Stephen King - Nesanica

Center ispunjao cijelo prednje staklo zrakoplova i on shvati da je prekasno spriječiti Eda da učini nešto. Ed je otkinuo vrpcu sa zvonca. Držao ga je u ruci. Ralph gume ruku u džep i dohvati preostalu naušnicu. Ponovno je uhvati između prstiju tako da šiljak bude okrenut prema van. Drugu ruku omota oko žica koje su spajale kartonsku kutiju i zvonce. Tad zatvori oči, koncentrira se i ponovno u glavi izazove onaj treptaj. U želucu osjeti prazninu i treperenje. Stigao je tek pomisliti Hej! Ovo je super-brzo dizalo! A tad se spusti na Kratkotrajnu razinu na kojoj nije bilo ni bogova ni vragova, ni ćelavih liječnika s čarobnim škarama i skalpelima, ni aura. Gdje je bilo nemoguće prolaziti kroz zidove i odšetati se kad se zrakoplov treba srušiti. Na Kratkotrajnu razinu gdje ga se vidi... i, shvati Ralph, Ed ga je i vidio. ''Ralph?'' Bio je to omamljen glas čovjeka netom probuđenog iz najtvrđeg sna. ''Ralph Roberts? Šti ti ovdje radiš?'' ''Oh, bio sam u blizini pa sam odlučio svratiti,'' reče Ralph. ''Dovući si kamen, drugim riječima.'' I tim riječima on stisne svoju obmotanu ruku u šaku i iščupa žice iz kutije. 7 ''Ne!'' vrisne Ed. ''Oh ne, nemoj, sve ćeš pokvariti!'' I hoću, pomisli Ralph, pa ispruži ruku preko Edova krila da dohvati Cherokeejev upravljač. Civic Center je sad bio samo pet stotina metara ispod njih, možda i manje. Ralph još nije znao što je točno u kutiji privezanoj za kopilotovo sjedište, ali je pretpostavljao da je riječ o plastičnom eksplozivu kojim su se teroristi uvijek služili u filmovima o borilačkim vještinama s Chuckom Norrisom i Stcvcnom Seagalom. Može podnijeti puno trešnje - a ne kao nitroglicerin u Clouzotovu filmu Nadnica za strah - ali ovo nije bilo vrijeme da se uzda u evanđelje po Hollywoodu. A čak i kruti eksploziv može eksplodirati bez upaljača kad padne s visine od skoro tri kilometra. On pritisne upravljač što je više mogao ulijevo. Ispod njih, Civic Center počne se mučno okretati kao da je vreteno divovskog zvrka. ''Ne, gnjido jedna!'' vikne Ed i nešto poput glave malog čekića udari Ralpha u slabinu i skoro ga oduzme od boli. Jedva da je mogao disati. Ruka mu sklizne s upravljača kad ga Ed ponovno udari, ovog puta u pazuho. Ed zgrabi upravljač i grubo ga okrene natrag. Civic Center, koji je počeo padati prema kutu prednjeg stakla, počne se vrtjeti natrag prema njegovu središtu. Ralph se otimao za upravljač. Ed položi zapešće na Ralphovo čelo i odgurne ga. ''Zašto se nisi mogao držati po strani?'' zareži. ''Zašto si se morao petljati?'' Iskezio je zube, usnice su se zategnule u zavidnoj grimasi. Ralphovo pojavljivanje u pilotskoj kabini trebalo ga je onesposobiti od zaprepaštenja, ali nije. Naravno da nije, pa on je lud, pomisli Ralph i najednom uspaničeno zavapi svojim unutarnjim glasom: [''Klota! Laheza! Zaboga, pomozite!''] Ništa. Izgledalo je kao da njegov uzvik nikamo ne ide. A zašto i bi? Vratio se na Kratkotrajnu razinu a to je značilo da je sam. Civic Center je bio samo tristotinjak metara ispod njih. Ralph je vidio svaku ciglu, svaki prozor, svaku osobu koja je stajala vani - gotovo da je mogao raspoznati koji među njima nose natpise. Gledali

su u nebo, pokušavajući zaključiti što izvodi taj ludi zrakoplov. Ralph nije vidio strah na njihovim licima, još ne, ali za tri ili četiri sekunde - On se ponovno baci na Eda, ne obazirući se na bolno kuckanje u lijevoj slabini. Ispruži desnu šaku, a palcem gurne šiljak naušnice što više od prstiju. Taj stari štos s naušnicom uspio je s Grimiznim kraljem, ali je Ralph tad bio na većoj visini i čvršće je držao element iznenađenja u ruci. I ovaj put nacilja u oko, ali Ed u posljednji trenutak odmakne glavu. Šiljak se zabode u njegovo lice, malo iznad jagodične kosti. Ed pljasne po naušnici kao po komarcu, pritom čvrsto držeći upravljač lijevom rukom. Ralph ponovno posegne za upravljačem. Ed zamahne rukom. Njegova se šaka srazi s Ralphom iznad lijevog oka i odbaci ga. Jedan jedini ton, čist i zvonak, ispuni Ralphove uši. Kao da je negdje između njih bila zvučna viljuška i kao da je netko o nju udario. Svijet postane siv i zrnast poput novinske fotografije. [''RALPH! POŽURI!''] Bila je to Lois, sad prestravljena. Znao je i zašto - vrijeme tek što nije isteklo. Imao je možda deset, najviše dvadeset, sekundi. On se ponovno baci, ne na Eda nego na sliku Helen i Nat koja je bila zalijepljena iznad visinomjera. Pograbi je, podigne ... a tad je zgužva. Nije znao točno kakvoj se reakciji nadao, ali ona koju je dobio premašila je njegova najluđa očekivanja. ''VRATI IH NATRAG!'' vrisne Ed. Zaboravio je na upravljač i umjesto toga počeo se grabiti za sliku. Ralph ponovno ugleda čovjeka kojeg je ugledao onog dana kad je Ed istukao Helen - čovjeka očajnički nesretnog i uplašenog sila koje su se oslobodile u njemu. Suze nisu bile samo u njegovim očima nego su se i slijevale niz njegove obraze i Ralph zbunjeno pomisli: Je li plakao cijelo ovo vrijeme? ''VRATI IH!'' zatuli ponovno, ali Ralph više nije bio siguran da je on objekt tog vapaja; učini mu se da se njegov bivši susjed možda obraća biću koje je ušlo u njegov život, provjerilo hoće li odgovarati njegovim potrebama i tad ga jednostavno preuzelo. Loisina naušnica zasvjetluca na Edovu obrazu poput barbarskog pogrebnog ukrasa. ''VRATI IH, MOJI SU!'' Ralph je držao zgužvanu fotografiju malo izvan dohvata Edovih uzmahalih ruku. Ed se baci na njega, ali ga sigurnosni pojas zasiječe u trbuh i Ralph ga udari šakom u grlo najjače što je mogao, osjetivši neopisivu mješavinu zadovoljstva i gađenja kad udarac pogodi tvrdu, hrskavičnu izbočinu Edove Adamove jabučice. Ed odleti na zid kabine. Oči su mu se iskolačile od boli, čuđenja i zaprepaštenja, ruke mu polete prema vratu. Negdje iz dubine začuje se hrapav zvuk gušenja. Zvučalo je kao da neki teški stroj odbacuje svoje zupčanike. Ralph se baci preko Edova krila i ugleda kako je Civic Center poskočio prema zrakoplovu. Ponovno okrene upravljač dokraja ulijevo i ispod njega - ravno ispod njega - Civic Center počne se vrtjeti prema kutu uskoro pokojnog prednjeg stakla ...uli se pomicao izluđujućc polako. Ralph shvati da se u kabini osjeća nekakav miris - blaga aroma i slatka i poznata. Prije no što se mogao sjetiti što bi to moglo biti, ugleda nešto što ga je potpuno zbunilo. Bila su to slastičarska kolica koja su ponekad krstarila duž Harris Avenue i zvečala svojim veselim zvončićem. Bože, pomisli Ralph, više iz strahopoštovanja nego straha, mislim da ću skončati u škrinji za zamrzavanje zajedno sa sladoledima na štapiću i u čašici. Taj se slatki miris pojača i kad ga neke ruke neočekivano uhvate za ramena, Ralph shvati da je to parfem Lois Chasse. ''Popni se! '' vrisne ona. ''Ralph, budalo, moraš - '' Nije razmišljao, nego je to učinio. Nešto se u njegovoj glavi stisne, trepne i on začuje ostatak njezinih riječi na taj sablastan, prodoran način koji je bio više misao nego govor. ['' - se popeti! Odgurni se nogama!'']

Prekasno, pomisli on, ali je ipak učinio kako je rekla: čvrsto se stopalima upre u postolje silno nagnute kontrolne ploče. Osjeti kako se Lois s njim penje kroz stup postojanja dok je Cherokee munjevito preletio posljednjih tridesetak metara do zemlje. Dok su oni jurili naviše, on osjeti iznenadnu eksploziju Loisine snage kako ga obavija i poteže unatrag poput užeta za bangee skakanje. Nakratko je imao mučan osjećaj da istodobno leti u dva smjera. Ralph posljednji put ugleda Eda Deepneaua sklupčanog uza zid kabine, ali ga zapravo uopće nije vidio. Gromom ošinute žuto-sive aure više nije bilo. Nije bilo ni Eda, sahranjenog u mrtvačkoj vreći crnoj kao ponoć pakla. On i Lois su i padali i letjeli.

Trideseto poglavlje 1 Trenutak prije eksplozije, Susan Day, koja je stajala u usijanoj bijeloj svjetlosti reflektora u Civic Centeru i proživljavala posljednje sekunde svojeg čarobnog, izazovnog života, govorila je: ''Nisam došla u Derry da viđam rane, držim prodike ili huškam, nego da žalujem s vama - ovo je stanje nadraslo političke obzire. Nema prava u nasilju, ni utočišta u kreposti. Ovdje sam da vas zamolim da zaboravite svoja mišljenja i svoje lijepe riječi i pokušate naći način da si pomognete. Da okrenete glavu od - '' Visoki prozori poredani duž južne strane dvorane obasjaju se snježnobijelim žarom a tad se rasprsnu prema unutra. 2 Cherokee je promašio slastičarska kolica, ali ih to nije spasilo. Zrakoplov se posljednji put okrenuo u zraku za stotinu osamdeset stupnjeva, a tad se poput svrdla zabio u parkiralište oko osam metara od ograde na kojoj je, prije nekoliko sati, Lois zastala potegnuti svoju neposlušnu podsuknju. Krila se otkinu. Pilotska kabina brzo i snažno projuri kroz odjeljak za putnike. Rezervoar s gorivom eksplodira jarošću boce pjenušca u mikrovalnoj pećnici. Staklo odleti na sve strane. Rep se svine iznad trupa Cherokeeja poput žalca umiruće škorpije i zabije u krov Dodge kombija na čijim je vratima bilo otisnuto ZAŠTITITE PRAVO ŽENA NA IZBOR! Začuje se jasan i gorak zvuk trganja i zveketa metala kao bačene hrpe starog željeza. ''Koji je ovo,'' jedan od policajaca koji je stražario na rubu parkirališta zausti, a tad plastični eksploziv iz kartonske kutije izleti kao velika siva lokva šlajma i udari u ostatke kontrolne ploče pa se nekoliko vrućih žica zabode u nju poput hipodermičkih igala. Plastique eksplodira gromoglasnim udarom od kojeg su pucali bubnjići pa sprži hipodrom u Bassey parku a parkiralište pretvori u vihor bijele svjetlosti i šrapnela. Johna Leydeckera, koji je stajao ispod betonskog svoda Civic Centera i razgovarao s nekim policajcem iz državnog stožera, odbaci kroz jedna od otvorenih vrata i preko cijelog predvorja. Udari o suprotni zid i onesvijesti se u razbijenom staklu od vitrine s pokalima za utrke konjskih zaprega. Pritom je imao više sreće od muškarca s kojim je razgovarao; državnog policajca odbaci u prostor između dvoja otvorena vrata, ukliješti i presiječe na dva dijela. Redovi automobila zapravo su zaštitili Civic Center od prvog udara koji je imao snagu malja ili potresa mozga, ali će se posljedice te sretne okolnosti prebrojati tek poslije. U zgradi, više od dvije tisuće ljudi najprije je sjedilo zgranuto, ne znajući što učiniti, a još manje sigurni u izvjesnost onoga što ih je većina vidjela: kako je najpoznatijoj američkoj feministkinji komad letećeg stakla odsjekao glavu. Njezina glava odleti u šesti red kao neka čudna bijela kugla na koju je nalijepljena plava perika. Panika nije izbila dok nije nestalo struje. 3 Sedamdeset jedna osoba poginula je u stampedu i paničnoj jurnjavi prema izlazima, a sutradan su derryjevske News rastrubile taj događaj zastrašujućim naslovom ispisanim slovima veličine deset na šest i nazvale ga užasnom tragedijom. Ralph Roberts bi im mogao reći da su, sve u svemu, dobro prošli. Jako dobro, zaista.

4 Negdje na pola sjeverne tribine, žena po imenu Sonia Danville - žena na čijem su licu još blijedjele masnice od posljednjih muških batina koje će primiti u životu - sjedila je ruku obgrljenih oko ramena svog sina Patricka. Patrickov poster iz McDonaldsa, na kojem su bili prikazani Ronald i gradonačelnik McCheese i Hamburglar kako plešu Boot-Scootin'' Boogie ispred prozora drive-through restorana, ležao mu je u krilu, ali je obojio samo zlatne lukove pa okrenuo poster na drugu stranu. Nije to bilo zato što je izgubio zanimanje, nego zato što je imao ideju za vlastitu sliku, koja mu je pala na um snagom prisile, kao što mu se često događalo. Dan je uglavnom proveo razmišljajući što se dogodilo u podrumu u High Ridgeu - dim, vrućina, uplašene žene i dva anđela koja su ih došla spasiti - ali je njegova predivna ideja odagnala te uznemirujuće misli i on se prihvatio posla tihim zanosom. Uskoro se Patricku učini kao da živi u svijetu koji crta svojim pastelnim bojicama. Već je bio iznenađujuće vješt umjetnik, a tek četiri godine star, a možda ni toliko (''Moj mali genij'', kadšto bi ga nazvala Sonia) i njegova je slika bila puno bolja od postera na drugoj strani papira. Ono što je uspio naslikati prije no što su se pogasila svjetla bio je rad kojim bi se ponosio nadaren student prve godine akademije. U sredini papira, kula od tamnog, čađavog kamena dizala se u plavo nebo istočkano debelim bijelim oblacima. Okruživalo ju je polje ruža tako crvenih da se činilo kao da žamore. Sa strane je stajao čovjek odjeven u izblijedjele plave traperice. Dva kaubojska remena križala su se preko njegova ravnog trbuha; futrola je visjela na oba boka. Na vrhu kule, muškarac u crvenom plastu gledao je u revolveraša s izrazom mržnje pomiješane sa strahom. I njegove ruke, kojima se držao za ogradu, bile su crvene. Sonia je bila hipnotizirana pojavom Susan Day, koja je sjedila iza govornice i slušala najavu, ali je slučajno pogledala u sinovljevu sliku prije završetka najave. Već je dvije godine znala da je Patrick ono što dječji psiholozi nazivaju čudom od djeteta i ponekad bi se prekorila zbog toga što se naviknula na njegove zrele crteže i kipove od plastelina koje je nazvao obitelj Glinić. Možda i jest, do određene razine, ali je od ove slike podiđu žmarci koje nije mogla sasma pripisati emocionalnoj radioaktivnoj prašini njezina dugog i teškog dana. ''Tko je to?'' upita ona i lupne prstom po sićušnoj figuri koja je ljubomorno zirkala s vrha tamne kule. ''On je Crveni kralj,'' reče Patrick. ''A, Crveni kralj. Shvaćam. A tko je čovjek s revolverima?'' Kad je otvorio usta da odgovori, Roberta Harper, žena na podiju, podigne lijevu ruku (na njoj je bila crna vrpca) prema ženi koja je sjedila iza nje. ''Prijatelji, gospođa Susan Day!'' vikne ona i odgovor Patricka Danvillea na majčino drugo pitanje zagluši bura pljeska: On se zove Roland, mama. Ponekad ga sanjam. I on je kralj. 5 Sad su njih dvoje sjedili u tami, a u ušima im je zvonilo. Dvije misli prostruje Sonjinom glavom poput dva štakora koja se love na pokretnoj vrpci: Zar ovaj dan neće proći, znala sam da ga nisam trebala povesti sa sobom, zar ovaj dan nikad neće proći, znala sam da ga nisam trebala povesti, zar ovaj dan - ''Mama, gužvaš mi sliku!'' reče Patrick. Zvučao je kao da mu je ponestalo daha i Sonia shvati da ga sigurno stišće. Ona malo popusti stisak. Razderan niz vriskova, povika i žagora pitanja dopre do njih iz tamne arene ispod njih, gdje su ljudi, dovoljno imućni da smognu ''donacije'' od petnaest dolara, sjedili na stolcima za rasklapanje. Sirov urlik boli probije se kroz taj žamor i Sonia poskoči na stolcu.

Gromoglasni prasak koji je slijedio nakon prve eksplozije bolno im je pritisnuo uši i prodrmao zgradu. Eksplozije koje su još trajale - automobili koji su praskali poput petardi na parkiralištu - zvučale su male i nevažne u usporedbi s tim, ali Sonia osjeti kako se Patrick trza pri svakoj. ''Ostani miran, Pat'' reče mu ona. ''Nešto se strašno dogodilo, ali mislim da se dogodilo vani.'' Budući da joj je pogled privukao bliješteći žar u prozorima, Sonia je na svu sreću propustila vidjeti kako glava njezine junakinje pada s njezinih ramena, ali je znala da je munja udarila u isto mjesto (nisam ga trebala povesti, nisam ga trebala povesti) i da je barem dio ljudi ispod njih podlegao panici. Ako ona počne paničariti, ona i mladi Rembrandt će se naći u nevolji. Ali neću. Nisam se jutros izvukla iz one smrtonosne zamke da bih sad paničarila. Neka me vrag nosi ako ću paničariti. Ona ispruži ruku i uhvati jednu Patrickovu - onu koja nije stezala sliku. Bila je jako hladna. ''Misliš li da će nas anđeli ponovno izbaviti, mama?'' upita on glasom koji lagano zadrhti. ''Ma neće,'' reče ona. ''Mislim da je bolje da se ovog puta sami spasimo. Mislim da možemo. Hoću reći, sad smo čitavi, zar ne?'' ''Da,'' reče on, ali se tad nasloni na nju. Na trenutak se ona užasne pomislivši da se sigurno onesvijestio i da će ga morati nositi iz Civic Centera na rukama, ali se on tad ponovno uspravi. ''Moje su knjige bile na podu,'' reče on. ''Nisam želio otići bez svojih knjiga, osobito one o dječaku koji ne može skinuti šešir. Odlazimo li, mama?'' ''Da. Čim ljudi prestanu trčati naokolo. U hodnicima ima svjetla, onih koji se napajaju iz akumulatora, iako ovdje nema struje. Kad kažem, ustajemo, i korakom - korakom! - penjemo se stubama prema vratima. Neću te nositi, ali ću hodati iza tebe s objema rukama na ramenima. Shvaćaš li, Pat?'' ''Da, mama.'' Bez pitanja. Bez cmizdrenja. Samo njegove knjige, koje joj je gurnuo u ruke da ih čuva. Sliku je zadržao. Ona ga brzo zagrli i poljubi u obraz. Čekali su na svojim mjestima pet minuta po njezinu sporom brojanju do tri stotine. Osjetila je da je većina njihovih susjeda otišla prije no što je nabrojala do stotinu pedeset, ali se ona prisili čekati. Sad se već malo i vidjelo, dovoljno da shvati kako je vani nekakva buktinja, ali s druge strane zgrade. Sretna okolnost. Čula je zavijanje policijskih automobila, vozila hitne pomoći i vatrogasnih vozila. Sonia ustane. ''Hajdemo. Hodaj ispred mene." Pat Danville stupi u prolaz. Njegova ga je majka čvrsto držala za ramena. On je povede stubama prema mutnim žutim svjetlima koja su označavala prolaz za sjevernu tribinu, zaustavivši se tek jednom kad je prema njima dojurio crni obris čovjeka koji je trčao. Patova majka ga jače stisne za ramena i naglo odmakne u stranu. ''Prokleti pristaše prava na život!'' vikao je taj čovjek. ''Usrani kreposni pizdeki! Sve bih ih pobio!'' A tad nestane i Pat ponovno krene uza stube. Ona osjeti u njemu mir, uravnoteženi nedostatak straha, i srce joj zaigra od ljubavi, ali i od neke čudne slutnje. Tako je drukčiji, njezin sin, tako poseban... ali svijet ne voli takve ljude. Svijet ih pokušava iskorijeniti, kao kukolj iz vrta. Naposljetku izađu u hodnik. Nekoliko duboko potresenih ljudi glavinjalo je amo-tamo, ošamućena pogleda i razjapljenih usta, poput zombija u filmovima strave i užasa. Sonia ih jedva pogleda, samo je gurala Pata prema stubištu. Poslije tri minute neozlijeđeni izađu u vatrom obasjanu noć i na svim razinama svemira, stvari Slučajne i Svrhovite ponovno krenu svojim predodređenim tijekom. Svjetovi koji su na trenutak zadrhtali na svojim putanjama ustale se i u jednom od tih svjetova, pustinji koja je bila

apoteoza svih pustinja, čovjek po imenu Roland okrene se u svojoj vreći za spavanje i ponovno lagano usne ispod neznanih zviježđa. 6 A na drugoj strani grada, u Strawford parku, vrata Portosana s oznakom MUŠKI WC s treskom se otvore. Lois Chasse i Ralph Roberts, čvrsto zagrljeni, izlete natraške u oblaku dima. Iznutra se začuje zvuk kad je Cherokee udario o tlo a zatim i eksplozija plastičnog eksploziva. Sijevne bijela svjetlost i zidovi zahoda nabreknu kao da je neki div udario po njima šakama. Trenutak potom ponovno začuju eksploziju; ovog se puta dovaljala zrakom. Ta je druga inačica bila manje bučna, ali nekako stvarnija. Loisine noge zateturaju i ona tresne na travu u podnožju obronka uz povik koji je djelomice bio izraz olakšanja. Ralph prizemlji pokraj nje, pa se pridigne i sjedne. S nevjericom je buljio u Civic Center, gdje je vatrena šaka sad bila stisnuta na obzoru. Na čelu mu je počela izbijati ljubičasta kvrga veličine okrugle kvake, na mjestu gdje ga je Ed udario. U lijevoj je slabini još osjećao muklu bol, ali se nadao da su rebra na, toj strani samo natučena a ne i slomljena. [''Lois, dobro si?''] Ona se na trenutak zbunjeno zagleda u njega, a tad se počne opipavati po licu, vratu i ramenima. Bilo je nečeg tako prekrasno, slatko našeloisovskog u tom njezinu pregledu da se Ralph nasmije. Nije se mogao suzdržati. Lois mu uzvrati plahim osmijehom. [''Mislim da sam dobro. Zapravo, sigurna sam da jesam.''] [''Što si radila ondje? Mogla si nastradati!''] Lois, donekle pomlađena (Ralph je slutio da je onaj priručni skitnica s tim imao nekakve veze) pogleda ga u oči. [''Možda sam staromodna, Ralph, ali ako misliš da ću provesti idućih dvadesetak godina padajući u nesvijest, ustreptala kao najbolja prijateljica junakinje ljubavnih romana iz 19. stoljeća koje stalno čita moja prijateljica Mina, nađi si drugu ženu za druženje.''] On se na trenutak zagleda začuđeno u nju, pa je podigne na noge i zagrli. Lois mu uzvrati zagrljaj. Bila je nevjerojatno topla, nevjerojatno ondje. Ralph se nakratko zamisli o sličnostima između usamljenosti i nesanice - kako se obje prikradaju, talože i izazivaju neslogu, prijateljice očaja i neprijateljice ljubavi - a tad odagna te misli i poljubi je. Klota i Laheza, koji su stajali na vrhu brežuljka i promatrali ih zabrinuto kao radnici koji su uložili božićnicu na boksača-gubitnika, sad se sjure prema mjestu na kojem su Lois i Ralph stajali priljubljenih čela i gledali se u oči poput zaljubljenih tinejdžera. S druge strane Barrensa, zvuk sirena čuo se poput glasova iz ružnih snova. Vatreni stup koji je označio grob fiksideje Eda Deepneaua sad je bio previše užaren da bi se moglo u njega gledati ne škiljeći. Ralph začuje jedva čujan zvuk eksplozija automobila i pomisli na svoj, kako leži negdje napušten u pustopoljini. Zaključi da je to u redu. Bio je prestar za vožnju. 7 Klota: [Oboje ste dobro?] Ralph: [''Dobro smo. Lois me izvukla. Spasila mi je životi.''] Laheza: [Da. Vidjeli smo kad je ušla. Jako hrabro od nje.]

A i zbunjujuće, zar ne, gospodine L. ? pomisli Ralph. Vidio si to i zadivilo te .. . ali mislim da nemaš pojma kako ili zašto je to odlučila učiniti. Mislim da se tebi i tvojem prijatelju pojam spašavanja sigurno čini stran kao i pojam ljubavi. Prvi put Ralph osjeti sažaljenje za male ćelave liječnike i shvati središnju ironiju njihova života: svjesni su da Kratkotrajci, čije živote trebaju potkresati, imaju bogat unutarnji život, ali nisu nimalo shvatili sadržaj tih života, osjećaje koji ih pokreću ili djela - kadšto plemenita, kadšto smiješna - koja su posljedica tih osjećaja. Gospodin K. i gospodin L. proučavali su svoje Kratkotrajne štićenike kao što su stanoviti bogati ali povučeni Englezi proučavali zemljovide koje su im donijeli istraživači iz viktorijanskog doba, istraživači koje su često novčano pomogli upravo ti isti bogati ali plahi istraživači. Kratko odrezanih nokata i mekanih prstiju, ti su filantropi slijedili papirnate rijeke po kojima nikad neće ploviti i papirnate džungle u koje nikad neće otići na safari. Živjeli su u bojažljivoj nedoumici i to proglašavali maštovitošću. Klota i Laheza su ih vrbovali i iskoristili stanovitom grubom djelotvornošću, ali nisu razumjeli ni radost izlaganja opasnosti ni tugu gubitka. Najviše što su postigli na osjećajnoj razini bio je strah koji ih je izjedao - da će se Ralph i Lois pokušati suočiti s najmilijim kemičarem Grimiznog kralja i da će njihov trud biti nagrađen tako da će ih ubiti kao ostarjele muhe. Mali ćelavi liječnici dugovječni su, ali se Ralphu činilo da su njihovi životi, unatoč blještavim aurama boje vilin-konjica, sivi životi. Pogleda u njihova nenaborana, neprimjereno dječja lica iz sigurnog utočišta Loisina naručja i sjeti se kako ih se prestrašio kad ih je prvi put vidio da izlaze iz kuće May Locher u ranim jutarnjim satima. Strah, otkrio je nakon toga, ne bi mogao preživjeti ni površno poznanstvo, a kamoli dublje poznavanje, a sad je okusio i jedno i drugo. Klota i Laheza uzvrate mu pogled nelagodom za koju Ralph ne osjeti ni trunčicu potrebe da je umanji. Nekako mu se činilo da su zaslužili osjećati se kako se osjećaju. Ralph: [''Da, jako je hrabra i jako je volim i mislim da ćemo biti sretni jedno s drugim do - ''] On zašuti i Lois se promeškolji u njegovu naručju. On shvati s mješavinom čuđenja i olakšanja da je napola zaspala. [''Do čega, Ralph?''] [''Do čega ti odrediš. Kad si Kratkotrajac, uvijek postoji jedno DO, i možda je to dobro.''] Laheza: [Pa, mislim da je ovo oproštaj.] Ralph se i protiv volje nasmiješi, podsjetivši se na radioemisiju The Lone Ranger, čija je gotovo svaka epizoda završavala nekom inačicom te rečenice. On krene prema Lahezi i kiselo se začudi kad čovječuljak ustukne. Ralph: [''Trenutak... dečki, nemojmo nagliti.''] Klota, s prizvukom bojazni: [Nešto nije u redu?] [''Sve je u redu, ali nakon što su me kresnuti po glavi i po rebrima, a skoro i živog ispekli, mislim da se imam pravo uvjeriti da je zaista svemu kraj. Je li? Je li vaš dječak živ.''] Klota, smiješeći se i s olakšanjem: [Da. Zar ne osjećate? Poslije osamnaest godina, nešto prije svoje smrti, dječak će spasiti život dvojici muškaraca koji bi u protivnom umrli...a jedan od tih ljudi ne smije umrijeti, ako se želi održati ravnoteža između Slučajnosti i Svrhovitosti.] Lois: [''Zaboravimo na to. Samo želim znati možemo li ponovno biti obični Kratkotrajci?''] Laheza: [Ne samo da možete, Lois, nego i morate. Kad hi ti i Ralph ostali ovdje gore puno dulje, ne bi se mogli više vratiti dolje.] Ralph osjeti kako se Lois jače privinula uz njega. [''Ne bih to voljela.'']

Klota i Laheza okrenu se jedan prema drugom i izmijene diskretan, zbunjen pogled - Kako se nekome može ne svidjeti ovdje gore?, pitale su njihove oči - a tad se okrenu leđima prema Ralphu i Lois. Laheza: [Moramo poći. Žao mi je, ali - ] Ralph: [''Pričekajte, susjedi - nikamo vi još ne idete.''] Oni ga pogledaju sumnjičavo a Ralph polako podigne rukav svoje veste - manšeta je sad bila kruta od neke tekućine, vjerojatno somove krvave sluzi, o kojoj nije želio razmišljati - i pokaže im bijelu, čvornatu liniju ožiljka na podlaktici. [''Momci, maknite taj izraz s lica kao da imate tvrdu stolicu. Samo bih vas želio podsjetiti da ste mi vas dvojica dali svoju riječ. Ne zaboravite na to.''] Klota, kojem je očito laknulo: [Možeš biti siguran u to, Ralph. Ono što je bilo tvoje oružje, sad je naša obveznica. Obećanje neće biti zaboravljeno.] Ralph je počeo vjerovati da je svemu zaista kraj. Iako se to činilo ludo, jednim svojim dijelom je žalio zbog tog. Sad mu se stvarni život - život kakav se događa na katovima ispod ove razine - činio prividnim i shvatio je što je Laheza mislio kad im je rekao da se nikad neće moći vratiti svojim uobičajenim životima ostanu li puno dulje ovdje. Laheza: [Moramo poći. Ostajte nam zdravo, Ralph i Lois. Nikad nećemo zaboraviti uslugu koju ste nam učinili.] Ralph: [''Jesmo li imali izbora? Ikakvog?''] Laheza, jako blago: [Rekli smo vam, zar ne? Kratkotrajci uvijek imaju izbora. Nama se to čini zastrašujuće... ali i predivno.] Ralph: [''Hej... rukujete li se vi?''] Klota i Laheza se zaprepašteno pogledaju i Ralph osjeti da se između njih odvija brzi razgovor, neka vrsta telepatske stenografije. Kad su ponovno pogledali u Ralpha, na licu su imali jednake nervozne osmijehe - osmijehe tinejdžera koji su zaključili da nikad neće postati pravi muškarci ako ovog ljeta ne smognu dovoljno hrabrosti i provozaju se na velikoj spirali smrti u lunaparku. Klota: [Naravno, vidjeli smo taj običaj mnogo puta, ali ne - nikad se nismo rukovali.] Ralph pogleda u Lois. Smiješila se ... ali mu se učini da su joj u očima zasvjetlucale suze. On najprije pruži ruku Lahezi, jer je gospodin L. izgledao malčice manje nervozan od svog kolege. [''Stavite je ovako, gospodine L.''] Laheza je tako dugo gledao u Ralphovu ruku da je Ralph pomislio kako se neće uspjeti rukovati, iako je očito to želio. A tad, plaho, on ispruži svoju ručicu i dopusti da je obujmi Ralphova veća ruka. Ralph osjeti škakljivo treperenje kad se njihove aure najprije izmiješaju a tad stope... i u tom stapanju on ugleda niz brzih, prelijepih srebrnkastih oblika. Podsjete ga na japanske znakove na Edovu rupcu. On dvaput čvrsto stisne Lahezinu ruku, polako i službeno, pa je pusti. Lahezinu podozrivost zamijeni širok glup osmijeh. Okrene se svom ortaku. [Njegova je moć gotovo potpuno nezaštićena za tog obreda! Osjetio sam! Prekrasno/] Klota oprezno ispruži ruku prema Ralphovoj i neposredno prije dodira, gospodin K. zatvori oči kao osoba koja očekuje bolnu injekciju. Laheza se u međuvremenu rukovao s Lois i kesio se kao varijetetski plesač kad pleše dodatak. Klota se ohrabri pa zgrabi Ralphovu ruku. Jednom protrese njome, čvrsto. Ralph se široko nasmiješi. [''Lagano je uhvatite, gospodine K.'']

Klota povuče ruku. Činilo se da se pokušava sjetiti pravilnog odgovora. [Hvala, Ralph. Uhvatit ću je kako je dohvatim. Je li tako?] Ralph prasne u smijeh. Klota, koji se okrenuo rukovati se s Lois, zbunjeno mu se nasmiješi i Ralph ga udari po leđima. [''Dobro ste shvatili, gospodine K. - potpuno pravilno.] On zagrli Lois i dobaci malim ćelavcima oproštajni znatiželjni pogled. [''Vidjet ćemo se, momci, zar ne?''] Klota: [Da, Ralph.] Ralph: [''U redu. Meni bi odgovaralo za sedamdesetak godina; zašto si to ne zabilježite u kalendaru?''] Oni odgovore smiješkom političara, što ga nije jako iznenadilo. Ralph im se lagano nakloni, pa zagrli Lois i zagleda se za gospodinom K-om i gospodinom L-om koji polako počnu silaziti niz brijeg. Laheza otvori vrata naherenog montažnog zahoda s natpisom MUŠKI WC; Klota stane na otvorena vrata ženskog. Laheza se nasmiješi i mahne. Klota podigne duge škare u čudnom pozdravu. Ralph i Lois im odmahnu. Ćelavi liječnici uđu u zahode i zatvore vrata. Lois obriše rasplakane oči i okrene se Ralphu. [''Svršeno je? Jest, zar ne?''] Ralph kimne glavom. [''Što ćemo sad?''] On joj ponudi ruku. [''Smijem li vas otpratiti do kuće, gospođo?''] Smiješeći se, ona se čvrsto uhvati za njegovu podlakticu ispod lakta. [''Hvala vam, gospodine. Možete.''] I tako odu iz Strawford parka. Vratili su se na Kratkotrajnu razinu kad su izašli na Harris Avenue i uklopili se u svoje uobičajeno mjesto u poretku stvari bez problema ili muka - zapravo, postali su svjesni da se vraćaju nakon što su se već vratili. 8 Derry je stenjao od panike i preznojavao se od uzbuđenja. Sirene su zavijale, ljudi s prozora na drugom katu dovikivali se s prijateljima na pločnicima i na svakom uglu sjatili su se ljudi i promatrali vatru na drugoj strani doline. Ralph i Lois nisu se obazirali na strku i metež. Polako se popnu uz Up-Mile Hill, svakog trenutka svjesniji svoje iznurenosti; činilo se da se taložila u njima poput lagano bačenih vreća s pijeskom. Jezero bijele svjetlosti koje je označavalo parkiralište Red Applea činilo se nemoguće daleko, iako je Ralph znao da je udaljeno samo tri ulice i to kratke. Da bi bilo još gore, temperatura je pala dobrih deset stupnjeva od jutra, puhao je oštar vjetar a oni nisu bili odjeveni za takvo vrijeme. Ralphu se učini da bi to mogla biti prethodnica prvog jesenskog jakog vjetra i da je u Derryju bablje ljeto prošlo. Faye Chapin, Don Veazie i Stan Eberly žurnim korakom kročili su prema njima niz brijeg, očito na putu prema Strawford parku. Dalekozor kojim se stari Dor ponekad služio za promatranje zrakoplova kako rulaju po uzletištu, slijeću i uzlijeću, poskakivao je oko Fayeova vrata. S Donom, proćelavim i krupnim, u sredini, njihova sličnost sa slavnij im triom bila je neizbježna. Tri fušera apokalipse, pomisli Ralph i nasmiješi se.

''Ralph!'' vikne Faye. Brzo je disao, skoro soptao. Vjetar mu je bacio kosu na oči i on je nestrpljivo odmakne. ''Civic Center je odletio u zrak! Netko je bacio bombu na njega iz sportskog aviona! Čuli smo daje umrlo tisuću ljudi!'' ''I mi smo čuli sličan broj,'' ozbiljno se složi Ralph. ''Zapravo, Lois i ja smo upravo bili u parku i malo pogledali. Odande se vidi na drugu stranu doline.'' ''Isuse, pa ja to znam, ovdje živim cijeli život, zar ne? Kamo ste krenuli? Pođite natrag s nama!'' ''Lois i ja smo upravo krenuli k njezinoj kući da vidimo što o tome javljaju na televiziji. Možda ćemo vam se poslije pridružiti.'' ''Dobro, mi - Isuse, Ralph, što ti se dogodilo s glavom?'' Na trenutak Ralphu ništa ne padne na pamet - da, što mu se zapravo dogodilo s glavom? - a tad mu se nakratko ukaže stravičan prizor, Edova iskežena usta i divlje oči. Oh ne, nemoj, vrisnuo je Ed na njega. Sve ćeš pokvariti. ''Trčali smo zauzeti bolje mjesto i Ralph se zaletio u stablo,'' reče Lois. ''Sretan je da nije završio u bolnici.'' Don se tome nasmije, ali napola rastresen, kao osoba koja ima važnijeg posla. Faye ih uopće nije gledao. No Stan Eberly ih je gledao i Stan se nije nasmijao. Gledao ih je pozornom, zbunjenom znatiželjom. ''Lois,'' reče on. ''Da?'' ''Znaš li da ti je oko zapešća zavezana tenisica?'' Ona pogleda u tenisicu. Ralph pogleda u tenisicu. Tad Lois podigne pogled i nasmiješi se Stanu blještavim osmijehom koji pali pogled. ''Da!'' reče ona. ''Zanimljiv modni detalj, ha? Neka vrsta ... velike narukvice protiv uroka!'' ''Aha,'' reče Stan. ''Naravno.'' Ali više nije gledao u tenisicu nego u Loisino lice. Ralph se pitao kako će dovraga sutra objasniti svoj izgled, kad ne bude bilo sjenovitih područja između dosega uličnih svjetiljaka u kojima će se moći sakriti. ''Hajdemo!'' nestrpljivo vikne Faye. ''Krenimo!'' Oni se žurno udalje (Stan im dobaci još jedan sumnjičav pogled preko ramena kad su krenuli). Ralph osluhne za njima, gotovo očekujući Dona Veazieja da izusti pokoji ts-ts. ''Bože, ala je to zvučalo glupo,'' reče Lois ''ali sam morala nešto reći, zar ne?'' ''Dobro si to izvela.'' ''Kad otvorim usta iz njih uvijek nešto ispadne,'' reče ona. ''To je jedan od moja dva najveća prirodna dara, a drugi je da mogu počistiti Whitman's Sampler za dvosatnog televizijskog filma.'' Ona odveže Heleninu tenisicu i zagleda se u nju. ''Ona je na sigurnom, zar ne?'' ''Da,'' potvrdi Ralph i posegne za tenisicom. Kad je to učinio, shvati da već nešto ima u lijevoj ruci. Prsti na toj ruci bili su tako dugo stisnuti da su škripali i nevoljko se otvarali. Kad su se naposljetku otvorili, on ugleda tragove nokata na dlanu. Prvo što shvati je da nema Edova prstena, iako je njegov vjenčam prsten na uobičajenom mjestu. Pristajao mu je kao saliven, ali je očito ipak skliznuo s njegova prsta u posljednjih trideset minuta. Možda i nije, dahne mu glas i Ralph se začudi kad shvati da ovog puta nije Carolyn. Ovog je puta taj glas u njegovoj glavi pripadao Billu McGovernu. Možda je iščezao. Znaš onako, puf! Ali on nije mislio tako. Mislio je da je Edov vjenčani prsten možda imao moći koje nisu nužno zgasnule s Edom. Prsten koji je Bilbo Baggins našao i nerado dao svom sinovcu Frodu, mogao je ići kamo je želio ... i kad je želio. Možda Edov prsten nije bio puno drukčiji.

Prije no što je mogao razmisliti o toj ideji, Lois trampi Heleninu tenisicu za predmet u njegovoj ruci: zgužvani papirić. Ona ga izravna i pogleda. Njezina znatiželja polako preraste u ozbiljnost. ''Sjećam se te slike,'' reče ona. ''Velika je bila na dasci kamina u dnevnoj sobi, u prekrasnom zlatnom okviru. Na počasnom mjestu.'' Ralph kimne glavom. ''To je ona koju je sigurno nosio u lisnici. Bila je zalijepljena za kontrolnu ploču zrakoplova. Sve dok je nisam uzeo, udarao me, a nije se pritom ni zadihao. Jedino što mi je palo tad na um bilo je pograbiti tu sliku. Kad sam to učinio, njegova pozornost odvratila se s Civic Centera na njih. Posljednje što sam ga čuo reći, bilo je ''Vrati ih, moje su.'''' ''A je li se pritom obraćao tebi?'' Ralph gurne tenisicu u stražnji džep i odmahne glavom. ''Ne. Mislim da nije.'' ''Helen je večeras bila u Civic Centeru, zar ne?'' ''Da.'' Ralph se sjeti kako je izgledala u High Ridgeu - blijeda lica i od dima crvenih, suznih očiju. Ako nas sad zaustave, pobijedili su, rekla je. Zar ne shvaćaš? A sad je shvaćao. On uzme sliku iz Loisine ruke, ponovno je zgužva pa ode do koša za otpatke na uglu Harris Avenue i Kossuth Lane. ''Nabavit ćemo neku drugu njihovu fotografiju, koju ćemo držati na našem kaminu. Nešto ne tako službeno. A ova... ne želim je.'' On baci papirnatu grudicu prema košu. Trebao je to biti lagan pogodak, s pola metra udaljenosti, no vjetar izabere upravo taj trenutak da se pojača i zgužvana fotografija Helene i Natalie, koja je bila zalijepljena iznad visinomjera Edova zrakoplova, odleti nošena njegovim hladnim dahom. Njih dvoje promatrali su, opčinjeni, kako se zavrtjela u zrak. Lois prva otrgne pogled. Pogleda u Ralpha a usne joj se jedva primjetno iskrive u osmijeh. ''Jesam li ja to čula neizravnu ponudu za brak ili sam samo umorna?'' upita ona. On zausti da odgovori ali se vjetar ponovno pojača, ovaj put tako jako da su oboje morali stisnuti oči. Kad je on otvorio svoje, Lois je već krenula uzbrdo. ''Sve je moguće, Lois,'' reče on. ''Sad to znam.'' 9 Poslije pet minuta, Loisin ključ zaruži u bravi njezinih ulaznih vrata. Ona uvede Ralpha u kuću, čvrsto zatvori vrata i tako odagna vjetrovitu, svadljivu noć. On pođe za njom u dnevnu sobu i ondje bi se zaustavio, ali Lois nije oklijevala ni trenutka. Još ga je držala za ruku, pa iako se ne bi moglo reći da ga je vukla za sobom (možda je to namjeravala učiniti ako bi on počeo zastajkivati), uvede ga u svoju spavaću sobu. On je pogleda. Lois mu smireno uzvrati pogled... i on osjeti ponovno onaj treptaj u glavi. Njezina aura procvjeta oko nje poput sive ruže. Još je bila smanjena, ali se već oporavljala, ponovno isplitala, ozdravljala. [''Lois, sigurna si da to želiš?''] [''Naravno da želim! Zar si mislio da ću te potapšati po glavi i poslati te kući nakon svega kroz što smo prošli?''] Ona se najednom nasmiješi - zloćkastim vragolastim osmijehom. [''Usto, Ralph - jesi li večeras zaista raspoložen da s vragom sadiš tikve? Reci mi istinu. Ili još bolje, nemoj mi laskati.'']

On se zamisli, pa se nasmije i povuče je u zagrljaj. Njezina su usta bila slatka i malo vlažna, poput kožice zrele breskve. Taj poljubac prostruji cjelim njegovim tijelom, ali najvećma njegovim ustima gdje ga osjeti skoro kao strujni udar. Kad su im se usne razmaknule, osjeti strašno uzbuđenje ... ali i neku čudnu ispijenost. [''Što ako kažem da, Lois? Što ako kažem da sam spreman s vragom saditi tikve?''] Ona se odmakne i strogo zagleda u njega, kao da pokušava zaključiti misli li to što je rekao ozbiljno ili je riječ o uobičajenom muškom blefu i hvali. Istodobno njezine ruke polete prema gumbima njezine haljine. Kad ih je počela otkopčavati, Ralph primijeti nešto predivno: ponovno je izgledala mlađe. Ne kao četrdesetogodišnjakinja, ni uz kako bujnu maštu, ali ne starija od pedeset godina ... i to mladolika pedesetogodišnjakinja. To se, naravno, dogodilo zbog poljupca, a najsmješnije je bilo to da mu se činilo kako ona nema pojma da je dodala porciju od Ralpha porciji od skitnice. A što je u tome loše? Ona ga prestane razgledavati, nagne se prema njemu i poljubi u obraz. [''Ralph, mislim da će biti puno vremena da se s vragom tikve sadi - ova je noć za spavanje.''] Vjerojatno ima pravo. Prije pet minuta bio je više nego spreman - oduvijek je obožavao čin tjelesne ljubavi, a tako je to davno bilo. No zasad je iskra zgasnula. Ralph nije za tim nimalo žalio. Barem je znao kamo je nestala. [''Dobro, Lois - ova je noć za spavanje.''] Ona ode u kupaonicu i uključi se tuš. Nakon nekoliko minuta, Ralph začuje kako pere zube. Bilo je lijepo znati da ih još ima. U tih deset minuta koliko je nije bilo on se uspije donekle razodjenuti, iako su njegova bolna rebra to usporavala. Naposljetku se uspije iskobeljati iz McGovernove veste i zguliti cipele s nogu. Zatim dođe red na košulju, a upravo je šeprtljao oko kopče remena kad izađe Lois kose povezane na potiljku i sjajna lica. Ralpha osupne njezina ljepota i osjeti se nepotrebno prevelik i preglup (da ne spominje star) za svoj ukus. Odjenula je dugu svilenu spavaćicu boje ruže a na njezinim rukama osjeti losion. Bio je to lijep miris. ''Dopusti mi,'' reče ona i otkopča mu remen prije no što je uspio nešto reći, za ili protiv. U tome nije bilo ničeg putenog; učinila je to djelotvornošću žene koja je često pomagala suprugu da se odjene i razodjene posljednje godine njegova života. ''Ponovno smo dolje,'' reče on. ''Ovaj put čak nisam ni osjetio.'' ''Ja jesam, dok sam se tuširala. Bilo mi je drago. Pokušati oprati kosu kroz auru jako odvlači pozornost.'' Vjetar se vani pojača, prodrma kuću i zasvira dugu, treperavu notu na otvoru žlijeba. Pogledaju prema prozoru. Iako se vratio na Kratkotrajnu razinu, Ralph je bio siguran da i Lois misli što i on: Atropa je negdje vani, bez sumnje razočaran događajima ali ni u kojem slučaju shrvan, krvav ali nepokoren, na podu ali ne i nokautiran. Odsad ga mogu zvati Stari Jednouško, pomisli Ralph i zadrhti. Zamisli Atropu kako zamahuje nasumce kroz prestrašeno, uzbuđeno pučanstvo grada poput krivudavog meteora, zaviruje i skriva se, krade suvenire i presijeca balonske uzice . .. drugim riječima, nalazi utjehu u svom poslu. Ralph nije mogao povjerovati da je ne tako davno on sjedio na tom stvorenju i rezao ga njegovim skalpelom. Kako sam smogao hrabrosti? pitao se, ali mu se činilo da zna. Hrabrost je uglavnom došla iz dijamantnih naušnica koje je to malo čudovište nosilo. Je li Atropa znao da su mu te naušnice bile najveća pogreška? Vjerojatno nije. Na svoj način, Liječnik #3 dokazao je da zna još manje o motivima Kratkotrajnih nego Klota i Laheza. On se okrene prema Lois i uhvati je za ruke. ''Ponovno sam izgubio tvoje naušnice, i to zauvijek, ovaj put. Žao mi je.'' ''Ne ispričavaj se. Ionako su već bile izgubljene. A više ne brinem zbog Harolda i Jan jer sad imam prijatelja koji će mi pomoći kad ljudi loše postupaju sa mnom ili kad se prestrašim.

Nemam li?'' ''Da. I te kako.'' Ona ga zagrli, privine se uz njega i ponovno poljubi. Lois očito nije zaboravila ništa što je naučila o ljubljenju, a Ralphu se činilo da je naučila puno. ''Uskači pod tuš.'' On zausti da kaže kako misli da će zaspati čim gume glavu pod toplu vodu, ali tad ona dometne nešto zbog čega se on brzo predomisli: ''Nemoj se uvrijediti, ali čudno mirišeš, posebice po rukama. Tako je vonjao moj brat Vic nakon što bi proveo dan čisteći ribu.'' Ralph je bio u tuš kabini nakon dvije minute, do laktova u sapunici. 10 Kad je izašao, Lois je bila uronjena ispod dvije debele tuhice. Virilo joj je samo lice i to od nosa naviše. Ralph brzo prijeđe preko sobe, odjeven samo u gaćice i bolno svjestan svojih vretenastih nogu i zaobljenog trbuha. Odmakne pokrivače i brzo uskoči ispod njih, uzdahnuvši malo kad su hladne plahte kliznule po njegovoj toploj koži. Lois se odmah prebaci na njegovu stranu kreveta i zagrli ga. On uroni lice u njezinu kosu i opusti se uz nju. Bilo je to divno, biti s Lois ispod tuhica dok vani vjetar huči i nadima se, ponekad tako nemilice da bi zakloparao drvenim kapcima u njihovim šarkama. Zapravo, bilo je kao u raju. ''Hvala Bogu da mi je u krevetu muškarac,'' sneno reče Lois. ''Hvala Bogu da sam to ja,'' odgovori Ralph i ona se nasmije. ''Sve u redu s tvojim rebrima? Da ti potražim aspirin?'' ''Ne. Siguran sam da će me sutra ujutro ponovo boljeti, ali sad se čini da je topla voda sve ublažila.'' To što bi se moglo ili ne moglo dogoditi ujutro podsjeti ga na nešto - nešto što je vjerojatno dugo bilo ondje Zapretano. ''Lois?'' ''Mmmm?'' U mislima Ralph ugleda kako se uz trzaj budi u tami, duboko umoran, ali nimalo pospan (sigurno jedno od najokrutnijih proturječja na svijetu), dok se brojke na digitalnom satu umorno okreću s 3:47 na 3:48. F. Scott Fitzgeraldova crna noć duše, kad je svaki sat dovoljno dug da se sagradi velika Keopsova piramida. ''Misliš li da ćemo prospavati noć?'' upita je on. ''Da,'' reče ona spremno. ''Mislim da ćemo sasvim dobro spavati.'' I trenutak potom, Lois je to i činila. 11 Ralph je ostao budan još pet minuta, držeći je u naručju, udišući predivne isprepletene mirise koji su izbijali iz njezine tople kože, uživajući u putenoj glatkoći svile pod rukama, čudeći se tome gdje je, više nego događajima koji su ga ovamo doveli. Ispunjao ga je dubok i jednostavan osjećaj, osjećaj koji je prepoznavao ali nije mogao imenovati, možda zato što ga tako dugo nije bilo u njegovu životu. Vjetar se pojača, zastenje i proizvede ponovno taj šuplji huk preko otvora žlijeba - poput najvećeg dječaka Nirvaničara na svijetu koji puše preko otvora najveće boce na svijetu - i Ralph pomisli kako možda ništa u životu nije bolje nego ležati utonuo u mekanom krevetu s usnulom ženom u naručju dok jesenski vjetar fijuče oko tvog skloništa.

Ali ipak postoji nešto bolje - najmanje jedna stvar - a to je utonuti u san, mimo poći u tu blagu noć, porinuti se u struje nesvjesnosti kao što se kanu odgurne od pristaništa i klizne u struju široke, spore rijeke sunčanog ljetnog dana. Od svega što sačinjava naše Kratkotrajne živote, san je sigurno najbolji, pomisli Ralph. Vjetar se ponovno pojača (njegov zvuk kao da je dolazio iz daljine) i kad Ralph osjeti kako ga odvlači ta velika rijeka, naposljetku je mogao odrediti osjećaj koji ga je obuzimao od trenutka kad ga je Lois zagrlila i zaspala lagano i s povjerenjem, kao dijete. Nazivaju ga različitim imenima - mir, spokojstvo, ispunjenje - ali sad, dok je vjetar puhao a Lois u grlu proizvodila neki taman zvük usnulog zadovoljstva, Ralphu se činilo da je to jedna od rijetkih stvari, poznatih, ali kojima se zapravo ne može dati naziv: materija, aura, možda i cijela razina bića u tom stupcu postojanja. Bila je to jednomjerna crvenkasto-smeđa boja počinka; bila je to tišina koja slijedi po svršetku nekog teškog, ali nužnog posla. Kad se vjetar ponovno naduo i donio sa sobom daleki zvuk sirena, Ralph ga nije čuo. Spavao je. Sanjao je da je ustao i otišao na zahod, a to vjerojatno i nije bio san. Zatim je sanjao da su on i Lois polako i slatko vodili ljubav, a ni to možda nije bio san. Ako je bilo još snova ili budnih razdoblja, nije ih se sjećao, i te noći nije bilo naglog buđenja u tri ili četiri sata ujutro. Spavali su - kadikad odvojeni, ali uglavnom zagrljeni - do sedam sati u subotu navečer; sve u svemu, otprilike dvadeset dva sata. Lois im pripremi doručak u zalaz sunca - predivno prhke kolače, slaninu, pečene krumpiriće. Dok je ona kuhala, Ralph pokuša napeti onaj mišić u mozgu - osjetiti onaj treptaj, ali mu ne uspije. Kad je Lois pokušala, ni ona nije uspjela, iako se Ralph mogao zakleti da je na trenutak zatreperila i da je kroz nju vidio štednjak. ''Još i bolje,'' reče ona i donese tanjure na stol. ''Vjerojatno,'' složi se Ralph ali se ipak osjećao kao što bi se bio osjećao da je izgubio prsten koji mu je dala Carolyn a ne onaj koji je uzeo od Atrope - kao da je neki mali, ali silno važan predmet zatreperio i zabljesnuo pa se otkotrljao iz njegova života. 12 Nakon još dvije noći čvrstog, neprekidnog sna, i aure su počele blijedjeti. Do idućeg tjedna su nestale i Ralph se počeo pitati je li možda to sve bio tek čudan san. Znao je da nije tako, ali mu je bilo sve teže povjerovati to što je znao. Između lakta i zapešća na njegovoj desnoj ruci bio je naravno onaj ožiljak, ali se počeo pitati nije li ga zadobio nekad davno, u onim godinama života kad u kosi nije imao sjedina i kad je još vjerovao, u dubini srca, da je starost mit ili san ili nešto namijenjeno ljudima koji nisu tako posebni kao on.

Epilog: Navijanje smrtne ure (II) Pogledam preko ramena i vidim taj oblik i krenem naprijed, kao što bi netko u šumi noću čuvši zvuk dolazećih koraka zastao osluhnuti; a tad, umjesto tišine začuo bi neko stvorenje koje pokušava biti tiho. Što bi mogao nego potrčati? Jurnuti slijepo niz stazu, posrćući, šiban po licu granjem; a onaj drugi sve bliži, ali zapravo ne žureći i ne gubeći dah, poigravajući se sa svojim plijenom. - Stephen Dobyns "Hajka" Kad bih imao krila, letio bih posvuda s tobom; Kad bih imao novca, kupio bih ti ovaj prokleti grad; Kad bih imao snage, možda bih te izvukao iz toga; Kad bih imao fenjer, osvijetlio bih ti put, Kad bih imao fenjer, osvijetlio bih ti put. - Michael McDermott "Fenjer" 1 Dana 2. siječnja 1994. godine, Lois Chasse postane Lois Roberts. Njezin sin, Harold, doveo je mladenku do oltara. Haroldova supruga nije prisustvovala tom obredu; ostala je u Bangoru zbog onoga što je Ralph smatrao jako sumnjivim napadom bronhitisa. No zadržao je te sumnje za sebe, jer nimalo nije bio razočaran nedolaskom Jan Chasse. Mladoženjin kum bio je istražitelj John Leydecker, koji je još nosio gips na desnoj ruci, ali inače nije pokazivao ožiljke zadatka koji ga je zamalo ubio. Proveo je četiri dana u komi, ali je Leydecker znao koliko je imao sreće; osim onog policajca iz državnog stožera koji je stajao pokraj njega u vrijeme eksplozije, poginulo je još šest policajaca, a dva među njima bili su članovi Leydeckerove probrane ekipe. Mladina djeveruša bila je njezina prijateljica Simone Castonguay, a na primanju, prvu je zdravicu održao čovjek koji je volio govoriti da je nekad bio Joe Wyze ali da je sad stariji pa stoga i Wyzer. Zatim je došao na red Triggera Vachona, čija je zdravica bila nepovezana ali srdačna, i koju je završio riječima da će ''to dvoje ljudi doživjeti štopedešet godina a da neće proživjeti ni dana reume ili žačepljenošti!'' Kad su Ralph i Lois otišli sa slavlja, kose još pune riže kojom su ih uglavnom zasuli Faye Chapin i ostatak Gerijatričara iz Harris Avenue, priđe im starac s knjigom u rukama i mekanim oblakom bijele kose oko glave. Smiješio se od uha do uha. ''Čestitam, Ralph,'' reče on. ''Čestitam, Lois.'' ''Hvala, Dor,'' reče Ralph. ''Nedostajao si nam,'' reče mu Lois. ''Zar nisi primio pozivnicu? Faye je rekao da će ti je dati.''

''Dao mi ju je. O da, jest, ali ja ne dolazim na takve skupove ako se održavaju u zatvorenom. Previše je zagušljivo. Sprovodi su još gori. Izvolite, ovo je za vas. Nisam je zamotao, jer mi artritis u prstima to ne dopušta.'' Ralph je uzme. Bila je to zbirka pjesama s naslovom Usklađene zvijeri. Od pjesnikova imena, Stephen Dobyns, malo se naježi, iako nije znao zašto. ''Hvala,'' reče Dorranceu. ''Nije dobra kao neki njegovi kasniji radovi, ali je dobra. Dobyns je jako dobar.'' ''Čitat ćemo si ga na medenom mjesecu,'' reče Lois. ''To je dobro vrijeme za čitanje poezije,'' reče Dorrance. ''Možda i najbolje. Siguran sam da ćete biti jako sretni.'' On krene ali se okrene. ''Učinili ste velik pothvat. Dugotrajci su jako zadovoljni.'' On ode. Lois pogleda u Ralpha. ''O čemu je on to govorio? Znaš li?'' Ralph odmahne glavom. Nije znao, ne baš, iako mu se činilo da bi trebao znati. Ožiljak na njegovoj ruci zaškaklja ga kao što bi se kadikad događalo, kao da ga negdje duboko ispod površine kože nešto svrbi. ''Dugotrajci,'' zamisli se ona. ''Možda je mislio na nas, Ralph - pa ni mi nismo proljetni pupoljci, zar ne?'' ''Vjerojatno je upravo to želio reći,'' složi se Ralph, ali je on znao da nije tako ... a i njezin je pogled govorio da, negdje duboko u duši, i ona to zna. 2 Tog istog dana, upravo kad su Ralph i Lois izgovarali svoje da, stanoviti pijanac sa žarkozelenom aurom - onaj koji je zaista imao ujaka u Dexteru, iako taj ujak nije vidio svog niškoristi nećaka već pet godina - vukao se po Strawford parku i suzio oči u uske proreze zbog jakog odbljeska sunca na snijegu. Tražio je limenke i boce koje bi prodao u trgovini. Bilo bi sjajno kad bi dobio dovoljno da kupi pola litre viskija, ali bi se zadovoljio i s pola litre vina. Nedaleko od muškog WC-a, ugleda odbljesak metala. Vjerojatno tek odraz sunca na metalnom čepu, ali takvo što valja provjeriti. Možda je kovanica ... iako se skitnici učini kao zlatasti sjaj. To - ''Sveti Isuse!'' klikne on i dohvati vjenčani prsten koji je tajanstveno ležao na snijegu. Bio je širok, skoro sigurno zlatan. On ga nagne da pročita ugravirane riječi na unutarnjoj strani: HDED 5-8-87. Pola litre? Ni govora. Ova će mu ljepotica pribaviti litru i pol. Nekoliko puta toliko. Možda čak i dovoljnu količinu za cijeli tjedan. Žureći preko raskršća Witchamove i Jacksonove, onog raskršća na kojem se jednom onesvijestio Ralph Roberts, skitnica nije vidio dolazeći autobus. Vozač je njega primijetio i zakočio, ali je autobus naišao na poledicu. Skitnica nije znao što ga je udarilo. U jednom je trenutku sam sa sobom raspravljao hoće li kupiti Old Crow ili Old Grand-Dad, a u idućem je prešao u tamu koja nas sve čeka. Prsten se otkotrlja niz odvodni kanal i nestane kroz rešetku kanalizacijskog odvoda i ondje dugo, dugo ostane. Ali ne i zauvijek. U Derryju, predmeti koji padnu u kanalizaciju skloni su - često pogubno - ponovno se pojaviti.

3 Ralph i Lois nisu živjeli sretno do kraja života. U Kratkotrajnom svijetu zapravo i ne postoji uvijek, bilo sretan ili neki drugi, i te činjenice su Klota i Laheza nedvojbeno bili svjesni. No stanovito su vrijeme živjeli sretno. Nijedno od njih nije željelo istrčati pred rudo i reći da su to bile njihove najsretnije godine života, jer su oboje pamtili svoje prve supružnike s ljubavlju i toplinom, ali u svojim srcima, oboje su ih ipak smatrali najsretnijima. Ralph nije bio siguran da je kasna ljubav najbogatija ljubav, ali je bio uvjeren da je najdobrostivija i najispunjenija. Naša Lois, često bi rekao i nasmijao se. Lois se pretvarala da je to smeta, ali to bi i ostalo na pretvaranju; vidjela je pogled u njegovim očima kad bi to rekao. Njihovog prvog božičnog jutra kao muža i žene (preselili su u Loisinu urednu kućicu a njegova bijelog mastodonta stavili na prodaju), Lois mu pokloni štene zečara. ''Sviđa ti se?'' upita oprezno. ''Skoro je nisam kupila, Dear Abby kaže da se kućni ljubimci nikad ne poklanjaju, ali je izgledala tako dražesna u izlogu ... i tako tužna ... ako ti se ne sviđa ili ne želiš provesti ostatak zime pokušavajući naviknuti štene na kućni red, samo reci. Naći ćemo nekog - '' ''Lois,'' reče on i podigne obrvu, nadajući se da je to učinio na onaj podrugljiv način Billa McGoverna, ''lupetaš.'' ''Zar?'' ''Aha. To činiš kad si nervozna, ali možeš prestati biti nervozna. Lud sam za tom gospodičnom.'' Nije pretjerivao; zaljubio se u tu crno- -smeđu kuju zečara skoro na prvi pogled. ''Kako ćeš je nazvati?'' upita Lois. ''Imaš li ideju?'' ''Naravno,'' reče Ralph. ''Rosalie.'' 4 Iduće četiri godine bile su više-manje dobre i za Helen i Nat Deepneau. Neko su vrijeme živjele u skromnom stanu na istočnoj strani grada, krpile kraj s krajem od Helenine bibliotekarske plaće, ali ne i puno više od toga. Prodala se njihova mala kućica u Ralphovu susjedstvu, ali je taj novac otišao na podmirenje neplaćenih računa. A tad, u lipnju 1994. godine, Helen dobije premiju od osiguranja... koju joj je sredio John Leydecker. Osiguravajuće društvo Great Eastern prvotno je odbilo isplatiti premiju na životnu policu osiguranja Eda Deepneaua, tvrdeći da je sam sebi oduzeo život. A tad, nakon puno nakašljavanja i mrmljanja u njihovu poduzetničku bradu, ponude povoljnu nagodbu. Na to ih je nagovorio pokeraški partner Johna Leydeckera, Howard Hayman. Kad nije hladnokrvno licitirao na otvorenom pokeru s tri ili pet karata, Hayman je bio odvjetnik koji je uživao za ručak smazati pokoje osiguravajuće društvo. Leydecker je ponovno sreo Helen kod Ralpha i Lois u veljači 1994., očarao se njome preko ušiju (''Ne bih to mogao nazvati ljubavlju'', rekao je poslije Ralphu i Lois, ''a možda je tako i bolje, s obzirom na kasnije događaje'') i upoznao je s Haymanom jer je smatrao da je osiguravajuće društvo pokušava izigrati. ''Bio je luđak, a ne samoubojica,'' rekao je Leydecker i ostao pri toj teoriji dugo nakon što mu je Helen pružila šešir i pokazala mu vrata. Suočeni s tužbom u kojoj je Howard Hayman prijetio da će Great Eastern prikazati kao Snidely Whiplasha koji veže Little Nell za tračnice, Helen je primila ček na sedamdeset tisuća dolara. U kasnu

jesen 1994, većinu je novca uložila u kupnju kuće u Harris Avenue, tri kuće dalje od njezine nakadašnje kuće, preko puta kuće Harriet Bennigan. ''Nikad nisam bila sretna u istočnom dijelu grada,'' rekla je Lois jednog dana u studenom te godine. Vraćale su se iz parka i Natalie je sjedila sklupčana i usnula u kolicima, a od nje se vidio samo ružičasti vrh nosa i smrznuti hladan dah ispod velike skijaške kape koju je Lois naplela. ''Sanjala sam Harris Avenue. Nije li to glupo?'' ''Mislim da snovi nikad nisu glupi,'' odgovori Lois. Helen i John Leydecker izlazili su veći dio tog ljeta, ali se ni Ralph ni Lois nisu posebno iznenadili kad se udvaranje naglo prekinulo poslije Labor Day-a ni kad je Helen počela nositi neupadljivu ružičastu trokutastu značku na svojim urednim knjižničarskim bluzama. Vjerojatno se nisu iznenadili jer su bili dovoljno stari da su sve najmanje jednom vidjeli ili su možda negdje duboko u umu još vidjeli aure koje okružuju sve na svijetu i tvore sjajna vrata kroz koja se ulazi u tajni grad skrivenih značenja, prikrivenih motiva i zamaskiranih djela. 5 Ralph i Lois često su čuvali Natalie nakon što se Helen ponovno preselila u Harris Avenue i silno su uživali u tom zaduženju. Nat je bila dijete koje bi moglo biti plod njihova braka da se dogodio prije trideset godina, pa bi i najhladniji, najoblačniji zimski dan postao topliji i vedriji kad bi se dogegala Natalie, kao patuljasta inačica maskote Goodryeara u njezinu ružičastom skafanderu iz čijih su otvora za ruke visjele rukavice bez prstiju i ushićeno kliknula: ''Bok, Waf! Bok, Rolis! Došla sam u posjetu!'' U lipnju 1995., Helen je kupila preuređenog Volva. Otraga je zalijepila naljepnicu s natpisom ŽENI JE POTREBAN MUŠKARAC KAO RIBI BICIKL. Ni to mišljenje nije posebno iznenadilo Ralpha, ali bi ga pogled na tu naljepnicu uvijek ražalostio. Ponekad bi mu se učinilo da je Edova najopakija zaostavština njegovoj udovici sažeta u toj trpkoj, ne baš smiješnoj rečenici i kad bi je ugledao, Ralph bi se često sjetio kako je Ed izgledao onog ljetnog poslijepodneva kad je Ralph otišao iz Red Applea suočiti se s njim. Kako je Ed sjedio, bez košulje, u sitnim kapljicama poljevača. Kako je na jednom staklu njegovih naočala bila kap krvi. Kako se nagnuo i zagledao u Ralpha usrdnim, pametnim očima i rekao da je s gluposti, kad jednom dostigne određenu razinu, teško živjeti. A nakon tog se sve počelo događati, kadšto bi pomislio Ralph. Ali što, to se Ralph više nije mogao sjetiti, a vjerojatno je tako bilo najbolje. Ali ta praznina u sjećanju (ako je bila riječ o tome) nije promijenila njegovo uvjerenje da je Helen izigrana na neki skriven način … da joj je neki njoj neskloni usud privezao limenku za rep, a da ona tog nije svjesna. 6 Mjesec dana nakon što je Helen kupila Volva, Faye Chapin doživi srčani napad dok je sastavljao pripremni spisak nositelja za svoj jesenski šahovski turnir. Odvezli su ga u gradsku bolnicu gdje je i umro poslije nekoliko sati. Ralph ga je posjetio neposredno prije no što je umro i kad je ugledao znamenke na vratima - 315 - preplavi ga snažan osjećaj déjà vua. Najprije pomisli da je to zato što je Carolyn okončala posljednju bolest u tom hodniku, a tad se sjeti da je Jimmy V. umro u toj istoj sobi. On i Lois posjetili su Jimmyja prije smrti i Ralphu se učinilo da ih je Jimmy oboje prepoznao, iako nije mogao u to biti siguran; njegove uspomene na doba kad je počeo zapažati Lois bile su nejasne i nepovezane. Pretpostavljao je da se nešto od toga moglo pripisati ljubavi a nešto starenju, ali većinom nesanici - prošao je kroz stravično razdoblje nesanice u mjesecima nakon Carolynine smrti, iako je naposljetku prošla sama od sebe, kao što se to ponekad događa. No ipak mu se činilo da se nešto ([zdravo ženo zdravo muškarce čekali smo vas])

jako neobično dogodilo u ovoj sobi i kad je uhvatio Fayeovu suhu, nemoćnu ruku i nasmiješio u Fayeove uplašene, smućene oči Javi mu se čudna misao: Oni stoje ondje u uglu i promatraju nas. On pogleda u ugao. Naravno, ondje nije nikog bilo, ali na trenutak ... na trenutak... 7 Život u godinama između 1993. i 1998. nastavio se kao što se život u mjestima poput Derryja uvijek zbiva: travanjski pupoljci pretvorili bi se u krhko, otpuhano listopadsko lišće; božićna drvca unijela bi se u kuće sredinom prosinca i otpremila na stražnjem dijelu kamiona za odvoz smeća u prvom tjednu siječnja, dok bi s njihovih grana još žalobno visjele ukrasne niti; novorođenčad bi dolazila kroz ulazna a starci kroz izlazna vrata. Kadšto bi i ljudi u najboljim godinama izašli na izlazna vrata. U Derryju je to bilo pet godina šišanja i trajni, oluja i maturalnih večera, kava i cigareta, večera u Parker's Cove i hrenovki u pecivu kod bejzbolskog igrališta Male lige. Djevojke i dečki su se zaljubljivali, pijanci ispadali iz automobila, kratke suknje ispale iz mode. Ljudi su mijenjali šindru na krovovima svojih kuća i ponovno betonirali svoje kolne prilaze. Stare lopuže su gubile izbore, nove lopuže su ih dobivale. Bio je to život, često nezadovoljavajući, često okrutan, najčešće dosadan, kadšto predivan, a s vremena na vrijeme pun zanosa. Temeljne vrijednosti su zadržale vrijednost iako je vrijeme prolazilo. Početkom jeseni 1996. godine, Ralph postane uvjeren da ima rak debelog crijeva. U stolici je počeo primjećivati nešto više od tragova krvi i kad je naposljetku otišao doktoru Pickardu (veseloj, razbarušenoj zamjeni doktora Litchfielda), po glavi su mu se vrzle crne misli o bolničkim krevetima i kemoterapijskim infuzijama. Umjesto raka, ispostavi se da je ta tegoba hemoroid kojemu je, prema znamenitim riječima doktora Pickarda, ''iskočio čep''. On napiše Ralphu recept za čepiće, koji Ralph odnese u Rite Aid. Joe Wyzer pročita recept, pa se veselo nasmiješi Ralphu. ''Peh,'' reče on ''ali puno bolje od raka na debelom crijevu, zar ne?'' ''Nisam ni pomislio na rak debelog crijeva,'' odgovori Ralph ukočeno. Jednog dana u zimi 1997. godine, Lois si zabije u glavu da se mora spustiti na Natinim plastičnim okruglim sanjkama niz svoj omiljeni brežuljak u Starwford parku. Ona se sjuri ''brže od svinje na namašćenom toboganu'' (to su bile riječi Dona Veazieja; zatekao se ondje tog dana i sve to promatrao) i zaleti u zid ženskog zahoda. Iščašila je koljeno i natukla leđa pa iako je Ralph znao da to ne bi smio činiti - u najmanju je ruku to bilo neuljudno - grohotom se smijao cijelim putem do sobe za hitni prijam. To što je i Lois urlala od smijeha unatoč boli nije pomoglo Ralphu da se sabere. Smijao se dok mu suze nisu počele teći iz očiju a pomislio je da će doživjeti srčani udar. Izgledala je tako našeloisovski dok se spuštala niz taj brijeg i okretala ko zvrk prekriženih nogu poput jogija s tajanstvenog istoka, a skoro je i prevrnula zahod kad je u njega udarila. Potpuno se oporavila do proljeća, iako ju je to koljeno uvijek boljelo u kišnim noćima, a bilo joj je i navrh glave toga što bi je Don Veazie, skoro svaki put kad bi je ugledao, upitao da li se u posljednje vrijeme zaletjela u kakav sernjak. 8 Sve to je bio tek život, onaj koji se zbiva kao i uvijek - što znači uglavnom između redaka i izvan margina. Prema riječima neke umne glave, život je to što se događa dok pravimo druge planove, pa ako je život tih godina bio iznimno dobar prema Ralphu Robertsu, to je možda bilo zato što nije imao drugih planova. Održavao je prijateljstvo s Joeom Wyzerom i Johnom Leydeckerom, ali je njegov najbolji prijatelj tih godina bila njegova supruga. Posvuda su išli zajedno, nisu imali tajni, a tako su se rijetko

svađali da bi se moglo reći da se uopće i nisu svađali. Imao je zečarku Rosalie, stolac za ljuljanje koji je nekad pripadao gospodinu Chasseu a sad njemu, a skoro svakodnevno posjećivala ga je Natalie (koja ih je počela zvati Ralph i Lois umjesto Waf i Rolis, promjena koju ni jedan ni drugi nisu smatrali poboljšanjem). A bio je i zdrav, što je možda bilo najbolje od svega. Bio je to tek život, pun Kratkotrajnih nagrada i neuspjeha i Ralph ga je živio radosno i spokojno do sredine ožujka 1998. godine, kad se jednog jutra probudio, pogledao na svoj digitalni sat pokraj kreveta i ugledao da je 5:49 ujutro. Tiho je ležao pokraj Lois, ne želeći je buditi i pitajući se što ga je probudilo. Znaš ti što, Ralph. Ne, ne znam. Da, znaš. Poslušaj. I on osluhne. Osluhne jako pomnjivo. I nakon nekog vremena začuje u Židovima: tiho, blago otkucavanje smrtne ure. 9 Idućeg se jutra Ralph probudi u 5:47, a preksutra u 5:44. Od sna mu se otkidalo, minutu po minutu, kako je zima polako popuštala okove oko Derryja i dopustila proljeću da se ponovno vrati. Do svibnja je posvuda čuo otkucavanje smrtne ure, ali je znao da dopire iz jednog mjesta i da se širi, kao što dobar trbuhozborac može projicirati svoj glas. Prije je otkucavanje dolazilo iz Carolyn. A sad je dopiralo iz njega. Nije osjetio užas koji ga je obuzeo kad je bio uvjeren da ima rak debelog crijeva, a ni očaj kojeg se nejasno prisjećao iz proteklog napada nesanice. Lakše se umarao, bilo mu se teže koncentrirati i pamtiti čak i najjednostavnije stvari, ali je mimo prihvatio to što mu se događa. ''Ralph, spavaš li dobro?'' Lois ga upita jedan dan. ''Ispod očiju si dobio velike tamne kolutove.'' ''Zbog droge koju uzimam,'' reče Ralph. ''Jako smiješno, staro govno.'' On je zagrli. ''Ne brini za mene, dušo - spavam koliko mi je potrebno.'' Tjedan dana poslije, jednog se jutra probudi u 4:02 ujutro. Duboko u ruci kuckala je vruća crta - otkucaji su se besprijekorno poklapali sa otkucajima smrtne ure, koji su, naravno bili tek otkucaji njegova srca. Ali ovi novi otkucaji nisu bili njegovo srce ili barem Ralph nije tako mislio; osjećao se kao da je žarna nit usađena u njegovu podlakticu. Onaj ožiljak, pomisli on, a potom: Ne, to je obećanje. Vrijeme obećanja je gotovo došlo. Kakvog obećanja, Ralph? Kakvog obećanja? Nije znao. 10 Jednog dana početkom lipnja, Helen i Nat ulete kod njih ispričati Ralphu i Lois o putovanju na koje su otišli s ''tetom Melanie'', bankovnom službenicom, Heleninom bliskom prijateljicom. Helen i teta Melanie otišle su na neku feminističku skupštinu dok se Natalie uključila u mrežu milijarde novih klinaca u vrtiću a tad je teta Melanie otišla jer je morala obaviti još neka feministička posla u New Yorku i Washingtonu. Helen i Nat ostale su u Bostonu nekoliko dana i razgledavale grad. ''Otišle smo u kino na crtić,'' reče Natalie. ''O životinjama u šumi. Govorile su!'' Ona izgovori posljednju riječ šekspirovskom uzvišenošću. ''Filmovi u kojima Životinje govore super su, je li?'' upita Lois. ''Da! A dobila sam i ovu novu haljinu!'' ''I to jako lijepu,'' reče Lois.

Helen je gledala Ralpha. ''Ti si dobro, stari moj? Blijed si a nisi ni rekao bu!'' ''Nikad nisam bio bolje,'' reče on. ''Razmišljao sam kako ste slatke vas dvije u tim kapama. Dobile ste ih u Fenway Parku?'' I Helen i Nat su na glavi imale kapice bostonskih Red Soxa. Te su kape bile česte u državi New England po toplom vremenu (''česte kao mačji drek'', rekla bi Lois), no kad ih je ugledao na njihovim glavama, u Ralphu odjekne neki dubok osjećaj... povezan s nekom određenom slikom, onom koju nije nimalo shvaćao: pročeljem trgovine Red Apple. U međuvremenu je Helen skinula kapu i pregledavala je. ''Da,'' reče ona. ''Otišle smo, ali smo se kratko zadržale. Muškarci udaraju lopte i hvataju lopte. Mislim da nemam puno živaca za muškarce i njihove lopte ... ali nam se sviđaju naše štosne bosoxove kape, zar ne, Natalie?'' ''Da!'' važno se složi Nat i kad se Ralph idućeg jutra probudio u 4:01, ožiljak je kuckao poput tanke vruće linije u njegovoj ruci a smrtna ura kao da je progovorila, i to glasom koji je šapatom ponavljao neobično, strano ime: Atropa... Atropa... Atropa. Znam to ime. Znaš li, Ralph? Da, on je bio onaj sa zahrđalim skalpelom i opake naravi, onaj koji me zvao Kratki, onaj koji je uzeo.. . uzeo ... Uzeo što, Ralph? Navikavao se na te razgovore bez riječi; kao da su mu dolazile preko neke duševne radioveze, gusarske frekvencije koja emitira program samo tijekom sitnih sati, onih u kojima je ležao budan pokraj svoje supruge i čekao da sunce izađe. Uzeo što? Sjećaš li se? Nije to ni očekivao; pitanja koja mu je taj glas postavljao gotovo uvijek su ostajala bez odgovora, ali ovog puta, neočekivano, dobije odgovor. Šešir Billa McGoverna, naravno. Atropa je uzeo Billov šešir a jednom sam ga toliko rasrdio da je odgrizao komad s oboda. Tko je on? Tko je Atropa? Nije bio siguran. Jedino je znao da Atropa ima veze s Helen, koja je sad bila vlasnica kape bostonskih Red Soxa koja joj je bila draga, i da ima zahrđali skalpel. Uskoro, pomisli Ralph Roberts dok je ležao u tami i slušao tiho, uporno otkucavanje smrtne ure u zidovima. Znat ću uskoro. 11 Trećeg tjedna tog paklenski vrućeg lipnja, Ralph ponovno počne viđati aure. 12 Kad je srpanj zamijenio lipanj, Ralph bi se često rasplakao, najčešće bez ikakva vidljivog razloga. Bilo je to čudno; nije bio potišten ili nezadovoljan, ali bi kadšto pogledao nešto - možda tek pticu kako usamljeno maše krilima po nebu - i njegovo bi srce zatreperilo od tuge i žalosti.

Uskoro će sve biti gotovo, reče mu unutarnji glas. Više nije bio Carolynin ili Billov ili njegov mladenački; sad je bio poseban glas, glas nepoznate osobe, iako ne i neljubazan. Zato si tužan, Ralph. Potpuno je normalno biti tužan kad se stvari počnu primicati svršetku. Ništa neće uskoro biti gotovo! odvrati on, Zašto bi? Na posljednjem pregledu, doktor Pickard mi je rekao da sam zdrav kao dren! Dobro sam! Nikad nisam bio bolje! Unutrašnji je glas mučao. Ali je to bio sadržajan muk. 13 ''Dobro,'' reče Ralph naglas jednog vrućeg poslijepodneva potkraj srpnja. Sjedio je na klupi nedaleko od mjesta na kojem je do 1985. godine stajao rezervoar za vodu, kad se obrušila jaka oluja i srušila ga. U podnožju obronka, u blizini kupališta za ptice, mladić (stručnjak za promatranje ptica, koliko se moglo zaključiti po njegovu dalekozoru i visokoj hrpi džepnih izdanja na travi pokraj njega) brižljivo je zapisivao u nešto nalik dnevniku. ''Dobro, reci mi zašto je skoro svršeno. Samo mi to reci.'' Nije odmah dobio odgovor, ali je to bilo u redu; Ralph je bio spreman čekati. Prilično se nahodao do ovog mjesta, dan je bio topao, a on je bio umoran. Sad se svakog jutra budio oko pola četiri. Ponovno je počeo odlaziti na duge šetnje, ali ne u nadi da će mu one pomoći da bolje ili dulje spava. Bila su to hodočašća; posljednji je put obilazio svoja omiljena mjesta u Derryju. Opraštao se. Jer je skoro vrijeme obećanja, glas mu odgovori i onaj uski, duboki ožiljak ponovno počne vruće kuckati. Onome koje je dano tebi i ono koje si ti dao zauzvrat. ''Kakvo je to obećanje bilo?'' upita on, uzbuđeno. ''Ako sam dao obećanje, zašto se ne mogu sjetiti kakvo?'' Onaj stručnjak za promatranje ptica je to čuo pa podigne pogled. Na brežuljku ugleda nekog muškarca kako sjedi na klupi i razgovara sam sa sobom. Kutovi usta stručnjaka za promatranje ptica objese se od gnušanja i on pomisli: Nadam se da ću umrijeti prije no što toliko ostarim. Zaista se nadam. Tad se okrene leđima prema kupalištu za ptice i ponovno počne unositi bilješke. Duboko u Ralphovoj glavi, ono stezanje - onaj treptaj - najednom se ponovno dogodi pa iako se nije pomaknuo s klupe, Ralph osjeti kako ipak brzo juri naviše ... brže i dalje nego ikad prije. Nije tako, reče glas. Jednom si bio puno više nego sad, Ralph - a i Lois. Ali približavaš se. Uskoro ćeš biti spreman. Promatrač ptica, koji je živio i ne znajući u središtu predivne aure ispredene od zlatnih niti, osvrne se oprezno, vjerojatno u želji da se uvjeri da mu se onaj senilac koji sjedi na klupi na vrhu brežuljka ne šulja s leđa držeći u ruci tupi predmet. No ono što ugleda iznenadi ga i omekša krutu, revnosnu liniju njegovih usta. Razrogači oči. U auri stručnjaka za promatranje ptica Ralph ugleda iznenadne zrake indiga i shvati da tako izgleda šok. Sto mu je? Sto to vidi? Ali bio je u krivu. Nije to bilo zbog toga što je promatrač ptica vidio; bilo je to što nije vidio. Nije vidio Ralpha, jer se Ralph popeo dovoljno visoko da nestane s ove razine - postao vizualni ekvivalent note odsvirane na zviždaljci za pse. Da su oni sad ovdje, lako bih ih vidio. Tko, Ralph? Da je tko ovdje? Klota. Laheza. I Atropa. Istog trenutka, u njegovoj glavi komadići mozaika počnu dolaziti na svoje mjesto, poput komada slagalice za koju se činilo da će je biti puno teže složiti nego što se pokazalo. Ralph, šapatom: [''Oh moj Bože. Oh moj Bože. Oh moj Bože.]

14 Poslije šest dana, Ralph se probudi u tri i petnaest i shvati da je vrijeme obećanja došlo. 15 ''Mislim da ću otići do Red Applea da si kupim sladolednu pločicu,'' reče Ralph. Bilo je skoro deset sati. Srce mu je prebrzo tuklo a misli je teško pribirao zbog stalnih šumova užasa koji ga je sad ispunjavao. Nikad u životu nije mu bilo manje stalo do sladoleda, ali je to bio dovoljno dobar izgovor za odlazak u Red Apple. Bio je prvi tjedan kolovoza i sinoptičar je rekao da će se živa početkom poslijepodneva vjerojatno popeti iznad trideset dva stupnja, a navečer se očekuje olujno nevrijeme. Ralph pomisli kako se on ne treba zabrinjavati zbog olujnog nevremena. Kod kuhinjskih vrata stajala je polica za knjige na podlošku od novina. Lois ju je bojala žarkocrveno. Ustane, podboči se rukama o križa i protegne. Ralph začuje jedva čujno krckanje njezine kralježnice. ''Idem s tobom. Boljet će me glava večeras ako se malo ne maknem od te boje. Ne znam zašto sam uopće odlučila maljati po tako sparnom vremenu.'' Ralph je najmanje od svega želio da mu Lois pravi društvo do Red Applea. ''Ne moraš, dušo. Donijet ću ti jedan od onih sladoleda s kokosom koji voliš. Nisam čak ni namjeravao povesti Rosalie, takva ja vlaga u zraku. A da malo posjediš na dvorišnom trijemu?'' ''Svaki sladoled koji budeš donio kući iz trgovine po ovakvu danu, cijedit će se sa štapića dok stigneš,'' reče ona. ''Hajde, krenimo dok još ima sjene na ovoj strani...'' Ona zamukne. Zgasne joj lagani smiješak na licu. Zamijeni ga zbunjenost, a siva boja njezine aure, koja je malčice potamnjela kroz godine u kojima je Ralph nije mogao vidjeti, počne se žariti od mnoštva crvenkasto-ružičastih ugljevlja. ''Ralph, što je? Što zapravo namjeravaš učiniti?'' ''Ništa,'' reče on, ali se ožiljak u njegovoj ruci užario a otkucaji smrtne ure čuli su se posvuda, glasni i posvadašnji. Poručivala mu je da ima zakazan sastanak. Da mora održati obećanje. ''Nije istina, jer nešto nije kako valja posljednja dva-tri mjeseca, možda i dulje. Ja sam budalasta žena - znala sam da se nešto događa, ali se nisam mogla prisiliti da se s tim suočim. Jer sam se bojala. A imala sam i pravo bojati se, zar ne? Imala sam pravo.'' ''Lois - '' Ona naglo krene prema njemu, brzo prijeđe sobu, samo da je nije preskočila. Njezina stara povreda kralježnice nije ju nimalo smetala i prije no što ju je mogao spriječiti, ona ga uhvati za desnu ruku, povuče je i zapilji se u nju. Ožiljak se jarkocrveno žario. Ralph se na trenutak ponadao da je riječ isključivo o auralnom žaru i da ga ona neće moći vidjeti. No tad ona podigne pogled, očiju razrogačenih i ispunjenih užasom. Užasom i još nečim. Ralphu se učini da je to nešto shvaćanje. ''Oh moj Bože,'' šapne ona. ''Ljudi iz parka. Oni sa smiješnim imenima... Kolut i Pekmeza, nešto slično ... a jedan od njih te porezao. Oh Ralph, o Bože moj, što moraš učiniti?''

''Lois, nemoj započinjati - '' ''Da mi se nisi usudio reći da ne započinjem! '' drekne ona unijevši mu se u lice. ''Da se nisi usudio! Da se nisi USUDIO!'' Požuri, dahne mu unutarnji glas. Nemaš vremena za zadržavanje i rasprave; negdje se to već počelo događati i smrtna ura čije otkucaje čuješ možda ne otkucava samo za tebe. ''Moram ići.'' On se okrene i naslijepo krene prema vratima. U svom uzbuđenju nije primijetio stanovito šerlokholmsovsko obilježje cijelog prizora: kuja koja je trebala zalajati - kuja koja bi uvijek lavežom izrazila svoje strogo protivljenje kad bi se u toj kući podigli glasovi - ali nije. Rosalie nije ležala na svom uobičajenom mjestu kod zaštitnih vrata... a i vrata su bila širom otvorena. Rosalie je bila posljednje što je Ralphu bilo na pameti. Osjećao se kao da gazi do koljena u melasi pa pomisli kako će biti sretan ako uspije stići do trijema, a kamoli do Red Applea. Srce mu je tuklo i poigravalo u grudima, a oči gorjele. ''Ne!'' vrisne Lois. ''Ne, Ralph, molim te! Molim te, ne ostavljaj me!'' Ona potrči za njim, uhvati ga za ruku. Još je držala četku za maljanje u ruci i sitne crvene kapi koje su poprskale njegovu košulju, izgledale su kao krv. Počela je plakati i od njezina izraza potpune, kukavne žalosti mu skoro prepukne srce. Nije ju želio ostaviti takvu; nije bio siguran da je može tako ostaviti. On se okrene i uhvati je za podlaktice. ''Lois, moram ići.'' ''Ne spavaš dobro u posljednje vrijeme,'' rogoborila je ona ''znala sam to, i znala sam da to znači da nešto nije kako valja, ali to nije važno, možemo odmah otići, ovog trenutka, uzet ćemo samo Rosalie i naše četkice za zube i - '' On je stisne za ruke i ona zašuti, pa ga pogleda svojim vlažnim očima. Usne su joj drhtale. ''Lois, poslušaj me. Moram to učiniti." ''Izgubila sam Paula, ne mogu i tebe!'' zatuli ona. ''Ne bih mogla to podnijeti! Oh Ralph, ne bih to mogla podnijeti!'' Podnijet ćeš, pomisli on. Kratkotrajci su puno izdržljiviji nego što izgledaju. Moraju biti. Ralph osjeti kako mu se nekoliko suza skotrljalo niz obraze. Zaključi da je njihov izvor više u umoru nego u tuzi. Kad bi joj mogao objasniti da sve ovo ništa ne mijenja, a da samo otežava ono što se mora učiniti... Odmakne je od sebe. Ožiljak na njegovoj ruci kuckao je jače nego ikad i obuzme ga osjećaj brzog prolaženja vremena. , ''Otprati me barem dio puta, ako želiš,'' reče on. ''Možda mi čak i možeš pomoći učiniti to što moram. Proživio sam život, Lois, i to dobar život. Ali ona nije imala ništa od njega i neka sam proklet ako ću dopustiti da to kopile dohvati nju samo zato što mora sa mnom raščistiti račune.'' ''Koje kopile? Ralph, o čemu ti to govoriš?'' ''Govorim o Natalie Deepneau. Ona treba danas umrijeti a ja neću dopustiti da se to dogodi.'' ''Nat? Ralph, zašto bi itko učinio Nat nažao?'' Izgledala je smućeno, jako našeloisovski... no nije li bilo još nečeg iza te blentave vanjštine? Nečeg opreznog i sračunatog? Ralphu se učini da je odgovor potvrdan, da Lois nije ni upola zbunjena koliko se pretvarala. Godinama je dobivala Billa McGoverna na taj trik - a i njega, barem neko vrijeme - a ovo je bila još jedna (i prilično genijalna) inačica iste varke.

Ono što je zapravo pokušavala učiniti bilo je zadržati ga. Voljela je Nat iz dubine duše, ali za Lois, izbor između njezina supruga i djevojčice iz njezina susjedstva uopće nije bio izbor. Smatrala je da ni dob ni pravednost ništa ne znače u ovom slučaju. Ralph je njezin čovjek i za Lois je to bilo jedino važno. ''Neće uspjeti,'' reče on, ne neljubazno. Odvoji se od nje i ponovno krene prema vratima. ''Dao sam obećanje i kasnim.'' ''Pa prekrši ga!'' vrisne ona i mješavina užasa i gnjeva u njezinu glasu ga zapanji. ''Ne sjećam se puno iz tog razdoblja, ali se sjećam da smo se upleli u nešto što nas je skoro ubilo i to zbog razloga koje čak nismo ni shvaćali. I zato ga prekrši, Ralph! Bolje to nego da mi prepukne srce!'' ''A mala? A Helen, kad smo već kod toga? Ona živi za Nat. Zar Helen ne zaslužuje nešto bolje od neodržanog obećanja?'' ''Nije me briga što ona zaslužuje! Sto ijedna od njih zaslužuje!'' vikne ona, a tad joj se lice zgrči. ''No dobro, nije tako. Ali što je s nama, Ralph? Zar mi nismo važni?'' Njezine oči, te tamne i izražajne španjolske oči, zaklinjale su ga. Ako se predugo zagleda u njih, rasplakat će se i odustati, pa Ralph odvrati pogled. ''Učinit ću to, dušo. Nat će dobiti ono što smo ti i ja već dobili - sedamdesetak godina dana i noći.'' Ona ga bespomoćno pogleda ali ga ne pokuša ponovno zaustaviti. Umjesto toga, rasplače se. ''Budalasti starac!'' šapne. ''Budalast, svojeglav starac!'' ''Da, vjerojatno je tako,'' reče on i podigne joj bradu. ''Ali sam budalast, svojeglav starac od riječi. Pođi sa mnom. Bilo bi mi drago.'' ''U redu, Ralph.'' Jedva je čula vlastiti glas, a koža joj je bila hladna kao glina. Aura joj je skoro potpuno promijenila boju u crvenu. ''O čemu je riječ? Što će joj se dogoditi?'' ''Udarit će je zeleni Ford. Ako ja ne zauzmem njezino mjesto, bit će zgnječena na Harris Avenue... a Helen će sve to gledati.'' 16 Dok su se penjali prema Red Appleu (Lois je najprije zaostajala, pa bi potrčala da ga sustigne, ali je odustala kad je vidjela da ga ne može usporiti takvim jeftinim trikom), Ralph joj ispriča ono malo što je još znao. Ona se nejasno sjećala da je bila ispod stabla pogođenog munjom kod Extensiona - sjećanje za koje je vjerovala, barem do jutros, da je sjećanje na san - ali ona nije bila ondje za Ralphova konačnog obračuna s Atropom. Ralph joj sad ispriča o tome - o naprasnoj smrti koju je Atropa namijenio Natalie ako Ralph i dalje bude ometao njegove namjere. Ispriča joj kako je iznudio obećanje od Klote i Laheze da se u ovom slučaju može poništiti Atropina odluka a Nat izbaviti. ''Čini mi se .. . da je ta odluka donijeta ... jako blizu vrha te šašave zgrade ... te Kule ...o kojoj stalno govore. Možda ... i na samom vrhu.'' Soptao je govoreći a srce mu je tuklo brže nego ikad, ali je smatrao da se to može pripisati brzom hodu i sparnom danu pa njegov strah ponešto mine. Razgovor s Lois je tome pridonio. Ugleda Red Apple. Gospođa Perrine stajala je na autobusnoj postaji jednu ulicu niže, uspravna poput bojnika koji vrši smotru. Njezina mreža visjela joj je preko ruke. U blizini je bila nadstrešnica i unutra je bilo sjeno vito, ali je gospođa Perrine uporno odricala njezino postojanje. Čak je i na toj blještavoj sunčanoj svjetlosti vidio da joj je aura jednake sivomaslinaste boje kao i one listopadske večeri 1993. godinie. Nije bilo ni traga Helen i Nat.

17 ''Naravno da sam znala tko je, '' poslije je rekla Esther Perrine novinaru derryjevskih News. ''Zar vam izgledam neupućeno, mladiću? Ili senilno? Poznajem Ralpha Robertsa više od dvadeset godina. Dobar čovjek. Naravno, nije istog kova kao njegova prva supruga - Carolyn je bila Satterwaiteova, od Satterwaiteovih iz Bangora - ali ipak fin čovjek. A prepoznala sam odmah i vozača tog zelenog Forda. Pete Sullivan mi je donosio novine šest godina, i bila sam zadovoljna s njim. Ovaj novi, sin Morrisonovih, uvijek mi ih baci na lijehe ili na krov trijema. Pete je vozio sa svojom majkom, koliko sam čula, baš je učio voziti automobil. Nadam se da neće odveć uzeti k srcu to što se dogodilo, jer je on dobar momak i zaista nije bila njegova krivnja. Sve sam vidjelu i mogu prisegnuti na to. " Vjerojatno mislite da brbljam nepovezano. Nemojte se truditi to nijekati; čitam vam lice kao da su vaše novine. Ali nema veze - rekla sam uglavnom sve što moram. Odmah sam znala da je to Ralph, ali ću vam sad reći nešto što ćete naopako shvatiti čak i ako stavite u članak ...a vjerojatno nećete. On se stvorio niotkuda da spasi tu djevojčicu. '' Esther Perrine zapilji se u učtivo ušutjelog mladog novinara ubojitim pogledom - upiljila se u njega kao što bi se lepidopterist zapiljio u leptira na pribadači nakon što ga je omamio kloroformom. ''Ne želim reći da je izgledalo kao da se stvorio niotkuda, mladiću, iako se kladim da ćete tako napisati. '' Ona se nagne prema novinaru, ne skidajući pogleda s njegova lica i ponovi. ''Stvorio se niotkuda i spasio djevojčicu. Jeste li me čuli? Niotkuda.'' 18 Ta prometna nesreća našla se na naslovnoj stranici u sutrašnjem izdanju derryjevskih News. Zapažanja Esther Perrine bila su dovoljno živopisna i osigurala joj poseban članak, a fotograf Tom Matthews je popratio to fotografijom na kojoj je izgledala kao Ma Joad iz Plodova zla. Naslov iznad tog člančića glasio je: ''KAO DA SE STVORIO NIOTKUDA'', KAŽE OČEVIDAC TRAGEDIJE. Kad je to pročitala, gospođa Perrine se nije nimalo iznenadila. 19 ''Naposljetku sam dobio što sam tražio,'' reče Ralph, ''ali samo zato što su Klota i Laheza - i onaj za koga rade na višim razinama - očajnički željeli omesti Eda.'' ''Gornjim razinama? Kakvim gornjim razinama? Kakva zgrada?'' ''Nije važno. Zaboravila si, ali kad bi se i sjetila, to ništa ne bi promijenilo. Lois, stvari stoje ovako: nisu željeli zaustaviti Eda zato što bi tisuće ljudi umrlo da je udario ravno u Civic Center. Željeli su ga zaustaviti jer je ondje bila jedna osoba čiji se život morao sačuvati po svaku cijenu ...barem po njihovu mišljenju. Kad sam ih naposljetku uvjerio da osjećam isto za svoje dijete kao oni za svoje, dogovorili smo se.'' ''Tad su te razrezali, zar ne? I tad si dao obećanje. Ono o kojem si govorio u snu.'' On joj dobaci zaprepašten i bolno dječački pogled svojih raširenih očiju. Ona ga mimo pogleda.

''Da,'' reče on i obriše čelo. ''Vjerojatno.'' Zrak je ležao u njegovim plućima poput metalnih strugotina. ''Život za život, takav je bio dogovor - Natalien za moj. A - '' [Hej! Prestani se migoljiti! Prestani, Vrludalo, ili ću te nabiti u guzicu!] Ralph zašuti kad začuje zvuk tog kreštavog, razmetljivog, užasavajuće poznatog glasa - i pogleda na drugu stranu ulice. ''Ralph? Što - '' ''Pst!'' On je povuče uz ljetom sparušenu živicu ispred kuće Apllebaumovih. Više se nije samo uglađeno znojio; cijelim tijelom mu se uspuzao ljepljiv znoj težak poput motornog ulja i osjećao je kako mu svaka žlijezda ubacuje vrući teret u krv. Njegovo donje rublje pokušavalo se uvući u udubinu između guzova i nestati. Jezik mu je imao okus pregorjelog osigurača. Lois isprati njegov pogled. ''Rosalie!'' vikne ona. ''Rosalie, zločesti psvi! Što ti radiš ondje?'' Crno-smeđa zečarka koju je darovala Ralphu za njihov prvi zajednički Božić, stajala je (samo što bi se njezin položaj primjerenije mogao opisali kao skutrila) na pločniku ispred kuće u kojoj su živjele Helen i Nat dok Edu nije prekipjelo. Prvi put nakon puno godina otkako suje imali, zečarka podsjeti Lois na Rosalie #1. Činilo se daje Rosalie ii2 ondje sama, ali to nije ublažilo Loisin neočekivan užas. Oh, što sam učinila? pomisli ona. Što sam učinila? ''Rosalie!" izdere se ona. ''Rosalie, dolazi ovamo!" Pas je čuo, Lois je vidjela da jest, ali se nije pomaknuo. ''Ralph? Što se ondje događa?" ''Pst!'' ponovi on, a tad malo dalje niz ulicu, Lois ugleda nešto od čega joj zastane dah. Njezina posljednja, neizrečena nada da se ovo sve događa samo u Ralphovoj glavi, da je to tek sjećanje na njihovo prethodno iskustvo, iščezne, jer je sad njihov pas imao društvo. Držeći konopac za preskakivanje omotan preko desne ruke, šestogodišnja Natalie Deepneau dođe do kraja njihova betonskog prilaza i pogleda niz ulicu prema kući za koju se nije sjećala da je u njoj ikad živjela, prema travnjaku na kojem je njezin otac bez košulje, neraspoređeni igrač po imenu Ed Deepneau jednom sjedio među ispresijecanim dugama i slušao pjesmu Jefferson Airplanea dok se jedna kap krvi sušila na njegovim lenonicama. Natalie pogleda niz ulicu i sretno se nasmiješi Rosalie, koja je dahtala i gledala je jadnim, prestrašenim očima. 20 Atropa me ne vidi, pomisli Ralph. Usredotočio se na Rosie... i naravno, na Natalie... pa me ne vidi. Krug se zatvorio gotovo odurnom točnošću. Kuća je bila ondje, Rosalie je bila ondje i Atropa je bio ondje, noseći šešir zabačen na potiljak. Izgledao je kao sveznajući reporter iz filmova drugorazredne produkcije iz pedesetih godina - u režiji, primjerice, Ide Lupino. Samo što ovaj put to nije bio slamnati šešir s odgrizenim obrubom; ovog je puta to bila kapica bostonskih Red Soxa i bila je premala čak i za Atropu jer je rastezljiva vrpca na potiljku bila stegnuta do posljednje rupice. Morala je biti, kako bi pristajala djevojčici kojoj je pripadala. Sad nam je samo potreban Pete, raznosač novina, i predstava bi bila potpuna, pomisli Ralph. Posljednji prizor ''Nesanice'', ili, ''Kratkotrajni život u Harris Avenue, tragikomedija u tri čina'' Svi se poklone i izlaze s pozornice nadesno.

Pas se bojao Atrope, kao što ga se bojala i Rosalie #1, a najvažniji razlog zbog kojeg mali ćelavi liječnik nije vidio Ralpha i Lois bio je taj što je pokušavao spriječiti Rosalie da pobjegne prije no što on bude spreman. Nat krene, pločnikom prema svom najdražem psu na cijelom svijetu, Rosie Ralpha i Lois. Njezin konopac za preskakivanje (jini-jeni-jani guska i gusak su nakresani) bio je prebačen preko njezine ruke. Izgledala je nemoguće lijepo i nemoguće krhko u mornarskom odijelcu i plavim kratkim hlačicama. Njezine su pletenice poskakivale. Prebrzo se događa, pomisli Ralph. Sve se odviše prebrzo događa. [Nije tako, Ralph! Odlično si sve napravio prije pet godina, bit će tako i ovaj put.] Činilo mu se da govori Klota, ali nije bilo vremena za gledanje. Zeleni automobil je polako dolazio niz Harris Avenue iz smjera zračne luke. Kretao se s bolnim oprezom koji je najčešće bio znak da je vozač jako star ili jako mlad. Bez obzira na bolan oprez, bio je to bez sumnje onaj automobil; iznad njega je visjela prljava opna poput mrtvačkog pokrova. Život je kotač, pomisli Ralph i shvati da to nije prvi put pomislio. Prije ili poslije, sve što se čini da si ostavio za sobom, ponovno se vrati. Dobro ili loše, sve se vraća. Rosie učini još jedan neuspješan pokušaj da se oslobodi, a kad ju je Atropa povukao tako snažno da mu je pala kapa s glave, Nat klekne pokraj nje i pogladi je. ''Izgubila si se, curo? Izašla si sama? Sve je u redu, odvest ću te kući.'' Ona zagrli Rosie. Njezine ručice prođu kroz Atropine, a njezino prelijepo lišće nađe se samo nekoliko centimetara od njegova ružnog, iscerenog lica. Tad ustane. ''Dođi, Rosie! Dođi, šećeru.'' Rosalie krene niz pločnik Nati za petama. Jednom se okrene i pogleda u nasmiješenog čovječuljka pa ustrašeno zacvili. Na drugoj strani Harris Avenue, Helen je izašla iz Red Applea i tako bi ispunjen posljednji uvjet prizora koji je Atropa pokazao Ralphu. Helen je u jednoj ruci držala štrucu kruha. Na glavi je imala svoju kapu od Red Soxa. Ralph povuče Lois u naručje i strastveno je poljubi. ''Volim te svim srcem,'' reče on. ''Zapamti to, Lois." ''Znam,'' reče ona mirno. ''A i ja volim tebe. Zato ti ne mogu dopustiti da to učiniš.'' Ona ga ščepa oko vrata rukama poput željeznih kolutova i on osjeti kako su se njezine grudi zabile u njega kad je udahnula punim plućima. ''Odlazi, gade jedan!'' drekne ona. ''Ne vidim te, ali znam da si ondje! Odlazi! Odlazi i ostavi nas na miru!'' Natalie se skameni i pogleda u Lois razrogačenim očima. Rosalie se zaustavi pokraj nje i naćuli uši. ''Nat, ne idi na ulicu!'' dovikne joj Lois. ''Nemoj - '' A tad su njezine ruke, čvrsto obavijene oko Ralphova vrata, držale ništa: njezine ruke, stegnute oko njegovih ramena u samrtnom klinču, bile su prazne. Rasplinuo se poput dima. 21 Atropa pogleda prema mjestu otkuda je došao onaj panični vrisak i ugleda Ralpha i Lois kako stoje na drugoj strani Harris Avenue. Štoviše, vidio je da je Ralph vidio njega. Oči mu se rašire, a usne se s mržnjom iskese. Jedna ruka poleti prema njegovoj ćeli - bila je ispresijecana starim ožiljcima, ostacima rana učinjenima njegovim vlastitim skalpelom - nagonskim obrambenim pokretom koji je okasnio pet godina.

[Jebi se, Kratki! Ova mala kučka je moja!] Ralph ugleda Nat i pogleda u Lois zbunjeno i iznenađeno. Čuo je kako joj Lois dovikuje da ne ide na cestu. A tad začuje Lahezin glas, negdje iz blizine. [Popni se, Ralph! Što više možeš! Brzo!] Osjeti onaj stisak u sredini glave, osjeti ono kratko poniranje u vrtoglavicu i najednom se cijeli svijet rasvijetli i ispuni bojom. Napola ugleda a napola osjeti kako su se isprepleteni prsti Loisinih ruku urušili kroz mjesto gdje je trenutak prije bilo njegovo tijelo, a tad se počne odmicati od nje - ne, nosilo ga je od nje. Osjeti kako ga vuče neka snažna struja i nasluti da je, ako zaista postoji Viša Svrhovitost, postao njezin dio i da će ga uskoro otplaviti. Natalie i Rosalie sad su stajale točno ispred kuće koju je Ralph nekoć dijelio s Billom MeGovernom prije no što ju je prodao i preselio u Loisinu kuću. Nat se sumnjičavo zagleda u Lois, pa joj ovlaš mahne. ''U redu je, Lois - vidiš, ovdje je.'' Pogladi Rosalie po glavi. ''Sigurno ću je prevesti preko ceste, ne brini.'' A tad, kad je krenula preko ulice, dovikne majci: ''Ne mogu naći svoju bejzbolsku kapu! Mislim da ju je netko ukrao!'' Rosalie je još bila na pločniku. Nat se nestrpljivo okrene prema njoj. ''Ma kreni, curo!'' Zeleni se automobil kretao prema djetetu, ali jako polako. Isprva se nije činilo da predstavlja opasnost. Ralph smjesta prepozna vozača. Nije posumnjao u svoja osjetila ili pomislio da mu se privida. U tom mu se trenutku učinilo logičnim da dolazećim automobilom treba upravljati njegov nekadašnji raznosač novina. ''Natalie!'' vrisne Lois. ''Natalie, ne!'' Atropa sune prema naprijed i rukom pljesne Rosalie #2 po stražnjici. [Nosi se, džukac! Hajde! Prije no što se predomislim!] Atropa posljednji put počasti Ralpha iscerenom grimasom kad Rosie zaskviči i pojuri preko ulice ... ravno pred Ford kojeg je vozio šesnaestogodišnji Pete Sullivan. Natalie nije vidjela automobil; gledala je u Lois, čije je lice bilo crveno i zastrašujuće. Naposljetku je Nat shvatila da Lois ne vrišti zbog Rosalie nego zbog nečeg drugog. Pete je ugledao jurećeg psa, ali nije vidio djevojčicu. On skrene da zaobiđe Rosalie, manevar koji je završio tako da je Ford bio uperen ravno u Natalie. Ralph ugleda dva prestrašena lica iza prednjeg stakla kad se automobil zanio, a učini mu se da gospođa Sullivan vrišti. Atropa je skakao gore-dolje, izvodeći prostački živahan mornarski ples. [Aha, Kratkotrajni! Glupi sjedokosi! Rekao sam ti da ću te srediti!] Kao na usporenom filmu, Helen ispusti štrucu kruha koju je držala u ruci. ''Natalie, PAAAAAZIIIl!'' - vrisne. Ralph potrči. Ponovno je imao osjećaj kao da se kreće jedino u mislima. I dok se približio Nat i bacio na nju ispruženih ruku, gledajući u automobil iza nje, sijekući njegovu tamnu mrtvačku vreću blještavim strelicama sunca, on ponovno napregne um i posljednji se put spusti u Kratkotrajni svijet. Padne u krajolik koji je odzvanjao od rasprsnutih krikova: Helenini pomiješani s Loisinim pomiješani s onima Fordovih guma. Probijajući se kroz njih poput divlje loze čuo se zvuk Atropina ruganja. Ralph nakratko ugleda Natine razrogačene plave oči a tad je svom snagom gume u prsa i trbuh. Ona odleti natraške, raku i nogu ispruženih preda se. Prizemlji u odvodnom jarku. Natukla je trtičnu kost, ali ništa nije slomila. Negdje izdaleka, Ralph začuje kako je Atropa zapištio jarosno i razočarano. A tad dvije tone Forda, još pri brzini od trideset pet kilometara na sat, udare u Ralpha i zvučna kulisa umukne. Odbacilo ga je gore i natrag u niskom, sporom luku - tako mu se barem, kao sudioniku, činilo -

pa je odletio s otiskom Fordova znaka s poklopca motora na obrazu poput tatua i jednom slomljenom nogom koja se vukla za njim. Bilo je vremena da ugleda svoju sjenu kako klizi pločnikom ispod njega u obliku slova X; bilo je vremena vidjeti kišicu crvenih kapi u zraku iznad njega i pomisliti da ga je Lois jače poprskala bojom nego što je u prvi mah pomislio. A bilo je i vremena vidjeti Natalie kako sjedi uz pločnik ...zaplakana ali živa i zdrava ... i osjetiti Atropu kako stoji na pločniku iza njezinih leđa, maše šakama i cepti i skakuće od bijesa. Mislim da nisam loš za jednog starog mulca, pomisli Ralph, ali sad mislim da bih mogao prileći. A tad se vrati na zemlju uz užasan smrtonosan udarac i otkotrlja se - lomeći lubanju, lomeći kralježnicu, probijajući pluća šiljastim komadićima kostiju kad su mu prsnula rebra, pretvarajući jetru u kašu, dok su mu se crijeva najprije olabavila a potom prsnula. A ništa nije boljelo. Nimalo. 22 Lois nikad nije zaboravila stravičan tupi udarac koji je označio Ralphov povratak u Harris Avenue ni krvave mrlje koje je ostavljao za sobom dok se prevrtao i naposljetku zaustavio. Željela je vrisnuti, ali se nije usudila; neki dubok, stvaran glas govorio joj je da će se, učini li to, zbog kombinacije duševnog potresa, užasa i ljetne vrućine, onesvijestiti i pasti na pločnik, a kad se osvijesti, Ralph će biti izvan njezina dosega. Umjesto da zavrisne, ona potrči, izgubivši pritom jednu cipelu, tek rubom svijesti svjesna da Pete Sullivan izlazi iz Forda, koji se zaustavio u gotovo jednakom položaju kao i automobil Joea Wyzera - također Forda - nakon što je prije mnogo godina udario Rosalie #1. A bila je tek rubom svijesti svjesna da Pete vrišti. Ona stigne do Ralpha i padne na koljena pokraj njega. Zeleni je Ford nekako promijenio njegov oblik pa je tijelo ispod poznatih radničkih hlača i bojom poprskane košulje bilo silno drukčije od tijela koje je prije manje od minute bilo privijeno uz njezino. No oči su mu bile otvorene, i bile su sjajne i svjesne. ''Ralph?'' ''Da.'' Glas mu je bio jasan i snažan, netaknut pomutnjom ili boli. ''Da, Lois, čujem te.'' Otvori ruke kao da će ga zagrliti, ali se pokoleba, sjetivši se kako nije dobro micati teško ranjene ljude jer im se može pogoršati stanje ili ih čak ubiti. Tad ga ponovno pogleda, u krv koja se slijevala iz kutova njegovih usta i to kako se čini da se donji dio njegova tijela otkvačio od gornjeg, pa zaključi da bi Ralpha bilo nemoguće još više povrijediti nego što je povrijeđen. Ona ga zagrli i prigne se, sagne do mirisa tragedije: krvi i slatko-kiselkastog acetonskog mirisa potrošenog adrenalina na njegovu izdahu. ''Uspjelo ti je ovog puta, zar ne?'' upita Lois. Poljubi ga u obraz, krvlju natopljene obrve, krvavo čelo s kojeg se ogulila krpica kože. Počne plakati. ''Pogledaj se! Poderana košulja, poderane hlače ... misliš li da odjeća raste na drveću?'' ''Je li dobro?'' upita Helen iza njezinih leđa. Lois se nije okrenula, ali je vidjela sjene na cesti: Helen ruku obgrljenih oko ramena njezine zaplakane kćeri a Rosie uz Heleninu desnu nogu. ''Spasio je Natalien život a nisam ni vidjela odakle je došao. Molim te, Lois, reci da je ur - '' A tad se sjene pomaknu kad se Helen pomaknula na mjesto odakle je mogla vidjeti Ralpha i ona pritisne Natino lice o svoju bluzu i počne plakati.

Lois se nagne bliže Ralphu, milujući mu oba obraza dlanovima, želeći mu reći da je namjeravala poći s njim - da, jest, ali je na kraju bio prebrz za nju. Na kraju ju je ostavio. ''Volim te, mila,'' reče Ralph. On podigne ruke i ponovi njezin pokret dlanom desne ruke. Pokušao je podignuti i lijevu ruku, ali je samo ležala na kolniku i trzala se. Lois uhvati njegovu ruku i poljubi je. ''I ja tebe volim, Ralph. Uvijek. Puno.'' ''Morao sam to učiniti. Shvaćaš?'' ''Da.'' Nije znala shvaća li, nije znala hoće li ikad shvatiti... ali je znala da on umire. ''Da, shvaćam.'' On promuklo uzdahne - i onaj slatkasti acetonski miris ponovno je zapahne - i nasmiješi se. ''Gospođa Chasse? Odnosno, gospođa Roberts?'' Bio je to Pete, koji je govorio mucavim soptajima. ''Je li gospodin Roberts dobro? Molim vas, recite da ga nisam povrijedio!'' ''Makni se, Pete,'' reče ona ne okrenuvši se. ''Ralph je dobro. Samo je malo potrgao hlače i košulju... zar ne, Ralph?'' ''Da,'' reče on. ''I te kako. Morat ćeš me išibati zbog - '' On zašuti i pogleda ulijevo. Ondje nije bilo nikog, ali se Ralph ipak nasmiješi. ''Laheza!'' reče. Ispruži svoju drhtavu, krvlju umaljanu desnu ruku i dok su Lois, Helen i Pete Sullivan gledali, ona se dvaput podigne i spusti u zraku. Ralphove se oči pomaknu udesno. Polako, jako polako, on pomakne ruku u tom pravcu. Kad je ponovno progovorio, glas mu počne slabiti. ''Bok, Klota. Zapamti: ovo ... ne ... boli. Je li tako?'' Ralph kao da nešto posluša, pa se nasmiješi. ''Aha,'' odgovori ''kako je uhvatiš.'' Njegova se ruka ponovno digne i spusti u zraku, pa padne na prsni koš. Pogleda u Lois svojim umirućim plavim očima. ''Slušaj,'' reče on s mukom. No oči su mu bliještale i nisu skretale pogleda s njezinih. ''Svakog dana kad bih se probudio pokraj tebe bilo je kao da sam se probudio mlad i ugledao ... sve novo.'' On ponovno pokuša podignuti ruku do njezina obraza, ali nije mogao. ''Svakog dana.'' ''I ja sam se tako osjećala, Ralph - kao da sam se budila mlada.'' ''Lois?'' ''Molim?'' ''Otkucavanje,'' reče on. Proguta slinu a tad ponovi tu riječ, izgovorivši je s mukom. ''Otkucavanje.'' ''Kakvo otkucavanje?'' ''Nije važno, prestalo je,'' reče on i blještavo se nasmiješi. A potom stane i Ralph. 23 Klota i Laheza stajali su i promatrali Lois kako plače nad čovjekom koji je ležao mrtav na cesti. Klota je u jednoj ruci držao škare; podigne drugu ruku do očiju i čudom se zagleda u nju. Sjala je i bliještala od Ralphove aure. Klota: [On je ovdje... unutra ...predivno/] Laheza podigne desnu ruku. Kao i Klotina lijeva, izgledala je kao da je netko navukao plavu rukavicu bez prstiju iznad uobičajene zeleno-zlatne aure koja ju je obavijala. Laheza: [Da. Bio je divan čovjek.] Klota: [Da joj ga damo?] Laheza: [Možemo li?]

Klota: [Samo je jedan način da to doznamo.] Pristupe Lois. Oba polože ruku kojom su se rukovali s Ralphom na jednu stranu Loisina lica. 24 ''Mama?'' zaplače Natalie Deepneau. Od uzbuđenja je ponovno počela tepati kao beba. ''Tko su ti maji ljudi? Zašto dijaju Rolis?'' ''Pst, dušo,'' reče Helen i ponovno pritisne Natino lice na svoje grudi. Pokraj Lois Roberts nije bilo ljudi, ni malih ni ikakvih; klečala je sama na cesti pokraj muškarca koji je spasio život njezinoj kćeri. 25 Lois naglo podigne pogled razrogačenih i iznenađenih očiju, zaboravivši na bol kad je ispuni predivan osjećaj (svjetlost plava svjetlost) spokoja i mira. Na trenutak Harris Avenue iščezne. Ona je bila na mračnom mjestu punom slatkih mirisa sijena i krava, tamnom mjestu rascijepljenom stotinama blještavih šavova svjetla. Nikad nije zaboravila silnu radost koja je nabujala u njoj tog trenutka, kao ni uvjerenost da gleda sliku svijeta kakvu Ralph želi da ona vidi, svijeta u kojem je iza tame blještava svjetlost... zar je ne vidi kroz pukotine? ''Hoćete li mi ikad moći oprostiti?'' jecao je Pete. ''Oh moj Bože, hoćete li mi ikad moći oprostiti?'' ''Oh da, mislim da hoću,'' mimo će Lois. Ona prijeđe rukom preko Ralphova lica, sklopi mu oči a tad stavi njegovu glavu u krilo i pričeka dolazak policije. Lois je Ralph izgledao kao da je usnuo. A i vidjela je i da više nema dugog bijelog ožiljka na njegovoj desnoj podlaktici. - 10. rujna 1990. - 10. studenog 1993.