Zecharia Sitchin - Izgubljena Kraljevstva

99 PROMATRAČI NEBA U DŽUNGLAMA

U grobnici je Satni ugledao mumije Nenoferkheptaha,
njegove sestre-supruge i njihovog sina. Knjiga koja je uistinu
bila do Nenoferkheptahovih stopala sjala je svjetlom kao sunce'.
Kad je Satni zakoračio prema njoj, progovorila je mumija žena,
upozoravajući ga da ne prilazi bliže. Ona je Satniju ispričala sve

o Nenoferkheptahovim pustolovinama, kad se on želio domoći
knjige, budući ju je Thoth bio sakrio na tajno mjesto, u zlatnu
kutiju koja se nalazila unutar srebrne kutije koja je bila u nizu
drugih kutija, od kojih je posljednja, vanjska bila od bronce i
željeza. Ne obazirući se na upozorenja i svladavši sve prepreke,
Nenoferkheptah je pronašao i dobio knjigu; nakon toga, Thoth
ih je prokleo i osudio na zaustavljanje životnih funkcija: iako
živi, bili su pokopani, iako mumificirani, mogli su vidjeti, čuti

i govoriti. Ona je upozorila Satnija da će Thothovo prokletstvo
pasti i na njega ukoliko dotakne knjigu.

No, budući da je stigao tako daleko, Satni je čvrsto odlučio
uzeti knjigu. Kad je ponovno zakoračio prema njoj, progovorila
je Nenoferkheptahova mumija.'Postoji način da dobiješ u posjed
knjigu, a da se pritom ne izložiš Thothovom bijesu' - reče; tajna je
u tome da se odigra i pobijedi u Igri Pedeset Dva, što je Thothov
magični broj.

Satni je spremno prihvatio. Izgubio je prvu igru i djelomično
potonuo u tlo. Izgubio je sljedeću igru i onu sljedeću, tonući sve
više i dublje. Kako mu je ipak pošlo za rukom pobjeći s knjigom,
nesreće koje su ga zbog toga snašle, te kako ju je na kraju vratio
na njeno tajno mjesto - to je sadržaj ostatka ove drevne verzije
Otimača izgubljenog kovčega'.

Pouka priče upozorava da nijedan čovjek, bez obzira koliko
obrazovan i velikog znanja, ne može saznati tajne Zemlje, Sunca,
Mjeseca i planeta bez božanskog dopuštenja; bez Thothova
odobrenja, čovjek će izgubiti igru Pedeset Dva. A, izgubio bi je

čak i kad bi pokušao otkriti tajne skidanjem zaštitnih slojeva
Zemljinih minerala i metala.

Vjerujem da je to bio isti Thoth, odnosno Quetzalcoatl, koji
je narodima Srednje Amerike darovao kalendar od Pedeset Dva,

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 100

kao i svo drugo znanje. U Yucatánu su ga Maye zvali Kukulcan; u
tihooceanskim područjima Gvatemale i El Salvadora zvali su ga
Xiuhtecuhtli; sva su imena značila isto: Pernata ili Krilata Zmija.

Arhitektura, natpisi, ikonografija i spomenici izgubljenih
gradova Maya omogućili su znanstvenicima da slijede i
rekonstruiraju ne samo povijest tih gradova i njihovih vladara,
već i njihove promjenjive religiozne ideje. Isprva su hramovi bili
uzdignuti na vrhu stepenastih piramida za obožavanje Zmijskog
Boga, a nebo se promatralo zbog ključnih nebeskih ciklusa. Ali,
došlo je vrijeme kad je bog - ili svi nebeski bogovi - otišao.
Budući da ih više nisu vidjeli, pretpostavili su da ih je progutao
vladar noći - jaguar; slika velikog boga otada je bila prekrivena
jaguarovom maskom (sl. 37) kroz koju se još uvijek pojavljuju
zmije, njegov prijašnji simbol.

No, nije li Quetzalcoatl obećao da će se vratiti?
Promatrači neba u džunglama s velikim su žarom proučavali
drevne godišnjake. Svećenici su iznijeli mišljenje da će se nestala
božanstva vratiti ukoliko im se ponude živa, pulsirajuća srca
ljudskih žrtava.
Međutim, na neki ključni kalendarski datum u devetom
stoljeću n. e. prorokovani događaj nije dogodio. Svi su se ciklusi
poklopili i zajedno zbrojeni dali nulu. I tako su ceremonijalni
centri i gradovi posvećeni bogovima bili napušteni, a džungla je
svojim zelenim ogrtačem prekrila područje Zmijskih Bogova.

slika 37

5

STRANCI S DRUGE
STRANE MORA

Kad su Tolteci sa svojim vođom Topiltzin-Quetzalcoatlom
napstili Tollan 987. godine, razočarani i gnušajući se religije,
u potrazi za mjestom gdje bi mogli štovati boga kao u stara
vremena, otišli su na Yucatán. Sigurno je da su novi dom mogli
pronaći i bliže, uz manje naporno putovanje, s manje prolazaka
kroz područja neprijateljskih plemena. Ipak su se odlučili za
putovanje od gotovo tisuću i pol kilometara, u zemlju potpuno
različitu od njihove - ravnu, bez rijeka, tropsku. Nisu stali dok
nisu došli do Chichén Itze. Zašto? Što ih je tjeralo da dođu do
svetog grada kojeg su Maye već napustili? Odgovor možemo
potražiti samo u ruševinama.

Budući da se do njega lako dolazi iz Méride, administrativnog
glavnog grada Yucatána, grad Chichén Itzu se uspoređivao

s Pompejima u Italiji, gdje je nakon otklanjanja vulkanskog
pepela pod kojim je bio zakopan, na svjetlo dana izišao rimski
grad s ulicama, kućama, muralima, grafitima i koječim drugim.
U slučaju Chichén Itzua trebalo je otkloniti pokrov džungle,

a posjetitelj je nagrađen dvostrukim užitkom: posjetom

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 102

mayanskom gradu 'Drevnog carstva' i zrcalnoj slici Tollana kako
su ga iseljenici posljednji puta vidjeli; naime, kad su Tolteci stigli,
ispočetka su izgrađivali i nadograđivali Chichén Itzá po uzoru na
svoj prijašnji glavni grad.

Arheolozi vjeruju da je to mjesto bilo važna naseobina čak
i u prvom tisućljeću pr. n. e. Chilam Balam kronika potvrđuje
da je 450. g. n. e. to bio glavni sveti grad Yucatána. Tada se zvao
Chichén, 'Usta zdenca', jer najsvetija od njegovih osobina je bio
cenote ili sveti zdenac kojem su hodočasnici dolazili izdaleka.
Većina vidljivih ostataka iz tog doba vladavine Maya smještena
je u južnom ili 'Starom Chichén' dijelu mjesta. Na tom mjestu
smješteno je najviše građevina koje su opisali i nacrtali Stephens i
Catherwood, a koja nose takva romantična imena kao Akah-Dzib
('Mjesto okultnog pisma), Ženski samostan, Hram pragova, i
tako dalje.

Posljednji koji su zaposjeli (ili još bolje, ponovo zaposjeli)
Chichén Itzu prije dolaska Tolteka bili su Itzas, pleme za koje
neki vjeruju da je bilo u rodu s Toltecima, dok ih drugi vide kao
putnike s juga. Oni su tom mjestu dali njegovo tadašnje ime koje
znači'Usta zdenca plemena Itza'. Izgradili su vlastiti ceremonijalni
centar sjeverno od ruševina Maya; izgradili su najčuvenije mjesne
građevine, veliku središnju piramidu ('El Castillo') i opservatorij
(Caracol) - samo da bi ih Tolteci preuzeli i pregradili kada su
ponovno stvarali Tollan u Chichén Itzi.

Slučajno otkriće ulaza omogućuje današnjem posjetitelju
da uđe u prostor između piramide Itzá i toltečke piramide koja
ju okružuje, te da se popne ranijim stepenicama do svetišta
Itzá gdje su Tolteci postavili sliku Chacmoola i sliku jaguara.
Izvana se može vidjeti samo toltečka struktura - piramida
koja se uzdiže u devet razina (si. 38) do visine od otprilike 55
metara. Posvećena Bogu Krilate Zmije, Quetzalcoatl-Kukulcanu,
ona ga štuje ne samo ukrasima u obliku pernate zmije, nego i
umetanjem u strukturu raznih kalendarskih aspekata, kao što je
gradnja na svakoj od četiri strane piramide po jednog stubišta s
91 stepenicom, s kojima najviša 'stepenica' ili terasa sveukupno
daje zbroj dana solarne godine (91 x 4 + 1 = 365). Struktura

103 STRANCI S DRUGE STRANE MORA

slika 38
nazvana Hram ratnika doslovno je kopija piramide Atlanata u
Tuli po svom smještaju, orijentaciji, stubištu, pernatim kamenim
zmijama s obje strane, ukrasima i skulpturama.

Kao i u Tuli (Tollan), nasuprot ovoj piramidi-hramu, s
druge strane velikog trga nalazi se glavno igralište. To je ogromna
pravokutna arena duga 166 metara - najveća u Srednjoj Americi.
Visoki zidovi dižu se uz dvije duže strane; u sredini svakog
od njih, jedan metar iznad tla strši kameni prsten ukrašen
rezbarijama prepletenih zmija. Da bi pobijedili, igrači su morali
ubaciti loptu od tvrde gume kroz prstenove. U svakoj momčadi
je bilo po sedam igrača; momčad koja je izgubila platila bi
visoku cijenu: njihovom vođi bila je odsječena glava. Kamene

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 104

slika 39

ploče ukrašene bareljefom postavljene duž zidova prikazivale
su prizore iz igre. Središnja ploča na istočnom zidu (sl. 39) još
uvijek prikazuje vođu pobjedničke momčadi (slijeva) kako drži
odsječenu glavu vođe poraženog tima.

Okrutan kraj navodi na zaključak da je ta igra bila više od
zabave. U Chichen Itzi kao i u Tuli postojalo je više igrališta,
možda za treninge ili manje utakmice. Glavno igralište bilo je
jedinstveno po svojoj veličini i raskoši, a važnost onoga što se
tamo događalo naglašavala je i prisutnost triju hramova koji
su bili bogato ukrašeni scenama ratnika, mitoloških susreta,
Drvetom Života te krilatim i bradatim božanstvom s dva roga
(sl. 40).

Sve te raznolikosti i oznake časti na igračima sugeriraju
nam međuplemenski, ako ne i međunarodni aspekt tog događaja

105 STRANCI S DRUGE STRANE MORA

od velikog političko-religioznog značaja. Broj igrača (sedam),
odrubljivanje glave vođi poraženih i upotreba gumene lopte
- sve to izgleda kao oponašanje mitološke priče u Popol Vuhu,
priče koja govori o borbi između bogova vođenoj kao natjecanje
s gumenom loptom. Bog Sedam-Makao i njegova dva sina igrali
su protiv raznih bogova neba, uključivši Sunce, Mjesec i Veneru.
Nad poraženim sinom Sedam-Huanaphu izvršena je smrtna
kazna: 'Njegova glava je bila odsječena i otkotrljala se, a njegovo
srce izvađeno iz grudiju'. Ali, budući da je bio bog, uskrsnuo je i
postao planet.

slika 40

Takvo ponavljanje božanskih događaja toltečki običaj čini
srodnim religioznim igrama na drevnom Bliskom istoku. U
Egiptu, komadanje i uskrsnuće Ozirisa svake se godine iznova
uprizorilo u misterijskoj igri, u kojoj su glumci, uključujući i
faraona, igrali uloge raznih bogova; u Asiriji je kompleksna
predstava također igrana jednom godišnje, ponovno prolazeći
bitku između dva boga u kojoj je onaj poraženi ubijen, da bi mu
Bog Nebesa oprostio i uskrsnuo ga. U Babilonu je Enuma elish,
ep koji opisuje stvaranje sunčevog sustava, svake godine bio čitan
kao dio novogodišnje proslave; on je opisivao nebeski sudar koji
je doveo do stvaranja Zemlje (sedmog planeta) kao i raskol te
odsijecanje glave čudovišnom Tiamatu od strane vrhovnog
babilonskog boga Marduka.

Mayanski mit i njegovo ponovljeno uprizorenje, kao odjek
bliskoistočnih 'mitova i njihovih ponovnih igranja, izgleda da
je zadržao nebeske elemente priče i simbolizam broja sedam
u odnosu prema planetu Zemlji. Važno je primijetiti da u

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 106

slika 41

prikazima Maya-Tolteka duž zidova igrališta neki igrači nose
Sunčani Disk kao svoj amblem, dok drugi nose sedmokraku
zvijezdu (sl. 41). Da je to bio nebeski simbol, a ne tek slučajni
amblem, potvrđuje, po našem mišljenju, činjenica da se drugdje u
Chichen Itzi ponavlja prikaz četverokrake zvijezde u kombinaciji
s osmicom' - simbolom za planet Veneru (sl. 42a), te da su na
drugim mjestima sjeverozapadnog Yucatana zidovi hramova bili
ukrašavani simbolima šestokrake zvijezde (si. 42b).

Prikazivanje planeta kao zvijezda s krakovima je tako
uobičajeno da i zaboravljamo kako se taj običaj pojavio: kao i
mnogo drugih stvari, počelo je u Sumeru. Na temelju onoga što
su naučili od Nefilima, Sumerani nisu brojali planete kao mi,
od Sunca prema van, nego izvana prema unutra. Tako je Pluton
bio prvi planet, Neptun drugi, Uran treći, Saturn četvrti, Jupiter
peti. Mars je dosljedno tome bio šesti, Zemlja sedma, a Venera
osma. Uobičajeno objašnjenje znanstvenika zašto Maye/Tolteci
poistovjećuju Veneru s osmicom jest da je potrebno osam
Zemljinih godina (8 x 365 = 2.920 dana) da se ponovi sinodičko
poravnanje s Venerom nakon pet orbita Venere (5 x 584 = 2.920
dana). Ali ako je tako, Venera bi trebala biti broj 'Pet', a Zemlja
'Osam'.

107 STRANCI S DRUGE STRANE MORA

Smatram da je sumerska metoda mnogo primjerenija i
točnija, i držim da su prikazi Maya/Tolteka slijedili bliskoistočnu
ikonografiju; jer, kao što se može vidjeti, simboli pronađeni u
Chichen Itzi i drugdje na Yucatanu gotovo su istovjetni onima
pomoću kojih su različiti planeti prikazivani u Mezopotamiji (sl.
42c).

Zaista, upotreba simbola zvijezde s krakovima na
bliskoistočni način sve više prevladava, što više idemo prema
sjeverozapadnom kutu Yucatana i do njegove obale. Tamo, na
mjestu zvanom Tzekelna, pronađena je izvanredna skulptura koja
se sada nalazi na izložbi u meridskom muzeju. Isklesana iz velikog
kamenog bloka za koji su leđa statue još uvijek pričvršćena,
ona prikazuje čovjeka s odlučnim crtama lica, moguće da nosi

slika 42

Zecharia Sitchin -IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 108

slika 43 slika 44

i kacigu. Njegovo tijelo je pokriveno prianjajućim odijelom
izrađenim od krljušti. Pod savinutom rukom drži objekt koji
muzej identificira kao geometrijski oblik petokrake zvijezde'
(sl. 43). Opasač drži tajanstvenu kružnu napravu pričvršćenu uz
njegov trbuh; znanstvenici vjeruju da one koji ju nose, to na neki
način identificira kao Bogove Vode.

U obližnjem mjestu zvanom Oxkintok otkrivene su velike
skulpture božanstava koje čine dio masivnog kamenog bloka;
arheolozi pretpostavljaju da su služile kao strukturalni stupovi-
držači u hramovima. Jedan od njih (sl. 44) izgleda kao ženski
pandan gore opisanog muškog kipa. Njezina odjeća slična krljušti
pojavljuje se na nekoliko većih i manjih statua s Jaine, otoka kraj
sjeverozapadne obale Yucatana na kojem je stajao najneobičniji
hram. Otok je služio kao sveta nekropola, jer to je mjesto, prema
legendama, bilo konačno odmorište Itzamne, boga plemena Itza
- velikog zlatnog boga koji je dokoračao s mora do obale, a čije
ime je značilo 'Onaj čiji je dom voda'.

\

Tekstovi, legende i vjerovanja tako su upućivali na zaljevsku
obalu Yucatana kao mjesto gdje je božansko ili obožavano biće
došlo na obalu da započne naseljavanje i civilizaciju u tim

109 STRANCI S DRUGE STRANE MORA

krajevima. Ta moćna kombinacija, ta kolektivna sjećanja izgleda
da su bili razlog da su Tolteci putovali na taj kraj Yucatána i
posebno u Chichén Itzu, kamo su stigli u namjeri da obnove i
povrate čistoću svojih izvornih vjerovanja; bio je to povratak
na mjesto gdje je sve i započelo, i mjesto gdje će Bog-povratnik
ponovno uploviti, dolazeći s druge strane mora.

Središnje mjesto obožavanja Itzamne i Quetzalcoatla, a
možda i sjećanja na Votana, bio je Sveti zdenac u Chichén Itzi
- ogroman zdenac po kojem je Chichén Itza dobio ime.

Smješten točno sjeverno od glavne piramide i spojen
dugačkom popločanom procesijskom avenijom s ceremonijalnim
trgom, zdenac je danas dubok oko dvadeset i jednog metra od
gornjeg dijela do razine vode, s još približno trideset metara
vode i mulja u dubinu. Otvor zdenca, ovalnog oblika, dugačak
je oko 75, a širok oko 50 metara. Postoje dokazi da je zdenac
bio umjetno proširivan i da su nekoć dolje vodile stepenice. Na
otvoru zdenca još uvijek se mogu vidjeti ostaci postolja i oltara;
tamo su se održavali, zapisao je biskup Landa, obredi za boga
vode i kiše, u njega su bacali djevice kao žrtve, a štovatelji koji
su dolazili iz svih krajeva bacali su u njega dragocjene darove,
uglavnom od zlata.

Godine 1885. Edward H. Thomas koji je stekao reputaciju
kao autor rasprave pod naslovom Atlantis Not a Myth, postao
je američki konzul u Meksiku. Vrlo brzo je za sedamdeset
pet dolara kupio sto šezdeset četvornih kilometara džungle,
uključivši ruševine Chichén Itze. Ruševine je učinio svojim
domom, te organizirao za Peabody Museum harvardskog
univerziteta sustavna ronjenja u zdenac da bi se izvadili sveti
žrtveni predmeti.

Nađeno je svega četrdesetak ljudskih kostura; ali zato su
ronioci iznijeli bogatu kolekciju od više tisuća umjetničkih
predmeta. Više od 3.400 njih bilo je načinjeno od žada,
poludragog kamena kojeg su Maye i Asteci najviše cijenili. Među
predmetima su se nalazile kuglice, štapići za nos, čepovi za uši,
gumbi, prstenje, privjesci, kugle, diskovi, reljefi, kipići. Više od 500
predmeta nosilo je na sebi rezbarije koje su prikazivale životinje

Zecharia Sitchin - Izgubljena KRaljevstva 110

slika 45

i ljude. Neki od tih prikazanih ljudi bili su očigledno bradati (sl.
45a, b), slični prikazima na zidovima hrama na igralištu (sl. 45c).

Još značajniji bili su metalni predmeti koje su ronioci iznijeli
na površinu. Na stotine njih bilo je izrađeno od zlata, a neki su
bili od srebra ili bakra - značajan je to nalaz na poluotoku bez
metala. Neki su predmeti bili načinjeni od pozlaćenog bakra ili
bakrenih slitina kao što je bronca, otkrivajući tako metaluršku
sofisticiranost nepoznatu u zemljama Maya, što dokazuje da su
ti predmeti bili doneseni iz dalekih zemalja. Od svega navedenog
ipak najviše zbunjuje otkriće diskova od čistog kositra, metala
koji je nemoguće naći u prirodnom stanju, jer ga se dobiva samo
kompleksnim rafiniranjem ruda, i to ruda kojih uopće nema u
Srednjoj Americi.

Predmeti od metala, izuzetne izrade, uključuju brojna zvona
kao i obredne predmete (pehare, posude za vodu), prstenje,
tijare, maske, ornamente i nakit, žezla, predmete nepoznate svrhe
i, najznačajnije - diskove gravirane ili s ispupčenim reljefom sa
scenama susreta. Oni prikazuju osobe u različitoj odjeći i različitih
crta lica koje se suprotstavljaju jedna drugoj, možda u borbi, u
prisutnosti zemaljskih ili nebeskih zmija odnosno Bogova Neba.

111 STRANCI S DRUGE STRANE MORA

slika 46

Dominantni ili pobjednički junak uvijek je prikazan s bradom
(sl. 46 a, b).

To očigledno nisu bili bogovi, jer su zmijski bogovi ili
bogovi neba bili prikazani odvojeno. Takvi poput njih, različiti od
bradatog i krilatog Boga Neba (sl. 40), pojavljuju se na reljefima
uklesanim na zidovima i stupovima u Chichen Itzi, zajedno s
drugim junacima i ratnicima, kao što je ovaj s dugom i uskom
bradom (sl. 47) kojemu su neki nadjenuli nadimak'Ujak Sam'.

Identitet ovih bradonja predstavlja zagonetku; ono što
je sigurno jest da to nisu bili tamošnji Indijanci koji nemaju
dlaka na licu, niti nose bradu. Tko su onda bili ti stranci?
Njihove 'semitske' ili čak istočno mediteranske crte lica (još
upadljivije na predmetima od gline, oslikanima crtežima lica)
neke su istraživače ponukale da ih identificiraju kao Feničane ili
'Židove moreplovce' koje je možda vjetar odnio s kursa, a struje
Atlantskog oceana su ih donijele do obala Yucatana, u vrijeme
kad su kralj Salomon i fenički kralj Hiram udružili snage i poslali
ekspediciju moreplovaca oko Afrike, u potragu za zlatom (oko

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 112

1000. g. pr. n. e.); ili, nekoliko stoljeća kasnije,

kada su Feničani bili protjerani iz svojih

lučkih gradova na istočnom Sredozemlju,

osnovali Kartagu i plovili u smjeru zapadne

Afrike.

Bez obzira na to tko su mogli biti

ti moreplovci i bez obzira na moguće

vrijeme njihova prelaska oceana, priznati

akademski istraživači automatski odbacuju

svaku mogućnost namjernog prijelaza.

Oni očigledne brade objašnjavaju ili kao

lažne brade koje su Indijanci pričvršćivali

na lice ili tvrde da su pripadale slučajno

preživjelim brodolomcima. Razumije se,

prvi argument (kojeg su ozbiljno iznijeli

poznati znanstvenici) povlači novo pitanje:

ako su Indijanci oponašali neke druge,

bradate ljude, tko su bili ti drugi ljudi?

slika 47 Niti objašnjenje o nekolicini preživjelih
brodolomaca ne izgleda vjerodostojno.

Domorodačke tradicije, kao u legendi o Votanu, govore o više

putovanja, kao i o istraživanju iza kojeg je uslijedilo naseljavanje

(osnivanje gradova). Arheološki dokazi kose se s objašnjenjem

o nekoliko slučajno preživjelih koje je more izbacilo na obalu.

Bradati ljudi prikazivani su u raznovrsnim aktivnostima i

okolnostima, i to na mjestima duž cijele meksičke obale zaljeva,

na lokacijama u unutrašnjosti i na jug, sve do obale Tihog oceana.

Ti su ljudi na crtežima prikazivani ne stilizirano, ne mitološki,

već kao stvarni portreti konkretnih pojedinaca.

Neki od primjera takvih prikaza koji najviše zaprepašćuju

nađeni su u Veracruzu (sl. 48a, b). Ljudi koji su tu ovjekovječeni

očigledno su identični zapadnosemitskim dostojanstvenicima

koje su zarobili egipatski faraoni za vrijeme njihovih azijatskih

osvajanja; pobjednici su ih prikazali u svojim komemorativnim

natpisima na zidovima hrama (sl. 49).

113 STRANCI S DRUGE STRANE MORA

slika 48

slika 49

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 114

slika 50

Zašto i kada su ti mediteranski moreplovci došli u Srednju
Ameriku? Arheološke indicije zbunjuju, jer vode do još veće
enigme - do Olmeka i njihovog očitog afričkog podrijetla; naime,
kako to mnogi prikazi - kao ovaj iz Alvarada, Veracruz (sl. 50)
- pokazuju, Bradati i Olmeci su se sreli, licem u lice, na istom
području i u isto vrijeme.

Odsvih izgubljenih civilizacija Srednje Amerike,ona olmečka
je najstarija i najtajnovitija. To je bila po svim procjenama Majka
civilizacija koju su drugi kopirali i prilagođavali. Ona se pojavila
duž obale Meksičkog zaljeva početkom drugog tisućljeća pr. n.
e. Puni procvat doživjela je, u otprilike 40 mjesta, oko 1200. g.
pr. n. e. (ili, kako neki drže, oko 1500. g. pr. n. e.). Šireći se u svim
smjerovima, ali uglavnom prema jugu, obilježila je cijelu Srednju
Ameriku oko 800. g. pr. n. e..

Prvo slikovno pismo u Srednjoj Americi pojavljuje se u
kraju Olmeka, a također i sustav brojenja, s točkama i linijama.

115 STRANCI S DRUGE STRANE MORA

slika 51

Prvi zapisi kalendara Dugog računanja s tajnovitim počet-
nim datumom u 3113. g. pr. n. e., prva djela veličanstvene i
monumentalne kiparske umjetnosti, početak uporabe zada, prvi
prikazi oružja ili oruđa koje se drži u ruci, prvi ceremonijalni
centri, prve nebeske orijentacije - sve su to dostignuća Olmeka.
Nije ni čudo da su zbog tolikog mnoštva 'prvih', neki (kao
J. Soustelle, The Olmecs) uspoređivali olmečku civilizaciju u
Srednjoj Americi s onom drevnog Sumera u Mezopotamiji, koja
se smatrala pravim početkom svega na drevnom Bliskom istoku.
Osim toga, kao i sumerska civilizacija, i Olmeci su se pojavili
iznenada, bez prethodnika ili prethodnog razdoblja postupnog
razvoja. U svojim tekstovima Sumerani opisuju svoju civilizaciju
kao dar bogova, posjetitelja Zemlje koji su mogli lutati nebom
i stoga ih se često opisivalo kao krilata bića (sl. 51a). Olmeci
su svoje 'mitove' zabilježili u kiparskoj umjetnosti, kao, npr. na
ovoj steli iz Izape (sl. 51b) koja prikazuje kako jedan krilati bog
drugom odrubljuje glavu. Ta 'priča u kamenu' izuzetno je slična
sumerskom prikazu (sl. 51 c).

Tko su bili ljudi koji su činili ta junačka djela? S nadimkom
Olmeca ('Narod gume'), budući je njihovo područje uz obalu

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 116

zaljeva bilo poznato po kaučukovcu, oni su zapravo bili enigma
- stranci u stranoj zemlji, stranci s druge strane mora, ljudi koji
ne samo da su pripadali drugoj zemlji, već i drugom kontinentu.
U području močvarnih obala gdje je kamen rijedak, oni su
stvorili i ostavili iza sebe kamene spomenike koji zadivljuju sve
do današnjih dana; od tih spomenika najviše, međutim, zbunjuju
oni koji portretiraju same Olmeke.

U svakom su pogledu jedinstvene divovske kamene glave
isklesane nevjerojatnom vještinom i nepoznatim alatima, koje
portretiraju olmečke vođe. Prvi koji je vidio takvu gigantsku
glavu bio je J. M. Melgar y Serrano u Tres Zapotes u pokrajini
Veracruz. On ju je opisao u Bulletin of the Mexican Geographical
and Statistical Society (1869.) kao'umjetničko djelo...veličanstvena
skulptura koja začudo predstavlja jednog Etiopljana'. Priloženi
crteži vjerno su reproducirali negroidne crte lica (sl. 52).

Tek 1925. g. zapadni znanstvenici su potvrdili postojanje
takvih kolosalnih kamenih glava kad je arheološki tim iz Tulane
univerziteta, predvođen Fransom Blomom, pronašao 'gornji dio
kolosalne glave koja je potonula duboko u tlo' u La Venti, mjestu
blizu zaljevske obale u pokrajini Tabasco. Kad je glava u cijelosti
iskopana (si. 53), ispostavilo se da je visoka 2,4 metra, s opsegom
od 6,4 metra i da je teška otprilike dvadeset četiri tone. Nema
nikakve sumnje da prikazuje Afrikanca negroidnih crta lica koji

slika 52

117 STRANCI S DRUGE STRANE MORA

slika 53

nosi upadljivu kacigu. S vremenom je u La Venti pronađeno još
takvih glava, od kojih je svaka portretirala vidno različitu osobu,
s njezinom različitom kacigom, ali s istim rasnim crtama.

Pet sličnih kolosalnih glava četrdesetih godina prošlog
stoljeća u San Lorenzu - olmečkom mjestu nekih sto kilometara
jugozapadno od La Vente - pronašla je arheološka ekspedicija na
čelu s Matthewom Stirlingom i Philipom Druckerom. Timovi s
Yale univerziteta koji su stigli poslije njih, predvođeni Michaelom
D. Coeom, otkrili su još glava. Oni su očitali vrijednosti
radioaktivnog ugljika koje su dale datume od oko 1.200. g. pr.
n. e. To znači da je organska materija (najčešće, drveni ugljen)
pronađena na tom mjestu toliko stara; međutim, samo mjesto i
njegovi spomenici lako bi mogli biti i stariji. I doista, meksički
arheolog Ignacio Bernal koji je pronašao još jednu glavu u
Tres Zapotes, ove kolosalne skulpture smješta u razdoblje koje
odgovara približno 1.500. g. pr. n. e.

Do sada je pronađeno šesnaest takvih kolosalnih glava.
Njihova visina varira između 1,5 do 3 metra, a teže do dvadeset i
pet tona. Tko god da ih je klesao, namjeravao je klesati i dalje, jer
je osim završenih glava bila pronađena i velika količina sirovine'
- velikog kamenja koje je bilo odlomljeno i zaobljeno u oblik
kugle. Bazaltno kamenje, dovršeno i nedovršeno, dopremljeno

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 118

slika 54

je iz njegovog izvora na mjesta bez kamenja, s udaljenosti od
stotinu kilometara i više, kroz džungle i močvare. Na koji su
način takvi kolosalni kameni blokovi bili lomljeni, transportirani
i konačno isklesani, te uspravljeni na njihovom odredištu, ostaje
tajna. Jasno je, međutim, da su Olmeci smatrali vrlo važnim
na takav način očuvati uspomenu na svoje vođe. Da se radi o
pojedincima-individuama, svima iz iste negroidne afričke loze,
ali sa svojim osobnostima i različitim pokrivalima za glavu, može
se jasno vidjeti iz galerije portreta nekih od tih glava (sl. 54).

Scene susreta, uklesane na kamenim stelama (sl. 55a) i
drugim spomenicima (sl. 55b), jasno prikazuju Olmeke kao
visoke,snažno građene ljude s mišićavim tijelima -'divovi' rastom,
bez sumnje, u očima domaće, indijanske populacije. Međutim,
kako se ne bi pomislilo da se ovdje radi samo o nekolicini vođa,
a ne o stvarnoj populaciji negroidne afričke loze - muškarcima,
ženama i djeci - Olmeci su za sobom ostavili na stotine, ako
ne i na tisuće prikaza samih sebe, razbacane diljem ogromnog
područja Srednje Amerike koje povezuje zaljev i pacifičku obalu.
Na skulpturama, rezbarijama u kamenu, bareljefima, statuama -
uvijek vidimo ista crna afrička lica, kao na žadu iz svetog zdenca
u Chichen Itzi ili u zlatnim reljefima tamo pronađenima; na

119 STRANCI S DRUGE STRANE MORA

slika 55

slika 56

slika 57
brojnim terakotama pronađenim cijelim putem od Jaine (kao što
je ljubavni par) do središnjih i sjevernih dijelova Meksika, ili čak
kao igrače s loptom (reljefi iz E1 Tajina); sl. 56 prikazuje neke od
njih. Neke terakote (sl. 57a), a posebno kamene skulpture Olmeka
(sl. 57b), portretiraju ih kako drže bebe - čin koji je za njih morao
imati osobito značenje.

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 120

Sama mjesta gdje su pronađene kolosalne glave i drugi
olmečki prikazi nisu ništa manje intrigantna; njihova veličina
i strukture otkrivaju rad organiziranih doseljenika, a ne samo
nekoliko brodolomaca-posjetitelja. La Venta je bila ustvari
mali otok u močvarnom obalnom području koji je bio umjetno
oblikovan, napunjen zemljom i izgrađen prema unaprijed
smišljenom planu. Glavne građevine, uključujući i neobičnu
konusnu 'piramidu, izduženi i kružni humci, strukture,
popločena dvorišta, oltari, stele i druge osobitosti koje je načinio
čovjek bili su postavljeni s velikom geometrijskom preciznošću
duž osi sjever-jug, na potezu od oko pet kilometara. Na mjestu
bez kamenja, zapanjujuća raznolikost kamenja - svaka vrsta
kamena zbog njegove posebne osobine - korištena je u različitim
građevinama, spomenicima i stelama, iako je sve njih trebalo
dopremiti iz velike udaljenosti. Za samu konusnu piramidu
trebalo je dopremiti i složiti 90.000 kubičnih metara zemlje. Sve je
to zahtijevalo ogroman fizički napor. Osim toga, to je zahtijevalo i
visoku razinu arhitektonskog i kamenorezačkog iskustva za što u
Srednjoj Americi nije bilo primjera; to je umijeće očito odnekuda
moralo doći.

Izvanredni pronalasci u La Venti uključivali su i pravokutni
ograđeni prostor, okružen ili ograđen stupovima od bazaltnog
kamena (istog materijala od kojeg su isklesane kolosalne glave).
Taj prostor je štitio kameni sarkofag i pravokutnu pogrebnu
komoru koja je imala krov i zidove također od bazaltnih stupova.
Unutra je na niskom podiju ležalo nekoliko kostura. Sve u svemu,
ovaj jedinstveni pronalazak sa svojim kamenim sarkofagom,
čini se da je bio model za jednako neobičnu Pacalovu kriptu u
Palenqueu. U svakom slučaju, inzistiranje na primjeni velikih
kamenih blokova, čak i ako ih se trebalo donositi izdaleka, za
spomenike, komemorativne skulpture i grobnice mora poslužiti
kao indicija za tajnovito podrijetlo Olmeka.

Ne manje zbunjujuće bilo je otkriće u La Venti: pronađeno
je na stotine umjetnički izrezbarenih predmeta od rijetkog žada,
zajedno s neobičnim sjekirama načinjenim od tog poludragog
kamena koji na tom području nije dostupan. Osim toga, da

121 STRANCI S DRUGE STRANE MORA

sve bude još misterioznije, sve je bilo zakopano u dugačkim i
dubokim rovovima koji su bili ispunjeni slojevima ilovače, a svaki
sloj je bio druge vrste ilovače i druge boje - tisuće tona zemlje
dopremljene s različitih udaljenih mjesta. Nevjerojatno, ali svi su
rovovi bili popločeni na samom dnu tisućama ploča serpentina,
još jednog zeleno-plavog poludragog kamena. Općenito se
smatra da su rovovi bili iskopani kako bi se u njima zakopali
dragocjeni predmeti od zada; međutim, podovi od serpentina
mogu također upućivati na pretpostavku da su rovovi bili ranije
izgrađeni, za posve drugačije svrhe, ali da su bili iskorišteni za
zakapanje vrlo vrijednih predmeta, kao što su rijetke sjekire,
kada je prestala potreba za njima (i za rovovima). Nema nikakve
sumnje da su Olmeci napustili svoja mjesta oko početka nove
ere i da su čak pokušali zakopati neke kolosalne glave. Tko god
da je kasnije imao pristup do njihovih mjesta, učinio je to uz
odmazdu: neke od glava bile su očigledno prevrnute s njihovih
postolja i otkotrljane nizbrdo u močvaru; na drugima su uočljivi
znakovi pokušaja sakaćenja.

Kao još jednu enigmu iz La Vente spomenimo pronalazak
konkavnih ogledala od kristalizirane željezne rude (magnetit i
hematit), oblikovanih i ispoliranih do savršenstva, nađenih u
rovovima. Nakon proučavanja i izvršenih pokusa, znanstvenici
sa Smithsonian Institution u Washingtonu, D.C., došli su do
zaključka da su se ogledala mogla koristiti kako bi fokusirala
sunčeve zrake, za paljenje vatre ili za 'ritualne svrhe' (način na
koji znanstvenici kažu da ne znaju čemu neki predmet služi).

Zaključnu enigmu u La Venti predstavlja samo mjesto, jer
ono je precizno smješteno po osi sjever-jug, koja je pomaknuta
8 stupnjeva na zapad od pravog sjevera. Različite studije su
pokazale da je to bila namjerna orijentacija, čiji je cilj bio
omogućiti astronomska promatranja, možda s vrha konusne
piramide' čiji su istaknuti vrhovi mogli služiti kao pokazatelji
smjera. Posebna studija M. Popenoe-Hatcha (Papers on Olmec
and Maya Archaeology No. 13, University of California) zaključuje
da'obrazac promatranja, kako se ono provodilo u La Venti 1.000
g- pr. n. e., upućuje na to da ono mora potjecati od davnog

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 122

znanja, stečenog jedno tisućljeće ranije....Mjesto La Venta i njena
umjetnost u godini 1000. pr. n. e. izgleda da odražavaju tradiciju
velikim dijelom utemeljenu na meridijanskim tranzitima zvijezda
koji su se događali na solsticije i ekvinocije oko 2000. g. pr. n. e.'.

Vremenska odrednica koja seže na početak 2000. g. pr. n. e.
La Ventu bi pretvorila u najraniji 'sveti centar' u Srednjoj Americi,
prethodeći čak i Teotihuacanu, ne uzimajući u obzir legendarno
doba, kad su tamo obitavali samo bogovi. To još uvijek ne mora
biti točno vrijeme dolaska Olmeka preko mora, jer njihovo Dugo
računanje počinje 3113. g. pr. n.e.; ali, to jasno pokazuje koliko su
Olmeci bili napredniji od poznatih civilizacija Maya i Asteka.

U Tres Zapotes - čiju ranu fazu arheolozi smještaju u tri
stoljeća, od 1500. do 1200. g. pr. n. e. - kamene konstrukcije (iako
je tamo kamen rijedak), terase, stubišta i humci koji su mogli
biti piramide, razbacani su po mjestu. U radijusu od dvadeset
i pet kilometara oko Tres Zapotes locirano je još barem osam
mjesta, što ukazuje na to da je Tres Zapotes bio veliko središte
okruženo manjim, zavisnim mjestima - satelitima. Osim glava i
drugih spomenika, tamo je otkopan i određeni broj stela; jedna
od njih ('Stela C') nosi datum Dugog računanja 7.16.6.16.18 koji
odgovara 31. g. pr. n. e., i tako potvrđuje prisutnost Olmeka na
tom mjestu u to vrijeme.

U San Lorenzu olmečki se ostaci sastoje od građevina,
humaka i nasipa, razdvojenih umjetnim jezercima. Središnji dio
mjesta bio je izgrađen na ljudskom rukom napravljenoj terasi
površine otprilike jednog i pol četvornog kilometra, a koja se
izdizala oko 5,6 metara iznad okolnog terena - projekt koji
zasjenjuje mnoge moderne pothvate. Arheolozi su otkrili da su
ta jezerca bila međusobno povezana sustavom podzemnih cijevi
cije značenje ili funkcija još nisu shvaćeni'.

Opisivanje olmečkih mjesta može se nastavljati - do sada
ih je otkriveno četrdesetak. Posvuda se, osim monumentalne
umjetnosti i kamenih građevina, nalaze deseci humaka i drugi
dokazi namjernih, planiranih nasipa.

Zidanje kamenom, nasipi, rovovi, jezerca, cijevi, ogledala,
moraju, međutim, imati neku smislenu svrhu, premda je moderni

123 STRANCI S DRUGE STRANE MORA

znanstvenici ne mogu dokučiti. To se odnosi i na prisutnost
Olmeka u Srednjoj Americi - osim ako niste skloni teoriji
preživjelih brodolomaca, što mi nismo. Astečki povjesničari
su opisivali narod, kojem su dali nadimak Olmeca, kao ostatak
drevnog naroda - dakle, ne nekoliko pojedinaca - koji nije
govorio nahuatlanski, i koji je stvorio najstariju civilizaciju u
Meksiku. Arheološki dokazi to potvrđuju i pokazuju da od
osnovnog područja ili 'područja prijestolnice' do Meksičkog
zaljeva gdje su La Venta, Tres Zapotes i San Lorenzo tvorili glavni
trokut, područje olmečkog naseljavanja i utjecaja zadire na jug
prema tihooceanskoj obali Meksika i Gvatemale.

Stručnjaci za nasipe, majstori zidanja kamenom, kopači
rovova, kanalizatori vode, korisnici ogledala - što su Olmeci,
tako nadareni, radili u Srednjoj Americi? Stele ih prikazuju kako
izranjaju iz 'oltara koji predstavljaju ulaze u dubine zemlje (sl.
58), ili u pećinama gdje drže zbunjujuću zbirku alata, kao na ovoj
steli iz La Vente (sl. 59) na kojoj se mogu razaznati tajanstvena
ogledala, pričvršćena na kacigu onoga koji drži alat.

Sve u svemu, njihove sposobnosti, prikazi, alati, vode nas
ka jednom zaključku: Olmeci su bili rudari koji su došli u Novi
Svijet kako bi došli do nekih dragocjenih metala - najvjerojatnije
zlata, a možda i drugih rijetkih minerala.

Legenda o Votanu koja govori o kopanju tunela kroz
planinu potvrđuje ovaj zaključak, kao, uostalom, i činjenica da
je među Starim Bogovima koje je nahuatlanski narod prihvatio
od Olmeka postojao i bog Tepeyolloti, što znači 'Srce planine'. On

slika 58

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A K R A L J E V S T V A 124

slika 59

je bio bradati Bog Pećina; njegov hram je morao biti od kamena,
po mogućnosti izgrađen unutar planine. Njegova slika-simbol
bila je prokopana planina; njega su prikazivali (sl. 60a) kako drži
bacač plamena, svoj alat - baš kao što smo vidjeli i u Tuli!

Sugestiju da je bacač plamena (kojeg su držali i Atlanti i
koji je bio prikazan na stupu) ovdje vjerojatno bio korišten za
rezanje kroz kamen, a ne samo za klesanje kamena, nedvojbeno
potvrđuje kameni reljef poznat kao Daizu br. 40, nazvan tako
po mjestu u meksičkoj dolini Oaxaca, gdje je pronađen. Taj
reljef zorno prikazuje čovjeka unutar zatvorenog područja koji
koristi bacač plamena prema zidu ispred sebe (sl. 60b). Simbol
'dijamanta' na zidu vjerojatno označava mineral, no, njegovo
značenje još nije odgonetnuto.

Kao što to mnogi prikazi potvrđuju, zagonetka afričkih
'Olmeka' isprepletena je s tajnom Bradatih s istočnog Sredo-
zemlja. Oni su prikazani na spomenicima u svim olmečkim
mjestima, na individualnim portretima ili u scenama susreta.
Važno je napomenuti da se neki od tih prikazanih susreta
događaju u špiljama; jedan od njih, iz Tres Zapotes (sl. 61),
uključuje čak i pratioca koji nosi svjetleću napravu (u vrijeme
kad se pretpostavlja da su se koristile samo baklje). Ne manje

125 STRANCI S DRUGE STRANE MORA

slika 60

slika 61

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 126

zapanjujuća stela iz Chalcatzinga (sl. 62) prikazuje ženu 'bijele
rase' koja upravlja nečim što izgleda kao sofisticirani tehnički
uređaj; temelj stele nosi izdajnički znak'dijamanta'. Sve nevedeno
upućuje na vezu s mineralima.

Jesu li Bradati Mediteranci došli u Srednju Ameriku u
isto vrijeme kada i afrički Olmeci? Jesu li bili saveznici koji su
se međusobno pomagali, ili su bili suparnici u potrazi za istim
dragocjenim mineralima ili metalima? Nitko to ne može sa
sigurnošću reći; osobno, vjerujem da su afrički Olmeci tamo
stigli prvi i da korijene njihovog dolaska moramo tražiti u
misterioznom početnom datumu Dugog računanja - 3113. g. pr.
n. e.

Bez obzira na vrijeme i razloge zbog kojih je taj odnos
započeo, izgleda da je završio s trzavicama.

slika 62

127 STRANCI S DRUGE STRANE MORA

Znanstvenici su se pitali zašto na mnogim olmečkim

mjestima postoje tragovi namjernog uništavanja - nagrđivanje

spomenika (uključujući i kolosalne glave), razbijanje artefakata,

prevrtanje spomenika - sve izvršeno sa žestinom i osvetnički.

Izgleda da se uništavanje nije dogodilo odjednom; čini se da

su olmečka mjesta bila postupno napuštana, najprije stariji

'metropolski centar' blizu Zaljeva oko 300. g. pr. n. e., a kasnije

i južnija mjesta. Mi smo vidjeli dokaz datuma ekvivalentnog 31.

g. pr. n. e. u Tres Zapotes; to sugerira da je proces napuštanja

olmečkih središta, za kojim je slijedilo osvetničko uništavanje,

mogao trajati nekoliko stoljeća, kako su Olmeci napuštali ta

mjesta i povlačili se na jug.

Prikazi iz tog nemirnog razdoblja i iz te južne zone olmečkih

krajeva prikazuju ih sve više kao ratnike koji nose zastrašujuće

maske orla ili jaguara. Jedna takva izrezbarena stijena iz južnih

područja prikazuje tri olmečka ratnika (dvojicu s maskama

orla) kako drže koplja. Scena pokazuje i golog zarobljenika koji

ima bradu. Ono što ostaje nejasno jest da li ratnici predstavljaju

prijetnju zarobljeniku ili su prikazani u činu njegovog

oslobađanja. To ostavlja otvorenim intrigantno pitanje da li su

negroidni Olmeci i Bradati s istočnog Mediterana bili na istoj

strani kad su nemirna vremena uzdrmala prvu srednjoameričku

civilizaciju?

Međutim, izgleda da su i jedni i drugi

dijelili istu sudbinu.

Na najzanimljivijem mjestu blizu

tihooceanske obale zvanom Monte

Alban - podignutom na ogromnom nizu

ljudskom rukom napravljenih terasa i s

neobičnim strukturama sagrađenim za

astronomske svrhe - deseci kamenih ploča

uspravljenih u komemorativnom zidu

nose izrezbarene slike afričko-negroidnih

ljudi u savinutim položajima (sl. 63). Dugo

vremena su nosili nadimak Danzantes,

slika 63 'Plesači'; no, danas se znanstvenici slažu

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 128

da one prikazuju gola tijela osakaćenih Olmeka - vjerojatno
ubijenih u nasilnoj pobuni lokalnih Indijanaca. Među ostalim
negroidnim tijelima na prikazu nalazi se i tijelo bradatog čovjeka
sa semitskim nosom (sl. 64) koji je očito dijelio istu sudbinu s
Olmecima.

slika 64

Smatra se da je Monte Alban bio naseljeno mjesto od 1500.
g. pr. n. e., a da je postao veće središte od 500. g. pr. n. e. Tako
su, tijekom nekoliko stoljeća njegove raskoši, njegovi graditelji
završili kao osakaćena tijela, ovjekovječena u kamenu, postavši
žrtve onih koje su poučavali.

I tako je to tisućljeće, zlatno doba Stranaca S Druge Strane
Mora, postalo samo legenda.

6

KRALJEVSTVO
ZLATNOG ŠTAPA

Priča o civilizaciji u zemljama Anda obavijena je velom tajni,
tim više što nedostaju zapisi ili stele koje čuvaju priče u slikama;
no, mitovi i legende puni su kazivanja o bogovima i divovima, te
kraljevima koji su od njih potekli.

Obalni narodi sjećaju se predaja o bogovima koji su vodili
njihove pretke u obećane zemlje, kao i o divovima koji su im
pljačkali ljetine i silovali njihove žene. Planinski narodi, od
kojih su Inke bili dominantni u vrijeme španjolskog osvajanja,
priznavali su božansko vodstvo u svim vrstama aktivnosti i
zanatstvu, uzgoju žitarica, izgradnji gradova. Oni su prepričavali
Priče o Početku - priče o stvaranju, o danima potresa, o potopu
koji je sve progutao. I početak svog kraljevstva i osnivanje svojih
gradova pripisuju magiji zlatnog štapa.

Španjolski kroničari, kao i domoroci koji su naučili
španjolski, ustanovili su da je otac dvojice kraljeva Inka u
vrijeme španjolskog osvajanja, Huayna Capac, bio dvanaesti
Inka (titula koja je značila gospodar, vladar) dinastije koja
je započela u Cuzcu, glavnom gradu, oko 1020. g. n. e. Tek

129

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 130

nekoliko stoljeća prije dolaska Španjolaca Inke su se spustili sa
svojih planinskih uporišta u područja na obali gdje su postojala
kraljevstva iz mnogo ranijih vremena. Šireći svoju vlast na sjever
do današnjeg Ekvadora i na jug do današnjeg Čilea uz pomoć
poznate Autoceste Sunca, Inke su u značajnoj mjeri nametnuli
svoju vladavinu i administraciju kulturama i organiziranim
društvima koja su tisućljećima živjela u tim krajevima. Posljednje
koje je palo pod dominaciju Inka bilo je pravo carstvo naroda
Chimu; njihov glavni grad, Chan-Chan, bio je metropola čija su
se svetišta, stepenaste piramide i nastambe prostirale na preko
trinaest četvornih kilometara.

Smješten blizu današnjeg grada Trujilla, gdje rijeka Moche
utječe u Tihi ocean, drevni glavni grad podsjetio je istraživače
na Egipat i Mezopotamiju. Istraživač iz devetnaestog stoljeća E.
G. Squier (Peru Illustrated: Incidents of Travel and Explorations in
the Land of the Incas) vidio je goleme ostatke koji su ga zapanjili
čak i u ruševnom stanju i još neiskopani. On je vidio 'duge linije
masivnih zidova, gigantske piramide s prostorijama ili huacas,
ostatke palača, nastambi, akvadukata, rezervoara, hambara... i
grobova, koji su se prostirali mnogim kilometrima, na sve strane'.
I doista, pogled iz zraka na ogromno mjesto koje se prostire
kilometrima na ravnom obalnom zemljištu, doziva u sjećanje
pogled iz zraka na Los Angeles dvadesetog stoljeća.

Obalna područja koje leže između zapadnog lanca Anda i
Tihog oceana klimatski su područja bez kiše. Život i civilizacija
ovdje su bili mogući jer vode koje se slijevaju sa visokih planina
u ocean teku u obliku velikih i malih rijeka koje presijecaju
obalne ravnice na otprilike svakih osamdeset ili stotinu šezdeset
kilometara. Ove rijeke stvaraju plodna i zelena područja koja
razdvajaju široke prostore slične pustinji. Naselja su stoga nikla
na obalama i ušćima tih rijeka; a arheološki dokazi pokazuju da
su Chimusi uvećavali ove izvore vode vodom dopremljenom s
planina pomoću akvadukata. Osim toga, povezali su plodna i
naseljena područja cestom koja je u prosjeku bila široka četiri i
pol metra - pretečom čuvene Autoceste Sunca Inka.

131 KRALJEVSTVO ZLATNOG ŠTAPA

PERU I NJEGOVI SUSJEDI

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 132

Na rubu izgrađenog područja gdje prestaje zelena dolina
i počinje neplodna pustinja, iz pustinjskog se tla uzdižu velike
piramide, stojeći jedna nasuprot druge preko rijeke Moche.
One su bile izgrađene s ciglama od blata sušenim na suncu,
podsjećajući istraživače, kao npr. V. W. von Hagena (Highway of
the Sun i druge knjige) na visoke tornjeve hrama (zigurate) u
Mezopotamiji, koji su također bili izgrađeni od cigala od blata
i, poput onih na obalama rijeke Moche, pomalo su konveksnog
oblika.

Tijekom četiri stoljeća procvata naroda Chimu, od oko
1000. do 1400. g. n. e., oni su također ovladali zlatarstvom u
mjeri koju Inke, koji su uslijedili, nikad nisu dosegli. Španjolski
konkvistadori su u superlativima opisivali zlatna blaga onoga
što su ustvari bili Chimu središta (čak i pod vladavinom Inka);
zlatna ograda grada zvanog Tumbes, gdje su biljke i životinje
prikazane u zlatu, izgleda da je bio model po kojem su Inke
oblikovale zlatnu ogradu glavnog svetišta u Cuzcou. Okolica
jednog drugog grada, Tucume, dala je veći dio zlatnih predmeta
koji su bili pronađeni u Peruu u stoljećima nakon španjolskog
osvajanja (predmeta zakopanih u grob s mrtvacima). Kada su
pregazili obalne zemlje, Inke su uistinu bili zapanjeni količinama
zlata koje su Chimusi posjedovali. Te legendarne količine, kao i
stvarni kasniji nalazi, još uvijek zbunjuju znanstvenike; naime,
izvori zlata u Peruu ne nalaze se u neplodnim obalnim zemljama,
već u planinama.

Chimu - država kulture - bila je nasljednik prijašnjih
kultura ili organiziranih društava. Kao što je to slučaj i s Chimu,
nitko ne zna kako su ti narodi sami sebe nazivali; imena koja se
danas za njih koriste ustvari su imena arheoloških nalazišta ili
rijeka gdje su ta društva i njihove prepoznatljive građevine bile
skoncentrirane. Na središnjem sjevernom obalnom području
narod nazvan Mochica uklanja maglu povijesti unatrag do
otprilike 400. g. pr. n. e. Oni su poznati po svom umjetničkom
grnčarstvu i prelijepim tkaninama; no, kako i kada su naučili
te vještine, ostaje tajnom. Ukrasi na njihovim keramičkim
posudama puni su ilustracija krilatih bogova i prijetećih divova,

133 KRALJEVSTVO ZLATNOG ŠTAPA

te upućuju na religiju s panteonom na čijem čelu je bio Bog
Mjesec, čiji je simbol bio polumjesec, a ime Si ili Si-An.

Artefakti Mochica razvidno pokazuju da su oni, stoljećima
prije naroda Chimu, ovladali vještinom lijevanja zlata, građenja
ciglama od blata i gradnjom dvorišta hrama s puno zigurata.
Na mjestu zvanom Pacatnamu, tridesetih godina dvadesetog
stoljeća, njemački arheološki tim (H. Ubbelohde-Doering, Auf
den Koenigsstrassen der Inka) iskopao je zakopani sveti grad s, ni
manje ni više, nego trideset i jednom piramidom. Utvrdili su da
su mnoge od manjih piramida bile oko tisuću godina starije od
nekoliko većih piramida, koje su imale stranice od po šezdeset
metara i bile visoke oko dvanaest metara.

Južna granica Chimu carstva bila je rijeka Rimac, od čijeg su
imena Španjolci iskrivljeno izveli naziv Lima kao ime za njihov
glavni grad. U vrijeme koje je prethodilo dolasku Inka iza te
granice nalazila su se obalna područja koja je nastanjivalo pleme
Chincha; planine su zaposjeli narodi koji su govorili jezikom
Aymara. Danas je poznato da su Inke od ovih prvih preuzeli
svoje poimanje panteona, a od ovih drugih priče o Stvaranju i
Početku.

Regija Rimac bila je žarište u staro vrijeme, kao što je i
danas. Upravo na tom području, južno od Lime, stajao je najveći
hram nekom peruanskom božanstvu. Još uvijek se mogu vidjeti
njegove ruševine iz vremena kad su ga Inke ponovno sagradili
i povećali. Bio je posvećen Pacha-Camacu, što znači 'Stvoritelj
svijeta', bogu koji je predvodio panteon u kojem su bili i božanski
par Vis i Mama-Pacha ('Gospodin Zemlja' i'Gospođa Zemlja') i Ni
i Mama-Cocha ('Gospodin Voda' i 'Gospođa Voda'), bog Mjeseca
Si, bog Sunca Illa-Ra i bog junaka Kon koji je također bio poznat
i kao Ira-Ya - imena koja podsjećaju na mnoge bliskoistočne
božanske epitete.

Pachacamacov hram bio je 'Meka' drevnih naroda južnih
obala. Hodočasnici su dolazili iz okolnih mjesta kao i izdaleka.
Sam čin hodočašća bio je tako poštovan, da čak i kad su plemena
bila u ratu, neprijateljskim je hodočasnicima bio zajamčen
siguran prolaz. Hodočasnici su dolazili noseći darove od zlata,

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 134

jer to je bio metal za koji se držalo da pripada bogovima. Samo
su odabrani svećenici mogli ući u najsvetije mjesto gdje je u
određene prazničke dane božja slika izgovarala proroštva koja
su svećenici prenosili narodu. Cijeli sveti prostor hrama bio je
toliko štovan da su hodočasnici prije ulaska morali izuti sandale
- kao što je to Mojsiju bilo zapovjeđeno na Sinaju, i kao što to
muslimani još uvijek rade prilikom ulaska u džamiju.

Zlato koje se nalazilo u hramu bilo je previše bajoslovno
a da bi promaklo pažnji Španjolaca. Francisco Pizzaro je po-
slao svog brata Hernandeza da ga opljačka. Ovaj je pronašao
nešto zlata, srebra i dragog kamenja, ali ne i glavno blago,
jer su ga svećenici sakrili. Nikakve prijetnje ili mučenja nisu
mogli natjerati svećenike da otkriju mjesto gdje je blago bilo
pohranjeno (o kojem se još priča da je negdje između Lime i
Lurina). Hernandez je tada smrskao zlatnu božju statuu kako bi
uzeo njen metal i izvukao iz zidova srebrne čavle koji su držali
zlatne i srebrne ploče u nizovima na zidovima hrama. Sami čavli
težili su gotovo jednu tonu!

Lokalne legende osnivanje toga hrama pripisuju 'divovima.
Ono što se sa sigurnošću može reći jest da su Inke - prihvaćajući
štovanje Pachacamaca od plemena koja su podčinili - povećali
i ukrasili hram. Smješten na planini, s Tihim oceanom u
podnožju, hram se uzdizao povrh četiri terase koje su držale
petu, sto pedeset metara iznad tla; te četiri terase bile su stvorene
podizanjem potpornih zidova, izgrađenih od ogromnih kamenih
blokova. Najviša terasa protezala se preko nekoliko jutara.
Završne strukture kompleksa hrama, zahvaljujući uleknutim
trgovima, omogućavale su neometan pogled iz glavnog svetišta
na veliki ocean.

Nisu samo živi dolazili ovdje na molitvu. I mrtvace se također
donosilo u dolinu Rimac, kao i južno na obalnu ravnicu, da bi
proveli život nakon smrti u sjeni proročanskih bogova; možda
su ih donosili čak i zbog eventualnog uskrsnuća, jer je postojalo
vjerovanje da Rimac može uskrsnuti mrtve. Na mjestima danas
poznatim kao Lurin, Pisco, Nazca, Paracas, Ancon, Ica, arheolozi
su u 'gradovima mrtvih' pronašli nebrojene grobove i podzemne

135 KRALJEVSTVO ZLATNOG ŠTAPA

prostorije u kojima su bila sahranjena mumificirana tijela
plemića i svećenika. Mumije, u sjedećem položaju sa savijenim
šakama i nogama, bile su vezane i smještene u vreće; ali, u
vrećama, preminuli su bili potpuno odjeveni u svoju najbolju
odjeću. Suha klima i vreće izvanredno su zaštitili pletenu odjeću,
vunene šalove, turbane i ponča te njihove nevjerojatno svijetle
boje. Na tkaninama, čije je izuzetno tkanje arheologe podsjetilo
na najfinije europske tapiserije, bili su izvezeni religiozni i
kozmološki simboli.

Središnja figura, kako na tkaninama, tako i na keramici, bila
je bog koji drži štap u jednoj, a munju u drugoj ruci i nosi krunu
s rogovima ili zrakama (sl. 65); Indijanci su ga zvali Rimac, poput
imena rijeke.

Jesu li Rimac i Pachacamac bili jedno te isto božanstvo ili
dva različita boga? Znanstvenici se tu ne slažu, jer su dokazi
nedostatni. Slažu se oko toga da su obližnje planine bile posvećene
isključivo Rimacu. Njegovo ime je značilo 'Gromovnik', te je na
taj način i fonetski slično nadimku Raman pod kojim je Adad bio
poznat semitskim narodima - epitet koji potječe od glagola koji
znači 'grmjeti'.

slika 65

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 136

Prema kroničaru Garcilasou u ovim planinama je 'idol
u obliku čovjeka' stajao u svetištu posvećenom Rimacu. On
je pritom mogao misliti na bilo koje od nekoliko mjesta u
planinama oko doline Rimaca. Tamo krajolikom sve do današnjeg
dana dominiraju ruševine nečega što znanstvenici smatraju da
su bile stepenaste piramide (umjetnikova vizija, sl. 66), navodeći
promatrača na pomisao da gleda zigurat sa sedam stepenica u
drevnoj Mezopotamiji.

Je li Rimac bio bog ponekad zvan 'Kon' ili 'Ira-Ya', onaj
kojeg su zvali Viracocha u lozi Inka? Iako to nitko ne može sa
sigurnošću reći, ono što je izvan sumnje jest da je Viracocha
bio prikazivan na identičan način kao i božanstvo prikazano na
obalnoj grnčariji - držeći u jednoj ruci oružje u obliku viljuške, a
u drugoj magijski štap.

Upravo s tim štapom - štapom od zlata - započinju sve
andske legende o Početku; na obalama jezera Titicaca, u mjestu
zvanom Tiahuanacu.

Kad su stigli Španjolci, zemlje Anda bile su carstvo Inka,
kojim se upravljalo iz planinskog glavnog grada Cuzca. A Cuzco,
prenose nam priče Inka, su osnovala Djeca Sunca koje je stvorio
i poučavao na jezeru Titicaca Bog Stvoritelj, Viracocha.

slika 66

137 KRALJEVSTVO ZLATNOG ŠTAPA

Viracocha je, prema andskim legendama, bio veliki Bog
Neba koji je na Zemlju došao u davna vremena i izabrao Ande za
područje svog stvaranja. Jedan španjolski kroničar, otac Cristoval
de Molina, zabilježio je: 'Rekli su da je Stvoritelj bio u Tiahuanacu
i da je to bilo njegovo glavno prebivalište. Stoga se na tom mjestu
nalaze izvanredne građevine, vrijedne divljenja.

Jedan od prvih svećenika koji je zapisao domorodačke priče
o njihovoj povijesti i pretpovijesti bio je Blas Valera; nažalost,
poznati su samo fragmenti njegovih zapisa iz iskaza drugih, jer
su njegov originalni rukopis 1587. g. spalili Englezi prilikom
pljačkanja Cadiza. On je zapisao priču Inka o tome kako je
njihov prvi monarh, Manco Capac, izašao iz jezera Titicaca kroz
podzemni prolaz. On je bio sin Sunca koje mu je dalo zlatni štap
da pomoću njega pronađe Cuzco. Kad je njegova majka dobila
trudove, svijet je bio u tami. Kad se rodio, nastalo je svjetlo i čule
su se trube, a bog Pachacamac je objavio da je osvanuo divan dan
Manca Capaca.

Međutim, Blas Valera je zapisao i druge verzije koje upućuju
na to da su Inke osobu Manca Capaca i priče o njemu prilagodili
svojoj dinastiji, a da su njihovi pravi preci bili doseljenici koji su
u Peru stigli morem. Prema drugoj verziji priče, monarh kojeg
su Inke zvali 'Manco Capac' bio je sin kralja zvanog Atau koji
je stigao na obalu Perua s dvjesto muškaraca i žena koji su se
iskrcali u Rimacu. Odatle su otišli u Icu, a odande su marširali do
jezera Titicaca, mjesta odakle su Sinovi Sunca vladali Zemljom.
Manco Capac je poslao svoje sljedbenike u dva smjera kako bi
pronašli te legendarne Sinove Sunca. On sam je lutao danima
dok nije došao na mjesto koje je imalo svetu pećinu. Pećina je
bila umjetno isklesana i okićena zlatom i srebrom. Manco Capac
je napustio svetu pećinu i otišao do prozora zvanog Capac Toco,
što znači 'Kraljevski prozor'. Kad je izašao, bio je odjeven u zlatnu
odjeću koju je dobio u pećini; zaodjenuvši se tom kraljevskom
odjećom, zadobio je kraljevanje Peruom.

Iz ovih kao i iz drugih kronika proizlazi da su andski narodi
upamtili različite verzije. Oni se sjećaju Početka stvaranja na
jezeru Titicaca i početka kraljevstva na mjestu svete pećine

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 138

i kraljevskog prozora; kod Inka, ti su se događaji odvijali
istovremeno i stvorili su temelj njihove dinastije. Druge su
verzije, međutim, razdvojile događaje i razdoblja.

Jedna od verzija koja se odnosi na Početak govori daje veliki
bog, Stvoritelj Svega, Viracocha, poslao četiri brata i četiri sestre
da putuju zemljom i donose civilizaciju primitivnim narodima;
jedan od tih parova brat-sestra/muž-žena započeo je kraljevstvo
u Cuzcu. Druga verzija govori da je Veliki Bog, u svom sjedištu
na jezeru Titicaca, stvorio taj prvi kraljevski par kao svoju djecu
i dao im predmet načinjen od zlata. Rekao im je da idu na sjever
i sagrade grad tamo gdje zlatni predmet potone u zemlju; mjesto
gdje se to čudo dogodilo bilo je Cuzco. To je bio razlog zbog
kojeg su kraljevi Inka - ukoliko su potekli iz niza brat-sestra
kraljevskih parova - mogli tvrditi da potječu izravno od Boga
Sunca.

Sjećanja na Potop pojavljuju se u gotovo svim verzijama
Početka. Prema ocu Molini (Relación de las fabulas y ritos de
los Yngas) već 'u vrijeme Manca Capaca koji je bio prvi Inka i
otkada su se nadalje počeli nazivati Djecom Sunca ... imali su
potpuni opis Potopa. Govore da su u Potopu nestali svi ljudi i
sva stvorenja, a vode su narasle iznad svih najviših planina na
svijetu. Nijedno živo biće nije preživjelo osim muškarca i žene
koji su ostali 'u kutiji'; a kad su se vode povukle, vjetar ih je odnio
u Huanaco koji je udaljen oko tri stotine kilometara od Cuzca,
nešto manje ili nešto više. Stvoritelj Sviju Stvari zapovjedio im je
da ostanu tamo kao Mitime, te je na tom mjestu, u Tiahuanacu,
započeo podizati narod i nacije koji žive u tom području'.
Ponovno napučivanje Zemlje Stvoritelj je započeo oblikujući
iz gline po jednu osobu iz svakog naroda: 'zatim je dao život i
dušu svakom, i muškarcima i ženama, i usmjerio ih k njihovim
odredištima na Zemlji'. Oni koji nisu poštovali zapovijedi koje su
se ticale bogoštovlja i ponašanja, bili su pretvoreni u kamenje.

Stvoritelj je kraj sebe na otoku jezera Titicaca imao i Mjesec
i Sunce, jer su došli po njegovoj zapovijedi. Kad je sve što je
trebalo nanovo stvoriti na Zemlji bilo učinjeno, Mjesec i Sunce
su se uzdigli na nebo.

139 KRALJEVSTVO ZLATNOG ŠTAPA

Ova dva božanska pomoćnika Stvoritelja Svega prisutna su
u još jednoj verziji, kao njegpva dva sina. 'Nakon što je stvorio
plemena i narode i dodijelio im odjeću i jezike', pisao je otac
Molina, 'Stvoritelj je zapovjedio svojoj dvojici sinova da idu u
različitim pravcima i uvode civilizaciju'. Stariji sin, Ymaymana
Viracocha (što znači 'u čijoj su moći smještene sve stvari'), otišao
je dati civilizaciju planinskim narodima; mlađem sinu, Topacu
Viracochi ('stvaratelj stvari'), bilo je zapovjeđeno da ide obalnim
ravnicama. Kada su dva brata završila posao, sreli su se na obali
mora 'odakle su se uzdigli na nebo'.

Garsilaso de la Vega koji je rođen u Cuzcu, ubrzo nakon
španjolskog osvajanja, od oca Španjolca i Inka majke, zapisao
je dvije legende. Prema jednoj je Veliki Bog sišao s neba na
Zemlju da pouči čovječanstvo i dao mu je zakone i pravila. On
je 'postavio svoje dvoje djece na jezero Titicaca', dao im 'zlatni
klin' i uputio ih da se nastane na mjestu gdje će on potonuti
u zemlju, a to se dogodilo u Cuzcu. Druga legenda govori da
'nakon što su se vode potopa povukle, određeni čovjek se pojavio
u zemlji Tiahuanacu koja leži južno od Cuzca. Taj je čovjek bio
toliko moćan daje podijelio svijet na četiri dijela i predao po dio
četvorici ljudi kojima je dodijelio titulu kralja'. Jedan od njih, čije
je ime bilo Manco Capac ('kralj i gospodin' na Quechua jeziku
Inka), utemeljio je kraljevstvo u Cuzcu.

Različite verzije govore o dvije faze Viracochinog stvaranja.
Juan de Betanzos (Suma y Narración de los Incas) zapisao je
Quechua priču gdje je bog Stvoritelj 'isprva napravio raj na
Zemlji'; također je stvorio i ljude - čovječanstvo. No, 'ti su ljudi
učinili nešto loše Viracochi i on se na to naljutio ... i te prve
ljude i njihovog vođu je za kaznu pretvorio u kamenje'. Zatim,
poslije razdoblja tame, u Tiahuanacuu je načinio nove muškarce
i žene, iz kamenja. Dao im je zadaće i sposobnosti, i rekao im
kuda da idu. Ostavši sa samo dva pomoćnika, jednog je poslao
na sjever, a drugog na jug, dok je on sam otišao u smjeru Cuzca.
Tamo je postavio poglavara; osnovavši tako kraljevstvo u Cuzcu,
Viracocha je nastavio svoje putovanje 'sve do obale Ekvadora,

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 140

gdje su mu se pridružila njegova dva suputnika. Tamo su svi
zajedno počeli hodati po moru i nestali!

Neke priče planinskih naroda usredotočile su se na to
kako je došlo do naseljavanja u Cuzcu i kako je Cuzco bio
božanski određen da postane glavni grad. Po jednoj verziji,
ono što je Manco Capac dobio (kako bi mogao pronaći mjesto
gdje će podići grad) bila je motka ili štap načinjen od čistog
zlata; zvali su ga Tupac-yauri, što znači sjajno žezlo'. On je u
pratnji braće i sestara krenuo u potragu za tim određenim
mjestom. Došavši do određenog kamena, njegove suputnike je
obuzela malaksalost. Kad je Manco Capac udario kamen svojim
magičnim štapom, ovaj je progovorio i rekao mu da je izabran da
vlada kraljevstvom. Potomak jednog indijanskog poglavice koji
se obratio na kršćanstvo nakon dolaska Španjolaca tvrdio je u
svojim memoarima da su Indijanci do današnjeg dana pokazivali
drugima taj sveti kamen. 'Inka Manco Capac oženio je jednu od
svojih sestara, imenom Mama Ocllo ... i oni su počeli donositi
dobre zakone za vladanje svojim narodom'.

Ova priča, ponekad zvana legendom o četvero braće Ayar,
govori - kao i sve druge verzije o osnivanju Cuzca - da je
magični predmet kojim su bili određeni monarh i glavni grad
bio načinjen od čistog zlata. To je indicija za koju smatram da
je od vitalnog i središnjeg značenja za odgonetanje enigme svih
američkih civilizacija.

Kad su Španjolci ušli u Cuzco, glavni grad Inka, naišli su na
metropolu s nekih 100.000 stambenih kuća, koje su okruživale
kraljevsko-religiozni centar veličanstvenih hramova, palača,
vrtova, trgova i tržnica. Smješten između dviju rijeka (Tullumayo
i Rodadero), na visini od nekih 3300 metara, Cuzco počinje na
podnožju obronaka Sacsahuamana. Grad je bio podijeljen na
dvanaest četvrti - broj koji je zbunio Španjolce - raspoređenih u
ovalnom obliku. Prva i najstarija četvrt, prikladno nazvana Terasa
Klečanja, bila je smještena na kosini obronka na sjeverozapadu.
Tamo su prvi Inke (a pretpostavljamo i legendarni Manco
Capac) izgradili svoje palače. Sve su četvrti nosile slikovita imena

141 KRALJEVSTVO ZLATNOG ŠTAPA

(Mjesto Koje Govori, Terasa Cvijeća, Sveta Vrata, i sl.) koja su u
stvarnosti opisivala njihovu glavnu osobitost.

Jedan od vodećih znanstvenika dvadesetog stoljeća za
područje Cuzca, Stansbury Hagar (Cuzco, the Celestial City)
isticao je vjerovanje da je Cuzco bio utemeljen i izgrađen u
skladu s planom koji je nacrtao Manco Capac na pretpovijesnom
svetom mjestu gdje je započela seoba Osnivača, u Tiahuanacu
na jezeru Titicaca. U njegovom imenu ('Pupak Zemlje) i podjeli
na četiri dijela, oponašajući četiri kuta Zemlje, on je (a i drugi)
vidio izraz zemaljskih koncepata. Međutim, u nekim drugim
karakteristikama plana grada, on je prepoznao aspekte znanja
o zvijezdama (otuda i naslov knjige - Cuzco, Nebeski grad, op.
prev.). Vodeni tokovi koji su prolazili kroz središte grada tekli
su umjetnim kanalima koji su oponašali zavojitu Mliječnu stazu,
dok je dvanaest četvrti oponašalo podjelu neba na dvanaest kuća
zodijaka. Značajno je za naše proučavanje događaja na Zemlji,
kao i vremena u kojem su se odvijali, da je Hagar zaključio da je
prva i najranija četvrt predstavljala Ovna.

Squier i ostali istraživači devetnaestog stoljeća opisivali su
Cuzco kao dijelom potpuno španjolski, a djelomično izgrađen
preko ostataka ranijeg grada Inka. Stoga, da bismo saznali kako
je izgledao Cuzco kakvog su ga Španjolci - osvajači zatekli,
te kako bismo stekli uvid kakav je bio u još ranija vremena,
treba posegnuti za zapisima ranih kroničara, Pedro de Cieza
de Leon (Chronicles of Peru u engleskom prijevodu) opisao je
glavni grad Inka, njegove građevine, trgove i mostove blistavim
riječima 'plemenito urešen grad' iz čijeg su središta vodile četiri
kraljevske ceste do najudaljenijih dijelova carstva; njegovo je
blago pripisao ne samo običaju da se ne diraju palače preminulih
kraljeva, već i zakonu koji je nalagao da se zlato i srebro donose
u grad za štovanje i žrtvu, ali je zabranjivao njihovo iznošenje
pod prijetnjom smrti. 'Cuzco', pisao je u njegovu slavu, 'je bio
veličanstven, sjajan i divan, i morali su ga utemeljiti ljudi velike
inteligencije. Imao je lijepe ulice, samo što su bile uske, a kuće su
bile građene od čvrstog kamena, krasno spojenog. To je kamenje

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 142

bilo veliko i dobro rezano. Drugi dijelovi kuća bili su od drveta i
slame; među njima nema ostataka crjepova, opeke ili vapna'.

Garcilaso de la Vega (koji je nosio očevo ime, ali također
i kraljevski naslov 'Inka' jer je njegova majka bila iz kraljevske
dinastije Inka) nakon stoje opisao dvanaest četvrti, kaže da su osim
palače prvog Inke u Prvoj Četvrti, na obronku Sacsahuamana,
ostale palače Inka bile smještene oko središta grada, u blizini
velikog hrama. U njegovo vrijeme još su uvijek postojale palače
drugog, šestog, devetog, desetog, jedanaestog i dvanaestog Inke.
Neke od njih su bile na glavnom trgu glavnog grada koji se zvao
Huacay-Pata. Tamo je vladajući Inka, sjedeći na velikom podiju,
zajedno sa svojom obitelji, predstavnicima dvorske hijerarhije
i svećenicima promatrao i upravljao festivalima i vjerskim
svečanostima, od kojih su četiri bile povezane sa zimskim i
ljetnim solsticijem, te proljetnim i jesenjim ekvinocijem.

Kao što i rani kroničari potvrđuju, najslavnija i najveli-
čanstvenija građevina prethispanskog Cuzca bila je Cori-Cancha
('Zlatna ograda'), najvažniji hram u gradu i kraljevstvu. Španjolci
su ga nazvali Hramom Sunca, vjerujući da je Sunce bilo najviše
božanstvo Inka. Oni koji su vidjeli hram prije negoli je bio
vandalski uništen i prije negoli su ga Španjolci ponovno izgradili,
izvješćuju da je bio načinjen od nekoliko dijelova. Glavni hram
je bio posvećen Viracochi; pokrajnje ili vanjske kapelice bile su
posvećene Mjesecu (Quilla), Veneri (Chasca), tajanstvenoj zvijezdi
zvanoj Coyllor te Illa-pa-u, bogu gromova i munja. Postojalo je
i svetište posvećeno dugi. Upravo tu, u Coricanchi, Španjolci su
opljačkali zlatna blaga.

Uz Coricanchu nalazio se samostan koji se zvao Acla-Huasi -
'Kuća odabranih žena'. Sastojao se od nastambi koje su okruživale
vrtove i voćnjake, kao i radionica za predenje, pletenje i šivanje
kraljevskih i svećeničkih odora. To je bila osamljena enklava gdje
su živjele djevice posvećene Velikom Bogu; jedna od njihovih
zadaća bila je sačuvati Vječnu vatru koja se pripisivala bogu.

Španjolski osvajači, nakon što su opljačkali gradska blaga,
krenuli su prilagoditi grad svojim potrebama, i to na način da
su kockom među sobom podijelili razne građevine. Većinu njih

143 K R A L J E V S T V O Z L A T N O G Š T A P A

su sravnili sa zemljom zbog načina njihove gradnje; tu i tamo
je neki ulaz ili dio zida ostao sačuvan unutar novih španjolskih
zgrada. Veća svetišta se koristilo kao prostor za crkve i samostane.
Dominikanci, koji su se prvi pojavili, preuzeli su Hram Sunca
tako što su uništili njegovu vanjsku strukturu, ali uključili drevni
raspored te neke dijelove zidova u svoju crkvu-samostan. Jedan
od najzanimljivijih odjeljaka koji je iskorišten na taj način i stoga
još uvijek netaknut, jest polukružni vanjski zid koji je nekoć bio
ograda Velikog Oltara hrama Inka (sl. 67). Upravo na tom mjestu
Španjolci su pronašli veliki zlatni disk koji je predstavljao (kako
su pretpostavljali) sunce; on je kockom pripao konkvistadoru
Leguizanu koji ga je sljedeće noći prokockao. Pobjednik je
religijske predmete rastopio i izlio u ingote.

slika 67

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 144

Nakon dominikanaca došli su franjevci, augustinci, jezuiti;
svi su oni izgradili svoja svetišta, uključivši i veliku katedralu
u Cuzcu, na mjestima gdje su nekada stajala svetišta Inka.
Nakon svećenika, stigle su opatice; ne iznenađuje da njihov
samostan stoji na mjestu samostana Inka - Kuće odabranih
žena. Guverneri i španjolski dostojanstvenici slijedili su primjer,
te gradili građevine i domove na ostacima kamenih kuća Inka,
služeći se njihovim materijalom.

Neki vjeruju da je Cuzco, čije ime znači 'pupak', bio tako
nazvan stoga što je bio glavni grad ili zapovjedno mjesto. Druga
teorija kojoj su se mnogi priklonili govori da njegovo ime znači
'Mjesto podignutog kamenja'. Ako je tako, onda njegovo ime
odgovara glavnoj atrakciji Cuzca - zadivljujućem megalitskom
kamenju.

Dok je većina nastambi Inka u Cuzcu bila izgrađena od
neobrađenog kamenja spojenog žbukom, od grubo klesanog
kamenja sličnog opekama ili od tesanog kamenja, neke su
starije građevine bile izrađene od savršeno izrezanog, isklesanog
i oblikovanog kamenja, kao što je ono pronađeno u ostatku
polukružnog zida u Coricanchi. Ljepota i kvaliteta izrade tog
zida kao i nekih drugih, koji potječu iz istog vremena, zadivila
je i dirnula bezbrojne putnike. Sir Clemens Markham je zapisao:
'Zadubivši se u ovo neusporedivo djelo zidarstva, čovjek se
gubi u divljenju krajnjoj ljepoti njegovog oblika ... a iznad svega
neumornoj ustrajnosti i vještini koja je bila potrebna da bi se
svaki kamen oblikovao s takvom preciznošću, bez greške'.

Squiera, koji je bio više antikvar, a manje arhitekt, više
je impresioniralo drugo kamenje Cuzca - veliko kamenje
najčudnijih oblika koje je pristajalo jedno uz drugo sa
zadivljujućom preciznošću i bez žbuke. Budući da su bili od
smeđeg trahita Andahuaylillas, pretpostavio je da su morali biti
posebno izabrani zbog svoje teksture, koja 'budući je hrapava,
uzrokuje veće prianjanje kamenih dijelova, nego što bi se postiglo
korištenjem bilo koje druge vrste kamena. On je potvrdio da se
poligonalno (mnogostranično, koje ima više od četiri kuta)
kamenje, kako su to tvrdili i španjolski kroničari, međusobno

145 KRALJEVSTVO ZLATNOG ŠTAPA

uklapalo s takvom točnošću 'da je između njih bilo nemoguće
ugurati najtanju oštricu noža ili najtanju iglu.' (sl. 68a). Jedan
takav kamen, turistima najdraži, ima dvanaest strana i kutova
(sl. 68b).

Svi ti teški blokovi od najtvrđeg kamena bili su dopremani
u Cuzco, a nepoznati zidari su ih izrezali s očitom lakoćom, kao
da oblikuju kit za staklo. Površina svakog kamena bila je oklesana
do glatkoće i lagane zaobljenosti; na koji način je to učinjeno,
to nitko ne može reći, jer se ne mogu vidjeti ni brazde, niti
neravnine, niti tragovi čekića. Kako je to teško kamenje podizano
i postavljano jedno na drugo, pod kutovima koji se uklapaju u
nepravilne kutove ispod i pokraj njih, to je također tajna. Da bi
tajna bila veća, svo se to kamenje čvrsto drži bez žbuke, opirući
se ne samo ljudskom uništavanju, već i čestim potresima u tom
području.

slika 68

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 146

Svi se danas slažu da prekrasno isklesano kamenje predstavlja
'klasičnu fazu Inka, a da divovski zidovi pripadaju ranijem
razdoblju. U potrazi za jasnijim odgovorima, znanstvenici ga
jednostavno nazivaju Megalitskom dobi.

To je zagonetka koja još uvijek traži rješenje. To je također i
tajna koja se samo produbljuje, kako se čovjek uspinje obroncima
Sacsahuamana. Tamo ono što se vjerovalo da je tvrđava Inka,
izaziva kod posjetitelja još veću enigmu.

Ime obronka znači Sokolovo mjesto. Oblikovan kao trokut s
osnovicom na sjeverozapadu, njegov vrh se uzdiže nekih dvjesto
četrdeset metara iznad grada koji se nalazi u podnožju. Njegove
strane oblikuju gudure koje ga odvajaju od planinskog lanca
kojem pripada i s kojim se ponovo spaja pri dnu.

Obronak se može podijeliti na tri dijela. Njegovom širokom
osnovicom dominira ogromna stijena koja je izbila na površinu,
koju je netko izrezao i oblikovao u divovske stepenice ili terase
i izbušio tunelima, nišama i žljebovima. Srednji dio obronka
zauzima poravnato područje široko i dugačko stotinjak metara.
A uži dio, uzdignut iznad ostatka obronka, sadrži dokaze o
kružnim i pravokutnim građevinama ispod kojih su prolazi,
tuneli i drugi otvori, raspoređeni u zbunjujući labirint urezan u
prirodnoj stijeni.

Tri masivna zida koji se protežu usporedo jedan s drugim u
cik-cak liniji (sl. 69) odvajaju ili štite ovo 'razvijeno' područje od
ostatka obronka.

Tri linije cik-cak zidova sagrađene su od masivnog kamenja
i uzdižu se jedna iza druge, svaka nešto viša od one ispred nje,
do ukupne visine od oko osamnaest metara. Nakupine zemlje
iza svakog zida stvorile su terase koje su, pretpostavlja se, trebale
poslužiti braniteljima obronka kao grudobrani. Najdonji (prvi)
zid građen je od golemih kamenih blokova i teži između deset i
dvadeset tona. Na jednom mjestu kamen visok preko osam metra
teži više od 300 tona (sl. 70). Mnogi kameni blokovi visoki su i po
četiri i pol metra, a široki od tri do četiri metra u širinu i debljinu.
Kao i u gradu ispod, površina ovog kamenja je umjetno oklesana
do savršene glatkoće, a njihovi rubovi su zaobljeni, što znači da to

147 KRALJEVSTVO ZLATNOG ŠTAPA

slika 69

slika 70

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 148

nije kamenje koje je ležalo uokolo i koje je upotrijebljeno onako
kako ih je priroda oblikovala, već predstavljaju rad stručnih
zidara.

Masivni blokovi kamenja leže jedni na drugima, ponekad
razdvojeni zbog nekog nepoznatog građevnog razloga tankom
kamenom pločom. Kamenje je posvuda poligonalnog oblika s
nepravilnim stranicama i kutovima koji se bez žbuke uklapaju
u odgovarajuće nepravilne oblike susjednih kamenih blokova.
Njihov stil i razdoblje jasno ukazuju na to da pripadaju istoj
divovskoj gradnji kao i ostaci Megalitskog doba u Cuzcu, ali su
ovdje bitno masivniji.

Posvuda po zaravnjenim područjima između zidova nalaze
se ostaci građevina koje su bile izgrađene iz pravilno oblikovanog
kamenja 'Inka stila'. Kako pokazuje raščišćavanje na tlu, kao i
fotografije iz zraka, na vrhu obronka su postojale razne strukture.
Sve je to zdrobljeno ili uništeno u ratovima koji su izbili između
Inka i Španjolaca nakon osvajanja. Samo su kolosalni zidovi ostali
čitavi, nijemi svjedoci koji odaju zagonetno doba i tajanstvene
slike; jer kako su sve studije pokazale, gigantski kameni blokovi
bili su lomljeni kilometrima daleko i moralo ih se do tog mjesta
transportirati preko planina, dolina, gudura i divljih rijeka.

Kako i tko je to uradio i - zašto?

Kroničari iz vremena španjolskog osvajanja, putnici iz
bliskih nam stoljeća i suvremeni istraživači, svi dolaze do istog
zaključka: to nisu bili Inke, nego njihovi tajanstveni prethodnici s
nekim nadnaravnim moćima... Ali, nitko ne nudi čak niti teoriju
na pitanje - Zašto.

Garcilaso de la Vega o tim je utvrdama napisao da nema
druge nego vjerovati da su'uspravljene pomoću magije, od strane
demona, a ne ljudi, zbog broja i veličine kamenja postavljenog u
ta tri zida ... za koje je nemoguće povjerovati da su izrezani u
kamenolomu, jer Indijanci nisu imali ni željezo niti čelik pomoću
kojih bi ih mogli izrezati i oblikovati'. Podjednako je čudesno
kako su tamo bili dopremljeni, budući da Indijanci nisu imali ni
kola niti volove niti užad pomoću koje bi ih vukli. Niti su tamo