali, žarne? Ili onamo ide!'']

Klota i Laheza kimnu glavom a njihova su lica govorila da jç obala, stotinu dvadeset kilometara od Derryja, jako dobro mjesto za Eda Deepneaua. Lois ga ponovno povuče za ruku i Ralph je pogleda. [''Jesi li vidio zgradu, Ralph?''] On kimne glavom. Lois: [''To nije zgrada Hawking Labsa, ali je blizu. Mislim da tu zgradu poznajem - ''] Laheza brzo progovori, kao da želi promijeniti temu: [Gdje je ili kakvi su mu planovi, nije važno. Vaša je zadaća drugdje, u sigurnijim vodamg,, ali ćete se ipak možda morati poslužiti svim svojim priličnim Kratkotrajnim moćima da je izvršite a možda će bili jako opasno.] Lois nervozno pogleda u Ralpha. [''Ralph, reci mu da nikome nećemo nanijeli zlo - možda ćemo im pristati pomoći, ali nikome nećemo nanijeti zlo, bez obzira na sve.''] No Ralph im nije ništa takvog rekao. Razmišljao je o tome kako su dijamantne naušnice svjetlucale na Atropinim ušima i o tome kako je slatko uhvaćen u zamku - a s njim i Lois, naravno. Da, nanio bi zlo nekome da vrati naušnice. To nije problem. Ali kako je daleko bio spreman ići? Bi li ubio da ih vrati? Ne želeći se baviti tim problemom - ne želeći čak ni gledati u Lois, barem zasad - Ralph se ponovno okrene prema Kloti i Lahezi. Zausti nešto, ali ga ona pretekne. [''Želim znati još nešto prije no što nastavimo. ''] Odgovori joj Klota, pomalo podsmješljivo - zapravo, jako slično Billu McGovernu. Ralph ne obrati na to pozornost. [Što je, Lois?] [''Je li i Ralph u opasnosti? Ima li Atropa nešto Ralphova što mu moramo oduzeti? Nešto poput Billova šešira?''] Laheza i Klota izmijene brze, strepeće poglede. Ralphu se učini da ih Lois nije primijetila, ali on jest. Vruće, vruće, govorio je taj pogled. A tad se izgubi. Kad su pogledali u Lois, njihova su lica ponovno bila nepomućena. Laheza: [Ne. Atropa nije uzeo ništa od Ralpha jer mu to dosad ne bi moglo pomoći.] Ralph: [''Kako to mislite, ''dosad''?''] Klota: [Proveo si život kao dio Svrhovitosti, Ralph, ali se to promijenilo.] Lois: [''Kad se to dogodilo? Kad smo počeli viđati aure, zar ne?''] Oni se pogledaju, pa pogledaju u Lois, pa - nervozno - u Ralpha. Ništa nisu rekli i Ralphu padne na um zanimljiva pomisao: kao u priči o Gcorgeu Washingtonu kao dječaku i stablu trešnje,123 Kloti i Lahezi nisu mogli lagati.. . zbog čega su sigurno žalili u trenucima poput ovog. Jedina je mogućnost izbora bila ona kojom su se služili: zalivena usta i nada da će razgovor skrenuti u sigurnije vode. Ralph nije želio da se to dogodi - ne još - iako su bili opasno blizu da Lois shvati kamo su nestale njezine naušnice ... pod pretpostavkom da to već ne zna, mogućnost koja mu se nije činila nevjerojatnom. Prisjeti se jed - Priča je neistinita, ali popularna. George Washington je kao dječak dobio na poklon sjekiru. On njome posiječe jednu trešnju. Otac ga upita je li on posjekao tu trešnju i Washington prizna da jest, jer nije mogao lagati. nog šturog vašarskog reklamnog štosa: Priđite, gospodo... ali koliko para toliko muzike. [''Oh ne. Lois - ta se promjena nije dogodila kad sam počeo viđati aure. Mislim da puno ljudi s vremena na vrijeme dobije priliku zaviriti u Dugotrajni svijet aura i da im se ništa ne dogodi. Mislim da sam izgubio svoje sigurno mjesto u Svrhovitosti kad smo počeli razgovarati s ova dva fina gospodina. Što kažete na to, fina gospodo? Sve ste učinili da ostavite za sobom trag od krušnih mrvica, iako ste znali što će se dogoditi. Nije li to ukratko sve?'']

Oni pogledaju u svoja stopala, pa polako, nevoljko, ponovno u Ralpha. Laheza mu odgovori. [Da, Ralph. Privukli smo vas k sebi iako smo znali da će to promijeniti vaš KA. Nije nam to drago, ali je situacija tako zahtijevala.] Sad će Lois postaviti pitanje o sebi, pomisli Ralph. Mora ga sad postaviti. Ali nije. Pogledala je u dva mala ćelava liječnika neprozirnim izrazom lica potpuno drukčijim od njezina uobičajenog izgleda Naša Lois. Ralph se ponovno zapita koliko ona zna ili nagađa, ponovno se začudi da nema pojma... a tad ta razmišljanja preplavi novi val bijesa. [''Vi... Bože moj, vi...''] Nije dovršio rečenicu, iako je mogao, da Lois nije stajala pokraj njega: Vi ste učinili puno više nego li nam poremetili san, zar ne? Ne znam za Lois, ali ja sam imao udobnu nišu u Svrhovitosti... što znači da ste od mene namjerno napravili iznimku pravilima kojih ste se pridržavati cijeli život. Na neki način, prazan sam kao i taj tip kojeg trebamo pronaći. Kako je to Klota rekao? ''Sve je moguće. '' Jebena istina. Lois: [''Govorili ste o upotrebi naših moći. Kakvih moći?''] Laheza se okrene prema njoj, razdragan promjenom teme. Pritisne dlan o dlan, pa ih rastvori u čudnoj istočnjačkoj gesti. Između njih se pojave dva brza prizora: Ralphova ruka iz koje izlijeće munja hladne plave vatre i siječe zrak karate udarcem te Loisin kažiprst iz kojeg izlijeću žarki plavo-sivi svjetlosni meci koji izgledaju poput atomskih karamela protiv kašlja. Ralph: [''No dobro, imamo nešto, ali to nije pouzdano. To je kao - ''] On napne mozak i stvori sliku: ruke koje otvaraju stražnji poklopac radioaparata i vade dvije male baterije ogrezle u plavo-sivom talogu. Klota i Laheza se namršte, ne shvaćajući. Lois: [''Pokušava reći da ne možemo to uvijek učiniti, a i kad možemo, ne možemo zadugo. Naše baterije se istroše. ''] Razumijevanje pomiješano s razdraganom nevjericom razlije se njihovim crtama lica. Ralph: [''Što je tako smiješno?''] Klota: [Ništa ...sve. Nemate pojma kako nam ti i Lois izgledate smiješni - nevjerojatno mudri i pronicljivi u jednom trenutku, a u drugom nevjerojatno prostodušni. Vaše baterije, kako ih vi nazivate, ne trebaju se istrošiti jer vas dvoje stojite pokraj bezdanog vrutka moći. Pretpostavili smo da znate za njega s obzirom na to da ste oboje pili iz njega.] Ralph: [''O čemu vi to?''] Laheza ponovno učini taj čudan istočnjački pokret s otvaranjem ruku. Ovog puta Ralph ugleda gospođu Perrine, kako hoda uspravno kao metla u auri boje uniforme pitomaca West Pointa. Ugleda blještavu sivu zraku, tanku i ravnu poput bodlje dikobraza, kako štrči iz te aure. Tu sliku prekrije slika mršave žene omotane u smeđastu auru boje smoga. Gledala je kroz prozor automobila. Glas - Loisin - reče: Oooh, Mina, gledaj kako preslatka kuća! Trenutak poslije začuje se tih, usisni zvižduk i uski snop ženine aure izviri iz njezina potiljka. Tad se pokaže treća slika, kratka ali upečatljiva: Ralph poseže rukom kroz otvor u dnu šaltera za informacije i grabi zapešće službenice s piknjastom narančastom aurom ... samo što je aura oko njezine lijeve ruke prestala biti narančasta. Postala je blijede tirkizne boje koju je on nakon toga počeo zvati ralphrobertsovsko plavom. Slika izblijedi. Laheza i Klota zurili su u Ralpha i Lois; oni su zurili u njih, potreseni. Lois: [''O ne! Ne možemo to učiniti! To je - '']

Slika: dva muškarca u prugastim zatvorskim odijelima i malim crnim maskama šuljaju se na prstima iz bankina trezora, noseći nabrekle vreće sa znakom $ otisnutim sa strane. Ralph: [''Ne, i gore. Ta je - "] Slika: Šišmiš ulijeće kroz otvoreni dvokrilnl prozor, dvaput se obruši obletjevši prostoriju na srebrnkastoj mjesečini, pa se prometne u Ralpha Lugosija u pelerini i staromodnom smokingu. Približava se usnuloj ženi - ne mladoj, ružičastoj djevici nego staroj gospođi Perrine u toploj flanelskoj spavaćici - i priginje se da joj posiše auru. Kad je Ralph ponovno pogledao Klotu i Lahezu, oni su mahnito odmahivali glavama. Laheza: [Ne! Ne, ne, ne! Varaš se silno!' Zar se nikad nisi zapitao zašto ste Kratkotrajni i zašto mjerite svoj životni vijek desetljećima a ne stoljećima? Vaši su životi kratki jer izgarate poput krijesa! Kad izvlačite energiju iz vašeg Kratkotrajnog kolege, to je- ] Slika: Dijete na morskom žalu, ljupku djevojčice zlatnih uvojaka koji joj poskakuju po ramenima, trči na plažu o koju se razbijaju valovi. U jednoj ruci nosi crvenu plastičnu kanticu. On« klekne i puni je vodom beskrajnog sivo-plavog Atlantika. Klota: [Ralph i Lois, vi ste poput tog djeteta - vaši Kratkotrajni kolege su poput mora. Shvaćate li?] Ralph: [''Zar zaista u ljudskoj rasi ima toliko auralne energije?''} Laheza: [Još ne shvaćate. Toliko je - ] Lois mu upadne u riječ, drhtava glasa, iako Ralph nije mogao odrediti je li od straha ili ushita. [''Toliko je u svakom od nas, Ralph. Toliko je energije u svakom ljudskom biću na zemlji! ''] Ralph tiho zazviždi i pogleda u Lahezu i Klotu, Oni su potvrdno kimali glavama. [''Želite reći da se možemo opskrbili tom energijom od svakog tko nam se nađe pri ruci? I da ljudima od kojih je uzmemo to neće naškoditi? ''] Klota: [Da. Kao što se ni Atlantik neće isprazniti dječjom kanticom.] Ralph se nadao da je tome tako, jer mu se činilo da on i Lois nesvjesno posuđuju energiju na tone - to je bilo jedino objašnjenje za sve komplimente koje je dobivao. Ljudi su mu govorili da divno izgleda. Ljudi su mu govorili da se sigurno riješio nesanice jer izgleda tako odmorno i zdravo. Da izgleda mlađe. Dovraga, pomisli on, ja i jesam mlađi. Mjesec ponovno zađe i Ralph se trgne kad shvati da će uskoro izaći sunce u petak ujutro. Posljednji je trenutak da se vrate najvažnijoj temi razgovora. [''Momci, počnimo od srca stvari. Čemu toliki vaš trud? Što to moramo spriječiti?''] A tad, prije no što je ijedan od njih odgovorio, shvati sve i ta mu spoznaja bljesne u mozgu i prikaže mu sve tako napregnuto i jasno da nije bilo sumnji ni poricanja. [''Riječje o Susan Day, zar ne? Namjerava ubiti Susan Day. Izvršiti atentat na nju.''] Klota: [Da, ali -] Laheza: [ - ali to nije važno -] Ralph: [''Ma dajte, momci - zar ne mislite da je došlo vrijeme da položite ostatak karata na stol?''] Laheza: [Da, Ralph. To je vrijeme došlo.] Nakon što su oblikovali krug i podigli se na krov prolazeći kroz bolničke katove, rijetko su se ili nimalo dodirivali, ali sad Laheza blago, perolakom rukom zagrli Ralpha oko ramena, a Klota uhvati Lois za ruku, na način na koji bi neki džentlmen iz prošlih vremena poveo damu na plesni podij.

Miris jabuka, okus meda, dodir vune ... no ovog puta Ralphovo uživanje u toj mješavini osjetilnog inputa nije mogao prikriti duboki nemir koji je osjetio kad ga je Laheza okrenuo ulijevo a tad pošao s njim prema rubu ravnog bolničkog krova. Kao i mnogi veći i važniji gradovi, Derry kao da je bio sagrađen na geografski najnepogodnijem mjestu koje su prvi doseljenici mogli naći. Središte je grada bilo smješteno na strmim obroncima doline; rijeka Kenduskeag tekla je lijeno kroz isprepleteno raslinje Barrensa na najnižoj točki doline. S njihova povoljnog mjesto na vrhu bolnice, Derry je izgledao kao grad čije je srce probodeno uskim zelenim bodežom ... samo što je u tami taj bodež bio crn, Jedna strana doline nazivala se Old Cape, gdje su bila smještena poratna stambena rugla i bestidno blistavo novo trgovačko središte. Na drugoj se strani nalazilo ono što su ljudi podrazumijevali pod riječju ''središte grada''. Središte Derryja bilo je oko Up-Mile Hilla. Witcham Street je ravno nalegla na to brdo i strmo se uspinjala prije no što bi se razgranala u mrežu ulica (Harris Avenue je bita jedna od njih) od kojih se sastojala zapadna strana. Main Street se odvajala od Witcham Street na pola uspona i skretala prema jugozapadu duž pliće strane doline. To je područje grada bilo poznato pod nazivom Main Street Hill i Bassey Park. A blizu vrha Main Streeta - Lois skoro jekne: [''Dragi Bože, što je to?"] Ralph pokuša reći nešto utješno ali ispusti tek jedva čujni jauk. Blizu vrha Main Street Hilla, golemi crni kišobranasti oblik lebdio je iznad zemlje i zaklanjao zvijezde koje su počele blijedjeti prema jutru. Ralph se pokuša uvjeriti da je to samo dim, da je planulo jedno od skladišta ... možda čak i napuštena željeznička postaja na kraju Niebolt Streeta. Ali su skladišta bila južni je, stara je željeznička postaja bila zapadnije, a da je ta zlokobna gljiva zaista dim, vjetar bi je tjerao preko neba u obliku perjanica i zastava. Ali se to nije dogodilo. Umjesto da se raziđe, ta tiha mrlja na nebu je visjela ondje, tumnija od tame. A nitko je ne vidi, pomisli Ralph. Nitko osim mene... i Lois... i malih ćelavih liječnika. Prokletih malih ćelavih liječnika. On zaškilji kako bi raspoznao oblik unutar divovske mrtvačke vreće, iako zapravo nije morao; proživio je u Derryju veći dio života i mogao je prolaziti njegovim ulicama zatvorenih očiju (osim ako to ne bi morao činiti za upravljačem svog automobila). Mogao je razaznati oblik zgrade u mrtvačkoj vreći, osobito sad kad se danje svjetlo počelo prelijevali preko obzora. Odao ju je ravan okrugao krov na vrhu zao bljenog pročelja od stakla i cigle. Taj arhitektonski povrat u pedesete godine ovog stoljeća, koji je zafrkantski osmislio slavni arhitekt (i nekoć stanovnik Derryja) Benjamin Hanscom, bio je novi Civic Center grada Derryja, zamjena za zgradu uništenu u poplavi 1985. godine. Klota okrene Ralpha prema sebi. [Vidiš Ralph, imao si pravo - -zaista namjerava ubiti Susan Day ... ali ne samo Susan Day.] On zastane, pogleda u Lois, pa okrene svoje ozbiljno lice prema Ralphu. [Taj oblak - koji vas dvoje pravilno nazivate mrtvačka vreća - znači da je na stanovit način već učinio što mu je Atropa naredio. Ondje će večeras biti više od dvije tisuće ljudi... i Ed Deepneau ih namjerava sve ubiti. Ako se tijek događaja ne promijeni, on će ih zaista sve pobiti.] Laheza iskorakne i stane pokraj kolege. [Vi, Ralph i Lois, jedini ste koji možete spriječiti da se to dogodi.]

3 U mislima Ralph ugleda plakat Susan Day koji je stajao u praznom izlogu između ljekarne Rite Aid i zdravljaka ''Day Break, Sun Down''. Sjeti se riječi upisanih u prašini na vanjskoj strani izloga: UBIJ PIČKU. A najgore je to što bi se takvo što moglo dogoditi u Derryju. Derry nije bio poput drugih gradova. Ralphu se činilo da se atmosfera u gradu jako poboljšala nakon velike poplave prije osam godina, ali ipak još nije bio poput drugih gradova. U Derryju je nešto zlo, pa kad se njegovi stanovnici razjare, znaju učiniti silno ružne stvari. Obriše usta i na trenutak mu pozornost odvrati svilenkast, dalek dodir ruke na ustima. Neprestano ga nešto podsjeća da se njegova razina postojanja korjenito promijenila. Lois, užasnuta: [''Kako ćemo to učiniti? Ako ne smijemo prići Atropi ili Edu, kako ćemo spriječiti da se to dogodi?''] Ralph shvati da joj sad jasno vidi lice; razdanjivalo se ubrzano periodičnom ekspozicijom kao u nekom starom Disneyevu dokumentarcu oprirodi. [" Dojavit ćemo telefonom da je postavljena bomba, Lois. To bi trebalo djelovati.''] Klota se osupne kad je to čuo; Laheza se lupi dlanom po čelu pa nervozno pogleda u sve svjetlije nebo. Kad je ponovno pogledao Ralpha, njegovo lišće bilo je puno nečeg što bi se moglo nazvati brižljivo ušutkanom panikom. [To neće biti dovoljno, Ralph. A sad me poslušajte oboje i to pomnjivo: štogod učinili u idućih četrnaestak sati, ne smijete potcjenjivati moć sila koje je Atropa oslobodio kad je prvi put otkrio Eda i presjekao njegovu životnu nit.] Ralph: [''Zašto to neće biti dovoljno?''] Laheza, i ljutito i uplašeno: [Ne možemo unedogled odgovarati na tvoja pitanja, Ralph - odsad ćeš morati nešto raditi na povjerenje, Znaš kako brzo prolazi vrijeme na ovoj razini; zadržimo li se ovdje dugo, prilika da spriječiš to što će se večeras dogoditi u Civic Centern propast će. Ti i Lois morate sići. Morate!] Klota rukom ušutka svog kolegu pa se okrene prema Ralphu I Lois. [Ja ću odgovoriti na to posljednje pitanje, iako sam siguran da biste i vi mogli na njega odgovoriti samo kad biste malo promislili. Već su stigle dvadeset tri bombaške prijetnje u vezi s večerašnjim predavanjem Susan Day. Policija je u Civic Center postavila pse uvježbane da nanjuše eksploziv, posljednjih četrdeset osam sati pregledavaju rendgenom sve pakete i pošiljke koje ulaze u zgradu a provjeravaju sve na licu mjesta. Očekivali su bombaške prijetnje i shvaćaju ih ozbiljno, ali pretpostavljaju da dolaze od pristaša prava na Život koji pokušavaju odvratiti gospođu Day od tog da drži predavanje.] Lois, tupo: [''O Bože - kao onaj dječak koji je stalno vikao to je vuk.''] Klota: [Tako je, Lois.] Ralph: [" Je li podmetnuo bombu? Podmetnuo ju je, zar ne?''] Jako svjetlo preplavi krov i istegne sjene vrtećih ventilatora poput rastopljenog karamela. Jednako zbunjeno, Klota i Laheza pogledaju u te sjene pa prema istoku, gdje se sunčev luk razlio preko obzora. Laheza: [Ne znamo, a nije ni važno. Morate spriječiti da se predavanje održi, a samo je jedan način da se to učini: morate nagovoriti organizatorice da odgode predavanje Susan Day. Shvaćate li? Ona se večeras ne smije pojaviti u Civic Centern! Ne možete zaustaviti Eda, a ne smijete se približiti Atropi pa zato morate onemogućiti Susan Day.] Ralph: [''Ali - '']

Nije zašutio zbog sve jačeg sunca ni strahom sve poharanijih lica malih ćelavih liječnika, nego zbog Lois. Ona mu položi ruku na obraz i lagano, ali odlučno kimne glavom. [''Ni riječi više. Moramo se spustiti, Ralph. Sada.''] Pitanja su zujala u njegovu mozgu poput komaraca, ali ako je ona rekla da nema vremena, znači da nema vremena. On pogleda u sunce koje se potpuno odlijepilo od obzora i kimne glavom. Rukom je uhvati oko struka. Klota, zabrinuto: [Nemojte nas iznevjeriti, Ralph i Lois.] Ralph: [ ''Štedi dah, niski. Ovo nije nogometna utakmica. ''] Prije no što su liječnici uspjeli išta odgovoriti, Ralph zatvori oči i usmjeri mentalne napore na povratak u Kratkotrajni svijet. ''

Devetnaesto poglavlje 1 Ponovno osjeti onaj treptaj i prohladan jutarnji povjetarac osine ga po licu. Ralph otvori oči i pogleda u ženu pokraj sebe. Na trenutak ugledu njezinu auru kako se vuče za njom poput gornje suknje od tila pleme haljine neke dame, a tad je to ponovno bila samo Lois, dvadesetak godina mlađa nego prije tjedan dana ... a bila je i neprimjereno odjevena, u laganom jesenskom kaputu i lijepoj haljini za posjete bolesnima, ovdje na bolničkom krovu pokrivenom smolom i šljunkom. Ralph je zagrli jače i ona počne drhtati. Od Laheze i Klote ni traga. [ako možda stoje pokraj nas, pomisli Ralph. A vjerojatno i stoje.] On se ponovno prisjeti onog starog vašarskog reklamnog štosa, onog o koliko para toliko muzike, pa zato priđite gospodo, i položite novac. Ali umjesto da igrate, najčešće bi vas izigrali. A ulozi? Friška figa, naravno. I zašto i sad ima takav osjećaj? Jer ima još puno stvari koje nisi doznao, reče mu Carolynin glas U glavi. Proveli su te po puno zanimljivih sporednih kolosijeka a držali podalje od najvažnijeg sve dok nije postalo prekasno da im postaviš pitanja na koja ne žele odgovoriti... a ja mislim da se takvo što ne događa slučajno, a ti? Ne. Ni on. Taj osjećaj kako ga nevidljive ruke guraju u himni tunel u kojem ga svašta očekuje sad se pojačao. Osjećaj da se njime barata. Osjetio se malen ... i ranjiv ... i bijesan kao ris. ''P-p-p-pa v-v-vratili s-s-smo s-s-se," procijedi Lois kroz svoje živahno uscvokotale zube. ''Što misliš, koliko je sati?'' Činilo mu se da je oko šest, ali kad je Ralph pogledao na sat, nije se iznenadio kad je shvatio da sat stoji. Nije se mogao sjetiti kad ga je posljednji put navio. Vjerojatno u utorak ujutro. Isprati Loisin pogled prema jugozapadu i ugleda Civic Center poput otoka u parkirališnom oceanu. Rano jutarnje sunce odbacivalo je blještave plahte odbljesaka s njegovih zaobljenih nizova prozora, pa je izgledao poput divovske inačice uredske zgrade u kojoj je radio George Jetson. Goleme mrtvačke vreće koja ju je trenutak prije okruživala, sad više nije bilo. O, ne, nije tako. Ne zavaravaj se prijatelju. Možda je ne vidiš, ali je ona ovdje. ''Rano je,'' reče on i privine je čvršće k sebi pred naletom vjetra koji mu podigne kosu - kosu koja je sad imala skoro jednak broj crnih koliko i sijedih vlasi - od čela. ''Ali mislim da će brzo biti kasno.'' Ona shvati što je želio reći i kimne glavom. ''Gdje su L-l-laheza i K-k-k - '' ''Na razini na kojoj ti se od vjetra ne smrzava tur, dođi. Pronađimo vrata i skinimo se s ovog krova.'' No ona još trenutak ostane na mjestu, drhteći od studeni, zagledana u grad. ''Što je učinio?'' upita ona slabašnim glasom. ''Ako nije podmetnuo bombu, što je učinio?'' ''Možda jest podmetnuo bombu, a psi s treniranim nosovima je još nisu otkrili. Ilije možda podmetnuo nešto za što psi nisu obučeni. Na primjer, kanistar uguran među krovne grede - nešto malo što je zločesti Ed smiješao u kadi. Pa kemija mu je životni poziv ... barem prije no što je napustio posao i postao luđak s punim radnim vremenom. Možda smišlja kako da ih sve uguši plinom kao štakore.''

''Za Boga miloga, Ralph!'' Ona stavi ruku na grudi malo iznad izbočine poprsja i pogleda ga razrogačenim, zaprepaštenim očima. ''Pođimo, Lois. Mičimo se s ovog prokletog krova.'' Ovog puta ona ga posluša. Ralph je povede prema izlazu na krov ... za kojeg se usrdno nadao da je nezaključan. ''Dvije tisuće ljudi,'' samo da nije jauknula kad su stigli do vrata. Ralphu lakne kad kvaka popusti pod njegovim stiskom, ali Lois ga zgrabi za pešće smrznutim prstima prije no što je on otvorio vrata. Njezino podignuto lice bilo je puno mahnite nade. ''Ralph, možda su ti mali ljudi lagali - možda oni navode vodu na svoj mlin, zbog nečeg što se mi ne možemo ni nadati da bismo mogli shvatiti a možda su lagali.'' ''Mislim da ne mogu lagati,'' reče on polako. ''I to je ono najgore, Lois - mislim da ne mogu. A k tome još i ono.'' On pokaže prema zgradi Civic Centera, prema prljavoj opni koju nisu mogli vidjeti, ali za koju su oboje znali da je još ondje. Lois se ne okrene pogledati je. Umjesto toga stavi svoju hladnu ruku preko njegove, povuče vrata k sebi, otvori ih i počne silaziti niz stube. 2 Ralph otvori vrata u podnožju stubišta, vime u hodnik na šestom katu, koji je bio prazan, i povuče Lois iz stubišta. Krenu prema dizalima, pa zastanu izvan otvorenih vrata s natpisom SOBA ZA LIJEČNIKE ispisanim žarkocrvenim slovima na zidu pokraj vrata. To je bila prostorija koju su vidjeli dok su išli prema krovu s Klotom i Lahezom - grafike Winslowa Homera vise nahereno na zidu, aparat za kavu stoji na žarnoj ploči za kuhanje, ružno modernističko pokućstvo. Sad u prostoriji nije bilo nikog, ali je televizor čije je postolje bilo pričvršćeno na zid ipak bio uključen i njihova stara prijateljica Lisette Benson je čitala jutarnje vijesti. Ralph se prisjeti dana kad su on, Lois i Bili sjedili u Loisinoj dnevnoj sobi, jeli makarone sa sirom i gledali izvješće Lisette Benson o lutkobacačkom incidentu ispred zgrade WomanCarea. To je bilo prije manje od mjesec dana. Sjeti se da Bill McGovern više nikad neće gledati Lisette Benson ni zaboraviti zaključati ulazna vrata i preplavi ga osjećaj gubitka, snažan poput hladnog vjetra u studenom. Nije to mogao potpuno povjerovati, još ne. Kako je Bili mogao umrijeti tako brzo i tako naglo? On bi to mrzio, pomisli Ralph, ne samo zato ti to bi smatrao smrt od srčanog napada na bolničkom hodniku neukusnom. Smatrao bije i losom predstavom. Ali je vidio kako se to dogodilo, a Lois je i osjetila kako smrt proždire Billovu utrobu. To Ralpha podsjeti na mrtvačku vreću oko Civic Centera i na ono što će se dogoditi ondje ako ne spriječe da se predavanje održi. On ponovno krene prema dizalu, ali ga Lois povuče natrag. Gledala je u televizor, očarana. '' - laknut će im kad večerašnje predavanje feministice Susan Day bude iza njih,'' govorila je Lisette Benson, ''ali neće laknuti samo policiji. Čini se da su i pristaše prava na život i prava na izbor počeli osjećati zamor od života na rubu sukoba. John Kirkland uživo jutros ispred Civic Centera, s novim vijestima. John?'' Blijed, nenasmiješen muškarac koji je stajao pokraj Kirklanda bio je Dan Dalton. Na bedžu na njegovoj košulji bio je nacrtan skalpel kako se spušta prema dojenčetu privučenih koljena u položaju kao u maternici. Ta je slika bila okružena crvenom kružnicom s poprečnom crvenom crtom preko njega. Ralph u pozadini ugleda šest policijskih automobila i dva novinarska kombija, jedan sa znakom NBCja. Uniformirani policajac šetao je preko travnjaka vodeći dva psa - lovačkog i njemačkog ovčara - na lancu. ''Tako je Lisette, ovdje sam ispred Civic Centera, gdje bi se raspoloženje moglo opisati kao zabrinuta, ali tiha odlučnost. Sa mnom je Dan Dalton, predsjednik organizacije ''Prijatelji života'', koja se tako silno protivi da gospođa Day održi govor. Gospodine Dalton,''biste li se složili s mojom ocjenom situacije?''

''Da se u zraku osjeća zabrinutost i odlučnost?'' upita Dalton. Ralphu se njegov smiješak učini i nervoznim i prezrivim. ''Da, vjerojatno bi se moglo tako reći. Zabrinuti smo da će Susan Day, jedna od najvećih neosuđenih zločinki u našoj zemlji, uspjeti u svojim naporima da skrene pozornost sa središnjeg problema Derryja: ubojstva između dvanaest i četrnaest bespomoćnih nerođenih beba svakog dana.'' ''Ali gospodine Dalton - '' ''A'' - Dalton ga nadglasa - ''odlučni smo pokazati naciji, čije su oči uprte u nas, da nismo spremni biti poslušni nacisti, da se ne damo zastrašiti religijom političke pravilnosti - tim inicijalima P. I. koji izazivaju grozu.'' ''Gospodine Dalton - '' ''A i odlučni smo pokazati naciji da su neki od nas još spremni ustati u obranu svojih uvjerenja i ispuniti svetu zadaću koju je ljubljeni Bog - '' ''Gospodine Dalton, planiraju li ''Prijatelji života'' nasilje u znak prosvjeda?'' To ga na trenutak ušutka i barem nakratko iscijedi prigušenu živahnost iz njegova lica. Kad je nje nestalo, Ralph ugleda nešto zaprepašćujuće: ispod hvalisavosti, Dalton je bio nasmrt preplašen. ''Nasilje?'' naposljetku upita. Pažljivo je izrekao tu riječ, poput nečeg na što bi mogao porezati usnu ako je pogrešno izgovori. ''Zaboga, ne. ''Prijatelji života'' odbacuju ideju da dva zla daju dobro. Namjeravamo organizirati masovne demonstracije - u toj će nam se borbi pridružiti pristaše prava na život iz Auguste, Portlanda, Portsmoutha pa čak i Bostona - ali neće biti nasilja.'' ''A što je s Edom Deepneauom? Možete li govoriti u njegovo ime?'' Daltonove usne, već stisnute toliko da su izgledale kao šav, sad kao da su potpuno nestale. ''Gospodin Deepneau više nije član ''Prijatelja života'','' reče on. Ralphu se učini da je u Daltonovu glasu primijetio i strah i bijes. ''A to nisu ni Frank Felton, Sandra McKay i Charles Pickering, ako ste namjeravali i to pitali.'' John Kirkland pogleda u kameru kratko, ali važno. Njegov je pogled govorio da smatra Dana Daltona udarenim mokrom krpom. ''Želite li reći da su Ed Deepneau i ostali koje ste spomenuli - oprostite, ali ne znam im imena - osnovali svoju skupinu protivnika pobačaja? Neku vrstu ogranka?'' ''Mi nismo protiv pobačaja, mi smo za život!'' vikne Dalton. ''To je velika razlika, ali vaši novinari kao da se na to oglušuju!'' ''Znači ne znate gdje je Ed Deepneau ili što - ako išta - planira?'' ''Ne znam gdje je, nije me briga gdje je, a nije me briga ni za njegove ... ogranke.'' Ali se ipak bojiš, pomisli Ralph. I ako su takva kreposna pizda kao ti boji, ja se užasavam. Dalton se okrene i ode. Kirkland, koji je očito zaključio da ga još nije iscijedio do posljednje kapi, krene za njim, pritom odmatajući žicu od mikrofona. ''Ali zar nije istina, gospodine Dalton, da je Ed Deepneau, dok je bio član ''Prijatelja života'', organizirao nekoliko nasilnih prosvjeda, uključujući i jedan prošlog mjeseca kad se bacalo lutke napunjene umjetnom krvlju - '' ''Svi ste isti, zar ne?'' reče Dan Dalton. ''Molit ću se za vas, prijatelju.'' I on goropadno ode. Kirkland se na trenutak zamišljeno zagleda za njim pa se okrene prema kameri. ''Pokušali smo doći do protivnice gospodina Daltona - Gretchen Tillbury, koja se prihvatila teške zadaće organizacije ovog događaja u ime WomanCarea - ali nismo je uspjeli upitati za komentar. Čuli smo da je gospođa Tillbury u High Ridgeu, skloništu za žene, čiji je vlasnik WomanCare. Ona i njezine pomoćnice su ondje kako bi doradile planove za ono što se nadaju da će biti po život sigurno, nenasilno okupljanje i predavanje večeras u Civic Centern.''

Ralph pogleda u Lois i reče: ''Dobro - sad barem znamo kamo idemo.'' Slika se prebaci na Lisette Benson u studiju. ''Johne, ima li naznaka da bi moglo biti nasilja u Civic Centern?'' Ponovno prikažu Kirklanda, koji se vratio na svoje mjesto kod policijskih automobila. Ispred kravate držao je mali bijeli četverokut na kojem je bilo nešto napisano. ''Osobna služba sigurnosti koja ovdje dežura našla je jutros, tek što je zarudjelo, na stotine ovakvih kartončića rasipanih po travnjaku ispred Civic Centera. Jedan od čuvara tvrdi da je vidio vozilo iz kojeg su bačeni. Kaže da je to bio Cadillac s kraja šezdesetih, ili smeđi ili crni. Nije vidio registraciju, ali kaže da je na odbojniku bila naljepnica na kojoj je pisalo POBAČAJ JE UBOJSTVO, A NE IZBOR.'' Ponovno u studio. Lisette Benson je izgledala silno zainteresirano. ''Što piše na tim kartončićima, John?'' Ponovno Kirkland. ''Rekao bih da je riječ o nekoj vrsti zagonetke.'' On pogleda u kartončić. ''''Ako imate revolver sa samo dva metka, a u prostoriji ste s Hitlcrom, Staljinom i pobornikom pobačaja, što ćete učiniti?'''' Kirkland ponovno pogleda u kameru i reče: ''Odgovor je na drugoj strani, Lisette. ''Dvaput pucaj u pobornika pobačaja.'''' ''John Kirkland uživo ispred Civic Centera u Derryju.'' 3 ''Umirem od gladi,'' reče Lois dok je Ralph pomnjivo upravljao Oldsmobileom kroz niz brklji na parkiralištu koje bi ih trebale osloboditi ...ako Ralphu ne promakne koji putokaz za izlaz. ''A ako pretjerujem, ne pretjerujem previše.'' ''I ja,'' reče Ralph. ''A s obzirom na to da nismo jeli od utorka, to je i za očekivati. Na putu do High Ridgea ćemo negdje sjesti i doručkovati." ''Imamo li vremena?'' ''Naći ćemo vremena. Vojska se bori i trbuhom.'' ''Vjerojatno je tako, iako se ne osjećam vojnički. Znaš li gdje - '' ''Tiho, Lois.'' On zakoči naglo, stavi mjenjač brzina u 1er i osluhne. Ispod poklopca motora čulo se brnčanje koje mu se nije sviđalo. Naravno, ovakvi betonski zidovi pojačavaju zvukove, ali svejedno ... ''Ralph?'' upita ona nervozno. ''Nemoj mi samo reći da nešto nije u redu s autom. Nemoj, molim te.'' ''Mislim da je sve u redu,'' reče on i počne ponovno puzati prema danjem svjetlu. ''Otkad je Carol umrla, nisam više u dosluhu sa starom Nellie. Zaboravio sam kakve sve zvukove izvodi. Nešto si me željela upitati?'' ''Znaš li gdje je to sklonište. High Ridge.'' Ralph odmahne glavom. ''Jedino znam du je negdje na ulazu u Newport. Sumnjam da muškarcima govore gdje je to. Nadao sam se da si ti nešto nekad načula.'' Lois odmahne glavom. ''Nisam se nikad morala poslužiti takvim mjestom, hvala Bogu. Morat ćemo je nazvati telefonom. Tu Tillburyjevu. Posjetila te zajedno s Helen, pa je možeš nazvati. Poslušat će te.'' Ona mu dobaci pogled, koji mu ogrije srce - Svatko tko ima imalo pameti poslušao bi te, Ralph, govorio je taj pogled - ali Ralph odmahne glavom. ''Kladim se da su jedini pozivi na koje se danas javlja oni iz Civic Centera ili s mjesta gdje se nalazi Susan Day.'' Pogleda je. ''Znaš, ta žena ima muda, doći ovdje. Ili je hrabra ili je glupa ko magarac.''

''Vjerojatno i jedno i drugo. Ako Gretchen Tillbury neće preuzeti poziv, kako ćeš stupiti s njom u vezu?'' ''Reći ću ti kako. Veći dio svog, kako bi Faye Chapin rekao, pravog života bio sam trgovački putnik i kladim se da još mogu biti dosjetljiv ako zatreba.'' Sjeti se službenice na informacijama s narančastom aurom i naceri se. ''A možda i uvjerljiv.'' ''Ralph?'' zapišti ona. ''Što je, Lois?'' ''Meni se ovo čini pravim životom.'' On je pogladi po ruci. ''Znam što želiš reći.'' 4 Iz naplatne kućice bolničkog parkirališta izviri poznato suhonjavo lice. Ozari ga poznati osmijeh - onaj iz kojeg je najmanje šest zubi otišlo na dopust bez dozvole. ''Hejjj, Ralph, toš ti? Vrag me odnio ako niši! Baš ljepo!'' ''Trigger?'' polako upita Ralph. ''Trigger Vachon?'' ''Glavom i bradom! '' Trigger brzim pokretom odmakne svoju ravnu smeđu kosu s čela kako bi bolje zagledao Lois. ''A ko je ta maćuhića? Žnam je odnekud, šigurno je žnam!'' ''Lois Chasse,'' reče Ralph i izvadi svoj parkirališni listić iz džepića iznad štitnika za sunce. ''Možda si poznavao njezina muža Paula - '' ''Naravno da ješam!'' vikne Trigger. ''Žajedno šmo tulumarili preko vikenda, šeamdešete ili šeamšprve! Ne jedamput šmo oštali do fajrunta! Moj kompa, pivom i tjelom! Kako je Paul, gospođo?'' ''Gospodin Chasse je preminuo prije nešto više od dvije godine,'' reče Lois. ''Dovraga! Žao mi je. Bio je on šila od čovjeka, Paul Chasse. Šveštran čovjek. Švi su ga volili.'' Trigger se rastužio kao da mu je rekla da je Paul jutros umro. ''Hvala vam, gospodine Vachon.'' Lois pogleda na sat, pa u Ralpha. Zakrči joj u želucu kao potvrda onoga što želi reći. Ralph pruži svoj listić kroz otvoreni prozor automobila. Kad ga je Trigger uzeo, Ralph shvati da će žig pokazati kako su on i Lois ovdje od utorka navečer. Skoro šezdeset sati. ''Što se dogodilo s kemijskom čistionicom, Trig?'' žurno upita. ''Aah, otpuštili me,'' reče Trigger. ''Nišam ti reko? Otpustili skoro šve. Išpočetka šam bio pokunjen, al šam dobio pošao u travnju i... hejjj! Tu mi se više šviđa. Imam malu televižiju kad nije gužva, a niko mi ne trubi kad ne krenem ištu sekundu kad še upali želeno na šemaforu i niko mi ne koči na centimetar ispred mene na Extensions Švi žure nekamo, stvarno, al ne žnam žašto. A i da znaš, Ralph: taj prokleti kombi je u žimi bio hladniji nego hladna ženška. Oproštite mi, gospođo.'' Lois ne odgovori. S velikim je zanimanjem proučavala svoja zapešća. Istodobno je Ralphu laknulo kad je Trigger zgužvao listić i bacio ga u košaru za otpatke i ne pogledavši otisnuto vrijeme i datum. Pritisne jednu od tipki na blagajni i na ekranu se pokaže $0.00. ''Hej, Trig, lijepo od tebe,'' reče Ralph. ''Ej, ne špominji,'' reče Trigger i veličanstvenim pokretom pritisne drugu tipku, koja podigne brklju ispred naplatne kućice. ''Baš mi je bilo drago. Šjećaš še onoga kod arodroma? Bože! Paklenije neg u paklu, da znaš, kad šu še ona dva tipa škoro počupala za laši? Al je tad ljevalo ko iz kabla. A i bilo je i

tuče. Ti ši bio pješice pa šam te odvežo doma. Otad Sam te vidio šamo jednom ili dvaput.'' Zagleda se u Ralpha, ''Puno bolje izgledaš nego tog dana, Ralphie, da znaš. Ko da ti je pedešet jednu. Baš ljepo!'' Pokraj njega, u Loisinu želucu ponovno zakrči, glasnije. Ona je i dalje proučavala svoja zapešća. ''Ali se osjećam malo starijim,'' reče Ralph. ''Slušaj Trig, drago mije da smo se vidjeli, ali moramo - '' ''Prokletstvo,'' reče Trigger i pogled mu odluta. ''Trebo šam ti nešto reći, Ralph. Barem mislim da šam trebo. O tom danu. Bože, luda štara glava!'' Ralph pričeka trenutak, na neugodnoj razmeđi između nestrpljenja i znatiželje. - Neka te to ne brine, Trig. To je bilo davno. ''Kojeg šam vraga... ?'' upita se Trigger. Zagleda se u strop svoje kućice kao da bi odgovor mogao biti ondje zapisan. ''Ralph, moramo ići,'' reče Lois. ''Ne jedino zbog doručka.'' ''Da. Imaš pravo.'' On ponovno pokrene Oldsmobile. ''Ako se sjetiš, Trig, nazovi me. Broj mije u imeniku. Bilo mi je drago.'' Trigger Vachon ne obrati na to nikakvu pozornost; zapravo više nije uopće primjećivao Ralpha. ''Nešto što šmo vidjeli?'' upita on strop. ''Ili nešto što šmo učinili? Bože!'' Još je gledao u strop i češkao se po kovrčicama na potiljku kad je Ralph skrenuo ulijevo i, još jednom mahnuvši Trigu, usmjerio svoj Oldsmobile niz bolnički kolni prilaz prema prizemnici od cigle u kojoj je bio smješten WomanCare. 5 Sad kad je netom granulo sunce, ispred zgrade je bio samo jedan stra- žar i nijedan demonstrant. Njihova nenazočnost podsjeti Ralpha na sve pustolovne filmove snimljene u džungli koje je gledao kao mladić, posebice dijela u kojem bi bubnjevi domorodaca utihnuli, a glavni junak - Jon Hali ili Frank Buck - okrenuo bi se glavnom nosaču i rekao da mu se to ne sviđa, jer da je pretiho. Stražar izvadi blok ispod pazuha, zaškilji u Ralphov Olds i nešto zapiše - vjerojatno registarski broj. Tad im polako priđe niz pješački prilaz posut lišćem. U ovo doba juina, Ralph je mogao birati mjesto na parkiralištu udaljeno sumo deset minuta hoda od zgrade. On se sparkira, izađe iz automobila pa ode na drugu stranu otvorili Lois vrata, kako je bio naučen. ''Kako želiš postupili?'' upita ona kad je on uhvati za ruku i pomogne joj izaći. ''Vjerojatno ćemo se morali umiljavati, ali nemojmo pretjerati. Dobro?'' ''Dobro.'' Ona nervozno pogladi kaput dok su prelazili preko parkirališta pa se nasmiješi stražaru blještavim osmijehom od milijun vata. ''Dobro jutro, stražaru.'' ''Jutro.'' On pogleda na sat. "Mislim da još nema nikog osim recepcionerke i čistačice.'' ''Recepcionerku i želimo vidjeti,'' veselo reče Lois, To jc bila novost za Ralpha. ''Barbie Richards. Njezina teta Simone joj treba nešto poručiti. Jako je važno. Samo joj recite da je treba Lois Chusse." Stražar razmisli o tome, pa kimne glavom prema vratima. ''To neće biti potrebno. Uđite, gospođo.'' Lois reče, smiješeći se još blještavije: "Samo dvije minute, ha Norton?'' ''Minuta i pol,'' složi se Ralph. Dok su prilazili zgradi i ostavili stražara za leđima, Ralph se nagne prema njoj i promrmlja ''Norton? Mili Bože, Lois, Norton?'' ''Prvo ime koje mi je palo na um,'' odgovori ona. ''Vjerojatno sam se sjetila likova iz serijala The Honeymooners. Ralph i Norton, sjećaš se?''

''Da,'' reče on. ''Jedan od ovih dana, Alice.,. bum! Do mjeseca!'' Dvoja su vrata bila zatvorena, ali ona posljednju nalijevo bila su otvorena i oni uđu. Ralph stisne Loisinu ruku i osjeti kuko mu ona odgovori stiskom. Istodobno osjeti kako se koncentrira, i kako se njegova volja i svijest sužavaju i bistre. Oko njega kao da je oko svijeta najprije žmirnulo a tad se širom otvorilo. Posvuda oko njih. Prijamni ured bio je skoro napadno jednostavan. Plakati na zidovima sličili su uglavnom plakatima kakve inozemne turističke agencije šalju besplatno ako platite poštarinu. Jedina iznimka bila je s desne strane šaltera: velika crno-bijela fotografija mlade žene u trudničkoj haljini. Sjedila je na barskom stolcu i u ruci držala čašu martinija. KAD STE TRUDNI, NIKAD NE PIJETE SAMI, pisalo je ispod fotografije. Nije se moglo primijetiti da se u prostoriji ili u prostorijama iza tog ugodnog, nenametljivog poslovnog prostora, vrše pobačaji na zahtjev. Pa, pomisli Ralph, što si očekivao? Oglas? Plakat pobačenih fetusa u galvaniziranom vjedru za otpatke između plakata za otok Capri i talijanske Alpe? Ralph, uozbilji se. S lijeve je strane jedna krupna žena od četrdesetak ili pedesetak godina prala ploču staklenog stolića; pokraj nje stajala su mala kolica puna raznih pomagala i sredstava za čišćenje. Bila je uronjena u tamnoplavu auru poprskanu nezdravim crnim točkicama koje su se rojile poput čudnih kukaca iznad mjesta na kojima su bila njezina pluća i srce. Ona neskriveno sumnjičavo pogleda u pridošlice. Ravno ispred njih, jedna druga žena ih je promatrala, ali ne sumnjičavošću pazikuće. Ralph je prepozna kao lik iz televizijskog izvješća o danu kad se bacalo lutke. Nećaka Simone Castonguay bila je tamnokosa tridesetpetogodišnjakinja i skoro zamamna čak i u to doba dana. Sjedila je iza jednostavnog sivog metalnog stola koji je bio savršena dopuna njezinu izgledu, u šumsko-zelenoj auri koja je izgledala puno zdravija od one koja je okruživala čistačicu. Vaza od brušenog stakla puna jesenskog cvijeća stajala je u jednom kutu stola. Ovlaš im se nasmiješi, ne prepoznavši odmah Lois, pa zamigolji vrhom prsta prema zidnom satu. ''Otvaramo tek u osam,'' reče ona, ''a danas vam ionako ne možemo pomoći. Liječnici imaju slobodan dan - hoću reći, doktorica Hamilton je tehnički dežurna, ali nisam sigurna da bih je mogla naći. Toliko se toga događa - danas je za nas velik dan.'' ''Znam,'' reče Lois pa ponovno stisne Ralphovu ruku prije no što je pusti. Nakratko začuje njezin glas u svojoj glavi, jedva čujan - poput slabe prekomorske telefonske veze - ali čujan: [''Ralph, ostani na mjestu. Ima...''] Lois mu pošalje sliku koja je bila još neprimjetnija od misli i koja se izgubi čim je Ralph ugleda. Takva komunikacija bila je puno lakša na višim razinama, ali mu je bilo dovoljno i to. Ruka kojom je Barbara Richards pokazivala na sat sad je počivala na stolu, ali je druga bila ispod stola, gdje je s jedne strane otvora za koljena bio postavljen mali bijeli gumb. Počne li se ijedno od njih čudno ponašati, ona će pritisnuli gumb i pozvati najprije njihova prijatelja koji stražari ispred zgrade, a zatim glavninu privatne službe osiguranja u Derryju. A mene posebice pomnjivo motri, jer sam muškarac, pomisli Ralph. Dok se Lois približavala stolu, Ralphu padne na um uznemirujuća misao: s obzirom na postojeće raspoloženje u Derryju, takva vrsta seksualne diskriminacije - nesvjesne, ali zbiljske - mogla bi ovu tamnokosu ljepoticu ozlijediti... možda i usmrtiti. Sjeti se kako mu je Leydecker rekao da je jedan od Edovih posilnih luđaka žensko. Sivi ten, rekao je, puno prištića, naočale tako debele da joj oči izgledaju kao poširana jaja. Zove se Sandra i još nekako. A kad bi se Sandra nekako približila stolu gospođe Richards kao što se sad Lois približavala, najprije je otvorila torbicu i gurnula ruku u nju, bi li žena odjevena u šumsko-zelenu auru pritisnula skriveni gumb za uzbunu? ''Barbara, vjerojatno me se ne sjećate,'' reče Lois, ''jer vas nisam često viđala otkako ste otišli na koledž, kad ste hodali s malim Sparkmaycrom - ''

''Bože moj, Lennie Sparkmayer, nisam ga se godinama sjetila,'' reče Barbara Richards i zasmijulji se nelagodno. ''Ali vas se sjećam. Lois Delancey. Pokeraška partnerica tete Simone. Vi ženske još kartate?'' ' ''Zovem se Chasse, ne Delancey, a još kartamo.'' Lois kao da je bila presretna da je se Barbara sjetila i Ralph se nadao da neće zaboraviti zbog čega su ovdje. No nije bilo razloga za brigu. ''Dakle, Simone me zamolila da predam poruku Gretchen Tillbury.'' Ona izvadi komadić papira iz torbice. ''Biste li joj je mogli predati?'' ''Sumnjam da ću s Gretchen danas razgovarati Čak i telefonom,'' reče Richardsova. ''Ima pune ruke posla kao i mi. JoS i punije.'' "Ne sumnjam.'' Zazvecka Loisin zapanjujuće iskren smijeh. "Vjerojatno nema razloga za žurbu. Gretchen ima nećaku koja je dobila stipendiju za University of New Hampshire. Jeste li primijetili koliko se ljudi više trude stupiti s nekim u vezu kad im nose loše vijesti? Čudno, zar ne?'' ''Da,'' reče Richardsova i posegne za presavinutim komadićem papira. ''Ali rado ću to staviti u Gretcheninu - '' Lois je pograbi za zapešće i munja sivog svjetla - tako sjajna da je Ralph morao ponovno zažmiriti kako ga ne bi zaslijepila - poskoči uz ženinu ruku, rame i vrat. Nakratko se zavrti oko njezine glave u obliku aureole a tad iščezne. Ne, nije iščeznula, pomisli Ralph. Nije iščeznula, samo je utonula. ''Što je to bilo?'' sumnjičavo upita čistačica. ''Kakva je to buka?'' ''Automobil je prasnuo,'' reče Ralph. ''To je sve.'' ''Ha,'' reče ona. ''Prokleti muškarci misle da sve znaju. Jesi li ti čula, Barbie?'' ''Da,'' reče Richardsova. Ralphu zazvuči potpuno normalno i znao je da čistačica ne može vidjeti biserno-sivu maglicu koja joj je sad zamaglila oči. ''Mislim da ima pravo, ali molim te provjeri kod Petera. Ne može se biti nikad dovoljno siguran.'' ''Ta ti je na mjestu,'' reče čistačica. Odloži bocu Windexa,125 priđe k vratima (poštedjevši Ralpha još jednog mrkog pogleda koji je govorio Star si ali se kladim da negdje dolje još skrivaš penis) pa izađe. Čim je izašla, Lois se nagne preko stola. ''Barbara, moj prijatelj i ja moramo razgovarati s Gretchen još ovog jutra,'' reče ona. ''Licem u lice.'' ''Nije ovdje. Ona je u High Ridgeu.'' ''Reci nam kako da tamo stignemo.'' Richardsova svrne pogled na Ralpha. Njega duboko uznemire njezine sive očne duplje bez zjenica. Kao da gleda u antičku skulpturu koja je nekim čudom oživjela. Njezina je tamnozelena aura prilično izblijedjela. Ne, pomisli on. Privremeno ju je prekrila Loisina siva, to je sve. Lois se nakratko osvrne, isprati pogled Barbare Richards, pa se ponovno okrene prema njoj. ''Da, on je muško, ali je u redu. Jamčim. Nijedno od nas ne namjerava naškoditi Gretchen Tillbury ili nekoj od žena u High Ridgeu, ali moramo s njom razgovarati, pa nam kaži kako da stignemo tamo.'' Ona ponovno dotakne ruku Richardsove i zabljesne još jedna siva munja. ''Nemoj je ozlijediti,'' reče Ralph. ''Neću, ali će progovoriti.'' Prigne se bliže Richardsovoj. ''Gdje je to? Hajde, Barbara.'' ''Krenite po Route 33 iz Derryja,'' reče ona. ''Pa starom newportskom cestom. Nakon petnaestak kilometara s lijeve je strane velika crvena seljačka kuća. Iza nje su dvije gospodarske zgrade. Skrenite lijevo poslije te farme - ''

Vrati se čistačica. ''Peter nije čuo - '' Stane kao ukopana jer joj se Vjerojatno nije sviđao način na koji je Lois bila nagnuta nad stol njezine prijateljice, a možda ni prazan pogled u prijateljičinim očima. ''Barbara? Dobro ti - '' ''Tiho,'' reče Ralph tihim, ljubaznim glasom. ''Razgovaraju.'' Uhvati čistačicu za ruku malo iznad lakta i pritom osjeti kratak ali sna- žan otkucaj energije. Na trenutak se boje oko njega još pojačaju. Ime čistačice je Rachel Anderson. Jednom je bila udana za muškarca koji ju je nemilice i često tukao a tad jednog dana prije osam godina nestao. Sad ima psa i prijateljice u WomanCareu i to joj je dovoljno. ''Naravno,'' reče Rachel Anderson sanjivim, zamišljenim glasom. ''Razgovaraju, a Peter kaže da je sve u redu pa je najbolje da dr- žim jezik za zubima.'' ''Odlična ideja,'' reče Ralph i dalje je lagano držeći za nadlakticu. Lois se brzo okrene kako bi se uvjerila da Ralph vlada situacijom pa se ponovno okrene Barbari Richards. ''Skrenuti lijevo nakon crvene farme s dvije pomoćne zgrade. Dobro, to sam shvatila. Što zatim?'' "Naći ćete se na neasfaltiranoj cesti. Zavija uz dugi uspon - oko dva kilometra - i završava bijelom kućom. To je High Ridge. Ima prelijep pogled - " ''Kladim se,'' reče Lois. ''Barbara, drago mi je da smo se ponovno vidjele. Moj prijatelj i ja - '' ''I meni je bilo drago, Lois,'' reče Richardsova dalekim, nezainteresiranim glasom. ''Sad ćemo moj prijatelj i ja otići. Sve je u redu.'' ''Dobro.'' ''Neće ti se biti potrebno sjećati ovoga,'' reče Lois. ''Nimalo.'' Lois se okrene, ali se ponovno okrene prema Barbari i podigne papirić koji je izvadila iz torbice. Pao je na stol kad je Lois pograbila ženu za zapešće. ''Rachel, a da se prihvatiš posla?'' upita Ralph čistačicu. Obzirno joj pusti ruku, spreman je odmah pograbiti pokaže li znakove da je potrebno pojačanje. ''Da, najbolje da se prihvatim posla,'' reče ona, puno ljubaznije. ''Želim završiti s ovim do podneva tako da mogu otići u High Ridge i pomoći pisati natpise.'' Lois se pridruži Ralphu kad Rachel Anderson odšeta do svojih kolica s opremom za čišćenje. Lois je bila i osupnuta i malo uzdrmana. ''Bit će dobro, zar ne Ralph?'' ''Da, siguran sam u to. Jesi li ti dobro? Nećeš se onesvijestiti ili nešto takvo?'' ''Dobro mi je. Sjećaš li se uputa?'' ''Naravno. To je kuća koju su nekad nazivali Barrettovi voćnjaci. Carolyn i ja smo tamo odlazili svake jeseni brati jabuke i kupovati jabukovaču dok je nisu početkom osamdesetih prodali. Tko bi pomislio da je to High Ridge.'' ''Čudi se poslije, Ralph, zaista umirem od gladi.'' ''U redu. Što je pisalo u poruci? Poruci o nećaci sa stipendijom za UNH?'' Ona mu dobaci lagan smiješak i pruži papirić. Bio je to njezin rujanski račun za struju.

6 ''Jeste li uspjeli ostaviti poruku?'' upita stražar kad su izašli i krenuli niz prilaz. ''Jesmo, hvala,'' reče Lois i ponovno uključi osmijeh od milijun vata. No nije zastala i čvrsto je stiskala Ralphovu ruku. Znao je kako se osjeća; nije imao pojma koliko će potrajati sugestivnost kojom su ovladali onim dvjema ženama. ''Dobro,'' reče čuvar i pođe za njima do kraja prilaza. ''Danas će biti dug, dug dan. Bit će mi drago kad prođe. Znate li koliko će ljudi iz osiguranja ovdje dežurati od podneva do ponoći? Dvanaest. A to samo ovdje. U Civic Centeru će ih biti više od četrdeset - osim mjesne policijo.'' A to ne vrijedi pišljiva boba, pomisli Ralph. ''A zbog čega? Da jedna emancipirana plavuša može odverglati svoje.'' On pogleda Lois kao da je očekivao da će ga optužiti kako je muška seksistička svinja, ali Lois samo obnovi svoj osmijeh. "Nadam se da nećete imati problema, redarstvenice,'' reče Ralph pa povede Lois preko ulice do Oldsmobilea. Pokrene ga i na jedvite se jade okrene na kolnom prilazu WomanCarea, očekujući da Barbara Richards, Rachel Anderson ili možda i obje izjure kroz ulazna vrata, izbezumljenog pogleda i uperenih prstiju. On naposljetku okrene Oldsa u ispravnom smjeru i ispusti dugi uzdah. Lois ga pogleda i sućutno kimne glavom. ''A ja sam mislio da sam ja trgovački putnik,'' reče Ralph, ''da znaš, nikad nisam vidio da netko tako vješto prodaje kao maločas ti.'' Lois se čedno nasmiješi i sklopi ruke u krilu. Približavali su se bolničkom parkiralištu kad iz svoje naplatne kućice izjuri Trigger, mašući rukama. Ralphova je prva pomisao bila da ipak neće uspjeti neopazice umaknuti - stražar s blokom je nešto posumnjao pa nazvao ili dojavio Triggeru da ih zaustavi. Tad ugleda kako Trigger izgleda - zadihan ali sretan - i ono što drži u desnoj ruci. Jako staru i jako iskrzanu crnu lisnicu. Svaki put kad bi zamahao rukama ona se otvarala i zatvarala poput bezubih usta. ''Ne brini,'' reče Ralph i uspori Olds. ''Ne znam što želi, ali sam prilično siguran da nije nešto nepovoljno. Barem ne još.'' ''Nije me briga što on želi. Ja želim otići odavde i nešto pojesti. Ralph, ako ti sad počne pokazivati svoje fotografije s ribolova, ja ću osobno pritisnuti pedalu za gas.'' ''Amen,'' reče Ralph, znajući da se Triggern Vachonu nisu motale po glavi fotografije iz ribolova. Nije mu još sve bilo jasno, ali je u jedno bio siguran: ništa se ne događa slučajno. Više ne. Ovo je Svrhovitost na kvadrat. On se zaustavi pokraj Triggera i pritisne gumb za spuštanje prozora. Prozor se spusti mrzovoljno zacviljevši. ''Hej, Ralph!'' vikne Trigger. ''Mišlio šam da ćeš mi pobjeći!'' ''Što je, Trig? Žurimo - '' ''Da, da, al neću dugo. Imam ga u lišnici, Ralph. Ovdje držim šve švoje papire i nikad ne izgubim ni papirića.'' On raširi mlitave čeljusti stare lisnice. Pokaže se nekoliko zgužvanih računa, celuloidna harmonika fotografija (i Ralph zaista na jednoj od njih ugleda Triggera kako u ruci drži velikog grgeča), te nešto što je izgledalo kao najmanje četrdeset posjetnica, uglavnom naboranih i omekšalih od starosti. Trigger počne listati te posjetnice vještinom prekaljenog bankovnog službenika koji broji novac.