Zecharia Sitchin - Izgubljena Kraljevstva

Zecharia Sitchin

IZGUBLJENA
KRALJEVSTVA

Knjiga četvrta Zemaljske kronike

Teledisk, 2004

Biblioteka
Svjetlost

Nakladnik
TELEDISK d.o.o.
Naslov originala

The Lost Realms

Copyright © by Zecharia Sitchin

Urednik biblioteke
Darko Imenjak

Prijevod
Krunoslav Grdešić

Lektura
prof. Kristina Stojanović

Naslovnica
Fabula nova d.o.o.

Grafička obrada
TELEdisk d.o.o.

Tisak i uvez
STUDIO MODERNA d.o.o.

Ova knjiga tiskana je na recikliranom papiru

SADRŽAJ

PREDGOVOR 1

1. EL D O R A D O 3
2. IZGUBLJENI KAINOV GRAD 23
3. PODRUČJE ZMIJSKIH BOGOVA 51
4. PROMATRAČI NEBA U DŽUNGLAMA 77
5. STRANCI S DRUGE STRANE MORA 101
6. KRALJEVSTVO ZLATNOG ŠTAPA 129
7. DAN KADA JE SUNCE STALO 155
8. PUTEVI NEBA 181
9. GRADOVI IZGUBLJENI I NAĐENI 205
10. 'BAALBEK N O V O G SVIJETA 241
11. ZEMLJA IZ KOJE D O L A Z E I N G O T I 269
12. B O G O V I ZLATNIH SUZA 299
327
BIBLIOGRAFIJA

PREDGOVOR

U europskim analima otkriće Novog svijeta nosi
pečat El Dorada - nesmiljene potrage za zlatom. Međutim,
konkvistadori nisu shvatili da samo ponavljaju potragu, kako
na Zemlji tako i u tim novootkrivenim zemljama, koja se
dogodila eonima ranije.

Zakopan ispod zapisa i priča o pohlepi, pljački i
obijesnom uništavanju koje su potaknula novopronađena
bogatstva, u kronikama tog vremena postoji dokaz o tome
kako su Europljani bili zbunjeni našavši civilizacije koje su
bile u velikoj mjeri srodne onima Staroga svijeta: kraljevstva
i kraljevski dvorovi, gradovi i sakralna područja, umjetnost
i poezija, visoki hramovi što se uzdižu do neba, svećenici i
- simbol križa te vjerovanje u Stvoritelja svega. I na kraju,
ali ne i manje važno, tu su bile i legende o bijelim, bradatim
bogovima koji su otišli, ali su obećali da će se vratiti.

Misterije i enigme Maya, Asteka, Inka i njihovih
prethodnika koji su zbunili konkvistadore još uvijek ne mogu
riješiti ni znanstvenici ni laici, podjednako kao što je to bilo
nemoguće i prije pet stoljeća.

Kako, kada i zašto su takve velike civilizacije nastale u
Novom svijetu, i je li tek slučajnost da što više o njima znamo,
to više se stječe dojam da su nastale nakon civilizacija drevnog
Bliskog istoka?

Tvrdim da se odgovori na ta pitanja mogu pronaći
jedino ako prihvatimo kao činjenicu - a ne kao mit - stvarnu
prisutnost Anunnakija na Zemlji kao 'Onih koji su došli s
neba na Zemlju'.

I

1

EL DORADO

Danas je Toledo u velikoj mjeri provincijski gradić smješten
oko sat vremena vožnje od Madrida; ipak, teško da će posjetitelj
Španjolske propustiti razgledati ga, jer su unutar njegovih zidova
sačuvani spomenici različitih kultura i razdoblja povijesti.

Njegovi počeci, prema lokalnim legendama, sežu u vrijeme
od dva milenija prije kršćanske ere, a njegovo osnivanje pripisuje
se biblijskim nasljednicima Noe. Njegovo ime, drže mnogi,
dolazi od hebrejskog Toledoth ('povijest generacija'); njegovi
drevni domovi i veličanstvene crkve svjedoče o pokrštavanju
Španjolske - o usponu i padu Maura i muslimanskoj vlasti, te o
iskorjenjivanju veličanstvenog židovskog naslijeđa.

Za Toledo, za Španjolsku i za sve druge zemlje 1492. g. bila
je ključna godina, jer se tada stvarala trostruka povijest. Sva
tri događaja dogodila su se u Španjolskoj - zemlji zemljopisno
poznatoj kao 'Iberia - naziv čije se jedino objašnjenje može
pronaći u izrazu Ibri ('Židov'), po kojem su možda bili poznati
njezini najraniji stanovnici. Izgubivši veći dio Iberije od strane
Muslimana, ratom razjedinjena kraljevstva na poluotoku prvo

3

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 4

su svoje veliko ujedinjenje doživjela kad su se 1469. g. vjenčali
Ferdinand od Aragona i Izabela od Kastilje. Tijekom deset
godina ujedinjenja oni su pokrenuli vojnu operaciju u namjeri
da otjeraju Maure i stave Španjolsku pod zastavu kršćanstva; u
siječnju 1492. g., padom Granade Mauri su konačno bili poraženi
i Španjolska je postala kršćanskom zemljom. U ožujku iste godine
kralj i kraljica su potpisali edikt o izgonu iz Španjolske svih
Židova koji se ne obrate na kršćanstvo do 31. srpnja te godine. A
3. kolovoza te iste godine, Kristofor Kolumbo - Cristobal Colon
za Španjolce - otplovio je pod španjolskom zastavom kako bi
pronašao zapadni put u Indiju.

Kopno je ugledao 12. listopada 1492. U Španjolsku se vratio
u siječnju 1493. g. Kao dokaz svog uspjeha kući je doveo četiri
'Indijca'; kako bi potkrijepio svoje tvrdnje o opravdanosti druge,
veće ekspedicije pod njegovim zapovjedništvom, sa sobom je
donio zbirku zlatnih sitnica koje je bio uzeo od domorodaca te
priče o gradu, zlatnom gradu gdje ljudi nose zlatne narukvice na
rukama i nogama i ukrašavaju vrat, uši i noseve zlatom, a svo to
zlato dolazi iz golemih rudnika blizu grada.

Za to prvo zlato - na taj način dopremljeno u Španjolsku
iz novih zemalja - Izabela, koja je bila toliko pobožna da su je
zvali 'Katolkinja', zapovjedila je da se izradi složen sustav čuvanja
i izložila ga je u toledskoj katedrali, tradicionalnom sjedištu
španjolske katoličke hijerarhije. I tako u današnje vrijeme, kada
posjetitelji katedrale dođu do riznice - prostorije zaštićene
teškim rešetkama i ispunjene dragocjenim predmetima koji
predstavljaju darove crkvi kroz stoljeća - mogu vidjeti, iako ne i
dotaknuti, prvo zlato koje je sa sobom donio Kolumbo.

Danas se zna da je to putovanje bilo mnogo više od potrage
za novim putem u Indiju. Jaki dokazi upućuju na to da je
Kolumbo bio Židov primoran na obraćenje; njegovi financijski
pokrovitelji, isto tako obraćenici, mogli su u tom pothvatu vidjeti
izlaz za bijeg u slobodnije zemlje. Ferdinand i Izabela su imali
viziju otkrića Rajskih rijeka i vječne mladosti. A sam Kolumbo
je imao tajne ambicije, od kojih je samo neke izrazio u svojim
osobnim dnevnicima. Vidio je sebe kao onoga tko će ispuniti

5 EL DORADO

drevna proročanstva o novom dobu koje će započeti otkrićem
novih zemalja 'na kraju Zemlje'.

Međutim, on je bio dovoljno realan kako bi uvidio da
je od svih informacija koje je donio sa svog prvog putovanja
upravo spominjanje zlata privlačilo pozornost. Tvrdeći 'da će
mu Bog pokazati' tajanstveno mjesto 'gdje se rađa zlato', uspio
je nagovoriti Ferdinanda i Izabelu da mu osiguraju mnogo
veću flotu za drugo putovanje, a zatim i za treće. Ovoga puta su,
međutim, monarsi poslali i različite administratore i ljude manje
poznate po vizijama, a više po akciji, koji su nadgledali i miješali
se u admiralove operacije i odluke. Neizbježan sukob kulminirao
je Kolumbovim povratkom u Španjolsku u lancima pod izlikom
da je loše postupao s nekima od svojih ljudi. Iako su ga kralj i
kraljica odmah oslobodili i ponudili mu novčanu odštetu, složili
su se s mišljenjem da je Kolumbo bio dobar admiral, ali loš
upravitelj i, svakako - onaj koji nije uspio prisiliti Indijance da
odaju pravu lokaciju Grada Zlata.

Kolumbo je uzvratio na način da se još više oslanjao na
drevna proročanstva i biblijske navode. Sve tekstove je sakupio
u knjigu naslovljenu Knjiga proročanstava koju je pokazao kralju
i kraljici. Namjera mu je bila da ih uvjeri kako je Španjolska
predodređena da vlada Jeruzalemom i da je on, Kolumbo izabran
da to postigne tako što će biti prvi koji će pronaći mjesto gdje se
rađa zlato.

Budući da su i sami vjerovali u Sveto pismo, Ferdinand
i Izabela su dopustili Kolumbu da još jednom krene na put, a
takvoj odluci osobito je išao u prilog njegov argument da ušće
rijeke (danas zvane Orinoco) koje je on otkrio predstavlja ušće
jedne od četiriju rajskih rijeka; Sveti spisi su tvrdili da jedna od
tih rijeka okružuje zemlju Havila, mjesto 'odakle dolazi zlato'.
Ovo posljednje putovanje je donijelo više teškoća i duševne boli
negoli ijedno od tri prethodna.

Ozbiljno pogođen artritisom, više nalik duhu nego samom
sebi kakav je nekad bio, Kolumbo se vratio u Španjolsku 7.
studenog 1504. g. Potkraj istog mjeseca, kraljica Izabela je umrla;
iako je kralj Ferdinand još uvijek bio naklonjen Kolumbu,

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 6

odlučio je da drugi rade na posljednjem memorandumu koji je
Kolumbo pripremio, u kojem je on skupio dokaze o postojanju
velikog izvora zlata u novim zemljama.

'Hispaniola će okititi Vaša nepobjediva veličanstva svim
potrebnim zlatom', uvjeravao je Kolumbo svoje kraljevske
sponzore, govoreći o otoku kojega danas dijele Haiti i
Dominikanska Republika. Tamo su španjolski doseljenici,
koristeći lokalne Indijance kao robovsku radnu snagu, uistinu
uspjeli iskopati zlata u golemim količinama: u manje od dva
desetljeća španjolska je riznica iz Hispaniole zgrnula zlata u
vrijednosti 500.000 dukata.

Kako se pokazalo, španjolsko iskustvo u Hispanioli
ponavljalo se i nastavljalo diljem ogromnog kontinenta. Za
vrijeme ta dva kratka desetljeća, kako su domoroci umirali ili
bježali, a zlatne žile bivale sve siromašnije, euforija Španjolaca
se pretvorila u razočaranje i očaj, te su sve smionije pristajali na
nepoznate obale u potrazi za blagom. Jedno od ranih odredišta
predstavljao je poluotok Yucatán. Prvi Španjolci koji su se ondje
našli 1511. g. bili su preživjeli brodolomci; međutim, 1517. g.
konvoj od tri broda pod vodstvom Franciska Hernandeza de
Córdobe otplovio je s Kube za Yucatán u potrazi za robovskom
radnom snagom. Na svoje zaprepaštenje naišli su na kuće od
kamena, hramove i idole boginja; na nesreću lokalnih stanovnika
(za koje su Španjolci razumjeli da sebe nazivaju'Maya'), Španjolci
su također 'našli određene predmete od zlata koje su i uzeli'.

Zapis o španjolskom dolasku i osvajanju Yucatána
prvenstveno se temelji na izvješću naslovljenom Relación de las
cosas de Yucatán koje je napisao redovnik Diego da Landa 1556.
g. (engleski prijevod Williama Gatesa nosi naslov Yucatán, Befare
and After the Conquest). Hernandez i njegovi ljudi - izvještava
Diego de Landa - vidjeli su na toj ekspediciji veliku stepenastu
piramidu, idole i kipove životinja te veliki grad u unutrašnjosti.
Međutim, Indijanci koje su pokušali uhvatiti žestoko su se borili,
pa se nisu dali obeshrabriti ni topovskom paljbom s brodova.
Teški gubici - i sam Hernandez bio je teško ranjen - prisilili

7 EL DORADO

su ih na povlačenje. Ipak, po povratku na Kubu, Hernández je
preporučio daljnje ekspedicije, jer 'ta zemlja je dobra i bogata,
zbog svog zlata'.

Godinu dana kasnije, ekspedicija je napustila Kubu i krenula
u smjeru Yucatána. Pristali su na otoku Cozumel i otkrili Novu
Španjolsku, Pánuco i provinciju Tabasco (tako su nazvali ta
nova mjesta). Naoružani različitim dobrima za trampu, a ne
samo oružjem, Španjolci su ovaj put sreli kako neprijateljski
tako i prijateljski raspoložene Indijance. Vidjeli su više kamenih
građevina i spomenika, osjetili ubode strijela i kopalja koja su
na vrhu imala oštri kamen od opsidijana i proučili umjetnički
napravljene predmete. Mnogi predmeti bili su napravljeni od
kamena, običnog ili poludragog; drugi su sjali poput zlata ali,
promotreni iz blizine, pokazalo se da su od bakra. Suprotno
očekivanjima, našlo se tu malo zlatnih predmeta i baš nikakvih
rudnika ili drugih izvora zlata, ili pak drugih metala.

Odakle je onda zlato, to malo što su pronašli, stiglo? Do njega
dolazimo trgovanjem, rekoše Maye. Ono dolazi sa sjeverozapada:
tamo, u zemlji Asteka, ima ga mnogo, u velikim količinama.

Otkrivanje i osvajanje područja Asteka, u gorama u srcu
Meksika, povijesno je povezano s imenom Hernanda Cortésa.
On je 1519. g. otplovio iz Kube zapovijedajući pravom armadom
od jedanaest brodova, oko šest stotina ljudi s velikim brojem
rasnih, rijetkih konja. Zaustavljajući se, pristajući i ponovno
isplovljavajući, polako je nastavljao duž obale yucatánskog
zaljeva. U području gdje je slabio utjecaj Maya i počinjala astečka
dominacija, utemeljio je bazni logor i nazvao ga Veracruz (naziv
mjesta zadržao se do danas).

Na veliko iznenađenje Španjolaca tu su se pojavili emisari
astečkog vladara noseći pozdrave i prekrasne darove. Prema
očevicu Bernal Díaz del Castillu (Historia verdadera de la
conquista de la Nueva España), među poklonima se nalazio i
'kotač s izgledom sunca velik kao kotač kočije, s mnogo vrsta
slika na njemu, čitav od finog zlata - divna stvar za gledanje
- za kojeg su oni koji su ga poslije vagali rekli da je vrijedan više
od deset tisuća dolara'. Zatim drugi, još veći kotač, 'načinjen od

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 8

srebra velikog sjaja koji je imitirao mjesec'. Našla se tu i kaciga, do
vrha puna zlatnih zrna i nakit za glavu načinjen od perja rijetke
ptice quetztal (ostatak se još uvijek čuva u bečkom Museum für
Vólkerskunde).

To su bili darovi, objasnili su emisari, od njihovog vladara
Moctezume božanskom Quetztal Coatlu, 'Pernatoj Zmiji', bogu
Asteka, velikom dobročinitelju kojeg je davno Bog rata primorao
da napusti zemlju Asteka. S mnoštvom sljedbenika on je otišao u
Yucatán, a zatim otplovio na istok, zavjetovavši se da će se vratiti
na dan svog rođenja u godini '1 Trske'. U astečkom kalendaru
svake pedeset dvije godine navršava se godišnji ciklus i stoga se
godina obećanog povratka, '1 Trska', može dogoditi jednom u
pedeset dvije godine. U kršćanskom kalendaru to su bile godine
1363., 1415., 1467. i - 1519., godina u kojoj se Cortés pojavio s
istočnog mora na vratima astečkih posjeda. Bradat i s kacigom
kao što je bio i Quetzakoatl (neki drže da je bog bio i svijetle
puti), činilo se da Cortés ispunjava proročanstva.

Darovi koje je ponudio astečki vladar nisu bili slučajno
odabrani. Štoviše, bili su bogati simbolikom. Obilje zlatnih zrna
ponuđeno je na dar, jer je zlato predstavljalo metal koji pripada
bogovima. Pridodan je srebrni disk koji je predstavljao mjesec,
jer neke legende govore da je Quetzakoatl otplovio kako bi se
vratio na nebo, učinivši tako mjesec svojim prebivalištem. Bog
koji se vratio trebao je nositi perjanicu i bogato ukrašenu odjeću.
Zlatni disk je, pak, bio sveti kalendar koji je prikazivao ciklus od
pedeset dvije godine i pokazivao Godinu Povratka. Znamo da se
radilo o takvom kalendaru zato što su pronađeni i drugi, njemu
slični, izrađeni, međutim, od kamena, a ne od čistog zlata (sl. 1).

Da li su Španjolci shvatili simboliku nije poznato. Ako
i jesu, nisu je poštivali. Njima su ti predmeti predstavljali
samo jedno: dokaz ogromnih bogatstava koja ih očekuju u
astečkim krajevima. Ovi nenadomjestivi predmeti nalazili su
se u umjetničkom blagu koje je stiglo u Sevillu iz Meksika 9.
prosinca 1519. na palubi prvog broda s blagom koje je Cortés
poslao natrag u Španjolsku. Španjolski kralj Karlo I, Ferdinandov
unuk i vladar drugih europskih zemalja, zvan Car Karlo V Svetog

9 EL DORADO

Rimskog Carstva, nalazio se tada u Flandriji i brod je poslan dalje
u Bruxelles. Gomila zlata je osim simboličkih darova sadržavala
i zlatne figurice pataka, pasa, tigrova, lavova i majmuna, te zlatni
luk i strijele. Ali sve ih je nadvisivao nadmoćni sunčev disk',
promjera dvjesto pet centimetara i debeo kao četiri novčića
reala. Veliki slikar i u m j e t n i k Albrecht Diirer koji je vidio blago
pristiglo iz 'Nove Zlatne Zemlje' napisao je da su 'te stvari sve
bile toliko dragocjene da su bile procijenjene na 100.000 guldena.
Ali u svim svojim danima, nikad nisam vidio nešto što mi je
tako razveselilo srce kao te stvari. Jer vidio sam među njima
zapanjujuće umjetničke predmete i divio se rijetkoj vještini i
darovitosti ljudi u tim dalekim zemljama. Uistinu ne mogu izreći
dovoljno o stvarima koje su bile preda mnom'.

Ali koliko god da su 'te stvari' imale jedinstvenu umjetničku,
religioznu, kulturnu ili povijesnu vrijednost, kralju su one
predstavljale prije svega zlato - zlato kojim je mogao financirati
borbe protiv unutrašnjih pobuna i vanjske ratove. Ne gubeći
vrijeme, Karlo je zapovjedio da se ti kao i svi budući predmeti
načinjeni od dragocjenih metala rastope čim stignu i pretale u
zlatne ili srebrne šipke.

slika 1

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 10

U Meksiku, Cortés i njegovi ljudi prihvatili su isti stav.
Polako napredujući i svladavajući pomoću sile ili diplomacije
i prijevare svaki otpor na koji su naišli, Španjolci su stigli do
astečkog glavnog grada Tenochtitlána - današnji Mexico City
- u studenom 1519. g. Do grada, smještenog usred jezera, može
se doći samo preko nasipa koji se lako brane. Ipak, još uvijek
u strahopoštovanju zbog proroštva o Bogu Koji Se Vraća,
Moctezuma i svo plemstvo izišli su pozdraviti Cortésa i njegovu
pratnju. Jedino je Moctezuma nosio sandale; svi drugi su bili
bosonogi, iskazujući time poniznost pred bijelim bogom. On
je Španjolcima zaželio dobrodošlicu u svojoj veličanstvenoj
palači; zlata je bilo posvuda, čak i posude i pribor za jelo bili
su od zlata; vidjeli su i prostoriju za pohranu, prepunu zlatnih
predmeta. Pribjegavši prijevari, Španjolci su uhvatili Moctezumu;
za njegovo oslobađanje zahtijevali su otkupninu u zlatu. Na to su
plemići poslali trkače kroz cijelo kraljevstvo da skupe otkupninu;
zlatnih predmeta koje su predali bilo je dovoljno da se napuni
brod koji je otplovio natrag u Španjolsku. (Međutim, Francuzi su
ga zarobili, što je bio uzrok za izbijanje rata).

Domogavši se zlata pomoću lukavstva, ujedno slabeći
Asteke stvaranjem nesloge među njima, Cortés je namjeravao
osloboditi Moctezumu i ostaviti ga na tronu kao marionetskog
vladara. Ali njegov, drugi po redu, časnik je izgubio strpljenje
i zapovjedio krvoproliće astečkih plemića i zapovjednika. U
metežu koji je uslijedio Moctezuma je ubijen, a Španjolci su se
našli u pravoj bici. S teškim gubicima Cortés se povukao iz grada;
vratio se, s jakim pojačanjem s Kube nakon produženih bitaka,
tek u kolovozu 1521. godine. U to je vrijeme španjolska vladavina
naposljetku nametnuta poraženim Astecima, zlato vrijedno oko
600.000 pesosa bilo je silom oduzeto, opljačkano i rastopljeno u
ingote.

Meksiko je u vrijeme osvajanja uistinu bio Nova Zlatna
Zemlja; ali kad su zlatni predmeti, stvarani i akumulirani tijekom
stoljeća ako ne i tisućljeća, jednom bili odvezeni, postalo je
jasno da Meksiko nije biblijska zemlja Havila, a ni Tenochtitlán
legendarni Grad Zlata. I tako se potraga za zlatom od kojeg

11 EL DORADO

nisu htjeli odustati ni pustolovi niti kraljevi okrenula drugim
dijelovima Novog svijeta.

Španjolci su do tada utemeljili bazu, Panamu, na pacifičkoj
obali Amerike i otuda slali ekspedicije i zastupnike u Centralnu
i južnu Ameriku. Tamo su čuli zavodljivu legendu o El Doradu
- skraćeno od el hombre dorado, Pozlaćenom Čovjeku. On je bio
kralj čije kraljevstvo je bilo tako bogato zlatom da su ga svakog
jutra bojali kaučukom ili uljem posipanim zlatnom prašinom,
pokrivajući ga od glave do pete. Navečer bi uranjao u jezero da
spere zlato i ulje, da bi sljedećeg dana ponovio isti ritual. Vladao
je u gradu koji se nalazio usred jezera, smješten na otoku od
zlata.

Prema kronici naslovljenoj Elejias de Varones Ilustres de
Indias, prvo konkretno izvješće o El Doradu Franciscu Pizzaru u
Panamu je donio jedan od njegovih kapetana u sljedećoj verziji:
rečeno je da je jedan Indijanac iz Kolumbije čuo za 'zemlju
bogatu smaragdima i zlatom. Među stvarima koje su radili bilo
je i ovo: njihov je kralj skinuo odoru i ukrcao se na splav, te
otplovio na sredinu jezera da izvrši žrtvovanja bogovima. Njegov
kraljevski lik bio je posipan mirisnim uljem koje je zatim bilo
prekriveno slojem zlata u prahu, od stopala do vrha čela, čineći
ga blistavim poput sunčevih zraka'. Da bi vidjeli taj ritual mnogi
su hodočasnici dolazili s 'bogatim zavjetnim darovima od zlatnih
sitnica i rijetkih smaragda, te raznim drugim ukrasima', bacajući
ih u sveto jezero.

Prema jednoj drugoj verziji koja je upućivala na to da se
sveto jezero nalazi negdje u sjevernoj Kolumbiji, pozlaćeni kralj
nosio je 'veliku količinu zlata i smaragda u središte jezera. Tamo,
u ulozi poslanika mnoštva koje je stajalo uokolo jezera, te vikalo
i sviralo na glazbenim instrumentima, on je bacao blago u jezero
kao žrtvu njegovom bogu. Postoji još jedna drukčija verzija
koja zlatni grad naziva Manoa i tvrdi da se nalazi u zemlji Biru,
španjolski - Peru.

Glas o El Doradu se među Europljanima u Novom svijetu
proširio poput požara, a s vremenom i u samoj Europi. Glasine su
uskoro bile i zapisane; pamfleti i knjige su počeli kružiti Europom

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 12

opisujući zemlju, jezero, grad i kralja kojeg još nitko nije vidio, pa

čak i konkretan ritual pozlaćivanja kralja svakog jutra (sl. 2).

Dok su neki, kao Cortés koji je otišao u Kaliforniju ili drugi

koji su otišli u Venezuelu, tragali smjerovima po vlastitom izboru,

Francisco Pizzaro i njegovi pomoćnici potpuno su se oslonili na

indijanska izvješća. Neki su uistinu otišli u Kolumbiju i pretraživali

vode jezera Guatavita - to se pretraživanje nastavljalo i prekidalo

kroz četiri stoljeća - a kao rezultat, pronađeni su zlatni zavjetni

predmeti; pritom, tragači su ostavljali sljedeće generacije lovaca

na blago u uvjerenju da, ukoliko bi se jezero potpuno isušilo,

zlatno blago bi se moglo pokupiti s njegova dna.

Drugi su, kao i sam Pizzaro, prihvatili Peru kao onu pravu i

točnu lokaciju. Dvije ekspedicije pokrenute iz baze u Panami duž

pacifičke obale Južne Amerike

donijele su dovoljno zlata kako bi

se stvorilo uvjerenje da će se veći

napor u Peruu isplatiti. Nakon

što je dobio kraljevsku povelju

kao general vojske i guverner

(provincije koju tek treba

osvojiti), Pizzaro je otplovio u

Peru predvodeći dvije stotine

ljudi. Bilo je to 1530. godine.

slika 2 Kako je mogao očekivati
da s tako malobrojnim snagama

zauzme tako veliku zemlju koju su branile tisuće ratnika

potpuno odanih svom gospodaru, Inki, za koga su smatrali da je

personifikacija boga? Pizzaro je planirao pribjeći strategiji koju

je već uspješno primijenio Cortés: namamiti vladara, uhvatiti

ga, dobiti zlato kao otkupninu, a zatim ga osloboditi kako bi bio

španjolska marioneta.

Činjenica da su Inke, kako se ispostavilo da sami sebe

nazivaju, bili u građanskom ratu kad su Španjolci stigli, bila

je neočekivana pogodnost. Oni su saznali da je nakon smrti

gospodara Inka njegov prvorođeni sin od 'druge žene' osporio

legitimnost nasljedstva sina kojeg je rodila Inkina glavna žena.

13 EL DORADO

Kada su vijesti o dolazećim Španjolcima došle do izazivača
po imenu Atahualpa, on je odlučio dopustiti Španjolcima da
napreduju prema unutrašnjosti (te se tako udalje od svojih
brodova i pojačanja), dok je on zauzimao glavni grad Cuzco.
Nakon zauzimanja glavnog grada u Andama, Španjolci su mu
poslali glasnike koji su nosili darove i ponudili pregovore o
miru. Predložili su da se dvojica vođa susretnu na gradskom
trgu, nenaoružani i bez vojne pratnje, te da pokažu dobru volju.
Atahualpa se složio. Međutim, kad je stigao na trg, Španjolci su
napali njegovu pratnju i zarobili Inku.

Kao naknadu za oslobađanje zahtijevali su otkupninu:
zatražili su da se velika soba ispuni zlatom, i to do visine koliko
može doseći ruka ispružena prema stropu. Atahualpa je shvatio
da to znači ispuniti sobu zlatnim predmetima i složio se. Na
njegovu zapovijed pristizalo je zlatno posuđe iz hramova i
palača - pehari, vrčevi, poslužavnici, vaze svih oblika i veličina
- ukrasni predmeti među kojima su bile i imitacije životinja i
biljaka, te ploče koje su bile poredane na zidovima javnih zgrada.
Zlato je donošeno tjednima kako bi se napunila prostorija. Tada
su Španjolci ustvrdili da je dogovor bio da se prostorija ispuni
čistim zlatom, a ne stvarima koje zauzimaju prostor; i više od
mjesec dana su zlatari Inka topili sve umjetničke predmete u
ingote.

Kao da je sama povijest inzistirala na ponavljanju, sudbina
Atahualpe bila je istovjetna onoj koja je zadesila Moctezumu.
Pizzaro ga je namjeravao pustiti da vlada kao marioneta; ali
vatreni časnici i predstavnici Crkve su na tobožnjem suđenju
osudili Atahualpu na smrt zbog zločina idolopoklonstva i
ubojstva svog polubrata, suparnika za prijestolje.

Otkupnina dobivena za gospodara Inka, prema jednom
kroničaru tog vremena, iznosila je 1.326.539 pesos de oro ('težine
zlata') - oko 6.200 kilograma - bogatstvo koje je brzo podijeljeno
između Pizzara i njegovih ljudi, nakon što su na stranu stavili
potrebnu petinu za kralja. Ali koliko god da je ono što je svatko
od njih primio bilo daleko iznad njihovih najluđih snova, to nije
bilo ništa u usporedbi s onim što je tek trebalo doći.

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 14

Kad su konkvistadori ušli u glavni grad Cuzco, vidjeli su
hramove i palače doslovno prekrivene i ispunjene zlatom. U
kraljevskoj palači nalazile su se tri prostorije ispunjene zlatnim
namještajem, a pet sa srebrnim, te zaliha od 100.000 zlatnih
ingota od kojih je svaki težio oko 2 kilograma; bila je to rezerva
dragocjenog metala koji je čekao da ga se oblikuje u umjetničke
predmete. Zlatno prijestolje sa zlatnim sjedalom, izrađeno tako
da se može pretvoriti u nosiljku na koju kralj može leći, težila je
25.000 pesosa (oko 120 kilograma); čak i motke za nošenje bile su
pokrivene zlatom. Posvuda su se nalazile crkve i pogrebne odaje
koje su štovale pretke, ispunjene kipovima i slikama ptica, riba i
manjih životinja, naušnice, prsni oklopi. U velikom hramu (koji
su Španjolci nazvali Hramom Sunca) zidovi su bili pokriveni
teškim zlatnim pločama. Njegov vrt je bio umjetni vrt gdje je sve
- drveće, grmlje, cvijeće, ptice, fontana - bilo izrađeno od zlata.
U dvorištu je bilo malo polje kukuruza (lokalne žitarice) gdje je
svaka stabljika bila načinjena od srebra, a klasovi od zlata; to polje
je pokrivalo područje od 16.200 (90 puta 180 metara) četvornih
metara zlatnog kukuruza!

U Peruu su španjolski osvajači ubrzo uvidjeli da su njihove
početne lake pobjede ustupile mjesto teškim borbama s Inkama
pobunjenicima, a umjesto početnog bogatstva došlo je do pokore
u obliku inflacije. Za Inke, kao i za Asteke, zlato je bilo dar ili
vlasništvo bogova, a ne sredstvo za razmjenu. Oni ga nikad nisu
koristili kao robu, kao novac. Za Španjolce je zlato bilo sredstvo
da dobiju sve što im srce poželi. Krcati zlatom, ali bez domaćih
luksuznih predmeta ili čak stvari za svakodnevnu uporabu,
Španjolci su uskoro plaćali šezdeset zlatnih pesosa za bocu vina,
100 za ogrtač, 10.000 za konja.

U Europi je priljev zlata, srebra i dragog kamenja izazvao
zlatnu groznicu i potakao daljnja nagađanja o El Doradu. Bez
obzira koliko je blaga dolazilo, ostajalo je uvjerenje da El Dorado
još nije pronađen, da će ga pomoću ustrajnosti, sreće i ispravnog
čitanja indijanskih znakova i zagonetnih mapa netko sigurno
naći. Njemački istraživači su bili uvjereni da će naći zlatni
grad na gornjem tijeku rijeke Orinoco u Venezueli ili možda u

15 EL DORADO

Kolumbiji. Drugi su zaključili da je rijeka koju treba slijediti neka
druga, čak i Amazona u Brazilu. Možda je najromantičniji od
sviju, zbog svoje prošlosti i svog kraljevskog pokrovitelja, bio Sir
Walter Raleigh koji je 1595. g. otplovio iz Plymoutha s namjerom
da pronađe legendarnu Manou i doda njenu zlatnu slavu kruni
kraljice Elizabete.

U svojoj viziji on je vidio Manou kao

Carski El Dorado, prekriven zlatom!
Čijih su se sjena -
Usprkos svim potresima promjena,
svih juriša hirovitih nesreća -
Ljudi držali sa živom nadom
koja neće umrijeti.

I on je, kao i drugi prije i poslije njega, i dalje vidio El Dorado
- kralja, grad, zemlju - kao san koji se treba ostvariti,'živu nadu
koja neće umrijeti'. Svi koji su krenuli u potragu za El Doradom
bili su karika u lancu koji je započeo još prije faraona i nastavlja
se s našim vjenčanim prstenjem i nacionalnim blagom.

Ipak, ti sanjari, ti pustolovi bili su oni koji su u svojoj
pohlepi za zlatom otkrili Zapadnom čovjeku nepoznate narode
i civilizacije Amerike. Time su, i ne znajući, ponovno uspostavili
veze koje su postojale u zaboravljenim vremenima.

Zašto se potraga za El Doradom tako intenzivno nastavila
te trajala i dugo nakon otkrića nevjerojatnih zlatnih i srebrnih
blaga Meksika i Perua, da ne govorimo o manje opljačkanim
zemljama? Ta produžena i intenzivirana potraga može se najviše
pripisati uvjerenju da izvor svih tih bogatstava tek treba pronaći.

Španjolci su detaljno ispitivali domaće stanovništvo o
izvoru zgrnutog bogatstva i neumorno slijedili svaki trag. Uskoro
im je postalo jasno da Karibi i Yucatán nisu uopće bili primarni
izvori: Maye su, ustvari, rekli da su dobivali zlato najviše trgujući
sa svojim susjedima na jugu i zapadu, te objasnili da su umijeće
kovanja zlata naučili od prijašnjih naseljenika (koje znanstvenici
danas prepoznaju pod imenom Tolteci). Da, rekoše Španjolci, ali

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 16

odakle drugima zlato? Od bogova, odgovoriše Maye. U lokalnim
jezicima zlato se nazivalo teocuitlatl što doslovno znači 'božja
izlučevina, njihov znoj i njihove suze.

U astečkom glavnom gradu Španjolci su saznali da se zlato
smatralo uistinu božjim metalom, krađa kojeg je bila zločin
za koji se kažnjavalo smrtnom kaznom. I Asteci su ukazali na
Tolteke kao svoje učitelje umijeća kovanja zlata. A tko je podučio
Tolteke? Veliki bog Quetzalcoatl, odgovoriše Asteci. Cortés je
u svojim izvješćima španjolskom kralju napisao da je opsežno
ispitao astečkog kralja Moctezumu o izvoru zlata. Moctezuma
je otkrio da je zlato došlo iz tri provincije njegovog kraljevstva,
jedne na obali Tihog oceana, jedne na obali zaljeva i jedne
u unutrašnjosti na jugozapadu gdje su bili rudnici. Cortés je
poslao ljude da istraže tri naznačena izvora. U sva su tri pronašli
da Indijanci zaista dobivaju zlato iz korita rijeka ili skupljaju
grumenje koje je ležalo na površini gdje je kiša isprala zlato. U
provinciji gdje je bilo rudnika, izgledalo je da se kopalo samo
u prošlosti; Indijanci koje su Španjolci sreli nisu uopće radili u
rudnicima. 'Nije bilo aktivnih rudnika', napisao je Cortés u svom
izvješću. 'Grumenje zlata moglo se naći na površini; glavni izvor
je bio pijesak riječnih korita. Zlato je čuvano u obliku praha u
malim cijevima od trske ili u pokrivačima ili je bilo topljeno u
malim loncima i lijevano u šipke'. Kad je bilo spremno, slalo ga se
u glavni grad i vratilo bogovima kojima je oduvijek pripadalo.

Dok većina stručnjaka prihvaća Cortésove zaključke - da su
se Asteci bavili samo rudarenjem po naplavinama (skupljanjem
zlatnog grumenja i praha s tla i iz korita rijeka), a ne i stvarnim
rudarstvom koje pretpostavlja kopanje okna i tunela u obroncima
planina ~ ovo pitanje ipak još nije ni približno riješeno. Španjolski
osvajači i rudarski inženjeri u sljedećim stoljećima ustrajno su
govorili o pretpovijesnim zlatnim rudnicima pronađenim na
različitim mjestima u Meksiku. Budući da izgleda nepojmljivo
da su raniji meksički naseljenici - kao što su Tolteci čiji se počeci
mogu pratiti do nekoliko stoljeća prije kršćanske ere - posjedovali
višu rudarsku tehnologiju od kasnijih (i vjerojatno naprednijih)
Asteka, te su 'pretpovijesne rudnike' istraživači odbacili kao stara

17 EL DORADO

okna koja su španjolski osvajači napravili i odustali od njih.
Iznoseći najnovije poglede početkom 20. stoljeća, Alexander Del
Mar (A History oj the Precious Metals) je ustvrdio da 'što se tiče
pretpovijesnog rudarstva, mora se poći od činjenice da Asteci
nisu poznavali željezo, te stoga to podzemno rudarstvo... ne dolazi
u obzir. Točno je da su moderni tragači za rudama u Meksiku
našli stara okna i ostatke rudarskih radova koji su im izgledali
kao mjesta pretpovijesnog rudarstva'. Iako su takva izvješća našla
put čak i do službenih publikacija, Del Mar je vjerovao da su ta
mjesta bila 'drevni rudnici zajedno s vulkanskim erupcijama ili
s nanosima lave koji su smatrani dokazom velike starosti'. 'Taj se
zaključak - ustvrdio je - teško može održati'.

Sami Asteci, međutim, izvještavaju o nečem drugom. Oni
su svojim prethodnicima, Toltecima, pripisali ne samo zanatsku
vještinu, nego i znanje o skrivenom mjestu zlata i sposobnost da
ga iskopaju iz planinskih stijena. Astečki spis poznat kao Códice
Matritense de la Real Academia (sv. VIII), kojeg je na engleski
preveo Miguel León-Portille (Aztec Thought and Culture) ovako
opisuje Tolteke:

'Tolteci su bili sposoban narod; svi su njihovi radovi bili
dobri, sve je bilo točno, sve dobro učinjeno i vrijedno divljenja...
Slikari, kipari, klesari dragog kamenja, umjetnici s perjem,
lončari, prelci, tkalci bili su umješni u svemu što su radili. Oni
su otkrili dragocjeni zeleni kamen, tirkiz; poznavali su tirkiz i
njegova nalazišta. Našli su nalazišta tirkiza, a također i planine
koje skrivaju srebro i zlato, bakar i kositar, te mjesečev metal'.

Većina se povjesničara slaže da su Tolteci došli na središnju
meksičku visoravan u stoljećima koja su prethodila kršćanskoj eri
- barem tisuću godina, a možda čak tisuću i petsto godina prije
pojave Asteka. Kako je moguće da su oni poznavali rudarstvo,
pravo rudarstvo zlata i drugih metala, kao i dragog kamenja
poput tirkiza, dok su oni koji su došli nakon njih - Asteci - mogli
samo strugati zlatno grumenje s površine? I tko je bio taj koji je
Tolteke naučio tajne rudarstva?

Odgovor je, kao što smo vidjeli, bio Quetzalcoatl, bog
- pernata zmija.

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 18

Tajna akumuliranog zlatnog blaga s jedne strane i ograničena
sposobnost Asteka u njegovom pridobivanju ponovila se i u
zemlji Inka.

U Peruu, kao i u Meksiku, domoroci su dobivali zlato
skupljajući zrnca i grumenje isprane s planina u riječna korita.
Godišnja proizvodnja ovim metodama nije nikako mogla
objasniti ogromna zlatna blaga nađena kod Inka. O golemoj
količini zlatnih zaliha svjedoče španjolski zapisi koji se čuvaju u
Sevilli, službenoj luci ulaska blaga iz Novoga svijeta u Španjolsku.
Archives of the Indies - spisi do kojih se i danas može doći
- čuvaju podatke o primitku 134.000 pesos de oro u razdoblju
od pet godina, od 1521. - 1525. godine. U sljedećih pet godina
(pljačka Meksika!) količina je iznosila 1.038.000 pesosa. Od 1531.
do 1535. - kada su pošiljke iz Perua počele nadmašivati one
iz Meksika - količina je narasla na 1.650.000 pesosa. Tijekom
razdoblja između 1536. - 1540., kad je Peru bio glavni izvor,
zaprimljeno zlato je težilo 3.937.000 pesosa; u desetljeću od 1550.
ukupna količina iznosila je gotovo 11.000.000 pesosa.

Jedan od vodećih kroničara tog vremena, Pedro de Cieza de
León (Chronicles of Peru), izvještava da su u sljedećim godinama
osvajanja Španjolci iz carstva Inka godišnje 'izvukli' 15.000
zlatnih aroba i 50.000 srebrnih; to odgovara količini od preko
186 tona zlata i više od 620 tona srebra godišnje! Iako Cieza de
León ne spominje vremensko razdoblje tijekom kojeg su tako
fantastične količine bile 'izvučene', njegove brojke daju naslutiti
količine dragocjenih kovina koje su Španjolci imali prilike
opljačkati u zemlji Inka.

Kronike izvještavaju da su nakon početne velike otkupnine
dobivene od gospodara Inka, pljačke bogatstava Cuzca, te
razaranja svetog hrama u Pachácamacu na obali, Španjolci
postali stručnjaci u 'izvlačenju' zlata iz provincija u jednako
golemim količinama. Diljem cijelog carstva Inka, provincijske
palače i hramovi bili su bogato ukrašeni zlatom. Drugi izvor
su bila groblja koja su sadržavala zlatne predmete. Španjolci su
saznali da je običaj Inka bio da zapečate rezidencije plemića i
vladara, ostavljajući tamo njihova mumificirana tijela okružena

19 EL DORADO

dragocjenim predmetima koje su posjedovali za života. Također
su sumnjali, i to opravdano, da su Indijanci odnijeli blago i sakrili
ga na tajnim mjestima; neka blaga su bila pohranjena u špiljama,
neka su bila zakopana, a ostala bačena u jezero. A postojala su
i huacas, mjesta namijenjena štovanju ili za religiozne potrebe,
gdje je zlato bilo nagomilano i ostavljeno na korištenje njegovim
pravim vlasnicima, bogovima.

Priče o pronalascima blaga - do kojeg se često dolazilo
mučenjem Indijanaca, kao i bez njihova mučenja, a s ciljem da ih
se prisilili da otkriju skrivena mjesta - prožimaju zapise sljedećih
pedeset godina nakon osvajanja, pa čak sve do sedamnaestog i
osamnaestog stoljeća. Na taj je način Gonzalo Pizzaro pronašao
skriveno blago vladara Inka koji je vladao prije jednog stoljeća.
Neki Garcia Gutiérrez de Toledo je našao niz humaka koji su
pokrivali sveta blaga od kojih je između 1566. i 1592. izvučeno
zlata u vrijednosti od preko milijun pesosa. Do 1602. Escobar
Corchuelo osigurao je iz huace La Tosca predmete procijenjene
na 60.000 pesosa. A kad su vode rijeke Moche bile skrenute,
pronađeno je blago vrijedno otprilike 600.000 pesosa; ono je
uključivalo, izvijestili su kroničari,'velikog zlatnog idola.

Pišući stoljeće i pol kasnije, i stoga mnogo bliže događajima
nego što je to danas nama moguće, dvojica istraživača (M. A.
Ribero i J. J. Von Tchudi, Peruvian Antiquities) ovako su opisali
situaciju: 'U drugoj polovici šesnaestog stoljeća, u kratkom
razdoblju od dvadeset pet godina, Španjolci su iz Perua izvezli u
svoju domovinu više od četiri stotine milijuna dukata od zlata i
srebra, a možemo biti sigurni da je devet desetina te količine činio
sam plijen koji su uzeli osvajači; iz ove računice izostavljamo
ogromne količine dragocjenih kovina koje su domoroci sakrili
od pohlepe stranih osvajača, kao i lanac od zlata kojeg je Inka
Huayna Capac zapovjedio da se načini u čast rođenja njegovog
prvorođenog sina, Inti Cusi Huallapa Huáscara i za kojeg kažu
da je bio bačen u jezero Urcos'. (Za lanac se govorilo da je bio
dugačak dvjesto metara i debeo kao zapešće). 'Tu također nije
uključeno ni jedanaest tisuća lama natovarenih zlatnim prahom
u dragocjenim vazama od istog metala s kojima je nesretni

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 20

Atahualpa namjeravao sebi kupiti život i slobodu, a koje su
njegovi vođe zakopali u Puni čim su čuli za novu kaznu na koju
je njihov obožavani monarh bio izdajnički osuđen'.

Da su ove ogromne količine bile rezultat pljačke
akumuliranog bogatstva, a ne stalne proizvodnje, nije poznato
samo iz kronika, nego je i potvrđeno brojkama. Kroz desetljeća,
nakon što su vidljiva i skrivena blaga bila iscrpljena, primitak
zlata u Sevilli se smanjio na samo 180 - 220 kilograma zlata
godišnje. Tada su Španjolci, koristeći svoje željezno oruđe, počeli
prisilno novačiti domoroce za rad u rudnicima. Rad je bio toliko
mučan da je krajem stoljeća zemlja gotovo ostala bez pučanstva,
a španjolski dvor je nametnuo ograničenja iskorištavanja
domorodačkog rada. Otkrivene su velike srebrne žile, kao npr.
Potosí; ali količina dobivenog zlata nije nikad bila tolika da bi
mogla objasniti silna bogatstva zgrnuta prije dolaska Španjolaca.

Tražeći odgovor na tu zagonetku, Ribero i von Tchudi su
napisali:'Zlato, iako kod Peruanaca najcjenjeniji metal, posjedovali
su u količini većoj od bilo kojeg drugog. Uspoređujući to obilje
u vrijeme Inka s količinom koju su Španjolci mogli izvući iz
rudnika i rijeka, postaje sigurno da su Indijanci imali znanje o
žilama dragocjenog metala koje osvajači i njihovi nasljednici
nikada nisu uspjeli otkriti'. (Oni su također prorekli da će 'doći
dan kada će Peru maknuti veo sa svojih grudiju koji sada
pokriva još čudesnija blaga od onih koja se danas mogu vidjeti
u Kaliforniji'. A kada je potraga za zlatom potkraj devetnaestog
stoljeća zahvatila Europu i rasplamsala novu zlatnu groznicu,
mnogi stručnjaci za rudarstvo su povjerovali da će se takozvana
'majčinska žila', posljednji izvor zlata na Zemlji, naći u Peruu).

Kao i u Meksiku, opće prihvaćeno mišljenje o zemljama
u Andama bilo je (riječima Del Mara) da su se 'dragocjeni
metali koje su Peruanci dobivali prije španjolskog osvajanja
sastojali gotovo potpuno od zlata dobivenog ispiranjem riječnog
šljunka. Nije pronađeno nijedno domorodačko rudarsko okno.
Načinjeno je nekoliko iskopina na obroncima brjegova gdje je
zlato ili srebro izbijalo na površinu'. To je istina kada govorimo
o andskim Inkama (i meksičkim Astecima); ali u zemljama

21 EL DORADO

Anda, kao i u Meksiku, na pitanje o pretpovijesnom rudarenju
- iskopavanju metala iz stijena bogatim žilama - još nije bio
pronađen odgovor.

Mogućnost da je u vrijeme mnogo prije Inka netko imao
pristup do zlata na njegovom izvoru u zlatnim žilama (na
mjestima koja Inke nisu otkrili ili za koja čak nisu niti znali),
ostaje vjerojatno objašnjenje za nakupljena blaga. Uistinu, prema
jednoj od najboljih suvremenih studija na tu temu (S. K. Lothrop,
Inca Treasure As Depicted by Spanish Historians), 'moderni
rudnici se nalaze na mjestima domorodačkih pokušaja. Često
je izvještavano o pronalasku vrlo starih okna, kao i primitivnog
oruđa, pa čak i tijela poginulih rudara'.

Zgrnuto zlato američkih domorodaca, bez obzira kako
je dobiveno, postavlja još jedno, ali temeljno pitanje - u koju
svrhu?

Kroničari i suvremeni znanstvenici, nakon stoljeća
proučavanja, slažu se da ti narodi nisu imali nikakvu praktičnu
korist od zlata, osim da njime kite hramove bogova i one koji su
vladali narodom u ime bogova. Asteci su doslovno sipali zlato
pred noge Španjolaca, vjerujući da oni predstavljaju božanstvo
koje se vraća. Inke, koji su također u početku u Španjolcima
vidjeli ispunjenje obećanja njihovog božanstva da će se vratiti s
druge strane mora, kasnije nisu mogli razumjeti zašto su Španjolci
išli toliko daleko i tako se zlo ponašali zbog kovine koju čovjek
ne može upotrijebiti u praktične svrhe. Svi se znanstvenici slažu
da Inke i Asteci nisu koristili zlato u monetarne svrhe, niti su
mu pridavali komercijalnu vrijednost. Ipak, izvlačili su iz svojih
podanika danak u zlatu. Zašto?

U ruševinama kulture koja je postojala prije Inka, u Chimuu
na peruanskoj obali, veliki istraživač devetnaestog stoljeća
Alexander von Humboldt (po profesiji rudarski inženjer)
otkrio je veliku količinu zlata zakopanu pokraj mrtvih tijela u
grobovima. Otkriće ga je ponukalo na razmišljanje zašto bi se
zlato, budući da su ga domoroci držali praktično nekorisnim,
zakapalo s mrtvima? Je li to bilo zato što se vjerovalo da će ga oni
trebati u životu poslije smrti - ili da će, kad se sretnu sa svojim

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 22

precima, moći koristiti zlato na način kako su to jednom činili
preci?

Tko je bio taj koji je uspostavio takve običaje i vjerovanja,
te kada?

Tko je uzrok tome da je zlato postalo toliko cijenjeno i tko je
bio taj koji ga je možda tražio na njegovim izvorima?

Jedini odgovor koji su Španjolci dobili bio je - 'bogovi'.
Zlato je bilo stvoreno od božjih suza, rekoše Inke.
I tako pokazujući na bogove, oni su i ne znajući ponavljali
riječi biblijskog Boga kroz proroka Hagaja:

Moje je zlato, moje je srebro -
riječ je Jahve nad Vojskama.

Vjerujemo da ova objava krije ključ za odgonetavanje
misterija, enigmi i tajni bogova, ljudi i drevnih civilizacija obje
Amerike.

2

IZGUBLJENI KAINOV
KRAJ?

Astečki glavni grad, Tenochtitlan, bio je impresivna metro-
pola kad su stigli Španjolci. Njihovo izvješće ga opisuje kao
jednako velikog, ako ne i većeg od većine europskih gradova
tog vremena, i dobro uređenog. Smješten na otoku na jezeru
Texcoco, u središnjoj dolini visoravni, bio je okružen vodom i
ispresijecan kanalima - Venecija Novog svijeta. Dugački i široki
nasipi koji su povezivali grad s kopnom ostavili su snažan dojam
na Španjolce, kao i brojni kanui koji su plovili kanalima, ulice
koje su vrvjele ljudima, tržnice pune trgovaca i roba iz čitavog
kraljevstva. Kraljevska palača je imala mnogo soba ispunjenih
blagom i bila je okružena vrtovima s ptičnjakom i zoološkim
vrtom. Veliki trg koji je brujao od aktivnosti, bio je mjesto za
svečanosti i za vojne parade.

Ali srce grada i cijelog carstva bio je golemi religiozni centar
- ogromni četverokut od više nego tri tisuće četvornih metara,
okružen zidom tako načinjenim da podsjeća na sklupčane
zmije. Unutar tog svetog prostora nalazilo se mnogo građevina;
među najistaknutijima bio je Veliki Hram sa svoja dva tornja i

23

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 24

djelomično-kružni hram QuetzaJcoatla. Veliki trg i katedrala
današnjeg Mexico Cityja zauzimaju mjesto drevnog svetog
prostora, a također i mnoge okolne ulice i zgrade. Zahvaljujući
iskopavanjima 1978. godine danas je moguće razgledati i posjetiti
važne dijelove Velikog Hrama, a u posljednjem desetljeću 20. st.
spoznaje su postale dovoljne da se izradi rekonstrukcija svetišta
kakvo je ono bilo u slavnim vremenima.

Veliki Hram ima oblik stepenaste piramide koja raste do
visine od 50-ak metara; njegova osnovica bila je velika oko
45 puta 45 metara. Hram predstavlja vrhunac nekoliko faza
gradnje: poput ruskih babuški, vanjska struktura je građena oko
prijašnje manje strukture, a u ovoj se nalazila još ranija struktura.
Sveukupno postoji sedam struktura koje uokviruju jedna drugu.
Arheolozi su uspjeli skinuti slojeve do Hrama II, koji je bio
sagrađen oko 1400. g. n. e.; i taj je, kao i onaj posljednji, već imao
na svom vrhu osebujne tornjeve - blizance.

25 IZGUBLJENI KAINOV KRAj?

Predstavljajući neobično dvostruko štovanje, toranj na
sjevernoj strani svetište je posvećeno Tlalocu,bogu oluje i potresa
(sl. 3a). Južni toranj bio je posvećen astečkom plemenskom
božanstvu Huitzilopochtli, njihovom bogu rata. Njega se obično
prikazivalo kako drži magično oružje zvano Vatrena Zmija (sl.
3b) kojim je porazio četiri stotine manjih bogova.

Dva su monumentalna stubišta vodila do vrha piramide
na zapadnoj strani, po jedno za svaki toranj-svetište. Svako od
njih bilo je ukrašeno na svom donjem kraju s dvije divlje zmijske
glave isklesane od kamena, od kojih je jedna bila Vatrena Zmija
Huitzilopochtlija, a druga Vodena Zmija koja je simbolizirala
Tlaloca. U podnožju piramide istraživači su otkrili veliki i
debeli kameni disk na čijoj je gornjoj strani bio isklesan prikaz
raskomadanog tijela božice Coyolxauhqui (sl. 3c). Prema astečkoj
predaji, ona je bila Huitzilopochtlijeva sestra i nastradala je od
njegove ruke tijekom pobune četiri stotine bogova u koju je
i sama bila umiješana. Čini se da je njena sudbina bila jedan
od razloga za astečko vjerovanje da se Huitzilopochtlija mora
udobrovoljiti na način da mu se ponudi izvađeno srce ljudskih
žrtava.

slika 3

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 26

Motiv tornjeva-blizanaca bio je dalje razvijan u svetištu
uzdizanjem dviju piramida s tornjem na vrhu - po jedna piramida
stajala je sa svake strane Velikog Hrama, a još dvije nalazile su se
nešto iza, prema zapadu. Ove posljednje dvije stajale su s obje
strane hrama Quetzalcoatla. On je imao neuobičajen oblik
pravilne stepenaste piramide sprijeda, ali straga je imao kružnu
stepenastu strukturu koja je prelazila u spiralu da bi završila u
kružnom tornju s konusnom kupolom (sl. 4). Mnogi vjeruju
da je ovaj hram služio kao opservatorij. A. F. Aveni (Astronomy
in Ancient Mesoamerica) ustanovio je 1974. g. da se u dane
ekvinocija (21. ožujka i 21. rujna), kada sunce izlazi točno na
ekvatoru, njegov izlazak može vidjeti s Quetzalcoatlovog tornja, i
to između dva tornja na vrhu Velikog Hrama. To je bilo moguće
zato što su projektanti svetišta podigli hramove duž arhitektonske
osi koja nije bila precizno poravnata sa stranama svijeta, nego je
bila pomaknuta prema jugoistoku za 7,5 stupnjeva; taj pomak
je točno kompenzirao geografsku širinu Tenochtitlana (sjeverno
od ekvatora), omogućujući na presudne datume pogled na sunce
koje izlazi između dva tornja.

Iako Španjolci vjerojatno nisu bili svjesni ove sofisticirane
osobine svetišta, zapisi koje su ostavili govore o njihovoj
začuđenosti činjenicom što ne samo da su naišli na kulturni
narod, nego i na civilizaciju tako sličnu njihovoj. Ovdje, s one
strane opasnog oceana, izolirana od civiliziranog svijeta u svakom
pogledu, nalazila se država na čelu koje je bio kralj - baš kao i u
Europi. Kraljevski dvor bio je pun plemića, dostojanstvenika,
kurtizana. Glasnici su dolazili i odlazili. Danak se izvlačio od
vazalnih plemena, a lojalni građani plaćali su porez. Kraljevska
arhiva je čuvala zapise o povijesti plemena, dinastijama,
blagu. Postojala je i vojska s hijerarhijskim zapovjedništvom
i usavršenim oružjem. Također su postojali umjetnost i obrt,
glazba i ples. Festivali su bili povezani s godišnjim dobima, a
religija je propisivala svete dane - državna religija, baš kao i
u Europi. A tu je bio i sveti prostor s hramovima, kapelama i
rezidencijama, okružen zidom - baš kao i Vatikan u Rimu - koje
je vodila hijerarhija svećenika koji, kao i u Europi tog vremena,

2 7 IZGUBLJENI KAINOV KRAj?

slika 4
nisu bili samo čuvari vjere i tumači božje volje, već i čuvari
znanstvenih tajni. Među njima, na samom vrhu nalazile su se
astrologija, astronomija i tajne kalendara.

Neki španjolski kroničari tog vremena, namjeravajući
osujetiti neugodno pozitivne dojmove o onima koji su trebali
biti divljaci, pripisali su Cortésu strogi ukor Moctezumi zbog
obožavanja 'idola koji nisu bogovi, nego zli demoni', čiji je zli
utjecaj Cortés trebao osujetiti izgradivši na vrhu piramide svetište
s križem i sa 'slikom naše Gospe' (Bernal Díaz del Castillo, Historia
verdadera). Ali na veliko iznenađenje Španjolaca, čak je i simbol
križa Astecima bio poznat, i kao simbol sa nebeskim značenjem
nacrtan kao amblem na Quetzalcoatlovom štitu (sl. 5).

slika 5

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 28

Štoviše, u labirintu panteona brojnih božanstava moglo se
prepoznati temeljno vjerovanje u Vrhovnog Boga, Stvoritelja
Svega. Neke molitve njemu posvećene čak su zvučale poznato;
evo nekoliko stihova iz astečke molitve, zapisane na španjolskom
s izvornog Nahuatl jezika:

Ti koji stanuješ na nebesima,
Ti koji podupireš planine...
Ti si posvuda, vječan.
Tebi se molimo, tebe zaklinjemo.
Tvoja je slava vječna.

Unatoč svim zagonetnim sličnostima, razlika u astečkoj
civilizaciji je stvarala nevolju. Nije se radilo o 'idolatriji' od koje je
mnoštvo redovnika i padres učinilo casus belli; niti o barbarskim
običajima vađenja srca zatočenika i žrtvovanju još pulsirajućih
srca Huitzilopochtliju (običaj koji je, kako se čini, slučajno uveo
baš kralj koji je prethodio Moctezumi). Radilo se, ustvari, o cijeloj
skali te civilizacije, koja kao da je bila rezultat zaustavljenog
napretka ili uvezene više kulture koja je poput tanke politure
pokrivala sirovu strukturu ispod nje.

Građevine su bile impresivne i vješto poredane, ali nisu bile
izgrađene od klesanog kamena; građene su bile kao od opeke
- neobrađenog kamenja koje je zajedno držala obična žbuka.
Trgovina je bila razgranata, ali sve je to bila trampa. Danak je bio
u robi; porezi su se plaćali osobnim uslugama - nije bilo spoznaja
o bilo kakvoj vrsti novca. Tkanine su se tkale na vrlo zaostalim
tkalačkim stanovima; pamuk se namatao na vretenima od
ilovače, poput onih pronađenih u Starom svijetu u ruševinama
Troje (drugo tisućljeće pr. n. e.) i u Palestini (treće tisućljeće pr.
n. e.). Sudeći po oruđu i oružju, Asteci su bili u kamenom dobu,
neobjašnjivo lišeni metalnog oruđa i oružja iako su poznavali
kovanje zlata. Za rezanje su koristili krhotine opsidijana sličnog
staklu (a jedan od najčešćih predmeta iz astečkih vremena
bio je nož od opsidijana kojeg su koristili za vađenje srca
zarobljenika).

2 9 IZGUBLJENI K A I N O V KRAj?

Budući da se za ostale narode u obje Amerike držalo da
ne poznaju pismo, Asteci su izgledali napredniji barem na tom
polju jer su zaista imali sustav pisanja. Ali to pismo nije bilo ni
abecedno niti fonetsko; to su bili nizovi slika, kao u stripu (si. 6a).
Radi usporedbe, na drevnom Bliskom istoku pismo je nastalo
oko 3800. g. pr. n. e. (u Sumeru) u obliku piktograma, ali ubrzo se
kroz stiliziranje pretvorilo u klinasto pismo, zatim napredovalo u
fonetsko pismo gdje su znakovi stajali umjesto slogova, te krajem
drugog tisućljeća pr. n. e. u kompletnu abecedu. Slikovno pismo
se pojavilo u Egiptu na početku kraljevstva, oko 3100. g. pr. n. e. i
brzo se razvilo u sustav hijeroglifa.

Stručne studije, poput one Amelije Hertz (Revue de Synthèse
Historique, br. 35), donose zaključak da je astečko slikovno pismo
1500. g. n. e. bilo slično najranijem egipatskom pismu, kao što je
ono na kamenoj pločici za pisanje kralja Narmera (sl. 6b) za kojeg
neki smatraju da je bio prvi dinastijski kralj u Egiptu - četiri
i pol tisućljeća ranije. A. Hertz je pronašla još jednu neobičnu
analogiju između astečkog Meksika i ranog dinastijskog Egipta:
u obje zemlje, dok se bakrena metalurgija tek trebala razviti,
kovanje zlata je bilo tako razvijeno da su zanatlije mogli umetati
tirkiz u zlatne predmete (taj je poludragi kamen bio omiljen u
obje zemlje).

slika 6

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 30

Nacionalni antropološki muzej u Mexico Cityju - sigurno
jedan od najboljih u svijetu na tom području - prikazuje
arheološku baštinu zemlje u zgradi koja ima oblik slova U. Ona
se sastoji od povezanih odjeljaka ili dvorana i vodi posjetitelja
kroz vrijeme i prostor, od pretpovijesnih izvora do astečkih
vremena, te od juga i sjevera do istoka i zapada. Središnji dio
posvećen je Astecima; to je srce i ponos meksičke nacionalne
arheologije; naziv 'Asteci' tim je ljudima dan tek kasnije. Oni
su sami sebe nazivali Mexica, davši tako ime ne samo glavnom
gradu (sagrađenom tamo gdje je bio astečki Tenochtitlan), nego
i cijeloj zemlji.

Dvoranu 'Mexica' muzej opisuje kao 'najvažniju dvoranu...
Njene grandiozne dimenzije napravljene su da kulturi meksičkog
naroda daju bogati okvir'. Među monumentalnim kamenim
skulpturama nalazi se i ogromni Kameni kalendar (v. sl. 1) koji
je težak oko dvadeset pet tona, divovski kipovi raznih bogova i
boginja, te veliki i debeli kameni disk. Tu impresivnu dvoranu
ispunjavaju i manji kipovi od kamena i gline, zemljano oruđe
i posuđe, oružje, zlatni ornamenti i drugi asteški ostaci, te
umanjeni model svetišta.

Zapanjujuć je kontrast između primitivnih glinenih i
drvenih predmeta i grotesknih kipova s jedne strane, te moćnih
klesanih kamenih iskopina s druge strane. On je neobjašnjiv kad
se uzme u obzir manje od četiri stoljeća astečke prisutnosti u
Meksiku. Kako objasniti takva dva sloja civilizacije? Ako odgovor
tražimo u poznatoj povijesti, Asteci izgledaju kao nomadsko,
divlje imigracijsko pleme koje se probilo u dolinu nastanjenu
plemenima s naprednijom kulturom. U početku su zarađivali za
život služeći tim plemenima, najčešće kao unajmljeni plaćenici.
S vremenom im je uspjelo nadjačati svoje susjede i posuditi
ne samo njihovu kulturu već i njihove obrtnike. Budući da
su bili sljedbenici Huitzilopochtlija, Asteci su usvojili panteon
svojih susjeda, uključivši u nj boga kiše Tlaloca i dobrohotnog
Quetzalcoatla, boga zanatstva, pisanja, matematike, astronomije
i računanja vremena.

31 IZGUBLJENI KAINOV KRAJ?

Ali legende koje znanstvenici nazivaju 'migracijskim
mitovima', stavljaju događaje u drugo svjetlo - uglavnom
smještajući priču u mnogo ranije vrijeme. Izvori te informacije
nisu samo usmene predaje, nego i brojne knjige zvane kodeksi.
Takva je npr. Codex Boturini, koja izvješćuje da se pradjedovski
d o m astečkog plemena zvao Azt-lan ('Bijelo Mjesto'). To je
bilo sjedište prvog patrijarhalnog para, Itzac-mixcoatla ('Bijela
Zmija Oblaka') i njegove supruge llan-cue ('Stara Žena'); oni
su rodili sinove od kojih su potekla plemena koja su govorila
nahuatlanskim jezikom, među njima i Asteci. I Tolteci potječu od
Itzac-mixcoatla, ali njihova majka je bila neka druga žena; oni su
tako tek polubraća Asteka.

Nitko ne može sa sigurnošću reći gdje je Aztlan bio
smješten. Među brojnim studijama koje se bave ovim pitanjem
(koje, između ostalih, uključuju i teoriju da je to bila legendarna
Atlantida), jedna od najboljih je Wo lag Aztlan, die Heimat der
Azteken? Eduarda Selera. To mjesto je očito bilo povezano s
brojem sedam, jer ga se ponekad nazivalo Aztlan od sedam pećina.
Osim toga, u kodeksima je opisano kao mjesto prepoznatljivo po
svojih sedam hramova: središnjoj velikoj stepenastoj piramidi
okruženoj sa šest manjih svetišta.

U svom elaboratu Historia de las cosas de la Nueva Espana,
redovnik Bernardino de Sahagün, koristeći izvorne tekstove na
domorodačkom Nahuatl jeziku napisane nakon španjolskog
osvajanja,obrađuje multiplemensku migraciju iz Aztlana. Ukupno
je bilo sedam plemena koja su Aztlan napustila brodovima.
Slikovne knjige ih prikazuju kako prolaze pokraj jednog
istaknutog objekta čiji piktogram ostaje zagonetka. Sahagün
nam daje razna imena za postaje na putovanju, nazivajući mjesto
pristajanja brodova 'Panotlan', što znači jednostavno 'mjesto
dolaska na obali'; iz različitih indicija znanstvenici zaključuju da
je to bila današnja Guatemala.

Pristigla plemena imala su četiri mudraca da ih vode, jer su
oni sa sobom ponijeli ritualne rukopise, a također su poznavali i
tajne kalendara. Odatle su plemena otišla u smjeru Mjesta Zmije-
Oblaka i nakon toga se raspršila. Na kraju su neka, uključujući

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 32

Asteke i Tolteke, došla do mjesta nazvanog Teotihuacan gdje
su sagrađene dvije piramide, jedna posvećena suncu, a druga
mjesecu.

Kraljevi su vladali u Teotihuacanu, a tamo su bivali i
pokopani, jer biti sahranjen u Teotihuacanu značilo je pridružiti
se bogovima u životu nakon smrti. Nije jasno koliko je vremena
prošlo do sljedeće seobe; ali nakon nekog vremena plemena su
počela napuštati sveti grad. Prvi su otišli Tolteci da bi sagradili
svoj vlastiti grad, Tollan. Posljednji su otišli Asteci. Lutanje ih
je vodilo na razna mjesta, ali nigdje nisu našli predaha. U doba
njihove zadnje seobe njihov vođa se zvao Mexitli, što znači
'Pomazanik'. To je prema nekim znanstvenicima (npr. Manuel
Orozoco y Berra, Ojeada sobre cronología Mexicana) bio izvor
plemenskog imena Mexico ('Pomazani narod').

Poticaj za posljednju seobu je Astecima/Meksikancima dao
njihov bog Huitzilipochtli koji im je obećao zemlju gdje su 'kuće
sa zlatom i srebrom, višebojni pamuk i kakao od mnogo boja'.
Trebali su ići u pokazanom pravcu sve dok ne vide orla kako sjedi
na visokom kaktusu koji raste iz stijene okružene vodom. Tamo
su se trebali naseliti i nazvati se 'Mexica, jer oni su bili izabrani
narod, predodređen da vlada nad ostalim plemenima.

Tako se dogodilo da su Asteci stigli - prema tim legendama,
po drugi put - u meksičku dolinu. Došli su do Tollana, poznatog i
kao'Srednje mjesto'. Iako su stanovnici po precima bili pripadnici
istog naroda, nisu dočekali Asteke s dobrodošlicom. Gotovo dva
stoljeća su Asteci živjeli na močvarnim rubovima središnjeg
jezera, jačajući u snazi i znanju, konačno su osnovali svoj vlastiti
grad, Tenochtitlán.

Ime grada znači 'Grad Tenocha'. Neki smatraju da je to stoga
što se astečki vođa u to vrijeme, koji je i izgradio grad, zvao
Tenoch. Ali, budući da je poznato da su se Asteci u to vrijeme
smatrali za Tenochas - potomcima Tenocha - drugi smatraju
da je Tenoch bilo ime plemenskog pretka, legendarnog očinskog
lika iz davnih vremena.

Znanstvenici sada uglavnom drže da su Mexica ili Tenochas
u dolinu stigli oko 1140. godine n. e. i utemeljili Tenochtitlán 1325.

33 IZGUBLJENI KAINOV KRAJ?

godine n. e. Tada su dobili na utjecaju kroz savezništvo s nekim
plemenima, dok su s drugima zaratili. Neki istraživači smatraju
da su Asteci dominirali carstvom. Činjenica je da su oni, kad su
Španjolci stigli, bili dominantna snaga u središnjem Meksiku,
zapovijedajući saveznicima i podčinjavajući neprijatelje. Ovi
posljednji su služili kao zarobljenici za žrtvovanja; njihov ustanak
protiv astečkih ugnjetavača olakšao je španjolsko osvajanje.

Poput biblijskih Židova koji su pratili svoju genealogiju ne
samo do patrijarhalnih parova nego i do početka čovječanstva,
i Asteci, Tolteci te ostala Nahuatl plemena posjeduju Legendu o
stvaranju koja slijedi iste teme. Međutim, dok je Stari zavjet sažeo
svoje detaljne sumerske izvore izmislivši jedan mnogostruki
entitet (Elohim) iz brojnih božanstava aktivnih u procesima
stvaranja, nahuatlanske predaje su zadržale sumerske i egipatske
koncepte o više božanskih bića koja djeluju samostalno ili
udruženo.

Plemenska vjerovanja koja prevladavaju od jugozapada
Sjedinjenih Američkih Država na sjeveru do današnje Nikaragve
na jugu - u području Srednje Amerike - govore da je u samim
počecima postojao Drevni Bog, Stvoritelj Sviju Stvari, neba i
zemlje, čije je prebivalište bilo na najvišem, dvanaestom nebu.
Sahagunovi izvori pripisuju podrijetlo tog znanja Toltecima:

A Tolteci su znali
da je nebesa mnogo.
Rekli su da ima dvanaest podjela, jedna iznad druge;
tamo prebiva pravi bog i njegova supruga.
On je Nebeski Bog, Gospodar Dualnosti;
njegova supruga je Gospa Dualnosti, Božanska Gospa.
Ovo je značenje toga:
On je kralj, on je Gospodin, nad dvanaest nebesa.

Ovo zapanjujuće sliči prikazu mezopotamijskih religijskih
vjerovanja, prema kojima je na čelu panteona bio Anu ('Gospodar
Neba5) koji je zajedno sa svojom suprugom Antu ('Nebeska

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 34

Gospa) prebivao na najudaljenijem planetu, dvanaestom članu
našeg Sunčevog sustava. Sumerani su ga opisivali kao zračeći
planet čiji je simbol križ (sl. 7a). Taj simbol, kojeg su kasnije
prihvatili svi narodi drevnog svijeta, razvio se u svugdje prisutni
amblem krilatog diska (sl. 7b,c). Quetzalcoatlov štit (sl. 7d) i
simboli prikazani na ranim meksičkim spomenicima (sl. 7e)
nevjerojatno su slični.

Nahuatlanski tekstovi su u svojim legendama oslikavali
drevne bogove kao bradate ljude (sl.8), kao što i dolikuje precima
bradatog Quetzalcoatla. Kao i u mezopotamijskim i egipatskim
teogonijama, i ovdje nalazimo priče o božanskim parovima i
o brači koja su se ženila vlastitim sestrama. Asteci su najviše
pozornosti posvećivali četvorici božanske braće - Tlatlauhquiju,
Tezcatlipoca-Yaotlu, Quetzalcoatlu i Huitzilopochtliju, navedeni
po redoslijedu njihova rođenja. Oni su predstavljali četiri strane
svijeta i četiri prvotna elementa: Zemlju, Vjetar, Vatru i Vodu

- koncept 'temelja sviju stvari' koji je dobro poznat u cijelom
Starom svijetu. Ova četiri boga također predstavljaju boje:
crvenu, crnu, bijelu i plavu, te četiri rase čovječanstva koje se
često prikazuju (kao na naslovnoj stranici Codex Ferjervary-
Mayera) u odgovarajućim bojama, zajedno sa svojim simbolima,
drvećem i životinjama.

Postojanje spoznaje o četiri odvojene grane čovječanstva
je zanimljivo, možda čak i značajno po svojoj različitosti od
mezopotamijsko-biblijskog koncepta s podjelom na tri grane

- azijsku, afričku i europsku koja potječe od Šem-Ham-Jafet
Noine linije. Nahuatl plemena su dodala četvrtu rasu, crvene
boje - narode obiju Amerika.

Nahuatlanske legende govorile su o sukobima i o ratu među
bogovima. Tu se ubrajaju i incident kad je Huitzilopochtli porazio
četiri stotine manjih bogova, te borba između Tezcatlipoca-
Yaotla i Quetzalcoatla. Takvi ratovi za vladavinu nad Zemljom
ili njenim prirodnim bogatstvima opisani su u predajama
('mitovima') svih drevnih naroda. Hetitske i indo-europske priče
o ratovima između Tešuba i Indre sa svojom braćom stigle su u
Grčku preko Male Azije. Semitski Kanaanci i Feničani zapisali su

35 IZGUBLJENI KAINOV KRAj?

priče o Ba'alovim ratovima s njegovom braćom tijekom kojih je
Ba'al poklao stotine manjih 'sinova bogova kada ih je namamio
na svoju pobjedničku gozbu. A u zemlji Ham, u Africi, egipatski
tekstovi opisuju kako je Set raskomadao svog brata Ozirisa, te
težak i dug rat koji je uslijedio između Seta i Horusa, Ozirisovog
sina i osvetnika.

slika 7

slika 6

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 36

Jesu li to bili izvorno meksički bogovi ili su to bila sjećanja
na vjerovanja i priče koje imaju korijene na drevnom Bliskom
istoku? Odgovor na ovo pitanje izranjat će kako budemo ispitivali
dodatne aspekte nahuatlanskih priča o stvaranju i pretpovijesti.

Nailazimo na Stvoritelja Sviju Stvari, da nastavimo s
usporedbom, koji je bio bog koji 'daje život i smrt, dobru i
lošu kob'. Kroničar Antonio de Herrera y Tordesillas (Historia
general) napisao je da su ga Indijanci 'zazivali u nevolji, gledajući
netremice u nebo gdje su vjerovali da se on nalazi'. Taj je bog
najprije stvorio nebo i zemlju; tada je iz ilovače oblikovao
muškarca i ženu, ali oni nisu dugo potrajali. Nakon dodatnih
pokušaja, ljudski par je načinjen od pepela i metala i od njih
su nastali narodi svijeta. Ali, svi ti muškarci i žene stradali su u
potopu, a spasili su se jedino jedan svećenik i njegova žena koji
su, zajedno sa sjemenjem i životinjama, plutali u izdubljenom
deblu. Svećenik je otkrio kopno tako što je poslao ptice. Prema
jednom drugom kroničaru, redovniku Gregoriju Garciji, potop je
trajao godinu i jedan dan, i tijekom tog vremena cijela je Zemlja
bila prekrivena vodom, a svijet je bio u kaosu.

Rani ili pretpovijesni događaji koji su utjecali na
čovječanstvo i praoce Nahuatl plemena dijele se - prema
legendama, slikovnim prikazima i isklesanom kamenju kao što je
Kameni Kalendar - na četiri doba ili 'Sunca'. Asteci su smatrali da
je njihovo doba posljednje od pet era, doba Petog Sunca. Svako
od prijašnjih Sunaca je završilo zbog neke katastrofe, nekad
prirodne (kao što je poplava), a nekad je to bila nesreća izazvana
ratovima između bogova.

Za veliki astečki Kameni Kalendar (otkriven je unutar po-
dručja svetišta) vjeruje se da sadrži zapis iz pet doba. Simboli koji
okružuju središnje polje i sam središnji prikaz bili su predmet
brojnih studija. Prvi unutarnji prsten jasno prikazuje dvadeset
znakova za dvadeset dana astečkog mjeseca. Četiri pravokutna
polja koja okružuju središnje lice prepoznaju se kao simboli koji
prikazuju četiri prošle ere i nesreću s kojom je svaka od njih
završila - Vodu, Vjetar, Potrese i Oluje, te Jaguara.

Priče o četiri doba su vrijedne zbog informacija o dužini

37 IZGUBLJENI KAINOV KRAJ?

era i o glavnim događajima koji su ih obilježili. Iako se verzije
razlikuju, sugerirajući da je pisanim zapisima prethodila duga
tradicija usmene predaje, sve se slažu u tome da je prvo doba
završilo velikom poplavom, potopom koji je progutao Zemlju.
Čovječanstvo je preživjelo, jer se jedan par, Nene i njegova žena
Tata, uspio spasiti u izdubljenom deblu.

Ili prvo ili drugo doba bilo je doba Divova Bijele Kose.
Drugo Sunce se zvalo 'Tzoncuztique' - 'Zlatno Doba'; okončala ga
je Zmija Vjetra. Trećem je Suncu predsjedavala Vatrena Zmija; to
je bilo doba Ljudi Crvene Kose. Prema kroničaru Ixtlilxochitlu,
to su bili preživjeli iz drugog doba koji su došli brodom s istoka u
Novi svijet, nastanivši se u području kojeg su nazvali Botonchan;
tamo su sreli divove koji su također preživjeli drugo doba i
postali njihovi robovi.

Četvrto Sunce je bila era Ljudi Crne Glave. Za vrijeme tog
razdoblja se Quetzalcoatl pojavio u Meksiku - visok stasom,
svijetao u licu, bradat i odjeven u dugu tuniku. Njegov štap
u obliku zmije bio je obojen u crno, bijelo i crveno; bio je
optočen dragim kamenjem i ukrašen sa šest zvijezda. (Možda
nije slučajnost da je štap biskupa Zumárrage, prvog meksičkog
biskupa, bio oblikovan tako da izgleda kao Quetzalcoatlov štap).
Tijekom ovog razdoblja izgrađen je Tollan, toltečki glavni grad.
Quetzalcoatl, gospodar mudrosti i znanja, uveo je učenje, obrt,
zakone i računanje vremena u ciklusima od pedeset i dvije
godine.

Potkraj Četvrtog Sunca vodili su se ratovi među bogovima.
Quetzalcoatl je otišao natrag na istok u mjesto odakle je došao.
Ratovi bogova doveli su do pustošenja zemlje; divljih životinja je
bilo više nego ljudi, a Tollan je bio napušten. Pet godina poslije
stigla su plemena Chichimec, odnosno Asteci i počelo je Peto
Sunce, astečka era.

Zašto su se razdoblja zvala'Sunca' i koliko su trajala? Razlog
za to je nejasan, a dužina različitih razdoblja nije navedena ili se
razlikuje, već prema verziji. Verzija koja izgleda ispravna i, kako
cemo vidjeti, zapanjujuće vjerojatna jest Codex Vaticano-Latino
3738. Tu se spominje da je prvo Sunce trajalo 4008 godina, drugo

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 38

4010, a treće 4081. Četvrto Sunce je 'počelo prije 5042 godina,
a vrijeme njegovog završetka nije navedeno. Kako bilo da bilo,
ovo je priča o događajima koji sežu sve do 17.141 godine prije
vremena kad su zapisani.

To je priličan vremenski raspon da bi se ljudi mogli sjećati,
pa su znanstvenici - premda se slažu da događaji iz Četvrtog
Sunca sadržavaju povijesne elemente - skloni tome da prijašnja
razdoblja odbace kao puki mit. Kako onda objasniti priče o Adamu
i Evi, opći potop, preživljavanje jednog para - epizode (riječima
H. B. Alexandera, Latin-American Mythology) 'koje zapanjujuće
podsjećaju na priču o postanku u Knjizi Postanka II i na sličnu
babilonsku kozmogoniju'? Neki znanstvenici pretpostavljaju
da nahuatlanski tekstovi na neki način odražavaju ono što su
Indijanci već čuli od Španjolaca koji su širili učenja iz Biblije.
Međutim, budući da nisu svi kodeksi nastali nakon španjolskog
osvajanja, biblijsko-mezopotamijske sličnosti mogu se objasniti
jedino ako dopustimo mogućnost da su meksička plemena imala
neke pradjedovske veze s Mezopotamijom.

Štoviše, Mexica-nahuatlanska predaja dovodi u vezu doga-
đaje i vremena s tolikom znanstvenom i povijesnom preciznošću,
da to svakoga mora primorati da zastane i začudi se. Ova predaja
smješta vrijeme potopa na kraj Prvog Sunca, 13.133 godina prije
vremena pisanja kodeksa, tj. oko 11.600 g. pr. n. e. No, u svojoj
knjizi 'Dvanaesti planet' došao sam do zaključka da je globalni
potop zaista progutao Zemlju oko 11.000 g. pr. n. e.; takva
podudarnost, ne samo u legendi već i u približnom vremenu
događanja, navodi na pomisao da astečke legende sadrže nešto
više od pukog mita.

Jednako intrigantna je tvrdnja koju nalazimo u legendi da
je četvrto razdoblje bilo vrijeme 'ljudi crne glave' (prethodila
su mu razdoblja divova bijele kose, a zatim crvenokosih ljudi).
Točno tim izrazom nazivali su se Sumerani u svojim tekstovima.
Da li astečki tekstovi sugeriraju da je Četvrto Sunce bilo vrijeme
kad su se Sumerani pojavili na pozornici čovječanstva? Početak
sumerske civilizacije seže u otprilike 3.800. g. pr. n. e.; ne bismo
se trebali iznenaditi, kako sad stvari stoje, da su Asteci taj početak

3 9 IZGUBLJENI KAINOV KRAJ?

- određujući kao početak Četvrtog Doba 5026 godina prije svog
vremena - vremenski smjestili ustvari u 3500. g. pr. n. e., što je
zapanjujuće točno kada govorimo o početku doba 'ljudi crne
glave'.

Objašnjenje da su Asteci govorili Španjolcima ono što su
prije toga čuli od njih sasvim sigurno ne drži vodu što se tiče
Sumera. Zapadni svijet je otkrio ostatke i baštinu velike sumerske
civilizacije tek četiri stoljeća nakon španjolskog osvajanja.

Legende slične Knjizi Postanka - čovjeku se takav zaključak
sam nameće - morale su Nahuatl plemenima biti poznate iz
njihovih vlastitih pradjedovskih izvora. Ali, kako to objasniti?

To je pitanje zbunjivalo i same Španjolce. Zapanjeni otkrićem
ne samo civilizacije u Novom svijetu, pa još toliko srodne
europskoj, nego i 'velikog broja naroda ondje', bili su dvostruko
zbunjeni biblijskim navodima u astečkim nevjerojatnim pričama.
Dok su oni pokušavali naći objašnjenje, nameće se jednostavan
odgovor: to su bili potomci Deset izgubljenih Izraelovih plemena
koje su Asirci protjerali 722. g. pr. n. e. i koji su zatim nestali bez
traga (preostalo kraljevstvo Judeje održala su dva plemena Juda
i Benjamin).

Ako ne začetnik, onda onaj koji je to prvi podrobno
protumačio u svojim spisima, bio je dominikanac Diego Duran
koji je u Novu Španjolsku došao 1542. g. u dobi od pet godina.
Njegove dvije knjige od kojih je jedna poznata pod engleskim
naslovom kao Book of the Gods and Rites and the Ancient
Calendar i Historia de las Indias de Nueva Espana, na engleski su
preveli D. Heyden i F. Horcasitas. Upravo u drugoj knjizi Duran
je, navodeći brojne sličnosti, s ushitom iznio svoj zaključak u
vezi domorodaca, 'o Indijancima i o kopnu ovoga novog svijeta,
zapisavši da'su to Židovi i židovski narod'. Ovu teoriju potvrđuje,
piše on, 'njihova priroda: ti domoroci su dio deset izraelskih
plemena koje je kralj Asiraca zarobio i odveo u Asiriju'.

Njegova izvješća o razgovorima sa starim Indijancima
izmamila su plemenske predaje o vremenu kada su postojali 'ljudi

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 40

čudovišnog stasa koji su se pojavili i osvojili zemlju... A ti divovi,
budući da nisu našli način da dosegnu sunce, odlučiše sagraditi
kulu toliko visoku da njen vrh dosegne do neba. Ova epizoda,
koja je lako usporediva s biblijskom pričom o Babilonskoj kuli
jednako je značajna kao i druga priča o seobi sličnoj biblijskom
Izlasku.

Ne iznenađuje da je, nakon što se povećao broj takvih
izvješća, teorija o Deset izgubljenih plemena u šesnaestom i
sedamnaestom stoljeću postala omiljena, pretpostavljajući da su
Izraelci, lutajući prema istoku kroz asirske posjede nekako došli
do Amerike.

Ideju o Deset izgubljenih plemena podržavali su europski
kraljevski dvorovi, ali su je znanstvenici kasnije ismijali.
Suvremene teorije drže da je čovjek prvotno u Novi svijet stigao
iz Azije preko ledenog prijelaza prema Aljasci prije otprilike
20.000 - 30.000 godina i polako se spuštao na jug. Važni dokazi
koji se sastoje od predmeta, jezika te etnoloških i antropoloških
procjena ukazuju na utjecaje s druge strane Tihog oceana
- hinduske, jugoistočno-azijske, kineske, japanske, polinezijske.
Znanstvenici ih objašnjavaju periodičnim dolaskom pripadnika
tih naroda u obje Amerike; ali oni ističu da se to dogodilo tijekom
naše ere, tek nekoliko stoljeća prije španjolskog osvajanja, a
nikako prije nove ere.

Dok etablirani znanstvenici nastavljaju s ignoriranjem
svih dokaza o transatlantskim kontaktima između Starog i
Novog svijeta, dotle dopuštaju relativno nedavne transpacifičke
kontakte kao objašnjenje za kolanje Amerikom legendi sličnih
Knjizi Postanka. Uistinu, legende o Potopu i o stvaranju čovjeka
iz ilovače ili iz sličnih materijala bile su teme mitologija po
cijelom svijetu, a mogući put u Ameriku s Bliskog Istoka (odakle
su legende potekle) mogao je ići preko jugoistočne Azije i otoka
u Tihom oceanu.

Međutim, u nahuatlanskim verzijama postoje elementi koji
ukazuju na vrlo rani izvor, a ne na relativno bliska stoljeća koja
su prethodila španjolskom osvajanju. Jedan od tih elemenata jest
činjenica da nahuatlanske legende o stvaranju čovjeka slijede

41 IZGUBLJENI KAINOV KRAJ?

vrlo staru mezopotamijsku verziju koja čak nije ni uvrštena u
Knjigu Postanka!

Biblija, ustvari, nema jednu, već dvije verzije o stvaranju
čovjeka; obje polaze od ranijih mezopotamijskih verzija. Ali
obje ignoriraju treću i vjerojatno najstariju verziju u kojoj
čovječanstvo nije oblikovano od ilovače, već od božje krvi. U
sumerskom tekstu, na kojem se temelji ova verzija, bog Ea u
suradnji s boginjom Ninti je 'pripremio kupku očišćenja. 'Neka
jedan bog iskrvari u nju', zapovijedio je; 'od njegovog mesa i krvi
neka Ninti zamijesi ilovaču'. Iz te smjese stvoreni su muškarac i
žena.

Smatram vrlo značajnim da se upravo ova verzija - koja
nije u Bibliji - ponavlja u astečkom mitu. Tekst je poznat kao
Manuskript 1558; on otkriva da su se bogovi nakon zlosretnog
kraja Četvrtog Sunca skupili u Teotihuacanu.

Čim su svi bogovi došli, rekoše:
"Tko će nastaniti Zemlju?
Nebo je već stvoreno
i Zemlja je stvorena;
ali tko će, o bogovi, živjeti na Zemlji?

Sakupljeni bogovi su 'bili ojađeni'. Ali Quetzalcoatl, bog
mudrosti i znanosti, imao je ideju. Otišao je u Mictlan, zemlju
mrtvih, i objavio božanskom paru koji je tamo vladao: 'Došao
sam po dragocjene kosti koje ovdje držite'. Izbjegavši prigovore
i pokušaj prijevare, Quetzalcoatl se uspio dokopati 'dragocjenih
kostiju':

Skupio je dragocjene kosti;
kosti muškarca bile su na jednoj strani,
kosti žene bile su na drugoj strani.
Quetzalcoatl ih uze i načini svežanj.

Odnio je suhe kosti u Tamoanchan,'Mjesto našeg podrijetla'
ili 'Mjesto odakle potječemo'. Tamo ih je predao boginji

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 42

Cihuacoatl ('Zmijska Žena'), boginji magije.

Ona je smrvila kosti
i stavila ih u zemljano korito.
Quetzalcoatl je na njih iskrvario svoj muški organ.

Dok su ostali bogovi promatrali, ona je pomiješala
smrvljene kosti s krvlju boga; iz smjese nalik ilovači oblikovani
su Macehuales. Čovječanstvo je bilo iznova stvoreno!

U sumerskim legendama čovjeka su oblikovali bog Ea ('Čiji
dom je voda), poznat i kao Enki ('Gospodar Zemlja') čiji ga
epiteti i simboli često prikazuju lukavim, a usto i metalurgom
- sve riječi koje svoj lingvistički ekvivalent nalaze u terminu
'zmija. Njegova pomoćnica u pothvatu, Ninti ('Ona koja daje
život'), bila je boginja medicine - zanata čiji je simbol od drevnih
vremena bila omotana zmija. Sumerski prikazi na pečatima
valjaka pokazuju dvoje božanstava u laboratorijskom okruženju,
boce i ostala pomagala (si. 9a).

Uistinu je zapanjujuće da se svi ovi elementi mogu naći
u nahuatlanskim legendama - bog znanja poznat po imenu
Pernata Zmija, boginja magijskih moći nazvana Zmijskom
Ženom; ilovača u kojoj se zemljani elementi miješaju s božjom
esencijom (krvlju) i oblikovanje čovjeka, muškarca i žene iz
smjese. Još više začuđuje činjenica da je taj mit bio slikovno
prikazan u nahuatlanskom kodeksu pronađenom u području
plemena Mixtee. On prikazuje boga i boginju kako miješaju neki
element koji teče u ogromnu bocu ili bačvu u koju kaplje i krv
boga; iz te mješavine nastaje čovjek (si. 9b).

Zajedno s drugim podacima i terminologijom koji se vežu
za Sumer, ovo ukazuje na postojanje vrlo ranih kontakata. Čini
se da taj dokaz dovodi u pitanje suvremene teorije o prvoj seobi
ljudi u Ameriku. Time ne mislim samo na sugestije (ranije u
ovom stoljeću na Međunarodnom kongresu amerikanologa)
da se seoba nije dogodila iz Azije preko Berlingovog tjesnaca na
sjeveru, nego iz Australije/Novog Zelanda preko Antarktika u
Južnu Ameriku - ideja koja je nedavno ponovno zaživjela nakon

43 IZGUBLJENI K A I N O V KRAj?

otkrića zakopanih mumija u sjevernom Čileu, blizu granice s
Peruom, starih 9.000 godina.

Problem koji postoji kod obje teorije jest da one
podrazumijevaju putovanje zapregama muškaraca, žena i djece
preko tisuća kilometara smrznutog terena. Pitamo se kako je
to bilo moguće ostvariti prije 20.000 ili 30.000 godina; štoviše,
pitamo se zašto bi oni krenuli na takvo putovanje. Zašto bi
muškarci, žene i djeca putovali tisućama kilometara preko
smrznutog terena, naizgled ne dobivajući ništa osim još više leda
- osim ako su bili svjesni da se iza leda nalazi obećana zemlja?

No, kako su mogli znati što se nalazi iza beskonačnog leda
ako tamo još nisu bili, kao ni bilo tko prije njih - jer, po definiciji,
oni su bili prvi ljudi koji su prešli u Ameriku?

slika 9

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 44

U biblijskoj priči o Izlasku iz Egipta, Gospodin opisuje
Obećanu zemlju kao 'zemlju pšenice i ječma, vina i smokava i
šipka, zemlju maslina i meda... Zemlju čije je kamenje od željeza
i iz čijih planina možeš kopati bakar'. Astečki bog je opisao
njihovu Obećanu zemlju kao zemlju 'kuća sa zlatom i srebrom,
s odjećom s puno boja i kakaom s mnogo nijansi'. Da li bi rani
useljenici u Ameriku poduzeli takvo nemoguće putovanje da im
netko - njihov bog - nije rekao da idu i opisao im što ih očekuje?
A ako to božanstvo nije bilo tek teološko božanstvo, nego biće
fizički prisutno na Zemlji, je li im ono moglo pomoći da svladaju
teškoće putovanja kao što je i biblijski Bog to učinio za Izraelce?

Upravo s takvim mislima - zašto i kako su krenuli na to
nemoguće putovanje - čitao sam i ponovno čitao nahuatlanske
priče o seobama i o Četiri Doba. Budući da je Prvo sunce završilo
Potopom, to razdoblje moralo je biti završna faza posljednjeg
Ledenog doba, jer sam u Dvanaestom planetu iznio zaključak
da je Potop bio uzrokovan klizanjem dijela antarktičkog leda u
ocean, uzrokujući tako iznenadni kraj Ledenog doba oko 11.000.
g. pr. n. e.

Da li se legendarni dom nahuatlanskih plemena zvao
Aztlan, 'Bijelo Mjesto', iz jednostavnog razloga što je to i bio
- zemlja pokrivena snijegom? Da li su zato Prvo Sunce smatrali
vremenom 'divova bijele kose'? Da li astečka povijesna sjećanja,
vraćajući se na početak Prvog Sunca prije 17.141 godine ustvari
govore o seobi u Ameriku oko 15.000. g. pr. n. e. kada je led
oblikovao kopneni most sa Starim svijetom? Štoviše, je li moguće
da se uopće nije radilo o prijelazu preko zaleđene morske
površine, već brodovima preko Tihog oceana, kako govore
nahuatlanske legende?

Legende o pretpovijesnom dolasku morem i pristajanju
na obali Tihog oceana ne postoje samo kod meksičkih naroda.
Mnogo južnije, narodi Anda sačuvali su slična sjećanja,
prepričana kao legende. Jedna od njih, Legenda o Naymlapu,
možda se odnosi na prvo doseljavanje naroda sa svih strana na
tamošnje obale. Legenda govori o velikoj floti brodova od balse
i trske (od vrste kakvu je koristio Thor Heyerdahl, simulirajući

45 IZGUBLJENI KAINOV KRAJ?

sumersku plovidbu morem u brodovima od trske). Zeleni
kamen koji je mogao izgovarati božje riječi, postavljen u vodeći
brod, pokazivao je smjer vodi useljenika Naymlapu prema
odabranoj obali. Božanstvo koje je govorilo kroz zelenog idola
zatim je poučilo ljude umjetnosti obrađivanja zemlje, građenja i
zanatstvu.

Neke verzije legende o zelenom kamenu određuju kao
mjesto iskrcavanja rt Santa Helena u Ekvadoru; na tom mjestu
južnoamerički kontinent strši na zapad u Tihi ocean. Više
kroničara, među njima i Juan de Velasco, spominju predaje
domorodaca o tome da su prvi doseljenici u ekvatorijalnom
području bili divovi. Ljudski doseljenici koji su slijedili, obožavali
su panteon od dvanaest bogova na čelu sa Suncem i Mjesecom.
Tamo gdje je smješten glavni grad Ekvadora, piše Velasco,
doseljenici su sagradili dva hrama okrenuta jedan prema drugome.
Hram posvećen Suncu imao je ispred ulaza dva kamena stupa, a
u prednjem dvorištu krug od dvanaest kamenih stupova.

Zatim je došlo vrijeme da njihov vođa Naymlamp, koji je
završio svoju misiju, ode. Za razliku od svojih nasljednika, on
nije umro: bila su mu dana krila i on je odletio (i nikad više nije
viđen) - na nebo ga je odnio bog kamena koji govori.

Sto se tiče vjerovanja da se božanske upute mogu primiti
kroz Kamen Koji Govori, američki se Indijanci nalaze u dobrom
društvu; svi drevni narodi Starog svijeta opisivali su i vjerovali
u proročko kamenje, na vrhu zavjetnog kovčega kojeg su Izraelci
nosili za vrijeme Izlaska bio je Dvir - doslovno: 'govornik' -
prijenosna naprava kroz koju je Mojsije mogao čuti Božje upute.
Detalj o Naymlapovom odlasku na način da je bio odnesen
u nebo također ima biblijsku paralelu. Čitali smo u petom
poglavlju Knjige Postanka da je u sedmoj generaciji Adamove
linije kroz Šeta, patrijarh bio Henok; nakon što je navršio dob
od 365 godina 'otišao je' sa Zemlje, jer ga je Gospodin uzeo na
nebo.

Znanstvenicima predstavlja problem mogućnost prelaska
oceana prije 15.000 ili 20,000 godina: oni smatraju da je čovjek
tada bio previše primitivan a da bi imao brodove koji mogu

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 46

preploviti ocean, te da bi plovio velikim morima. Sve do sumerske
civilizacije, početkom četvrtog tisućljeća pr. n. e., čovječanstvo
nije poznavalo transportna sredstva za duge relacije po kopnu
(izrada kotača) i vodi (brodovi).

Ali to je, prema samim Sumeranima, bio slijed događaja
nakon Potopa. Oni uporno tvrde da je na Zemlji postojala
visoka civilizacija prije Potopa - civilizacija koju su na Zemlji
započeli oni koji su došli s planeta Anu i nastavila se kroz liniju
dugovječnih 'polubogova', potomaka vanzemaljaca (biblijski
Nefilim) i 'kćeri ljudskih'. Egipatske kronike, kao što su zapisi
svećenika Manethoa, slijedile su isti koncept. Tako je naravno
učinila i Biblija koja opisuje seoski život (obrađivanje zemlje,
stočarstvo), kao i gradsku civilizaciju (gradove, metalurgiju) prije
Potopa. Sve to je međutim - prema svim tim drevnim izvorima
- bilo Potopom izbrisano s lica zemlje i trebalo je krenuti od
samog početka.

Knjiga Postanka započinje pričama o stvaranju, pričama
koje predstavljaju sažetu verziju mnogo detaljnijih sumerskih
tekstova. U njima se dosljedno govori o 'Adamu, doslovno -
'Zemljaninu. Ali tada se prelazi na genealogiju jednog specifičnog
pretka imenom Adam: 'Ovo je povijest Adamova roda. (Knjiga
Postanka, 5:1). On je u početku imao dva sina, Kaina i Abela.
Nakon što je Kain ubio svog brata, Jahve ga je otjerao. 'I Adam
ponovno pozna svoju ženu, te ona rodi sina i nazva ga Šet'.
Upravo je Šetova linija ona koju Biblija slijedi kroz genealogiju
patrijarha do Noe, junaka priče o Potopu. Priča se zatim fokusira
na azijsko-afričko-europske narode.

Ali što se dogodilo s Kainom i njegovom lozom? U Bibliji o
tome nalazimo svega desetak stihova. Jahve je kaznio Kaina tako
što ga je učinio nomadom,'bjeguncem i skitnicom na Zemlji'.

I Kain ode ispred lica Jahvina u zemlju Nod,
istočno od Edena i ondje se nastani.
Kain pozna svoju ženu, te ona zače i rodi Henoka.
Podigao je grad i grad prozvao
imenom svoga sina - Henok.

4 7 IZGUBLJENI KAINOV KRAJ?

Nekoliko generacije kasnije rodio se Lamek. On je imao
dvije žene. Od jedne se rodi Jabal;'on je bio praotac onih što pod
šatorima žive sa stokom'. Od druge se rodiše dva sina. Jedan od
njih, Jubal,'bio je praotac sviju koji sviraju na liru i sviralu'. Drugi
sin, Tubal-Kain, bio je 'praotac onih koji kuju bakar i željezo'.

Ova mršava biblijska informacija donekle je iscrpnija
u pseudoepigrafskoj Knjizi Jubileja, za koju se vjeruje da je
sastavljena u drugom stoljeću pr. n. e., i to iz ranijih izvora.
Govoreći o događajima u odlomku Knjige Jubileja, tu se kaže da
je'Kain uzeo Avan, svoju sestru da mu bude ženom i ona mu rodi
Henoka na kraju četvrtog jubileja. A u prvoj godini prvog tjedna
petog jubileja gradile su se kuće na Zemlji i Kain je sagradio grad
i nazvao ga po svom sinu Henoku'.

Proučavatelji Biblije dugo su vremena bili zbunjeni
davanjem imena Henok (što znači: 'koji osniva', 'osnivanje')
obojici Adamovih nasljednika, preko Seta i preko Kaina, kao i
drugim sličnostima u imenima nasljednika. Koji god da je tomu
bio razlog, očigledno je da su izvori na koje su se oslanjali pisci
Biblije obojici Henoka - koji su možda bili jedna povijesna
osoba - pripisivali izvanredna djela. Knjiga Jubileja kaže da je
Henok 'bio prvi među ljudima koji su rođeni na Zemlji koji je
naučio pisati i znanje i mudrost i koji je napisao u knjigu nebeske
znake prema njihovim mjesecima'. Prema Knjizi Henokovoj,
tijekom svog putovanja po nebu, ovaj je patrijarh bio poučavan u
matematici, znanju o planetima i kalendaru, a pokazana mu je i
lokacija 'sedam metalnih planina' na Zemlji, 'na zapadu'.
Predbiblijski sumerski tekstovi poznati kao 'Popis kraljeva'
također donose priču o pretpotopnom vladaru kojeg su bogovi
naučili sve vrste znanja. Njegovo ime je bilo EN. ME. DUR. AN.
Kl - 'Gospodin znanja o temama neba i zemlje i vrlo je vjerojatno
bio prototip biblijskog Henoka.

Nahuatlanske priče o lutanju, dolasku na odredište,
naseljavanju o kojem svjedoči izgradnja grada, o patrijarhu s
dvije žene i sinovima od kojih su nastale plemenske nacije, o
nekome tko je postao poznat po svom umijeću obrade metala
~ zar ne zvuče gotovo kao biblijske priče? Čak i nahuatlansko