Zecharia Sitchin - Izgubljena Kraljevstva

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 252

klesanim kamenjem uklopljenim s velikom domišljatošću, tako
da reguliraju tok vode s jedne razine na drugu. A to nam ukazuje
na tehniku procesiranja - možda korištenje tekuće vode za
ispiranje rude?

Da se u Akapani moralo događati neko procesiranje,
potvrđuje i otkriće - na površini, te u zemlji maknutoj s
'rezervoara' - velikih količina tamnozelenih 'oblutaka' veličine od
1,8 do 5 centimetara. Posnansky je ustanovio da su poput kristala,
ali ni on niti drugi (koliko nam je poznato) nisu izvodili daljnje
testove kako bi utvrdili prirodu i podrijetlo tih okruglastih
predmeta.

Struktura bliža središtu mjesta ('K' na mapi Posnanskog)
imala je toliko mnogo podzemnih i polupodzemnih osobitosti
da je Posnansky pomislio kako bi mogla biti riječ o odjeljku
ostavljenom po strani za grobove. Svuda uokolo bili su odjeljci od
kamenih blokova, rezanih na način da služe kao kanali za vodu;
oni su bili u neredu za što je Posnansky krivio ne samo lovce na
blago, nego i prijašnji tim istraživača pod vodstvom grofa Crequi
de Montforta koji je tijekom svojih iskopavanja 1903. g. vadio
ostatke, razbijajući i uništavajući sve što im je stajalo na putu
(prema Posnanskom), a usto je i odnio mnoge predmete. Izvješće
o otkrićima i zaključcima ove francuske ekspedicije objavljeno je
u knjizi Georgea Courtyja i u predavanju Manuela Gonzalesa de
la Rose na Međunarodnom kongresu amerikanista 1908. g.. Bit
njihovih nalaza bila je 'da su postojala dva Tiahuanacua, jedan u
obliku vidljivih ruševina, a drugi podzeman i nevidljiv.

Sam Posnansky je opisao cijevi, kanale i branu (kao na
vrhu Akapane) koje je pronašao među uleknutim dijelovima
građevine i ustanovio da su se cijevi protezale na nekoliko razina,
vodile možda do Akapane i bile povezane s drugim podzemnim
strukturama na zapadu (u smjeru jezera). Riječima i crtežom (sl.
115a,b) dočarao je neke od podzemnih i polupodzemnih odjeljaka,
ne mogavši pritom suspregnuti zadivljenost preciznošću izrade,
činjenicom da je klesano kamenje bilo načinjeno od tvrdog
andezita i da su ti odjeljci bili potpuno vodonepropusni: preko
svih spojeva, a osobito na velikim krovnim kamenim blokovima

2 5 3 'BAALBEK N O V O G SVIJETA'

slika 115

protezao se sloj načinjen od vapna, debeo desetak centimetara,
koji je zdanje činio apsolutno vodonepropusnim. Ovo je',
zapisao je, 'prvi i jedini slučaj da nalazimo upotrebu vapna u
pretpovijesnoj američkoj gradnji'.

Što se događalo u tim podzemnim odajama i zašto su bile
građene na tako osobit način, on nam nije znao reći. Možda su
čuvale blago, ali ono bi, istakao je, već odavno nestalo, zahvaljujući
lovcima na blago. I doista, tek što je otkrio neke od tih odaja,
'ikonoklastički soj modernog Tiahuanacua ogolio je i opljačkao
mjesto'. Osim onoga što je sam iskopao ili pronašao razbacano
uokolo mjesta, velike količine kamenih cijevi - dijelova svih
oblika, veličina i promjera - mogle su se vidjeti i u obližnjoj crkvi,
u mostovima i nadvožnjacima moderne željezničke pruge, pa čak
i u La Pazu. Tragovi su ukazivali na prostrani vodovod, kako na
površini tako i pod zemljom u Tiahuanacuu; Posnansky im je
posvetio cijelo poglavlje u svom najboljem djelu naslovljenom
Hydraulic Works in Tiahuanacu. Nedavna iskopavanja otkrila
su još više cijevi i vodenih kanala, potvrđujući tako zaključke
Posnanskog.

Druga istaknuta građevina u Tiahuanacuu zahtijevala je
najmanje iskopavanja, budući da stoji veličanstveno, da je svi
mogu vidjeti; radi se o kolosalnom kamenom prolazu koji se

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 254

uzdiže iznad ravnine mjesta poput Are de Triomphe, ali bez ljudi
koji bi tu održavali parade, gledali i klicali (sl. 116, sprijeda i
straga).

Poznata kao Vrata Sunca, Posnansky ih je opisao kao
'najsavršenije i najvažnije djelo ... ostavština i elegantni testament
kulturnog naroda, te znanja i civilizacije njegovih vođa'. Svi koji

slika 116

2 5 5 'BAALBEK N O V O G SVIJETA'

su Vrata vidjeli slažu se s takvom ocjenom, jer ona ne začuđuju
samo zbog toga što su izrezana i oblikovana iz jednog jedinog
kamenog bloka (veličine oko 3 x 6 metara i težine preko sto
tona), nego i zbog zamršenih rezbarija koje oduzimaju dah.

Na donjem dijelu s prednje i stražnje strane Vrata nalaze
se niše i geometrijski izrezbareni otvori i površine, ali ono što
zadivljuje jest izrezbareni dio na gornjem prednjem dijelu vrata
(sl. 117). Tamo vidimo središnju figuru, gotovo trodimenzionalnu
premda izrezbarenu samo u reljefu, okruženu s tri reda krilatih
pomoćnika; kompoziciju upotpunjuje donji red slika koje
prikazuju samo lice središnje figure uokvireno vijugavom
linijom.

Općenito se svi slažu da središnja, dominantna figura
predstavlja Viracochu koji drži žezlo ili oružje u desnoj ruci, a
munju u obliku viljuške u drugoj (sl. 118). Ovaj prikaz pojavljuje
se na vazama, tkaninama i drugim artefaktima u južnom
Peruu i okolnim zemljama, svjedočeći dokle se proširilo ono

slika 117

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 256

slika 118

što znanstvenici nazivaju kulturom Tiahuanacua. S obje strane
boga nalaze se krilati pomoćnici, poredani u tri vodoravna reda,
po osam njih u jednom redu sa svake strane središnje figure.
Posnansky je istakao da je samo prvih pet na svakoj strani,
u svakom redu, izrezbareno u isti istaknuti reljef kao i samo
božanstvo; preostali na krajevima su nejasno izrezbareni, kao da
su prikriveni.

Posnansky je nacrtao središnji lik, krivudavu crtu ispod
njega, te petnaest kućica na svakoj strani (sl. 119); zaključio je da
je to bio kalendar dvanaesto-mjesečne godine koja je počinjala
na proljetni ekvinocij (rujan na južnoj hemisferi) i da velika
središnja figura, koja prikazuje božanstvo u cjelini, predstavlja
taj mjesec i njegov ekvinocij. Budući da ekvinocij' označava ono
vrijeme u godini kada su dan i noć jednake duljine, pretpostavio
je da dio smješten točno ispod središnje figure - koji se nalazi
u sredini reda s vijugavom linijom - predstavlja drugi mjesec
ekvinocija, odnosno ožujak. Preostale mjesece pripisao je po

2 5 7 'BAALBEK N O V O G SVIJETA'

slika 119

redu ostalim odjeljcima unutar krivudave linije. Ističući da
dvije kućice na krajevima prikazuju trubača zajedno s glavom
božanstva, sugerirao je da su to dva ekstremna mjeseca kada se
sunce udalji do najdalje točke, odnosno mjeseci solsticija - lipanj
i prosinac - kada bi svećenici zatrubili da dozovu sunce nazad.
Vrata Sunca su, drugim riječima, bila kalendar u kamenu.

Ovaj kalendar, pretpostavljao je Posnansky, bio je solarni
kalendar. Ne samo daje bio orijentiran na proljetni ekvinocij koji
je i označavao njegov početak, nego je bilježio i drugi ekvinocij
i solsticije. To je bio kalendar od jedanaest mjeseci po trideset
dana svaki (broj krilatih pomoćnika iznad krivudave linije), uz
dodatni 'veliki mjesec' od trideset i pet dana, mjesec Viracoche
koji je zaokruživao solarnu godinu od 365 dana.

Posnansky je trebao napomenuti da je solarna godina
s dvanaest mjeseci koja počinje na proljetni ekvinocij bila
karakteristična za bliskoistočni kalendar, nastao u Sumeru, u
Nippuru, oko 3800. g. pr. n. e.

Prikaz božanstva, kao i krilatih pomoćnika, te lica mjeseci
naizgled su prikazani realistično, a ustvari su složeni od mnogo
komponenata, od kojih svaka ima svoj, uglavnom geometrijski,
oblik. Posnansky je tim različitim komponentama posvetio
značajnu studiju. One se pojavljuju i na drugim spomenicima i
skulpturama od kamena, kao i na keramičkim predmetima. On
ih je piktografski klasificirao prema onome što su predstavljali
(životinja, riba, oko, krilo, zvijezda, itd.) ili prema pojmu koji
su označavali (zemlja, nebo, pokret, itd.). Ustanovio je da su
krugovi i ovalni oblici prikazani na mnoštvo načina i raznih

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 258

boja predstavljali sunce, mjesec, planete, komete i druge nebeske
objekte (sl. 120a), da je veza između Zemlje i neba (sl. 120b) često
bila prikazivana, te da su dominantni simboli bili križ i znakovi
stepenica (sl. 120c,d). On je u simbolu stepenica vidio 'zaštitni
znak' Tiahuanacua, njegovih spomenika i njegove prvobitne
civilizacije - izvora odakle se ovaj simbol, vjerovao je, proširio
na obje Amerike. Priznao je da je to bio simbol temeljen na
mezopotamskim ziguratima, ali i dodao da ne misli stoga da su
Sumerani bili u Tiahuanacuu.

Sve to dodatno ga je učvrstilo u uvjerenju da su Vrata
Sunca bila dio većeg strukturalnog kompleksa u Tiahuanacuu,
čija su svrha i funkcija bile da služi kao opservatorij; to ga je,
pak, dovelo do njegovog najznačajnijeg i, kako se pokazalo,
najkontroverznijeg djela i zaključaka.

Službeni zapisi Komisije za uništavanje i okajavanje idolatrije
koju su osnovali Španjolci s jasnom svrhom (iako neki sumnjaju
da je to bio i paravan za lov na blago) potvrđuju da su ljudi iz
Komisije stigli u Tiahuanacu 1625. g.. Izvješće oca Josepha de
Arriage iz 1621. g. nabraja preko 5.000 'predmeta idolatrije' koji
su bili uništeni lomljenjem, topljenjem ili paljenjem. Što su oni
učinili u Tiahuanacuu, nije poznato. Vrata Sunca, kako pokazuju

slika 120

2 5 9 'BAALBEK NOVOG SVIJETA'

rane fotografije, pronađena su u devetnaestom stoljeću kako stoje
prepolovljena na vrhu, s desnim dijelom koji se opasno nagnuo i
otklonio od druge polovice.

Kada i tko ih je izravnao i ponovno sastavio predstavlja
tajnu. Kako su pukla na dva dijela također je nepoznato.
Posnansky nije smatrao da je to bilo djelo Komisije; on je
vjerovao da su Vrata izbjegla njihov bijes, jer su se prije njihova
dolaska bila srušila te ih je prekrila zemlja, i tako sakrila od
pogleda kad su stigli Komisijini fanatici. Budući da su Vrata
očito bila ponovno uspravljena, neki postavljaju pitanje jesu li
postavljena na mjesto gdje su izvorno stajala; razlog tome jest
mišljenje da Vrata izvorno nisu bila usamljena građevina koja je
zasebno stajala na velikoj ravnici, nego da su tvorila dio ogromne
strukture smještene istočno od njih. Oblik i veličina te građevine
koja se zvala Kalasasaya bili su određeni nizovima vertikalnih
kamenih stupova (što je i bilo značenje imena - 'Stupovi koji
stoje'), djelomično otkrivajući pravokutan ograđeni prostor
veličine otprilike 140 x 120 metara. Budući da se činilo kako je
os ove strukture bila istok-zapad, neki su se pitali nisu li Vrata
trebala stajati u središtu umjesto na sjevernom rubu zapadnog
zida tog ograđenog prostora (kao danas).

Dok je ranije tek velika težina monolitskih Vrata
predstavljala argument protiv stava da su ona pomicana za
gotovo dvjesto stopa, danas je iz arheoloških dokaza jasno da ona
najvjerojatnije stoje upravo na mjestu gdje su nekoć pripadala,
budući da središte zapadnog zida zauzima terasa, čiji je vlastiti
centar bio poravnat s osi Kalasasaye istok-zapad. Posnansky je uz
ovu os pronašao različito kamenje, posebno isklesano na način
da omogući astronomska promatranja; njegov zaključak da je
Kalasasaya bila vješto izgrađen nebeski opservatorij danas je
prihvaćen kao činjenica.

Najočitiji arheološki ostaci Kalasasaye su stojeći stupovi
koji su tvorili pravokutni ograđeni prostor. Iako ovdje više
nisu svi stupovi koji su nekada služili kao potpora za nizove
zidova, njihov broj upućuje na povezanost s brojem dana u
solarnoj godini i u lunarnom mjesecu. Posnanskog je posebno

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 260

zanimalo jedanaest stupova (sl. 121) uspravljenih uz terasu koja
se prostirala od sredine zapadnog zida. Njegova mjerenja linije
pogleda duž posebno postavljenih kamenova za promatranje,
orijentacija strukture te lagana i namjerna odstupanja od
savršenog poklapanja sa stranama svijeta, uvjerili su ga da
su Kalasasayu gradili ljudi koji su poznavali najsuvremenije
spoznaje iz astronomije za precizno utvrđivanje ekvinocija kao
i solsticija.

Arhitektonski crteži Edmunda Kissa (Das Sonnentor
von Tiahuanacu) koji se temelje na radu Posnanskog, kao i
na njegovim vlastitim mjerenjima i procjenama, prikazuju
(vjerojatno ispravno) strukturu unutar ograđenog prostora
kao šuplju piramidu: strukturu čiji se vanjski zidovi uzdižu u
razinama, ali samo da bi okružili središnje otvoreno dvorište
u obliku kvadrata. Glavno monumentalno stubište bilo je na
sredini istočnog zida; glavne točke za promatranje nalazile su
se na sredini svake od dvije šire terase koje su upotpunjavale
'piramidu' na zapadu (sl. 122).

slika 121

2 6 1 'BAALBEK N O V O G SVIJETA'

slika 122
Upravo na toj točki Posnansky je došao do svog zapanjujućeg
otkrića s eksplozivnim širenjem. Mjereći udaljenost i kutove
između dvije točke solsticija, on je shvatio da se nagnutost Zemlje
prema Suncu, na kojoj su bili utemeljeni astronomski aspekti
Kalasasaye, nije poklapala s 23,5 stupnjeva našeg sadašnjeg
razdoblja.
Nagnutost ekliptike, kako glasi znanstveni termin, za
orijentaciju astronomskih linija pogleda u Kalasasayi, našao je,

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 262

bila je 23° 8' 48". Na temelju formula koje su astronomi odredili na
Međunarodnoj konferenciji o efemeridama u Parizu 1911. g., koje
uzimaju u obzir zemljopisni položaj i nadmorsku visinu mjesta, to bi
značilo daje Kalasasaya izgrađena oko 15.000. g. pr. n. e.\

Objavivši da je Tiahuanacu najstariji grad na svijetu,
'izgrađen prije Potopa', Posnansky je izazvao neizbježan bijes
znanstvene zajednice svoga vremena; tada se, naime, smatralo, na
temelju teorija Maxa Uhlea, da je Tiahuanacu osnovan otprilike
početkom kršćanske ere.

Nagnutost ekliptike ne treba miješati (kao što su činili
neki kritičari Posnanskog) s fenomenom precesije. Ova druga
mijenja zvjezdanu pozadinu (konstelaciju zvijezda) nasuprot
koje se Sunce uzdiže ili djeluje u određeno vrijeme, kao npr.
proljetni ekvinocij; promjena, iako mala, dodaje do 1 stupanj
svake sedamdeset i dvije godine, te do 30 stupnjeva (cijela kuća
zodijaka) za 2160 godina. Nagnutost mijenja rezultat od gotovo
neprimjetne vrtnje Zemlje, kao kad se na brodu diže i spušta
horizont. Ova promjena kuta nagiba Zemlje prema Suncu može
doseći do 1 stupanj u razdoblju od oko 7.000 godina.

Zaintrigirana nalazima Posnanskog, njemačka Astronomska
komisija je poslala ekspediciju u Peru i Boliviju; njeni članovi
su bili profesor dr. Hans Ludendorff, direktor Astronomskog
i astrofizičkog opservatorija u Potsdamu, profesor dr. Arnold
Kohlschiitter, direktor Astronomskog opservatorija u Bonnu i
honorarni astronom u Vatikanu i dr. Rolf Miiller, astronom s
potsdamskog opservatorija. Oni su svoja mjerenja i promatranja
vršili između studenog 1926. g. i lipnja 1928. g..

Njihova istraživanja, mjerenja i promatranja potvrdila su
prije svega da je Kalasasaya zaista bila astronomsko-kalendarski
opservatorij. Oni su, na primjer, pronašli da je zapadna terasa
s jedanaest stupova duž nje, zbog širine stupova, udaljenosti/
među njima i njihovog položaja, omogućavala precizna mjerenja
kretanja Sunca po godišnjim dobima koja su uzimala u obzir malo
drukčiji broj dana od solsticija do ekvinocija do solsticija i nazad.

Štoviše, njihove su studije potvrdile da je u najkontro-
verznijoj točki Posnansky bio u pravu: nagib na kojem su se

2 6 3 'BAALBEK N O V O G SVIJETA'

zasnivale astronomske osobine Kalasasaye doista se bitno
razlikovao od kuta nagiba u naše vrijeme. Na temelju podataka
koji vjerojatno osvjetljavaju nagib koji se promatrao u drevnoj
Kini i Grčkoj, astronomi su sigurni u vezi primjenjive krivulje
kretanja gore-dolje tek za razdoblje od nekoliko tisuća godina
unazad. Astronomski tim je zaključio da bi rezultati doista mogli
upućivati na vrijeme oko 15.000. g. pr. n. e., ali i oko 9300. g. pr. n.
e., ovisno koju se krivulju primijeni.

Nije potrebno posebno naglasiti, i ovaj drugi datum bio je
jednostavno neprihvatljiv znanstvenoj zajednici. Popuštajući pod
pritiskom kritika, Rolf Müller je poduzeo daljnja proučavanja
u Peruu i Boliviji, udruživši se s Posnanskim u Tiahuanacuu.
Došli su do zaključka da se rezultati mijenjaju ako se uzmu u
obzir određene varijante. Prvo, ukoliko se promatranje solsticija
ne vrši s točke odakle je Posnansky pretpostavio, već s druge
moguće točke, kut između krajnosti solsticija (a time i nagib)
bio bi nešto drukčiji; također nitko ne može reći da li su drevni
astronomi fiksirali trenutak solsticija kada je sunce bilo iznad
linije horizonta, na njenoj sredini ili je upravo potonulo ispod
nje. Sa svim tim varijantama, Müller je objavio konačno izvješće
u vodećem znanstvenom časopisu Baesseler Archiv (vol. 14) u
kojem je prikazao sve alternative, te zaključio da ukoliko se kut
od 24° 6' prihvati kao najtočniji, krivulja nagnutosti bi se križala s
ovim očitanjem ili u 10.000. ili u 4000. godini pr. n. e.

Posnansky je bio pozvan da o ovoj temi progovori na
Dvadeset i trećem međunarodnom kongresu amerikanista. On
je kao ispravan prihvatio kut nagnutosti od 24° 6' 52,8", što je
značilo da treba birati između 10.150. g. i 4050. pr. n. e. Priznajući
da je to 'vruć materijal', ovo je pitanje ostavio otvorenim, složivši
se da su potrebne daljnje studije.

Daljnja istraživanja u tom smjeru doista su poduzeta,
premda ne izravno u Tiahuanacuu. Već smo spomenuli da
kalendar Inka upućuje na Početak u dobu Bika, a ne Ovna.
Sam Müller je došao do 4000. g. pr. n. e. kao približnog doba
megalitskih ostataka u Cuzcu i Machu Picchuu. Osvrnuli smo
se i na istraživanje, provedeno duž potpuno različitih linija

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 264

ispitivanja, Marije Schulten de D'Ebneth koja su je dovela do
zaključka da se matrica Viracoche poklapa s nagibom od 24°
8', te stoga odgovara vremenu od 3172. g. pr. n. e. (po njenim
kalkulacijama).

Kako su se sve češće pronalazili predmeti sa slikom Viracoche
- na tkaninama, na materijalima u koji su bile zamotane mumije,
na grnčariji - po cijelom južnom Peruu, pa i dalje na sjever i
na jug, može se povući paralela s drugim podacima koji nisu
iz Tiahuanacua. Na temelju tih podataka čak su i tvrdoglavi
arheolozi poput Wendella C. Bennetta doba Tiahuanacua počeli
vraćati unazad, iz sredine prvog tisućljeća n. e. do gotovo početka
prvog tisućljeća pr. n. e.

Datiranja radioaktivnim ugljikom, međutim, vraćaju
opće prihvaćene datume sve dalje i dalje u prošlost. Šezdesetih
godina prošlog stoljeća bolivijski Centro de Investigaciones
Arqueológicas en Tiwanaku - CIAT - (Centar za arheološka
istraživanja u Tiwanaku, op. prev.) poduzeo je sistematska
iskapanja i radove na očuvanju mjesta. Prva velika stvar koju su
poduzeli bilo je potpuno iskopavanje i restauracija potonulog
'malog hrama' istočno od Kalasasaye, gdje je pronađen veći
broj kamenih kipova i glava. Tijekom radova otkriveno je
polupodzemno dvorište, možda za ritualne žrtve koje je okruživao
kameni zid u kojem su se nalazile kamene glave - na način kao u
Chavin de Huantaru. Službeno izvješće Cariosa Ponce Sanginesa,
direktora bolivijskog Nacionalnog arheološkog instituta, iz 1981.
g. (Description Sumaria del Templete Semisubterraneo de Tiwanaku)
tvrdi da uzorci organske materije nađeni na toj lokaciji daju
očitovanja radioaktivnog ugljika od 1580. g. pr. n. e.; kao rezultat,
Ponce Sangines je u svojoj opsežnoj studiji Panorama de la
Arqueología Boliviana smatrao d a j e to vrijeme početka Stare faze
Tiahuanacua.

Takva datiranja, do kojih se dolazi mjerenjima radioaktivnim
ugljikom, upućuju na starost pronađenih organskih ostatakafali
ne isključuju veću starost kamenih struktura koje sačinjavaju
mjesto. I zaista, sam Ponce Sangines otkrio je u sljedećoj
studiji (Tiwanaku: Space, Time and Culture) da su nove tehnike

2 6 5 'BAALBEK N O V O G SVIJETA'

utvrđivanja starosti dale raniji datum - 2134. g. pr. n. e. za
predmete od opsidijana pronađene na Kalasasayi.

U vezi s time zanimljivo je pročitati u zapisima Juana de
Betanzosa (Suma y Narracion de los Incas, 1551. g.) da nakon što
je Tiahuanacu bio prvi puta naseljen pod vodstvom Con-Tiki
Viracoche.'on je sa sobom imao određeni broj ljudi... I nakon što
je izašao iz lagune, otišao je do mjesta pokraj nje, gdje danas stoji
selo koje se zove Tiahuanaco. Govore', nastavio je Betanzos, 'da
se jednom, kada se narod Con-Tiki Viracoche već tamo naselio,
dogodila tama u zemlji'. Ali Viracocha je 'zapovjedio suncu da se
pokrene u smjeru u kojem se sada kreće; odjednom, natjerao je
sunce da započne dan.

Tama koja je nastala uslijed zaustavljanja sunca i 'početak
dana' kada se kretanje nastavilo, nesumnjivo je sjećanje na isti
onaj događaj koji smo smjestili, na obje strane Zemljine kugle,
u otprilike 1400. g. pr. n. e.. Bogovi i ljudi, prema Betanzosovom
zapisu lokalne predaje, u Tiahuanacuu su bili od ranijih vremena
- možda tako drevnih kao što arheoastronomski podaci
pokazuju?

Ali, zašto je Tiahuanacu utemeljen na tom mjestu, u to
vrijeme?

Posljednjih godina arheolozi su pronašli slične arhitektonske
osobitosti između Teotihuacana u Meksiku i Tiahuanacua u
Boliviji. Jose de Mesa i Teresa Gisbert (Akapana, la Piramide
de Tiwanacu) istakli su da je Akapana imala tlocrt (u obliku
kvadrata s isturenim prilazom) kao i Mjesečeva piramida u
Teotihuacanu, približno iste mjere osnovice piramide i istu
visinu (oko petnaest metara) kao i prvotna Sunčeva piramida,
te isti odnos visine prema širini. U svjetlu osobnih zaključaka da
se izvorna (i praktična) svrha Teotihuacana i njegovih građevina
očituje kroz mjesni vodovod, unutar i duž dvije piramide, vodeni
kanali unutar Akapane i kroz cijeli Tiahuanacu poprimaju
središnju ulogu. Je li Tiahuanacu utemeljen tamo gdje se nalazi
postrojenje za obradu? A ako je tako, za obradu - čega?

Dick Ibarra Grasso (The Ruins of Tiahuanaco i druga djela)
slagao se s predodžbom većega Tiahuanacua koji obuhvaća

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 266

odjeljak Puma-Punku koji se proteže kilometrima uzduž glavne
osi istok-zapad, za razliku od 'Puta mrtvih' u Teotihuacanu s
nekoliko glavnih arterija sjever-jug. Na rubu jezera, gdje je Kiss
vidio pristanište, on vidi arheološki dokaz za masivne potporne
zidove koji su, građeni sa zavojima, stvorili prave molove u
dubokoj vodi na koje su se mogli vezati brodovi natovareni
teretom. Ali ako je tako, što je Tiahuanacu uvozio a što je
izvozio?

Ibarra Grasso je izvijestio o otkriću 'malih zelenih oblutaka'
koje je Posnansky našao na Akapani, i drugdje u Tiahuanacuu:
u ruševinama male piramide slične Akapani na jugu, gdje je
veliko kamenje koje je služilo za to da ih drži postalo zeleno, na
području podzemnih struktura zapadno od Kalasasaye i u vrlo
velikim količinama među ruševinama Puma-Punkua.

Značajno je napomenuti da je i veliko kamenje u potpornim
zidovima molova Puma-Punkua također pozelenilo. To može
značiti samo jednu stvar: izloženost kamena bakru, jer oksidirani
bakar je ono što kamenu i tlu daje zelenkastu boju (isto kao što
prisutnost oksidiranog željeza daje crveno-smeđu boju).

Da li se, dakle, u Tiahuanacuu procesirao bakar? Vjerojatno;
ali to se isto moglo činiti - a bilo bi i mnogo razumnije - na
nekom manje nedostupnom mjestu i bliže izvorima bakra. Bakar
je, izgleda, bio dopreman u Tiahuanacu, a ne odnošen iz njega.

Čega je to Tiahuanacu bio izvor, trebalo je biti jasno iz
samog značenja imena njegove lokacije: Titicaca. Ime jezera
dolazi od jednog od dva otoka koji leže kraj poluotoka Copaca-
bana. Upravo tamo, na otoku koji se zvao Titicaca, govore
legende, zrake sunca su pogodile Titikallu, svetu stijenu, čim se
sunce pojavilo nakon Potopa. (Otok je stoga također poznat i kao
Otok sunca). I upravo tu, na svetoj stijeni, Viracocha je predao
božanski štap Mancu Capacu.

A što sva ta imena znače? Titi je na Aymara jeziku bilo ime
za metal - olovo ili kositar, prema lingvistima.

Titikalla, smatram, značilo je 'Kositrena stijena. Titicaca je
značilo 'Kositreni kamen'. A jezero Titicaca bilo je jezero koje je
bilo izvor kositra.

2 6 7 'BAALBEK N O V O G SVIJETA'

Kositar i bronca bili su proizvodi zbog kojih je osnovan
Tiahuanacu - točno tamo gdje njegove ruševine još uvijek
očaravaju posjetitelje.

11

ZEMLJA IZ KOJE
DOLAZE INGOTI

'Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to
čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla'. Bio je
blagoslovljen velikom obitelji i tisućama ovaca i stoke. On je bio
najugledniji među svim istočnjacima'.

'Jednoga dana dođu sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a
među njima pristupi i Satan. Jahve tad upita Satana: "Odakle
dolaziš?" - "Evo prođoh zemljom i obiđoh je'".

Tako počinje biblijska Knjiga o Jobu, pravedniku kojega
je Sotona iskušavao do granica ljudske vjere u Boga. Kako je
jedna nesreća slijedila drugu, a Job počeo dovoditi u pitanje
Božje putove, trojica njegovih prijatelja doputovala su iz dalekih
zemalja kako bi mu izrazila razumijevanje i pružila utjehu. Kad
je Job izrekao svoj jad i sumnje u božansku mudrost, prijatelji
su mu ukazali na mnoga čudesa neba i zemlje koja su bila
poznata samo Bogu; među njima su bila čuda metala i njihovi
izvori i domišljatost njihovog pronalaženja i dobivanja iz dubina
zemlje:

269

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 270

Da, srebro ima svoja nalazišta,
a zlato mjesta gdje se pročišćava.
Ruda željezna iz zemlje se vadi,
a iz rudače rastaljene bakar.

Ljudi tami postavljaju granice
i kopaju do najvećih dubina
za kamenom u mraku zakopanim.
Čeljad iz tuđine rovove dube
do kojih ljudska ne dopire noga,

Ima zemlja iz koje dolaze ingoti
gdje kao od vatre sve je razrovano.
Stijene njene safira su skrovišta,
Prašina zlatna krije se u njima.
Tih putova ne znaju ni grabljivice,
jastrebovo ih oko ne opaža...

Ali na kamen čovjek diže ruku,
te iz korijena prevraća planine.
U kamenu prokopava prolaze,
oko mu sve dragocjeno opaža.
Žilama vode on tok zaustavlja;
stvari skrivene nosi na vidjelo.

Poznaje li čovjek sva ta mjesta? Job je upitao da li je čovjek
sam otkrio sve metalurške procese. I doista, on je izazvao svoja
tri prijatelja pitanjem odakle dolazi to znanje o mineralima i
metalima?

Ali otkuda nam Mudrost dolazi?
Na kojem mjestu Razum prebiva?
Čovjek njezina ne poznaje puta,
u zemlji živih nisu je otkrili...

271 ZEMLJA IZ KOJE DOLAZE INGOTI

Zlatom se čistim kupiti ne može,
ni cijenu njenu srebrom odmjeriti;
ne mjeri se ona zlatom ofirskim,
ni oniksom skupim pa ni safirom.
Sa zlatom, staklo ne poređuje se,
Nit se daje za sud od suha zlata.
Čemu spominjat prozirac, koralje,
bolje je steći Mudrost nego biserje...

Jasno, Job priznaje, sve to znanje dolazi od Boga - od onoga
koji ga je obogatio i osiromašio i koji će ga uzvisiti:

ledino je Bog put njen proniknuo
On jedini znade gdje se nalazi.
Jer pogledom granice zemlje hvata
i opaža sve pod svodom nebeskim.

Možda ovo uvrštavanje čuda rudarstva u Jobovu raspravu
s njegovim prijateljima nije bilo slučajno. Iako se ništa ne zna
o identitetu samog Joba ili o zemlji u kojoj je živio, imena triju
prijatelja pružaju nam neke tragove. Prvi je bio Elifaz iz Temana,
iz južne Arabije; njegovo ime znači 'Bog je čisto zlato'. Drugi je
bio Bildan iz Šuaha, zemlje za koju se vjeruje da je bila smještena
južno od hetitskog grada Carcemisha; ime zemlje znači 'Mjesto
dubokih jama'. Treći je bio Sofar iz Naama, mjesta nazvanog po
sestri Tubal-Kaina, 'majstora svih kovača', prema Bibliji. Sva su
trojica, dakle, došla iz zemalja u kojima je postojalo rudarstvo.

Postavljajući tako precizna pitanja, Job (ili autor Knjige
o Jobu) je pokazao zavidno znanje o mineralogiji, rudarstvu i
metalurškim procesima. Jobovo vrijeme svakako je doba koje
je uslijedilo mnogo poslije samih početaka korištenja bakra,
kada je čovjek prikupljene grude bakra kovanjem obrađivao u
korisne oblike; Jobovo vrijeme, naime, je doba kada su se metali
dobivali kopanjem ruda koje se topilo, pročišćavalo i lijevalo. U
klasičnoj Grčkoj, u prvom tisućljeću pr. n. e., kada se govori o
umijeću rudarstva i obradi metala, ljudi su također smatrali da se

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 272

radi o otkrivanju tajni prirode; sama riječ metal dolazi od grčkog
metallao, što znači 'tražiti, pronalaziti skrivene stvari'.

Grčki pjesnici i filozofi, a poslije njih i oni rimski,
ovjekovječili su Platonovu podjelu ljudske povijesti prema četiri
metalna doba - Zlatnom, Srebrnom, Brončanom (bakrenom) i
Željeznom - u kojoj je Zlatno doba predstavljalo idealno doba,
vrijeme kada je čovjek bio najbliže svojim bogovima. Biblijska
podjela uključena u Danijelovu viziju započinje s glinom, prije
popisa metala, te predstavlja točniju verziju čovjekovog napretka.
Nakon dugog Starog Kamenog doba, Srednje Kameno doba je na
Bliskom istoku započelo oko 11.000. g. pr. n. e. - odmah nakon
Potopa. Nekih 3600 godina poslije, čovjek na Bliskom istoku sišao
je s planina u plodne doline i počeo se baviti zemljoradnjom,
pripitomljavanjem životinja i korištenjem metala u prirodnom
stanju (grumenje metala pronađeno u koritima rijeka, koje nije
zahtijevalo ni iskopavanja ni pročišćavanja). Znanstvenici su to
doba nazvali Neolit (Novo Kameno doba), ali to je ustvari bilo
doba kada je glina - za grnčariju i razne druge stvari - zamijenila
kamen, upravo kao što govori odlomak iz Knjige o Danijelu.

Rana upotreba i primjena bakra rezultat je, dakle, bakrenog
kamenja iz kojeg se metal dobivao, te stoga mnogi znanstvenici
prijelaz iz Kamenog doba u metalna doba radije ne nazivaju
Bakreno doba, nego Bakreno-kameno doba. Taj se bakar
obrađivao u željeni oblik kovanjem ili procesom koji se nazivao
kaljenje, ako se bakreni kamen najprije omekšavao vatrom.
Vjeruje se da je čovjek započeo s takvom obradom bakra (i
konačno i zlata) u planinama oko bliskoistočnog 'Plodnog
polumjeseca', čemu su pogodovale i posebne okolnosti.

Zlato i bakar u prirodi, u svom 'prirodnom stanju' ne nalaze
se isključivo u žilama duboko u stijenama u dubini zemlje, nego
i u obliku grumenja i gruda (pa čak i praha, u slučaju zlata) koje
su sile prirode - oluje, poplave ili neprestani tok potoka i rijeka
- izbacile iz stijena na površinu. Čovjek je tada takve prirodne
grude metala pronalazio pokraj rijeka ili u njihovim koritima;
metal bi odvojio od mulja i šljunka ispiranjem vodom ili
prosijavanjem kroz sito. Premda ovaj način dobivanja metala ne

273 ZEMLJA IZ KOJE DOLAZE INGOTI

uključuje kopanje okna i tunela, ovu se metodu naziva rudarenje
ispiranjem. Većina autoriteta vjeruje da se takvo rudarstvo
prakticiralo u planinama oko mezopotamskog 'Plodnog
polumjeseca te na istočnim obalama Sredozemlja već u petom
tisućljeću pr. n. e., a svakako prije 4000. g. pr. n. e.

(Ovaj se način rudarenja koristio stoljećima; malo ljudi zna
da 'kopači zlata iz vremena poznate zlatne groznice devetnaestog
stoljeća nisu zapravo bili rudari koji su kopali duboko u zemljane
dubine u potrazi za zlatom, kao npr. u slučaju rudnika zlata u
južnoj Africi. Oni su se, ustvari, bavili ispiranjem, prosijavajući
šljunak iz rijeke u potrazi za zlatnim grumenjem ili prahom. Na
primjer, za vrijeme zlatne groznice u Yukonu, u Kanadi, 'kopači'
koji su koristili kramp, branu i lonac izjavili su da su svake godine

- tijekom najboljeg razdoblja, prije jednog stoljeća - prikupili
više od trideset tona zlata; stvarna proizvodnja je bila vjerojatno
dvostruko veća. Zanimljivo je da čak i danas takvi ispirači i dalje
u riječnim koritima Yukona i Klondikea te njihovih pritoka
nalaze desetak tona zlata godišnje).

Vrijedi napomenuti također da - premda se i zlato i bakar
moglo dobiti u njihovom prirodnom stanju, a zlato je bilo čak i
prikladnije za upotrebu, budući da za razliku od bakra ne oksidira
- čovjek Bliskog istoka tih ranih tisućljeća nije koristio zlato, nego
se ograničio na uporabu bakra. Ovaj fenomen obično prolazi
bez objašnjenja; međutim, držim da objašnjenje treba potražiti
u stavu bliskom Novom svijetu - da je zlato bilo kovina koja je
pripadala bogovima. Kad je zlato ušlo u upotrebu, na početku
trećeg tisućljeća pr. n. e. ili nekoliko stoljeća ranije, koristilo se za
ukrašavanje hramova (doslovno, 'Božja kuća') i za izradu zlatnih
posuda koje su se koristile tijekom božje službe u njima. Tek oko
2500. g. pr. n. e. zlato su počeli koristiti i vladari, što ukazuje na
promjenu stavova i odnosa, čiji se uzroci tek trebaju istražiti.

Sumerska civilizacija doživjela je procvat oko 3800. g. pr. n.
e.; iz arheoloških otkrića proizlazi da počeci te civilizacije, kako
u sjevernoj tako i južnoj Mezopotamiji, sežu u 4000. godinu pr.
n. e.; to je, osim toga, i vrijeme kad se javlja stvarno kopanje
te procesiranje ruda, kao i sofisticirana metalurgija - složeno

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 274

i napredno znanje za koje su (kao i u slučaju svih ostalih
znanosti) drevni narodi govorili da su ga primili od Anunnakija,
bogova koji su na Zemlju došli s Nibirua. Prikazujući stupnjeve
čovjekovog korištenja metala, L. Aitchison (A History of Metals)
sa zaprepaštenjem je primijetio da se oko 3700. g. pr. n. e. svaka
kultura u Mezopotamiji temeljila na obradi metala'; zadivljen,
zaključio je da se metalurški vrhunci koji su tada dosegnuti
'moraju neizbježno pripisati tehnološkom geniju Sumera.

Osim bakra i zlata koji su se mogli dobiti iz grumenja u
prirodnom stanju, također su se pridobivali, procesirali i koristili
i drugi metali koji su zahtijevali ekstrakciju iz rudnih žila
unutar stijena (kao u slučaju srebra) ili taljenje, a potom čišćenje
rude (kao npr. olovo). Razvilo se umijeće pravljenja slitina -
kemijsko spajanje dvaju ili više metala u visokoj peći za taljenje.
Primitivno kovanje ustupilo je mjesto umijeću lijevanja; osobito
složen proces poznat kao Cire perdue ('izgubljeni vosak'), koji
je omogućavao lijevanje i izradu lijepih i korisnih predmeta
(kao što su kipići bogova ili životinja ili hramski pribor) nastao
je - u Sumeru. Napredak se odatle proširio po cijelom svijetu.
Riječima R. J. Forbesa zapisanim u Studies in Ancient Technology
'do 3500. g. pr. n. e. civilizacija u Mezopotamiji' (koja je započela
oko 3800. g. pr. n. e.) 'apsorbirala je metalurgiju. Egipat je taj
stupanj dosegao nekih tristo godina kasnije, a već 2500. g. pr. n.
e. u cijelom prostoru između Nila i Inda kopaju se rude. Nekako
u to vrijeme izgleda da i metalurgija u Kini bilježi svoj početak,
ali Kinezi nisu postali pravi metalurzi sve do razdoblja Lungshan
- 1800. - 1500. g. pr.n.e.... U Europi najraniji pronađeni metalni
predmeti jedva su stariji od 2000. g. pr. n. e.'.

Prije Potopa, kad su Anunnaki iskopavali zlato u južnoj
Africi za vlastite potrebe na Nibiruu, taljene rude su prevožene
brodovima koji su mogli uplovljavati u njihov E.DIN. Ploveći
kroz današnje Arapsko more i gore kroz Perzijski zaljev,
isporučivali su svoj teret za konačno procesiranje i pročišćavanje
u BAD.TIBIRA-i, pretpotopnom 'Pittsburgh'. To ime je značilo
'Mjesto utemeljeno za metalurgiju'. Ime se ponekad izgovaralo
i kao BAD.TIBILA, u čast Tibila, boga metalurških obrtnika i

2 7 5 ZEMLJA IZ KOJE DOLAZE INGOTI

kovača; nema mjesta sumnji da ime metalurškog obrtnika u
Kainovoj liniji, Tubala, ne potječe iz sumerske terminologije.

Nakon Potopa velika ravnica Tigrisa i Eufrata, gdje se
nalazio Edin, bila je prekrivena neprobojnim muljem; trebalo
je proći gotovo sedam tisućljeća da bi ravnica postala dovoljno
suha kako bi se ljudi ponovno mogli tamo naseliti i stvoriti
sumersku civilizaciju. Iako u toj ravnici osušenog mulja nije
bilo izvora kamena niti minerala, tradicija je zahtijevala da
sumerska civilizacija i njena urbana središta slijede "stariji plan",
te je stoga osnovan sumerski metalurški centar na mjestu gdje je
nekoć bio Bad-Tibira. Činjenica da su drugi narodi na drevnom
Bliskom istoku koristili ne samo sumersku tehnologiju, nego i
sumersku terminologiju, potvrđuje središnje mjesto Sumera u
drevnoj metalurgiji. Ni u jednom drugom drevnom jeziku nije
pronađen tako velik broj tako preciznih izraza koji se odnose na
metalurgiju. U sumerskim tekstovima pronađeno je čak trideset
izraza za bakar (URU.DU), prerađen ili neprerađen. Postojali su
brojni izrazi s prefiksom ZAG (ponekad skraćenim na ZA) koji
su označavali sjaj metala te KU za čistoću metala ili njegove rude.
Također su postojali izrazi i za vrste i slitine zlata, srebra i bakra

- pa čak i željeza (za koje se pretpostavlja da je ušlo u upotrebu
tek jedno tisućljeće nakon sumerskog primata); pod imenom
AN.BAR i željezo je imalo više od dvanaestak naziva, ovisno o
njegovoj kvaliteti. Neki sumerski tekstovi bili su pravi leksikoni
s izrazima za 'bijelo kamenje', obojene minerale, soli dobivene
kopanjem i smolaste tvari. Poznato je iz zapisa i nalaza da su
sumerski trgovci dospjeli do vrlo udaljenih izvora metala, nudeći
zauzvrat ne samo sumersku robu - žitarice i vunene ogrtače
- nego i gotove metalne proizvode.

Dok se ovo može pripisati sumerskoj vještini, znanju i
pronicljivosti, činjenica da su i terminologija i početno slikovno
pismo povezani s kopanjem metala također bili sumerski
zahtijeva objašnjenje; naime, kopanje metala bila je aktivnost
koja se izvodila u dalekim zemljama, a ne u Sumeru. Tako se, na
primjer, opasnosti rada u rudniku u Africi spominju u tekstu pod
naslovom 'Inannino spuštanje u niži svijet'; a teška muka ljudi

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 276

osuđenih na rad u rudnicima na Sinajskom poluotoku podrobno
je opisana u epu o Gilgamešu, u epizodi kada su bogovi osudili
njegovog pratioca Enkidua da u rudniku okonča svoje dane.
Sumersko slikovno pismo je sadržavalo impresivni niz simbola
(sl. 123) koji su se odnosili na rudarstvo, od kojih mnogi
prikazuju raznolikost rudarskih okna prema njihovoj strukturi
ili mineralima koji su u njima iskopavani.

Gdje su svi ti rudnici bili smješteni? Svakako ne u samom
Sumeru, međutim, nije moguće uvijek dati jasan odgovor na ovo
pitanje, jer mnoga imena mjesta ostaju neidentificirana. No, neki
kraljevski zapisi upućuju na daleke zemlje. Dobar primjer za to
je ovaj navod iz Valjka A, kolona XVI Gudee, kralja Lagaša (treće
tisućljeće pr. n. e.) u kojem je zapisao rijetke materijale korištene
prilikom gradnje hrama E.NINNU za svog boga:

Gudea izgradi hram sjajan od metala,
On učini ga sjajnim od metala.
On izgradi E.NINNU od kamena,
učini ga sjajnim s draguljima;
od bakra pomiješanog s kositrom on ga izgradi.
Kovač, svećenik božanske gospodarice zemlje,
radiše na njegovom pročelju;
s dvije širine dlana sjajnog kamena
obloži zidove od opeka,
sa širinom dlana diorita, svijetlog kamena.

slika 120

277 ZEMLJA IZ KOJE DOLAZE INGOTI

Jedan od ključnih odlomaka u tom tekstu (kojeg Gudea
ponavlja u Valjku B kako bi bio siguran da će potomstvo
upamtiti njegova pobožna postignuća) govori o korištenju'bakra
pomiješanog s kositrom' za gradnju hrama. Manjak kamena u
Sumeru doveo je do izuma glinene cigle pomoću koje su bile
izgrađene najviše i najimpozantnije građevine. Ali, kako nas
Gudea izvješćuje, u ovom slučaju je korišteno posebno uvezeno
kamenje i čak su i zidovi od opeka bili obloženi dioritom širine
dlana i s dvije širine dlana od manje rijetkog kamena. Za takvo
nešto, bakreni alati nisu mogli poslužiti; bio je potreban čvršći
alat - alat od 'čelika' Starog svijeta - tj. bronce.

Kao što je Gudea ispravno ustvrdio, bronca je bila'mješavina'
bakra i kositra, a ne prirodni element; ona je bila produkt
pravljenja slitine bakra i kositra u peći za taljenje i stoga potpuno
umjetni proizvod. Sumersko pravilo za izradu slitine glasilo je 1:
6, tj. oko 85% bakra i 15% kositra, što je uistinu odličan omjer.
Bronca je međutim i na druge načine bila tehnološko dostignuće.
Moglo je se oblikovati samo lijevanjem, a ne kovanjem ili
miješanjem s drugim kovinama; a kositar za to potreban morao
se dobivati iz ruda kroz proces koji se zove taljenje i redukcija,
jer se u prirodi vrlo rijetko nalazi u svom prirodnom stanju.
Mora ga se reducirati iz rude koja se zove kasiterit. Ova se
ruda obično pronalazi u aluvijalnim nanosima koje su prirodne
sile kao pljuskovi, poplave i bujice isprali iz kositrene žile u
stijeni. Kositar se dobiva iz kasiterita pomoću taljenja, obično u
kombinaciji s vapnencem u prvoj fazi redukcije. Čak i ovakav,
previše pojednostavljen opis ovog metalurškog procesa bit će
dovoljan da pojasni kako je bronca metal koji zahtijeva napredno
metalurško znanje na svakom stupnju njegove proizvodnje.

Uz navedeno, spomenimo još jedan problem: to je bio metal
kojeg je bilo teško naći. Svi raspoloživi izvori - što nije sigurno
- blizu Sumera brzo su bili iscrpljeni. Neki sumerski tekstovi
su spominjali dvije kositrene planine u dalekoj zemlji čiji je
identitet nejasan; neki (npr. B. Landsberger u Journal of Near
Eastern Studies, vol. XXI) ne izbjegavaju ukazati na takva daleka
mjesta kao što je kositreni pojas Dalekog istoka (Burma, Tajland

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 278

i Malezija) koji je danas glavni izvor kositra. Utvrđeno je da su
sumerski trgovci u potrazi za ovim životno važnim metalom,
preko posrednika u Maloj Aziji, došli do izvora kositrene rude uz
Dunav, osobito u provincijama koje su danas poznate kao Češka i
Saska (odakle su rude odavno iscrpljene). Forbes je primijetio da
'nalazi na kraljevskom groblju u Uru (2500. g. pr. n. e.) pokazuju
da su se kovači iz Ura ... savršeno razumjeli u metalurgiju bronce
i bakra. Odakle je dolazila kositrena ruda koju su oni koristili, još
uvijek je tajna'. Tajna, zaista, još uvijek postoji.

Nisu samo Gudea i drugi sumerski kraljevi, u čijim se
spisima spominje kositar, morali daleko putovati kako bi ga
dobili (vjerojatno već u njegovom reduciranom stanju). Čak je
i boginja, čuvena Ištar, morala prelaziti planine da ga pronađe.
U tekstu poznatom kao Inanna i Ebih (gdje je Inanna Ištarino
sumersko ime, a Ebih ime dalekog, neidentificiranog planinskog
lanca), Inanna je tražila dopuštenje od viših bogova govoreći:

Neka krenem na put do kositrenih ruda,
Da naučim više o njihovim rudnicima.

Zbog svih tih razloga, a možda i zato što su bogovi
- Anunnaki - morali podučiti drevnog čovjeka kako da
dobije kositar iz njegove rude pomoću taljenja, Sumerani su
taj metal smatrali 'božanskim'. Njihova riječ za njega bila je
AN.NA, doslovno - 'nebeski kamen. (Slično tome, kad se počelo
upotrebljavati željezo koje je zahtijevalo taljenje rude, nazvano je
AN.BAR,'nebeski metal'). Bronca, odnosno legura bakra i kositra
zvala se ZA.BAR,'svjetlucavi dvostruki metal'.

Izraz za kositar, Anna, posuđen j e od Hetita bez veće izmj ene.
Ali u akadskom, jeziku Babilonaca i Asiraca, te jeziku drugih
naroda koji su govorili semitski, taj je izraz doživio malu preinaku
u Anaku. Obično se smatra da taj izraz znači cisti kositar' ( A n a k -
ku)\ no, postavlja se pitanje nije li ta promjena možda odražavala
bližu, intimniju povezanost tog metala s Anunnaki bogovima, jer
je također pronađeno da se izraz piše kao Annakum, što znači

- ono što pripada ili dolazi od Anunnakija.

279 ZEMLJA IZ KO;E DOLAZE INGOTI

Ovaj se izraz u Bibliji pojavljuje nekoliko puta. Završavajući
mekim kh, značio je kositreni konop olovnice, kao u Amosovom
proročanstvu koje predočava Gospodina koji drži Anakh
za ilustraciju njegovog obećanja da se više neće udaljiti od
svog izraelskog naroda. Kao Anak, taj je izraz značio 'ogrlica',
odražavajući tako visoku vrijednost pripisanu tom sjajnom
metalu kako je postajao sve rjeđi i jednako dragocjen kao i srebro.
Značio je, osim toga, i 'div' - židovska verzija (kako smo sugerirali
u prethodnoj knjizi) mezopotamskog naziva 'Anunnaki'. Ovo
izaziva intrigantne usporedbe s legendama Starog i Novog svijeta
koje pojedina junačka djela pripisuju'divovima'.

Moguće je da sve te povezanosti kositra s Anunnakima
potječu iz njihove izvorne uloge - poklanjanja tog metala i
potrebnog znanja čovječanstvu. Ustvari, mala ali značajna
modifikacija od sumerskog AN.NA u akadsko Anaku, upućuje
na određeni vremenski okvir. Arheološka otkrića kao i tekstovi
dobro dokumentiraju da je veliki val u Brončano Doba oslabio
oko 2500. g. pr. n. e. Osnivač akadske dinastije, Sargon Akadijski
toliko je cijenio taj metal, da se je dao ovjekovječiti (sl. 124), oko
2300. g. pr. n. e. radije u tom metalu, nego u zlatu ili srebru.

slika 124

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 280

Metalurški povjesničari nalaze potvrdu smanjivanja
isporuka kositra u činjenici da se postotak kositra u bronci
stalno smanjivao, a iz tekstova je vidljivo da je većina novih
brončanih predmeta bila napravljena od stare bronce, taljenjem
ranijih predmeta i miješanjem rastopljene legure uz dodatak
novog bakra, ponekad smanjujući sadržaj kositra na svega 2%.
Tada se, iz neobjašnjivih razloga, situacija naglo promijenila.'Tek
od Srednjeg Brončanog Doba nadalje, recimo od 2200. g. pr. n.
e.', pisao je Forbes,'koriste se pravi brončani oblici i viši postoci
kositra se redovitije pojavljuju, i to ne samo za složene, teške
oblike, kao u ranijem razdoblju'.

Poklonivši čovječanstvu broncu i tako omogućivši ljudima
da stvore velike civilizacije četvrtog tisućljeća pr. n. e., Anunnaki
su izgleda došli upomoć nakon jednog tisućljeća. Ali, dok su
prvotni nepoznati izvori kositra možda potjecali iz Staroga
svijeta, u drugom slučaju je izvor potpuna tajna.

Ovdje nudim jednu smjelu misao: Novi izvor je bio Novi
svijet.

Ako je, kako vjerujem, kositar iz Novog svijeta stigao do
centara Starog svijeta, on je mogao doći iz jednog, i isključivo
jednog mjesta: jezera Titicaca.

Razlog tomu nije ime koje, kako smo pokazali, znači jezero
'kositrenog kamenja', već činjenica da je taj dio Bolivije još uvijek,
tisućljećima kasnije, glavni svjetski izvor kositra. Kositar se, iako
nije rijedak, smatra oskudnim mineralom koji se nalazi na svega
nekoliko mjesta u komercijalnim količinama. Danas 90% svjetske
proizvodnje dolazi iz Malezije, Tajlanda, Indonezije, Bolivije,
Kongo-Brazavila, Nigerije i Kine (upravo tim redoslijedom).
Neki raniji izvori, na Bliskom istoku ili u Europi, su iscrpljeni.
Posvuda je izvor kositra aluvijalni kasiterit, oksidirana kositrena
ruda koju su sile prirode isprale iz njenih žila. Na samo dva mjesta
je ruda kositra pronađena u svojoj izvornoj rudnoj žili: Cornwall
i Bolivija. Prvo mjesto je iscrpljeno; ovaj drugi izvor još uvijek
opskrbljuje svijet iz planina koje izgleda da su doista 'kositrene
planine' kao što je opisano u Inanninom sumerskom tekstu.

281 ZEMLJA IZ KOJE DOLAZE INGOTI

Ova bogata nalazišta, teška za kopanje, na visini koja prelazi
3.600 metara, koncentrirana su prvenstveno jugoistočno od La
Paza, glavnog grada Bolivije i istočno od jezera Poopo. Aluvijalni
kasiterit kojeg se mnogo lakše moglo dobiti iz riječnih korita
došao je s istočnog obalnog dijela jezera Titicaca. Tamo je drevni
čovjek skupljao rude zbog njihovog visoko cijenjenog sadržaja i
tamo se ta vrsta proizvodnje nastavlja i danas.

Jedno od najpouzdanijih istraživanja u vezi s kopanjem
kositra u drevna vremena na području Bolivije/Titicaca
izvršio je David Forbes (Researches on the Mineralogy of South
America); provedeno prije više od jednog stoljeća, moglo je dati
napribližniju sliku stanja u doba španjolskog osvajanja, prije
negoli su velike, mehanizirane operacije dvadesetog stoljeća
promijenile krajolik i sakrile drevne dokaze. Budući da je čisti
kositar krajnje rijedak u prirodi, Forbes se iznenadio kada su mu
pokazali primjerak čistog kositra koji je obuhvaćao stijenu - nije
bio unutar stijene, nego obuhvaćao stijenu u tom primjerku.
Ispitivanje je potvrdilo da ovaj primjerak nije došao iz rudnika
u Oruru, već iz bogatih naslaga naplavina kasiterita. On je u
potpunosti odbacio ponuđeno objašnjenje daje kovinasti kositar
bio rezultat šumskog požara koji je prouzročila munja koja je
'stalila' rudu kasiterita, budući da proces dobivanja kositra iz rude
uključuje više od samog zagrijavanja rude: potrebno je spajanje
najprije s ugljikom (da pretvori rudu Sn02 + C u C 0 2 + Sn), pa
opet s vapnencem da se pročisti troska.

Forbesu su zatim pokazali primjerke kovinastog kositra
dobivene ispiranjem zlata na obalama Tipuani, pritoke rijeke
Beni koja teče istočno od planinskih lanaca u blizini jezera. Na
njegovo iznenađenje - njegovim vlastitim riječima - našao je
izvor bogat zlatnim grumenjem, kasiteritom, te grumenjem
i kuglicama kovinastog kositra; to je značilo, bez dvojbe, da
tko god da je u tom području tražio zlato, taj je također znao
i kako procesirati kositrenu rudu da dobije kositar. Istražujući
područje istočno uz jezero Titicaca, bio je zapanjen - njegove
riječi - velikim količinama reduciranog i taljenog kositra.
Ustvrdio je da se'misterij' pojavljivanja kovinastog kositra u ovim

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 282

područjima 'ne može objasniti isključivo prirodnim uzrocima'. U
blizini Sorate pronašao je brončanu glavu žezla koja je na analizi
pokazala leguru od preko 88% bakra i tek nešto više od 11%
kositra, 'koja je sasvim identična mnogim drevnim broncama'
Europe i Bliskog istoka. Ova su mjesta izgledala kao da potječu
'iz ekstremno drevnih vremena'.

Forbesa je iznenadila i činjenica da su Indijanci, potomci
plemena Aymara, koji su živjeli oko jezera Titicaca, izgleda znali
gdje mogu naći sva ta zanimljiva mjesta. Ustvari, španjolski
kroničar Barba (1640. g.) ustvrdio je da su Španjolci pronašli
rudnike kositra i bakra u kojima su radili Indijanci; rudnici kositra
bili su 'u blizini jezera Titicaca'. Posnansky je pronašao takve
pred-Inka rudnike deset kilometara od Tiahuanacua. On i drugi
nakon njega potvrdili su golemu prisutnost brončanih predmeta
u Tiahuanacuu i okolici. On je uvjerljivo tvrdio da je stražnji dio
niša u Sunčevim Vratima bio popunjen zlatnim pločama koje su
se mogle okretati na isturenim šarkama ili 'okrećućim šiljcima'
koji su morali biti od bronce kako bi mogli nositi tu težinu. U
Tiahuanacuu je pronašao kamene blokove s nišama koje su služile
za to da drže brončane klinove, kao u Puma Punkuu. U Puma
Punkuu je vidio komad metala, nesumnjivo od bronce, koji je 'sa
svojim zubolikim šiljcima izgledao kao kolotur ili neka naprava za
podizanje teških predmeta. Taj je komad vidio i nacrtao 1905. g., ali
ga prilikom njegove sljedeće posjete više nije bilo. Zbog sustavnog
pljačkanja Tiahuanacua u doba Inka, kao i u moderna vremena,
alati od bronce pronađeni na svetim otocima Titicaca i Coati daju
nam naslutiti razmjere onoga što je nekada moralo postojati na
samom Tiahuanacuu. Ovi su nalazi uključivali brončane šipke,
poluge, dlijeta, noževe i sjekire - sve alate koji su mogli služiti pri
gradnji, ali isto tako i u rudarskim operacijama.

I doista, Posnanskyje svoju raspravu u četiri knjige započeo
uvodom o kopanju ruda u pretpovijesnim vremenima na
bolivijskoj visoravni općenito, a posebno u okolici jezera Titicaca.
'U planinskom lancu Altiplano' - na visoravni - 'nađeni su tuneli
ili špilje koje su napravili drevni stanovnici u namjeri da se
opskrbe korisnim metalima. Ove špilje potrebno je razlikovati

283 ZEMLJA IZ KOJE DOLAZE INGOTI

od onih koje su napravili Španjolci u potrazi za dragocjenim
metalima, jer u ovima su vidljivi ostaci drevnih metalurških
radova koji su se dogodili mnogo prije španjolskih ... u vrlo davno
doba inteligentna i poduzetna rasa se ... opskrbljivala iz dubina
ovog planinskog lanca korisnim, ako ne i dragocjenim metalima.

'Koju je to vrstu metala pretpovijesni čovjek Anda tražio
u dubinama planina u tako drevnim vremenima?', pitao se
Posnansky. 'Je li to bilo zlato ili srebro? Sigurno ne! Jedan
mnogo korisniji metal natjerao ga je na najviše vrhove andskog
planinskog lanca: bio je to kositar'. A kositar je, objasnio je, bio
potreban za leguru s bakrom kako bi se stvorila'plemenita bronca'.
Da je upravo to bila čovjekova namjera u Tiahuanacuu, tvrdio je,
potvrdilo je otkriće brojnih rudnika kositra u polumjeru od sto
pedeset kilometara od Tiahuanacua.

No, je li andskom čovjeku taj kositar bio potreban kako bi
sebi izradio brončano oruđe? Očito ne. U svojoj glavnoj studiji
vodeći metalurg Erland Nordenskiold (The Copper and Bronze
Ages in South America) ustvrdio je da to područje nije prošlo
niti kroz jedno od postojećih razdoblja: u Južnoj Americi nema
tragova o razvijenom Brončanom, pa čak ni Bakrenom dobu, a
nevoljko je zaključio da su se svi brončani alati koji su pronađeni
temeljili na oblicima i tehnologijama Starog svijeta. 'Ispitujuću
sve materijale oružja i oruđa od bronce i bakra iz Južne Amerike',
pisao je Nordenskiold, 'moramo priznati da nema mnogo toga
što bi bilo potpuno izvorno i da u većini osnovnih tipova postoji
nešto što korespondira sa Starim svijetom'. I dalje oklijevajući
prikloniti se ovom zaključku, još je jednom potvrdio da 'se mora
priznati da postoji određena sličnost između tehnike metala
Novog svijeta s onom Starog svijeta za vrijeme Brončanog Doba'.
Značajno je napomenuti da neka oruđa iz njegovih primjera
imaju drške u obliku glave sumerske boginje Ninti s njenim
simbolom dvostrukih rezača pupkovine; ona je kasnije postala
gospodarica sinajskih rudnika.

Povijest bronce u Novom svijetu na taj je način povezana sa
Starim svijetom, a priča o kositru u Andama, odakle je potjecala
bronca Novog svijeta, neizbježno je povezana s jezerom Titicaca.

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 284

U tome je Tiahuanacu imao središnju ulogu, usko povezan s
mineralnim bogatstvom koje ga je okruživalo; u suprotnom,
zašto bi uopće bio tamo izgrađen?

Tri civilizacijska središta Starog svijeta uzdigla su se
u plodnim dolinama: sumersko u ravnici između Tigrisa i
Eufrata, egipatsko-afričko duž Nila, a indijsko duž rijeke Ind.
Te su se civilizacije temeljile na zemljoradnji; trgovina, koju
su omogućavale rijeke, je opskrbljivala zemlje sirovinama i
omogućavala izvoz žita i gotovih proizvoda. Gradovi su nicali
uz rijeke, trgovina je zahtijevala pismo, zanatstvo je cvjetalo u
vremenu kada je društvo bilo organizirano, a međunarodne veze
razvijene.

Tiahuanacu se ne uklapa u taj obrazac. On izgleda kao
da je, kako kaže popularna izreka, 'potpuno odjeven, a ne ide
nikuda'. Velika metropola čija kultura i umjetnost su utjecale
na gotovu cijelu andsku regiju, izgrađena je 'bogu iza leđa', na
obalama negostoljubivog jezera na vrhu svijeta. Pa čak i ako je
zbog minerala, zašto baš tamo? Zemljopis nam može ponuditi
odgovor.

Uobičajeno je započeti svaki opis jezera Titicaca činjenicom
da je to najviša plovna voda na svijetu, na visini od 4.224 metra.
To je prilično veliko jezero površine 5.136 četvornih kilometara.
Njegova dubina varira od tri stotine do trideset metara.
Izduženog oblika, najveća mu je dužina 192 kilometra, a najveća
širina 70 kilometara. Neravna linija obale, rezultat planina koje ga
okružuju, oblikuje brojne poluotoke, rtove, prevlake i tjesnace, a
jezero ima i više od četrdeset otoka. Sjeverozapadno-jugoistočni
izgled jezera (si. 109) određuju planinski lanci koji ga obrubljuju.
Na istoku se proteže veliki planinski lanac Cordillera Real
bolivijskih Anda u kojem su i vrhovi-blizanci Mount Illampu
u grupi Sorata i impozantni Illami jugoistočno od La Paza.
Osim nekoliko malih rijeka koje iz ovih planina teku u jezero,
većina teče na istok, dolje u veliku brazilsku dolinu i u Atlantski
ocean udaljen oko 3.000 kilometara. Upravo ovdje na zapadnim
obalama jezera i korita rijeka i rječica koje teku u oba smjera,
pronađene su velike naslage kasiterita.

285 ZEMLJA IZ KOJE DOLAZE INGOTI

Ne manje impozantne planine obrubljuju jezero na sjeveru.
Tamo kišne vode s planina teku najviše na sjever, puneći
rijeke kao što je Vilcanota koju neki smatraju pravim izvorom
Amazone; jer, skupljajući pritoke i spajajući se u Urubambu, one
sve teku dolje prema sjeveru i zatim na sjeveroistok u veliki
bazen Amazone. Na tom mjestu, između planina koje uokviruju
jezero i Cuzca, nađeno je najviše zlata dostupnog Inkama.

Zapadna obala jezera Titicaca, premda gola i pusta, najgušće
je nastanjena. Tamo, između planina i zaljeva, na obalama i na
poluotocima, današnja sela i gradovi dijele lokaciju s drevnim
mjestima - kao npr. Puno, najveći grad na obali jezera i luka s
gotovo enigmatskim ruševinama Sillustanija. Na toj točki, kako
su otkrili suvremeni željeznički inženjeri, cestovna ili zračna
linija može voditi ne samo na sjever, nego i kroz jedan od
nekoliko prolaza u Andama prema obalnim ravnicama i Tihom
oceanu, udaljenom jedva tristo kilometara.

Pomorska i kopnena obilježja i topografija značajno se
mijenjaju kada se gleda južni dio jezera (koji, kao i veći dio istočne
obale, ne pripada Peruu, već Boliviji). Tamo se gotovo sastaju
dva najveća poluotoka, Copacabana na zapadu i Hachacache
na istoku (si. 125), ostavljajući tek mali tjesnac između mnogo
većeg sjevernog i malog južnog dijela jezera. Taj južni dio tako
poprima obilježja lagune (a tako su ga i zvali španjolski kroničari)
s mirnim vodama u usporedbi sa sjevernim dijelom koji je pod
stalnim udarima vjetra. Dva glavna otoka domorodačkih legendi,
Sunčev otok (ustvari otok Titicaca) i Mjesečev otok (ustvari otok
Coati) leže uz sjevernu obalu Copacabane.

Upravo na tim otocima je Stvoritelj sakrio svoju djecu,
Mjesec i Sunce, za vrijeme Potopa. Prema jednoj verziji, upravo
s Titi-kale,, svete stijene na otoku Titicaca, sunce se uzdiglo na
nebo nakon Potopa; prema drugoj verziji, nakon što je Potop
završio, prve sunčeve zrake pale su na svetu stijenu. A iz pećine
ispod svete stijene poslan je prvi par da napuči zemlju - tamo
gdje je Manco Capacu bio dan zlatni štap da pomoću njega
pronađe Cuzco i započne andsku civilizaciju.

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 286

slika 125

Glavna rijeka koja istječe iz jezera, Desaguadero, počinje
teći iz jugozapadnog kuta. Ona odnosi vodu iz jezera Titicaca u
satelitsko jezero po imenu Poopo, smješteno oko 420 kilometara
na jug, u bolivijskoj provinciji Oruro; cijelim tim putem mogu
se pronaći bakar i srebro, kao i cijelim putem do tihooceanske
obale, gdje se Bolivija sastaje s Čileom.

Na južnoj obali jezera vodom ispunjena šupljina između
svih tih planinskih lanaca nastavlja se kao kopno, tvoreći dolinu
ili plato na kojem je smješten Tiahuanacu. Nigdje drugdje okolo
jezera nema takvog ravnog platoa. Nigdje drugdje u blizini nema

287 ZEMLJA IZ KOJE DOLAZE INGOTI

vode slične laguni koja se spaja s ostatkom jezera, omogućujući
transport vodenim putem. Nigdje drugdje oko jezera nema
mjesta poput ovog, s prolazima kroz planine u tri kopnena
pravca i vodom na sjever.

I nigdje drugdje nisu cijenjeni metali u tolikoj mjeri
nadohvat ruke - zlato i srebro, bakar i kositar. Tiahuanacu se
tamo smjestio zato što je to bila najbolja pozicija za ono što je on
bio: metalurška prijestolnica Južne Amerike i Novog svijeta.

Mnogobrojni i različiti načini izgovaranja koji su se mogli
čuti - Tiahuanacu, Tiahuanaco, Tivvanaku, Tianaku - samo
su pokušaj da se uhvati izgovor imena onako kako je ono bilo
preneseno i kako ga je zadržala domorodačka populacija. Kao
izvorno ime predlažem TI.ANAKU: mjesto od Titi i Anaku
- GRAD KOSITRA.

Vjerujem da Anaku u imenu mjesta potječe od m e z o -
potamskog izraza koji je označavao kositar kao metal koji
su darovali Anunnaki, i da predstavlja izravnu vezu između
Tiahuanacua i jezera Titicaca te drevnog Bliskog istoka. Postoji i
dokaz koji potkrjepljuje takvo mišljenje.

Bronca je pratila pojavu bliskoistočnih civilizacija i potpuno
je ušla u metaluršku upotrebu oko 3500. g. pr. n. e. Ali, oko 2600.
g. pr. n. e. zalihe kositra su se smanjile i gotovo presušile. Tada
su se, oko 2200. g. pr. n. e., iznenada pojavile svježe zalihe;
Anunnaki su nekako ušli u igru, kako bi okončali krizu kositra
i spasili civilizacije koje su dali čovječanstvu. Na koji je način to
učinjeno?

Pogledajmo neke poznate činjenice.
Oko 2200. g. pr. n. e., kada su se zalihe kositra na Bliskom
istoku naglo povećale, na povijesnoj pozornici Bliskog istoka
pojavio se zagonetni narod. Susjedi su ih zvali Kasiti. Ne postoji
objašnjenje za njihovo ime koje bi znanstvenicima bilo poznato.
No, čini mi se da bi korijen imena mogli naći u izrazu kasiterit
pod kojim su rude kositra poznate od davnine; to bi značilo da se
Kasitima kao narodu priznaje da su mogli nabaviti rudu ili pak
da su došli iz kraja gdje je pronađena ruda.

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 288

Plinije, rimski učenjak iz prvog stoljeća n. e. piše da je
kositar, kojeg su Grci zvali 'cassiteros', bio vredniji od olova. On
tvrdi da su ga Grci cijenili od rata pod Trojom (i doista, spominje
ga i Homer pod nazivom cassiteros). Trojanski rat se dogodio u
trinaestom stoljeću pr. n. e. na zapadnom rubu Male Azije gdje
su rani mediteranski Grci došli u dodir s Hetitima (ili su, možda,
bili njihovi indo-europski rođaci). 'Legende govore da su ljudi
taj cassiteros tražili na otocima u Atlantskom oceanu', piše Plinije
u svojom djelu Historia Naturalis, 'i da su ga prevozili brodovima
načinjenim od vrbe; cassiteros je bio pokriven životinjskim
kožama zajedno sašivenim'. Otoci koje su Grci zvali Cassiterites,
'u skladu s njihovim obiljem kositra', napisao je, nalaze se u
Atlantskom oceanu, nasuprot rtu koji se zove Kraj Zemlje;'postoji
šest Otoka Bogova koje neki označavaju kao Otoke Blaženstva'.
To je intrigantna tvrdnja, jer ukoliko su Hetiti, od kojih su Grci
sve to saznali, govorili o bogovima koji su bili Anunnaki, onda
ovdje imamo izraz sa svim konotacijama naziva Anaku.

Obično se, međutim, smatra da se time označavaju otoci
Scilly kod Cornvvalla, osobito otkad se zna da su Feničani došli
do tog dijela britanskog otočja u prvom tisućljeću pr. n. e.; prorok
Ezekijel, njihov suvremenik, posebno spominje kositar kao jedan
od metala koji su Feničani iz Tira uvozili u svojim brodovima.

Pozivanje na Plinija i Ezekijela su najčešći, premda ne i
jedini stupovi na kojima je priličan broj suvremenih autora
gradio teorije o feničkom iskrcavanju na američki kontinent u
to doba. Misao vodilja bila im je sljedeća: nakon što su Asirci
okončali nezavisnost feničkih gradova-država na istočnom
Sredozemlju u devetom stoljeću pr. n. e., Feničani su osnovali
novi centar, Kartagu (Keret-Hadasha, tj. 'Novi grad') na
zapadnom Mediteranu, u sjevernoj Africi. Iz tog novog sjedišta
nastavili su s trgovinom metalima, ali i počeli uzimati afričke
urođenike kao robove. 600. g. pr. n. e. oplovili su Afriku u potrazi
za zlatom za egipatskog kralja Nehoa (ponovivši tako junačko
djelo izvršeno stoljećima ranije za kralja Salomona), a 425. g. pr.
n. e. su pod vodstvom Hannoa oplovili Zapadnu Afriku da bi
osnovali trgovačke položaje za dopremu zlata i robova. Hannova

289 ZEMLJA IZ KOJE DOLAZE INGOTI

ekspedicija se sretno vratila u Kartagu, budući je on po povratku
ispričao sve o svojem putovanju. No, druge prije ili poslije njega,
tako kaže teorija, atlantske su struje skrenule s kursa, te su
doživjeli brodolom na američkoj obali.

Ostavljajući po strani spekulativnija otkrića predmeta koji
ukazuju na mediteransku prisutnost u Sjevernoj Americi, dokaz
takve prisutnosti u Srednjoj i Južnoj Americi donekle je iznuđen.
Jedan od nekolicine akademika koji je krenuo u tom pravcu je i
profesor Carus H. Gordon (Before Columbus i Riddles in History).
Podsjetivši svoje čitatelje na ranije spominjanje sličnosti imena
Brazil sa semitskim izrazom Barzel za željezo, iskazao je nemalo
povjerenje takozvanom Paraiba spisu koji se pojavio u tom
brazilskom mjestu 1872. g.. Nestanak spisa uskoro nakon toga
i nejasne okolnosti njegovog otkrivanja utjecale su na mnoge
znanstvenike da ga smatraju za krivotvorinu, a osobito zato što bi
njegovo prihvaćanje kao autentičnog dokumenta potkopalo stav
da nije bilo kontakta između Starog i Novog svijeta. No, izvrsno
obrazovani Gordon se zalagao za prihvaćanje autentičnosti spisa
koji je, ustvari, bio poruka kapetana feničkog broda kojeg je oluja
odvojila od ostalih brodova, i koji je plovio s Bliskog istoka oko
534. g. pr. n. e.

Zajednička svim tim studijama jest tvrdnja da je 'otkriće'
Amerike bilo slučajno, rezultat brodoloma ili skretanja s kursa
zbog oceanskih struja; i drugo, da se to dogodilo u prvom
tisućljeću pr. n. e. i to najvjerojatnije u drugoj polovici tog
tisućljeća.

No, mi ovdje raspravljamo o mnogo ranijem razdoblju,
gotovo dvije tisuće godina prije spomenutog vremena; osim toga,
tvrdimo da razmjena dobara i ljudi između Starog i Novog svijeta
nije bila slučajna, nego da je bila rezultat namjerne intervencije
'bogova' - Anunnakija.

Sigurno je da Kasiti nisu bili prerušeni Britanci. Bliskoistočni
zapisi ih smještaju istočno od Sumerana, u područje koje je danas
dio Irana. Oni su srodni s Hetitima u Maloj Aziji kao i s Hurijcima
(biblijski - 'Ljudima iz rudnika') koji su bili zemljopisna i kulturna
veza između Sumerana u južnoj Mezopotamiji i indo-europskih

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 290

naroda na sjeveru. Oni i njihovi prethodnici, uključujući
Sumerane, mogli su doći do Južne Amerike tako da plove na
zapad, oko vrha Afrike i preko Atlantika do Brazila; ili na istok,
oko vrha Indokine i arhipelaga otoka, te preko Tihog oceana do
Ekvadora i Perua. Svaka od ovih ruta zahtijevala je navigacijske
pothvate i mape morskih putova.

Takve su mape, moramo zaključiti, postojale.
Sumnja da su te rane mape bile dostupne europskim
moreplovcima počinje sa samim Kolumbom. Danas se općenito
vjeruje da je on znao kuda ide, jer je od Paola del Pozzo
Toscanellija, astronoma, matematičara i geografa iz Firenze
nabavio kopije pisma i mapa koje je Toscanelli poslao 1474.
g. Crkvi i Dvoru u Lisabonu, gdje je tražio od Portugalaca
da isprobaju zapadni prolaz za Indiju umjesto oplovljivanja
Afrike. Odbacujući stoljećima okamenjene zemljopisne dogme
utemeljene na radovima Ptolemeja iz Aleksandrije (drugo
stoljeće n. e.), Toscanelli je preuzeo ideje pretkršćanskih grčkih
znanstvenika - kao što su Hiparh i Eudoksije - da je Zemlja
kugla, a njene mjere i veličinu uzeo je od grčkih učenjaka iz
prijašnjih stoljeća. Potvrdu tih teorija pronašao je u samoj Bibliji
u prvom latinskom prijevodu, gdje se jasno govori o 'okruglom
svijetu. Toscanelli je sve to prihvatio, ali je krivo izračunao širinu
Atlantika; također je vjerovao da je zemlja koja leži nekih 6.200
kilometara zapadno od Kanarskih otoka vrh Azije. To je bilo
mjesto gdje je Kolumbo ugledao kopno, otoke za koje je vjerovao
da su'Zapadna Indija' - pogrešan naziv koji je ostao do današnjeg
dana.

Suvremeni istraživači su uvjereni da je portugalski kralj
čak posjedovao i mape koje su ocrtavale atlantsku obalu Južne
Amerike, više od tisuću šesto kilometara istočno od otoka koje
je otkrio Kolumbo. Oni su potvrdu za to uvjerenje pronašli u
kompromisu koji je papa zapovjedio u svibnju 1493. g., kojim
je povučena demarkaciona linija između zemalja koje su otkrili
Španjolci zapadno od linije i nepoznatih zemalja, ukoliko postoje,
istočno od nje. Ova linija sjever-jug, 1.800 kilometara zapadno od
otočja Cape Verde koje su Portugalci potraživali, dala im je Brazil i

291 ZEMLJA IZ KOJE DOLAZE INGOTI

veći dio Južne Amerike - možda na iznenađenje Španjolaca, ali ne
i Portugalaca za koje se vjeruje da su i prije znali za taj kontinent.

I doista, do sada je pronađen velik broj mapa iz
pretkolumbovskih vremena; neke (poput Medičejske mape iz
1351., Pizingi mape iz 1367., i nekih drugih) pokazuju Japan
kao veliki otok u zapadnom Atlantiku i, što je značajno, otok
nazvan 'BrasiF na pola puta do Japana. Druge sadrže konture
obje Amerike kao i Antarktika - kontinenta čija su obilježja
skrivena ledom koji ga pokriva, ukazujući na to da su te mape,
nevjerojatno, bile crtane na temelju podataka dostupnih u
vrijeme kada Antarktik nije bio pod ledenim pokrovom - a to
je bilo odmah nakon Potopa, oko 11.000. g. pr. n. e., te još neko
vrijeme poslije njega.

Najpoznatija od tih nevjerojatnih, ali ipak postojećih mapa
je ona od Piri Rea, turskog admirala, koja nosi muslimanski
datum ekvivalentan 1513. g. n. e. Admiralova bilješka na njoj
tvrdi da se ona djelomično temelji na mapama koje je koristio
Kolumbo. Dugo vremena se smatralo da su se europske mape
iz Srednjeg vijeka kao i arapske karte temeljile na Ptolemejevoj
geografiji; no, studije na prijelazu stoljeća pokazale su da su se
vrlo precizne europske mape iz četrnaestog stoljeća temeljile na
feničkoj kartografiji, a posebno ona od Marinija iz Tira (drugo
stoljeće n. e.). Odakle je on dobio te podatke? C. H. Hapgood, u
jednoj od najboljih studija na temu Piri Rejeve mape i njezinih
prethodnica (Maps oj the Ancient Sea Kings), zaključio je da
'dokazi prikazani na drevnim mapama izgleda upućuju na
postojanje u dalekim vremenima ... prave civilizacije napredne
vrste'; naprednije od Grčke ili Rima, a u nautičkim znanostima
ispred Europe osamnaestog stoljeća. On priznaje da je prije svih
drugih postojala mezopotamska civilizacija, koja se protezala
unazad barem 6000 godina; no, određene oznake na mapi,
poput Antarktika, navode čovjeka da se zapita tko je prethodio
Mezopotamcima.

Dok se većina studija posvećenih tim mapama usredotočuje
na značajke Atlantika, studije Hapgooda i njegovog tima utvrdile
su da Piri Rejeva mapa ispravno prikazuje također i andske

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 292

planine, rijeke koje s njih teku na istok, uključujući Amazonu i
južnoameričku tihooceansku obalu - od otprilike 4. stupnja južno
do oko 40. stupnjeva južno - tj. od Ekvadora preko Perua do
polovice Čilea. Začudo, njegov tim je pronašao da'crtež planina
pokazuje da su ih promatrali s mora, s brodova uz obalu, a ne
da ih se zamišljalo'. Obala je bila nacrtana toliko detaljno da se
moglo razaznati poluotok Paracas.

Stuart Piggott ( A u x portes de l'histoire) bio je jedan od
prvih koji je primijetio da se to linija tihooceanske obale Južne
Amerike pojavljuje i na europskim kopijama Ptolemejeve karte
svijeta. Ona, međutim, nije prikazana kao kontinent s one strane
ogromnog oceana, već kao Tierra Mítica, tj. Mitska zemlja koja se
prostirala od vrha južne Kine iza poluotoka zvanog Quersoneso
de Oro, odnosno Poluotok zlata, na jug sve do kontinenta kojeg
danas zovemo Antarktik.

Ovo je zapažanje potaknulo uglednog južnoameričkog
arheologa D. E. Ibarra Grassoa da pokrene opsežno istraživanje
drevnih mapa; njegovi su zaključci objavljeni u studiji pod
naslovom La Representación de America en mapas Romanos
de tiempos de Cristo. Kao i drugi istraživači, i on je došao do
zaključka da su se europske mape koje su dovele do Vremena
Otkrića temeljile na Ptolemejevom radu, koji se pak bazirao
na kartografiji i geografiji Marinija iz Tira, pa čak i na ranije
dostupnim podacima.

Studija Ibarra Grassa uvjerljivo pokazuje da se obris
zapadne obale ovog 'dodatka' nazvanog Tierra Mitica podudara
sa zapadnom obalom Južne Amerike na mjestu gdje ona strši u
Tihi ocean. To je i mjesto gdje legende smještaju pretpovijesna
iskrcavanja!

Europske kopije Ptolemejevih mapa uključivale su i ime
mjesta usred te mitske zemlje - Cattigara; lokacija je to, piše
Ibarra Grasso,'gdje je ustvari smješten Lambayeque, glavni centar
metalurgije zlata na cijelom američkom kontinentu'. Ne čudi da
je na tom mjestu utemeljen Chavin de Huantar, pretpovijesni
centar za procesiranje zlata, upravo tamo gdje su se sreli afrički
Olmeci, bradati Semiti i Indoeuropljani.

293 ZEMLJA IZ KOJE DOLAZE INGOTI

Da li su se i Kasiti tamo iskrcali, ili možda u zaljevu Paracas,
bliže Tiahuanacuu?

Kasiti su za sobom ostavili bogatu ostavštinu metalurškog
zanatstva kroz treće i drugo tisućljeće pr. n. e. Među njihovim
artefaktima nalaze se brojni predmeti načinjeni od zlata, srebra
pa čak i željeza; no, od metala preferirali su broncu, pa su
zahvaljujući njima 'Bronce iz Luristana postale prepoznatljiv
izraz među povjesničarima umjetnosti i arheolozima. Oni su
svoje predmete često ukrašavali slikama svojih bogova (sl. 126a) i
svojih legendarnih junaka, među kojima je omiljen bio Gilgameš
koji se hrva s lavovima (sl. 126b).

slika 126

Nevjerojatno, ali identične teme i umjetničke oblike nalazimo
i u Andama. U studiji pod naslovom La Religion en elAntiguo Peru,
Rebecca Carnon-Cachet de Girard je ilustrirala bogove koje su
Peruanci obožavali na temelju prikaza na zemljanim posudama
pronađenim u središnjim i sjevernim obalnim područjima;
sličnost s kasitiskim broncama je zapanjujuća (sl. 127a). U Chavin
de Huantaru, prisjetimo se, gdje su kipovi bili hetitskog tipa,
također smo vidjeli prikaze scene 'Gilgameš i lavovi'. Tko god
da je došao iz Starog svijeta da tamo ispriča i prikaže tu priču,
učinio je to i u Tiahuanacuu: među brončanim predmetima tamo
pronađenim, brončana plaketa, kao u kasitskom Luristanu, jasno
prikazuje bliskoistočnog junaka u istoj sceni (sl. 127b)!

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 294

slika 127

Prikazi 'anđela, krilatih 'bogova glasnika (biblijski Mal'achim,
doslovno 'glasnici, izaslanici'), dio su umjetnosti svih drevnih
naroda; hetitski (sl. 128a) najviše podsjećaju na krilate glasnike
oko glavnog božanstva na Sunčevim Vratima (sl. 128b). Za
rekonstrukciju događaja u američka drevna vremena značajno
je da su u Chavin de Huantaru - gdje vjerujemo da su se
susrela kraljevstva dvojice bogova, boga Teotihuacana i boga
Tiahuanacua - olmečke karakteristike zamijenile mezopotamske
na pločama s krilatim bogovima (sl. 128c).

slika 128

295 ZEMLJA IZ KO;E DOLAZE INGOTI

U Chavin de Huantaru indo-europsko božanstvo bio je
Bog Bik, a za druge tamošnje kipare on je bio mitska životinja.
No, premda nije bilo bikova u Južnoj Americi dok neke nisu
dovezli Španjolci, znanstvenici su se iznenadili kad su otkrili
da neke indijanske zajednice blizu Puna na jezeru Titicaca
pa čak i u Pucari (legendarno stajalište na putu Viracoche od
jezera u Cuzco) obožavaju bika u ceremonijama koje potječu
još iz pretšpanjolskih vremena (v. J. C. Spahni, 'Lieux de culte
précolombiens' u Zeitschrift fur Ehnologie, 1971.). U Tiahuanacuu
i južnim Andama ovaj je bog prikazivan naoružan munjom i
kako drži metalni štap - slika koja je rezbarena na kamenu,
slikana na keramici i tkaninama. Taj spoj dvaju simbola dobro
je poznat na drevnom Bliskom istoku, gdje je bog kojeg su
Babilonci i Asirci zvali Ramman ('Gromovnik'), zapadni Semiti
Hadad ('Kotrljajuća jeka), a Hetiti i Kasiti Tešub ('Onaj koji puše
vjetar'), bio prikazivan kako stoji na biku, svojoj kultnoj životinji,
i drži metalno oruđe u jednoj ruci, a munju u obliku viljuške u
drugoj (sl. 129a).

slika 129

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 296

Sumerani, od kojih su potekli drugi panteoni Starog svijeta,
zvali su tog boga Adad ili ISH.KUR ('On iz Dalekih Planina') i
prikazivali ga s metalnim oruđem i m u n j o m u obliku viljuške (sl.
129b). Jedan od njegovih epiteta bio je ZABAR DIB.BA - 'Onaj
koji dobiva i dijeli broncu' - trag koji rasvjetljava našu priču.

Nije li Rimac s južnih obala Perua, Viracocha s andskih
visoravni, bio taj čija se slika s metalnim oruđem i munjom u
obliku viljuške posvuda pojavljivala, čiji se simbol munje sam
pojavljivao na mnogim spomenicima? Može ga se čak vidjeti
kako stoji na biku na rezbariji u kamenu koju su jugozapadno
od jezera Titicaca pronašli Ribero i von Tschudi (sl. 129c).
Znanstvenici koji su proučavali ime Viracocha u njegovim
različitim varijantama slažu se da njegove komponente znače
'Gospodin/Vrhunski' koji od 'Kiše/Oluje/Munje' je 'Tvorac/
Stvoritelj'. Jedna himna Inka opjevala ga je kao boga 'koji
dolazi u grmljavini i u olujnim oblacima'. To je gotovo doslovce
istovjetan način na koji je to božanstvo, Bog Oluje, bio slavljen u

slika 130

297 ZEMLJA IZ KOJE DOLAZE INGOTI

Mezopotamiji; a zlatni disk iz Cuzca (sl. 85b) prikazuje božanstvo
s izdajničkim simbolom munje u obliku viljuške.

U neko davno doba, u tim dalekim vremenima Iškur/
Tešub/Viracocha je postavio svoj simbol munje u obliku viljuške
- tako da ga svi mogu vidjeti iz zraka i s oceana - na obronak
planine u zaljevu Paracas (sl. 130) - u istom onom zaljevu kojeg
je Hapgoodov tim identificirao na Piri Reovoj mapi; taj je zaljev
vjerojatno bio sidrište za brodove koji su prevozili kositar i
broncu iz Tiahuanacua u Stari svijet. To je simbol koji proglašava
podjednako i bogovima i ljudima:

OVO JE KRALJEVSTVO BOGA OLUJE!
Naime, kako je zapisano i u Knjizi o Jobu, uistinu je postojala
zemlja iz koje dolaze ingoti, čije podzemlje je potreseno kao
vatrom ... Mjesto toliko visoko m e đ u vrhovima da 'čak niti
lešinar ne zna put onamo, a sokolovo oko ga ne razaznaje'. To
je bilo mjesto gdje bog koji je donio za život važne metale 'na
kamen diže ruku... iz korijena prevraća planine... u kamenu
prokopava prolaze'.

12

BOGOVI ZLATNIH
SUZA

U neko vrijeme nakon 4000. g. pr. n. e. veliki Anu, vladar
Nibirua, došao je na Zemlju u svečani posjet.

To nije bilo prvi puta da je krenuo na naporno putovanje
kroz svemir. Oko 440.000 zemaljskih godina prije toga - što
predstavlja tek 122 godine u nibirskom računanju vremena
- njegov prvorodeni sin Enki poveo je prvu grupu od pedeset
Anunnakija na Zemlju s ciljem da nabave zlato, budući da je
taj sedmi planet njime bio blagoslovljen. Na Nibiruu, priroda
i korištenje tehnologije zajedno su stanjili i oštetili atmosferu
planeta, koja nije bila nužna samo za disanje, već je služila i kao
omotač, pretvarajući taj planet u staklenik, te tako sprečavajući
oslobađanje topline koja se u njemu stvarala. Isključivo
raspršivanjem zlatnih čestica visoko iznad Nibirua - zaključili su
njihovi znanstvenici - moguće je spasiti Nibiru i spriječiti da ne
postane smrznuta i beživotna kugla.

Enki, budući je bio briljantan znanstvenik, spustio se u
Perzijskom zaljevu i osnovao svoju bazu Eridu na njegovim
obalama. Plan mu je bio doći do zlata njegovim izvlačenjem iz

299

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 300

zaljevskih voda; međutim, na taj način nisu dobivene dovoljne
količine, a kriza na Nibiruu se sve više produbljivala. Umoran od
Enkijevih uvjeravanja da će projekt ipak uspjeti, Anu je stigao na
Zemlju u namjeri da se sam uvjeri kako stvari stoje. Sa sobom
je poveo svog nasljednika Enlila: premda nije bio prvorođenac,
Enlil je imao pravo nasljedstva jer je njegova majka Antu bila
Anuova polusestra. On nije bio tako izvrstan znanstvenik kao
Enki, ali je bio odličan administrator; nije bio od onih koji se daju
očarati tajnama prirode, već od onih koji vjeruju u preuzimanje
dužnosti i rješavanje stvari. U ovom slučaju trebalo je riješiti, na
to su upućivala sva znanstvena istraživanja, pitanje iskopavanja
zlata na mjestu gdje ga je bilo u izobilju: u južnoj Africi.

Izbile su teške svađe, ne isključivo u vezi samog projekta,
nego i zbog rivalstva polubraće. Anu je čak razmišljao o tome da
ostane na Zemlji i dopusti jednom od svojih sinova da preuzme
ulogu regenta Nibirua; no, ta je zamisao prouzročila još žešće
nesuglasice. Naposljetku su se odlučili za ždrijeb. Enki je morao
otići u Afriku i organizirati iskopavanje; Enlil je morao ostati
u E.DIN-u (Mezopotamija) i izgraditi nužna postrojenja za
rafiniranje ruda i za slanje zlata nazad na Nibiru. A Anu se vratio
na planet Anunnakija. To je bio njihov prvi posjet.

Potom je uslijedio drugi posjet, zbog drugog hitnog slučaja.
Četrdeset nibirskih godina nakon prvog spuštanja, Anunnaki
koji su bili zaduženi za rad u rudnicima zlata pobunili su se.
Možemo samo nagađati u kojoj je mjeri uzrok tome bio naporan
posao u dubokim rudnicima, a u kojoj mjeri je pobuna bila odraz
zavisti i podijeljenosti između dvojice polubraće i njihovih ljudi.
Činjenica je da su Anunnaki pod vodstvom Enkija u južnoj
Africi odbili nastaviti s iskopavanjem i da su zadržali Enlila kao
taoca, kad je tamo došao riješiti nastalu krizu.

Svi su ti događaji bili zapisani; tisućljećima kasnije
prepričani su Zemljanima kako bi ovi znali kako je sve počelo.
Sastao se Savjet bogova. Enlil je inzistirao na tome da Anu dođe
na Zemlju i predsjeda sastanku, te da osudi Enkija. U prisutnosti
okupljenih vođa, Enlil je iznio slijed događaja i optužio Enkija da
je vodio pobunu. Ali, kad su pobunjenici ispričali svoju verziju

301 BOGOVI ZLATNIH SUZA

priče, Anu je suosjećao s njima. Oni su bili svemirski letači, a ne
rudari; a njihova patnja je zaista postala nepodnošljiva.

No, nije li trebalo obaviti posao? Kako će život na Nibiruu
opstati bez iskopanog zlata? Enki je ponudio rješenje: stvorit
ćemo Primitivne Radnike, rekao je, koji će preuzeti težak posao!
Priopćio je zapanjenom skupu da je vršio eksperimente, uz
pomoć glavnog medicinskog časnika Ninti/Ninharsaga. Na
Zemlji, u istočnoj Africi, već postoji primitivno biće - čovjekoliki
majmun. To biće mora da se na Zemlji razvilo iz Sjemena Života
s Nibirua, iz sjemena koje je preneseno s Nibirua na Zemlju za
vrijeme pretpovijesnog zvjezdanog sudara s Tiamatom. Postoji,
dakle, genetska kompatibilnost; potrebno je usavršiti to biće tako
da mu se daju neki geni Anunnakija. Tada će to biti stvorenje koje
će izgledati kao Anunnaki, sposobno da drži oruđe i dovoljno
inteligentno da izvršava zapovijedi.

I tako je, genetskom manipulacijom i oplodnjom jajašca
majmunice u laboratorijskoj retorti stvoren LULU AMELU
- 'Miješani radnik'. Taj se mješanac nije mogao razmnožavati;
Anunnaki žene svaki su puta morale biti božanske majke. Ali, Enki
i Ninharsag su ih usavršavali kroz pokušaje i pogreške sve dok
nisu dobili savršeni model. Nazvali su ga Adam tj. 'On sa Zemlje'
- Zemljanin. Uz pomoć ovih plodnih slugu zlato se proizvodilo u
izobilju, sedam naselja pretvorilo se u gradove, a Anunnaki - njih
600 na Zemlji, i 300 na orbitalnim stanicama - su se navikli na
lagodan život. Neki od njih, unatoč Enlilovom protivljenju, uzeli
su ljudske kćeri za svoje žene, pa čak imali i djecu s njima. Za
Anunnakije je dobivanje zlata sada postao zadatak bez suza, ali
Enlilu je sve počelo izgledati kao izopačena misija.

Svemu je došao kraj s Potopom. Već duže vrijeme su
znanstvena promatranja upozoravala da je ledena kapa koja se
stvarala na antarktičkom kontinentu postala nestabilna; sljedeći
puta kad Nibiru prođe blizu Zemlje, između Marsa i Jupitera,
njegova gravitacijska privlačnost mogla bi prouzročiti da ova
ogromna ledena masa sklizne sa svog kontinenta i stvori plimni
val koji bi obišao cijeli svijet, naglo mijenjajući temperaturu
oceana i Zemlje, te uzrokujući neviđene oluje. Posavjetovavši

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 302

se s Anuom, Enlil je izdao zapovijed: pripremite svemirski brod,
budite spremni napustiti Zemlju!

Ali, što učiniti s čovječanstvom, upitali su Enki i Ninharsag,
njegovi tvorci. Neka čovječanstvo nestane, reče Enlil. On je od
svih Anunnakija zatražio da se zakunu da neće odati tajnu, kako
se očajni Zemljani ne bi umiješali u pripreme Anunnakija za
odlazak. Enki, neodlučan, također se zakleo; ali, praveći se da
govori zidu, uputio je svog vjernog pratioca Ziusudru da izgradi
Tibatu, brod koji može roniti, u kojem bi on i njegova obitelj,
te dovoljan broj životinja mogli preživjeti vodenu bujicu, tako
da život na Zemlji ne bi nestao. Osim toga, Ziusudri je dao i
navigator da dovede brod do planine Ararat, najistaknutije
bliskoistočne planine s dva vrha.

Tekstovi o Stvaranju i Potopu koje su Anunnaki diktirali
Sumeranima ove priče prenose mnogo podrobnije i specifičnije
nego poznate biblijske sažete i objavljene verzije. U trenutku
kada se katastrofa dogodila, na Zemlji nisu živjeli samo
polubogovi. Neki od glavnih božanstava, članovi svetog kruga
Dvanaestorice, i sami su na neki način bili Zemljani: Nannar/
Sin i Iškur/Adad, Enlilovi mlađi sinovi, bili su rođeni na Zemlji;
tako je bilo i sa Sinovom djecom-blizancima, Utu/Šamašem i
[nannom/Ištar. Enki i Ninharsag (s kojima je on možda podijelio
tajnu o 'Operaciji Noa) pridružili su se ostalima s prijedlogom
da Anunnaki ne napuštaju Zemlju zauvijek, nego da ostanu neko
vrijeme u Zemljinoj orbiti i pričekaju kako bi vidjeli što će se
dogoditi. I zaista, nakon što je ogromni plimni val došao i prošao,
a kiše prestale, Zemljini vrhovi su se počeli pokazivati, a sunčeve
zrake koje su sjale kroz oblake crtale su duge na nebu.

Enlil je, otkrivši da je čovječanstvo preživjelo, isprva bio
bijesan. Ali onda se smekšao. Anunnaki, shvatio je, i dalje mogu
ostati na Zemlji; no, ukoliko budu morali ponovno graditi svoje
centre i nastave li proizvodnju zlata, čovjeku se mora dozvoliti da
se razmnožava i napreduje, i ne smije ga se više tretirati kao roba
nego kao partnera.

U pretpotopna je vremena svemirska luka za dolazak i
odlazak Anunnakija i njihovih zaliha, te za odvoženje zlata bila

303 BOGOVI ZLATNIH SUZA

smještena u Mezopotamiji, u Sipparu. No, sada, nakon Potopa,
cijela plodna dolina između Eufrata i Tigrisa bila je pokrivena
milijardama tona mulja. I dalje koristeći dvovrhi Ararat kao
žarišnu točku za određivanje vrha koridora za slijetanje, oni
su podigli dvije umjetne planine na tridesetoj paraleli na obali
Nila - dvije velike piramide u Gizi koje su služile kao vodilje pri
spuštanju u postpotopnu zračnu luku na Sinajskom poluotoku.
To je bilo podjednako blizu, ako ne i bliže, afričkim izvorima
zlata, kao što je bila i svemirska zračna luka u Mezopotamiji.

I tako, budući da su Zemljani uspjeli preživjeti, množiti se i
biti od pomoći Anunnakima, čovječanstvo je dobilo civilizaciju.
Sjeme za glavne usjeve bilo je doneseno s Nibirua, žitarice su
bile kultivirane, divlje životinje pripitomljene, a ljude se podučilo
tehnikama izrade gline i metala. Ovo posljednje je bilo od velikog
značaja, budući da se ticalo uspjeha i samih Anunnakija u daljnjoj
opskrbi zlatom, sada kad su stari rudnici bili pod naslagama blata
i vode.

Od vremena Potopa, Nibiru je još jednom došao u
blizinu Zemlje i tom su prigodom odatle dopremljeni vitalni
materijali; no, malo se toga vrijednoga imalo za poslati nazad.
U nekadašnjim, starim nalazištima zlata sada je bilo potrebno
locirati skrivene žile, izbušiti tunele u obroncima planina,
iskopati okna u zemlji, razbiti stijene. Čovječanstvu je trebalo dati
oruđe - snažno oruđe - da bi mogli izvući ono što su Anunnaki
locirali, i razbiti stijene oružjem na zrake. Nasreću, vodena bujica
je učinila i nešto korisno, jer je otkrila žile, isprala ih, a riječna
korita napunila zlatnim grumenjem pomiješanim s blatom i
šljunkom. Prikupljanje tog zlata moglo je značiti nove izvore
- lakše za rad, ali teže za pristup i transport; naime, mjesto gdje
je te vrste zlata u grumenu bilo u izobilju nalazilo se na drugoj
strani Zemljine kugle: tamo, duž planinskih lanaca koji gledaju
na ogromni ocean, otkrivena su nečuvena zlatna blaga. Samo ih
je trebalo uzeti - ukoliko bi Anunnaki otišli tamo, ukoliko bi se
pronašao način da se to zlato preveze.

U to je vrijeme, budući da se Nibiru opet približio Zemlji,
veliki Anu sa svojom suprugom Antu stigao na Zemlju u svečani