Zecharia Sitchin - Izgubljena Kraljevstva

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 304

posjet, da sam vidi kako stvari stoje. Što se postiglo time što su
čovječanstvu darovana dva božanska metala, AN.NA i AN.BAR
kako bi od njih izradili svoje čvrsto oruđe? Što je donijelo
proširenje operacije na drugu stranu svijeta? Jesu li skladišta
napunjena zlatom, kako su priopćavala izvješća, spremnim za
slanje na Nibiru?

'Nakon što je Potop pomeo Zemlju, kada je Kraljevstvo
bilo spušteno dolje s Neba, prvo je Kraljevstvo bilo u Kishu.
Ovim riječima započinju stihovi sumerskog Popisa kraljeva
raznih dinastija i glavnih gradova prve bliskoistočne civilizacije.
Arheologija je zaista potvrdila veliku drevnost tog sumerskog
grada. Od njegovih dvadeset tri vladara, jedan je nosio ime-epitet
koje se može razumjeti da je on bio metalurg; jasno je rečeno da
je dvadeset drugi vladar, Enmenbargsi, bio 'onaj koji je odnio kao
plijen elamsko oružje za lijevanje'. Elam, na visoravnima istočno
i jugoistočno od Sumera, doista je bilo jedno od mjesta gdje je
počela metalurgija; a spominjanje oružja za lijevanje kao plijena
potvrđuje arheološki dokaz o potpuno razvijenoj metalurgiji na
drevnom Bliskom istoku ubrzo nakon 4000. g. pr. n. e.

Međutim, 'Kish je bio uništen oružjem', možda od strane
istih Elamita čija zemlja je bila napadnuta; a Kraljevstvo, glavni
grad, bio je pretvoren u potpuno novi grad nazvan Uruk
(biblijski Erek). Od njegovih dvanaest kraljeva najpoznatiji je
bio Gilgameš, slavan zbog svog junaštva. Njegovo ime je značilo
'Gibilu, bogu taljenja/lijevanja (posvećen)'. Obrada metala je,
čini se, bila važna vladarima Uruka. Za jednoga od njih je riječ
kovač opisivala ono po čemu je bio čuven. Već prvi vladar, čija je
vladavina počela kada Uruk nije bio ništa više od svetišta, imao je
prefiks MES - 'Gospodar lijevanja' - kao dio svog imena. Njegov
naziv je bio neuobičajeno dugačak:

Mes-kiag-gasher, sin božanskog Utu,
postade visoki svećenik Eanne kao i kralj...
Meskiaggasher otiđe u Zapadno more
i iziđe prema Planinama.

305 BOGOVI ZLATNIH SUZA

Ovo je, obzirom na činjenicu da se ta dugačka izjava nalazi
na mjestu gdje se navode samo ime kralja i dužina njegove
vladavine, vrlo važna informacija koja bilježi slavno djelo. Koje
je more Meskiaggasher prešao i do kojih je planina stigao, nikada
nećemo znati sa sigurnošću; ali tekst upućuje na drugu stranu
svijeta.

Možemo razumjeti žurnost da se metalurgija u Uruku
dovede do savršenstva: to je imalo veze s predstojećim svečanim
posjetom Anua. Možda u namjeri da se ostavi dojam kako se
sve dobro odvija, sam grad Uruk bio je sagrađen njemu u čast, a
prikaz metalurških dostignuća bio je naglašen. Na mjestu svetišta
sagrađen je hram s mnogo razina čiji su uglovi bili načinjeni od
lijevanog metala. Njegovo ime, E.ANNA, općenito se uzima
da znači 'Kuća Anua; ali također može značiti i 'Kuća kositra'.
Podrobno sastavljeni tekstovi koji su zapisali protokol i program
kraljevskog posjeta Uruku otkrivaju daje to bilo mjesto prepuno
zlata.

Pločice pronađene u arhivama Uruka, koje su, prema
bilješci onoga tko ih je pisao, bile kopije ranijih sumerskih
tekstova, čitljive su tek od sredine. Anu i Antu već sjede u
dvorištu hrama i gledaju procesiju bogova koji unose zlatno
žezlo. U međuvremenu boginje pripremaju spavaonice za
posjetitelje u E.NIR-u - 'Kući svjetline' - koja je bila pokrivena
'rukotvorinama od zlata Donjeg Svijeta'. Kad se nebo smračilo,
svećenik se popeo na najvišu razinu zigurata kako bi promatrao
očekivanu pojavu Nibirua, 'Velikog planeta Anua s neba'. Nakon
što su izgovorene odgovarajuće himne, posjetitelji su oprali ruke
u zlatnim posudama, te im je posluženo večernje jelo na sedam
zlatnih poslužavnika; pivo i vino se točilo iz zlatnih posuda.
Nakon što su recitirane i druge himne koje su slavile 'Stvoriteljev
planet, planet koji je junak neba', posjetitelje je procesija bogova s
bakljama povela u njihov 'zlatni samostan' da tamo prenoće.

Ujutro, dok su svećenici za vrijeme prinošenja žrtvi punili
zlatna kadila, probudilo se bogove i pozvalo na bogati doručak
poslužen u zlatnom posudu. Kada se približilo vrijeme odlaska,
božanstva pristigla u posjet odvedena su u procesiji bogova te

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 306

u pratnji svećenika koji su pjevali himne, do pristaništa gdje je
bio usidren njihov brod. Grad su napustili kroz Vrata Zanosa,
nastavili duž Avenije Bogova i stigli do 'Svetog pristaništa,
brazde Anuovog broda' koji ih je trebao odnijeti na 'Put Bogova'.
U kapelici nazvanoj Kuća Akitua, Anu i Antu su se pridružili
Bogovima Zemlje u njihovoj molitvi, izgovarajući blagoslove
sedam puta. I tada, 'sklopivši ruke', bogovi su otišli.

Ako su u vrijeme tog svečanog posjeta Anunnaki već tragali
za zlatom u Novom svijetu, ne bi li Anu i Antu poželjeli u svoj
itinerar uključiti i te nove zemlje zlata? Ne bi li ih Anunnaki na
Zemlji htjeli impresionirati svojim novim dostignućima, novim
mogućnostima, obećanjem da će opskrbiti Nibiru dovoljnim
količinama životno važnog metala, i to jednom zauvijek?

Ukoliko je odgovor pozitivan, tada je moguće objasniti
postojanje Tiahuanacua, kao i mnogo toga s njim u vezi. Jer, ako
je u Sumeru utemeljen jedan poseban grad, s novim novcatim
svetištem, sa zlatnim samostanom i Avenijom Bogova i Svetim
pristaništima za posjet Staroj Zemlji, možemo pretpostaviti da
se je slično osnivanje novog grada, s novim zlatnim samostanom
i svetom avenijom i svetim pristaništima dogodilo i u srcu
Novih zemalja. I, kao i u Uruku, možemo očekivati opservatorij
za utvrđivanje trenutka kad će se na večernjem nebu pojaviti
Nibiru, popraćen pojavom ostalih planeta.

Držim da samo takvo podudaranje može objasniti
potrebu za opservatorijem, što je Kalasasaya bila, zbog njene
preciznosti i zbog njene starosti - oko 4000. g. pr. n. e. Mišljenja
sam da isključivo takav svečan posjet može objasniti opsežnu
arhitekturu Puma-Punkua, njegova kraljevska pristaništa i,
svakako - njegov zlatom popločan samostan. Naime, upravo to
su arheolozi pronašli u Puma-Punkuu: nepobitne dokaze da su
zlatne ploče pokrivale ne samo dijelove vrata (kao stražnje ploče
Vrata Sunca u Tiahuanacuu), nego su i čitavi zidovi, ulazi i zidni
vijenci bili popločani zlatom. Posnansky je našao i fotografirao
nizove malih, okruglih rupa u mnogim poliranim i oklesanim
kamenim blokovima koje su 'služile za podržavanje zlatne ploče
koje su ih pokrivale p o m o ć u čavala, također od zlata'. Kad je u

307 BOGOVI ZLATNIH SUZA

travnju 1943. g. održao predavanje na tu temu u Geografskom
društvu, predočio je jedan takav blok s pet zlatnih čavala koji su
još bili zabijeni u njega (druge su čavle izvadili lovci na zlato kad
su odnijeli zlatne ploče).

Mogućnost da je u Puma-Punkuu u najranija vremena bila
podignuta građevina čiji su zidovi, stropovi i zidni vijenci bili
pokriveni zlatom kao što je to bio i E.NIR u Uruku, dobiva još
više na težini kada otkrijemo da su i bareljefi - koji su ukrašavali
ceremonijalna vrata u Puma-Punku, kao i neke od divovskih
kipova Velikog Boga u Tiahuanacuu - imali umetke od zlata.
Posnansky je otkrio i fotografirao rupe za pričvršćivanje, 'oko
dva milimetra u promjeru, oko reljefa'. Glavna vrata u P u m a -
Punkuu koje je on nazvao Vrata Mjeseca imaju reljef Viracoche,
kao i božje lice uokvireno krivudavom linijom ispod njega, 's
umetnutim zlatom... što je činilo da se glavni hijeroglifi ističu
svojim velikim sjajem'.

Ne manje značajno bilo je otkriće Posnanskog koji je uočio
da na mjestu gdje su te figure prikazivale božje oči, zlatni umeci
i čavli su u prorezima očiju 'pridržavali male okrugle pločice
od tirkiza. U kulturnim naslagama Tiahuanacua pronašli smo',
izvještava Posnansky, 'mnoge takve komadiće tirkiza probušene
u sredini'; ta ga je činjenica dovela do uvjerenja da nisu samo
reljefi na vratima, nego i divovski kameni kipovi bogova, koji
su pronađeni u Tiahuanacuu, imali umetke od zlata na licu, a
njihove oči umetke od tirkiza.

Ovo predstavlja izvanredno otkriće, budući da tirkiza
- poludragog plavo-zelenog kamena - nema nigdje u Južnoj
Americi. To je mineral čiji začeci iskopavanja počinju potkraj
petog tisućljeća pr. n. e., kako se vjeruje, na Sinajskom poluotoku
i u Iranu. Nakon svega dosad rečenog, takve tehnike umetanja
bile su potpuno bliskoistočne, i nisu pronađene nigdje drugdje u
obje Amerike, a svakako ne u ta rana vremena.

Uistinu, svi kipovi pronađeni u Tiahuanacuu prikazuju
bogove kojima iz svakog oka cure po tri suze. Suze su imale
umetke od zlata i još uvijek se mogu vidjeti na nekim kipovima
koji su sada izloženi u Museo del Oro u La Pazu. Čuveni veliki

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 308

kip koji je dobio nadimak El Fraile (sl. 131a), visok oko tri metra,
bio je isklesan poput ostalih divovskih kipova u Tiahuanacuu od
pješčenjaka; ovo upućuje na to da svi oni pripadaju najranijem
razdoblju Tiahuanacua. To božanstvo drži nazupčano oruđe u
desnoj ruci; jasno se mogu vidjeti tri stilizirane suze iz svakog
oka u kojima su bez sumnje bili zlatni umeci (kao na skici, sl.
131b). Slične tri suze mogu se vidjeti i na licu nazvanom Divovska
glava (sl. 131c) koju su lovci na blago odlomili od kolosalnog
kipa zbog lokalnog vjerovanja da su graditelji Tiahuanacua
'posjedovali tajnu sastavljanja kamenja' i da ti kipovi nisu bili
isklesani iz kamena, nego su bili izliveni magijskim procesom
koji je omogućio skrivanje zlata u kipovima.

Moguće je da takvo umetanje zlata u božje suze - praksa
koja bi mogla objasniti zašto su narodi Anda (kao Asteci) zlatno
grumenje nazivali 'suzama bogova' - potkrjepljuje ovo vjerovanje.
Budući da su svi ti kipovi prikazivali isto božanstvo kao i na

slika 131

309 BOGOVI ZLATNIH SUZA

Vratima Sunca, gdje je ono također prikazano kako pušta suze,
prozvano je 'Bogom koji plače'. U svjetlu naših dokaza, smatram
opravdanim prozvati ga 'Bogom zlatnih suza'. Divovski isklesani
monolit koji je pronađen u jednom pratećem mjestu (Wancai)
prikazuje božanstvo s konusnim i rogatim pokrivalom za glavu
- tipičnom kapom mezopotamijskih bogova - i s munjama
umjesto suza (si. 132), što ga jasno identificira kao Boga Oluje.

Jedan od zlatom popločanih kamenih blokova u Puma-
Punkuu s 'tajanstvenim šupljinama' i dubokim unutarnjim
kanalom bio je odrezan na uglu da drži lijevak, a Posnansky je
pretpostavljao da je to bio dio žrtvenog oltara. Međutim, jedno
od nekoliko zavisnih mjesta blizu Tiahuanacua - čiji ga kameni
ostaci čine mini Puma-Punkuom i gdje su pronađeni zlatni
predmeti - zove se Chuqui-Pajcha, što na aymarskom znači gdje
se lijeva tekuće zlato', upućujući više na proces proizvodnje zlata,
nego na žrtve Ijevanice.

slika 132

Da se zlato u Tiahuanacuu i okolnim mjestima moglo naći, i
to u izobilju, ne proizlazi samo iz legendi, priča ili imena mjesta,
nego i iz arheoloških ostataka. Mnogi zlatni predmeti koje su
znanstvenici zbog njihovih oblika i ukrasa (stilizirane slike
Boga Zlatnih Suza, stepenice, križevi) klasificirali kao Klasičan
Tiahuanacu pronađeni su u obližnjim mjestima na kopnu,
kao i na otocima u vrijeme iskopavanja tijekom 30-ih, 40-ih

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 310

i 50-ih godina prošlog stoljeća. Posebno su spomena vrijedne
arheološke misije pod pokroviteljstvom American Museum of
Natural History (pod vodstvom Williama C. Bennetta), Peabody
Museum of American Archaeology and Ethnology (pod
vodstvom Alfreda Kiddera II) i Etnološkog muzeja Švedske (pod
vodstvom Stiga Rydena, te Maxa Portugala, tadašnjeg direktora
Arheološkog muzeja u La Pazu).

Među predmetima su pronađene i šalice, vaze, diskovi, cijevi
i pribadače (jedna od njih, duga oko petnaest centimetara, imala
je glavu u obliku pera s tri grane). Zlatne predmete pronađene
tijekom ranijih iskopavanja na dva sveta otoka, Titicaca (Otok
Sunca) i Coatiju (Otok Mjeseca) Posnansky je opisao u svom
Guida General (Opći vodič, op. prev.) za Tiahuanacu i njegovu
okolicu, a još podrobnije je to učinio A. F. Bandelier (The Islands of
Titicaca and Koati). Najviše nalaza na Titicaci bilo je u ruševinama
koje se nisu mogle identificirati u blizini Svete Stijene i njene
špilje; znanstvenici se ne mogu složiti da li ti predmeti pripadaju
ranim razdobljima Tiahuanacua ili (kako neki smatraju) potječu
iz vremena Inka, jer je poznato da su Inke dolazili na taj otok
na molitvu i kako bi podigli svetišta za vrijeme vladavine Mayta
Capaca, četvrtog vladara Inka.

Nalazi zlatnih i brončanih predmeta u i oko Tiahuanacua
ne ostavljaju mjesta sumnji u to da je zlato na tom području
prethodilo bronci (tj. kositru). Posnansky je bio odrješit u
svrstavanju bronce u treće razdoblje Tiahuanacua i pokazao
je slučajeve gdje su bili korišteni brončani škripci za popravak
građevina iz zlatnog doba. Budući da rudnici u obližnjim
planinama jasno pokazuju da su se ruda kositra i zlato dobivali
na istim mjestima, vjerojatno je otkriće zlata za kojim je uslijedilo
površinsko kopanje u području Titicace iznijelo na vidjelo
prisutnost kasiterita: oba su pronađena, pomiješana u istim
riječnim koritima i rijekama. U rijeci Tipuani i u rijeci koja teče
s planine Illampu, službeni bolivijski izvještaj (naslovljen Bolivia
and the Opening of the Panama Canal, 1912.) kaže da osim po rudi
kositra, 'obje rijeke su čuvene po prisutnosti šljunka koji sadrži
ogromne količine zlata'; na dubini od 300 stopa nije se moglo

311 BOGOVI ZLATNIH SUZA

naći stjenovito dno. Zanimljivo je da 'udio zlata raste s dubinom
šljunka'. Izvještaj ističe da je zlato iz rijeke Tipuani finoće od 22-
231/2 karata - gotovo najčišće zlato. Popis bolivijskih površinskih
nalazišta zlata gotovo je neiscrpan, čak i nakon svih stoljeća
eksploatacije, od španjolskog osvajanja do danas. Samo Španjolci
su između 1540. i 1750. g. izvukli iz bolivijskih izvora preko 3.000
tona zlata.

Prije negoli je zemlja koja se danas zove Bolivija postala
nezavisna u devetnaestom stoljeću, bila je poznata kao Gornji
Peru i bila je dio španjolskih peruanskih posjeda. Mineralni
izvori sigurno nisu znali za političke granice, a već smo u ranijim
poglavljima opisali bogatstva u zlatu, srebru i bakru s kojima
su se Španjolci sreli u Peruu, kao i europsko vjerovanje da
'majčinska žila svog zlata na zapadu Amerike, sjeverne i južne,
leži u peruanskim Andama.

Pogled na kartu mineralnih izvora Južne Amerike pruža
nam jasnu sliku. Tri linije, različitih širina, zlatnih, srebrnih
i bakrenih žila vijugaju duž andskih planinskih lanaca na
sjeverozapadno-jugoistočnoj kosini, cijelim putem od Kolumbije
na sjeveru do Čilea i Argentine na jugu. Duž njih se nalaze neki
od svjetski najpoznatijih izvora tih metala, od kojih se neke
smatra gotovo u cijelosti mineralnim planinama. Polagane sile
prirode i, bez sumnje, ogromna vodena bujica Potopa, istisnuli su
metale i njihove rude iz njihovih žila u stijenama - izlažući ih i
ispirući ih niz obronke planina u riječna korita. Budući da većina
najmoćnijih rijeka Južne Amerike teče s andskih planina na istok,
kroz velike ravnice Brazila u Atlantski ocean, nije čudo da je zlata
i bakra bilo u izobilju na toj strani kontinenta.

Ali, rudne žile u andskim planinama su krajnji izvor
svih ispiranih i iskopanih metala; kad čovjek pogleda te
isprepletene linije rudnih žila, različito obojene na karti zbog
lakše identifikacije, ta slika podsjeća na crteže u boji dvostruke
spirale strukture DNA, koja se uvija unutar same sebe i sa svojim
pandanom RNA na genetske lance života i nasljednost svega
živog na Zemlji, Unutar tih linija razbacani su drugi vrijedni, čak
rijetki minerali - platina, bizmut, mangan, volfram, željezo, živa,

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 312

sumpor, azbest, kobalt, arsen, olovo, cink; i, posebno važno za
suvremeno i drevno taljenje - ugljen i nafta.

Neke od najbogatijih žila zlata, djelomično isprane u riječna
korita, leže istočno i sjeverno od jezera Titicaca. Na tom mjestu,
u Cordillera Real koji grli jezero od njegove sjeveroistočne do
jugoistočne strane, četvrta linija se pridružuje ostalima - linija
kositra u obliku kasiterita. Ona postaje upadljiva na istočnoj
obali jezera, zakreće na zapad uz bazen Tiahuanacua i zatim ide
na jug gotovo paralelno s rijekom Desaguandero. Ostalim trima
linijama se pridružuje u blizini Orura i jezera Poopo, i tamo
nestaje.

Kad su Anu i njegova supruga stigli kako bi vidjeli sva
ta mineralna bogatstva, svetište Tiahuanacua, njegov zlatni
samostan, njegova pristaništa, sve je bilo na mjestu. Koga su
Anunnaki angažirali i doveli na drugu stranu svijeta - oko 4000.
g. pr. n. e. - da sve to izgradi? U to su vrijeme gorštaci oko Sumera
već posjedovali tradiciju rudimentarne metalurške tehnologije i
obrade kamena, i moguće je da su oni bili među dovedenim
zanatlijama. No, prava metalurška tehnologija koja uključuje
lijevanje, visoko građenje, građenje prema arhitektonskim
planovima i slijeđenje zvjezdanih orijentacija bila je u rukama
Sumerana.

Središnji lik u polupodzemnom svetištu ima bradu, kao i
mnoge druge kamene glave pričvršćene na zid koje portretiraju
nepoznate dostojanstvenike. Mnogi imaju turbane, kao što su
imali sumerski dostojanstvenici (sl. 133).

slika 133

313 BOGOVI ZLATNIH SUZA

Čovjek se mora zapitati gdje i na koji način su Inke,
nastavljajući običaj Drevnog Carstva, došli do sumerskih pravila
nasljeđivanja (tj. pravila preuzetih od Anunnakija). Zašto su
u svojim napjevima svećenici Inka zazivali Nebo izgovarajući
magične riječi Zi-Ana, a Zemlju riječima Zi-ki-a - potpuno
besmislenim izrazima bilo na Quechua ili Aymara jeziku (prema
S. A. Lafone Quevado, Ensayo Mitologico) - ali riječima koje na
sumerskom znače 'Nebeski Život' (ZI.ANA) i 'Život Zemlje i
Vode' (ZI.KI.A). I zašto su Inke od vremena Drevnog Carstva
zadržali izraz Anta za metal općenito, a posebno za bakar - izraz
koji bi na sumerskom kao AN.TA bio u klasi s AN.NA (kositar) i
AN.BAR (željezo)?

Ovi ostaci sumerskih metalurških izraza (koje su posudili
njihovi nasljednici) povećavaju se s otkrićem sumerskih
rudarskih piktograma. Njemački arheolozi koje je predvodio
A. Bastían pronašli su takve simbole urezane na stijenama
na obalama rijeke Manizales u središnjem zlatnom području
Kolumbije (sl. 134a); a francuska vladina misija pod vodstvom
E. Andréa, istražujući riječna korita u istočnim područjima,
pronašla je slične simbole (si. 134b) uklesane u stijenama iznad
špilja koje su bile umjetno produbljene. Mnogi petroglifi u
andskim središtima zlata, na putevima koji do njih vode ili na
mjestima gdje se izraz Uru pojavljuje kao komponenta imena,
imaju i simbole koji podsjećaju na sumersko klinasto pismo
ili piktograme, kao što je zračeći križ (sl. 134c), nađen među
petroglifima sjeverozapadno od jezera Titicaca - simbol koji su
Sumerani koristili za označavanje planeta Nibiru.

Tome dodajte mogućnost da su neki od Sumerana, koji su
bili dovedeni na jezero Titicaca, možda preživjeli do današnjih
dana. Danas ih je ostalo svega nekoliko stotina; žive na pojedinim
otocima na jezeru i plove po njemu u čamcima od trske. Pripadnici
plemena Aymara i Kholla koji danas čine većinu stanovništva tog
područja smatraju ih ostacima najranijih stanovnika tog kraja,
strancima iz druge zemlje koju nazivaju Uru. Pretpostavlja se da
to ime znači 'Oni Drevni'; no, nisu li ih tako nazvali zato što su
došli iz sumerskog glavnog grada Ura?

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 314

slika 134

Prema Posnanskom, Urui su imenovali pet božanstava ili
Samptni: Pacani-Malku, što znači Drevni ili Veliki Bog; Malku,
što znači Bog, te bogove Zemlje, Vode i Sunca. Izraz malku
očigledno je bliskoistočnog podrijetla, i značio je (kao što to i
danas znači u hebrejskom ili arapskom) 'kralj'. Jedna od nekoliko
studija o Uruima, ona W. La Barrea (American Anthropologist
vol. 43), izvještava da 'mitovi' Urua govore da 'mi, narod jezera,
smo najstariji na ovoj Zemlji. Dugo smo vremena ovdje, još od
vremena prije negoli je sunce bilo skriveno... Prije nego što se
sunce sakrilo, mi smo već dugo bili na ovom mjestu. Tada su
došli Kollasi... Oni su koristili naša tijela za žrtve kada su polagali
temelje za svoje hramove... Tiahuanaco je bio izgrađen prije
vremena tame'.

315 BOGOVI ZLATNIH SUZA

Već smo utvrdili da se je Dan Tame, 'kada se sunce sakrilo',
dogodio oko 1400. g. pr. n. e. Pokazali smo da je to bio globalni
događaj koji je ostavio traga u spisima i sjećanjima naroda na
obje strane Zemlje. Ova Uru legenda ili kolektivno sjećanje
potvrđuje da je Tiahuanacu bio izgrađen prije tog događaja, i da
su Urui također bili tamo mnogo ranije.

Do današnjeg dana pripadnici plemena Aymara plove po
jezeru u čamcima od trske koje su, kako kažu, naučili graditi od
Urua. Velika sličnost tih čamaca sa sumerskim čamcima od trske
nagnala je Thora Heyerdahla da napravi kopiju čamca i krene
putovima Kon-Tikija (epitet Viracoche), kako bi dokazao da su
drevni Sumerani mogli prijeći ocean.

O razmjerima sumerske/uruske prisutnosti u Andama može
se zaključivati i na temelju nekih drugih tragova i naznaka kao
što je, na primjer, činjenica da uru znači 'dan' u svim jezicima
koji se govore u Andama, i u aymarskom i quechuanskom, što
pak odgovara značenju ('dnevno svjetlo') koje je ta riječi imala u
Mezopotamiji. Drugi takvi andski izrazi kao uma/mayu za vodu,
khun za crveno, kap za ruku, enu/ienu za oko, makai za puhanje,
u toj su mjeri nedvosmisleno mezopotamskog podrijetla da
je Pablo Patron (Nouvelles etudes sur les langues americaines)
zaključio kako 'je jasno pokazano da su jezici Quechua i Aymara
urođeničkog Perua imali sumersko-asirsko podrijetlo'.

Izraz uru se pojavljuje kao komponenta mnogih zemljo-
pisnih imena u Boliviji i Peruu, kao što je važni rudarski centar
Oruru, Sveta dolina Inka Urubamba ('Ravnica/dolina Urua') i
njena čuvena rijeka, te kod mnogih, mnogih drugih. I doista,
u središtu Svete doline još uvijek u špiljama žive preostali
pripadnici plemena koji sebe smatraju potomcima Urua s jezera
Titicaca; oni odbijaju preseliti se iz pećina u kuće jer bi se, kako
tvrde, planine urušile ako bi oni napustili njihovu unutrašnjost, a
time bi prouzročili kraj svijeta.

Ima i drugih očiglednih dodirnih točaka između mezo-
potamske i andske civilizacije. Kako objasniti, na primjer,
činjenicu da je, kao i Tiahuanacu, i sumerski glavni grad Ur bio
okružen kanalom sa sjevernom i jugozapadnom lukom (koja je

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A K R A L J E V S T V A 316

vodila do rijeke Eufrat i dalje)? I kako objasniti Zlatni samostan
glavnog hrama u Cuzcu, gdje su zidovi bili pokriveni zlatnim
pločama - baš kao i u P u m a - P u n k u u i Uruku? A 'Biblija u
slikama' u Coricanchi koja prikazuje Nibiru i njegovu orbitu?

Brojni su bili običaji domorodaca koji su pridošle Španjolce
naveli da u Indijancima vide potomke Deset Plemena Izraela. Tu
su bili i obalni gradovi s hramovima koji su podsjećali istraživače
na sumerska svetišta i zigurate. I kako opisati nevjerojatno
ukrašene tkanine ljudi na obali blizu Tiahuanacua, jedinstvene u
obje Amerike, osim da ih se usporedi sa sumerskim tkaninama,
pogotovo onima u Uru, koje su u drevna vremena bile čuvene
po svom izuzetnom dizajnu i bojama? Odakle prikazi bogova
s konusnim kapama i prikazi boginje s Nintinim rezačem
pupkovine? Odakle kalendar kao u Mezopotamiji i zodijak kao u
Sumeru, s precesijom i dvanaest kuća?

Bez da na ovom mjestu još jednom iznosimo sve dokaze
kojima su ispunjena prethodna poglavlja, čini nam se da se svi
djelići zagonetke andskih početaka uklapaju, ukoliko prihvatimo
kao činjenicu djelovanje Anunnakija i prisutnost Sumerana
(samih ili sa susjedima) u ovom području, u vremenu oko 4000.
g. pr. n. e.. Legende koje govore o uzlazu u nebo Stvoritelja i
njegova dva sina, Mjeseca i Sunca, sa svete stijene na Otoku
Sunca (otok Titicaca) lako bi mogle predstavljati sjećanja na
odlazak Anua, njegovog sina Sina i njegovog unuka Šamaša,
nakon što su napravili kratki izlet brodom iz Puma-Punkua do
letjelice Anunnakija koja ih je čekala.

Te noći za pamćenje, u Uruku, čim je Nibiru viđen, svećenici
su zapalili baklje, što je bio signal okolnim selima. Zapaljeni
su krjesovi kao signal susjednim naseljima; i uskoro je cijela
sumerska zemlja zasjala, slaveći prisutnost Anua i Antu i pogled
na Planet Bogova,

Bez obzira na to jesu li ljudi tada bili svjesni ili nisu
da gledaju prizor na nebu koji se pojavljuje jednom u 3600
zemaljskih godina, sigurno su znali da je to pojava koju se vidi
samo jednom u životu. Čovječanstvo nije prestalo iščekivati

317 BOGOVI ZLATNIH SUZA

povratak tog planeta, i s pravom se sjeća tog doba kao Zlatnog
Doba: ne samo zato što je doslovno bilo takvo, nego i stoga što
je to bio vrhunac razdoblja mira i neusporedivog napretka za
čovječanstvo.

Ali, tek što (u terminima Anunnakija) su se Anu i Antu
vratili na Nibiru, miroljubiva podjela Zemlje među pripadnicima
Anunnaki-klanova bila je narušena. To se dogodilo oko 3450.
g. pr. n. e., prema osobnim proračunima, u vrijeme incidenta s
Babilonskom kulom: bio je to pokušaj Marduka/Raa da dobije
primat za svoj grad Babilon u Mezopotamiji. Premda su Enlil i
Ninurta to spriječili, sam pokušaj da se čovječanstvo uključi u
izgradnju lansirne rampe, doveo je bogove do odluke da rasprše
čovječanstvo i pomiješaju njihove jezike. Jedinstvena civilizacija i
njen jezik trebali su se podijeliti; nakon kaotičnog razdoblja koje
je trajalo nekih 350 godina, nastala je civilizacija Nila sa svojim
jezikom i rudimentarnim pismom. To se dogodilo, govore nam
egiptolozi, oko 3100. g. pr. n. e.

Osujećen u svom nastojanju da osvoji prevlast u
civiliziranom Sumeru, Marduk/Ra je odlučio pružiti potporu i
prenijeti znanja civilizaciji Egipćana kako bi se vratio u tu zemlju
i zatražio vlast od svog brata Thotha. Sada je Thoth ostao bog bez
ljudi; pretpostavljam daje u pratnji nekolicine vjernih sljedbenika
odabrao boravište u Novim Kraljevstvima - u Srednjoj Americi.

Osim toga, sugeriram da se to nije dogodilo tek 'oko 3100. g.
pr. n. e.', nego točno 3113. g. pr. n. e. - u vrijeme, u godini, pa čak i
danu od kojeg su stanovnici Srednje Amerike započeli svoje Dugo
Računanje.

Računanje vremena na način da se kalendar veže za neki
veliki događaj nije uopće neuobičajeno. Zapadnjački kršćanski
kalendar broji godine od rođenja Krista. Muslimanski kalendar
počinje s Hegirom, odlaskom Muhameda iz Meke u Medinu.
Preskačući mnoge primjere iz brojnih nekadašnjih zemalja i
kraljevina, spomenut ćemo židovski kalendar koji je ustvari
drevni (i uopće prvi) kalendar iz Nippura, sumerskog grada
posvećenog Enlilu. Nasuprot opće prihvaćenom mišljenju da
židovsko računanje vremena (5748. u godini 1988.) počinje

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 318

od 'početka svijeta' ono zapravo seže do početka nippurskog
kalendara tj. 3760. g. pr. n. e. - u vrijeme, pretpostavljam, Anuova
svečana posjeta Zemlji.

Zašto, dakle, ne bismo prihvatili mišljenje da je upravo
dolazak Quetzalcoatla, tj. Krilate Zmije u njegovo novo kraljevstvo
bila prilika za početak Dugog računanja srednjoameričkog
kalendara - tim prije jer je baš on bio bog koji je uveo kalendar
u te zemlje?

Budući da ga je zbacio vlastiti brat, Thoth (u sumerskim
tekstovima poznat kao Ningishzidda - Gospodar Drveta Života)
je bio prirodni saveznik protivnika svoga brata, Enlilovih
bogova i njihovog vojskovođe Ninurte. Zabilježeno je da kad je
Ninurta poželio da se za njega sagradi zigurat-hram u Gudei,
Ningishzidda/Thoth je bio taj koji je izradio planove i nacrte za
gradnju; moguće je da je on odredio i rijetke materijale za taj
hram, te imao udjela u osiguravanju istih. Kao prijatelj Enlilovih
sljedbenika, morao je biti u prijateljskim odnosima s Iškurom/
Adadom kao i andskim kraljevstvom koje je stavljeno pod
njegovu kontrolu u području Titicaca; vjerojatno je tamo bio
dobrodošao gost.

I doista, možemo prepoznati dokaze da su Zmijski Bog
i njegovi afrički sljedbenici vjerojatno pomogli pri izgradnji
nekih mjesta za procesiranje metala u blizini Tiahuanacua; neki
od kipova ljudi pronađenih na obližnjim mjestima (sl. 135) kao
i dva kolosalna poprsja koje su domoroci maknuli i postavili
na ulaz seoske crkve u Tiahuanacuu (sl. 136), otkrivaju, čak i u
erodiranom stanju, negroidne crte.

Posnansky, kojeg je opekla kritika njegove 'fantastične'
starosti, nije pokušao datirati prijelaz iz I. Perioda - kad je za
gradnju i kiparstvo korišten pješčenjak - u sofisticiraniji II. Period,
kad se počeo koristiti tvrdi kamen andezit. No, činjenica da je tu
promjenu u Tiahuanacuu označio i pomak sa zlata na kositar,
upućuje na razdoblje oko 2500. g. pr. n. e.. Ukoliko, kako slutimo,
Enlilovi bogovi zaduženi za bliskoistočna planinska područja
(Adad, Ninurta) nisu bili prisutni u Novom Kraljevstvu, budući
da su bili zaposleni osnivanjem kasitske kolonije, to objašnjava

319 BOGOVI ZLATNIH SUZA

slika 135

slika 136

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 320

zašto je, otprilike u to vrijeme, Inanna/Ištar uzurpirala vlast na
Bliskom istoku i pokrenula krvavu ofenzivu protiv Marduka/Raa
kako bi osvetila smrt voljenog supruga Dumuzija (koju je, kako
je tvrdila, uzrokovao Marduk).

U to vrijeme, vjerojatno i uslijed nestabilnosti Starog
Kraljevstva, zabrinuti su bogovi odlučili stvoriti novu civilizaciju,
daleko od svega - u Andama. Dok se Tiahuanacu trebao
usredotočiti na opskrbu kositrom, duž andskih obronaka nalazili
su se gotovo neiscrpni izvori zlata. Jedino što je bilo potrebno
učiniti bilo je dati andskom čovjeku nužno znanje i oruđe
potrebno za vađenje zlata.

I tako se dogodilo, oko 2400. g. pr. n. e. - baš kao što je
Montesinos zaključio - da je Manco Capac dobio zlatni štap i bio
poslan u zlatno područje u Cuzcu.

Kakvog je oblika bio taj čarobni štap i koja je bila njegova
svrha? Jedna od najtemeljitijih studija na tu temu je Corona
Incaica od Juana Larrea. Analizirajući artefakte, legende i slikovne
prikaze vladara Inka, on je zaključio da je to bila sjekira, predmet
koji se zvao Yuari, koji je, kad je prvi puta bio predan Mancu
Capacu, bio nazvan Tupa-Yuari tj. Kraljevska Sjekira (sl. 137a).
No, je li to bilo oružje ili oruđe?

Da bismo pronašli odgovor, pođimo u drevni Egipat.
Egipatski izraz za 'bogovi, božansko' bio je Neteru - 'Čuvari'.

slika 137

321 BOGOVI ZLATNIH SUZA

To je, međutim, bio izraz kojim se nazivalo i Sumer (ustvari,
Shumer) - 'Zemlja Čuvara; u ranim prijevodima biblijskih i
pseudo-biblijskih tekstova na grčki, izraz Nefilim (iliti Anunnaki)
bio je preveden s 'Čuvari'. Hijeroglif za taj izraz bila je sjekira (si.
137b). E. A. Wallis Budge (The Gods of the Egyptians) u posebnom
poglavlju pod naslovom 'Sjekira kao simbol boga' zaključio je da
je ona bila izrađena od metala. On spominje da je taj simbol (kao
i izraz Neter) bio vjerojatno posuđen od Sumerana. Da je uistinu
bilo tako, može se zaključiti iz sl. 133.

Tako je stvorena andska civilizacija: andskom čovjeku dana
je sjekira da njome kopa božje zlato.

Priče o Mancu Capacu i braći Ayar najvjerojatnije označavaju
kraj mezopotamske i zlatne faze Tiahuanacua. Uslijedio je prekid
koji je potrajao sve dok mjesto nije ponovno zaživjelo kao glavni
svjetski grad kositra. Stigli su Kasiti i odnosili kositar ili gotovu
broncu transpacifičkom rutom. U međuvremenu su se razvijali
i drugi putovi. Naselja u kojima je pronađeno zapanjujuće obilje
bronci ukazuju na rutu koja je išla duž rijeke Beni na istoku do
brazilske obale Atlantika i odatle uz pomoć oceanskih struja
sve do Arapskog mora, Crvenog mora u Egiptu ili Perzijskim
zaljevom do Mezopotamije. Tamo je mogao ići, a vjerojatno
je i išao put preko Drevnog Carstva i rijeke Urubamba, na
što upućuju megalitska mjesta i otkriće grude čistog kositra u
Machu Pichuu. Ta je ruta vodila do Amazone i sjeveroistočnog
vrha Južne Amerike, a odatle preko Atlantika do Zapadne Afrike
i Sredozemlja.

I tada, kad je Srednja Amerika dosegla minimum civiliziranih
naselja, pojavila se treća i brža mogućnost zahvaljujući uskom
vratu koji je predstavljao pravi kopneni most između Tihog i
Atlantskog oceana, preko Karipskog mora - put koji su u pravilu
slijedili, u obratnom smjeru, konkvistadori.

Ova treća ruta, ruta olmečke civilizacije, morala je postati
omiljena nakon 2000. g. pr. n. e., a što potvrđuje i prisutnost
Mediteranaca; naime, 2024. g. pr. n. e. Anunnaki pod vodstvom
Ninurte, strahujući da će sljedbenici Marduka zauzeti svemirsku
luku na Sinaju, uništili su je nuklearnim oružjem.

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 322

Nezaustavljiv, smrtonosni nuklearni oblak otišao je na istok
prema južnoj Mezopotamiji, pustošeći Sumer i njegov posljednji
glavni grad Ur. Kao da se sama sudbina umiješala, oblak je
skrenuo na jug, poštedjevši Babilon; ne gubeći vrijeme, Marduk
je s vojskom Kanaanaca i Amorejaca umarširao u grad i objavio
kraljevstvo u Babilonu.

Vjerujem da je tada došlo do odluke da afrički sljedbenici
Thotha/Quetzalcoatla dobiju civilizaciju u području Srednje
Amerike.

Jedna od rijetkih akademskih studija koja dopušta
mogućnost da su Olmeci bili negroidni Afrikanci jest Africa and
the Discovery of America od Lea Wienera, profesora slavenskih
i drugih jezika na Harvardskom sveučilištu. Temeljeći svoja
istraživanja na rasnim crtama i drugim činjenicama, no najviše
na lingvističkoj analizi, zaključio je da olmečki jezik pripada
u grupu Mande jezika koji su potekli iz Zapadne Afrike, iz
područja između rijeka Niger i Kongo. Ali, pišući svoju studiju
1920. g„prije negoli se utvrdila stvarna starost olmečkih ostataka,
on je njihovu prisutnost u Srednjoj Americi pripisao arapskim
moreplovcima i trgovcima robljem u Srednjem vijeku.

Trebalo je proći više od pola stoljeća prije negoli se druga
velika akademska studija, Unexpected Faces in Ancient America od
Alexandera von Wuthenaua, ponovno pozabavila ovim pitanjem.
Imajući na raspolaganju obilje fotografija semitskih i negroidnih
portreta iz srednjoameričke umjetničke baštine, on je nagađao da se
prva veza između Starog i Novog svijeta razvila za vrijeme vladavine
egipatskog faraona Ramzesa III (dvanaesto stoljeće pr. n. e.) i da su
Olmeci bili Kušiti iz Nubije (egipatskog glavnog izvora zlata). Još
su neki crni Afrikanci, slutio je, mogli doći prijeko na 'feničkim i
židovskim brodovima između 500. g. pr. n. e. i 200. g. n. e.. Ivan
van Sertima, čija je studija They Came Before Columbus pokušala
premostiti polustoljetni jaz između dva prethodna akademska rada,
naginjala je kušitskom rješenju: kada su crni kraljevi Kuša došli na
egipatsko prijestolje kao dvadeset peta dinastija u osmom stoljeću
pr. n. e., trgujući srebrom i broncom, oni su - vjerojatno uslijed
brodoloma - također završili u Srednjoj Americi.

323 BOGOVI ZLATNIH SUZA

Na ovaj ga je zaključak navelo mišljenje da su divovske
olmečke glave bile otprilike iz tog vremena; no, sada znamo da
olmečki počeci datiraju u vrijeme oko 2000. g. pr. n. e.. Tko su,
dakle, bili ti Afrikanci?

Držim da su lingvističke studije Lea Wienera bile
ispravne, ali ne i njegov vremenski okvir. Kada se uspoređuju
lica na kolosalnim olmečkim glavama (sl. 138a) s licima
Zapadnoafrikanaca (kao ovo nigerijskog vođe, generala I. B.
Banagide - si. 138b), jaz od nekoliko tisuća godina premošćen je
očiglednom sličnošću. Moguće je da je Thoth iz tog dijela Afrike
poveo prijeko svoje sljedbenike i rudarske stručnjake, budući da
je taj kraj obilovao zlatom i kositrom te bakrom potrebnim za
pravljenje bronce. Nigerija je tisućljećima bila poznata po svojim
brončanim figuricama, izlivenima u procesu Izgubljenog voska;
nedavna ispitivanja pomoću radioaktivnog ugljika odredila su
starost nekih mjesta u kojima su pronađene najstarije figure i
smjestila ih u otprilike 2100. g. pr. n. e..

Upravo ovdje, u Zapadnoj Africi, nalazi se zemlja koja se
danas zove Gana, a stoljećima je nosila ime Zlatna obala, jer je to
i bila - izvor zlata poznat čak i Feničanima. Na tom području živi
narod Ashanti, poznat diljem kontinenta po umijeću kovanja zlata;
među njihovim rukotvorinama mogu se pronaći i utezi izrađeni
od zlata, često u obliku minijaturnih stepenastih piramida (sl. 139)

slika 138

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 324

- u krajevima gdje ne postoje takve građevine.
Vjerujem da je Thoth, kada je poredak Starog svijeta doživio

snažan preokret, poduzeo potrebne korake kako bi preko oceana
doveo svoje sljedbenike-stručnjake: kako bi započeli nov život,
novu civilizaciju i novu rudarsku proizvodnju.

Vremenom su se, kako smo pokazali, ta proizvodnja i rudari
-Olmeci preselili na jug, najprije na pacifičke obale Meksika,
zatim preko prevlake u sjeverni dio Južne Amerike. Njihovo
krajnje odredište bilo je područje Chavin; tamo su sreli kopače
zlata iz Adada, narod zlatnoga štapa.

Zlatno doba Novih Kralj evstava nij e trajalo zauvij ek. Olmečka
mjesta u Meksiku pretrpjela su razaranje; sami Olmeci i njihovi
bradati drugovi doživjeli su brutalan kraj. Grnčarstvo Mochica
prikazuje zarobljene divove i krilate bogove kako ratuju metalnim
oštricama. Drevno Carstvo bilo je svjedokom plemenskih sukoba
i invazija. A na visoravnima Titicace, aymarske legende govore o
napadačima koji su umarširali na planine s obale mora i pobili
bijele ljude koji su još uvijek bili tamo.

Da li su to sjećanja na sukobe između Anunnakija, u koje su
ovi sve više uvlačili čovječanstvo? Ili se sve to počelo događati
nakon što su bogovi otišli - otplovivši morem, uzdigavši se na
nebo?

slika 139

325 BOGOVI ZLATNIH SUZA

Kakav god da je bio slijed događaja, sigurno je da su u to
vrijeme veze između Starih i Novih Kraljevstava bile prekinute. U
Starom svijetu Amerike su postale samo blijedo sjećanje, čiji odjek
pronalazimo u natuknicama ovog ili onog klasičnog pisca, ili u
pričama o Atlantidi koje su autori čuli od egipatskih svećenika, ili
pak u zbunjujućim mapama koje ocrtavaju nepoznate kontinente.
Je li sve to tek mit, jesu li zaista postojale zemlje zlata i kositra s
one strane Herkulovih stupova? Vremenom su Nova Kraljevstva,
barem što se zapadnjaka tiče, postala Izgubljena Kraljevstva.

U samim Novim Kraljevstvima zlatna je prošlost - kako su
stoljeća prolazila - postala tek legendarno sjećanje. No, sjećanja
ne umiru, a priče su ostale - o tome kako i gdje je sve počelo, o
Quetzalcoatlu i Viracochi, o tome kako će se oni jednoga dana
vratiti.

Kada danas promatramo kolosalne glave, megalitske zidove,
napuštena mjesta, usamljena vrata s njihovim Bogom Koji Plače,
moramo se zapitati: jesu li narodi Amerike bili u pravu kad su
nam govorili - očekujući njihov povratak - da su ti bogovi živjeli
među njima?

Jer sve dok se bijeli čovjek nije ponovno vratio, te isključivo
pustošio i haračio, narodi Anda, gdje je sve započelo, mogli su
samo gledati prazne zlatne samostane i uzalud se nadati da će
ponovno vidjeti svog krilatog Boga Zlatnih Suza.

slika 140

BIBLIOGRAFIJA

I. Znanstveni studije, članci i reportaže

Academia Colombiana de Historia: Biblioteca de Antropología (Bogota
Acta Antropologica (Mexico City)
American Anthropological Association, Memoirs (Menasha, Wise.)
American Anthropologist (Menasha, Wise.)
American Antiquity (Salt Lake City)
American Journal of Anthropology (Baltimore)
American Museum of Natural History: Anthropological Papers ( N e w York)
American Philosophical Society: Transaction (Philadelphia)
Anales del Instituto Nacional de Arqueología e Historia (Mexico City)
Anales del Museo Nacional de Arqueología, Historia y Etnología (Mexico City)
Annals of the New York Academy of Sciences ( N e w York)
Anthropological Journal of Canada (Ottawa)
Anthropology (Berkley)
Archaeoastronomy (College Park)
Archaeology ( N e w York)
Arqueología Mexicana ( Mexico City)
Arqueológicas (Lima)
Atlantis (Berlin and Zurich)
Baessler Archiv ( Berlin and Leipzig)
Biblical Archaeology Review (Washington, D.C.)
Bibtioteca Boliviana (La Paz)
Bureau of American Ethnology: Bulletin (Washington, D.C.)
California University, Archaeological Research Facility: Contributions (Berkeley)
Carnegie Institution of Washington, Publications: Contributions to American

Archaeology (Washington, D.C.)
Carnegie Institution of Washington, Department of Archaeology: Notes on Middle

American Archaeology and Ethnology (Cambridge, Mass.)
Connecticut Academy of Arts and Sciences: Memoirs (New Haven)
Cuadernos Americanos (Mexico City)
Cuzco (Cuzco)
El Mexico Antiguo (Mexico City)
Ethnographical Museum of Sweden: Monograph Series (Stockholm)
Harvard University, Peabody Museum of American Archaeology and Ethnology:

Memoirs and Papers (Cambridge, Mass.)
Inca (Lima)

327

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A K R A L J E V S T V A 328

Instituto Nacional de Antropología e Historia: Memorias and Boletín (Mexico City)
International Congresses of Americanists: Proceedings (Various cities)
Journal of the Ethnological Society of London (London)
Journal of the Manchester Egyptian and Oriental Society (Manchester)
Journal of the Royal Anthropological Institute (London)
Liverpool University Centre for Latin American Studies: Monograph Series

(Liverpool)
Museum fur Volkerkunde im Hamburg: Mitteilungen (Hamburg)
Museum of the American Indian, Heye Foundation: Contributions and Leaflets and

Indian Notes and Monographs ( N e w York)
National Geographic Magazine (Washington, D.C.)
National Geographic Society, Technical Papers: Mexican Archaeology Series

(Washington, D.C.)
Natural History (New York)
New World Archaeological Foundation: Papers (Provo)
Revista del Museo de La Plata (Buenos Aires)
Revista del Museo Nacional (Lima)
Revista do Instituto Histórica e Geográfico Brasiliero (Rio de Janeiro)
Revista Histórica (Lima)
Revista Mexicana de Estudios Antropologicos (Mexico City)
Revista Mexicana de Estudios Historíeos (Mexico City)
Revista Universitaria (Lima)
Revue Anthropologique (Paris)
Revue d'Ethnographie (Paris)
Scientific American (New York)
Smithsonian Institution, Bureau of American Ethnology: Bulletin

(Washington, D.C.)
Studies in Pre-Columbian Art and Archaeology (Dumbarton Oaks)
University of California Anthropological Records (Berkeley)
University of California: Publications in American Archaeology and Ethnology
(Berkeley)
University of Pennsylvania, the University Museum: The Museum Journal

(Philadelphia)
Wira-Kocha (Lima)

II. Pojedinačni radovi i studije

Allen, G. Gold! 1964.
America Pintoresca: Descripción de viajes al Nuevo Continente 1884.
Anders, F Das Pantheon der Maya. 1963.
Andree, R. Die Metalle bei den Naturvölkern. 1884,

329 BIBLIOGRAFIJA

Antiguo Peru: espacio y tiempo. 1960.
Anton, E Alt-Peru und seine Kunst. 1962.
Arnold, J. R. and W R Libby. Radiocarbon Dates. 1950.
Arte Prehispanico de Mexico. 1933.

Aveni, A. F (ed.) Archaeostronomy in Pre-Columbian America 1975.
. (ed.) Native American Astronomy. 1977.

. (ed.) Archaeoastronomy in the New World. 1982.

Batres, L. Teotihuacan o la Ciudad Sagrada de los Tolteca 1889.

. Civilización Prehistórica (Esiado de Veracruz). 1908.

Baudin, L. La Vie Quotidienne au Temps des Derniers Incas. 1955.

Baudin, L., C. Troll and C. D. Gibson. Los origines del Indio-Americano. 1937.
Belli, P. L. La Civilización Nazca. 1960.
Beltran-Kropp, M. Cuzco-Window on Peru. 1956, 1970.
Bennett, W C . Excavations at Tiahuanaco. 1934.

. Excavations in Bolivia. 1936.

. The Ancient Arts of the Andes. 1954.
Bennett, W C. and J. B. Bird. Andean Culture History. 1964.
Benson, E. P The Maya World. 1967.

. (ed.) The Dumbarton Oaks Conference on the Olmecs. 1968.

Bernal, I. Ancient Mexico in Color. 1968.

. El Mundo Olmeca. 1968.
. Stone Reliefs in the Dainzu Area. 1973.
Bernal, L, R. Pina-Chan and F C a m a r a Barbachano. 3000 Years of Art and Life
in Mexico. 1968.
Bird, J, Paracas Fabrics and Nazca Needlework. 1954.
Bird, J. (ed.) Art and Life in Old Peru. 1962.
Blom, R a n d O. La Farge. Tribes and Temples. 1926.
Bollaert, W Antiquarian, Ethnological and Other Researches in New Granada,
Eqador, Peru and Chile. 1860.
Braessler, A. Ancient Peruvian Art. 1902/1903.

. Altperuanische Metallgerate. 1906.
Brinton, D. G. The Books ofChilam Balam. 1892.
British Academy, The. The Place of Astronomy in the Ancient World. 1974.
Buck, R El Calendario Maya en la Cultura Tiahuanacu. 1937.
Burland, C.A. Peoples of the Sun. 1976.
Buse, H. Huaras y Chavin. 1957.

. Guia Arqueológica de Lima. 1960.
. Machu Picchu. 1961.

. Peru 10,000 anos. 1962.

Bushnell, G.H.S. Peru. 1957

. Ancient Arts of the Americas. 1965.

Cabello de Balboa, M. Historia del Peru. 1920. 1936.
Carnero Albarran, N. Minas e Indios del Peru. 1981.
Caso A. La religion de los Aztecas. 1936.

. Thirteen Masterpieces of Mexican Archaeology.
. El Complejo Arquelogico de Tula. 1941.

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A K R A L J E V S T V A 330

. Calendario y Eseritura de las Antiguas Culturas de Monte Alban. 1947.
. The Aztecs-People of the Sun. 1958.
. Los Calendarios Prehispanicos. 1967.

. Reyes y reinos de la Mixteca. 1977.
Centro de Investigaciones Antropologias de Mexico. Esplendar del Mexico

Anriguo. 1959.
C h a p m a n , W The Search for El Dorado. 1967.

. The Golden Dream. 1967.
Coe, M.D. Mexico. 1962

. Maya. 1966.
Coe, M. D. and R. Diehl. In the Land of the Olmec. 1980.
Cornell, J. The First Stargazers. 1981.
Corson, C. Maya Anthropomorphic Figurines from Jaina Island. 1976.
Cottrell, A. (ed.) The Encyclopedia of Ancient Civilizations. 1980.
Crequi-Montfort, G. de Fouilles de la mission scientifique française à Tiahuanaco.

1906.

D'Amato, J. and J. H. del Mazo. Machu Picchu. 1975. 1971.
Dennis, W H. Metallurgy in the Service of Man. 1961.
Diccionario Porrua de Historia, Biografiay Geografia de Mexico.
Dihl, R. A. Tula-The Capital of Ancient Mexico. 1983.

Disseldorf, E. P Kunst und Religion der Maya Völker. 1926, 1931.

Disselhoff, H. D. Gott Muss Peruaner Sein. 1956.

. Kinder der Erdgöttin. 1960.

. Les Grandes Civilizations de VAmerique Ancienne. 1963.
. Geschichte der Altamerikanischen Kulturen. 1967.

. Oasenstadte und Zaubersteine im Land der Inka. 1968.

. El Imperio de los Incas. 1973.

. Incaica. 1982.

Doering, H. Old Peruvian Art. 1926.

Dubelaar, C. N. The Petroglyphs in the Guianas and Adjacent Areas of Brazil and

Venezuela. 1986.

Duran, Fray D. Historia de las Indias de Nueva Espana. 1867. (English translation

by Heyden D. and E Horacasitas, 1964).

Emmerich, A. Sweat of the Sun and Tears of the Moon. 1965.
. Gods and Men in Precolumbian Art. 1967.

Engel, E Elementos de Prehistoria Peruana. 1962.
. Le Monde Precolumbien des Andes. 1972.

Fage, J. D. A History of West Africa. 1969.
Falb, R. Das Land der Inca. 1883.
Fernandez, A. Pre-Hispanic Gods of Mexico. 1984.
Festschrift Eduard Seier. 1922.
Fisher, J. R. Silver Mines and Silver Miners in Colonial Peru. 1977.
Flornoy, B. Découverte des Sources des Andes a la Foret Amazonienne. 1946,

_. The World of the Inca. 1956.

331 BIBLIOGRAFIJA

. Amazone-Terres et Hommes. 1969.
Forbes, D. On the Aymara Indians of Bolivia and Peru. 1870.
Forbes, R. J. Metallurgy in Antiquity. 1950.
Fürst, ]. L. and E T. Fürst. Pre-Columbian Art of Mexico. 1980.
Fürst, ET Gold Before Columbus. 1964.

Garcia Rosell, C. Los Monumentos Arqueologicos del Peru. 1942.
Giarcilaso de la Vega, el Inca. Royal Commentaries of the Incas (translated into

English by Livermore, H. V ) 1966.
Gates, W An Outline Dictionary of Maya Glyphs. 1931.
Giesecke, A. A. Guide to Cuzco. 1924.
Gonzalez de la Rosa, M. Les deux Tiahuanacos. 1910.
Gordon, G. B. Prehistoric Ruins of Copan, Honduras, 1896.

Haberland, W Die Kulturen Meso-und Zentralamerika. 1969.
Harlow, W T. (ed.) Voyages of Great Pioneers. 1929.
Hawkins, G. S. Beyond Stonehenge. 1973.
Hedges, E. S. Tin and Its Alloys. 1959.
Heggie, D. C. (ed.) Archaeoastronomy in the Old World. 1982.
Heim, A. Wunderland Peru. 1948.
Heizer, R. E., E Drucker, and J. A. Graham. Investigations at La Venta. 1968.
Helfritz, H. Mexican Cities of the Gods. 1970.
Heyerdahl, T. The Kon-Tiki Expedition. 1951.

. The Ra Expeditions. 1971.
Honmenaje al Profesor Paul Rivet. 1955.

Ibarra Grasso, D.E. Tiahuanaco 1956.
. Prehistoria de Bolivia. 1965.
. Cosmogonía y Mitología Indígena Americana. 1980.
. Ciencia en Tihuanaku y el Incario. 1982.
. Ciencia Astronómica y Sociología. 1984.
. Pueblos Indígenos de Bolivia. 1985.

Illescas Cook, G. El Candelabro de Paracas y la Cruz del Sur. 1981.
Inwards, R. The Temple of the Andes. 1884.
Ixtlilxochitl, F de Alva. Historia Chichimeca (Translated and edited by Bonte, H.

G.: Das Buch der Konige von Tezuco. 1930).

Jenness, D. (ed.) The American Aborigines and Their Origin and Antiquity. 1933.
Joyce, T.A. South American Archaeology. 1912.

. The Weeping God. 1913.
. Mexican Archaeology. 1920.
. Maya and Mexican Art. 1927.

Katz, F The Ancient American Civilizations. 1972.
Kaufmann-Doig, E Arqueología Peruana. 1971.

. Tiahuanaco a la luz de la Arqueología. 1965. Keating,
R . W (ed.) Peruvian Prehistory. 1986.
Krickberg, W Altmexikanische Kulturen. 1956.

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A K R A L J E V S T V A 332

. Felsplastik und Felsbilder bei den Kulturvolkern Altameriker. 1969.
Krickberg, W, H. Trimborn, W iMuller, and O. Zerris, Pre-Columbian American

Religions. 1968.
Kroeber, A. L. Archaeological Explorations in Peru. 1926 and 1931.
Krupp, E. C. Echoes of Ancient Skies: The Astromornies of Lost Civilizations. 1983.

. (ed.) In Search of Ancient Astronomies. 1978.
. (ed.) Archaeo astronomy and the Roots of Science. 1983.
Kubler, G. The Art and Archaeology of Ancient America. 1962.
Kutscher. G. Chimu, Eine altindianische Hochkultur. 1950.

Lafone Quevedo, S. A. Tres Relaciones de Antiquedades Peruanas. 1950.

Landa, Diego de. Relacion de las cosas de Yucatan. 1956 (English translation by W

Gates: Yucatan Before and After the Conquest. 1937).

Larrea, J. Del Surrealismo a Machupicchu. 1967.

Lathrap, D. W The Upper Amazon. 1970.

Lawrence, A. W and J. Young, (eds.) Narratives of the Discovery of America. 1931.

Leicht, H. Pre-Inca Art and Culture. 1960.

Lehmann, W Einigeprobleme eentralamerikanische kalenders 1912.

. The History of Ancient Mexican Archaeology. 1922.

Lehmann, W and H. Doering, Kunstgeshichte des alten Peru 1924.

Leon-Portilla, M. Pre-Columbian Literature of Mexico. 1969.

Lothrop, S. K. Zacaulpa: A Study of Ancient Quiche Artifaccs 1936.

. Metals from the Cenote of Sacrifice, Chicken Itza, Yuca tan. 1952.

. Treasures of Ancient America. 1964.

Lothrop, S. K., W E Foshag, and J. Mahler, Pre-Columbiar. Art: The Robert Woods

Bliss Collection. 1957.
Ludendorff, H. Uber die Entstehung der Tzolkin-Periode im Kalendar der Maya.

1930.
. Das Mondalter in der Inschriften des Maya. 1931.

Maguina, J.E. Lima Guide Book. 1957.
Maler, T. Explorations in the Department ofPeten, Guatemala. 1911.
Mantell, C.L. Tin, Its Mining, Production, Technology and Application. 1929.
Markham, C.R. Peru. 1880.

. Narratives of the Rites and Laws of the Yncas. 1883.

. The Travels of Pedro de Cieza de Leon. 1884.

. The Incas of Peru. 1912.
Marquina, I. Arquitectura Prehispanica. 1951.
Martinez Hernandez, J. La creacion del mundo segun los Mayas. 1912.
Mason, J.A. The Ancient Civilizations of Peru. 1957, 1968.
Maspero, G. Popular Stories of Ancient Egypt. 1915.
Maudsley, A. P. Explorations in Guatemala. 1883.

.Archaeology. 1889-1902.
Mead, C. Prehistoric Bronzes in South America. 1915.
Means, P .A. Ancient Civilizations of the Andes. 1931.
Meggers, BJ. Ecuador 1966.
Metropolitan M u s e u m of Art, N e w York The Iconography of Middle American

Sculpture. 1973.

3 3 3 BIBLIOGRAFIJA

Meyer, C. and C, Gallenkamp. The Mystery of the Ancient Maya. 1985.
Middendorf, E . W Wórterbuch des Runa Simi oder der KeshuaSprache. 1890.

, Las Civilizaciones Aborigines del Peru. 1959.
Miller, M . E . The Arts of Mesoamerica. 1986.
Mitre, B. Las Ruinas de Tiahuanaco. 1955.
Montell, G. Dress and Ornaments in Ancient Peru. 1929.
Morley, S.G. The Inscriptions at Copan. 1920.

. The Inscriptions of Peten. 1937-1938.
Morris, A.A. Digging in Yucatan. 1931.
Morris, C. and D.E. Thompson. Huanaco Pampa. 1985.
Moris, E.H., J. Chariot, and A. A. Moris. The Temple of the Warriors at Chichen

Itza. 1931.
Mosley, M.E. The Maritime Foundations of Andean Civilization. 1975.
Myers, B.S .Art and Civilization. 1967.

Neruda, P. Alturas de Machu Picchu. 1972.
O'Neil, W M. Time and the Calendars. 1975.
Pardo, L.A. La Metropoli de los Incas. 1937.

. Los Grandes Monolitos de Sayhuiti. 1945.
. Ruinas del Santurio de Huiracocha. 1946.
. Historia y Arqueología del Cuzco. 1957.

Paredes, R. Tiahuanaco y la Provincia de Ingavi. 1956.
. Mitos y supersticiones de Bolivia. 1963.

Patron, P Nouvelles Etudes sur les Langues Americaines. 1907.
Pina-Chan, R. El pueblo del jaguar. 1964.

.Jaina, La casa en el agua. 1968.
, Chichen-Itza. 1980.
Ponce Sangines, C. Ceramica Tiwanacota. 1948.
. Tunupa y Ekako. 1969.
. Tiwanaku: Espacio, Tiempo y Cultura. 1977.
. La cultura nativa en Bolivia. 1979.
Portugal, M. and D. Ibarra Grasso. Copacabana. 1957.
Posnansky, A. Guia para el Visitante de los Monumentos Prehistóricos de Tihuanacu
e Islas del Sol y la Luna. 1910.

. El Clima del Altiplano y la Extension del Lago Titicaca. 1911.
. Tihuanacu y la civilización prehispanica en el Altiplano Andino. 1911.
. Templos y Viviendes prehispanicas. 1921.
Prescott, W .H, History of the Conquest of Mexico. 1843.
. History of the Conquest of Peru. 1847.
Prieto, C. Mining in the New World. 1973.
Proskouriakoff, T, An Album of Maya Architecture. 1946.
. A Study of Classical Maya Sculpture. 1950.

Raimondi, A. El Peru- 1874.
. Minerales del Peru. 1878.

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 334

Ravines R. and J.J. Alvarez Sauri. Fechas Radiocarbonicas Para el Peru. 1967.

Reiss, W and A. Stubel. Das Totenfeld von Ancon in Peru. 1880-1887.
Rice, C. La Civilización Preincaica y el Problema Sumerologico. 1926.
Rivet, P. Los origines del hombre Americano. 1943.
Roeder, G. Altaegyptische Erzählungen und Märchen. 1927.

Romero, E. Geografía Economica del Peru. 1961.

Roys, R.L. The Book of Chilam Balam of Chumayel. 1967.
Rozas, E.A. Cuzco. 1954.

Ruppert, K. The Caracol at Chichen Itza. 1933.
Ruz-Lhuillier, A. Campeche en la arqueología Maya. 1945.

.Guia arqueológica de Tula. 1945.
Ryden, S. Archaeological Researches in the Highlands of Bolivia. 1947.

. Andean Excavations. Vol. 11957, vol. II 1959. 1907.
Saville, M . H . Contributions to South American Archaeology.
Schölten de D'Ebneth, M. Chavin de Huantar. 1980.
Schmidt, M. Kunst und Kultur von Peru. 1929.
Seier, E. Peruanische Alterthiimer. 1893.

. Gesammelte Abhandlungen zur Amerikanischen Sprachund
Alterthumkunde. 1902-03.
Shook. E.M. Explorations in the Ruins ofOxkintok, Yucatan. 1940.
Shook, E.M. and T Proskouriakoff. Yucatan. 1951.
Sivirichi, A. Pre-Historia Peruana. 1930.

. Historia de la Cultura Peruana. 1953.
Smith, A.L. Archaeological Reconnaissance in Central Guatemala. 1955.
Smith, G.E. Ships as Evidence of the Migrations of Early Cultures. 1917.
Spinden, H.J. A Study of Maya Art. 1913.

. The Reduction of Maya Dates. 1924.
. New World Correlations. 1926.

. Origin of Civilizations in Central America and Mexico. 1933.
Squier, E.G. The Primeval Monuments of Peru. 1853, 1879.

. Tiahuanaco-Baalbek del Nuevo Mundo. 1909.
Steward, J.H. (ed.) Handbook of South American Indians. 1946.
Stirling, M. An Initial Series from Tres Zapotes, Veracruz, Mexico. 1939.

. Stone Monuments of Southern Mexico. 1943.
Stoepel, K.T Südamerikanische Prähistorische Tempel und Gottheiten. 1912.

. Discoveries in Ecuador and Southern Colombia. 1912.
Strebel, H.Alt-Mexico. 1885-1889.

Tello, J.C. Antiguo Peru: Primera época. 1929. 1942.
. Arte Antiguo Peruana. 1938.

. Origen y Desarrollo de las Civilizaciones Prehistóricas Andinas.
. Paracas. 1959.
Temple, J.E. Maya Astronomy. 1930.
T h o m p s o n , J.E.S. Maya Hieroglyphic Writing. 1950.
. A Catalog of Maya Hieroglyphs. 1962.

3 3 5 BIBLIOGRAFIJA

. The Rise and Fall of Maya Civilization. 1964. 1963.
. Maya History and Religion. 1970.
Tozzer, A.M. Chichen Itza and its Cenote of Sacrifices. 1957.
Tres Relaciones de Antiguedades Peruanas. 1879, 1950.
Trimborn, H. Das Alte Amerika. 1959.

. Die Indianischen Hochkulturen des Alten Amerika.
. Alte Hochkulturen Sudamerikas. 1964.
Tylecote, R.E A History of Metallurgy. 1976.

Ubbelohde-Doering, H. Old Peruvian Art. 1936.
. The Art of Ancient Peru. 1952.
.Alt-Mexicanische und Peruanische Malierei. 1959.

Uhle, M. Kultur and Industrie Sudamerikanischer Volker. 1889.
. Pachacamac. 1903.
. The Nazca Pottery of Ancient Peru. 1912.
. Wesen und Ordnung der altperuanischen Kulturen. 1959.

Uzielli, G. Toscanelli, Colombo e Vespucci. 1902.
Valcarcel, L.E. Arte antiguo Peruana. 1932.

. The Latest Archaeological Discoveries in Peru. 1938.
. Muestrari de Arte Peruana Precolombino. 1938.
. Etnohistoria del Peru. 1959.
. Machu Picchu. 1964.
Vargas, VA. Machu Picchu-enigmatica ciudad Inka. 1972.
von Hagen, V .F. The Ancient Sun Kingdoms of the Americas. 1963.
. The Desert Kingdoms of Peru. 1964.
von Tschudi, J.J. Die Kechua-Sprache. 1853.

Westheim, P The Sculpture of Ancient Mexico. 1963
. The Art of Ancient Mexico. 1965.

Willard, T.A. The City of the Sacred Well. 1926.
. The Lost Empires of the Itzaes and Maya. 1933.

Willey, G.R. An Introduction to American Archaeology, 1966.
Willey, G.R. (ed.) Archaeology of Southern Mesoamerica. 1965.
Williamson, R.A. (ed.) Archaeoastronomy in the Americas. 1978.
Wiener, C. Perou et Bolivie. 1880.

. Viaje al Yucatan. 1884.

Z a h m , J. A. The Quest of El Dorado. 1917.