Zecharia Sitchin - Izgubljena Kraljevstva

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 48

naglašavanje broja sedam se odražava u biblijskim pričama
gdje je sedmi potomak po Kainovoj liniji, Lamek, tajanstveno
proglasio da će 'Kain biti osvećen sedmerostruko, Lamek
sedamdeset i sedam puta!'.

Da li se mi ustvari u tradicijama sedam nahuatlanskih
plemena susrećemo s odjecima - starim sjećanjima - prognane
loze Kaina i njegovog sina Henoka?

Asteci su svoj glavni grad zvali Tenochtitlan, Tenohov grad,
nazvavši ga tako po njihovom pretku. Uzmemo li u obzir da su
Asteci u svom dijalektu ispred mnogih riječi stavljali prefiks T,
Tenoh je izvorno mogao biti Enoh (engleska verzija imena Henok,
prim. prev.), ako ispustimo prefiks T.

Jedan babilonski tekst koji se po mišljenju znanstvenika
temelji na jednom ranijem sumerskom tekstu iz trećeg milenija
pr. n. e. zagonetno govori o sukobu između brata-zemljoradnika
i brata-pastira, koji završava ubojstvom, baš kao što je to bio
slučaj kod Kaina i Abela. Osuđen da 'luta u žalosti', uvrijeđeni
vođa zvan Kain, odselio je u zemlju Dunu i tamo 'sagradio grad
s tornjevima-blizancima'.

Tornjevi-blizanci na vrhu hramova-piramida bili su zaštitni
znak astečke arhitekture. Da li je to spomen Ka'inovoj gradnji
'grada s tornjevima-blizancima? I da li je Tenochtitlan,'Tenohov
grad', bio tako nazvan jer je Kain, tisućljećima ranije, 'sagradio
grad i nazvao grad po imenu svog sina, Henoka'?

Da li smo u Srednjoj Americi našli izgubljeni Kainov kraj,
grad nazvan po Henoku? Ta mogućnost svakako nudi moguće
odgovore na zagonetku ljudskih početaka u ovim područjima.

To također može baciti svjetlo na druge dvije zagonetke
- onu o 'Kainovom znaku' i nasljednoj crti zajedničkoj svim
Indijancima: odsutnosti dlaka na licu.

Prema biblijskoj priči, nakon što je Bog prognao Kaina iz
naseljenih zemalja i odredio mu da postane lutalica na Istoku,
Kainova briga bila je da ga ne ubiju osvetnici. Tako je Bog, da
bi označio da Kain luta pod Božjom zaštitom, 'stavio znak na
Kaina, da ga tko, našavši ga, ne ubije'. Iako nitko ne zna kakav je
to 'znak' razlikovanja bio, općenito se smatra da je to bila neka

49 IZGUBLJENI KAINOV KRAJ?

vrsta tetovaže na Kainovom čelu. Ali iz biblijskih priča koje
slijede izgleda da su se osveta i zaštita od nje produžili sve do
sedme generacije, i još dalje. Tetovaža na čelu nije mogla tako
dugo trajati, niti se mogla prenositi iz generacije u generaciju.
Samo genetska crta koja se nasljedno prenosi može odgovarati
biblijskim podacima.

Glede osobite genetske crte američkih Indijanaca
- nepostojanja dlaka na licu - nameće se pitanje je li to bila ta
genetska promjena koja je predstavljala znak Kaina i njegovog
potomstva. Ako je naša pretpostavka točna, onda je Srednja
Amerika, koja predstavlja središte iz kojeg su se američki
Indijanci proširili na sjever i jug Novog svijeta, uistinu bila
Kainov Izgubljeni kraj.

3

PODRUČJE ZMIJSKIH
BOGOVA

Kada je Tenochtitlan dosegao svoju veličinu, toltečki glavni
grad Tula već se smatrao za legendarni Tollan. A kada su Tolteci
sagradili svoj grad, Teotihuacan je već postao mit. Njegovo
ime je značilo 'Mjesto bogova' i točno to je, prema zapisanim
legendama, on zapravo i bio.

Govori se da je postojalo vrijeme kada su nesreće zadesile
Zemlju i ona je pala u tamu, jer se sunce više nije pojavilo. Samo
u Teotihuacanu je bilo svjetla, jer je tamo i dalje gorio božanski
plamen. Zabrinuti bogovi su se skupili u Teotihuacanu, pitajući
se što napraviti. 'Tko će vladati i upravljati svijetom', ispitivali
su jedan drugoga, ako se dogodi da ne bi uspjeli vratiti natrag
sunce?

Tražili su dobrovoljca među sobom koji bi skočio u božanski
plamen i svojom žrtvom vratio sunce. Bog Tecuciztecatl se
dragovoljno javio. Obukavši svoju svjetlucavu odjeću, krenuo je
prema plamenu, ali svaki puta kad se približio vatri, zakoračio
je unatrag, gubeći hrabrost. Tada se javio bog Nanauatzin i bez
oklijevanja skočio u vatru. Tako osramoćen, Tecuciztecatl je

51

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 52

slijedio njegov primjer, ali je pao tek na rub plamena. Kad je vatra
progutala bogove, sunce i mjesec su se pojavili na nebu.

Premda ih je sada bilo moguće vidjeti, dva su svjetla ostala
nepokretna na nebu. Prema jednoj verziji, sunce se počelo kretati
kad je jedan bog odapeo strelicu na njega; druga verzija govori da
je započelo kretanje po svojoj putanji kad je bog vjetra puhnuo
na njega. Nakon što se sunce nastavilo kretati, i mjesec se počeo
kretati; i tako se obnovio ciklus dana i noći, a Zemlja je bila
spašena.

Ova je priča vrlo usko povezana s najglasovitijim
spomenicima Teotihuacana, sa Sunčevom i Mjesečevom
piramidom. Jedna verzija spominje da su bogovi sagradili dvije
piramide kao uspomenu na dva boga koji su se žrtvovali; druga
verzija tvrdi da su piramide već postojale kad se taj događaj zbio
i da su bogovi skočili u božansku vatru s vrha već postojećih
piramida.

Što god legende govorile, činjenica je da se Sunčeva i
Mjesečeva piramida veličanstveno uzdižu sve do današnjih
dana. Ono što je prije svega nekoliko desetljeća bila tek hrpa
kamenja prekrivenog vegetacijom, danas je postalo glavnom
turističkom atrakcijom, samo pedeset kilometara udaljenom od
Mexico Cityja. Uzdižući se u dolini okruženoj planinama koje
stoje kao pozadina vječne pozornice (si. 10), piramide prisiljavaju
pogled posjetitelja da slijedi njihov nagib prema planinama u
pozadini i prema nebu. Ti spomenici zrače moć, znanje, namjeru;
njihov položaj govori o svjesnom povezivanju zemlje s nebom.
Nemoguće je ne osjetiti dah povijesti, prisutnost prošlosti koja
ulijeva strahopoštovanje.

Koliko daleke prošlosti? Arheolozi su najprije pretpostavljali
da je Teotihuacan osnovan u prvim stoljećima kršćanske ere;
ali taj se datum stalno pomiče unatrag. Radovi na terenu
pokazuju da je ceremonijalni centar grada oko 200. g. pr. n. e.
već obuhvaćao 7,2 kvadratnih kilometara. Tijekom 50-ih godina
prošlog stoljeća vodeći arheolog M. Covarrubias s nevjericom je
ustanovio da je radio-karbonsko utvrđivanje starosti tom mjestu
odredilo 'gotovo nemoguću starost koja seže do 900. g. pr. n. e'

53 PODRUČJE ZMIJSKIH BOGOVA

(Indian Art of Mexico and Central America). Međutim, daljnji
radio-karbonski testovi pomaknuli su starost na 1474. g. pr. n.
e. (s mogućnošću manjeg odstupanja u oba smjera). Danas se
uglavnom prihvaća razdoblje oko 1400. g. pr. n. e.; to je vrijeme
kad su Olmeci, koji su vjerojatno bili narod koji je mučno radio
na gradnji teotihuacanske spomeničke strukture, osnivali velika
ceremonijalna središta drugdje u Meksiku.

slika 10

Teotihuacan je očigledno prošao nekoliko faza razvoja i
njegove piramide odaju dokaze ranijih unutarnjih struktura.
Neki su znanstvenici u ruševinama pronašli priču koja je
vjerojatno počela prije 6000 godina - u četvrtom tisućljeću pr.
n. e. To bi se sigurno slagalo s astečkim legendama koje govore o
tom Mjestu Bogova koje je postojalo u Četvrtom Suncu. Poslije,
kada se dogodio Dan Tame, oko 1.400 g. pr. n. e., dvije velike
piramide su se uzdigle do današnje veličine.

Mjesečeva piramida se uzdiže na sjevernoj strani ovog
ceremonijalnog središta; oko nje su manje vanjske strukture, a
ispred nje je veliki trg. Odatle vodi velika avenija prema jugu,
dokle pogled dopire; oko nje su smještena niska svetišta, hramovi

i ostale građevine za koje se vjerovalo da predstavljaju grobove;
sukladno tome, aveniju su nazvali Avenijom Mrtvih. Nekih 2000

stopa južnije, Avenija Mrtvih dolazi do Sunčeve piramide koja se
uzdiže na istočnoj strani avenije (sl. 11), iza trga i niza svetišta te

drugih građevina.

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 54

Pokraj Sunčeve piramide i još 900 metara na jug, dolazi
se do Ciudadele, četverokutnog dvorišta koje na svojoj istočnoj
strani ima treću piramidu Teotihuacana zvanu Quetzalcoatlova
piramida. Sada se zna da je nasuprot Ciudadele, preko Avenije
Mrtvih, postojalo slično četverokutno dvorište koje je uglavnom
služilo kao svjetovni, administrativno-trgovački centar. Avenija
se zatim nastavlja prema jugu; teotihuacanski Kartografski
projekt kojeg je u 60.-im godinama prošlog stoljeća vodio René
Millon, ustanovio je da se ta avenija u smjeru sjever-jug proteže
u dužini od gotovo osam kilometara - duže od najdužih pista
u suvremenim zračnim lukama. Unatoč toj znatnoj dužini, ova
široka avenija ide ravno poput strijele - pravi tehnološki pothvat,
bez obzira na razdoblje u kojem je sagrađena.

Istočno-zapadna os, okomita na aveniju sjever-jug, proteže
se na istok od Ciudadele i na zapad od administrativnog
četverokuta. Članovi teotihuacanskog tima Kartografskog
projekta južno od Sunčeve piramide pronašli su oznaku uklesanu
u stijene u obliku kruga unutar dva koncentrična kruga; slična
oznaka je pronađena i oko tri kilometra na zapad, na padini
planine. Linija koja spaja dvije oznake dok ih se promatra precizno
pokazuje smjer osi istok-zapad, a drugi kraci križa poklapaju se s
osi sjever-jug. Istraživači su zaključili da su pronašli oznake koje
su koristili izvorni graditelji grada, no nisu ponudili teoriju koja
bi objasnila koja su sredstva korištena u drevna vremena da se
nanišane dvije toliko udaljene točke.

Da je ceremonijalni centar bio namjerno tako postavljen
očito je iz nekoliko drugih činjenica. Prva činjenica jest da je
rijeka San Juan, koja teče u dolini Teotihuacana, bila namjerno
skrenuta u smjeru gdje presijeca ceremonijalno središte:
umjetni kanali skreću rijeku tako da teče kod Ciudadele i duž
četverokutnog dvorišta potpuno usporedno s osi istok-zapad
i zatim nakon dva precizna skretanja pod pravim kutom, duž
avenije koja vodi na zapad.

Druga činjenica koja ukazuje na namjernu orijentaciju jest da
dvije osi ne pokazuju na strane svijeta, nego su nakošene prema
jugoistoku za 15,5 stupnjeva (si. U). Studije dokazuju da to nije

55 PODRUČJE ZMIJSKIH BOGOVA

slika 11
bila slučajnost ili pogreška u proračunu drevnih projektanata.
A. F. Aveni (Astronomy in Ancient Mesoamerica), nazivajući
to svetom orijentacijom', ukazuje na kasnija ceremonijalna
središta (kao što je Tula i neki još udaljeniji), privržena ovoj
orijentaciji iako to nije imalo smisla na njihovim lokacijama i u
vrijeme kad su sagrađeni. Zaključak tih istraživanja bio je da je u
Teotihuacanu u vrijeme njegovog građenja korištena orijentacija
kako bi se omogućilo promatranje neba u određene ključne dane
kalendara.

Zelia Nuttal, u referatu iznesenom na dvadeset drugom
Međunarodnom Kongresu amerikanista (Rim, 1926.) sugerira

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A K r A L J E V S T V A 56

da je orijentacija bila usmjerena na prolazak sunca u zenitu
promatrača koje se događa dvaput godišnje, kada izgleda da se
sunce kreće sa sjevera na jug i nazad. Ako su piramide služile
za takva promatranja neba, njihov bi konačni oblik - stepenaste
piramide zajedno sa stepenicama koje vode do pretpostavljenih
hramova za gledanje na najvišoj terasi - imao smisla. Međutim,
budući da jaki dokazi upućuju na to da ono što mi danas vidimo
predstavlja tek zadnje vanjske slojeve dviju glavnih piramida
(a kako su ih arheolozi k tome proizvoljno popravili), ne može
se sa sigurnošću tvrditi da izvorna svrha tih piramida nije bila
drukčija. Mogućnost, čak vjerojatnost, da su stepenice dodane
naknadno sugerira nam činjenica da je prvi stupanj velikog
stepeništa Sunčeve Piramide nagnut i nepravilno poravnat u
odnosu na orijentaciju piramide (sl. 12).

salika 88

57 PODRUČJE ZMIJSKIH BOGOVA

Od tri piramide u Teotihuacanu, najmanja je Quetzalcoatlova
piramida u 'Citadeli'. Kasnije izgrađeni dodaci djelomično su
iskopani da bi se otkrila izvorna stepenasta piramida. Pročelje,
djelomično izloženo pogledu, otkriva skulpture koje ju
ukrašavaju, u kojima se zmijski simbol Qutzelcoatla izmjenjuje
sa stiliziranim licem Tlaloca nasuprot pozadine od valova (sl.
13). Ova se piramida pripisuje toltečkim vremenima i slična je
mnogim drugim meksičkim piramidama.

Dvije veće piramide su pak potpuno bez ukrasa. One su
drukčije veličine i oblika i izdvajaju se svojom masivnošću i
starošću. U svim tim aspektima one podsjećaju na dvije velike
piramide u Gizi, koje se također u tome razlikuju od svih drugih
kasnijih egipatskih piramida; te kasnije piramide su sagradili
faraoni, dok su one u Gizi sagradili 'bogovi'. Možda se to isto
dogodilo i u Teotihuacanu; u tom bi slučaju arheološki dokazi
podržali legende o tome kako su nastale Sunčeva i Mjesečeva
piramida.

slika 13

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 58

Iako su dvije velike piramide u Teotihuacanu, kako bi bila
moguća njihova uporaba kao opservatorija, bile sagrađene kao
stepenaste piramide s terasom na vrhu i opremljene stepeništima
(kao što su bili mezopotamijski zigurati), nema mjesta sumnji da
je njihov arhitekt bio upoznat s egipatskim piramidama u Gizi
i da je, osim prilagodbe vanjskog oblika, oponašao jedinstvene
piramide iz Gize. Evo jedne zapanjujuće sličnosti: iako je Druga
piramida u Gizi manja od Velike piramide, njihovi vrhovi se
nalaze na istoj nadmorskoj visini jer je Druga piramida sagrađena
na višem zemljištu; isto vrijedi i za Teotihuacan, gdje je manja
Mjesečeva piramida sagrađena na zemljištu koje je oko trideset
stopa više od Sunčeve piramide, dajući tako njihovim vrhovima
istu nadmorsku visinu.

Sličnosti su osobito očite između dviju većih piramida.
Obje su sagrađene na umjetnim terasama. Njihove stranice
imaju skoro iste mjere: oko 230 metara u Gizi, oko 227 metara u
Teotihuacanu, a ova druga bi gotovo mogla stati u prvu (sl. 14).

Dok s jedne strane takve sličnosti i podudarnosti govore
o skrivenoj vezi između dva skupa piramida, ne smijemo
zanemariti postojanje nekih bitnih razlika. Velika piramida
u Gizi je sagrađena od velikih kamenih blokova, pažljivo

slika 14

59 PODRUČJE ZMIJSKIH BOGOVA

oblikovanih i poslaganih da se drže i bez žbuke, te teži ukupno
7.000.000 tona s masom od 2.800 kubičnih metara. Sunčeva
piramida je sagrađena od cigala od blata, sušene opeke, oblutaka i
šljunka koje zajedno drži sloj neobrađenog kamenja i štukatura, s
ukupnom masom od samo 300 kubičnih metara. Piramida u Gizi
sadrži unutarnji kompleks hodnika, galerija i prostorija zamršene
i precizne konstrukcije; piramida u Teotihuacanu izgleda da
nema takve unutarnje strukture. Ona u Gizi diže se do visine
od 146 metara, a Sunčeva piramida visoka je svega 76 metara.
Velika piramida ima četiri trokutaste strane koje se uzdižu pod
neobičnim kutem od 52 stupnja; dvije piramide u Teotihuacanu
sastoje se od nivoa koji se oslanjaju jedan na drugi, sa stranama
koje se naginju prema unutra zbog stabilnosti, počevši s nagibom
od 43,5 stupnjeva.

Ovo su značajne razlike koje odražavaju različito vrijeme i
svrhu svakog skupa piramida. Ali, upravo ova posljednja razlika,
koju prijašnji istraživači nisu primijetili, predstavlja ključ rješenja
nekih od zagonetki.

Prilično strm nagib od 52 stupnja postignut je u Egiptu
samo kod piramide u Gizi, koju nije sagradio niti Keops, niti
neki drugi faraon (kako je dokazano u prethodnim knjigama
Zemaljske kronike), nego bogovi drevnog Bliskog istoka, i to kao
orijentacijsku točku za slijetanje u njihovu svemirsku luku na
sinajskom poluotoku. Sve druge egipatske piramide - od manjeg
značaja, one manje, propale ili srušene - uistinu su izgradili
faraoni, tisuću godina kasnije, oponašajući božje 'stepenice u
nebo'. Ali nikome nije uspjelo postići kut od 52 stupnja, a svaki
put kad se to pokušalo, pokušaj je završio urušavanjem.

Lekcija je konačno naučena kada je faraon Sneferu (oko
2650. g. pr. n. e.) odlučio dohvatiti monumentalnu slavu. U
sjajnoj analizi drevnih događaja K. Mendelssohn (The Riddle of
the Pyramids) pretpostavlja da su Sneferuovi arhitekti sagradili
njegovu drugu piramidu u Dahshuru kada se prva, izgrađena u
Maidumu pod kutom od 52 stupnja, urušila. Arhitekti su tada
ubrzano promijenili kut piramide u Dahshuru u sigurnijih 43,5
stupnjeva u sredini konstrukcije, dajući piramidi oblik, a time i

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 60

ime Svinuta piramida (sl. 15a). I dalje odlučan da iza sebe ostavi
pravu piramidu, Sneferu je u blizini nastavio graditi i treću; ona
je nazvana Crvena piramida zbog boje kamena i uzdiže se pod
sigurnim kutom od 43,5 stupnja (sl. 15b).

Međutim, vrativši se sigurnom nagibu od 43,5 stupnja,
Sneferuovi arhitekti su se vratili unazad, na izbor za koji se više
od stoljeća ranije, oko 2700. g. pr. n. e. odlučio faraon Zoser.
Njegova piramida - prva koju je dao sagraditi neki faraon, i koja
još uvijek stoji (u Zaskari) - bila je stepenasta piramida koja se
uzdizala u šest razina (sl. 15c), prilagodivši se plićem uglu od 43,5
stupnja.

slika 15

Je li tek slučajnost da osnovice Sunčeve piramide i Velike
piramide u Gizi imaju iste mjere? Možda. Je li puka slučajnost
da je precizni kut od 43,5 stupnja koji je primijenio faraon
Zoser i usavršio u svojoj stepenastoj piramidi primijenjen
kasnije u Teotihuacanu? Sumnjam. Dok je blaži kut od, recimo,
45 stupnjeva jedan nesofisticirani arhitekt mogao postići
jednostavno raspolovivši pravi kut (90 stupnjeva), kut od 43,5
stupnja u Egiptu je bio rezultat sofisticirane primjene faktora Pi
(TT - oko 3,14) koji predstavlja odnos opsega kruga i njegovog
promjera.

61 PODRUČJE ZMIJSKIH BOGOVA

Kut od 52 stupnja kod piramida u Gizi zahtijevao je
poznavanje istog faktora; njega dobijemo tako da se piramidi
da visina (H) koja je jednaka polovici stranice (S) podijeljenoj
s Pi, te pomnoženoj s četiri (230 : 2 = 115 : 3,14 = 36,5 x4 = 146
metara visine). Kut od 43,5 stupnja postignut je reducirajući
visinu od množenja s četiri na množenje s tri. U oba slučaja,
bilo je potrebno poznavati Pi; a kod naroda Srednje Amerike ne
postoji apsolutno ništa što bi upućivalo na takvo znanje. Odakle
onda kut od 43,5 stupnja u strukturama dvije jedinstvene (za
Srednju Ameriku) piramide u Teotihuacanu, ako ne od nekoga
tko je bio upoznat s građenjem egipatskih piramida?

Osim kod jedinstvene Velike piramide u Gizi, egipatske
piramide su imale samo donji prolaz (v. si. 15) koji je obično
počinjao blizu ruba osnovice piramide i nastavljao se ispod nje.
Može li se postojanje takvog prolaza ispod Sunčeve piramide
pripisati pukoj slučajnosti?

Slučajno otkriće dogodilo se 1971. g. nakon jakih pljuskova.
Upravo ispred središnjeg stepeništa piramide isprana je zemlja
sa podzemne šupljine. Ona je imala osam stepenica koje su
vodile nekih šest metara prema dolje, do ulaza u vodoravni
prolaz. Istraživači su zaključili da je to bila prirodna pećina
koja je umjetno proširena i povećana, i koja se protezala ispod
temelja na kojem je piramida sagrađena. Da je originalna pećina
bila preinačena za neku svrhu, očigledno je zbog činjenice da je
strop načinjen od teških kamenih blokova i da su zidovi tunela
ožbukani. Na raznim mjestima uzduž podzemnog prolaza zidovi
od sušenih opeka skreću pod oštrim kutom.

Oko 45 metara od drevnog stepeništa, tunel se širi u dvije
izdužene pokrajnje prostorije, poput raširenih krila; to je točka
točno ispod prve razine stepenaste piramide. Odatle se podzemni
prolaz, uglavnom visok oko dva metra, proteže gotovo 60 metara.
U tom unutarnjem dijelu konstrukcija postaje kompleksnija,
koristeći raznovrsne materijale; podove, postavljene u
segmentima, izradio je čovjek; drenažne cijevi su postavljene
za dosad nepoznatu svrhu (možda povezane s podzemnim
vodenim tokom koji je u međuvremenu presušio). I konačno,

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 62

tunel završava ispod četvrte razine piramide u izdubljenom
području koji podsjeća na list djeteline kojeg podržavaju stupovi
od sušene opeke i bazaltne ploče.

Koja je bila svrha te kompleksne podzemne strukture?
Budući da su zidovi bili napukli prije otkrića u moderno doba,
nije moguće reći da li ostaci glinenih posuda, opsidijanske oštrice
i pepeo drvenog ugljena pripadaju najranijoj fazi upotrebe tunela.
Ali, odgovor na pitanje što se osim promatranja zvijezda odvijalo
u Teotihuacanu, pružila su neka druga otkrića.

Avenija mrtvih izgleda kao široka, ravna pista od trga
Mjesečeve piramide do južnog horizonta; međutim, njen mirni
tok prekinut je na dijelu smještenom između Sunčeve piramide i
rijeke San Juan. Čitav nagib od Mjesečeve do Sunčeve piramide
još je naglašeniji u ovom dijelu Avenije, a ispitivanje na terenu
jasno pokazuje da je taj nagib postignut namjernim klesanjem
prirodne stijene; razlika u visini od Mjesečeve piramide do točke
pored Citadele iznosi tridesetak metara. Ovdje je napravljeno
šest segmenata postavljanjem nizova dvostrukih zidova
okomito na smjer Avenije. Šupljina Avenije je i dalje ograđena
zidovima i niskim strukturama u ravnoj liniji, što rezultira sa šest
polupodzemnih odjeljaka otvorenih prema nebu. Okomiti zidovi
pri dnu imaju branu. Stječe se dojam da je cijeli kompleks služio
tome da kanalizira vodu koja je tekla niz Aveniju. Tok je možda
započinjao kod Mjesečeve piramide (gdje je pronađen podzemni
tunel koji ju je okruživao) i bio je na neki način povezan s
podzemnim tunelom Sunčeve piramide. Nizovi odjeljaka su tada
zadržavali, te ispuštali vodu jedan u drugoga, dok na kraju voda
nije došla do skrenutog kanala rijeke San Juan.

Je li moguće da su ove umjetno kanalizirane vode bile razlog
ukrašavanja fasade piramide u Quetzalcoatlu valovitim vodama
- u unutrašnjosti, stotinama kilometara daleko od mora?

Vezu ovog mjesta u unutrašnjosti s vodom sugerira i
otkriće ogromnog kamenog kipa Chalchiuhtlicue, boginje
vode i supruge Tlaloca, boga kiše. Taj kip (si. 16), sada izložen
u National Museum of Antropology u Mexico Cityju, bio je
pronađen kako stoji u središtu trga ispred Mjesečeve piramide.

63 PODRUČJE ZMIJSKIH BOGOVA

slika 16

U slikovnim opisima boginja, čije ime znači 'Gospa od voda',
obično je bila prikazivana kako nosi suknju od žada ukrašenu
školjkama. Od nakita je nosila tirkizne naušnice i ogrlicu od žada
ili drugog plavo-zelenog kamenja s koje je visio zlatni medaljon.
Na statui se ponavljaju ti odjevni i ukrasni elementi, a čini se da
je bila okićena i sa stvarnim zlatnim privjeskom utaknutim u
odgovarajuću šupljinu, a kojeg su odnijeli pljačkaši. Na slikama
je često prikazana kako nosi krunu od zmija ili je na drugi način
njima ukrašena, ukazujući na to da je ona bila jedna od zmijskih
bogova Meksikanaca.

Je li Teotihuacan bio položen i građen kao neka vrsta
vodovoda, koristeći vodu za neke tehnološke procese? Prije no
što odgovorimo na to pitanje, spomenimo još jedno tamošnje
zbunjujuće otkriće.

Duž trećeg segmenta niz Sunčevu piramidu, iskopine
nizova međusobno povezanih podzemnih prostorija otkrivaju
da su neki podovi bili pokriveni debelim slojevima tinjca.
To je silicij čije ga posebne osobine čine otpornim na vodu,
toplinu i električnu struju. Stoga ga se koristi kao izolator u
raznim kemijskim procesima te električnim i elektroničkim
uređajima, a u posljednje vrijeme i u nuklearnim te svemirskim
tehnologijama.

Posebna svojstva tinjca donekle ovise o tome koliko drugih
minerala u tragovima sadrži, te stoga o i njegovom geografskom
izvoru. Prema mišljenju stručnjaka, tinjac pronađen u

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 64

Teotihuacanu je od tipa koji je pronađen samo u dalekom
Brazilu. Tragovi tog tinjca su nađeni i na ostacima maknutim sa
razina Sunčeve piramide kad je otkrivena početkom 20. stoljeća.
Koja je bila namjena postavljanja tog izolirajućeg materijala u
Teotihuacanu?

Smatram da prisutnost Gospodina i Gospe od voda uz glavno
božanstvo Quetzalcoatla, nakošena avenija, nizovi struktura,
podzemne prostorije i tuneli, skrenuta rijeka, podzemne sekcije
sa svojim bran ama i podzemni odjeljci podstavljeni tinjcem - sve
to predstavlja komponente znanstveno osmišljene tvornice za
odvajanje, profinjavanje ili pročišćavanje mineralnih tvari.

Da li je sredinom prvog tisućljeća pr. n. e. ili, vjerojatnije,
sredinom drugog tisućljeća pr. n. e., netko upoznat s tajnom
građenja piramida došao u tu dolinu; a podjednako upućen u
fiziku, stvorio od lokalno dostupnih materijala tvornicu visoke
tehnologije za preradu? Je li to bio netko u potrazi za zlatom, na
što upućuje privjesak Gospe od voda ili za nekim drugim, još
rjeđim mineralom?

A ako to nije bio čovjek - jesu li to bili bogovi, kao što nam
cij 'lo vrijeme govore legende o Teotihuacanu i samo njegovo ime?

Tko su, osim bogova, bili izvorni stanovnici Teotihuacana?
Tko je nosio kamenje i žbuku za podizanje prvih piramida? Tko
je kanalizirao vodu i upravljao branama?

Oni koji se drže pretpostavke da Teotihuacan nije stariji
od nekoliko stoljeća pr. n. e. imaju jednostavan odgovor:
Tolteci. Oni koji su skloni mnogo ranijem početku, počeli su
ukazivati na Olmeke, zagonetni narod koji se pojavio u Srednjoj
Americi sredinom drugog tisućljeća pr. n. e. Ali, i sami Olmeci
predstavljaju zagonetku, jer se čini da su bili Afrikanci (crni); i to
je još jedna anatema za one koji jednostavno ne mogu prihvatiti
prijelaz Atlantika prije više tisućljeća.

Čak i ako je podrijetlo Teotihuacana i njegovih graditelja
obavijeno tajnom, gotovo je sigurno da su se u stoljećima koja
su prethodila kršćanskoj eri počela doseljavati toltečka plemena.
U početku obavljajući manualne kućne poslove, postupno su

65 PODRUČJE ZMIJSKIH BOGOVA

naučili gradske zanate i primili kulturu gospodara, uključivši
slikovno pismo, tajne kovanja zlata, znanje o astronomiji i
kalendaru i obožavanje bogova. Oko 200. g. pr. n. e. tko god da
je vladao Teotihuacanom, pokupio se i otišao, a mjesto je postalo
toltečki grad. Stoljećima je bio slavan po svojem oruđu, oružju i
rukotvorinama načinjenim od opsidijana, a njegov se kulturni i
religiozni utjecaj daleko proširio. Tada, tisuću godina nakon što
su doselili, i Tolteci su se spakirali i otišli. Nitko ne zna zašto; ali
odlazak je bio sveobuhvatan i Teotihuacan je postao opustjelo
mjesto koje živi samo u sjećanju na zlatnu prošlost.

Neki vjeruju da se taj događaj podudara s utemeljenjem
Tollana kao toltečkog novog glavnog grada, oko 700. g. n. e. To
mjesto na obalama rijeke Tula, gdje su se ljudi doseljavali tisućama
godina, Tolteci su izgradili kao mini-Teotihuacan. Kodeksi i
predaje opisivali su Tollan kao legendarni grad, središte umjetnosti
i zanatstva, raskošan u svojim palačama i hramovima, blistav
od zlata i dragog kamenja. Ali, dugo su vremena znanstvenici
sumnjali u njegovo postojanje... Sada je bez sumnje poznato da
je Tollan zaista postojao, na mjestu koje se danas zove Tula, oko
osamdeset kilometara sjeverozapadno od Mexiko Cityja.

Ponovno otkrivanje Tollana počelo je potkraj devetnaestog
stoljeća i početak tog procesa je uglavnom povezan s francuskim
putopiscem Désiré Charnayem (Les anciennes villes du nouveau
monde). Ozbiljni radovi na iskopavanju i restauraciji usredotočili
su se na glavni ceremonijalni prostor nazvan Tula Grande;
kasnija iskopavanja poduzeo je University of Missisipi, čiji
su timovi stručnjaka proširili područje sa kojeg je uklonjena
zemljana prašina prošlosti.

Otkrića ne samo da su potvrdila postojanje grada, nego i
njegove povijesti, i to upravo onakve kakva je ispripovijedana u
raznim kodeksima, a posebno u jednom, poznatom kao Anales de
Cuauhtitlan. Danas je poznato da je Tollanom vladala dinastija
svecenika-kraljeva koji su tvrdili da su potomci boga Quetzalcoatla

i stoga su, osim svog imena, nosili i božje ime kao patronim
- običaj koji je prevladavao među egipatskim faraonima. Neki od

tih svećenika-kraljeva bili su ratnici, koji su išli samo za širenjem

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 66

toltečke vlasti; drugi su se više bavili vjerom. U drugoj polovici
desetog stoljeća n. e. vladao je Ce Acatl Topiltzin-Quetzalcoatl;
ime i razdoblje su pouzdani zbog njegovog portreta na kojem se
nalazi i označena godina - 968. g. n. e.; portret uklesan u stijeni
iznad grada još se uvijek može vidjeti.

Upravo u to vrijeme izbio je vjerski sukob među Toltecima;
izgleda da se radilo o zahtjevu dijela svećenstva da se uvede
ritual ljudskih žrtvi kako bi se umirilo bog rata. Godine 987. n.
e. Topilzin-Quetzalcoatl i njegovi sljedbenici napustili su Tollan
i otišli na istok, ponovivši raniji legendarni odlazak božanskog
Quetzalcoatla. Naselili su se u Yucatanu.

Dva stoljeća kasnije, zbog prirodnih nesreća i navale ostalih
suplemenika, Tolteci su se našli na koljenima. Nesreće su smatrane
znakovima božjeg gnjeva, pretkazanjem propasti grada. Kroničar
Sahagun je zapisao da je na kraju vladar, za koga mnogi misle da
se zvao Huemac ali koji je također nosio patronim Quetzalcoatl,
uvjerio Tolteke da moraju napustiti Tollan. 'I tako su otišli po
njegovoj zapovijedi, iako su tamo živjeli mnogo godina i izgradili
prekrasne, velike kuće i hramove i palače... Na kraju su morali
otići, napuštajući svoje kuće, svoju zemlju, svoj grad i svoja
bogatstva, a budući da nisu mogli ponijeti svo svoje bogatstvo,
mnoge su stvari zakopali, pa je čak i danas neke od njih moguće
pronaći pri iskapanju, ne bez divljenja njihovoj ljepoti i izradi'.

Tako je otprilike 1.168. g. n. e. Tollan postao napušten, prazan
grad, prepušten propadanju i raspadu. Priča govori da je prvi
astečki poglavica, kada je ugledao ostatke grada, gorko zaplakao.
Razornim silama prirode pripomogli su osvajači, pljačkaši i
razbojnici koji su oskvrnuli hramove, razrušili i uništili sve što je
stajalo. I tako je Tollan, sravnjen sa zemljom i zaboravljen, postao
tek legenda.

Ono što znamo o Tollanu osam stoljeća kasnije potvrđuje
prikladnost njegovog imena koje znači 'Mjesto s mnogo susjeda';
jer izgleda da se sastojao od mnogo susjedstava i svetišta koja
su zauzimala čitavih jedanaest četvornih kilometara. Kao i
Teotihuacanu (kojeg su njegovi projektanti pokušavali oponašati),
srce Tollana je bio sveti prostor koji se protezao duž kilometar

67 PODRUČJE ZMIJSKIH BOGOVA

i pol duge osi sjever-jug; na njegovim stranama su se nalazile
ceremonijalne strukture sagrađene u smjeru istok-zapad, okomito
na os sjever-jug. Kako smo već spomenuli, smjerovima je bila dana
'sveta kosina' Teotihuacana, iako u to vrijeme i zbog zemljopisnog
položaja Tollana to više nije imalo astronomskog smisla.

Kod mjesta koje je moglo predstavljati sjeverni rub svetog
prostora, nađeni su ostaci neobične strukture. S prednje strane, ona je
izgrađena kao obična stepenasta piramida sa stepeništem; ali straga
je struktura kružna i vjerojatno je na njoj bio toranj. Građevina
je možda služila kao opservatorij; u svakom slučaju, mogla je biti
model za kasniji astečki hram Quetzalcoatla u Tenochtitlanu i za
druge kružne piramide-opservatorije drugdje u Meksiku.

Glavni ceremonijalni dio, oko kilometar i pol južnije, bio je
postavljen oko velikog središnjeg trga, u sredini kojeg je stajao
Veliki Oltar. Glavni hram je stajao na vrhu piramide od pet
razina na istočnoj strani trga. Manja piramida od pet razina na
sjevernoj strani služila je kao uzdignuta terasa za još jedan hram;
bila je okružena građevinama s mnogo prostorija koje pokazuju
tragove vatre i koje su mogle služiti za neke industrijske namjene.
Izdužene građevine ili vestibuli čiji su krovovi počivali na
redovima stupova spajale su dvije piramide i također ograđivale
južnu stranu trga. Igralište za svetu igru tlachli s g u m e n o m loptom
upotpunjavalo je trg sa zapadne strane (sl. 17, rekonstrukcija po
uputi arheologa P. Salazara Ortegona).

slika 17

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 68

Između tog glavnog odjeljka Tule Grande i sjevernog
ruba svetog prostora očito su postojale razne strukture i grupe
građevina; iskopano je još jedno igralište. U određenim odjeljcima
i kroz cijelo svetište nađeno je relativno mnogo kamenih kipova.
To nisu samo kipovi životinja, kao poznati kojot ili nepoznati
tigar, već i kip poluboga koji leži zvanog Chacmool (sl. 18).
Tolteci su također klesali statue svojih poglavica, prikazujući
ih najčešće kao ljude niskog rasta. Drugi, odjeveni kao ratnici
i držeći (u svojoj lijevoj ruci) oružje atl-atl (zakrivljeni bacač
koplja ili strijele), bili su prikazivani na reljefu na četvrtastim
stupovima (sl. 19a), u profilu i straga (sl. 19b).

Kada je 40-tih godina prošlog stoljeća, pod vodstvom Jorge
R. Acoste, započeo metodičan i sustavan arheološki rad, pozornost
je bila usmjerena na Veliku piramidu koja je, okrenuta prema
Velikom Oltaru, imala očiglednu astronomsku svrhu. U to su se
vrijeme arheolozi pitali zašto lokalni Indijanci napušteni humak
nazivaju El Tesoro - Blago; ali, kada je pronađeno više zlatnih
predmeta nakon početnih iskopavanja, radnici su inzistirali na
tome da se piramida uzdiže na 'zlatnom polju' i odbili nastaviti
rad. 'Bilo da se radilo o stvarnosti ili praznovjerju', zapisao je
Acosta,'rezultat je bio da je rad prekinut i nikad nije nastavljen'.

slika 18

Rad je zatim nastavljen na manjoj piramidi koja se
različito naziva (isprva) Mjesečeva piramida, zatim piramida
"B", a odnedavno Quetzalcoatlova piramida. Ta oznaka potječe
prvotno od dugog urođeničkog imena za grobni humak koje

69 PODRUČJE ZMIJSKIH BOGOVA

znači 'Gospodar jutarnje zvijezde', vjerojatno jedan od epiteta
Q u e t z a l c o a t l a , te od ostataka obojene žbuke i niskih reljefa
koji su ukrašavali razine piramide, pokazujući da je njenim
bogatim ukrasima dominirao motiv Pernate zmije. Arheolozi
također vjeruju da su na dva okrugla kamena stupa, od kojih je
pronađeno nekoliko dijelova, bile uklesane slike Pernate zmije i
da su stajali na ulazu u hram na vrhu piramide.

ab
slika 19

Najveće arheološko (zakopano) blago pronađeno je kad
je Acostin tim shvatio da je sjeverna strana ove piramide bila

mijenjana u pretšpanjolsko vrijeme. Niz sredinu te strane izgleda
se spuštala masa poput rampe, zamjenjujući stepenastu

osinu. Iskopavajući na tom mjestu, arheolozi su pronašli da je
kroz tu stranu piramide bio iskopan rov koji je prilično ulazio u

njenu unutrašnjost; a taj je rov koji je bio visok koliko i piramida,
upotrijebljen da se u njega zakopa velik broj kamenih kipova.

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 70

Kada ih se izvadilo, uspravilo i spojilo, postalo je jasno da su to
bili dijelovi dva okrugla stupa uz vrata, četiri kvadratna stupa za
koje se vjeruje da su držali krov hrama piramide i četiri golema
kipa u obliku čovjeka, visoka više od četiri i pol metra koji su
postali poznati kao Atlanti (sl. 20). Uvjereni da su služili i kao
karijatide (skulpture korištene kao zidni stupovi da drže krov
ili njegove grede), arheolozi su ih ponovno uspravili na vrhu
piramide kad je posao restauracije bio završen.

slika 20

71 PODRUČJE ZMIJSKIH BOGOVA

Svaki od Atlanata (kako je prikazano na sl. 21) sastoji se
od četiri dijela koja su isklesana na način da pristaju jedan u
drugi. Najgornji dio čini glava kipa, a pokazuje divove koji su
nosili perjanicu s trakom ukrašenom zvjezdanim simbolima;
dva izdužena predmeta pokrivaju uši. Crte lica ne mogu se
lako identificirati i do sada nije bilo moguće usporediti ih niti
s jednom rasnom grupom; i premda četiri lica zadržavaju isti
daleki izraz, pažljivije promatranje pokazuje da su malo različiti
i individualni.

Torzo je izrađen od dva dijela. Glavna odlika većeg ili
grudnog dijela je debela grudna ploča čiji se oblik uspoređuje
s leptirom. Donji dio torza ima svoju glavnu karakteristiku
na leđima: to je disk s ljudskim licem u sredini, okružen s
neodgonetnutim simbolima i, po mišljenju nekih, 'vijencem'
dviju isprepletenih zmija. Donji dio divova sastavljen je od bedra,
nogu i stopala sa sandalama. Trake drže ovu opremu na mjestu; u
ovu brižljivo složenu nošnju uključeni su i narukvice, grivne na
gležnju i tkanina oko bokova (v. sl. 21).

slika 21

Koga predstavljaju ovi divovski kipovi? Prvi istraživači su ih
nazvali idolima', uvjereni da predstavljaju božanstva. Popularni

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 72

pisci dali su im nadimak Atlanti, što je impliciralo da možda
potječu od boginje Atlatone - 'One koja sjaji u vodi' i, također,
da su možda došli s legendarne Atlantide. Manje maštoviti
znanstvenici vide u njima jednostavno toltečke ratnike koji u
lijevoj ruci drže pregršt strijela, a u desnoj atl-atl. Međutim,
nemoguće je da je ovo tumačenje ispravno, jer 'strijele' u lijevoj
ruci nisu ravne nego zakrivljene; a vidjeli smo da je oružje lijeve
ruke bio atl-atl. Istovremeno, oružje u desnoj ruci (sl. 22a) nije
zakrivljeno kao što to atl-atl mora biti; o čemu se onda radi?

Taj instrument izgleda više kao pištolj u futroli, pridržavan
s dva prsta. Gerardo Levet (Misión Fatal) predložio je zanimljivu
teoriju po kojoj to nije bilo oružje, već oruđe, 'plazma pištolj'.
On je otkrio da jedan od kvadratnih zidnih stupova koji
prikazuje toltečke poglavice ima u gornjem lijevom kutu (sl.
22b) ugraviranu sliku osobe koja nosi naprtnjaču i drži rečeno

slika 22

73 PODRUČJE ZMIJSKIH BOGOVA

oruđe; on ga koristi kao bacač plamena da bi oblikovao kamen
(sl. 22c). To oruđe je bez sumnje isti instrument kojeg drži desna
šaka divova. Levet sugerira da je to bio visokoenergetski 'pištolj'
koji se koristio za rezanje i klesanje kamenja, te ističe da su se
takve Thermo-fet baklje koristile u m o d e r n o doba da se iskleše
divovski kip planine Georgias Stone.

Značaj Levetovog otkrića ide možda i dalje od njegove
teorije. Budući da su kamene stele i rezbarije pronađene duž
cijele Srednje Amerike proizvod domorodačkih umjetnika, ne
treba tragati za high-tech oruđima da bi se objasnilo klesanje
kamena. S druge strane, prikazano oruđe može poslužiti kao
objašnjenje jednog drugog zagonetnog aspekta Tollana.

Kad su ispitali dubinu piramide, nakon što su odstranili
zemlju s rampe, arheolozi su otkrili da je vanjska i vidljiva
piramida bila izgrađena preko ranije piramide tako da ju je
skrivala, a čiji stepenaste razine vire po oko osam stopa na svakoj
strani. Također su otkrili ostatke uspravnog zidaj koji je sugerirao
postojanje unutarnjih odaja i prolaza unutar starije piramide (ali
nisu išli za tim tragovima). Naišli su na iz/anrednu osobitost
- kamenu cijev načinjenu od cjevastih dijelova koji su savršeno
pristajali jedan u drugi (sl. 23), unutarnjeg promjera od oko
četrdeset pet centimetara. Duga cijev bila je instalirana unutar

slika 23

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 74

piramide pod istim kutom kao i izvorni nagib i išla je po cijeloj
njenoj visini.

Acosta i njegov tim su pretpostavili da je cijev služila za
odvod kišnice; ali to se moglo postići i bez tako brižljivo izrađene
unutarnje instalacije i pomoću jednostavnih glinenih cijevi
umjesto precizno isklesanih kamenih dijelova. Položaj i nagib
neobične, ako ne i jedinstvene cjevaste naprave bio je očito dio
izvornog plana piramide i integralan dio svrhe cijelog objekta.
Činjenica da ostaci okolnih višesobnih i višekatnih zgrada
upućuju na neko industrijsko procesiranje, te također i činjenica
da je u stara vremena voda iz rijeke Tula bila kanalizirana da teče
uz te zgrade, povećava vjerojatnost da se na ovom mjestu, kao
i u Teotihuacanu, u vrlo ranom razdoblju događala neka vrsta
procesa pročišćavanja i profinjavanja.

Pitanje koje nam se nameće glasi: da li je zagonetno oruđe
služilo umjesto za klesanje kamenja, za razbijanje kamenja zbog
rude u njima? Drugim riječima, je li to bilo sofisticirano rudarsko
oruđe?

I da li je mineral za kojim se tragalo bilo zlato?

Posjedovanje visoko razvijenih tehnoloških oruđa u rukama
'Atlanata' prije više od tisuću godina u centralnom Meksiku
nameće pitanje tko su oni bili. Ako je suditi po crtama lica svakako
nisu dolazili iz Srednje Amerike; vjerojatno su bili 'bogovi', a ne
smrtni ljudi, ukoliko je veličina kipova izraz štovanja, budući da
su uz ove divovske kipove stajali kvadratni stupovi na kojima
su bile isklesane slike toltečkih vladara u normalnoj veličini.
Činjenica da su u neko pretšpanjolsko vrijeme divovske slike
bile rastavljene i pažljivo položene u dubine piramide te tamo
zakopane, pretpostavlja određenu mjeru svetosti. Zaista, sve to
potvrđuje ranije spomenutu Sahagunovu tvrdnju da su Tolteci,
kada su napustili Tollan, 'zakopali mnoge stvari', od kojih su
neke, čak i u vrijeme Sahaguna 'bile izvađene iz zemlje i ne bez
divljenja njihovoj ljepoti i izradi'.

Arheolozi vjeruju da su četiri Atlanta stajala na vrhu
Quetzalcoatlove piramide i držala strop hrama kao da drže

PODRUČJE ZMIJSKIH BOGOVA
75

nebeski svod. To je uloga koju su u egipatskim vjerovanjima
vršila četiri Horusova sina koji su podržavali nebo na četiri
strane svijeta. Prema egipatskoj Knjizi mrtvih, to su bila četiri
boga koji su spajali nebo i zemlju i koji su pratili preminulog
faraona do svetih stepenica po kojima bi se on uspeo na nebo, u
vječni život nakon smrti. Ove 'stepenice u nebo' su hijeroglifima
prikazane kao jednostruko ili dvostruko stubište, gdje ovo drugo
predstavlja stepenastu piramidu (sl. 24a). Da li je tek slučajnost
daje simbol stepenica ukrašavao zidove oko tollanske piramide i
postao glavni astečki ikonografski simbol (sl. 24b)?

slika 24

U središtu tog simbolizma i religijskih vjerovanja
nahuatlanskih naroda bio je njihov bog-junak, davatelj sveg
znanja, Quetzalcoatl - 'Pernata Zmija'. Ali, čovjek se može zapitati
sto je bila 'pernata' zmija, ako ne zmija koja ima krila poput ptice
i može letjeti?

A, ukoliko je tako, onda koncept Quetzalcoatla kao 'Pernate
Zmije' nije bio ništa drugo nego egipatski koncept Krilate Zmije
(sl.25) koja je pomagala kod preobrazbe preminulog faraona u
mjestu vječno živućih bogova.

Osim Quetzalcoatla, nahuatlanski panteon bio je prepun
ozanstava povezanih sa zmijama. Cihuacoatl je bila 'Ženska
Zmija. Coatlicue je bila 'Ona sa suknjom od zmija'. Chicomecoatl
je bio Sedam Zmija. Ehecacoamixtli je bio 'Oblak zmija vjetra' i

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 76

tako dalje. Velikog boga Tlaloca često se prikazivalo s maskom
dvostruke zmije.

I tako, koliko god pragmatičnim znanstvenicima možda
bilo neprihvatljivo, mitologija, arheologija i simbolizam vode
nas do neizbježnog zaključka da je središnji Meksiko, ako ne i
cijela Srednja Amerika, bio područje Zmijskih bogova - bogova
drevnog Egipta.

slika 25

4

PROMATRAČI NEBA U
DŽUNGLAMA

Maye.
To ime budi pomisao na tajnu, enigmu, pustolovinu.
Civilizacija koja je postojala i nestala, iščeznula, iako je njen
narod ostao. Cijeli nevjerojatni gradovi koje je progutao zeleni
pokrov džungle - napušteni su; piramide koje se uzdižu prema
nebu, u želju da dotaknu bogove; i spomenici, pomno isklesani i
ukrašeni koji govore umjetničkim hijeroglifima čije je značenje
još uvijek najvećim dijelom izgubljeno u magli vremena.
Tajnovitost Maya osvojila je maštu i znatiželju Europljana
od trenutka kad su Španjolci prvi puta kročili na poluotok
Yucatán i vidjeli ostatke gradova izgubljenih u džungli. Sve je
bilo toliko nevjerojatno, pa ipak je bilo tu: stepenaste piramide,
terasasti hramovi, ukrašene palače, izrezbareni kameni stupovi; i
dok su zurili u zapanjujuće ostatke, slušali su priče domorodaca
o kraljevstvima, gradovima-državama i nekadašnjim slavnim
vremenima. Jedan od najpoznatijih španjolskih svećenika koji
je pisao o Yucatánu í Mayama za vrijeme i nakon španjolskog
osvajanja, redovnik (kasnije biskup) Diego de Landa (Relación

17

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 78

de las cosas de Yucatán), izvijestio je da 'na Yucatánu postoje
mnoge građevine velike ljepote i to su najistaknutije od sviju
stvari otkrivenih kod Indijanaca; sve su izgrađene od kamena
i ukrašene finim ornamentima iako u toj zemlji nije pronađen
metal za takvo rezanje'.

S drukčijim nakanama na umu, kao što je potraga za blagom
i obraćenje domorodaca na kršćanstvo, Španjolcima su bila
potrebna gotovo dva stoljeća da obrate pozornost na ruševine.
Tek 1785. g. kraljevska je komisija ispitala tada otkrivene
ruševine Palenquea. Na sreću, kopija ilustriranog izvješća
komisije našla je put do Londona; kad je izvješće objavljeno,
enigma Maya privukla je bogatog plemića, lorda Kingsborougha.
Čvrsto vjerujući da stanovnici Srednje Amerike potječu od Deset
izgubljenih plemena Izraelovih, on je potrošio ostatak svog
života i cijelo svoje bogatstvo na istraživanje i opisivanje drevnih
spomenika i spisa Meksika. Njegovi Antiquities of Mexico (1830.

- 1848.), z a j e d n o s Landinim Relación, neprocjenjivi su izvori
podataka o prošlosti Maya.

Međutim, što se tiče šire javnosti, slava pokretanja
arheološkog otkrivanja civilizacije Maya pripada Johnu L.
Stephensu, rođenom u New Jerseyu. Budući da je bio izabran za
poslanika Sjedinjenih Američkih Država za Centralnoameričku
Federaciju, on se zaputio u zemlju Maya sa svojim prijateljem
Frederickom Catherwoodom, školovanim umjetnikom. Dvije
knjige koje je Stephens napisao, a Catherwood ilustrirao
- Incidents of Travel in Central America, Chiapas, and Yucatán
i Incidents of Travel in Yucatán - još uvijek su preporučljivo
štivo, stoljeće i pol nakon prvog objavljivanja (1841. i 1843.).
C a t h e r w o o d o v a vlastita knjiga Views of Ancient Monuments
of Central America, Chiapas, and Yucatán još više je razbuktala
zanimanje za tu temu. Kada se Catherwoodovi crteži stave uz
suvremene fotografije, čovjek se zapanji gledajući preciznost
njegovog rada (i rastuži kad shvati što je erozija u međuvremenu
učinila).

Izvješća njihovog tima posebno su bila detaljna u vezi
velikih mjesta kao što su Palenque, Uxmal, Chichén Itzá i Copan;

PROMATRAČI NEBA U DŽUNGLAMA
79

ovo posljednje je više od svega povezano sa Stephensom, jer je
on da bi ga mogao nesmetano istraživati, kupio to mjesto od
lokalnog zemljoposjednika za pedeset američkih dolara. Sve u
svemu, ova su dvojica istražila gotovo pedeset gradova Maya;
to preobilje ne samo da je osupnulo maštu, nego je bez sumnje
pokazalo da smaragdni pokrov kišnih šuma nije skrivao samo
nekoliko izgubljenih predstraža, nego jednu cijelu izgubljenu
civilizaciju. Od posebnog značaja bila je spoznaja da su neki od
simbola i slika uklesanih na spomenicima ustvari označavali
njihov datum, tako da se civilizacija Maya mogla postaviti u
vremenski okvir. Iako je kompletno hijeroglifsko pismo Maya još
daleko od toga da bude dešifrirano, znanstvenici su bili uspješni
u čitanju datuma i utvrđivanju usporednih datuma u kršćanskom
kalendaru.

O Mayama smo mogli mnogo više saznati iz njihove vlastite
opširne književnosti: knjige koje su bile napisane na papiru
načinjenom od istanjene kore drveta premazane vapnom za
simbole pisane tintom. Ali ove su knjige, na stotine njih, sustavno
uništavali španjolski svećenici - osobito isti onaj biskup Landa
koji je na kraju u svojim spisima sačuvao mnoge 'poganske'
informacije.

Samo su tri (ili, ako je autentičan, i četvrti) kodeksa
('slikovnice') ostala sačuvana. Dijelovi koji su većini znanstvenika
najzanimljiviji su oni u kojima se govori o astronomiji. Druga dva
glavna literarna rada također su dostupna, jer su bili ponovno
napisani ili iz izvornih slikovnica ili iz usmenih predaja na
domorodačkom jeziku, ali koristeći pritom latinično pismo.

Jedna od njih je knjiga Chilam Balam, što znači Proroštva
ili Govori svećenika Balama. Mnoga sela u Yucatánu posjedovala
su kopiju te knjige; najbolje sačuvana i prevedena je Book of
Chilam Balam of Chumayel. Balam je, čini se, bio neka vrsta
Edgara Caycea' Maya: ove knjige sadrže informacije o mističnoj
Proslosti i prorokovanoj budućnosti, o ceremonijama i ritualima,
0 astrologiji kao i medicinske savjete.

Riječ balam na domorodačkom jeziku znači 'jaguar' i
uzrokovala je zaprepaštenost među znanstvenicima zato što

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 80

nema očigledne veze s proroštvima. Smatram intrigantnim da je
u drevnom Egiptu klasa svećenika zvana Šemovim svećenicima
koji su izgovarali proroštva za vrijeme određenih kraljevskih
ceremonija, kao i tajne formule s namjerom da 'otvore usta' kako
bi se preminuli faraon mogao pridružiti bogovima u životu
nakon smrti, nosila leopardovu kožu (sl. 26a). Pronađeni su
prikazi Maya sa slično odjevenim svećenicima (sl. 26b); budući
da je u Americi to morala biti koža jaguara umjesto afričkog
leoparda, to bi moglo objasniti 'jaguarsko' značenje imena Balam.
To bi još jednom upućivalo na egipatski ritualni utjecaj.

Još intrigantnija čini se sličnost ovog imena svećenika-
proroka Maya s onim vidioca Bileama kojeg je, prema Bibliji,
zadržao moapski kralj za vrijeme Izlaska kako bi bacio kletvu na
Izraelce, ali ovaj je na kraju izgovorio proroštvo u njihovu korist.
Je li to samo slučajnost?

Druga knjiga je Popol Vuh, 'Knjiga savjeta' planinskih Maya.
Ona daje prikaz božanskog i ljudskog podrijetla i kraljevske
genealogije; njene tradicije kozmogonije i stvaranja su u osnovi
slične onima nahuatlanskih naroda, ukazujući na zajednički
izvor. Što se tiče podrijetla Maya, Popol Vuh kaže da su njihovi
praočevi došli 's druge strane mora'. Landa je zapisao da su
'Indijanci čuli od svojih predaka da je ovu zemlju zauzela rasa
ljudi koji su došli s istoka i koje je Bog spasio otvorivši u moru
dvanaest staza'.

slika 26

81 PROMATRAČI NEBA U DŽUNGLAMA

Ove izjave su u skladu s pričom Maya poznatom kao Legenda
o Votanu. Nekoliko španjolskih kroničara izvijestilo je o njoj, a
osobito redovnik Ramón Ordóñez y Aguiar i biskup Nuñez de la
Vega. Kasnije ih je iž raznih izvora prikupio Abbé E. C. Brasseur
de Bourbourg (Histoire de nations civilisées du mexique). Legenda
govori o dolasku na Yucatán oko 1000. g. pr. n. e. po kroničarevim
kalkulacijama 'prvog čovjeka kojega je Bog poslao u taj kraj da
napuči i razdijeli zemlju koja se sada zove Amerika'. Njegovo ime
je bilo Votan (nepoznato značenje), a njegov simbol bila je zmija.
'On je bio potomak Čuvara, od rase Can. Potjecao je iz zemlje
koja se zvala Chivim'. Poduzeo je ukupno četiri putovanja. Prvi
puta kada je pristao brodom, osnovao je naselje blizu obale.
Nakon nekog vremena ušao je u unutrašnjost i 'na pritoci velike
rijeke izgradio grad koji je bio kolijevka ove civilizacije'. Grad je
nazvao Nachan sto znači Mjesto zmija'. Prilikom svojeg drugog
posjeta istražio je novootkrivenu zemlju, ispitujući podzemne
zone i prolaze; na jednom takvom putovanju je, kaže se, prošao
ravno kroz planinu blizu Nachana. Kada se četvrti puta vratio
u Ameriku, naišao je na neslaganje i suparništvo među ljudima.
Zato je to područje podijelio na četiri pokrajine, utemeljivši po
jedan grad da služi kao glavni grad svake od njih. Palenque se
spominje kao jedan od njih; drugi izgleda da je bio blizu obale
Tihog oceana. Ostali su nepoznati.

Nuñez de la Vega je bio uvjeren da je zemlja iz koje je
Votan došao graničila s Babilonijom. Ordóñez je zaključio da
je Chivim bila zemlja Hivijaca koje Biblija (Knjiga Postanka
10) smatra sinovima Kanaana, bratićima Egipćana. Nedavno je
Zelia Nuttal, pišući u Papers of the Peabody Muséum harvardskog
univerziteta, istaknuo da je riječ Maya za zmiju - Can usporediva
sa židovskom Kanaan. Ako je doista tako, legenda Maya koja kaže
da je Votan bio kanske rase i da je njegov simbol bila zmija mogla
bi koristiti igru riječi da naznači kako je Votan došao iz Kanaana.
Ovo sigurno opravdava naše čuđenje zašto je Nachan, 'Mjesto
zmija' identično hebrejskom Nachash što znači 'zmija'.

Takve legende potkrjepljuju znanstvenu školu koja obalu
Zaljeva drži za mjesto gdje je započela yucatánska civilizacija - ne

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 82

samo Maya, nego i ranijih Olmeka. U svjetlu rečenog, mnogo više
pozornosti potrebno je pridati mjestu koje je posjetiteljima malo
poznato, a koje pripada samim počecima kulture Maya 'između
2000. i 1000. g. pr. n. e., ako ne i ranije', prema istraživačima s
Tulane univerziteta - National Geographic Society, koji su vršili
iskopavanja. Nazvano Dzibilchaltun, smješteno je blizu lučkog
grada Progreso na sjeverozapadnoj obali Yucatána. Ostaci koji se
protežu na području od trideset četvornih kilometara otkrivaju
daje grad bio nastanjen od najranijeg pa sve do španjolskog doba,
njegove su građevine uvijek iznova građene te nadograđivane, a
rezano i ornamentima ukrašeno kamenje se odvozilo i koristilo
u španjolskim i modernim zdanjima. Osim golemih hramova i
piramida, istaknuto obilježje grada je Veliki Bijeli Put, nasip s
cestom popločen vapnencem koji se protezao ravno čitavih dva i
pol kilometra kao os grada u smjeru istok-zapad.

Niz većih gradova Maya proteže se preko sjevernog vrha
Yucatána, noseći imena dobro poznata ne samo arheolozima,
već i milijunima posjetitelja: Uxmal, Izamal, Mayapan, Chichén
Itzá, Tulum - da spomenemo samo najistaknutija mjesta. Svaki
je odigrao svoju ulogu u povijesti Maya; Mayapan je bio središte
saveza gradova-država, Chichén Itzá su proslavili Tolteci. Svaki
od njih mogao je biti glavni grad iz kojega je, prema španjolskom
kroničaru Diegu Garciji de Palacio, veliki poglavar Maya iz
Yucatána osvajao južne visoravni i sagradio najjužniji centar
Maya - Copan. Sve to je, piše Garcia, bilo zapisano u knjizi koju
su mu Indijanci iz Copana pokazali kada je posjetio palaču.

Unatoč svim tim legendarnim i arheološkim dokazima, jedna
druga arheološka škola vjeruje da kultura Maya - ili barem same
Maye - potječu s južnih planina (današnja Gvatemala), odakle su
se proširili na sjever. Studije jezika Maya prate njegovo podrijetlo
do 'proto-Maya zajednice koja je postojala oko otprilike 2600. g.
pr. n. e., a danas je to okrug Huehuetenango u sjeverozapadnoj
Gvatemali (D. S. Morales, The Maya World). Ali, gdje god i kako
god da se civilizacija Maya razvijala, znanstvenici smatraju da je
drugo tisućljeće pr. n. e. njena 'pretklasična' faza, a oko 200. g. n. e.
smještaju početak'klasične' faze maksimalnog postignuća; do 900.

83 PROMATRAČI NEBA U DŽUNGLAMA

g. n. e. se područje Maya već protezalo od obale Tihog oceana do
Meksičkog zaljeva i Kariba. Tijekom tih mnogih stoljeća Maye su
izgradili mnoštvo gradova čije piramide, hramovi, palače, trgovi,
stele, skulpture, natpisi i ukrasi svojim obiljem, raznolikošću
i ljepotom ostavljaju zatečenim kako znanstvenika, tako i
posjetitelja, da i ne govorimo o njihovoj monumentalnoj veličini
i maštovitoj arhitekturi. S izuzetkom nekoliko gradova ograđenih
zidovima, gradovi Maya su zapravo bili otvoreni ceremonijalni
centri okruženi administratorima, obrtnicima i trgovcima koje
je podržavala znatna seoska populacija. U tim centrima je svaki
uspješan vladar dodavao nove strukture ili povećavao stare,
gradeći veće građevine preko onih prethodnih, kao kad bi se
dodavala nova ljuska na luku.

A tada, pet stoljeća prije dolaska Španjolaca, iz nepoznatog
razloga Maye su napustili svoje svete gradove i dopustili džungli
da ih preuzme.

Palenque, jedan od prvih gradova Maya, smješten je
blizu meksičko-gvatemalske granice, a do njega se može doći
iz modernog grada Villahermose. U sedmom stoljeću on je
označavao zapadnu granicu ekspanzije Maya. Za njegovo
postojanje Europljani znaju od 1773. g.; arheolozi su otkrili
ostatke njegovih hramova i palača i proučavali njihove bogate
štuko-dekoracije i hijeroglifske natpise od dvadesetih godina
20. stoljeća. Ipak, njegova slava i draž narasli su tek poslije 1.949.
g. kad je Alberto Ruiz Lhuillier otkrio da stepenasta piramida
nazvana Hramom Natpisa sadrži tajno unutarnje stubište koje
je vodilo u dubinu. Nekoliko godina iskopavanja te otklanjanja
zemlje i ruševina koji su ispunili i sakrili unutarnju strukturu
dovelo je na kraju do najuzbudljivijeg otkrića - grobnice (si. 27).
Na dnu zavojitog stubišta trokutasti kameni blok je maskirao
ulaz kroz zid koji su još uvijek čuvali kosturi Maya ratnika. Iza je
bila nadsvođena kripta sa zidovima oslikanim muralima. Unutra
se nalazio kameni sarkofag, pokriven velikom pravokutnom
kamenom pločom koja teži oko pet tona i dugačka je 380 cm.
Kad je maknut kameni poklopac, ukazali su se ostaci kostura

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 84

visokog čovjeka, još uvijek okićenog biserima i nakitom od žada.
Njegovo lice je bilo pokriveno mozaičkom maskom od žada; mali
privjesak od žada sa slikom božanstva ležao je među kuglicama
koje su nekada bile ogrlica od žada.

slika 27

Otkriće je bilo zapanjujuće, jer do tada nije bila pronađena
nijedna piramida u Meksiku koja je služila kao grobnica.
Enigma grobnice i njenog stanovnika bila je uvećana prikazom
uklesanim na kamenom poklopcu: to je bila slika bosonogog
Maye koji sjedi na pernatom ili plamenom prijestolju i izgleda
kao da rukuje mehaničkim uređajima unutar dobro opremljene
prostorije (sl. 28). Društvo drevnih astronauta i njegov sponzor
Erich von Dániken u tome su vidjeli prikaz astronauta unutar
svemirskog broda kojeg pokreću plameni mlazni motori. Oni su
iznijeli tumačenje d a j e tamo pokopan vanzemaljac.

Arheolozi i drugi znanstvenici ismijavaju tu ideju. Natpisi
na zidovima te pogrebne građevine i u okolnim objektima
navode ih na zaključak da je osoba koja je tamo pokopana vladar
Pacal ('Štit') koji je vladao u Palenqueu od 615. - 683. g. n. e.

85 PROMATRAČI NEBA U DŽUNGLAMA

Neki u toj sceni vide prikaz preminulog Pačala kojeg odnosi
Zmaj Podzemnog Svijeta u svijet mrtvih; oni uzimaju u obzir
činjenicu da u vrijeme zimskog solsticija sunce zapada točno
iza Hrama Natpisa kao dodatnu simboliku kraljevog odlaska sa
zalazećim Bogom Sunca. Drugi, potaknuti činjenicom da prikaz
uokviruje Nebeska traka, niz slika koje predstavljaju nebeska
tijela i konstelacije u zodijaku, predlažu drukčiju interpretaciju:
oni smatraju da ova scena pokazuje kako kralja odnosi Nebeska
Zmija u nebesko carstvo bogova. Predmet sličan križu nasuprot
preminulog danas se prepoznaje kao stilizirano Drvo Života koje
sugerira da se kralja prenosi u vječni, onostrani život.

slika 28

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 86

Ustvari je slična grobnica, poznata kao Grobnica 116,
otkrivena na Velikom Trgu u Tikalu, u podnožju jedne od
njegovih glavnih piramida. Zakopan otprilike šest metara
ispod zemlje, pronađen je kostur neobično visokog čovjeka.
Njegovo tijelo bilo je položeno na kameno postolje, a on je bio
okićen nakitom od žada i okružen (kao i u Palenqueu) biserima,
predmetima od žada i grnčarijom. Također, prikazi osoba
koje vatrene zmije nose u raljama (koje znanstvenici nazivaju
Nebeskim Bogovima) poznati su iz različitih mayanskih mjesta,
kao ovo (sl. 29) iz Chichón Itzá.

Uzevši sve to u obzir, znanstvenici su priznali da 'se ne
može izbjeći implicitna usporedba s kriptama egipatskih faraona.
Sličnosti između Pačalove grobnice i onih koji su ranije vladali
uz Nil su zapanjujuće.' (H. La Fay, "The Maya, Children of Time"
u National Geographic Magazine). Doista, prikaz na Pacalovom
sarkofagu daje istu sliku kao i prikaz koji prikazuje faraona kojeg
Krilata Zmija prenosi u vječni onostrani život među bogove koji
su došli s nebesa. Faraon koji nije bio astronaut, postao je to po
svojoj smrti; a to je, po mom mišljenju, ono što je uklesana scena
implicirala za Pačala.

Nisu samo grobnice otkrivene u džunglama Srednje
Ameri- ke, Centralne Amerike i ekvatorijalnih zona Južne
Amerike. Uvijek iznova, ono što je izgledalo kao brežuljak
obrastao tropskom vegetacijom, ispostavilo se da je piramida;
grupe piramida bile su vrhovi izgubljenog grada. Sve dok 1978.

slika 29

PROMATRAČI NEBA U DŽUNGLAMA
87

slika 30

g. nisu počela iskopavanja u El Miradoru, mjestu u džungli s obje
strane gvatemalsko-meksičke granice, otkrivajući veliki grad
Maya koji datira unazad do 400. g. pr. n. e. i koji je zauzimao
deset četvornih kilometara; oni iz škole južnih početaka (tj. S.
G. Morley, The Ancient Maya) vjerovali su da Tikal nije bio samo
najveći grad Maya, već i najstariji. Smješten u sjeveroistočnom
dijelu gvatemalske provincije Petén, Tikal još uvijek uzdiže svoje
piramide visoko iznad zelenog mora džungle. On je toliko velik,
i stječe se dojam da se neprestano širi, kako se pronalaze novi
ostaci. Sam ceremonijalni centar pokriva više od jednog i pol
četvornog kilometra; prostor za gradnju nije bio samo isječen
iz kišnih šuma, njega su fizički stvorili na vrhu planinskog hrpta
kojeg su marljivo poravnali. Okolne gudure bile su pretvorene u
rezervoare za vodu, povezane nizovima nasipa s cestom.

Piramide Tikala, grupirane jedna blizu druge, imaju
konstrukciju dostojnu divljenja. Visoke i uske, one su pravi
neboderi koji strmo rastu uvis i do preko 60 metara. Uzdižući

se svojim strmim razinama, piramide su služile kao uzdignute
terase za hramove koji su stajali na njihovom vrhu. Pravokutni
hramovi, koji su imali tek nekoliko uskih prostorija, imali su na

svom vrhu masivne ornamentalne nadstrukture koje su dodatno
Povećavale visinu piramida (sl. 30). Arhitektonski rezultat bio

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 88

je taj da svetište izgleda kao obješeno između zemlje i neba,
do kojeg se može doći strmim stepenicama koje su simbolično
doista bile Stepenice u nebo. U svakom hramu niz prolaza vodio
je izvana prema unutra, svaki prolaz za stepenicu viši od onog
prije njega. Gornji dio dovratka bio je načinjen od rijetkog
drveta i izuzetno lijepo izrezbaren. U pravilu je bilo pet vanjskih
i sedam unutarnjih prolaza, ukupno njih dvanaest - simbolika
čije značenje za sada nije privuklo posebnu pozornost.

Izgradnja male zračne luke pokraj ruševina Tikala ubrzala
je njegovo istraživanje nakon 1950. g., pa su vođeni opsežni
arheološki radovi, posebno od strane timova iz The University
Museum s univerziteta Pennsylvania. Oni su otkrili da su veliki
trgovi Tikala služili kao nekropola gdje su bili pokapani vladari i
plemići; osim toga, utvrdili su da su mnoge od manjih struktura
bile ustvari pogrebni hramovi sagrađeni ne preko grobnica, nego
do njih, a služili su kao spomenik mrtvima. Također su iskopali
i oko sto pedeset stela, isklesanih kamenih ploča najčešće tako
uspravljenih da su okrenute prema istoku ili zapadu. One
prikazuju, utvrđeno je, portrete aktualnih vladara i slave glavne
događaje u njihovom životu i vladavini. Hijeroglifski natpisi
uklesani na njima (sl. 31) bilježe stvarne datume povezane s tim

slika 31

89 PROMATRAČI NEBA U DŽUNGLAMA

slika 32

događajima, imenuju vladara pomoću njegovog hijeroglifa (ovdje
'Lubanja jaguarove šape', 488. g. n. e.) i identificiraju događaj;
tekstualni hijeroglifi, znanstvenici su sada sigurni, nisu bili samo
slikovni ili ideografski, 'već također fonetski pisani u slogovima
slično kao i sumerski, babilonski i egipatski' (A. G. Miller, Maya
Rulers of Time).

Upravo uz pomoć takvih stela arheolozi su mogli
identificirati niz od četrnaest vladara u Tikalu koji su vladali od
317. do 869. g. n. e. Ali, izvjesno je da je Tikal bio kraljevski centar
Maya već mnogo ranije: utvrđivanje starosti ostataka pomoću
radioaktivnog ugljika u nekim kraljevskim grobnicama kao
rezultat dalo je razdoblje do 600. g. pr. n. e.

Oko dvije stotine i četrdeset kilometara jugoistočno od
Tikala nalazi se Copán, grad koji je Stephens kupio. On je bio
smješten na jugoistočnoj periferiji područja Maya, u današnjem
Hondurasu. Iako su mu nedostajali Tikalovi strmi neboderi,

po svom opsegu i načinu gradnje bio je možda tipičniji
grad Maya. Njegov golemi ceremonijalni centar zauzimao

je sedamdeset pet jutara i sastojao se od piramida-hramova
grupiranih oko nekoliko velikih trgova (sl. 32). Piramide, sa
širokom osnovicom i visoke tek oko dvadeset metara, isticale
su se širokim monumentalnim stubištima ukrašenim s pomno
izrađenim skulpturama i hijeroglifskim natpisima. Trgovi su bili
gotovo posuti svetištima, oltarima i - najvažnije za povjesničare

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 90

- stelama od isklesanog kamena koje su portretirale vladare i
otkrivale njihove vremenske okvire. One pokazuju da je glavna
piramida bila završena 756. g. n. e. i da je Copán dosegao svoj
slavni vrhunac u devetom stoljeću n. e. - baš pred iznenadni
kolaps civilizacije Maya.

Međutim, kako su daljnja otkrića i iskopavanja pokazala,
jedno mjesto za drugim u Gvatemali, Hondurasu i Belizeu
ukazuje na postojanje spomenika i datiranih stela već u 600. g.
pr. n. e., otkrivajući razvijeni sustav pisanja koji je morao, svi se
znanstvenici slažu, imati prethodnu razvojnu fazu ili izvor.

Copán je, kako ćemo uskoro pokazati, odigrao posebnu
ulogu u životu i kulturi Maya.

Proučavatelji civilizacije Maya bili su osobito impresionirani
preciznošću, vještinom i raznolikošću računanja vremena kod
Maya, a to su pripisivali naprednoj astronomiji Maya.

I doista, Maye su imali ne jedan, već tri kalendara; ali jedan
od njih - najznačajniji po našem mišljenju - nema nikakve veze
s astronomijom. To je takozvano Dugo računanje. Taj je kalendar
utvrđivao datum brojeći dane koji su prošli od određenog
početnog dana nekog događaja kojeg su Maye zapisali na steli
ili spomeniku. Taj zagonetni Prvi Dan - slaže se danas većina
znanstvenika - bio je 13. kolovoza 3113. g. pr. n. e. po današnjem
kršćanskom kalendaru - vrijeme je to i događaj koji su očigledno
prethodili pojavljivanju civilizacije Maya.

salika 88

91 PROMATRAČI NEBA U DŽUNGLAMA

slika 34

Dugo računanje, kao i druga dva sustava računanja vremena,
temeljilo se na vigezimalnom ('puta dvadeset') matematičkom
sustavu Maya i - kao i u drevnom Sumeru - koristilo je koncept
'mjesta', pri čemu je 1 u prvoj koloni bio jedan, u sljedećoj koloni
dvadeset, zatim četiristo, i tako dalje. Dugo računanje - sustav
datuma Maya, koristeći vertikalne kolone gdje su najniže
vrijednosti bile na dnu, davao je ime različitim višekratnicima i
identificirao ih pomoću slika (sl. 33). Počinjući s kin za jedinice,
uinal za dvadesetice, i tako dalje, višekratnici su došli do slike
alau-tun, koja je označavala fantastičnu brojku od 23.040.000.000
dana - razdoblje od 63.080.082 godine!

Ali, kako je već rečeno, Maye se u svom stvarnom računanju
vremena na svojim spomenicima nisu vraćali u doba dinosaurusa,
nego do točno određenog dana, do događaja koji je za njih bio
presudan, kao što je Kristovo rođenje za one koji slijede kršćanski
kalendar. Tako Stela 29 u Tikalu (sl. 34) koja nosi do sada najraniji
tamo pronađen datum na kraljevskom spomeniku (292. g. n. e.),
daje datum Dugog računanja 8.12.14.8.15, koristeći točke za
brojku jedan, a crte za petice:

Zecharia Sitchin -IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 92

8 bak-tun (8 x 400 x 360) = 1.152.000 dana

12 ka-tun (12 x 20 x 360) = 86.400 dana

14 tun (14 x360) = 5.040 dana

8 uinal (8 x 20) = 160 dana

15 kin (15x1) = 15 dana

Ukupno = 1.243.615 dana

Dijeleći 1.243.615 dana s brojem dana u solarnoj godini
- 365,25, datum na steli tvrdi da se događaj prikazan na njoj
dogodio 3404 godine i 304 dana nakon tajanstvenog Prvog Dana;
tj. od 13 . kolovoza 3113. g. pr. n. e. Stoga, prema novo prihvaćenoj
korelaciji, datum na steli odgovara godini 292. n. e. (3405 - 3113
= 292). Neki znanstvenici tu vide dokaz da su Maye počeli
koristiti Dugo računanje u razdoblju Baktun 7, što odgovara
četvrtom stoljeću pr. n. e.; drugi ne odbacuju čak ni mogućnost
ranije upotrebe.

Uz taj kontinuirani kalendar postojala su i dva ciklička
kalendara. Jedan je bio Haab solarne godine od 365 dana koji
je bio podijeljen na 18 mjeseci po 20 dana plus dodatnih 5 dana
na kraju godine. Drugi je bio Tzolkin ili kalendar Svete Godine
u kojem se osnovnih 20 dana rotiralo 13 puta, što je imalo za
rezultati Svetu Godinu od 260 dana. Dva su ciklička kalendara
zatim bila sastavljena, kao da su kotačići zupčanika koji su tjerali
jedan drugoga da bi stvorili veliki Sveti Krug od 52 solarne
godine; naime, kombinacija brojeva 13, 20 i 365 ne može se
ponoviti osim jednom u 18.980 dana, što odgovara razdoblju od
52 godine. Ovaj kalendarski krug od 52 godine bio je svet svim
narodima drevne Srednje Amerike i oni su po njemu računali
kako prošle, tako i buduće događaje kao, na primjer, mesijansko
očekivanje povratka Quetzalcoatla.

Najraniji datum po Svetom Krugu pronađen je u meksičkoj
dolini Oaxaca i datira unazad do 500. g. pr. n. e. Oba sustava
računanja vremena, onaj koji se nastavlja i onaj Svetog Kruga
vrlo su stari. Jedan je povijesni i broji odjeljke vremena (dane) od
nekog događaja u dalekoj prošlosti čiji značaj i priroda još uvijek
predstavljaju zagonetku. Drugi je ciklički, prilagođen neobičnom

93 PROMATRAČI NEBA U DŽUNGLAMA

vremenskom razdoblju od 260 dana; znanstvenici još uvijek
pokušavaju odgonetnuti što se to, ako se uopće nešto, događalo
ili se još uvijek događa jednom u svakih 260 dana.

Neki vjeruju da je taj ciklus čisto matematički: budući da pet
ciklusa po 52 godine daju 260 godina, prihvatilo se kraće brojanje
od 260 dana. Ali takvo objašnjenje broja 260 samo prebacuje
problem i zahtijeva objašnjenje broja 52: gdje su, dakle, izvor i
smisao broja 52?

Drugi tumače da razdoblje od 260 dana ima veze sa
zemljoradnjom - na primjer, s trajanjem kišne sezone ili sušnih
intervala. S obzirom na sklonost Maya prema astronomiji, neki
pokušavaju izračunati odnos između 260 dana te kretanja Venere
i Marsa. Pitam se zašto rješenje koje je ponudila Zelia Nuttal
na dvadeset drugom Međunarodnom kongresu amerikanista
(Rim, 1926.) nije dobilo puno priznanje kakvo zaslužuje. Ona
je istaknula da je najlakši način za narode Novog svijeta za
određivanje kretanja sunca kroz godišnja doba na njihovoj
lokaciji bio taj da odrede Dane zenita, kada je sunce u podne
prolazilo točno iznad njihovih glava. To se događa dvaput
godišnje, kad izgleda da sunce putuje prema sjeveru i zatim
prema jugu, dvaput prelazeći iznad glave. Indijanci su, tumačila
je, mjerili interval između dva Dana zenita, a broj dana koji su na
taj način dobili postao je temelj za Kalendarski Krug.

Ovaj interval predstavlja polovicu solarne godine na
ekvatoru; on se produžuje kako se čovjek udaljava, bilo prema
sjeveru, bilo prema jugu. Na 15 stupnjeva sjeverno, na primjer,
interval iznosi 263 dana (od 12. kolovoza do sljedećeg 1.
svibnja). To je sezona kiša, i sve do današnjih dana potomci
Maya započinju sa sadnjom 3. svibnja (to je također i meksički
Dan Svetog Križa), Interval je iznosio točno 260 dana na 1402'
sjeverno - na zemljopisnoj širini Copána.

Z. Nuttal ponudila je točno objašnjenje na pitanje kako je
određena 260-dnevna ritualna godina, što potvrđuje i činjenica
da se Copán smatrao glavnim astronomskim središtem Maya.
Osim uobičajene nebeske orijentacije građevina, neke od stela
Copána određuju ključne datume u kalendaru. Na drugom

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A K R A L J E V S T V A 94

mjestu, jedna stela ('Stela A') označena datumom koji po Dugom
računanju odgovara 733. g. n.e., također nosi i druga dva datuma
Dugog računanja - jedan uvećan za 200 dana, a drugi manji za
60 dana (razdvajajući ciklus od 260 dana). A. Aveni (Skywatchers
of Ancient Mexico) pretpostavlja da je to bio pokušaj da se uskladi
Dugo računanje (koje je brojilo stvarnih 365,25 dana godišnje)
s cikličkim Haabom od 365 dana. Potreba za preinakom ili
reformom kalendara mogla je biti razlogom skupštine astronoma
održane u Copanu 763. g. n. e. Ova je skupština obilježena
kvadratnim spomenikom poznatim kao Oltar Q na kojem je
portretirano šesnaest astronoma koji su prisustvovali skupu, sa
svake strane po četvorica (sl. 35). Potrebno je napomenuti da ih
simbol 'suze' na vrhu nosa - kao što je to i kod prikaza Pačala
- identificira kao Promatrače neba. Datum uklesan na ovom
spomeniku pojavljuje se i na spomenicima u drugim mayanskim
mjestima, a to nam sugerira da su se odluke donesene u Copanu
primjenjivale na cijelom području kraljevstva.

slika 35

Reputaciji Maya kao školovanih astronoma doprinijela je i
činjenica da njihovi brojni kodeksi sadrže dijelove koji se bave
astronomijom, gdje se govori o pomrčinama sunca i mjeseca i
planetu Veneri. No, podrobnije ispitivanje tih podataka otkrilo je
da to nisu bili zapisi promatranja koja su obavili astronomi Maya.
To su bili godišnjaci kopirani iz nekih ranijih izvora, a koji su
Mayama dali već gotove podatke po kojima su oni trebali tražiti
pojave na koje se mogao primijeniti 260-dnevni ciklus. Kao što

95 PROMATRAČI NEBA U DŽUNGLAMA

je E. Hadingham ustvrdio (Early Man and the Cosmos), ovi su
godišnjaci pokazivali 'neobičnu mješavinu dugoročne točnosti i
kratkoročne netočnosti'.

Izgleda da je glavni zadatak lokalnih astronoma bio
da provjeravaju ili prilagođavaju 260-dnevnu svetu godinu
podacima iz ranijeg doba koji su se odnosili na kretanje nebeskih
tijela. I doista, najpoznatiji opservatorij u Yucatanu koji još
uvijek postoji, Caracol u Chichen Itzi (sl. 36), dao je povoda
za frustraciju brojnim istraživačima koji su uzalud pokušavali
pronaći njegovu orijentaciju i poglede kroz otvore prema
solsticijima ili ekvinocijima. Međutim, čini se da se neki smjerovi
promatranja odnose na Tzolkinov (260-dnevni) ciklus.

Ali, zašto broj 260? Isključivo zato što se poklopio s brojem
dana između Zenita u Copanu? Zašto nije izabran, recimo, lakši
broj 300, u slučaju da se je odabralo mjesto bliže 20§ sjeverne
širine, kao što je Teotihuacan?

slika 36

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 96

Izgleda da broj 260 predstavlja proizvoljan, slobodan izbor;
objašnjenje da je to rezultat množenja prirodnog broja 20 (broj
prstiju na rukama i nogama) s 13, samo premješta problem na
sljedeće pitanje: zašto i odakle broj 13? I Dugo računanje također
sadrži proizvoljni broj - 360: ovdje se neobjašnjivo napušta čista
vigezimalna progresija i, nakon kin-a (1) i uinal-a (20), uvodi se
u sustav tun (360). Haab kalendar također polazi od broja 360
kao temeljnog trajanja, dijeleći taj broj u 18 'mjeseci' od po 20
dana; godinu zaokružuje dodavanjem 5 'loših dana' kako bi se
dopunio solarni ciklus od 365.

Na taj način sva se tri kalendara temelje na brojevima koji nisu
prirodni, koji su promišljeno odabrani. Pokazat ćemo da su i 260 i
360 došli u Srednju Ameriku iz Mezopotamije, i to preko Egipta.

Dobro nam je svima poznat brojem 360: to je broj stupnjeva
kruga. Ali malo ljudi zna da taj broj dugujemo Sumeranima i da
on potječe iz njihovog seksagezimalnog ('baza 60') matematičkog
sustava. Prvi poznati kalendar bio je nippurski kalendar Sumera;
bio je napravljen dijeljenjem kruga od 360 dijelova na 12 cjelina,
a dvanaest je sveti nebeski broj iz kojeg je uslijedilo dvanaest
mjeseci u godini, dvanaest kuća zodijaka, dvanaest bogova
Olimpa, i tako dalje. Problem ostatka od 5,25 dana riješen je
umetanjem - nakon što prođe određeni broj godina, dodaje se
trinaesti mjesec.

Iako egipatski aritmetički sustav nije bio seksagezimalan,
oni su prihvatili sumerski sustav od 12 x 30 = 360. No, budući
da nisu mogli slijediti vrlo složene proračune umetanja, oni su
pojednostavili stvari zaokružujući svaku godinu tako što su
na kraju svake godine imali jedan kratki 'mjesec' od pet dana.
Upravo taj sustav prihvaćen je u Srednjoj Americi. Haab kalendar
nije bio samo sličan egipatskom, on je identičan. Štoviše, kao
što su stanovnici Srednje Amerike imali ritualnu godinu uz
onu solarnu, tako su i Egipćani imali ritualnu godinu koja je
bila povezana s uzdizanjem zvijezde Sirius i s istovremenim
podizanjem razine Nila.

Sumerski utjecaj na Egipćane, pa stoga i na kalendare
Srednje Amerike nije bio ograničen samo na broj 360. Razne

97 PROMATRAČI NEBA U DŽUNGLAMA

stadije, uglavnom B. P. Reko-a u ranim brojevima magazina
El Mexico Antiguo, ostavljaju malo mjesta sumnji da je trinaest
mjeseci Tzolkinovog kalendara bio odraz 12-mjesečnog sustava
Sumera kojem je pridodan trinaesti umetnuti mjesec, s time
što je u Egiptu (te stoga i u Srednjoj Americi) trinaesti mjesec
smanjen na 5 dana u godini. Izraz tun za 360 značio je u jeziku
Maya nebeski' i predstavljao je zvijezdu ili planet u zodijaku.
Zanimljivo je da se 'skupina zvijezda' - konstelacija - nazivala
Mool, izraz je to gotovo istovjetan nazivu MUL kojeg su Sumerani
koristili za 'nebesko tijelo'.

Povezanost kalendara Srednje Amerike sa Starim svijetom
postat će još očiglednija kada razmotrimo najsvetiji broj 52,
prema kojem su se usklađivali svi veliki događaji Srednje
Amerike. Mnogi pokušaji da se ponudi neko razumno objašnjenje
(poput tvrdnje da broj predstavlja rezultat 13 puta 4) ignoriraju
najočitiji izvor - 52 tjedna bliskoistočnog kalendara (a kasnije i
europskog). Do tog broja tjedana dolazi se samo ako se računa
tjedan od sedam dana. No, to nije uvijek bio slučaj. Podrijetlo
sedmodnevnog tjedna bilo je predmet proučavanja kroz
gotovo dva stoljeća, a najbolja teorija tvrdi da potječe od četiri
mjesečeve faze. Ono što se može sa sigurnošću utvrditi jest da se
sedmodnevni tjedan pojavio kao božanski određen vremenski
period u biblijska vremena, kad je Bog zapovjedio Izraelcima za
vrijeme Izlaska iz Egipta da štuju sedmi dan kao Sabat.

Je li, dakle, 52 bio najsvetiji ciklus zato što je to bio zajednički
nazivnik kalendara Srednje Amerike - ili je sveti ciklus od 260
bio prihvaćen zato što je on (a ne, recimo, 300) bio višekratnik od
52 (52 x5 = 260)?

Iako je božanstvo čiji je epitet bio 'Sedam' bio glavni
sumerski bog, njega se štovalo s posebnog mjesta (npr. Beer- Šeba,
Zdenac od sedam) ili osobnim imenima (Elisheva, Moj Bog je
sedam) uglavnom u zemlji Kanaan. Broj 7 kao posebno štovani
broj pojavljuje se u pričama hebrejskih patrijarha tek nakon
sto je Abraham otišao u Egipat i ostao na faraonovom dvoru.
Broj 7 prožima biblijsku priču o Josipu, faraonov san, te daljnje

°gađaje u Egiptu. A, budući da broj 52 vuče korijen iz broja 7

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 98

koji predstavlja temeljnu kalendarsku jedinicu, vidjet ćemo da je
ovaj najsvetiji ciklus Srednje Amerike bio egipatskog podrijetla.

Još preciznije: 52 je bio magični broj, povezan s egipatskim
Thothom, bogom znanosti, pisma, matematike i kalendara.

Drevna egipatska priča poznata pod naslovom 'Pustolovine
Satni-Khamoisa s mumijama' - priča je to o magiji, tajnama i
pustolovinama koja se može usporediti s nekim suvremenim
trilerom - za ključnu scenu u radnji priče koristi povezanost
magičnog broja 52 s Thothom i s tajnama kalendara. Priča je
zapisana na papirusu (Kairo 30646) koji je otkriven u grobnici
u Tebi, datirana u trećem stoljeću pr. n. e. Pronađeni su i dijelovi
drugih papirusa s istom pričom, ukazujući na to da je to bila
rasprostranjena knjiga u drevnoj egipatskoj literaturi koja je
pripadala ciklusu priča o bogovima i ljudima.

Junak priče je faraonov sin koji je 'bio dobro podučen u
svim stvarima'. On je običavao šetati nekropolom u Memphisu
(tada glavni grad) i proučavati svete spise na zidovima hrama
i stelama, te istraživati drevne knjige o magiji. S vremenom je
postao 'mag kojem nije bilo ravna u Egiptu'. Jednog dana mu
je neki tajanstveni starac rekao za grobnicu 'gdje je pohranjena
knjiga koju je bog Thoth napisao vlastitom rukom', u kojoj su
otkriveni misteriji zemlje i tajne neba, kao i božansko znanje u
vezi 'izlaska sunca i pojave mjeseca, te kretanja bogova (planeta)
koji kruže oko sunca' - tajne astronomije i kalendara.

Radilo se o grobnici Nenoferkheptaha, sina prijašnjeg
faraona (za kojeg znanstvenici smatraju da je vladao oko 1250. g.
pr. n. e.). Kada se Satni, kao što je bilo za očekivati, zaintere- sirao
i upitao za lokaciju grobnice, starac ga je upozorio da Nenoferk-
heptah, iako mumificiran, nije mrtav i da bi mogao napasti
svakoga tko bi se usudio uzeti knjigu koja leži pored njegovih
stopala. Satni, koji se nije dao obeshrabriti, krenuo je u potragu
za grobnicom. Nju je, međutim, bilo nemoguće pronaći, jer se
nalazila pod zemljom. Ali, kad je stigao na pravo mjesto, Satni je
'izgovorio formulu iznad nje i otvorio se prolaz u zemlji, te je on
sišao do mjesta gdje je bila knjiga'.