Zecharia Sitchin - Izgubljena Kraljevstva

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 200

slika 86

je pravi ključ za simboličku kozmogoniju i astronomiju drevnog
Perua'; osim toga, uvjeren je da je vrh trokuta bio hijeroglif za
'nebo'. S. K. Lothrop (Inca Treasure) tvrdi da su slike iznad velikog
oltara 'tvorile kozmogonijsku priču o stvaranju neba i zemlje,
Sunca i Mjeseca, prvog muškarca i žene'. Svi se slažu, kako je
ustvrdio Salcamayhua, da je to predstavljalo 'ono što je poganin
mislio' - zbroj svih njihovih vjerovanja i legendarnih priča; sagu
o Nebu i Zemlji i vezu između njih.

Skup nebeskih oblika jasno prikazuje Sunce i Mjesec sa
strane zlatne ovalne ploče, kao i grupe nebeskih tijela iznad i
ispod ovala. Da dva zvjezdana simbola sa svake strane ovala
predstavljaju Sunce i Mjesec, proizlazi iz tipičnih prikaza
njihovih lica nacrtanih iznad simbola, a dodatnu potvrdu za to
predstavljaju bilješke na domorodačkom jeziku: Inti (Sunce) i
Quilla (Mjesec).

Budući da je Sunce prikazano na spomenuti način, što je
predstavljao središnji oblik, veliki oval? Priče govore kako se ovaj
simbol izmjenjivao sa Suncem kao predmet obožavanja i štovanja
u vrijeme Inka. Njegov identitet je jasno objašnjen bilješkom koja
kaže: 'Illa Ticci Uuiracocha, Pachac Acachi. Quiere decir imagen

2 0 1 P U T EVI NEBA

del Hecedor del cielo y de la tierra. Prevedeno, to znači: 'Ilia Ticci
Viracocha, Stvoritelj svega; to će reći: slika Stvoritelja neba i
Zemlje'.

Ali se zašto se Viracochu prikazivalo kao oval?
Jedan od glavnih istraživača ove teme R. Lehmann-Nitsche
('Coricancha - El Templo del Sol an el Cuzco y las Imagenes de
su Altar Mayor) postavio je tezu da je ovalni oblik predstavljao
'kozmičko jaje', teogonijsku ideju koja je svoj odjek našla u
grčkim legendama, u hinduističkim religijama, cak i u Postanku'.
To je 'najstarija teogonija čije pojedinosti bijeli autori još
nisu shvatili'. U svetištima indo-europskog božanstva Mitre
pojavljuje se kao jaje okruženo konstelacijom zodijaka. 'Možda
će jednog dana indijanolozi prepoznati sličnosti u pojedinostima
i kultovima Viracoche, Brahme sa sedam očiju i izraelskog Jahve
... U klasičnoj antici i u orfičkom kultu postojale su svete slike
Mističnog Jajeta; zašto Se ne bi isto dogodilo i u velikom svetištu
u Cuzcu?'

Lehmann-Nitsche je smatrao da je Kozmičko Jaje jedino
moguće objašnjenje za neuobičajenu upotrebu ovalnog oblika,
budući daje, osim njegove sličnosti s oblikom jajeta, eliptični oblik
(kojeg je teško precizno nacrtati ili oblikovati) nemoguće naći na
Zemlji kao oblik prisutan u prirodi. Međutim, kako Lehmann-
Nitsche, tako i drugi istraživači, izgleda da su zanemarili činjenicu
da eliptični oblik na sebi (na dnu) ima zvjezdani simbol. Ukoliko
se eliptični ili ovalni oblik, kako izgleda, odnosi na još jedno
nebesko tijelo (osim pet iznad i četiri ispod), to nam govori o
'ovalu' koji se može pronaći u prirodi, ali ne na Zemlji, nego - na
nebu: radi se o prirodnoj krivulji orbite planeta oko sunca. To je,
po meni, orbitalna putanja jednog planeta u našem Sunčevom
sustavu.

Dakle, ono što je sveti zid prikazivao nije bila neka daleka i
tajanstvena konstelacija, već naš vlastiti Sunčev sustav, sa Suncem,
Mjesecom i deset planeta, što ukupno iznosi dvanaest. Vidimo
planete našeg Sunčevog sustava podijeljene u dvije grupe. Po
meni, to je pet vanjskih planeta na većoj udaljenosti - Pluton,
Neptvm, Uran, Saturn i Jupiter (brojeći izvana prema unutra).

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 202

Niža ili bliža grupa predstavlja četiri unutarnja planeta - Mars,
Zemlju, Veneru i Merkur. Dvije grupe planeta razdvojene su
ogromnom eliptičnom orbitom dvanaest člana Sunčevog sustava.
Inkama, oval je predstavljao nebeskog Viracochu.

Treba li nas iznenaditi činjenica da je upravo takav bio i
sumerski pogled na Sunčev sustav?

Kako se prikazi spuštaju sa neba prema Zemlji, na desnoj
strani zida prikazano je zvjezdano nebo, a na lijevoj oblaci.
Znanstvenici se slažu s izvornim bilješkama koje upućuju na
- 'ljeto' (jasno zvjezdano nebo) i 'zimske oblake'. Promatrajući
dio kreativnog čina koji se odnosi na godišnja doba, prikaz Inka
ovdje ponovno slijedi bliskoistočni obrazac. Zemljin nagib (koji
uzrokuje godišnja doba) u Sumeru se pripisivao Nibiruu, a u
Babilonu Marduku. Odjek te ideje nalazimo kod psalmista koji
pjeva biblijskom Gospodinu: 'Ti si stvorio ljeto i zimu'.

Ispod 'ljeta nalazi se simbol zvijezde, dok je ispod 'zime'
prikazana divlja životinja. Općenito je prihvaćeno da te slike
predstavljaju konstelacije povezane (na južnoj hemisferi) s
ovim godišnjim dobima, gdje crtež za zimu predstavlja Lava u
zodijaku. To je zapanjujuća spoznaja iz nekoliko razloga. Prvo,
zato što u Južnoj Americi nema lavova. Kao drugo, stoga što,
kad je u Sumeru nastao kalendar u četvrtom tisućljeću pr. n. e.,
ljetni solsticij se pojavljivao kada se Sunce nalazilo u zodijačkoj
konstelaciji Lava (UR.GULA na sumerskom). Međutim, na južnoj
hemisferi u to bi doba godine bila zima. Znači da prikaz Inka ne
samo da je posudio ideju o dvanaest zviježđa zodijaka, nego i
poredak po godišnjim dobima kakav je bio u Mezopotamiji!

Sada dolazimo do simbola koji - kao u Enuma Elishu te u
Knjizi Postanka - prenose priče o stvaranju sa neba na Zemlju:
prvi muškarac i žena, Raj, velika rijeka, zmija, planine, sveto
jezero. Bila bi to 'panorama svijeta Inka, riječima Lehmann-
Nitschea. No, točnije bi bilo reći - slikovna Biblija Anda.

Analogija je stvarna, a ne samo simbolična. Elementi u
ovom dijelu slikovne kompozicije mogli bi poslužiti za ilustraciju
mezopotamsko-biblijskih priča o Adamu i Evi u Rajskom vrtu,
zajedno sa zmijom (na desnoj strani zida) i Drvetom Života (na

203 P U T EVI NEBA

lijevoj strani zida). Sumerski E.DIN (od kojega potječe Eden) bio
je dolina velike rijeke Eufrat koja dotječe sa velikih planina na
sjeveru. Zemljopisne oznake su jasno prikazane na desnoj strani
zida, gdje se nalazi kugla koja predstavlja Zemlju, te nosi natpis
'Pacha Mama' - Majka Zemlja. Čak je i Duga, koja se javlja u
bliskoistočnim pričama o Potopu, ovdje prikazana.

(Svi se slažu da kugla odnosno krug označen kao Pacha
Mama predstavlja Zemlju, no nitko se nije zapitao kako su Inke
mogli znati da je Zemlja okrugla. Sumerani su, međutim, bili
svjesni te činjenice pa su sukladno tome i crtali Zemlju, kao i sve
ostale planete).

Grupa od sedam točaka ispod simbola Zemlje zadavala
je beskrajne probleme znanstvenicima. Držeći se pogrešne
pretpostavke da su u drevna vremena ljudi zamišljali da Plejade
imaju sedam zvijezda, neki su sugerirali da taj simbol predstavlja
dio zviježđa Bika. Ali, da je doista tako, onda bi taj simbol
pripadao gornjem, nebeskom dijelu ploče, a ne bi se nalazio pri
njenom dnu. Lehmann-Nitsche i drugi protumačili su simbol
sedmice kao 'sedam očiju vrhovnog boga. No, već smo pokazali
da su sedam točaka, sam broj sedam, u sumerskom brojanju
planeta bile oznaka same Zemlje. Stoga se simbol 'sedam' nalazi
upravo tamo gdje i pripada, kao ime Zemljine kugle.

Posljednji oblik na svetom zidu jest crtež velikog jezera
povezanog kanalom s manjom vodom. Natpis na njoj kaže:
'Mama Cocha', Majka Voda. Svi se slažu da crtež predstavlja
andsko sveto jezero Titicaca. Prikazujući ga, Inke su prenijeli
priču o Stvaranju s neba na Zemlju, te iz Rajskog vrta u Ande.

Lehmann-Nitsche je sažeo značenje i poruku složenog
prikaza na zidu iznad Velikog Oltara riječima:'to vodi čovjeka od
tla do zvijezda'. No, dvostruko je zapanjujuće da prikaz vodi Inke
do druge strane Zemlje.

9

GRADOVI IZGUBLJENI
I NAĐENI

Otkriće priče o Stvaranju u njenoj izvornoj, mezopotamskoj
verziji, prikazane u najsvetijem dijelu hrama Inka, postavlja
mnoga pitanja. Prvo, koje se samo nameće - kako? Kako su Inke
saznali za te priče, ne samo na nekom općem nivou, kako su
one univerzalno poznate (stvaranje prvog ljudskog para, Potop),
već na način koji slijedi ep o Stvaranju, uključujući i znanje o
cjelovitom Sunčevom sustavu i putanji Nibirua?

Jedan mogući odgovor glasi da su Inke posjedovali to znanje
od pamtivijeka i da su ga donijeli sa sobom na Ande. Druga
mogućnost je da su čuli od drugih koje su sreli u tim zemljama.

U nedostatku pisanih materijala kakvi se mogu naći na
drevnom Bliskom istoku, izbor odgovora ovisi u nekoj mjeri o
odgovoru na još jedno pitanje: tko su uistinu bili Inke?

Relacion Salcamayhue je dobar primjer pokušaja Inka da
ovjekovječe upotrebu državne propagande: pripisivanje časnog
imena Matico Capac prvom monarhu Inka, Inka Rocci, da bi
narod kojeg su podjarmili vjerovao da je prvi Inka izvorni 'Sin
Sunca', tek izašao iz svetog jezera Titicaca. U stvarnosti, dinastija

205

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 206

Inka započela je nekih 3500 godina nakon svetog početka.
Osim toga, jezik kojim su Inke govorili bio je Quechua, jezik
naroda centralno-sjevernih Anda, dok se u planinama oko
jezera Titicaca govorilo Aymara jezikom. Uzevši ove i još neke
druge činjenice u obzir, neki su znanstvenici nagađali da su Inke
došli kasnije, s istoka i nastanili se u dolini Cuzca koja graniči s
velikom ravnicom Amazonije.

Samo po sebi, to ne isključuje bliskoistočno podrijetlo
Inka ili njihove veze s tim područjem. Dok je pozornost bila
usmjerena na prikaz na zidu iznad Visokog Oltara, nitko se nije
zapitao zašto - usred naroda koji su izrađivali slike svojih bogova
i koji su svoje idole postavljali u svetišta i hramove - u velikom
hramu Inka nije bilo nikakvog idola, kao niti u bilo kojem
drugom svetištu koje je pripadalo Inkama.

Kroničari izvješćuju da se tijekom nekih svetkovina nosilo
'idola, ali to je bila slika Manca Capaca, a ne boga. Također
izvješćuju da bi određenog svetog dana svećenik odlazio na
daleku planinu na kojoj je stajao veliki idol boga, te tamo žrtvovao
lamu. No, planina i njezin idol su potjecali iz vremena prije Inka
i lako je moguće da se tu radi o hramu na obali u Pachacamacu
(o kojem smo već pisali).

Zanimljivo je da su ta dva običaja u skladu s biblijskim
zapovijedima iz vremena Izlaska. Deset Zapovijedi, između
ostalog, sadrže i zabranu pravljenja i obožavanja idola. A navečer,
na Dan okajanja, svećenik je morao žrtvovati 'kozu grijeha' u
pustinji. Dosad još nitko nije spomenuo da su quipos (vrpce u
različitim bojama koje su morale biti od vune, s čvorovima na
različitim mjestima) koje su Inke koristili za pamćenje događaja,
po načinu izrade i svrsi bili srodni tzitzitu, 'resama na rubu plavog
konca', za koje je Izraelcima bilo zapovjeđeno da ih pričvrste na
svoju odjeću kao podsjetnik na Božje zapovijedi. Postoji pravilo
nasljeđivanja, po kojem je legalni nasljednik bio sin polusestre
- sumerski je to običaj kojeg su slijedili hebrejski patrijarsi. Osim
toga, kraljevske obitelji Inka imale su i običaj obrezivanja.

Peruanski arheolozi su izvijestili o zanimljivim nalazima u
amazonskim provincijama Perua, koji, između ostalog, uključuju

207 GRADOVI IZGUBLJENI I NAĐENI

očite ostatke gradova izgrađenih od kamena, osobito u dolinama
dviju rijeka - Utcubambe i Marariôna. U tropskim zonama, bez
dvojbe, postoje 'izgubljeni gradovi'; no, u nekim slučajevima
objavljena otkrića zapravo su ekspedicije na poznata mjesta.
Takav je bio slučaj s naslovnih stranica iz Gran Patajena, iz 1985.
g.; to su mjesto posjetili peruanski arheolog F. K a u f f m a n n - D o i g
i Amerikanac Gene Savoy dvadeset godina ranije. Postojala su
izvješća o 'piramidama viđenim iz zraka na brazilskoj strani
granice, o izgubljenim gradovima kao što je Akakor, te indijanske
priče o ruševinama koje čuvaju nečuvena blaga. Jedan dokument
u Nacionalnom arhivu u Rio de Janeiru po svojim značajkama
predstavlja izvješće iz osamnaestog stoljeća o izgubljenom gradu
u amazonskim džunglama kojeg su 1591. otkrili Europljani; taj
dokument čak prepisuje spis koji je tamo nađen. To je bio glavni
razlog ekspedicije pukovnika Pery Fawcetta, čiji je misteriozni
nestanak u džungli još uvijek predmet znanstveno-popularnih
članaka.

To sve ne znači da ne postoje drevne ruševine u amazonskom
bazenu, duž južnoameričkog kontinenta od Guiane/Venezuele do
Ekvadora/Perua. Humboldt u svojim izvješćima o putovanjima
duž kontinenta spominje predaje koje govore da su se ljudi s druge
strane mora iskrcali u Venezueli i produžili prema unutrašnjosti;
glavna rijeka u dolini Cuzca, Urubamba, tek je pritoka Amazonije.
Službeni brazilski timovi posjetili su brojna mjesta (međutim,
bez izvođenja sustavnih iskopavanja). Na jednom mjestu blizu
ušća Amazonije pronađene su glinene urne ukrašene urezanim
uzorcima koji podsjećaju na dizajn zemljanih vrčeva iz Ura
(sumerskog Abrahamovog rodnog mjesta). Jedan otočić koji se
naziva Pacoval izgleda da je bio umjetno izgrađen i da je služio
kao temelj za određeni broj humaka (koji nisu iskopani). Prema
radu L. Netta, Investigacioes sobre a Archaeologia Braziliera, slično
ukrašene urne i vaze 'vrhunske kvalitete' nađene su uzvodno uz
Amazoniju. Osobno vjerujem da je, dalje prema jugu, postojala
jednako važna ruta koja je spajala Ande s Atlantskim oceanom.

Ipak, još uvijek nije moguće sa sigurnošću ustvrditi da
su Inke došli ovim putem, jedna od verzija njihovih predaka

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 208

pripisuje njihove početke iskrcavanju na obalu Perua. Njihov
jezik, Quechua, podsjeća na Daleki istok i po značenju riječi i
po dijalektu. S druge strane, oni očigledno pripadaju američko-
indijanskoj lozi - četvrtoj grani čovječanstva koja, usudio sam se
to sugerirati, potječe od Kainove linije. (Jedan vodič u Cuzcu, čuvši
za ovakvu biblijsku ekspertizu, upitao je da li je moguće da In-ka
potječe od Ka-in koji dobijemo zamjenom slogova. Tko zna!)

Vjerujem da ovi dokazi potvrđuju da su bliskoistočne
priče i vjerovanja - uključujući poznavanje priče o Nibiruu
i Anunnakima koji su odatle došli na Zemlju, te panteon
dvanaestorice - precima Inka bili donešeni sa drugog kontinenta.
To se dogodilo u vrijeme Drevnog Carstva; a priče i vjerovanja
donijeli su sa sobom također Stranci S Druge Strane Mora, ali ne
nužno isti oni koji su donijeli slične priče, vjerovanja i civilizaciju
u Srednju Ameriku.

Uz sve činjenice i dokaze koje smo do sada iznijeli, vratimo
se u Izapu, mjesto blizu obale Tihog oceana gdje se sastaju
Meksiko i Gvatemala i gdje su Olmeci i Maye živjeli rame uz
rame. Tek naknadno priznata kao najveće mjesto duž pacifičke
obale Sjeverne ili Centralne Amerike, Izapa bilježi 2500 godina
neprekinute naseljenosti - od 1500.g. pr. n. e. (godina do koje se je
došlo datiranjem ugljikom) do 1000. g. n. e. U mjestu su postojale
uobičajene piramide i igrališta, no, arheolozi su najviše ostali
zatečeni klesanim kamenim spomenicima. Taj karakterističan
stil, imaginacija, mitski sadržaj i umjetničko savršenstvo klesanja
prozvani su 'Izapanski stil', i sada se priznaje da je upravo ovdje
bio njegov izvor odakle se taj stil proširio na druga mjesta duž
pacifičkih obronaka Meksika i Gvatemale. Riječ je o umjetnosti
koja je pripadala ranim i srednjim pretklasičnim Olmecima a
koju su prihvatili Maye kad je mjesto promijenilo stanovnike.

Arheolozi iz New World Archaeological Foundation
s univerziteta Brigham Young, koji su posvetili desetljeća
iskopavanjima i proučavanju tog mjesta, ne sumnjaju u to da
je ono u vrijeme osnivanja bilo orijentirano prema solsticijima,
te da su čak razni spomenici bili postavljani na način da su
'namjerno poravnati s planetarnim kretanjima' (V. G. Norman,

209 GRADOVI IZGUBLJENI I NAĐENI

Izapa Sculpture). U kamenim rezbarijama prepoznaju se
religiozni, kozmološki i mitološki motivi pomiješani s povi-
jesnim temama. Već smo vidjeli (sl. 51b) jedan od brojnih,
različitih prikaza krilatih božanstava. Posebno je zanimljiv veliki
izrezbareni kamen, površine oko 900 cm2, kojeg su arheolozi
označili kao Stela Izapa 5, i za kojeg je utvrđeno da je povezan
s velikim kamenim oltarom. U zamršenoj sceni (sl. 87) različiti
su znanstvenici prepoznali 'fantastičan mit' koji se odnosi na
'postanak čovječanstva pored Drveta Života koje raste uz rijeku.
Mitsko-povijesnu priču priča bradati starac koji sjedi s lijeve
strane, a prepričava ju čovjek koji izgleda kao Maya na desnoj
strani (u odnosu na onoga koji promatra stelu).

U prikazu se razabiru raznovrsna vegetacija, ptice i ribe,
kao i ljudske figure. Zanimljivo je da dvije središnje figure
predstavljaju ljude s licem i stopalima slona - životinje potpuno
nepoznate u dvjema Amerikama. Figura na lijevoj strani
povezana je s Olmekom s kacigom, što potkrjepljuje našu tvrdnju
da su kolosalne kamene glave, kao i Olmeci koje su te glave
portretirale, bili Afrikanci.

slika 87

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 210

Lijevi dio stele, kad se poveća (sl. 88a), jasno otkriva detalje
koje smatram iznimno važnima, ključnima. Bradati čovjek
priča svoju priču preko oltara koji nosi simbol rezača pupčane
vrpce; to je bio simbol (sl. 88b) po kojem se prepoznavalo Ninti
(sumerska boginja koja je Enkiju pomogla stvoriti čovjeka) na
pečatima valjaka i na spomenicima. Kad su bogovi među sobom
podijelili Zemlju, ona je dobila vlast nad Sinajskim poluotokom,
egipatskim izvorom njima dragocjenog plavo-zelenog tirkiza;
Egipćani su ju zvali Hator i prikazivali je s kravljim rogovima,
kao što se vidi i na ovom prikazu Stvaranja čovjeka (sl. 88c).
Ove slučajne podudarnosti' dodatno potkrjepljuju zaključak da
Izapska stela ne prikazuje ništa drugo, negoli priče Starog svijeta
o Stvaranju čovjeka i Rajskom vrtu.

Naposljetku, tu su - pri dnu crteža, pokraj rijeke koja teče
- prikazane i piramide glatkih stranica kao što su one u Gizi
na Nilu. I tako, dok čovjek stalno iznova preispituje i proučava
tisućljećima star urezbareni crtež, ne može se ne složiti da slika
doista vrijedi koliko i tisuću riječi.

salika 88

211 GRADOVI IZGUBLJENI I NAĐENI

Legende i arheološki dokazi upućuju na to da se Olmeci i
Bradati nisu zaustavili na obalama oceana, nego da su krenuli
na jug u Centralnu Ameriku te prema sjevernim zemljama
Južne Amerike. Moguće je da su napredovali kroz kontinent
jer su, nema nikakve dvojbe, ostavili tragove svoje prisutnosti u
zemljama unutrašnjosti. No, najvjerojatnije su za put prema jugu
ipak odabrali lakši način - brodovima.

Legende u ekvatorijalnim i sjevernim dijelovima Anda
čuvaju sjećanja ne samo na dolazak vlastitih predaka (kao što
je Naymlap) morem, nego i na dva odvojena dolaska 'divova'.
Jedan se dogodio u vrijeme Drevnog carstva, a drugi u vrijeme
Mochica. Cieza de Leon ovaj drugi dolazak opisao je riječima:
'Tamo je stigla na obalu, u čamcima načinjenim od trske velikim
poput velikih brodova, grupa ljudi takve veličine da je od koljena
naniže njihova visina bila jednaka punoj visini običnog čovjeka.
Oni su imali metalno oruđe pomoću kojeg su iskopali bunare u
stijeni, ali su za hranu koristili zalihe domorodaca. Također su i
silovali žene domorodaca, jer među divovima koji su se iskrcali
nije bilo žena. Mochice su na svojoj grnčariji prikazivali te divove
koji su ih porobili, bojeći njihova lica u crno (sl. 89), dok su lica
Mochica bila nacrtana bijelom bojom. Osim toga, među
ostacima Mochica pronađeni su glineni portreti starijih ljudi s
bijelim bradama.

slika 89

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 212

Nagađam da su ti neželjeni posjetitelji bili Olmeci te
njihovi bradati bliskoistočni drugovi koji su bježali od ustanaka
u Srednjoj Americi, oko 400. g. pr. n. e. Kako su prolazili kroz
Centralnu Ameriku prema južnijim ekvatorijalnim zemljama
u Južnoj Americi, za sobom su ostavljali trag strahopoštovanja.
Arheološke ekspedicije u ekvatorijalna područja obale Tihog
oceana pronašle su tajanstvene monolite koji potječu iz tog
zastrašujućeg razdoblja. Ekspedicija Georgea C. Heyea u
Ekvadoru je naišla na divovske kamene glave s crtama lica
sličnima ljudskim, ali s očnjacima divljeg jaguara. Jedna druga
ekspedicija u San Augustinu, mjestu bliže kolumbijskoj granici,
pronašla je kamene kipove, portrete divova koji su ponekad
držali alate ili oružje; njihove crte lica istovjetne su onima
afričkih Olmeka (sl. 90a, b).

slika 90

2 1 3 GRADOVI IZGUBLJENI I NAĐENI

Upravo ovi nasilnici mogli su biti oni koji su proširili
legende, koje nalazimo i u ovim zemljama, o tome kako je stvoren
čovjek, o Potopu i o zmijskom bogu koji je zahtijevao godišnji
prinos u zlatu. Jedan od običaja kojeg su Španjolci opisali bio je i
ritualni ples koji su izvodila dvanaestorica muškaraca odjevena u
crveno; ples se izvodio na obalama jezera povezanog s legendom
o E1 Doradu.

Ekvatorijalni domoroci obožavali su panteon dvanaestorice,
pri čemu je dvanaest broj velikog značenja i važan znak. Na
čelu je bilo trojstvo koje se sastojalo o Boga Stvoritelja, Boga
Zla i Boginje Majke; tu su još bili i bogovi Mjeseca, Sunca i
Kiše-Groma. Također značajno, Bog Mjeseca bio je na višem
položaju od Boga Sunca. Imena božanstava su se mijenjala od
mjesta do mjesta, zadržavajući međutim nebesku pripadnost.
Među imenima koja neobično zvuče, dva se posebno ističu.
Predvodnik panteona na Chibcha dijalektu zvao se Abira, što
zvuči nevjerojatno slično mezopotamskom božanskom epitetu
Abir, u značenju - Snažan, Moćan; a Bog Mjesec, kao što smo
primijetili, zvao se 'Si' ili 'Sian', što je naziv koji se lako može
usporediti s mezopotamskim imenom Sin za to božanstvo.

Stoga panteon ovih južnoameričkih domorodaca neizbježno
doziva u sjećanje panteon drevnog Bliskog istoka i istočnog
Mediterana, dakle onaj Grka i Egipćana, Hetita, Kanaanaca i
Feničana, Asiraca i Babilonaca, te još dalje unazad, u prošlost,
odakle je sve i počelo: do Sumerana iz južne Mezopotamije od
kojih su svi drugi baštinili bogove i svoje mitologije.

Sumerski panteon predvodio je 'Olimpski krug'
dvanaestorice božanstava, budući je svaki od ovih vrhovnih
bogova morao imati svoj nebesku kopiju, jednog od dvanaest
članova Sunčevog sustava. I doista, imena bogova i njihovih
planeta bila su identična (osim kad su korišteni raznovrsni epiteti
s ciljem da se opišu posebne osobine bilo planeta, bilo božanstva).
Na čelu panteona nalazio se vladar Nibirua ANU, čije ime je bilo
sinonim za'nebo', jer je on obitavao na Nibiruu. Njegova supruga,
također članica Dvanaestorice, zvala se ANTU. U toj grupi su
se nalazila i dva glavna sina A N U - a : E.A ('Čija kuća je voda'),

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 214

Anuov prvorođenac, ali mu majka nije bila Antu, te EN.LIL ('Bog
zapovjedi') koji je bio nasljednik stoga što je njegova majka bila
Antu, Anuova polusestra. Ea se u sumerskim tekstovima nazivao
i EN.KI ('Bog Zemlja'), budući je vodio prvu misiju Anunnakija
sa Nibirua na Zemlju i osnovao na Zemlji njihove prve kolonije
u E.DIN-u ('Dom Pravednih') - biblijskom Edenu.

Njemu je bio povjeren zadatak da nabavi zlato koje se
moglo pronaći isključivo na Zemlji. Ono nije trebalo poslužiti
za ukrašavanje ili za pothranjivanje taštine, nego za spašavanje
Nibirua, i to na način da se zlatna prašina rasprši u stratosferu
planeta. Kao što je zabilježeno u sumerskim tekstovima (i kao
što je o tome bilo riječi u knjizi Dvanaesti planet te drugim
knjigama Zemaljske kronike), Enlil je stigao na Zemlju kako bi
preuzeo zapovjedništvo nakon što su se početne metode vađenja
metala, koje je koristio Enki, pokazale nezadovoljavajućima. To
je bila pozadina svađe i netrpeljivosti između dva polubrata, kao
i između njihovih nasljednika; naposljetku, ova zavada dovela
je do Rata Bogova; rat je okončan mirovnim ugovorom koji je
izradila njihova sestra Ninti (poslije nazvana Ninharsag). Tada
je nastanjena Zemlja podijeljena između zaraćenih klanova.
Tri Enlilova sina - Ninurta, Sin i Adad - zajedno sa Sinovom
djecom - blizancima Šamašom (Sunce) i Ištarom (Venera) dobili
su zemlje Šema i Jafeta, tj. zemlje Semita i indo-europljana: Sin
(Mjesec) nizinu Mezopotamije, Ninurta ('Enlilov ratnik', Mars)
planine Elama i Asiriju; Adad ('Gromovnik', Merkur) Malu
Aziju (zemlju Hetita) i Libanon. Ištar je zavladala kao boginja
civilizacije u dolini Inda, a Šamašu je predano zapovjedništvo
nad svemirskom lukom na Sinajskom poluotoku.

Prema toj razdiobi, koja nije prošla bez osporavanja, Enkiju i
njegovim sinovima pripale su zemlje Hama - smeđih/crnih ljudi
- u Africi: civilizacija doline Nila te zlatni rudnici južne i zapadne
Afrike, što je bila izuzetno bitna i vrijedna nagrada. Budući da je
bio izvrstan znanstvenik i metalurg, Enkijevo egipatsko ime bilo
je Ptah ('Razvijač" ili 'Pokretač razvoja'; titula koja prevedena na
grčki glasi Hefest, ili Vulkan kod Rimljana). On je dijelio kontinent
sa svojim sinovima, među kojima su bili njegov prvorođenac

2 1 5 GRADOVI IZGUBLJENI I NAĐENI

MAR.DUK ('Sin Svijetlog Humka') kojeg su Egipćani zvali Ra, te
NIN.GISH.ZI.DA ('Gospodar Drveta Života') kojeg su Egipćani
zvali Thoth (grčki Hermes), a koji je bio bog tajnog znanja,
uključujući astronomiju, matematiku i gradnju piramida.

Znanje koje je objavio i razglasio ovaj panteon, potrebe
bogova koji su stigli na Zemlju, te vodstvo Thotha usmjerili su
afričke Olmeke i Bradate sa Bliskog istoka prema drugoj strani
svijeta.

Prispjevši u Srednju Ameriku, na obalu Zaljeva - baš kao
Španjolci nekoliko tisuća godina kasnije, nošeni istim morskim
strujama - oni su presjekli srednjoameričku prevlaku na njenom
najužem dijelu i - upravo kao i Španjolci, zbog istih zemljopisnih
osobina - plovili niz tihooceansku obalu Srednje Amerike na jug,
do zemalja Centralne Amerike i dalje.

Jer tu se nalazilo zlato, kako u vrijeme Španjolaca, tako i
prije.

+++

Prije Inka, Chimu i Mochica, u planinama koje leže u
sjevernom Peruu, između obale i amazonskog bazena, cvjetala
je kultura koju su znanstvenici nazvali Chavin. Jedan od prvih
istraživača, Julio C. Telio (Chavin i druga djela) nazvao ju je
'matricom andske civilizacije'. To znači da se vraćamo barem do
1500. g. pr. n. e.; kao i olmečka civilizacija u Meksiku koja se s
njom vremenski podudara, i ona je nastala odjednom, bez očitog
prethodnog stupnjevitog razvoja.

Obuhvaćajući veliko područje čije se dimenzije neprestano
šire kako se otkrivaju novi nalazi, chavinska kultura izgleda da
je imala središte u mjestu koje se zvalo Chavin de Huantar, u
blizini sela Chavin (odakle i ime kulture). Mjesto je smješteno na
visini od 3000 metara u Cordillera Blanci, lancu sjeverozapadnih
Anda. Tamo, u dolini planine, gdje pritoke rijeke Mararion tvore
trokut, poravnato je područje od približno 27.700 četvornih
metara i napravljene su terase, te je teren postao pogodan za
gradnju složenih građevina, pažljivo i precizno razmještenih

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 216

prema unaprijed utvrđenom planu koji je vodio računa o
obrisima i osobinama mjesta (si. 91a). Ne samo da zgrade i trgovi
tvore precizne pravokutnike i kvadrate; građevine su i precizno
poravnate sa stranama svijeta, a glavna os jest istok-zapad. Tri
glavne zgrade stajale su na terasama koje su ih izdizale, te su
se naslanjale na vanjski zapadni zid koji se protezao približno
150 metara. Zid koji je očigledno okruživao kompleks s tri
strane, ostavljajući otvorenu stranu koja je gledala prema rijeci
što je tekla na istoku, izdizao se do visine od otprilike dvanaest
metara.

Najveća zgrada nalazila se u jugozapadnom kutu, bila je
otprilike veličine 73 x 76 metara, i sastojala se od barem tri kata
(v. umjetničku rekonstrukciju, pogled odozgo, si. 91b). Bila je
izgrađena od zidanih kamenih blokova, dobro oblikovanih, ali ne
klesanih, postavljenih u pravilnim i ravnim nizovima. Kako neke
preostale kamene ploče pokazuju, zidovi su izvana bili obloženi
glatkim pločama sličnim mramoru; neki blokovi su do danas
zadržali svoje urezane ukrase. S terase na istoku monumentalno
stubište vodilo je kroz impozantan ulaz gore prema glavnoj
zgradi; sa svake strane ulaza stajao je po jedan cilindričan stup,
što je vrlo neuobičajena pojava u Južnoj Americi; ta dva stup,
zajedno s okolnim vertikalnim kamenim blokovima, nosila su
devet metara dugi vodoravni nadvratnik načinjen od jednog
monolita. Dalje prema gore, dvostruko monumentalno stubište
vodilo je do vrha zgrade. Stubište je bilo izgrađeno od savršeno
rezanog i oblikovanog kamenja koje podsjeća na kamene blokove
velikih egipatskih piramida. Na vrh zgrade gdje su arheolozi
pronašli ostatke dva tornja vodila su dva stubišta; ostatak najviše
terase ostao je neizgrađen.

Istočna terasa, koja je tvorila dio terase na kojoj je zgrada
bila izgrađena, vodila je do (ili od) uleknutog trga, do kojeg se
dolazilo ceremonijalnim stepenicama i koji je s tri strane bio
okružen pravokutnim trgovima ili terasama. S vanjske strane
jugozapadnog kuta uleknutog trga i savršeno poravnat sa
stubištem glavne zgrade i terasama, stajao je veliki ravni kamen;
na njegovoj površini vidljive su rupe i pravokutne niše.

2 1 7 GRADOVI IZGUBLJENI I NAĐENI

slika 91
Vanjsku preciznost nadmašila je unutarnja složenost. U
unutrašnjosti triju struktura protezali su se hodnici i prolazi slični
labirintu koji su povezivali galerije, sobe i stubišta, ili jednostavno
nisu vodili nikuda, te su stoga nazvani 'labirint'. Neke su galerije
bile obložene glatkim kamenim pločama, tu i tamo profinjeno
ukrašenima; svi prolazi imaju krov od pažljivo odabranih
kamenih ploča, više nego vješto i spretno postavljenih, kako se
ne bi urušile tijekom tisućljeća. Uočljive su niše i izbočine za koje
ne postoji neka očigledna svrha, te vertikalni ili nagnuti usjeci za
koje su arheolozi mislili da su možda služili za ventilaciju.
S kojom je namjerom Chavin de Huantar izgrađen? Jedina
vjerojatna svrha koju su uočavali ljudi što su pronašli ovo mjesto

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 218

bila je da se radi o religioznom središtu, nekoj vrsti drevne'Meke!
Ovo mišljenje potvrdila su tri očaravajuća i više no tajanstvena
ostatka pronađena na tom mjestu. Jednog od njih, koji zbunjuje
svojim kompleksnim slikama, otkrio je Telio u glavnoj zgradi, te je
stoga nazvan Tellov obelisk (sl. 92 a,b pokazuje prednju i stražnju
stranu). Na njemu je ugravirana gomila ljudskih tijela i lica, ali s
mačjim rukama te s očnjacima ili krilima. Tu su i životinje, ptice,
drveće; potom, bogovi koji emitiraju zrake slične raketama, kao
i mnoštvo geometrijskih oblika. Je li to bio totemski stup koji je
služio za obožavanje, ili pokušaj nekog drevnog 'Picassa da sve
mitove i legende predoči na jednom stupu? Dosad još nitko nije
ponudio vjerodostojan odgovor.

slika 92

219 GRADOVI IZGUBLJENI I NAĐENI

slika 93
Drugi izrezbareni kamen nazvan je Raimondijev monolit
(sl. 93) po arheologu koji ga je pronašao u obližnjem naselju;
vjeruje se da je izvorno stajao na vrhu izbrazdanog kamena na
jugozapadnom rubu uleknutog trga, poravnat s monumentalnim
stubištem. Sada je izložen u Limi.
Drevni umjetnik je na ovom dva metra visokom granitnom
stupu izrezbario crtež božanstva koje drži oružje - grom, kako
neki vjeruju - u svakoj ruci. Dok su tijelo i udovi božanstva u
bitnim crtama, iako ne potpuno, antropomorfni, lice to nije.
Stoga je to lice zbunjivalo znanstvenike, budući da ne predstavlja,
niti stilizira neko lokalno biće (kao npr. jaguara); prije bi se
reklo da je to umjetnikova predodžba onoga što su znanstvenici

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 220

konvencionalno nazvali 'mitološkom životinjom'; riječ je o
životinji za koju je umjetnik čuo, ali je nije i vidio.

Osobno bih, međutim, rekao da je lice božanstva lice bika
- životinje koju je nemoguće pronaći u Južnoj Americi, ali koja
je značajno zastupljena u predaji i ikonografiji drevnog Bliskog
istoka. Znakovito je (po mom mišljenju) da je to bila 'kultna
životinja' Adada, a planinski lanac koji je Adad dobio u posjed na
području Male Azije sve do dana današnjeg zove se Taurus (Bik,
op. prev.).

Treći neobični i tajanstveni izrezbareni kameni stup u
Chavin de Huantaru zove se El Lanzon zbog svog oblika sličnog
koplju (sl. 94). Otkriven je u srednjoj zgradi i tamo je i ostao, jer
njegova visina (trideset i šest metara) premašuje visinu galerije
(visoku trideset metara) gdje stoji; vrh monolita stoga prodire
u kat iznad kroz pažljivo izrezani kvadratni otvor. Slika na tom
monolitu bila je predmet brojnih nagađanja; osobno, rekao bih
da je to prikaz antropomorfizirane glave bika. Znači li to onda,

slika 94

221 GRADOVI IZGUBLJENI I NAĐENI

bez obzira tko je postavio taj spomenik - očigledno prije nego što
je zgrada izgrađena, jer je rađena tako da se prilagodi kipu - da
je obožavao Boga Bika?

Znanstvenika su se više dojmile veličina i umjetnička razina
artefakata nego složene i neobične strukture, što ih je i navelo da
Chavin proglase 'matricom kulture sjeverno-centralnog Perua, te
da vjeruju da je to mjesto bilo vjersko središte. Međutim, izgleda
da nedavni nalazi u Chavin de Huantaru pokazuju kako njegova
svrha nije bila religijska, već više utilitarna. Ta su recentna
iskopavanja otkrila mrežu podzemnih tunela iskopanih u stijeni;
tuneli su potkopali cijelo mjesto, jednako ispod izgrađenih kao i
neizgrađenih dijelova, a služili su za povezivanje nekoliko nizova
podzemnih odjeljaka na lančani način (sl. 95).

Otvori tunela su zbunjivali istraživače jer je izgledalo da
povezuju dvije riječne pritoke koje teku s obje strane mjesta,
jedna (zbog planinskog terena) iznad, a druga u dolini ispod

slika 95

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 222

mjesta. Neki istraživači su sugerirali da su ti tuneli tako građeni
kako bi omogućili kontrolu poplava, tj. da su kanalizirali vodu
koja je dotjecala sa planina kada se snijeg topio, te je voda na taj
način tekla ispod umjesto kroz zgrade. No, ukoliko je postojala
opasnost od poplava, zašto bi inače genijalni graditelji svoje
građevine smjestili na tako osjetljivom mjestu?

Držim da su to učinili namjerno. Njihova domišljatost
iskoristila je dvije razine pritoka i tako stvorila moćan i
kontrolirani vodeni tok, potreban za procese koji su se odvijali
u Chavin de Huantaru. Tamo su se, kao i na mnogim drugim
mjestima, takve naprave za tekuću vodu koristile prilikom
ispiranja zlata.

U Andama ćemo pronaći još ovakvih genijalnih vodovoda;
u nešto nerazvijenijem obliku vidjeli smo ih na mjestima gdje su
živjeli Olmeci. U Meksiku su bili dio složenih zemljanih radova; u
Andama su to bila remek-djela u kamenu - ponekad na velikim
mjestima kao što je Chavin de Huantar, ponekad izdvojeni ostaci
nevjerojatno rezanih i oblikovanih stijena, kao ona koju je vidio
Squier u području Chavina (sl. 96), a koja izgleda kao da je bila
namijenjena nekom najsuvremenijem postrojenju koje je davno
nestalo.

slika 96

223 GRADOVI IZGUBLJENI I NAĐENI

I tako, zidanje kamenom - ne građevina, nego umjetničkih
predmeta - izgleda da nudi odgovor na pitanje: tko je to bio
u Chavin de Huantaru? Umjetnička vještina i kiparski stilovi
u kamenu iznenađujuće podsjećaju na olmečku umjetnost u
Meksiku. Ti očaravajući objekti uključuju spremnik u obliku
jaguara-mačke, mačku-bika, orla-kondora, bazen u obliku
kornjače; velik broj vaza i drugih predmeta ukrašenih motivima
stvorenim od ukrštenih očnjaka - motiv koji je ukrašavao
kamene ploče na zidovima kao i razne druge predmete (sl. 97a).
Međutim, ovdje postoje i kamene ploče prekrivene egipatskim
motivima - zmijama, piramidama, svetim Raovim okom (sl. 97b).
I kao da ova raznovrsnost nije bila dovoljna, tu su bili i fragmenti
rezbarenih kamenih blokova koji su prikazivali mezopotamijske
motive, kao što su božanstva u krilatom disku (sl. 97c) ili na
kostima izrezbarene slike bogova koji nose konusne kape,
pokrivalo za glavu po kojem se identificiralo mezopotamijske
bogove (sl. 97d).

slika 97

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 224

Božanstva koja nose konusne kape imaju crte lica slične
afričkima, a budući da su izrezbarena na kostima, moguće je
da predstavljaju najranije umjetničke prikaze na tom mjestu. Da
li je moguće da su Afrikanci - negroidni tj. egipatsko-nubijski
- bili na tom južnoameričkom prostoru u najranija vremena?
Iznenađujući odgovor glasi: da. Afrikanci su zaista bili ovdje
kao i na okolnim mjestima (posebno na jednom koje se zove
Sechin) i iza sebe su ostavili svoje portrete. Na svim tim mjestima
deseci izrezbarenih kostiju nose prikaze tih ljudi; u najvećem
broju slučajeva prikazani su kako drže neko oruđe; u mnogim
slučajevima 'inženjer je prikazan zajedno s nekim simbolom za
vodovod (sl. 98).

Na obalnim mjestima koja vode do Chavina u planinama,
arheolozi su pronašli skulpture - glave od gline, a ne od kamena,
koje mora da su predstavljale semitske posjetitelje (sl. 99); jedna
je bila tako napadno slična asirskim skulpturama da ju je H.
Ubbelohde-Doering (Ott the Royal Highway of the Incas) koji ju je
otkrio, nazvao 'Kralj Asirije'. Međutim, nije moguće sa sigurnošću
reći jesu li ti posjetitelji stigli i do planinskih mjesta - barem ne
živi: skulpture kamenih glava sa semitskim crtama pronađene su

slika 98

225 GRADOVI IZGUBLJENI I NAĐENI

slika 99

u Chavin de Huantaru - ali najčešće s grotesknim grimasama
ili osakaćene, izložene kao trofeji na zidovima koji su okruživali
mjesto.

Doba Chavina nam sugerira da je prvi val olmečkih i
semitskih putnika iz Starog svijeta stigao tamo oko 1500. g.
pr. n. e.. To je bilo vrijeme vladavine 12. monarha Drevnog
Carstva kada su, zapisao je Montesinos, 'do Cuzca stigle vijesti
o iskrcavanju na obalu nekih ljudi velikog rasta ... divova koji
su se nastanjivali na cijeloj obali' i koji su posjedovali metalno
oruđe. Nakon nekog vremena su krenuli u unutrašnjost, u
planine. Vladar je poslao trkače da istraže o čemu se radi i da
mu donesu izvješća o napredovanju divova, prije negoli se ovi
previše približe glavnome gradu. Ali kako se pokazalo, divovi
su isprovocirali bijes Velikog Boga i on ih je uništio. Ovi su se
događaji dogodili oko jednog stoljeća prije zaustavljanja Sunca
koje se zbilo oko 1400. g. pr. n. e. - odnosno oko 1500. g. pr. n. e.,
baš u vrijeme kad su izgrađeni vodovodi u Chavin de Huantaru.

Moramo naglasiti da to nije isti incident o kojem je izvijestio
Garcilaso - o divovima koji su pljačkali zemlju i silovali žene
- pojava iz vremena Moche, oko 400. g. pr. n. e.. Zaista, u to
vrijeme, kao što smo već vidjeli, dvije su pomiješane grupe
Olmeka i Semita bježale iz Srednje Amerike. Međutim, njihova

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 226

sudbina nije bila drukčija u sjevernim Andama. Osim grotesknih
semitskih kamenih glava pronađenih u Chavin de Huantaru,
nađeni su i prikazi osakaćenih negroidnih tijela na cijelom
području, a posebno u Sechinu.

Tako se dogodilo, nakon otprilike 1000 godina u sjevernim
Andama i 2000 godina u Srednjoj Americi, da je afričko-semitska
prisutnost došla do svog tragičnog kraja.

Iako su možda neki Afrikanci otišli dalje na jug, kako
potvrđuju nalazi u Tiahuanacuu, afričko-semitsko širenje u
Ande iz Srednje Amerike izgleda da nije otišlo dalje od područja
chavinske kulture. Priče o divovima koje je pokosila božanska
ruka mogu sadržavati više od same činjenice; jer, sasvim je
moguće da su se ovdje, u sjevernim Andama, susrela dva
kraljevstva dvaju bogova, s nevidljivom granicom između ovlasti
i ljudskih podanika.

Govorim to stoga što su, u tom istom području, bili prisutni
i drugi bijeli ljudi. Oni su portretirani u kamenim bistama (si.
100) - elegantno odjeveni, s turbanima ili kapama sa simbolima
autoriteta i ukrašeni onim što znanstvenici nazivaju 'mitološkim
životinjama. Ovih poprsja najviše je pronađeno na mjestu blizu
Chavina koje se zove Aija. Njihove crte lica, pogotovo ravni

slika 100

227 GRADOVI IZGUBLJENI I NAĐENI

slika 101

nosevi, karakteriziraju ih kao indo-europljane. Zemlja njihovog
podrijetla mogla je biti samo u Maloj Aziji i Elamu na njenom
jugoistoku, a u doba doline Inda dalje na istoku.

Je li moguće da su u pretpovijesna vremena narodi iz tih
dalekih zemalja prešli Tihi ocean i došli u Ande? Veza koja
je očigledno postojala potvrđena je prikazima koji ilustriraju
pothvate drevnog bliskoistočnog junaka o kojem su pričane i
prepričavane priče. On se zvao Gilgameš, bio je vladar Uruka
(biblijski Erek) koji je vladao oko 2900. g. pr. n. e.; krenuo je u
potragu za junakom priče o Potopu kojem su bogovi obećali
(prema mezopotamijskim verzijama) besmrtnost. Njegove
pustolovine su ispričane u Epu o Gilgamešu, koji je u drevna
vremena preveden sa sumerskog na druge jezike Bliskog istoka.
Jedno od njegovih herojskih djela, hrvanje s dva lava i pobjeda
nad njima koju je izborio golim rukama, bilo je omiljeni slikovni
prikaz drevnih umjetnika, kao što onaj na hetitskom spomeniku
(si. 101a).

Začudo, isti prikaz se pojavljuje na kamenim pločama iz
Aije (sl. 101b) i obližnjeg mjesta Callejon de Huaylus (sl. 101c) u
sjevernim Andama!

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 228

Ovi indo-europljani nisu ostavili tragove u Srednjoj Americi
ili Centralnoj Americi, te moramo pretpostaviti da su došli preko
Tihog oceana izravno u južnu Ameriku. Ukoliko nam legende
mogu poslužiti kao vodič, oni su prethodili dvama valovima
afričkih 'divova' i mediteranskih Bradatih, i mogli su biti najraniji
doseljenici o kojima govori legenda o Naymlapu. Tradicionalno
mjesto iskrcavanja bio je poluotok Santa Elena (sada Ekvador)
koji zajedno s obližnjim otokom La Plata strši u Tihi ocean.
Arheološka iskapanja su potvrdila tamošnja rana naseljavanja
koja su započela s onim što se zvalo Valdivianska faza oko 2500.
g. pr. n. e. Među pronalascima o kojima je izvijestio glasoviti
ekvadorski arheolog Emilio Estrada (Ultimas Civilizaciones Pre-
Historicas) bili su i kameni kipići s istim crtama - ravnog nosa
(sl. 102a), kao i simbol na grnčariji (sl. 102b) koji je bio hetitski
hijeroglif za'bogove' (sl. 102c).

slika 102

229 GRADOVI IZGUBLJENI I NAĐENI

Vrijedno je spomena da sve megalitske strukture u Andama,
kao što smo već vidjeli u Cuzcu, Sacsahuamanu i Machu Picchuu,
leže južno od nevidljive demarkacione linije između dva božanska
kraljevstva. Djela megalitskih graditelja - indo-europljana koje
su vodili bogovi? - a koja započinju južno od Chavina (si. 96),
pronalaze se na jugu sve do doline rijeke Urubamba i dalje
- ustvari, svuda gdje se skupljalo i ispiralo zlato. Posvuda su se
stijene, kao da su bile mekani kit, oblikovale u kanale, odjeljke,
niše i terase koje iz daljine izgledaju kao stepenice koje ne vode
nikuda; tuneli vode u planinu, raspukline u stijenju su povećane u
hodnike čiji su zidovi bili izglađeni ili oblikovani pod preciznim
kutovima. Posvuda, čak i na mjestima gdje su stanovnici mogli
zadovoljiti svoje potrebe za vodom iz rijeke u podnožju, stvoreni
su složeni lijevci i kanali za vodu na povišenom mjestu, da bi
voda iz izvora, pritoke ili kišnih izvora tekla u željenom smjeru.

U smjeru zapad-jugozapad od Cuzca, na putu u grad
Abancay, leže ruševine mjesta Sayhuiti-Rumihuasi. Kao i druga
slična mjesta, i ono je smješteno blizu točke spajanja rijeke i
pritoke. Tu se nalaze ostaci potpornog zida, podsjetnik na velike
građevine koje su nekada tamo stajale; kao što je istakao Luis A.
Pardo u studiji posvećenoj tom mjestu (Los Grandes Monolitos
de Sayhuiti), njegov naziv na jeziku domorodaca znači 'Skraćena
piramida'.

Mjesto je poznato po nekoliko monolita, a posebno po
jednom koji se zove Veliki Monolit. Ime je prikladno budući
da je to ogromna stijena koja iz daljine izgleda kao golemo
svijetlo jaje koje počiva na obronku brda, veličine otprilike 4,3
x 3 x 2,7 metara. Dok je njegov donji dio pažljivo oblikovan kao
polovica ovoida, gornji dio je bio isklesan tako da najvjerojatnije
predstavlja predložak nekog nepoznatog područja. Razaznaju se
minijaturni zidovi, terase, stubišta, kanali, tuneli, rijeke; razne
strukture od kojih neke predstavljaju građevine s nišama i
stepenicama između njih; slike različitih peruanskih životinja; i
ljudske figure koje izgledaju kao ratnici i, neki kažu, bogovi.

Neki u tom predlošku vide religijski artefakt, koji štuje
božanstva koja se na njemu razaznaju. Drugi vjeruju da je

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 230

riječ o prikazu dijela Perua koji obuhvaća tri okruga, protežući
se na jug do jezera Titicaca (koje oni identificiraju s jezerom
izrezbarenim u kamenu) i vrlo starog mjesta Tiahuanaco. Je li to,
dakle, bila mapa izrezbarena u kamenu - ili možda predložak za
veličanstvenog tvorca koji je planirao raspored i građevine koje
je trebalo podići?

Odgovor može ležati u činjenici da kroz taj predložak
vijugaju žljebovi široki od dva i pol do pet centimetara. Svi oni
počinju iz'posude' smještene na najvišoj točki monolita i spuštaju
se vijugajući i u cik-cak liniji do okruglih rupa na najnižem rubu
predloška. Neki smatraju da su ovi žljebovi služili svećenicima
za točenje napitaka (sokova od koke) koji su se prinosili na
dar bogovima ucrtanim na stijeni. Ali ako su sami bogovi bili
arhitekti, koja bi bila njihova svrha?

Isti takvi žljebovi karakteristika su još jedne goleme stijene
koja izbija iz zemlje i koja je također bila izrezana i oblikovana
geometrijskom preciznošću (sl. 103), a čiju površinu i strane
čine stepenice, terase i kaskade niša. Jedna strana bila je rezana
na način da tvori male 'posude' na gornjoj razini; one se potom

slika 103

231 GRADOVI IZGUBLJENI I NAĐENI

spajaju u veći spremnik odakle vodi duboki kanal, razdvajajući
se u sredini u dva žlijeba. Koja god tekućina da je njima tekla,
otjecala je u stijenu koja je bila izdubljena i u koju se moglo ući
kroz ulaz sa stražnje strane.

Drugi ostaci na tom mjestu, vjerojatno odlomljeni od većih
kamenih ploča, zbunjuju složenim i geometrijski preciznim
žljebovima i šupljinama izrezanima u njima; najlakše ih se
može usporediti s kalupima za lijevanje nekih najmodernijih
instrumenata.

Jedno od poznatijih mjesta, istočno od Sacsahuamana, zove
se Kenko - ime koje na u jeziku domorodaca znači 'Isprepleteni
kanali'. Glavnu turističku atrakciju ondje predstavlja ogroman
monolit koji stoji na podiju koji je možda predstavljao lava
ili neku drugu veliku životinju kako stoji na svojim stražnjim
nogama. Ispred monolita nalazi se 1,8 metara visoki zid izgrađen
od prekrasnog klesanog kamena koji okružuje monolit. Monolit
stoji ispred goleme prirodne stijene, a kružni zid obuhvaća stijenu
poput kliješta. Stijena je sa stražnje strane rezana, isklesana i
oblikovana u nekoliko razina povezanih terasama. Na umjetno
nagnutim stranama stijene urezani su cik-cak kanali, a njena
unutrašnjost je prokopana da bi se stvorili tuneli i prostorije
nalik labirintu. U blizini, raspuklina u stijeni vodi do otvora
poput pećine koji je bio izdubljen s geometrijskom preciznošću
da bi se dobili kameni oblici koje neki opisuju kao prijestolja ili
oltare.

Ima više takvih mjesta oko Cuzca-Sacsahuamana, niz cijelu
Svetu Dolinu sve do jugoistoka gdje jezero nosi ime Zlatno
Jezero. Mjesto imenom Torontoy među svojim precizno rezanim
megalitskim kamenim blokovima posjeduje i jedan s trideset i
dva kuta. Nekih osamdeset kilometara od Cuzca, blizu Torontoya,
načinjen je umjetni vodeni tok preko kaskada između dva zida i
preko pedeset i četiri'stepenice'; sve je urezano u stijeni; značajno
je da se mjesto zove Cori-Huairachina,'Gdje se pročišćuje zlato'.

Cuzco znači 'Pupak' i Sacsahuaman doista izgleda da je bio
najveće, najkolosalnije i središnje mjesto. Još jedan aspekt koji
dokazuje njegovu središnju važnost može se vidjeti u mjestu

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 232

zvanom Pampa de Anta, nekih petnaest kilometara zapadno
od Sacsahuamana: tamo je strma stijena bila isklesana u serije
stepenica koje tvore veliki polumjesec (otuda i ime stijene
Quillarumi, 'Mjesečev kamen'. Budući da se odatle ništa ne može
vidjeti osim istočnog neba, Rolf Miiller (Sonne, Mond und Steiner
iiber dem Reich der Inka) je zaključio da je to bila neka vrsta
opservatorija, smještenog tako s ciljem da odražava astronomske
podatke na obronke u Sacsahuamanu.

Ali što je bio sam Sacsahuaman, budući da je mišljenje da
su ga Inke izgradili kao tvrđavu potpuno odbačeno? Zbunjujući
kanali poput labirinta i drugi naizgled slučajni izrezi u koje
su bile oblikovane prirodne stijene počinju dobivati smisao s
rezultatima novih arheoloških iskopavanja koja su započela prije
nekoliko godina. Iako daleko od toga da otkriju više od malog
dijela brojnih kamenih struktura na platou koji se proteže iza
glatke stijene Rodadero, ona su već otkrila dva glavna aspekta
tog mjesta. Prva činjenica jest da su zidovi, cijevi, spremnici,
kanali i si. bili izrađeni iz žive stijene kao i pomoću savršeno
oblikovanih velikih klesanih kamenova, od kojih su mnogi bili
od poligonalne vrste Megalitskog doba, s ciljem da se oblikuju
nizovi struktura - jedna iznad druge - za kanaliziranje vode; na
taj se način postizalo da kiša ili izvorske vode teku s jedne razine
na drugu.

Drugi aspekt predstavlja otkriće ogromnog kružnog
područja ograđenog megalitskim klesanim kamenjem koji je
po općem mišljenju služio kao rezervoar. Također je pronađena
prostorija s branom, izgrađena od megalitskog klesanog kamenja
koja leži u podzemlju, na razini koja dozvoljava otjecanje vode
iz kružnog rezervoara. Kako su pokazala djeca koja su se tamo
dolaze igrati, kanal koji ide iz ove prostorije s branom vodi do
Chingama ili 'Labirinta' isklesanog iz prirodne stijene iza i ispod
ovog kružnog područja.

Čak i prije nego što je cijeli kompleks sagrađen na ovom
obronku bio otkriven, bilo je jasno da su se neki mineralni ili
kemijski sastojci slijevali niz Rodadero i takvom upotrebom
izblijedjeli stražnju, glatku stranu stijene. Što god to bilo - zemlja

233 GRADOVI IZGUBLJENI I NAĐENI

bogata zlatom? - teklo je dolje, u veliki kružni rezervoar. S druge
strane se dovodila voda. Sve izgleda kao uvećano postrojenje za
ispiranje zlata. Na kraju, voda je istjecala kroz prostoriju s branom
te van kroz labirint. Ono što je ostalo u kamenim badnjevima,
bilo je zlato.

Što su, u tom slučaju, megalitski, kolosalni cik-cak zidovi
na rubu obronka čuvali ili podržavali? Na ovo pitanje još uvijek
nema jasnog odgovora, osim nagađanja da je bila potrebna neka
vrsta masivne platforme za vozila - zračna, moramo pretpostaviti
- koja su se koristila za dovoženje rude i odvoženje grumenja.

Mjesto koje je moglo služiti ili je trebalo služiti za
sličnu transportnu funkciju, smješteno nekih sto kilometara
sjeverozapadno od Sacsahuamana, je OHantaytambu. Arheološki
ostaci nalaze se na vrhu strmog planinskog izdanka; oni odozgo
gledaju na otvor između planina koje se uzdižu tamo gdje se
sreću rijeke Urubamba-Vilcanota i Patcancha. Selo koje je
ustupilo svoje ime ruševinama smješteno je u podnožju planine;
ime koje znači 'Odmorište OHantaya' potječe iz vremena kad je
junak Inka tamo pripremao ustanak protiv Španjolaca.

Nekoliko stotina neobrađenih kamenih stepenica povezuju
nizove terasa koje su načinili Inke i vode do glavnih ruševina
na vrhu. Tamo, u onome za što se pretpostavlja da je služilo
kao tvrđava, zaista se nalaze ostaci građevina s Inka-zidovima
izgrađenim od sakupljenog kamenja. U usporedbi s pred-Inka
građevinama iz Megalitskog doba, ovi izgledaju primitivno i
ružno.

Megalitske strukture započinju s potpornim zidom
izgrađenim od prekrasno oblikovanog poligonalnog kamenja
kakvog se može naći među prije opisanim megalitskim ostacima.
Prošavši kroz prolaz izrezan iz jednog jedinog kamenog bloka,
dolazimo do platforme koju podržava drugi potporni zid,
također izgrađen od poligonalnog kamenja, ali većeg. Na jednoj
strani produžetak tog zida postaje zatvorena struktura s dvanaest
trapezoidnih otvora - s dva koji služe kao vrata i deset koji su
lažni prozori; možda je to razlog što je Luis Pardo (Ollamtaitampu,
Una ciudad megalitica) nazvao ovu strukturu središnjim hramom'.

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 234

S druge strane zida stoji masivni i savršeno oblikovani ulaz (si.
104), koji je u svoje vrijeme (iako ne i danas) služio kao put
prema gore, do glavnih struktura.

Najveći tajna Ollabambua krije se u sljedećem: red od
šest kolosalnih monolita koji stoje na najvišoj terasi. Gigantski
kameni blokovi visoki su od 3,3 do gotovo 4,3 metra, u prosjeku
široki 1,8 ili više metara, te variraju u debljini od oko 1 do preko
1,8 metara (sl. 105). Oni stoje spojeni, bez žbuke ili nekog drugog
vezivnog materijala, uz pomoć dugog klesanog kamenja koje
je umetnuto među njih. Gdje je dubina blokova bila manja od
najveće debljine (od preko 1,8 metara), tu su se uklopili veliki
poligonalni kamenovi, kao u Cuzcu i Sacsahuamanu, da naprave
podjednaku debljinu. Međutim, s prednje strane megaliti su
stajali kao jedan zid, okrenut točno prema jugoistoku, a površina
im je bila pažljivo izglađena da bi se dobila lagana zaobljenost.
Najmanje dva monolita nose ostatke reljefnih ukrasa koje nije
ispralo vrijeme; na četvrtom jasno (računajući s lijeva) je vidljiv
simbol stepenica; svi se arheolozi slažu da je taj simbol, koji vuče
podrijetlo iz Tiahuanacua na jezeru Titicaca, označavao uzlazak
sa Zemlje na nebo ili, u suprotnom smjeru, silazak s neba na
Zemlju.

slika 104

235 GRADOVI IZGUBLJENI I NAĐENI

slika 105
Dovraci i izbočine na stranama i prednjim dijelovima
monolita, te dijelovi slični stepenicama na vrhu šestoga, upućuju
na to da konstrukcija nije bila završena. I doista, kameni blokovi
različitih oblika i veličina leže razasuti uokolo. Neki od njih
su izrezani i oblikovani, te imaju savršene kutove i rezbarije.
Najznačajniji vidljivi trag - u njih je bio urezan duboki oblik
slova T (sl. 106). Svi znanstvenici koji su pronašli takve rezove
u divovskim kamenim blokovima u Tiahuanacuu morali su se
složiti da je taj žlijeb bio namijenjen tome da drži dva kamena
bloka zajedno pomoću metalne spone, kao predostrožnost protiv
zemljotresa.

slika 106

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 236

Čovjek se stoga mora čuditi kako znanstvenici mogu i dalje
ove ostatke pripisivati Inkama koji nisu imali nikakvog metala
osim zlata, a taj je metal premekan i zato potpuno neprikladan da
zajedno drži kolosalne kamene blokove koje bi uzdrmao potres.
Također je naivno i objašnjenje da su vladari Inka izgradili to
kolosalno mjesto kao divovsku kupelj, jer je kupanje bilo jedan
od njihovih omiljenih užitaka. Uz dvije rijeke koje teku baš u
podnožju planine, zašto dovlačiti ogromne blokove - od kojih
neki teže i po 250 tona - da bi se izgradila kada na brdu? I sve to
bez željeznog oruđa?

Ozbiljnije objašnjenje niza od šest monolita moglo bi glasiti
da su oni bili dio planiranog potpornog zida, koji je vjerojatno
trebao podržavati veliku platformu na vrhu planine. Ako je tomu
tako, tada veličina i masivnost kamenih blokova podsjećaju na
kolosalne kamene blokove korištene za gradnju jedinstvene
platforme u Baalbeku, u libanonskim planinama. U knjizi
Stepenice u nebo opisao sam i podrobno ispitao tu megalitsku
platformu, te sam došao do zaključka da je to bilo 'mjesto za
spuštanje', koje je bilo i prvo Gilgamešovo odredište - mjesto za
spuštanje 'zračnih brodova Anunnakija.

Mnoge sličnosti koje postoje između OHantaytambua i
Baalbeka uključuju i podrijetlo megalita. Kolosalni kameni
blokovi u Baalbeku bili su lomljeni kilometrima daleko u dolini,
zatim nevjerojatno podignuti, transportirani i postavljeni na
mjesto da se uklope s drugim kamenim blokoovima u platformi.
I u OHantaytambuu su divovski kameni blokovi iskopavani iz
planine na suprotnoj strani doline. Teški blokovi od crvenog
granita, nakon što su bili odlomljeni, isklesani i oblikovani,
dopremani su sa planine, preko dvije rijeke i nošeni gore do
OHantaytambua; zatim ih se pažljivo podiglo, precizno postavilo
na mjesto i naposljetku spojilo.

Čiji je djelo bio OUantaytambu? Garcilaso de la Vega je
zapisao da je to bilo 'iz najranije epohe, prije Inka'. Blas Valera je
ustvrdio: 'iz doba koje je prethodilo epohi Inka ... doba panteona
bogova iz vremena prije Inka'. Oko ove vremenske odrednice
suvremeni se znanstvenici slažu.

2 3 7 GRADOVI IZGUBLJENI I NAĐENI

Vrijeme je, osim toga, da se shvati da su ti bogovi bili ista
ona božanstva kojima bliskoistočne legende pripisuju izgradnju
Baalbeka.

Da li je OHantaytambuu bila namijenjena uloga tvrđave,
kao što je to mogao biti Sacsahuaman, ili je trebao biti mjesto za
spuštanje letjelica, kao što je bio Baalbek?

U svojim dosadašnjim knjigama pokazao sam da su
Anunnaki, pri određivanju mjesta svemirske luke i 'mjesta
za spuštanje', najprije odredili koridor za spuštanje, i to na
nekom istaknutom zemljopisnom mjestu (kao što je planina
Ararat). Staza leta u tom koridoru bila je pod kutom od točno
45 stupnjeva prema ekvatoru. U vremenu poslije Potopa, kada
je svemirska luka smještena na Sinajski poluotok, a mjesto za
spuštanje letjelica bilo je u Baalbeku, primijenjen je isti obrazac.

Torreon u Machu Picchuu ima, pokraj dva prozora za
promatranje u polukružnom dijelu, još jedan zagonetni prozor
(sl. 107) koji na svom donjem dijelu ima otvor u obliku stepenica
i usku pukotinu na gornjem kraju. Osobna istraživanja pokazuju

slika 107

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 238

da linija od Svete Stijene kroz pukotinu do Intihuatane prolazi
točno pod kutom od 45 stupnjeva prema stranama svijeta,
stvarajući tako glavnu orijentaciju za Machu Picchu.

Ta orijentacija od 45 stupnjeva nije odredila samo razmještaj
Machu Picchua, nego i lokaciju većih drevnih mjesta. Ako na
zemljopisnoj karti regije povučemo liniju koja spaja legendarne
postaje Viracoche od Otoka Sunca na jezeru Titicaca, linija će
proći kroz Cuzco i nastaviti do Ollantaytambua - pod kutom od
točno 45 stupnjeva prema ekvatoru!

Brojne studija i predavanja Marije Schulten de D'Ebneth,
skupljeni u njenoj knjizi La Ruta de Viracocha, pokazali su da
se linija pod kutom od 45 stupnjeva na kojoj se nalazi Machu
Picchu poklapa s rešetkastim uzorkom duž stranica kvadrata
nakošenog pod kutom od 45 stupnjeva (tako da kutovi, a ne
stranice pokazuju prema stranama svijeta). Ona je priznala da ju
je Salcamayhuin Relación ponukao na potragu za tim drevnim
obrascem. Iznoseći priču o tri prozora, on je nacrtao skicu (si.
108a) i svakom prozoru dao ime: Tampu-Tocco, Maras-Tocco
i Sutic-Tocco. Maria Schulten je shvatila da su to imena
mjesta. Kada je primijenila nakošeni kvadrat na karti područja
Cuzco-Urubamba, sa sjeverozapadnim kutom okrenutim
prema Machu Picchuu (odnosno Tampu-Toccuu), otkrila je
da su sva druga mjesta sjela na ispravnu poziciju. Povukla je
linije koje pokazuju da linija pod kutom od 45 stupnjeva koja
počinje u Tiahuanacuu, zajedno s kvadratima i krugovima
određene veličine, obuhvaća sva ključna drevna mjesta
između Tiahuanacua, Cuzca i Quita u Ekvadoru, uključujući i
najvažnije - Ollantaytambu (sl. 108b).

Ništa manje značajno nije ni njezino drugo otkriće. Kutovi
koje je izračunala između središnje linije od 45 stupnjeva i mjesta
smještenih dalje od nje, kao što je Pachacamacov hram, otkrili
su joj da je Zemljin nagib ('kosina tj. 'nakrivljenost') u vrijeme
stvaranja ove matrice iznosio blizu 24° 08'. To bi značilo da je ta
matrica bila zamišljena (prema njenom mišljenju) 5125 godina
prije njezinih mjerenja provedenih tijekom 1953. g.; drugim
riječima - ova matrica potjecala bi iz 3172. godine pr. n. e..

2 3 9 GRADOVI IZGUBLJENI I NAĐENI

slika 108
To stajalište potvrđuje moj zaključak da te megalitske
strukture pripadaju dobu Bika, razdoblju između 4000. g. pr.
n. e. i 2000. g. pr. n. e. Koristeći paralelno suvremene studije s
podacima koje su nam ostavili kroničari, potvrđuje se ono što
su legende ustrajno ponavljale:
Sve je započelo na jezeru Titicaca.

10

'BAALBEK NOVOG
SVIJETA'

Sve do jedne verzije svake od legendi u Andama ukazuju
na jezero Titicaca kao na Početak - mjesto na kojem je veliki
bog Viracocha izvodio svoje stvaralačke pothvate, gdje se
čovječanstvo ponovno pojavilo nakon Potopa i gdje su preci
Inka dobili zlatni štap kako bi pomoću njega utemeljili andsku
civilizaciju. Ako je riječ o fikciji, onda je činjenice potvrđuju; jer
upravo na obalama jezera Titicaca stajao je prvi i najveći grad u
obje Amerike.

Njegov opseg, veličina njegovih monolita, zamršene rezbarije
na njegovim spomenicima i kipovima nisu prestali iznenađivati
sve koji su vidjeli Tiahuanacu (kako se mjesto zvalo), sve od
trenutka kad je prvi kroničar mjesto opisao Europljanima. Svi
su postavljali isto pitanje, zbunjeni njegovom neotkrivenom
starošću - tko je izgradio taj jedinstveni grad i kako. Pa ipak,
najveću zagonetku predstavlja sama lokacija: neplodno, gotovo
beživotno mjesto na oko četiri kilometra visine, među najvišim
vrhovima Anda koji su pokriveni vječnim snijegom i ledom.
Zašto bi netko uložio nevjerojatan napor da uspravi kolosalne

241

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 242

građevine od kamena, koje se mora lomiti i prenositi iz mjesta
kilometrima udaljenih u ovo osamljeno, vjetrom šibano mjesto
bez drveća?

Ta je misao proganjala i Ephraim George Squiera koji je do
jezera stigao prije jednog stoljeća. 'Otoci i rtovi jezera Titicaca',
pisao je (Peru lllustrated), 'najvećim su dijelom neplodni. Vode
skrivaju raznovrsnost čudnih riba, što pomaže populaciji koja
nužno oskudijeva u području gdje ječam neće zreti, osim pod
vrlo povoljnim okolnostima, i gdje kukuruz, onaj najmanje
veličine, ima vrlo neizvjestan razvoj; mjesto je to gdje se krumpir
stisnuo do najmanjih dimenzija i još je k tome gorak, gdje je
jedina žitarica quinoa i gdje su jedine domaće životinje pogodne
za hranu biscacha, lama i vicuña. Pa ipak, u tom svijetu bez drveća,
dodao je,'ako nam je tradicija vodič, razvile su se klice civilizacije
Inka', iz ranije,'izvorne civilizacije koja je klesala svoje spomenike
u masivnom kamenju i ostavila ih na ravnici Tiahuanacua, a o
kojima nije ostala nikakva predaja, osim da su oni djelo divova iz
starih vremena koji su ih podigli u jednoj noći'.

Međutim, dok se uspinjao na obronak koji gleda na jezero
i na drevno mjesto u podnožju sinula mu je jedna sasvim druga
misao. Da li je možda upravo zbog izolacije, zbog okolnih vrhova,
zbog pogleda između tih vrhova izabrano to mjesto? S hrpta na
jugozapadnom rubu ravnice na kojoj se nalazi jezero, blizu mjesta
gdje njegove vode istječu na jug rijekom Desaguadero, on ne
samo da je mogao vidjeti jezero s njegovim južnim poluotocima
i otocima, već i snježne vrhove na istoku.

'Ovdje', zapisao je, poprativši riječi svojeručno nacrtanom
skicom,'puca pogled na veliki snježni lanac Anda u svoj njegovoj
veličanstvenosti. Iznad jezera dominira masivni Illampu ili
Sorata, kruna kontinenta, najviša planina u Americi koja se
natječe, ako im nije i ravna, s visinama Himalaja; što se tiče njene
visine, procjene i proračuni promatrača variraju između 7.600
i 8.200 metara'. Južno od ovog istaknutog geografskog obilježja,
neprekinuti lanac planina i vrhova 'završava velikom planinom
Illimani, visokom 7.500 metara'. Između zapadnog hrpta na čijem
je rubu stajao Squier i divovskih planina na istoku leži ravno,

2 4 3 'BAALBEK N O V O G SVIJETA'

otvoreno uleknuće koje zauzimaju jezero i njegove južne obale.
'Vjerojatno se nigdje drugdje na svijetu', nastavlja Squier,'ne može
vidjeti tako raznoliku i veličanstvenu panoramu s jednog jedinog
mjesta. Cijela velika visoravan Perua i Bolivije na svom najširem
dijelu, sa svojim sustavom voda, sa svojim rijekama i jezerima,
svojim ravnicama i planinama, sve uokvireno lancima Kordiljera
i Anda, predstavljena je u obliku zemljopisne karte' (sl. 109).

Jesu li upravo ove zemljopisne i topografske osobine bile
razlog za odabir ovog mjesta - na rubu velikog, ravničarskog
bazena, s dva vrha koji se ističu ne samo sa zemlje, nego i gledano
s neba - baš kao što su i vrhovi-blizanci Ararata (5.200 i 4.000
metara) te dvije piramide u Gizi služile za označavanje putova za
spuštanje Anunnakija?

slika 109

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 244

Premda je ovo Squieru bilo nepoznato, on je ipak postavio
analogiju, budući da je naslovio jedan odlomak koji opisuje
drevne ruševine s 'Tiahuanaco, Baalbek Novog svijeta; to je bila
jedina usporedba koje se mogao sjetiti - usporedba s mjestom
koje smo identificirali kao mjesto za spuštanje Anunnakija, kamo
je Gilgameš stupio prije pet tisuća godina.

Najveći istraživač Tiahuanaca i njegovih ruševina kojeg je
vidjelo ovo stoljeće bio je bez sumnje Arthur Posnansky, europski
inženjer koji se preselio u Boliviju i posvetio svoj život tajnama
tih ruševina. Već 1910. g. požalio se da od jednog posjeta do
drugog može vidjeti sve manje artefakata, jer su lokalni domoroci,
graditelji u glavnom gradu La Pazu, pa i sama uprava za gradnju
željezničke pruge, sustavno odnosili kamene blokove, ne zbog
njihove umjetničke ili arheološke vrijednosti, nego kao besplatni
raspoloživi građevni materijal. Pola stoljeća prije toga Squier se
požalio na isti problem kad je primijetio da su u obližnjem gradu,
na poluotoku Copacabana, crkva kao i nastambe seljaka bile
izgrađene od komada kamena odnesenih s drevnih ruševina kao
da su kamenolom. Čak je i katedrala u La Pazu, pronašao je, bila
podignuta od kamenja iz Tiahuanaca. Ipak, ono malo što je ostalo

- najviše stoga što je bilo premasivno za micanje - stvorilo je kod
njega dojam da se radi o ostacima civilizacije koja je nestala prije
početka civilizacije Inka, a bila je suvremenik civilizacijama Egipta
i Bliskog istoka. Ostaci pokazuju da su građevine i spomenici
bili djelo ljudi sposobnih ostvariti jedinstvenu, savršenu i
skladnu arhitekturu - ali koji 'nisu imali djetinjstva, i nisu prošli
kroz razdoblje rasta'. Ne čudi, stoga, da su začuđeni Indijanci
Španjolcima rekli da su ove artefakte preko noći podigli divovi.

Pedro de Cieza de Leon kbji je u vremenu između 1532.
- 1550. g. proputovao krajeve koji danas čine Peru i Boliviju,
izvijestio je u svojim Kronikama da su ruševine Tiahuanaca
bez sumnje bile 'najdrevnije mjesto koje sam do sada opisao'.
Među građevinama koje su ga zapanjile bio je 'brijeg napravljen
ljudskim rukama na velikom temelju od kamena' koji je bio velik
više od 270 x 120 metara na svojoj osnovici, a uzdizao se nekih
35 metara. Ispod njega je vidio'dva kamena idola ljudskog oblika

2 4 5 'BAALBEK N O V O G SVIJETA'

i figure, čije su crte lica bile vrlo vješto isklesane, tako da izgleda
da ih je radila ruka nekog velikog majstora. Oni su toliko veliki
da izgledaju poput malih divova, a jasno je da imaju odjeću druge
vrste od one koju danas nose domoroci ovih krajeva; čini se da
imaju nekakav ornament na glavi'.

U blizini je vidio ostatke još jedne zgrade i zida koji je bio
'vrlo dobro izgrađen'. Izgledao je vrlo star i trošan. U drugom
dijelu ruševina vidio je 'kamenje tako ogromne veličine, da to
izaziva čuđenje i razmišljanje o njima, te se postavlja pitanje kako
ljudska snaga može biti dovoljna da ih pomakne i smjesti tamo
gdje ih vidimo, kad su toliko veliki. Mnogi od tih kamenova su
isklesani na razne načine, neki od njih imaju oblik ljudskog tijela,
pa su to morali biti njihovi idoli'.

U blizini zida i velikih kamenih blokova on je primijetio
'mnogo rupa i šupljina u zemlji' koje su ga zbunjivale. Dalje
prema zapadu također je naišao na drevne ostatke,'a među njima
mnogo vrata s njihovim dovratcima, nadvratnicima i pragovima,
sve u jednom kamenu'. Posebno se čudio tome da su 'iz tih
velikih prolaza izlazili još veći kamenovi na kojima su prolazi bili
oblikovani, pri čemu su neki od njih bili široki 9 metara, dugački
4,5 metra ili više, te debeli 1,8 metara. Sve to', izvještavao je krajnje
zapanjen - prolaz, njegov nadvratnik i dovraci - 'bio je jedan
jedini kamen'. Dodao je da je to 'djelo raskoši i veličanstvenosti,
kad se sve uzme u obzir', i da sto se mene tiče, nikako ne mogu
pojmiti kojim instrumentima ili alatima se to moglo uraditi, jer je
vrlo izvjesno da prije negoli se to veliko kamenje moglo dovesti
do savršenstva i ostaviti takvim kakvim ga vidimo, alati su morali
biti mnogo bolji od onih koje danas upotrebljavaju Indijanci'.

Od svih artefakata koje su vidjeli prvi Španjolci koji su tamo
stigli, a koje je Cieza de Leon tako iskreno opisao, ovi kolosalni
ulazi iz jednog komada još uvijek leže tamo gdje su i položeni.
Samo mjesto, smješteno otprilike kilometar i pol na jugozapad
od glavnih ruševina Tiahuanaca, Indijanci su zvali Puma-Punku,

kao da se radi o odvojenom mjestu; međutim, danas pouzdano
znamo da je to bio dio veće metropole unutar Tiahuanacua,
veličine 1,6 x gotovo 3 kilometra.

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 246

slika 110

Ti su ostaci tijekom posljednja dva stoljeća svakog putnika
koji ih je vidio ostavljali zatečenim, ali su ih prvi znanstveno
opisali A. Stiibel i Max Uhle (Die Ruinestaette von Tiahuanaco
im Hochland des Alten Peru, 1982.). Fotografije i skice koje su
popratile njihovo izvješće pokazale su da su divovski kameni
blokovi koji su ležali uokolo bili komponente nekoliko struktura
zapanjujuće složenosti koje su mogle činiti istočnu građevinu
(sl. 110 temelji se na posljednjim studijama). Četverodijelna
građevina koja se urušila (ili je bila prevrnuta) leži poput
ogromnih terasa, sa ili bez dijelova koji su s njima tvorili jednu
cjelinu, uspravno podignuti ili pod drugim kutovima (sl. 111).
Pojedini razlomljeni dijelovi teže i po sto tona svaki; načinjeni
su od crvenog pješčenjaka, a Posnansky (Tiahuanacu - kolijevka

slika 111

2 4 7 'BAALBEK N O V O G SVIJETA'

slika 112

američkog čovjeka) je uvjerljivo dokazao da je kamenolom za ove
blokove - koji su težili tri ili četiri puta više kad su bili u jednom
komadu - bio na zapadnoj obali jezera, udaljen oko šesnaest
kilometara. Ovi kameni blokovi, neki veličine 3,6 x 1,5 metara
i debeli gotovo 60 cm, prekriveni su uleknućima, žljebovima,
preciznim kutovima i površinama koje imaju različite razine. Na
određenim točkama blokovi imaju uleknuća (sl. 112), zasigurno
namijenjena tome da drže metalne spone, što predstavlja
tehnički 'trik' koji smo vidjeli u OHantaytambuu. No, dok je tamo
izgledalo da su spone bile izrađene od zlata (jedinog metala kojeg
su Inke poznavali) - što je neodrživa hipoteza zbog mekoće zlata,
ovdje su spone bile načinjene od bronce. Da je tome uistinu tako,
znamo zato što su neke od tih brončanih spona i pronađene. To
je, bez dvojbe, otkriće od ogromnog značenja, budući da je bronca
slitina koju je najteže proizvesti, stoga što zahtijeva kombinaciju
određenog omjera bakra (oko 85-90 posto) s kositrom; i dok se
bakar može pronaći u svom prirodnom stanju, kositar se mora
izlučiti mukotrpnim metalurškim procesom iz ruda u kojima je
sadržan.

Na koji se način došlo do bronce i da li njeno pridobivanje
predstavlja ne samo dio zagonetke, nego i ključ za odgovor?

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 248

Ako zanemarimo uobičajeno objašnjenje da su kolosalne i
zamršene strukture Puma-Punkua predstavljale'hram', pitamo se:
kojoj su praktičnoj svrsi one služile? Koja je bila njihova funkcija
da je uložen takav ogroman napor i primijenjene sofisticirane
tehnologije? Njemački arhitekt Edmund Kiss (čija je vizualizacija
ovih struktura kako su one izvorno mogle izgledati nadahnula
njegove planove za nacističke monumentalne zgrade) vjerovao je
da su humci i ostaci prednjeg i okolnih dijelova urušenog odjeljka
bili elementi luke, jer se jezero u stara vremena zaista protezalo
tako daleko. Ali, to objašnjene ostavlja otvorenim pitanje: što se
događalo u Puma-Punkuu? Što se dovozilo i koji proizvodi su se
odvozili na toj neplodnoj visini?

Daljnja iskapanja u Puma-Punkuu otkrila su nizove
polupodzemnih ograđenih prostora izrađenih od savršeno
oblikovanih kamenih blokova. To podsjeća na uleknute trgove
u Chavin de Huantaru i otvara mogućnost da su to bili dijelovi
- rezervoari, bazeni, prostorije s branama - sličnog vodovodnog
sustava.

Možda koji odgovor više može ponuditi nalaz koji najviše
zbunjuje (ako je to još moguće) na tom mjestu: kameni blokovi,
sami ili nesumnjivo odlomljeni od većih blokova koji su bili
oblikovani, nakošeni, rezani i izbrazdani na zapanjujući način, sa
zapanjujućom preciznošću i pomoću alata kakve je čak i danas
teško naći. Najbolji način da se opišu ova tehnološka čuda jest
predočiti neke od njih (sl. 113).

Nema baš nikakvog vjerodostojnog objašnjenja za ove
artefakte, pa ne preostaje drugo nego sugerirati - uzimajući u
obzir našu sadašnju tehnologiju - da su to bile matrice, kalupi za
lijevanje zamršenih metalnih dijelova; dijelova za neku složenu i
sofisticiranu opremu koju andski čovjek, ili bilo tko drugi za tu
istu svrhu, bilo gdje drugdje, nikako nije mogao posjedovati u
vrijeme prije Inka.

Brojni su arheolozi i istraživači, od tridesetih godina prošlog
stoljeća nadalje, dolazili u Tiahuanacu, na kraći ili na dugotrajan
rad - Wendell C. Bennett, Thor Heyerdahl i Carlos Ponce

2 4 9 'BAALBEK N O V O G SVIJETA'

slika 113
Sangines neka su od najpoznatijih imena; no, oni su uglavnom
samo koristili zaključke Arthura Posnanskog, gradili na njima,
prihvaćali ih ili s njima polemizirali; on je prvi predstavio svoj
izvanredan rad i uvide 1914. g. u opsežnom djelu Una Metropoli
Prehistórica en la America del Sur; nakon sljedeća tri desetljeća
predanog istraživanja u Tiahuanacu objavljen je i njegov
rad Cuna del Hombre de las Americas u četiri knjige, zajedno s
engleskim prijevodom (1945.). Tom je izdanju iskazana čast
time što je službeni predgovor napisala bolivijska vlada (mjesto
je završilo na bolivijskom dijelu jezera, nakon što se Bolivija
odvojila od Perua), te je proslavilo '12.000 godina Tiahuanacua!

Stoga, kad je sve bilo rečeno i učinjeno, zaključak Posnanskog
bio je nadasve zapanjujuć (i kontroverzan): Tiahuanacu je star
tisućljećima; njegova prva faza bila je izgrađena dok je razina
jezera bila oko stotinu stopa viša i prije negoli je cijelo područje
bilo poplavljeno vodenom bujicom - možda se radi upravo o

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 250

slavnom Velikom Potopu, tisućama godina prije kršćanske ere.
Koristeći istovremeno arheološka otkrića s geološkim studijama,
studijama flore i faune, mjerenjima lubanja pronađenih u
grobovima i portretiranim kamenim glavama, te vodeći računa o
svakom, pa i najmanjem, dijelu svog rada i tehnološke ekspertize,
Posnansky je došao do zaključka da su postojale tri faze u
povijesti Tiahuanacua; da su ga nastanjivale dvije rase - najprije
mongoloidni ljudi, zatim stanovnici Kavkaza Srednjeg istoka
- a ni u koje vrijeme negroidni narodi; mjesto su zadesile dvije
katastrofe, prva je bila prirodna navala vodene bujice, a zatim je
uslijedila druga iznenadna nesreća nepoznate prirode.

Bez da su se pritom nužno slagali s ovim potresnim
zaključcima ili datiranjem, geološke, topografske, klimatske i sve
znanstvene podatke koje je prikupio Posnansky, te, razumije se,
njegova arheološka otkrića, prihvatili su i koristili svi koji su
vršili istraživanja u pola stoljeća od njegovih monumentalnih
napora. Njegova mapa samog mjesta (sl. 114) i danas predstavlja
osnovu plana mjesta, njegovih mjera, orijentacija i glavnih
građevina. Dok su neki od odjeljaka na koje je on ukazao kao na

slika 114

2 5 1 'BAALBEK N O V O G SVIJETA'

mjesta koja potencijalno sadrže dodatne ostatke i artefakte doista
i iskopani, glavno zanimanje bilo je i ostaje usredotočeno na tri
glavne komponente mjesta.

Jedna od njih, na jugoistočnom dijelu ruševina, jest brijeg
poznat kao Akapana. Vjerojatno je izvorno imao oblik višeslojne
piramide, a pretpostavlja se da je služio kao tvrđava koja je čuvala
mjesto; glavni razlog za ovu pretpostavku bila je činjenica da je
na vrhu ove piramide-brijega bilo iskopano njegovo središte
koje je imalo oblik ovala obzidanog kamenom koji je služio
kao rezervoar vode. Pretpostavljalo se da je njegova namjena
bila skupljanje kišnice za opskrbu branitelja vodom, u slučaju
da su se morali povući do ovog utvrđenja. Međutim, glasine su
ustrajale u tome da je to bilo mjesto gdje je bilo skriveno zlato, te
je u osamnaestom stoljeću Španjolac imenom Oyaldeburo dobio
koncesiju za kopanje u Akapani. On je napravio prokop kroz
istočnu stranu brijega kako bi se ocijedila voda, istražio je dno
rezervoara, strgnuo strukture od prekrasnog klesanog kamena i
kopao duboko u brijeg, gdje god bi naišao na kanale i cijevi.

Takvo razaranje je, međutim, otkrilo da Akapana nije bio
prirodan brijeg, već vrlo složena građevina. Daljnja iskapanja
koja još uvijek jedva da su zagrebla površinu, uslijedila su kao
rezultat istraživanja Posnanskog, koji je pokazao da je kameni
rezervoar imao majstorski napravljene brane koje su velikom
preciznošću mogle regulirati otjecanje vode kroz kanale
napravljene od klesanog kamena. Kompleksni unutarnji radovi
u Akapani bili su tako izvedeni da odvode vodu s jedne razine
unutar Akapane do druge, niže razine, naizmjence kroz okomite
i vodoravne odjeljke, s vertikalne visine od petnaest metara, ali
zbog cik-cak izvedbe pokrivajući puno veću udaljenost. Na kraju,
oko metar ispod Akapane, voda je tekla kroz ispust od kamena
u umjetni kanal (ili jarak) širok oko 30 metara koji je okruživao
cijelo mjesto. On je odatle vodio do mola na sjeveru mjesta, a
otuda do jezera. Dakle, ukoliko je svrha bila isključivo otjecanje
viška vode kako bi se spriječilo njeno prelijevanje nakon jakih
kiša, dovoljna bi bila jednostavna ravna nagnuta cijev (kakva je
pronađena u Tuli). No, ovdje vidimo kanale pod kutom, građene