Zecharia Sitchin - Izgubljena Kraljevstva

149 KRALJEVSTVO ZLATNOG ŠTAPA

postojale ravne ceste po kojima bih prevezli; štoviše, trebalo je
svladati strme planine i nagle strmine.

'Mnogi od kamenih blokova', pisao je Garcilaso,'dopremljeni
su iz udaljenosti od pedeset do sedamdeset kilometara, a osobito
se to odnosi na kamen ili bolje rečeno stijenu nazvanu Saycusa
ili Umorni kamen, budući da nikad nije stigao do građevine, a
koji je, to je poznato, bio dopremljen s udaljenosti od sedamdeset
kilometara s druge strane rijeke Yucay... Najbliže mjesto iz kojeg
je donošeno kamenje bilo je Muyna, dvadeset pet kilometara od
Cuzca. To predstavlja pravi izazov za maštu - pokušati razumjeti
na koji se način može tolika količina tako velikih kamenih blokova
tako precizno uklopiti jedan u drugog, da se između njih jedva
može ugurati vrh noža. Mnogi se do te mjere savršeno uklapaju
jedan u drugog da se teško može otkriti mjesto spajanja. Sve je
tim čudesnije kada znamo da oni nisu imali kutomjere ni libele
da ih stave na kamenje, kako bi bili sigurni da odgovaraju jedan
drugome... Niti su imali dizalice ili koloture niti ikakve druge
strojeve'. Zatim nastavlja citirati brojne katoličke svećenike koji su
govorili da'se ne može shvatiti kako se to kamenje rezalo, prevozilo
i postavilo na njihovo mjesto... osim đavolskom vještinom'.

Squier, koji je o kamenju od kojih se sastoje tri zida rekao
da predstavljaju 'bez sumnje najveličanstveniji primjer stila
nazvanog Kiklopski ostaci u Americi', bio je očaran i zbunjen
brojnim drugim osobinama kamenih kolosa i drugih kamenih
površina u tom području. Jedna takva neobičnost bila su tri
prolaza kroz redove zidova, od kojih se jedan zvao Viracochina
vrata. Ovaj prolaz je bio čudo sofisticirane gradnje: otprilike na
sredini prednjeg zida kameni su blokovi bili tako postavljeni
da oblikuju pravokutno područje koje je vodilo do otvora u
zidu velikog oko sto dvadeset centimetara. Otuda su stepenice
vodile do terase između prvih i drugih zidova odakle se otvorio
zamršeni prolaz pod pravim kutom na poprečan zid koji je vodio
do druge terase. Tamo su dva ulaza, postavljena pod kutom u
odnosu jedan prema drugom, vodila do trećeg zida i kroz njega.

Svi su kroničari pisali da se taj središnji prolaz, kao i druga
dva na krajevima zidova, moglo blokirati spuštanjem velikih,

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 150

specijalno postavljenih kamenih blokova u otvore. Te kamene
blokove i mehanizme za njihovo podizanje i spuštanje (da se
otvore i zatvore prolazi) je netko u stara vremena maknuo, ali se
kanale i žljebove za njih još uvijek može razaznati. Na obližnjem
platou, gdje su stijene isklesane u precizne geometrijske oblike
koji za modernog promatrača nemaju nikakvog smisla (sl. 71a),
postoji mjesto (sl. 71b) gdje izgleda da se stijenu rezalo tako da
drži neku mehaničku napravu. H. Ubbelohde-Doering (Kunst im
Reiche der Inca) o ovim tajanstveno isklesanim stijenama rekao je
da su 'kao model u kojem svaki kut ima svoje značenje'.

slika 71

151 KRALJEVSTVO ZLATNOG ŠTAPA

Iza reda zidova na obronku nalazilo se mjesto s gomilom
građevina, od kojih su neke bez sumnje izgrađene za vrijeme Inka.
Vjerojatno je da su izgrađene na ostacima ranijih struktura, ali je
sigurno da nemaju nikakve veze s labirintom podzemnih tunela.
Podzemni prolazi u obliku labirinta naglo počinju i završavaju.
Jedan vodi u pećinu duboku četrdeset stopa; drugi završavaju
na površini stijena tako odrezanih i oklesanih da podsjećaju na
stepenice koje, stječe se dojam, nikamo ne vode.

Nasuprot divovskim zidovima preko širokog otvorenog
ravnog područja nalaze se stijene koje izbijaju na površinu
i koje nose opisna imena: Rodadero ('Tobogan') čiju stražnju
stranu djeca koriste kao tobogan; Piedra Lisa ('Glatki kamen')
kojeg je Squier opisao riječima 'izbrazdan kao da se stijenu
gnječilo' - nešto poput igranja glinom - 'koja se stvrdnula u
oblik s glatkom i sjajnom površinom'; u njihovoj blizini nalazi
se i Chingana ('Labirint'), greben čije su prirodne raspukline
umjetno povećane u prolaze, niske hodnike, male prostorije, niše
i druge šuplje prostore. Uistinu, stijene oklesane i oblikovane u
vodoravne, uspravne i kose površine, otvore, žljebove, niše - sve
to isklesano pod preciznim kutovima i u precizne geometrijske
oblike - mogu se naći posvuda iza tih grebena.

Moderni posjetitelj ne može taj prizor opisati bolje nego što
je to prošlog stoljeća učinio Squier: 'Stijene po cijelom platou iza
tvrđave, uglavnom od vapnenca, izrezane su i oblikovane u tisuće
oblika. Ovdje je niša ili čitav niz njih; odmah pokraj jedno široko
sjedalo poput sofe ili niz malih sjedala; pokraj je niz stepenica;
zatim skupina četvrtastih, okruglih ili oktogonalnih bazena; dugi
nizovi žljebova; tu i tamo probušene rupe ... raspukline u stijeni
umjetno proširene u prostoriju - a sve to isklesano s preciznošću
i završnom obradom dostojnima najvještijih radnika'.

Da su Inke koristili obronak za posljednje uporište protiv
Španjolaca, to je stvar povijesnih zapisa. Da su na njegovom vrhu
izgradili građevne strukture, također je razvidno iz preostalih
zidova. Međutim, dokaz tome da oni nisu mogli biti izvorni
graditelji mjesta predstavlja njihova zabilježena nesposobnost da
dopreme makar jedan megalitski kamen.

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 152

Garcilaso izvješćuje o pokušaju koji je propao, u vezi s
Umornim kamenom. Prema njemu, jedan od majstora-zidara
Inka koji je želio uvećati svoju slavu, odlučio je dovući kamen
s mjesta gdje su ga ostavili izvorni graditelji i iskoristi ga za
gradnju obrambene građevine. 'Više od 20.000 Indijanaca
je teglilo taj kamen, vukući ga pomoću duge i debele užadi.
Njihovo napredovanje bilo je vrlo sporo, jer je cesta kojom su
došli vrlo neravna i ima mnogo strmih nagiba po kojima se treba
penjati i spuštati. ... Na jednoj od tih strmina, uslijed nepažnje
nosača koji nisu uspjeli podjednako vući teret, težina kamena se
pokazala prevelikom za snagu onih koji su ga kontrolirali, te se
on otkotrljao niz strminu i ubio tri ili četiri tisuće Indijanaca".

Prema toj priči, dakle, jedini pokušaj Inka da dotegle i
podignu divovski kamen na mjesto - doživio je neuspjeh.
Možemo zaključiti, dakle, da nisu oni bili ti koji su donijeli,
isklesali, oblikovali i podigli na njihova mjesta stotine drugih
divovskih kamenih blokova koji su se jedan u drugi uklapali bez
žbuke.

Ne iznenađuje da je Erich von Däniken, koji je popularizirao
teoriju Drevnih astronauta, nakon posjeta ovom mjestu 1980.
napisao (Reise Nach Kiribati, ili Pathways to the Gods, u engleskom
prijevodu) da niti 'majka priroda' niti Inke - već samo drevni
astronauti - nisu mogli biti odgovorni za te monumentalne
građevine i neobično oblikovane grebene. Jedan raniji putnik,
W. Bryford Jones (Four Faces of Peru, 1967.) diveći se masivnim
kamenim blokovima ustvrdio je: 'Osjetio sam da je njih mogla
pomaknuti jedino rasa divova s drugog svijeta'. Pišući nekoliko
godina prije toga, Hans Helfritz (Die alten Kulturen der Neuen
Welt) o nevjerojatnim divovskim zidovima Sacsahuamana
zapisao je: 'Stječe se dojam da su oni tamo stajali od samog
početka svijeta'.

Davno prije njih je Hiram Bingham (Across South America)
zapisao jedno od domorodačkih nagađanja o načinu kako su
stvorene te nevjerojatne kamene skulpture i zidovi. 'Jedna od
omiljenih priča', napisao je, 'je da su Inke poznavali biljku čiji su
sokovi činili površinu bloka vrlo mekanom; izvanredno uklapanje

153 KRALJEVSTVO ZLATNOG ŠTAPA

postizalo se na način da se nekoliko trenutaka međusobno trljalo
kamene blokove zajedno s tim čarobnim sokom biljke'. No, tko je
mogao podići i držati takvo divovsko kamenje kako bi ga trljao
jedno o drugo?

Bingham nije prihvatio objašnjenje domorodaca, a tajna ga
je i dalje proganjala.'Uvijek iznova posjećivao sam Sacsahuaman',
napisao je u Inca Land-u. 'Svaki puta on podjednako obuzima i
zapanjuje čovjeka. Praznovjernom Indijancu koji te zidove prvi
put vidi, oni moraju izgledati kao da su ih izgradili bogovi'. Zašto
je Bingham to izjavio, ako ne zato da izrazi 'praznovjerje' koje
čuči i u njegovom srcu?

I tako smo se, opisavši puni krug, vratili do andskih legendi;
samo one objašnjavaju megalitske graditelje tvrdeći da su u tim
zemljama postojali bogovi i divovi i Drevno Carstvo i kraljevstvo
koje je započelo s božanskim zlatnim štapom.

7

DAN KADA JE
SUNCE STALO

Početna španjolska pohlepa za zlatom i blagom potisnula je
u drugi plan njihovu zadivljenost činjenicom da su u Peruu, toj
nepoznatoj zemlji na kraju svijeta, pronašli naprednu civilizaciju
s gradovima i cestama, palačama i hramovima, kraljevima i
svećenicima - i religijama. Prvi val svećenika koji su pratili
konkvistadore bavio se uništavanjem svega što je imalo veze s
'idolopoklonstvom' Indijanaca. Međutim, svećenici koji su stigli
kasnije - u to doba oni su bili znanstvenici svoje zemlje - naišli
su na objašnjenja urođeničkih obreda i vjerovanja koja su im
izložili indijanski plemići koji su se obratili na kršćanstvo.

Spoznaja da su andski Indijanci vjerovali u Vrhovnog
Stvoritelja i da se njihove legende prisjećaju Potopa, povećala je
znatiželju španjolskih svećenika. Tada se ispostavilo da su mnoge
pojedinosti lokalnih priča nevjerojatno slične biblijskim pričama
o Postanku. Stoga je bilo neizbježno da se među prvim teorijama
o podrijetlu 'Indijanaca i njihovih vjerovanja, kao vodeća teorija
nametnula ona o njihovoj povezanosti sa zemljama i narodima
Biblije.

155

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 156

Kao i u Meksiku, nakon razmatranja brojnih drugih
drevnih naroda, Izraelci iz Deset izgubljenih plemena činili
su se najvjerojatnijim objašnjenjem, ne samo zbog sličnost
domo- rođačkih legendi s biblijskim pričama, nego i zbog
običaja među peruanskim Indijancima - kao što je žrtvovanje
prvih plodova, pokora na kraju rujna koji je po prirodi i vremenu
odgovarao židovskom Danu okajanja grijeha - te zbog drugih
biblijskih zapovijedi kao, npr. ritual obrezivanja, ustezanje
od krvi životinjskog mesa i zabrana jedenja ribe bez krljušti.
Prilikom svetkovine prvih plodova Indijanci su ponavljali
tajnovite riječi: Yo Meshica, He Meshica, Va Meshica-, neki od
španjolskih stručnjaka su u riječi Meshica prepoznali hebrejski
izraz'Mashi'ach' - Mesija.

(Suvremeni znanstvenici danas drže: da se komponentu Ira u
andskim imenima božanstava može usporediti s mezopotamskim
Ira/Illa, od kojeg potječe biblijsko El; da ime Malquis, kojim su
Inke štovali svog idola, odgovara imenu kanaanskog božanstva
Molekh ('Gospodin'); i, također, da kraljevska titula Inka Manco
potječe iz istog semitskog korijena i znači'kralj').

U svjetlu teorija o izraelsko-biblijskom podrijetlu domo-
rodaca, katolička hijerarhija u Peruu, nakon početnog vala
zatiranja, okrenula se pokušaju da se indijanska baština zapiše
i sačuva. Lokalni Svećenici, kao otac Bias Valera (sin Španjolca i
Indijanke), bili su ohrabrivani da zapišu ono što su saznali i čuli.
Potkraj šesnaestog stoljeća, pod okriljem biskupa grada Quito,
zajedničkim nastojanjem pokušalo se sastaviti lokalnu povijest,
vrednovati sva poznata drevna mjesta i skupiti u jednoj knjižnici
sve relevantne manuskripte. Mnogo toga što nam je danas
poznato temelji se na onome što se tada saznalo.

Zaintrigiran ovakvim teorijama, koristeći se prikupljenim
manuskriptima, Španjolac imenom Fernando Montesinos stigao
je u Peru 1628. g. i posvetio ostatak svog života sastavljanju
opsežne i kronološke povijesti i pretpovijesti Peruanaca. Otprilike
dvadeset godina kasnije završio je svoje remek djelo pod naslovom
Memorias Antiguas Historiales del Peru i pohranio ga u knjižnici
konventa San Jose de Sevilla. Tamo je djelo ležalo dva stoljeća,

157 DAN KADA JE SUNCE STALO

neobjavljeno i zaboravljeno, nakon čega su izvaci iz knjige
uključeni u francusku povijest obiju Amerika. Puni španjolski
tekst ugledao je svjetlo dana tek 1882. g. (engleski prijevod P. A.
Meansa objavilo je Hakluyt Society u Londonu, 1920.).

Odabravši zajedničku točku u biblijskim i andskim sjećanja
- priču o Potopu - Montesinos je uzeo taj događaj za svoje
polazište. U skladu s biblijskim zapisom, slijedio je ponovno
nastanjivanje Zemlje nakon Potopa s planine Ararat u Armeniji u
10. odlomku Knjige Postanka. On je u imenu Peru (ili Piru/Pirua
na indijanskom jeziku) prepoznao fonetski prikaz biblijskog
imena Ofir, unuka Eberovog (pretka Židova) koji je sam bio
praunuk Šema. Ofir je također bilo ime slavne Zemlje Zlata
iz koje su Feničani donijeli zlato za hram u Jeruzalemu koji je
gradio kralj Salomon. Ofirovo ime se u Bibliji stavlja do imena
njegovog brata Havila - ime po kojem je slavna zemlja zlata
nazvana u biblijskoj priči o četiri Rajske rijeke:

Prvoj je ime Pišon,
a protječe zemljom havilskom,
u kojoj ima zlata.

Mnogo prije vremena kraljevstava Judeje i Izraela, znatno
prije nego što su Asirci prognali Deset plemena, narodi iz
biblijskih zemalja došli su u Ande, teoretizirao je Montesinos.
To nije bio nitko drugi nego sam Ofir, sugerira nam Montesinos,
koji je prve doseljenike doveo u Peru, kad se čovječanstvo počelo
širiti Zemljom nakon Potopa.

Priče Inka koje je Montesinos skupio, potvrđuju da je
mnogo prije posljednje dinastije Inka postojalo drevno carstvo.
Nakon razdoblja razvoja i napretka, iznenadni preokreti sručili
su se na tu zemlju: na nebu su se pojavili kometi, zemlja se tresla
od potresa, izbijali su ratovi. Kralj koji je u to vrijeme vladao
napustio je Cuzco i poveo svoje sljedbenike na osamljeno utočište
u planinama po imenu Tampu-Tocco; tek nekoliko svećenika je
ostalo u Cuzcu da održava njegovo svetište. U to vrijeme nesreća
zagubilo se i umijeće pisanja.

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 158

Stoljeća su prolazila. Kraljevi su povremeno odlazili iz
Tampu-Tocca u Cuzco kako bi upitali za savjet božansko
proroštvo. Jednog dana, žena plemenitog roda objavila je da
je njenog sina Roccu odnio Bog Sunca. Nekoliko dana kasnije
mladić se ponovno pojavio odjeven u zlatnu odjeću. Rekao je da
je došlo vrijeme opraštanja, ali ljudi se moraju držati određenih
zapovijedi; kraljev nasljednik će biti sin kojeg će kralju roditi
njegova polusestra, čak ako i ne bude prvorođenac; a umijeće
pisanja se neće nastaviti. Ljudi su se složili i vratili u Cuzco s
Roccom kao novim kraljem; on je dobio titulu Inka - vladar.

Dajući ovom prvom Inki ime Manco Capac, povjesničari
Inka su ga uspoređivali s legendarnim osnivačem Cuzca,
Mancom Capacom od četvero braće Ayar. Montesinos je ispravno
razdvojio suvremenu španjolsku dinastiju Inka (koja je počela
vladati tek u jedanaestom stoljeću n. e.) od njenih prethodnika.
Svi su znanstvenici potvrdili njegov zaključak da se dinastija Inka
sastojala od četrnaest kraljeva, uključivši Huayna Capaca koji je
umro kad su Španjolci stigli, i njegova dva zaraćena sina.

On je došao do zaključka da je Cuzco uistinu bio napušten
prije negoli je ta dinastija Inka ponovno uspostavila kraljevstvo
u glavnom gradu. Za vrijeme dok je Cuzco bio napušten, pisao
je, dvadeset i osam kraljeva vladalo je iz skrivenog planinskog
utočišta zvanog Tampu-Tocco. A prije toga doista je postojalo
drevno carstvo s Cuzcom kao glavnim gradom. Tamo je šezdeset
dva kralja sjedilo na prijestolju; od njih, četrdeset šestorica bili
su svećenici-kraljevi, a šesnaestorica su bili polubožanski vladari
koji su bili sinovi Boga Sunca. No, prije svega toga zemljom su
vladali sami bogovi.

Pretpostavlja se da je Montesinos našao kopiju rukopisa
Blas Valere u La Pazu, gdje su mu jezuiti dozvolili da iz njega
prepisuje. On se također u velikoj mjeri oslanjao na pisanja oca
Miguela Cabello da Balboa čija verzija spominje da prvi vladar,
Manco Capac, nije došao u Cuzco izravno s jezera Titicaca, već
iz skrivenog mjesta zvanog'Tampo-Toco' ('Odmorište prozora).
Tamo je Manco Capac 'iskoristio svoju sestru Mama Occllo' i
dobio od nje sina.

159 D A N KADA JE SUNCE STALO

Montesinos je, dobivši potvrdu za to iz svih njemu
raspoloživih izvora, prihvatio ovu informaciju kao činjenicu.
Tako je započeo kroniku kraljevstva u Peruu s putovanjem
četvero braće Ayar i njihove četiri sestre koji su bili poslani da
pronađu Cuzco uz pomoć zlatnog predmeta. Međutim, on je
zapisao verziju u kojoj je prvi koji je bio izabran za vođu, bio brat
s imenom pretka koji je vodio narod u Ande, Piru Manco (i otuda
ime Peru). On je bio taj koji je, kad je stigao na izabrano mjesto,
objavio da je odlučio tamo izgraditi grad. Na odredište je stigao
u društvu žena i sestara (ili sestara-žena); jedna od njih mu je
rodila sina koji je dobio ime Manco Capac. Njegov sin je bio taj
koji je u Cuzcu sagradio hram Velikom Bogu Viracochi; stoga
se od tog vremena računa osnivanje drevnog carstva i počinje
kronika dinastija. Manco Capac je bio pozdravljen kao Sin Sunca
i bio je prvi od četrnaest vladara koje se takvima smatralo. U
njegovo vrijeme su se štovala i druga božanstva, od kojih je jedno
bila Majka Zemlja, a drugo bog čije je ime značilo Vatra; bio je
predstavljen kamenom koji proriče.

Glavna znanost u to vrijeme, pisao je Montesinos, bila
je astrologija; osim toga, bilo je poznato i umijeće pisanja na
obrađenim listovima drveta pisang i na kamenu. Peti Capac
je 'obnovio računanje vremena' i počeo je zapisivati protok
vremena i vladavine svojih predaka. On je bio taj koji je uveo
brojanje tisuću godina kao Veliki Period, te stoljeća i razdoblja
od pedeset godina, ekvivalentno biblijskom jubileju. Capac koji
je utemeljio kalendar i kronologiju, Inti Capac Yupanqui dovršio
je hram i u njemu uveo štovanje velikog boga lila Tici Vira Cocha,
što znači 'Svijetli Začetnik, Stvoritelj Voda.

Za vrijeme vladavine dvanaestog Capaca do Cuzca su
doprle vijesti o iskrcavanju na obalu 'nekih ljudi velikog rasta ...
divova koji su se nastanjivali po cijeloj obali' i, budući da su imali
metalno oruđe, pljačkali su zemlju. Nakon nekog vremena počeli
su odlaziti i u planine; nasreću, izazvali su bijes Velikog Boga i on
ih je uništio nebeskom vatrom.

S prestankom opasnosti, ljudi su zaboravili zapovijedi i
rituale. 'Dobri zakoni i običaji' bili su napušteni, no to nije prošlo

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 160

neprimijećeno od strane Stvoritelja. Za kaznu on je sakrio sunce;
'nije bilo zore dvadeset sati'. U narodu se podigao veliki vapaj i
u hramu se molilo i žrtvovalo sve dok se (nakon dvadeset sati)
sunce nije ponovno pojavilo. Kralj je odmah nakon toga ponovno
uveo zakone o ponašanju i religiozne rituale.

Četrdeseti Capac na prijestolju Cuzca utemeljio je akademiju
za studij astronomije i astrologije i ustanovio ekvinocije. Peta
godina njegovog vladanja, izračunao je Montesinos, bila je
dvije tisuće petstota godina od Točke Nula, koja je po njegovoj
pretpostavci bio Potop. To je bila i dvijetisućita godina od početka
kraljevstva u Cuzcu, u slavu čega je kralju dodijeljena nova titula
Pachacuti (Reformator). Njegovi su nasljednici također promicali
studij astronomije; jedan od njih je uveo prijestupnu godinu s
jednim danom više svake četiri godine i jednu godinu više svakih
četiri stotine godina.

Tijekom vladavine pedeset osmog monarha,'kad je završilo
Četvrto Sunce', navršilo se 2900 godina od 'Potopa'. To je, po
Montesinosovom proračunu, godina kada se rodio Isus Krist.

To prvo carstvo u Cuzcu, koje započinje sa Sinovima Sunca,
a nastavlja se sa svećenicima-kraljevima, snašao je gorki svršetak
za vrijeme vladavine šezdeset drugog monarha. U njegovo
vrijeme pojavljivala su se čuda i kobni znaci'. Zemlja se tresla od
beskrajnih potresa, nebesa su se napunila kometima, znamenjima
nadolazećeg uništenja. Plemena i narodi počeli su juriti na sve
strane, sukobljavajući se sa svojim susjedima. Osvajači su došli
s obale, pa čak i preko Anda. Uslijedile su velike bitke; u jednoj
od njih kralja je oborila strijela i njegova se vojska razbježala u
panici; svega pet stotina ratnika preživjelo je ove sukobe.

'Tako je vladavina peruanske monarhije bila izgubljena
i uništena', pisao je Montesinos, 'a znanje o slovima bilo je
izgubljeno'.

Nekoliko preostalih sljedbenika napustilo je Cuzco, ostavlja-
jući za sobom samo šačicu svećenika da se brinu o hramu. Sa
sobom su poveli i mladog sina svog mrtvog kralja, još dječaka, i
našli utočište u planinskom skloništu zvanom Tampu-Tocco; to
je bilo mjesto gdje je prvi polubožanski par izašao iz pećine da

161 D A N KADA JE SUNCE STALO

uspostavi andsko kraljevstvo. Kad je dječak postao punoljetan,
proglašen je prvim monarhom dinastije Tampu-Tocco. Ona je
trajala gotovo tisuću godina, od početka drugog do jedanaestog
stoljeća n. e.

Tijekom tih mnogih stoljeća izgnanstva, znanje je iščezavalo,
a pisanje je palo u zaborav. Za vladavine sedamdeset osmog
monarha - 3500. godina od Početka, jedna je osoba počela
oživljavati umijeće pisanja. Tada je kralj primio upozorenje
od svećenika u vezi pronalaska slova. Umijeće pisanja je bilo
to, objašnjavala je njihova poruka, što je uzrokovalo pošasti
i prokletstva koja su uništila kraljevstvo u Cuzcu. Božja želja
je bila 'da nitko ne smije koristiti slova ili ih oživjeti, jer će od
njihove upotrebe (ponovno) doći do velike štete'. Stoga je kralj
zapovjedio 'zakonom, pod prijetnjom smrti, da nitko ne smije
upotrebljavati quilcas, što su bili pergamenti i listovi drveća na
kojima se pisalo, niti smije koristiti ikakvu vrstu slova'. Umjesto
toga, uveo je korištenje quiposa, upletenih konopa u bojama, koji
su otada služili u kronološke svrhe.

Za vrijeme devedesetog monarha navršilo se četvrto
tisućljeće od Točke Nula. Monarhija u Tampu-Toccu postala
je slaba i neučinkovita. Plemena koja su bila odana monarhiji
pljačkali su i napadali njihovi susjedi. Plemenski poglavice
su prestali odavati počast središnjem autoritetu. Običaji su
se iskvarili, opačina širila. U takvim okolnostima, princeza
izvorne krvi Sinova Sunca, jedna Mama Ciboca, pokazala se
dorasla situaciji. Ona je objavila da je njezin mladi sin koji je bio
toliko naočit da su mu njegovi obožavatelji dali nadimak Inka,
predodređen da ponovno zadobije prijestolje u starom glavnom
gradu, Cuzcu. On je na čudesan način nestao i ponovno se pojavio
odjeven u zlatnu odjeću, tvrdeći da gaje Bog Sunca uzeo u visine,
uputio ga u tajno znanje i rekao mu da odvede narod natrag u
Cuzco. Njegovo ime je bilo Rocca; on je bio prvi iz dinastije Inka
koji je doživio sramotan kraj u rukama Španjolaca.

Pokušavajući ove događaje smjestiti u određeni vremenski
okvir, Montesinos navodi određene intervale u kojima je prošao

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 162

ili započeo period pod imenom 'Sunce'. Nikako nije moguće sa
sigurnošću utvrditi na koju duljinu intervala (u godinama) je
mislio, no, izgleda da je imao na umu andske legende o nekoliko
'Sunaca' u prošlosti naroda.

Iako su znanstvenici držali - danas nešto manje - da nije bilo
nikakvih kontakata između srednjoameričke i južnoameričke
civilizacije, potonja jedva da se razlikuje od astečkih i mayanskih
poimanja pet Sunaca. Uistinu, sve civilizacije Starog svijeta
imaju sjećanje na davna vremena, na razdoblja kad su sami
bogovi vladali, iza kojih su uslijedili polubogovi i heroji, a tek
tada smrtnici. Sumerski tekstovi zvani Popisi Kraljeva zabilježili
su niz božanskih gospodara nakon kojih su došli polubogovi
koji su vladali ukupno 432.000 godina prije Potopa, a potom
su nabrojani kraljevi koji su nakon toga vladali kroz vrijeme
koje se danas smatra povijesnim i čiji su podaci verificirani
te je utvrđeno da su točni. Egipatski popis kraljeva, kako ga je
sastavio svećenik-povjesničar Manetho, zabilježio je dinastiju od
dvanaest bogova, a dinastija je započela otprilike 10.000 godina
prije Potopa; za njima su došli bogovi i polubogovi sve dok se,
oko 3100. g. pr. n. e., faraoni nisu uspeli na prijestolje Egipta. I
ovdje se - kao i drugdje, gdje je bilo moguće verificirati njegove
datume, uspoređujući ih s povijesnim zapisima - ispostavilo da
su točni.

U peruanskoj kolektivnoj predaji i tradiciji Montesinos je
pronašao predodžbe, koje potvrđuju i izvješća drugih kroničara
o vjerovanju Inka, da je njihovo vrijeme bilo Peto Doba Sunca.
Prvo doba je bilo doba Viracocha, bogova koji su bili bijeli i
bradati. Drugo doba je bilo doba divova; neki od njih nisu bili
dobronamjerni, a sukobi su izbijali između bogova i divova.
Zatim je uslijedilo Doba Primitivnog Čovjeka, nekultiviranih
ljudskih bića. Četvrto Doba je bilo doba heroja, ljudi koji su
bili polubogovi. A, tada je nastupilo Peto Doba, doba ljudskih
kraljeva, od kojih su Inke bili posljednji u nizu.

Montesinos je stavio andsku kronologiju u europski okvir,
smjestivši je u suodnos prema Točci Nula (on je smatrao da to
mora biti Potop) i - jasno - prema Kristovom rođenju. Ta dva

163 DAN KADA JE SUNCE STALO

vremenska odsječka, napisao je, podudaraju se s vladavinom
pedeset osmog monarha; dvije tisuće devetstota godina od Točke
Nula bila je 'prva godina Isusa Krista. Peruanske monarhije,
napisao je, započele su 500 godina nakon Točke Nula, tj. 2400. g.
pr. n. e.

Stoga, problem koji znanstvenicima predstavljaju Montesi-
nosova povijest i kronologija nije u nedostatku jasnoće; problem
predstavlja zaključak da su kraljevanje i urbana civilizacija
započeli - u Cuzcu - gotovo 3500 godina prije Inka. Ta je
civilizacija - prema podacima preuzetim od Montesinosa i onih
na čiji se rad oslanjao - poznavala pismo, posjedovala znanost
koja je uključivala astronomiju i imala kalendar dovoljno dugo
da ga periodički mora poboljšavati. Sve to (pa i više) posjedovala
je sumerska civilizacija koje je procvala oko 3800. g. pr. n. e., kao
i ona egipatska, koja je uslijedila oko 3100. g. pr. n. e. Još jedan
izdanak sumerske civilizacije, onaj u dolini Inda, pojavio se oko
2900. g. pr. n. e.

Zašto bi bilo nemoguće da se takav trosmjerni razvoj
pojavi i četvrti puta, u Andama? Bilo bi nemoguće ukoliko nije
bilo kontakata između Starog i Novog svijeta. Postaje moguće,
ukoliko su isti darovatelji sveg znanja - bogovi - bili isti i prisutni
na cijeloj Zemlji.

Koliko god ovaj zaključak zvučao nevjerojatno, nasreću,
može ga se dokazati.

Prvi test istinitosti događaja i kronologija koje je Montesinos
sastavio, već se dogodio.

Ključni element u Montesinosovom izlaganju jest postojanje
drevnog carstva, niza kraljeva u Cuzcu koji su konačno bili
prisiljeni napustiti glavni grad i potražiti utočište na osamljenom
planinskom mjestu zvanom Tampu-Tocco. Bezvlađe je trajalo
tisuću godina; naposljetku je izabran mladić plemenitog roda da
odvede narod natrag u Cuzco i uspostavi dinastiju Inka.

Da li je postojao Tampu-Tocco i da li se to mjesto moglo
identificirati po oznakama krajolika koje je dao Montesinos? To
je pitanje zaintrigiralo mnoge. Godine 1911. Hiram Bingham,

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 164

tražeći izgubljene gradove Inka, pronašao je mjesto; sada se zove
Machu Picchu.

Bingham nije tražio Tampu-Tocco kad je krenuo na
svoju prvu ekspediciju; ali, nakon brojnih povrataka i iscrpnih
iskopavanja tijekom više od dva desetljeća, zaključio je da je
Machu Picchu uistinu bio izgubljeni privremeni glavni grad
Drevnog Carstva. Njegovi opisi tog mjesta, još uvijek najopsežniji,
nalaze se u njegovim knjigama Machu Picchu, a Citadel of the
Incas i The Lost City of the Incas.

Glavni razlog vjerovanju da je Machu Picchu legendarni
Tampu-Tocco je ključ Tri Prozora. Montesinos je zapisao da
je 'na mjestu svog rođenja Inka Rocca zapovjedio da se izvrše
radovi koji su se sastojali od podizanja zida s tri prozora koji su
bili simbol kuće njegovog oca, od kojeg je potekao'. Ime mjesta
u koje se preselila kraljevska kuća iz glavnog grada Cuzca znači
'Sklonište Triju Prozora.

To da je mjesto postalo poznato po svojim prozorima ne bi
trebalo čuditi, budući da nijedna kuća u Cuzcu, od najskromnijih
do najveličanstvenijih, nema prozore. Činjenica da je mjesto
postalo poznato po specifičnom broju prozora - tri - može biti
rezultat jedino jedinstvenosti, antiknosti ili svetosti stvarnog
postojanja takvog objekta. Tako je bilo u Tampu-Toccu, gdje
je prema legendama, građevina s tri prozora odigrala ulogu u
nastajanju plemena i drevnog carstva na početku Perua, te je
struktura stoga postala 'simbol kuće njegovog oca od kojeg je
(Inka Rocca) potekao'.

Ova legenda i legendarno mjesto pojavljuju se i u priči o
braći Ayar. Kako je ispričao Pedro Sarmiento de Gamboa (Historia
General Llamanda Yndica) i drugi rani kroničari, četvero braće
Ayar i njihove četiri sestre, nakon što ih je stvorio bog Viracocha
na jezeru Titicaca, došli su, ili ih je bog postavio, u Tampu-Tocco,
odakle su 'izišli iz rečenog prozora po zapovijedi Tici-Viracoche
i izjavili da ih je Viracocha stvorio da budu gospodari'.

Najstariji od braće, Manco Capac, nosio je sa sobom sveti
simbol sa slikom sokola te zlatnu motku koju mu je dao bog da
pronađe pravo mjesto za budući glavni grad, Cuzco. Putovanje

165 DAN KADA JE SUNCE STALO

četvero parova (brat-sestra) započelo je mirno; no, uskoro se
pojavila zavist. Pod izlikom da su neko blago ostavili u pećini
u Tampu-Toccu, poslali su drugog brata, Ayar Cachija, natrag
da ga donese. To je, međutim, bila samo varka troje braće da ga
zatvore u pećinu, gdje se pretvorio u kamen.

Prema tim pričama, Tampu-Tocco potječe iz vrlo ranog
doba; 'mit o Ayarima', napisao je H. B. Alexander u Latin
American Mythology, 'vraća se unatrag sve do Megalitskog Doba
i do kozmogonija povezanih s Titicacom". Kada su izgnanici
napustili Cuzco, otišli su do mjesta koje je već postojalo, mjesta
gdje je građevina s tri prostora već bila odigrala svoju ulogu u još
ranije doba. Upoznati s ovim činjenicama, sada možemo posjetiti
Machu Picchu, jer je struktura, čiji zid ima tri prozora, zaista
pronađena tamo i nigdje drugdje.

'Machu Picchu ili Veliki Picchu je quichuansko ime za oštar
vrh koji se uzdiže deset tisuća stopa iznad mora i četiri tisuće
stopa iznad zapjenjenih brzaka rijeke Urubamba kraj mosta
San Miguel - dva naporna dana putovanja sjeverno od Cuzca',
zapisao je Bingham. 'Sjeverozapadno od Machu Picchua nalazi
se još jedan prelijepi vrh okružen veličanstvenim ponorima koji
se zove Huayna Picchu, odnosno Manji Picchu. Na uskom hrptu
između dva vrha su ruševine grada Inka čije je ime izgubljeno
u magli prošlosti. ... Moguće je da oni predstavljaju dva drevna
mjesta, Tampu-Tocco, rodno mjesto prvog Inke i Vilcabamba
Viejo'.

Danas putovanje od Cuzca do Machu Picchua, međusobno
udaljenih nekih sto i dvadeset kilometara zračne linije, ne
zahtijeva dva naporna dana putovanja koje je opisao Bingham.
Vlak koji dahće putem uz, a zatim niz planinu, prolazeći kroz
tunele i preko mostova i držeći se obronaka planina uz rijeku
Urubamba, stiže na odredište za manje od četiri sata. Još jedna
polusatna vožnja uzbrdo alpinističkim autobusom sa željezničke
stanice i došli ste do grada. Pogled koji oduzima dah je upravo
onakav kako ga je Bingham opisao. U sedlu između dva vrha
stoje kuće, palače, hramovi - svi sada bez krova - okruženi
terasama pripijenim uz planinu, spremnim za kultiviranje. Vrh

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 166

Huayna Picchu uzdiže se na sjeverozapadu kao stražar (sl. 72);
iza njega i posvuda uokolo, vrh se natječe s vrhom dokle pogled
seže. Dolje, rijeka Urubamba oblikuje potkovu, napola okružujući
grad visoko iznad nje, a njene silovite vode krče bjelkasti put u
smaragdnom zelenilu džungle.

Kako i dolikuje gradu koji je, vjerujemo, ispočetka služio kao
model za Cuzco, a zatim ga oponašao, i Machu Picchu se sastojao
od dvanaest četvrti ili grupa struktura. Kraljevsko-svećeničke
grupacije su na zapadu, a rezidencijalno-funkcionalne (naseljene
najviše djevicama i klanovskom hijerarhijom) na istoku, odvojene
nizovima širokih terasa. Obični ljudi koji su obrađivali terasaste
obronke planina živjeli su izvan grada (pronađena su mnoga
takva seoca od početnog Binghamovog otkrića).

Nekoliko građevinskih stilova, kao u Cuzcu i na drugim
arheološkim nalazištima, upućuju na različite faze nastanjenosti.
Kuće za stanovanje građene su najčešće od pronađenog kamenja
koje drži žbuka. Kraljevske rezidencije su građene od tesanog
kamenja slaganog u redove, jednako fino izrezanog i oklesanog
kao bilo gdje u Cuzcu. Potom, tu se nalazi i jedna građevina čija

slika 72

167 D A N KADA JE SUNCE STALO

je izrada tako savršena da joj nema premca; osim toga, tu su i
poligonalni megalitski kameni blokovi. U mnogim su slučajevima
ostaci iz ranijeg Megalitskog Doba i Drevnog Carstva ostali kakvi
su i bili; drugdje je očita kasnija gradnja povrh ranijih struktura.

Dok su istočne četvrti zauzimale svaku raspoloživu četvornu
stopu vrha planine i prostirale se od gradskog zida na jugu prema
sjeveru dokle god je to teren dopuštao, te na istok do ratarskih i
pogrebnih terasa; zapadna grupa četvrti koja je također počinjala
na zidu protezala se na sjever samo do granice Svetog Trga - kao da
je nevidljiva crta označavala sveto tlo na koje se nije smjelo stupiti.

S druge strane nevidljive demarkacijske linije i nasuprot
velikom terasastom trgu na istoku stoje ostaci koje je Bingham
identificirao kao Sveti Trg, uglavnom 'stoga što s obje njegove
strane su najveći hramovi', a jedan od njih ima tri presudna
prozora. Upravo ovdje, u građevini koju je Bingham nazvao
Hram Triju Prozora i u Glavnom Hramu na Svetom Trgu koji
se na nju nastavljao, korišteni su divovski poligonalni kameni
blokovi. Način na koji su rezani, oblikovani, klesani i uklopljeni
jedan u drugog - bez žbuke, izjednačava ih s divovskim kamenim
blokovima u megalitskim strukturama u Sacsahuamanu; jedan
od kamenih blokova koji se ovdje nalazi ima trideset i dva kuta,
čime nadilazi poligonalnost svega drugog, viđenog u Cuzcu.

Hram Triju Prozora stoji na istočnom rubu Svetog Trga;
divovski kameni blokovi na njegovom istočnom zidu dobrano
ga izdižu iznad razine terasa na njegovoj zapadnoj strani (sl. 73),

slika 73

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 168

omogućujući nesmetan pogled na istok kroz tri prozora (sl. 74).
Trapezoidnog oblika, ploče prozora su isklesane iz divovskih
kamenova koji tvore sam zid. Kao i u Sacsahuamanu i u Cuzcu su
rezanje, oblikovanje te kut tvrdih granitnih kamenova izvedeni
kao da se radi o mekom kitu za staklo; i ovdje se bijele granitne
kamene blokove moralo dopremiti iz velike udaljenosti, preko
neravnog terena i rijeka, niz doline i uz planine.

slika 74

Hram Triju Prozora ima samo tri zida, tako da je njegova
zapadna strana potpuno otvorena; ona gleda na kameni stup
visok oko dva metra (v. sl. 74). Bingham je pretpostavljao da je on
možda podržavao krov koji bi bio (priznao je) 'nešto što se nije
pronašlo ni u jednoj drugoj zgradi'. Moje je mišljenje da je stup,
zajedno s tri prozora, služio za astronomska promatranja.

Nasuprot Svetom Trgu na sjeveru nalazi se građevina koju je
Bingham nazvao Glavni Hram; i on ima samo tri zida, visoka tri i
pol metra. Oni su položeni na divovskim kamenim blokovima ili
su od njih građeni; zapadni zid, na primjer, je sagrađen od samo
dva divovska kamena bloka koje je zajedno držao kamen u obliku
slova T. Ogroman monolit, veličine 4,25 x 1,5 x 0,9 metara, stoji
nasuprot središnjeg sjevernog zida u kojem sedam niša imitira
trapezoidne prozore (ali to nisu) (sl. 75).

169 D A N KADA JE SUNCE STALO

slika 75
Vijugave stepenice vodile su od sjevernog ruba Svetog Trga
uzbrdo, po brežuljku čiji je vrh bio poravnat kako bi služio kao
platforma za Intihuatanii, kamen izrezan velikom preciznošću,
koji se koristio za promatranje i mjerenje kretanja sunca (sl. 76).
Njegovo ime znači 'Onaj koji veže sunce i pretpostavlja se da je
služio kod utvrđivanja solsticija, kad se sunce najdalje odmakne
na sjever ili na jug; u vrijeme solsticija održavali su se rituali s
ciljem 'da se veže sunce i da ga se vrati, kako ne bi otišlo i nestalo,
te tako Zemlju vratilo u tamu koja se prema legendama već
jednom dogodila.
Na suprotnom kraju svetog-kraljevskog zapadnog dijela
Machu Picchua, s južne strane kraljevske četvrti, uzdiže se još
jedna veličanstvena (i neobična) građevina ovog grada. Nazvana
Torreon zbog svog polukružnog oblika, izgrađena je od kocaka

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 170

slika 76

tesanog kamena - odrezanog, oblikovanog i klesanog kamenja
- rijetko viđene perfekcije, usporediva na neki način samo s
kamenjem polukružnog zida koji je okruživao najsvetije mjesto
u Cuzcu. Polukružni zid do kojeg se dolazi po sedam stepenica
(sl. 77) stvara svoj vlastiti ograđeni dio u središtu kojeg se nalazi
stijena koja je izrezana, oblikovana i prekrivena brazdama.
Bingham je pronašao dokaze da su ta stijena i zidovi pored
nje bili periodično izlagani vatri, te je zaključio da su stijena i
ograđeni dio bili korišteni za žrtvovanja i druge rituale povezane
sa štovanjem stijene.

(Ova sveta stijena unutar posebne strukture priziva u
sjećanje svetu stijenu koja tvori srce Hrama na gori u Jeruzalemu,
kao i Kabu (Qua'abah), crni kamen, skriven u najsvetijem
muslimanskom svetištu u Meki).

Svetost stijene u Machu Picchuu ne potječe od njenog vrha
koji strši, već od onog što leži ispod nje. To je ogromna prirodna

171 D A N KADA JE SUNCE STALO

slika 78
stijena unutar koje se nalazi pećina koja je umjetno povećana
i oblikovana do preciznih geometrijskih oblika koji izgledaju
kao stepenice (ali to nisu), sjedala, hrpti i stupovi (sl. 78). Uz to,
unutrašnjost je uređena zidovima od bijelog klesanog granita,
najćišće boje i zrnatosti. Niše još više povećavaju kompleksnost
unutrašnjosti. Bingham je nagađao da je prirodna pećina bila
povećana i uređena kako bi čuvala kraljevske mumije koje su
tamo donesene, jer je to mjesto bilo sveto. Ali, za početak, nameće
se pitanje zašto je to mjesto bilo sveto i zašto je bilo važno tu
sahraniti preminule kraljeve?

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 172

To nas pitanje vraća do legende o braći Ayar od kojih
je jedan bio zatočen u pećini u Skloništu Triju Prozofa. Ako
je Hram Triju Prozora bio legendaran, a pećina isto tako,
onda legende potvrđuju to mjesto i mjesto je potvrđeno kao i
legendarni Tampu-Tocco.

Sarmiento, jedan od španjolskih kroničara koji je i sam
bio konkvistador, izvijestio je u svojoj knjizi History of the Incas
0 lokalnoj predaji da je deveti Inka (oko 1340. g. n. e.) 'budući
znatiželjan o stvarima iz starih vremena i želeći ovjekovječiti
svoje ime, osobno otišao u planinu Tampu-Tocco ... i tamo
ušao u pećinu gdje se drži za sigurno da su došli Manco Capac
1 njegova braća kad su po prvi puta ušli u Cuzco. ... Nakon
podrobnog ispitivanja, on je posvetio to mjesto ritualima i
žrtvama, i postavio zlatni kapak na prozor Capac Tocca, te
zapovjedio da otad svi trebaju štovati to mjesto, tako da ga učine
svetim molitvenim mjestom za žrtve i proroštva. Nakon što je to
učinio, vratio se u Cuzco'.

Glavni lik ovog izvješća, deveti Inka, zvao se Titu Manco
Capac; dobio je i dodatnu titulu Pachacutec ('Reformator'), jer je
nakon svog povratka iz Tampu-Tocca reformirao kalendar. Kao
što Tri Prozora, Intihuatana - Sveta Stijena i Torreon, potvrđuju
postojanje Tampu-Tocca, tako su i priča o braći Ayar, vladavine u
drevnom carstvu prije Inka i poznavanje astronomije i kalendara
ključni elementi u povijesti i kronologiji koje je zajedno sastavio
Montesinos.

Vjerodostojnost Montesinosovih podataka može se dodatno
potvrditi ako je on bio u pravu u vezi postojanja pisma u vrijeme
drevnog carstva. Nalazimo da je i Cieza de Leon imao isti pogled
na to i tvrdio da je 'u epohi koja je prethodila kraljevima Inka
postojalo pismo u Peruu ... na lišću, kožama, tkanini i kamenu'.

Mnogi južnoamerički znanstvenici danas se pridružuju
ranim kroničarima u vjerovanju da su domoroci u tim zemljama
u stara vremena imali jedan ili više oblika pisma.

Brojne studije izvješćuju o petroglifima ('pismo u kamenu')
pronađenim u cijelom području tih zemalja koje pokazuju, u

173 D A N KADA JE SUNCE STALO

različitom stupnju, piktografsko ili crtano pismo. Rafael Larco
Hoyle, na primjer (La Escritura Peruana Pre-Incana), sugerira uz
pomoć prikaza da su obalski narodi sve do Paracasa posjedovali
slikovno pismo, srodno pismu Maya. Arthur Posnansky, vodeći
istraživač Tihuanacua, izradio je obimne studije koje pokazuju
da su tamošnje rezbarije na spomenicima bile piktografsko-
ideografsko pismo, što predstavlja još svega jedan korak do -
fonetskog pisma. A dobro poznati nalaz Kamen iz Calanga, sada
izložen u muzeju u Limi (si. 79), upućuje na spoj piktografskog s
fonetskim, možda čak i alfabetskim pismom.

slika 79

Jedan od najvećih ranih istraživača Južne Amerike, Alexander
de Humboldt, bavio se ovom temom u svom glavnom djelu Vues
des Cordillères et Monumens des Peuples Indigenes de l'Amérique
(1824.). 'U posljednje vrijeme postoji sumnja', napisao je, 'da su
Peruanci, pored Quippusa, imali znanje o znakovnom pismu.
Odlomak u L 'Origin de los Indios del Nuevo Mundo (Valencia,
1610.), strana 91, ne ostavlja nikakvu sumnju u pogledu toga'.
Nakon što je govorio o meksičkim hijeroglifima, otac Garcia
dodaje: 'Na početku osvajanja, Indijanci Perua ispovijedali su se
na način da su crtali znakove koji su prikazivali Deset zapovijedi
kao i grijehe počinjene protiv njih'. Moguće je doći do zaključka
da su Peruanci koristili slikovno pismo, ali da su njihovi simboli
bili grublji od meksičkih hijeroglifa i da su se uglavnom koristili
quippusima.

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 174

Humboldt je također izvijestio da je, kad je bio u Limi,
čuo za misionara imenom Narcisse Gilbar koji je među Panos
Indijancima s rijeke Ucayale, sjeverno od Lime, pronašao knjigu
presavijenih listova, sličnu onima koje su koristili Asteci u
Meksiku; ali nitko u Limi nije ju mogao pročitati. 'Govorilo se
da su Indijanci rekli misionaru da knjiga sadrži zapise o drevnim
ratovima i putovanjima'.

Godine 1855. Ribero i von Tschudi pismeno su izvijestili
o brojnim drugim otkrićima i zaključili da je u Peruu zaista
postojala i druga metoda pisanja osim quiposa. Pišući odvojeno
0 svojim putovanjima, von Tschudi (u knjizi Reisen durch
Südamerika) opisuje svoje oduševljenje kad mu je pokazana
fotografija kožnog pergamenta s hijeroglifskim znakovima.
Pergament je pronašao u muzeju La Paza u Boliviji i načinio
kopiju pisma na njemu (si. 80a). 'Ovi su simboli izazvali u meni
najveću zapanjenost', napisao je, 'stajao sam satima pred tom
kožom', pokušavajući dešifrirati 'labirint' tog pisma. Ustanovio
je da pismo počinje od lijeve strane, zatim se u sljedećem redu
nastavlja s desne, te zatim u trećem redu ponovno polazi s lijeve

1 tako dalje, kao po serpentinama. Također je zaključio da je tekst
napisan u vrijeme kada se obožavalo sunce; ali, to je bilo sve
dokle je stigao.

Slijedio je natpis do mjesta njegova podrijetla, na obalama
jezera Titicaca. Pater u crkvi misije u selu Copacabana na obali
jezera potvrdio je da je takvo pismo bilo poznato u tom kraju,
ali ga je pripisao post-osvajačkom razdoblju. To objašnjenje
je bilo potpuno nezadovoljavajuće, jer da Indijanci nisu imali
svoje vlastito pismo, onda bi primili latinsko pismo Španjolaca.
Čak i ako je točno da se ovo hijeroglifsko pismo razvilo nakon
španjolskog osvajanja, Jorge Cornejo je napisao {La Idolatria
en el antiguo Peru): 'njegovo podrijetlo mora da je bilo negdje
drugdje'.

Arthtur Posnansky (Guida general Illustrada de Tiahuanacu)
je pronašao dodatne natpise na stijenama na dva sveta otoka
jezera Titicaca. Istakao je da su bili od one vrste enigmatskih
natpisa kakvi su pronađeni na Uskršnjim otocima (si. 80b)

L75 D A N KADA JE SUNCE STALO

slika 80
- zaključak s kojim se znanstvenici danas uglavnom slažu.
Međutim, poznato je da pismo s Uskršnjih otoka pripada obitelji
indo-europskih pisama iz doline Inda i od Hetita. Zajednička
crta svima njima (uključujući i natpise s jezera Titicaca) jest
njihov sustav'kako vol ore': pisanje počinje u prvom redu s lijeve
strane i završava na desnoj; nastavlja se u drugom redu, počevši s
desna i završavajući na lijevoj strani; treći red ponovno započinje
na lijevoj strani, i tako dalje.

Bez da ulazimo u raspravu o tome kako je pismo koje
oponaša ono hetitsko (sl. 80c) došlo do jezera Titicaca, izgleda da

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 176

je potvrđeno postojanje jednog ili više oblika pisma u drevnom
Peruu. I što se ovoga pitanja tiče, informacije koje je iznio
Montesinos pokazuju se točnima.

Ako unatoč svemu dosad rečenom čitatelj teško može
prihvatiti neizbježan zaključak da je u Andama, oko 2400. g. pr.
n. e., doista postojala civilizacija slična onima Starog svijeta, evo
još jednog dokaza.

Znanstvenici su potpuno ignorirali kao mogući valjani trag
tvrdnju koja se ponavlja u andskim legendama: naime, legende
govore da je u davnim vremenima došlo do zastrašujuće tame.
Nitko se nije zapitao je li to bila tama - nepojavljivanje sunca kad
je ono moralo biti na nebu - o kojem govore meksičke legende
u priči o Teotihuacanu i njegovim piramidama. Jer, ukoliko je
takav fenomen doista bio stvaran, što znači da sunce nije izišlo i
da je noć bila beskrajna, tada se to moglo vidjeti na oba američka
kontinenta.

Meksička kolektivna sjećanja te sjećanja ljudi iz Anda
izgleda da potkrepljuju jedni druge, i tako potvrđuju istinitost
sjećanja onog drugog - kao dva svjedoka istog događaja.

No, ukoliko ni to nije dovoljno uvjerljivo, možemo se
pozvati na Bibliju kao dokaz, i to na nikog drugog nego Jošuu, da
nam on bude svjedok.

Prema Montesinosu i drugim kroničarima, najneobičniji
događaj se zbio za vrijeme vladavine Titua Yupanquia Pachacutija
II, petnaestog monarha u vrijeme Drevnog Carstva. U trećoj
godini njegove vladavine, kada su dobri običaji bili zaboravljeni,
a ljudi se odali svim vrstama poroka, dvadeset sati nije bilo zore'.
Drugim riječima, noć nije završila kada je to bilo uobičajeno, i
izlazak sunca je bio odgođen dvadeset sati. Nakon velikog vapaja,
ispovijedanja grijeha, žrtava i molitvi, sunce je konačno izašlo.

Ovdje nije mogla biti riječ o pomrčini: ne radi se o tome da
je sunce koje je sjalo, bilo skriveno sjenom. Osim toga, nijedna
pomrčina ne traje tako dugo, a Peruanci su poznavali takve
periodične događaje. Priča ne kaže da je sunce nestalo; ona
govori da nije izašlo - 'nije bilo zore' - dvadeset sati.

177 D A N KADA JE SUNCE STALO

To bi značilo kao da se sunce, bilo gdje da se skrivalo,
odjednom zaustavilo.

Ukoliko su andska sjećanja istinita, onda je negdje drugdje
- na suprotnoj strani svijeta - DAN morao trajati jednako dugo, ne
završavajući kad je trebao, nego trajući nekih dvadeset sati duže.

Nevjerojatno, ali takav je događaj zabilježen, i to u samoj
Bibliji. Izraelci su, pod vodstvom Jošue, prešli preko rijeke Jordan
u svoju Obećanu zemlju i uspješno zauzeli utvrđene gradove
Jerihon i Aj. Tada su svi amorejski kraljevi sklopili savez i ujedinili
snage protiv Izraelaca. Uslijedila je velika bitka u dolini Ajalon,
blizu grada Gibeona. Počelo je s izraelskim noćnim napadom
pred kojim su se Kanaanci razbježali. O izlasku sunca, kad su
se kanaanske snage pregrupirale u blizini Bet-Horona, Jahve je
'bacao s neba na njih tuču kamenja ... te su ginuli. I poginulo
ih je više od tuče kamene nego što su ih pobili sinovi Izraelovi
svojim mačevima'.

Onoga dana kada Jahve predadeAmorejce
sinovima Izraelovim,
obrati se Jošua Jahvi i poviče pred Izraelcima:
'Stani, sunce, iznad Gibeona,
i mjesece, iznad dola Ajalona!'

I stade sunce, i zaustavi se mjesec
sve dok se nije narod osvetio neprijateljima svojim.
Ne piše li to u knjizi Pravednika?
I stade sunce nasred neba
i nije se nagnulo k zapadu gotovo cio dan.

Znanstvenici su generacijama raspravljali o toj priči i 10.
poglavlju Knjige o Jošui. Neki je odbacuju kao čistu fikciju, dok
drugi vide u njoj odjeke mita; neki je, opet, pokušavaju objasniti
pojmovima neuobičajeno produžene pomrčine sunca. Međutim,
osim činjenice da tako duge pomrčine nisu poznate, priča ne

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 178

govori o nestanku sunca. Naprotiv, ona govori o događaju kada
se sunce moglo i dalje vidjeti, kada se zadržalo na nebu 'gotovo
cijeli dan', recimo - dvadeset sati?

Ova epizoda, čija se jedinstvenost priznaje u Bibliji ('Nije
bilo takva dana ni prije ni poslije'), a koja se dogodila na suprotnoj
strani Zemlje u odnosu na Ande, opisuje tako fenomen suprotan
onome koji se manifestirao u Andama. U Kanaanu sunce nije
zašlo oko dvadeset sati; u Andama sunce nije izašlo tijekom istog
vremenskog perioda.

Zar onda ove dvije priče ne opisuju isti dogadaj i - budući
da potječu s različitih strana Zemlje - ne potvrđuju li njegovu
stvarnost?

O kakvoj je pojavi riječ, još uvijek ostaje zagonetka. Jedina
biblijska naznaka jest spominjanje velikog kamenja koje pada s
neba. Budući daje nama poznato da priče ne opisuju zaustavljanje
sunca (i mjeseca), već poremećaj Zemljine rotacije oko svoje osi,
moguće objašnjenje bilo bi da se jedan komet previše približio
Zemlji i pritom se raspao. Budući da neki kometi kruže oko
sunca u smjeru kazaljke na satu koji je suprotan smjeru vrtnje
Zemlje i drugih planeta, shvatljivo je da bi takva kinetička sila
mogla privremeno djelovati na Zemljinu rotaciju u suprotnom
smjeru, i time ju usporiti.

Koji god bio pravi uzrok tog fenomena, ono što nas ovdje
zanima jest vremensko podudaranje. Kao općeprihvaćeno
vrijeme Izlaska uzima se trinaesto stoljeće pr. n. e. (oko 1230. g.
pr. n. e.), dok su znanstvenici, koji su zastupali razdoblje od dva
stoljeća ranije, u manjini. Pa ipak, u svojim dosad objavljenim
radovima (v. Ratovi bogova i ljudi) došao sam do zaključka da bi
godina 1433. pr. n. e. odgovarala tom događaju, kao i biblijskim
pričama o židovskim patrijarsima, te se savršeno uklopila u
poznate onovremene događaje i kronologije u Mezopotamiji
i Egiptu. Nakon što su objavljeni ovi zaključci (1985. g.), dva
eminentna bibličara i arheologa - John J. Bimson i David
Livingston - poslije iscrpnog proučavanja (Biblical Archaeology
Review, rujan/listopad 1987.) došli su do zaključka da se Izlazak
dogodio oko 1460. g. pr. n. e. Izuzev njihovih vlastitih arheoloških

179 DAN KADA JE SUNCE STALO

nalaza i proučavanja razdoblja Brončanog doba na drevnom
Bliskom istoku, biblijski podaci o vremenskim odrednicama, kao
i proces izračuna koji su koristili bio je isti onaj koji sam i sám
primijenio dvije godine ranije. (Tom sam prilikom, također, iznio
razloge zašto sam izabrao uskladiti dva niza biblijskih datiranja,
tako da datum Izlaska pada u 1433. g. pr. n. e., a ne u 1460. g. pr.
n. e.).

Budući da su Izraelci lutali sinajskom pustinjom četrdeset
godina, ulazak u Kanaan se dogodio 1393. g. pr. n. e.; pojava koju
je Jošua promatrao dogodila se ubrzo nakon toga.

Sada se nameće pitanje: je li se fenomen suprotnog
predznaka, dakle, produžena noć, pojavio u Andama u isto to
vrijeme?

Na nesreću, stanje u kojem su Montesinosovi spisi stigli
do modernih znanstvenika ostavlja praznine u podacima glede
trajanja vladavine svakog monarha, pa ćemo do podataka morati
doći zaobilaznim putem. Događaj se zbio, priopćava Montesinos,
treće godine vladavine Titua Yupanquia Pachacutija II. Kako
bismo točno odredili njegovo razdoblje, morat ćemo računati s
oba kraja. Rečeno nam je da se prvih 1000 godina od Točke Nula
navršilo za vrijeme vladavine četvrtog monarha, tj. 1900. g. pr. n.
e., a da je trideset i drugi kralj vladao 2070 godina od Točke Nula,
tj. 830. g. pr. n. e.

Kada je vladao petnaesti monarh? Raspoloživi podaci
sugeriraju da je devet kraljeva - koji dijele četvrtog i petnaestog
monarha - vladalo ukupno otprilike 500 godina, smještajući
Titua Yupanquianitos Pachacutija II u otprilike 1400. g. pr. n.
e. Računajući unazad, od trideset i drugog monarha (830. pr.
n. e.), dolazimo do broja od 564 godine koje ih dijele, što nam
daje godinu 1394. pr. n. e. kao godinu vladanja Titua Yupanquia
Pachacutija II.

Bez obzira na koji od dva načina, dolazimo do vremenske
odrednice za događaj u Andama koja se poklapa s biblijskim
datumom, kao i datumom događaja u Teotihuacanu.

Zaključak je jasan:

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 180

DAN KADA JE SUNCE STALO U KANAANU BILA JE
NOĆ BEZ IZLASKA SUNCA U DVIJEMA AMERIKAMA.

Ova pojava, na ovaj način potvrđena, postaje nepobitan
dokaz vjerodostojnosti andskih sjećanja na Drevno Carstvo koje
je započelo kada su bogovi darovali čovječanstvu zlatni štap na
jezeru Titicaca.

8

PUTEVI NEBA

Nebesa slavu Božju kazuju,
naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.
Dan danu to objavljuje,
a noć noći glas predaje.
Nije to riječ, a ni govor nije,
nije ni glas što se može čuti,
al' po zemlji razliježe se jeka,
riječi sve do na kraj svijeta sežu.
Ondje suncu razape šator.

Tako je biblijski psalmist opisivao čuda neba, čudo dana
i noći koji slijede jedno za drugim, kako se Zemlja okreće oko
svoje osi (biblijska 'linija koja prolazi kroz Zemlju) i kruži oko
sunca koje sjedi u središtu svega (kao vladar u svom šatoru).'Dan
je tvoj i noć također, ti si uspostavio zvijezde i sunce ... Ljeto i
zima od tebe su stvoreni'.

Tisućama godina, otkad je čovjek stvorio civilizaciju,
astronomi-svećenici su gledali u nebo, tražeći vodstvo za čovjeka

181

Zecharia Sitchin - IIZGUBLJENA KRALJEVSTVA 182

na Zemlji - od sumerskih i babilonskih zigurata, egipatskih
hramova, kamenog kruga Stonehengea ili Caracola u Chichen
Itzu. Promatrali su složena nebeska kretanja zvijezda i planeta,
računali, zapisivali; da bi to bilo moguće, zigurati, hramovi i
opservatoriji bili su poravnati po preciznoj nebeskoj orijentaciji
te opremljeni otvorima i drugim osobinama građevina koje su
dopuštale svjetlu sunca ili neke druge zvijezde da prodire tuda
kao zraka u doba ekvinocija ili solsticija.

Zašto je čovjek krenuo u takve daljine? Što je to želio vidjeti,
što je želio odrediti?

Među znanstvenicima je uobičajeno da astronomska
nastojanja drevnih ljudi tumače potrebom ratarskog društva za
kalendarom, pomoću kojeg su određivali vrijeme sjetve i vrijeme
žetve. Ovo objašnjenje dugo je vremena prihvaćano zdravo za
gotovo. Ratar koji obrađuje zemlju godinu za godinom može
procijeniti promjenu godišnjih doba i dolazak kiša bolje od
astronoma, a ima na raspolaganju i svisca koji mu može ponešto
otkriti. Činjenica jest da gdje god da su pronađene primitivne
društvene zajednice koje žive od ratarstva, u nekom zabačenom
dijelu svijeta, one su živjele i prehranjivale se generacijama bez
astronoma i preciznog kalendara. Također je utvrđeno da je
kalendar izum urbanog, a ne ratarskog društva.

Jednostavni sunčani sat može dati dovoljno dnevnih
i sezonskih informacija, ako netko bez njega ne bi mogao
preživjeti. Pa ipak je drevni čovjek proučavao nebo i poravnavao
svoje hramove prema zvijezdama i planetima, te povezivao svoj
kalendar i svetkovine ne sa zemljom na kojoj je stajao, već s
putovima neba. Zašto? Zato što kalendar nije bio smišljen iz
ratarskih, nego iz vjerskih razloga. Ne stoga da donese dobro
čovječanstvu, nego radi štovanja bogova. A bogovi su, po prvoj
ikad postojećoj religiji, i prema tvrdnjama ljudi koji su nam
ostavili kalendar, došli s nebesa.

Čovjek treba čitati i iščitavati Psalme kako bi shvatio da
promatranje čudesa nebeskih fenomena nema nikakve veze s
obrađivanjem zemlje ili čuvanjem stoke; ono ima veze sa štovanjem
Gospodara Svega. Nema boljeg načina da se to uvidi od povratka

1 8 3 P U T EVI NEBA

u Sumer; naime, tamo su, prije otprilike 6000 godina, astronomija,
kalendar i religija, koji su predstavljali poveznicu Zemlje s nebom,
imali svoj početak. To je bilo znanje, tvrdili su Sumerani, koje su
im dali Anunnaki ('Oni koji su došli s neba na Zemlju'), koji su
došli na Zemlju sa svog planeta Nibiru. Nibiru je bio, rekli su,
dvanaesti član Sunčevog sustava, i to je razlog zašto se nebeski
krug dijeli na dvanaest kuča, a godina na dvanaest mjeseci. Zemlja
je sedmi planet (brojeći izvana prema unutra); stoga je dvanaest
bio sveti nebeski broj, a sedam je bio sveti zemaljski broj.

Anunnaki su, Sumerani su o tome ostavili zapise na brojnim
glinenim pločicama, došli na Zemlju mnogo prije Potopa. U
knjizi Dvanaesti planet utvrđeno je da se to dogodilo 432.000
godina prije Potopa - razdoblje koje odgovara 120 orbita
Nibirua, orbita koje premda Anunnakima predstavljaju tek jednu
njihovu godinu, odgovaraju vremenu od 3600 zemaljskih godina.
Oni su dolazili i odlazili sa Nibirua i Zemlje, svaki puta kad se
njihov planet približio Suncu (i Zemlji), te kad je prolazio između
Jupitera i Marsa; stoga, nema mjesta sumnji da su Sumerani počeli
promatrati nebo, ne kako bi doznali kada je potrebno sijati, nego
da bi vidjeli i slavili povratak nebeskog Gospodina.

To je razlog, po mom mišljenju, zašto je čovjek postao
astronom. To je bio razlog zašto je čovjek - kako je vrijeme
prolazilo, te više nije bilo moguće promatrati sam Nibiru - tražio
znakove i znamenja u pojavama koje je vidio, a na taj način
se iz astronomije rodila astrologija. Ukoliko se astronomske
orijentacije i poravnanja, te podjele neba koje su započele u
Sumeru može pronaći i u Andama, bit će to neoboriv dokaz za
postojanje veze među njima.

Nešto ranije u četvrtom tisućljeću pr. n. e., prema sumerskim
tekstovima, vladar Nibirua Anu i njegova supruga Antu posjetili
su Zemlju. U njihovu čast izgrađeno je potpuno novo svetište
s hramom-tornjem na mjestu koje je kasnije bilo poznato pod
imenom Uruk (biblijski Erek). Sačuvan je tekst na glinenim
pločicama koji opisuje noć koju su tamo proveli. Navečer je
započeo ceremonijalni obrok s ritualnim pranjem ruku na znak
sa neba - pojavu Jupitera, Venere, Merkura, Saturna, Marsa i

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 184

Mjeseca. Tada je poslužen prvi dio obroka iza čega je uslijedila
stanka. Dok je grupa svećenika počela pjevati himnu Kakkab
Anu Etellu Shamame ('Anuov planet se uzdiže na nebu'), jedan
astronom-svećenik je na 'najvišoj razini tornja hrama' čekao da
se pojavi Anuov planet Nibiru. Kad je ugledao planet, svećenik
je glasno zapjevao 'Onome koji je sve sjajniji, nebeskom planetu
Gospodina Anua' te psalam 'Stvoriteljev lik se pojavio'. Zapaljen je
kriješ kako bi se obilježio taj trenutak i prenijelo novost okolnim
gradovima. Prije negoli je noć završila cijela zemlja je plamtjela
krjesovima; a ujutro su recitirane molitve zahvalnosti.

Pažnja i veliko astronomsko znanje koji su bili potrebni
pri gradnji hramova u Sumeru vidljivi su iz spisa sumerskog
kralja Gudea (oko 2200. g. pr. n. e.). Najprije se pred njim pojavio
čovjek koji je sjajio kao nebo', koji je stajao pored 'božanske ptice'.
To biće, napisao je Gudea, 'koje je po kruni na svojoj glavi bilo
očito bog', pokazalo se da je bog Ningirsu. Njega je pratila boginja
koja je 'držala ploču svoje povoljne zvijezde na nebu'. U drugoj
ruci je držala 'sveti štapić' kojim je kralju pokazala 'povoljan
planet'. Treći bog ljudskog izgleda držao je u svojim rukama
ploču načinjenu od dragog kamena na kojoj je bio nacrtan plan
hrama. Jedan od kipova Gudee prikazuje ga kako sjedi s pločom
na koljenima. Jasno se može vidjeti božanski crtež; on prikazuje
tlocrt hrama i mjerilo pomoću kojeg treba podići sedam razina,
jednu kraću od druge kako se ide prema vrhu. A to, pokazuje
tekst, nije bio Sunčev hram.

Sofisticirano astronomsko znanje koje su pokazali Sumerani
nije bilo ograničeno na izgradnju hramova. Kako sam iznio u
prethodnim knjigama, i kako je danas općeprihvaćeno, u
Sumeru su bili postavljeni svi pojmovi i principi moderne sferne
astronomije. Popis možemo započeti s podjelom kruga na 360
stupnjeva, pronalaskom zenita, horizonta i drugih astronomskih
pojmova i terminologije, a završiti grupiranjem zvijezda u
konstelacije, otkrićem, imenovanjem i slikovitim opisom
zodijaka i njegovih dvanaest kuća te shvaćanjem pojave precesije
- kašnjenja Zemljinog kretanja oko Sunca od oko jedan stupanj
svake sedamdeset i dvije godine.

1 8 5 P U T EVI NEBA

Dok se Planet Bogova, Nibiru, pojavljivao i nestajao unutar
svojeg 3600-godišnjeg kruženja oko Sunca (brojeći zemaljskim
godinama), čovječanstvo na Zemlji protok vremena moglo je
mjeriti samo u terminima okretanja vlastitog planeta oko Sunca.
Nakon fenomena dana i noći, najlakša za raspoznati su godišnja
doba. Kako potvrđuju najjednostavniji i brojni kameni krugovi,
bilo je lako postaviti oznake za četiri točke u odnosu Zemlja/
Sunce: prividno podizanje sunca na nebu i dulje trajanje dana,
kako zima ustupa pred proljećem; točka u kojoj se dan i noć
čine jednakima; zatim postupno udaljavanje Sunca, kako dani
postaju kraći i temperatura počinje padati. Kada se hladnoća i
tama povećavaju, i izgleda da bi Sunce moglo potpuno nestati,
ono oklijeva, staje i počinje se vraćati; i cijeli ciklus se ponavlja
- počela je nova godina. Na taj su način utvrđene četiri pojave
u ciklusu Zemlja/Sunce: ljetni i zimski solsticij ('mrtve točke
sunca') kada sunce dosiže svoj najudaljeniju poziciju na sjeveru i
na jugu, te proljetni i jesenji ekvinocij (kada su dan i noć jednako
dugi).

Za promatranje tog prividnog kretanja Sunca u odnosu
na Zemlju, budući se ustvari Zemlja vrti oko Sunca - a to je
činjenica koju su Sumerani znali i prikazivali - bilo je nužno
da promatrač na Zemlji ima neku nebesku referentnu točku.
Rješenje je pronađeno u podjeli neba, velikog kruga kojeg Zemlja
stvara oko Sunca, na dvanaest dijelova - dvanaest kuća zodijaka,
svaka sa svojom grupom vidljivih zvijezda (konstelacija).
Odabrana je točka - proljetni ekvinocij - a kuća zodijaka u kojoj
je Sunce viđeno u tom trenutku proglašena je prvim danom
prvog mjeseca nove godine. To je bilo, pokazuju sva istraživanja
najstarijih zapisa, u kući zodijaka ili u dobu Bika.

Međutim, tada je precesija sve pokvarila. Budući da je
Zemljina os ukošena u odnosu na ravninu svoje orbite oko Sunca
(danas to iznosi 23,5 stupnjeva), i vrti se oko sebe, os upire u točku
na nebu koja se pomiče, stvarajući (na nebu) veliki zamišljeni krug,
kojem je potrebno 25.920 godina kako bi se zatvorio. To znači da
se odabrana 'fiksna točka', koja se pomiče za jedan stupanj svake
72 godine, u cijelosti preseli iz jedne kuće zodijaka u drugu svakih

Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 186

2160 godina. Otprilike dvije tisuće godina nakon pojave kalendara
u Sumeru, bilo je nužno preinačiti kalendar, a za fiksnu točku
odrediti kuću Ovna. Suvremeni astrolozi još uvijek izrađuju svoje
horoskope temeljeći ih na prvoj točci Ovna, premda je današnjim
astronomima poznato da smo gotovo dvije tisuće godina u dobu
Riba (te da smo na pragu ulaska u doba Vodenjaka).

Podjela velikog nebeskog kruga na dvanaest dijelova - u čast
dvanaest članova Sunčevog sustava i odgovarajućeg panteona
dvanaest 'Olimpskih' bogova - dovela je do bliskog suodnosa
solarne godine s periodičnošću Mjeseca. No, kako su lunarni
mjeseci prekratki da bi ispunili solarnu godinu točno dvanaest
puta, pronađene su složene metode pomoću kojih se svako malo
dodaju dani s ciljem da se dvanaest lunarnih mjeseci poravna sa
solarnom godinom.

U babilonska vremena, u drugom tisućljeću pr. n. e.,
hramovi su zahtijevali trostruko poravnanje: prema novom
zodijaku (Ovan), prema poklapanju s četiri solarne točke (od
kojih je najvažnija u Babilonu bila proljetni ekvinocij) i prema
lunarnom periodu. Glavni babilonski hram u čast nacionalnog
boga Marduka, čiji su ostaci relativno dobro sačuvani, pravi je
primjer svih tih astronomskih principa. Pronađeni su i tekstovi
koji u arhitektonskim terminima opisuju njegovih dvanaest vrata
i sedam razina, omogućujući znanstvenicima da rekonstruiraju
njegovu upotrebu kao solarnog, lunarnog, planetarnog i
zvjezdanog opservatorija (sl. 81).

slika 81

187 P U T EVI NEBA

Tek se u posljednjih nekoliko godina otvoreno priznalo
da nam astronomija, udružena s arheologijom, mogu pomoći
kod određivanja starosti spomenika, mogu objasniti povijesne
događaje i odrediti nebesko podrijetlo religioznih vjerovanja.
Bilo je potrebno gotovo jedno stoljeće da bi ova spoznaja
dosegla razinu discipline zvane arheoastronomija; naime, 1894.
g. Sir Norman Lockyer (The Dawn of Astronomy) uvjerljivo je
pokazao da su u svako vrijeme i gotovo posvuda - od najranijih
svetišta do najvećih katedrala - hramovi bili orijentirani na
temelju astronomskih principa. Vrijedi napomenuti da je do te
spoznaje došao zbog 'izvanredne stvari: u Babilonu, od početka
stvari, znak za Boga bila je zvijezda'; slično tome, u Egiptu 'u
hijeroglifskim tekstovima, tri su zvijezde predstavljale množinu
- 'bogovi". Također je primijetio da su i u hinduističkom
panteonu najštovaniji bogovi hramova bili Indra ('Dan kojeg
je donijelo Sunce') i JJshas ('Zora'), dakle, bogovi povezani s
izlaskom sunca.

Usredotočivši se na Egipat, gdje drevni hramovi još uvijek
stoje, pa je moguće podrobno proučiti njihovu arhitekturu i
orijentaciju, Lockyer je došao do zaključka da su hramovi u
drevna vremena bili ili hramovi Sunca ili hramovi zvijezda.
Hramovi Sunca bili su hramovi koje su njihove osi te rituali
ili kalendarske funkcije poravnavali bilo sa solsticijima, bilo
s ekvinocijima; hramovi zvijezda su bili hramovi koji nisu
bili povezani ni s jednom od četiri sunčeve točke, već su tako
napravljeni da promatraju i štuju pojavljivanje određene
zvijezde određenog dana na određenoj točci na horizontu. Za
Lockyera je bilo zapanjujuće otkriće da što su hramovi bili
stariji, to je njihova astronomija bila sofisticiranija. Tako su na
početku svoje civilizacije Egipćani mogli kombinirati zvjezdani
aspekt (najsvjetliju zvijezdu tada, Sirius) sa solarnim aspektom
(ljetnim solsticijem) i godišnjim podizanjem Nila. Lockyer je
izračunao da se trostruka koincidencija mogla dogoditi samo
jednom u otprilike svakih 1460 godina i da je egipatska Točka
Nula, kada se počeo računati njihov kalendar, padala u otprilike
3200. g. pr. n. e.

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 188

Lockyerov glavni doprinos onome što se (nakon gotovo
cijelog stoljeća!) razvilo u arheoastronomiju bila je spoznaja da
orijentacija drevnih hramova može biti ključ za točan izračun
vremena njihove gradnje. Glavni primjer kojeg je ponudio u
tu svrhu bio je kompleks hramova u Tebi u Gornjem Egiptu
(Karnak). Tamo je nakon starije i sofisticiranije orijentacije
najranijih svetih gradova (prema ekvinocijima) uslijedila lakša
orijentacija prema solsticijima. U Karnaku se Veliki Hram
posvećen Amon-Rau sastojao od dvije pravokutne strukture
građene leđima jedna prema drugoj na istočno-zapadnoj osi, s
južnim nagibom (sl. 82). Orijentacija je bila takva da bi u vrijeme
solsticija sunčeva zraka putovala duž cijelog prolaza (dugog oko
sto pedeset metara), prolazeći iz jednog dijela hrama u drugi
između dva obeliska. Za nekoliko minuta sunčeva je zraka
dotakla središte svetišta - Svetinju nad svetinjama - bljeskom
svjetla na kraju prolaza, signalizirajući time trenutak kada je
počeo prvi dan prvog mjeseca nove godine.

slika 82

189 P U T EVI NEBA

Međutim, taj određeni trenutak nije bio nepromjenjiv; on
se pomicao, što je opet imalo za posljedicu naknadnu gradnju
hramova s promijenjenim orijentacijama. Kada se orijentacija
temeljila na ekvinocijima, pomak je bio promjenjiva zvjezdana
pozadina na kojoj se vidjelo Sunce - pomak u zodijakalnim
'dobima' zbog precesije. Ali činilo se da postoji još jedan, čak
značajniji pomak koji je utjecao na solsticije: kut između krajnjih
točaka među kojima se Sunce naizgled kretalo, smanjivao se!
Tako se tijekom vremena došlo do zaključka daje kretanje Sunca
podložno još jednom fenomenu u odnosu Zemlja-Sunce. Radi
se o otkriću astronoma da Zemljina nagnutost, nagib njene
osi prema njenoj orbitalnoj putanji oko Sunca, nije uvijek bila
identična ovoj sadašnjoj (nešto ispod 23,5 stupnjeva). Zemljino
kolebanje mijenja ovaj nagib za oko 1 stupanj tijekom otprilike
7000 godina, smanjujući se do vjerojatnih 21 stupnja prije negoli
ponovno počne povećavati kut dobrano iznad 24 stupnja. Rolf
Müller, koji je ovu činjenicu primijenio na andsku mitologiju
{Der Himmel über dem Menschen der Steinzeit i druge studije)
izračunao je da, ukoliko su arheološki ostaci bili orijentirani na
nagib od 24 stupnja, to znači da su izgrađeni prije najmanje 4000
godina.

Primjena ove sofisticirane i nezavisne metode utvrđivanja
datuma jednako je važna kao i utvrđivanje starosti pomoću
radioaktivnog ugljika - možda čak i više, budući da se testovi
s radioaktivnim ugljikom mogu izvoditi samo na organskim
materijalima (kao što su drvo ili ugljen) pronađenim u ili blizu
zgrada, što ne isključuje nepoznatu raniju dob takve građevine;
no, arheoastronomija može sama odrediti starost zgrade, pa čak i
vrijeme gradnje pojedinih njenih dijelova.

Profesor Müller, čiji ćemo rad pobliže razmotriti, došao je
do zaključka da su savršene građevine od klesanog kamena u
Machu Picchuu i Cuzcu (za razliku od poligonalnih megalitskih)
stare preko 4000 godina, potvrđujući time Montesinosovu
kronologiju. Takva primjena arheoastronomije na andske ostatke,
kako ćemo vidjeti, unijela je još više pomutnje glede određivanja
starosti civilizacije u dvjema Amerikama.

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 190

Suvremenim je astronomima dugo trebalo da dođu na
Machu Picchu, ali su naposljetku ipak stigli. Godine 1930. Rolf
Müller, profesor astronomije na univerzitetu u Potsdamu, objavio
je svoje prve studije koje se bave astronomskim aspektima
ruševina u Tiahuanacuu, Cuzcu i Machu Picchuu. Njegovi
zaključci, koji govore o drevnosti ovih ostataka, a posebno
spomenika u Tiahuanacuu, gotovo su mu uništili karijeru.

U Machu Picchuu Müller se usredotočio na Intihuatanu na
vrhu brijega na sjeverozapadu grada, i na strukturu na vrhu svete
stijene, jer je na oba mjesta vidio precizne karakteristike koje su
mu omogućile da uvidi njihovu svrhu i upotrebu (Die Intiwatana
(Sonnenwarten) im Alten Peru i drugi spisi).

Shvatio je da je Intihuatana bila postavljena na najvišoj točki
u gradu. S nje se mogao vidjeti horizont u svim pravcima; ali
zidovi od megalitskog klesanog kamenja ograničavali su pogled
u samo određenim smjerovima, onim koje su graditelji zamislili.
Intihuatana i njena osnovica bile su isklesane iz jednog prirodnog
kamena, uzdižući stup do željene visine. I stup i osnovica bili
su klesani i orijentirani na precizan način (v. sl. 76). Müller je
ustanovio da su razne nagnute površine i strane pod kutom
bile tako napravljene da omoguće određivanje zalaska sunca
u vrijeme ljetnog solsticija, izlaska sunca u vrijeme zimskog
solsticija, te proljetnih i jesenjih ekvinocija.

Prije svojih istraživanja u Machu Picchuu Müller je dugo
ispitivao arheoastronomske aspekte Tiahuanacua i Cuzca. Jedan
stari španjolski drvorez (sl. 83a) navodio ga je na zaključak da je
veliki Hram Sunca u Cuzcu bio tako građen da dozvoli sunčevim
zrakama da izravno obasjaju samo središte svetišta - Svetinju nad
svetinjama - u trenutku izlaska sunca na dan zimskog solsticija.
Primjenjujući Lockyerove teorije na Coricanchu, Müller je uspio
izračunati i pokazati da su pretkolumbovski zidovi zajedno
s kružnim svetištem mogli služiti istoj svrsi kao i egipatski
hramovi (sl. 83b).

Prva očigledna karakteristika građevine na vrhu svete
stijene u Machu Picchuu jest njezin polukružni oblik i savršeno
klesano kamenje od koje sagrađena. To predstavlja očitu sličnost s

191 P U T EVI NEBA

slika 83
polukružnim svetištem u Cuzcu (već sam iznio svoje mišljenje da
je ova u Machu Picchuu prethodila onoj u Cuzcu); za Miillera to
je značilo da ima sličnu funkciju - određivanje zimskog solsticija.
Nakon što je utvrdio da su ravne zidove te strukture arhitekti
orijentirali prema zemljopisnom položaju i nadmorskoj visini
mjesta, ustanovio je da su dva trapezoidna prozora u kružnom
dijelu (sl. 84) omogućavala promatraču da kroz njih vidi izlazak
sunca u vrijeme ljetnih i zimskih solsticija - prije 4000 godina!

Tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća dva astronoma s
opservatorija Steward na University of Arizona, D. S. Dearborn
i R. E. White (Archaeoastronomy at Machu Picchu) krenuli

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 192

slika 84

su na isto mjesto s preciznijim instrumentima. Potvrdili su
astronomsku orijentaciju Intihuatane i dva prozora u Torreonu
(odakle se promatra s isturene svete stijene duž žljebova i
rubova). Oni se, međutim, nisu pridružili Müllerovoj raspravi o
starosti te strukture. Ni oni, a niti Müller nisu pokušali slijediti
linije promatranja, stare nekoliko tisućljeća, kroz najdrevniju
megalitsku strukturu, legendarna Tri Prozora. Tamo bi rezultati,
vjerujem, bili još više zapanjujući.

Müller je, međutim, proučavao orijentaciju megalitskih
zidova u Cuzcu. Njegov zaključak, čije su dalekosežne implikacije
ignorirane, bio je da 'njih treba smjestiti u razdoblje između
4000. g. pr. n. e. i 2000. g. pr. n. e.' (Sonne, Mond und Sterne über
dem Reich der Inka). To znači da vrijeme megalitskih struktura
(barem onih u Cuzcu, Sacsahuamanu i Machu Picchuu) 2000
godina prethodi godini 2000. pr. n. e. kao vremenu Torreona
i Intihuatane u Machu Picchuu. Drugim riječima, Müller je
zaključio da se građevine iz razdoblja prije Inka protežu preko
dva doba zodijaka: megalitske pripadaju dobu Bika, a one iz
vremena Drevnog Carstva i pukotina u Tampu-Toccu su iz doba
Ovna.

Na drevnom Bliskom istoku pomak uzrokovan precesijom
zahtijevao je periodičnu preinaku izvornog sumerskog kalendara.
Glavna promjena, popraćena velikim vjerskim preokretima,
dogodila se oko 2000. g. pr. n. e., prelaskom iz zodijakalnog znaka

193 P U T EVI NEBA

Bika u znak Ovna. Zapanjujuće za druge (ali ne i za nas), takve
promjene i reforme uočene su i u Andama.

Da su drevni andski narodi imali kalendar, trebao bi biti
zaključak do kojeg smo došli na temelju zapisa Montesinosa
i drugih kroničara koji su spominjali opetovane preinake
kalendara koje su provodili razni vladari. Međutim, bilo je
potrebno objaviti nekoliko znanstvenih studija, počevši 30-tih
godina 20. stoljeća, kako bi se potvrdilo da ovi narodi ne samo da
su imali kalendar, nego su ga i zapisivali (iako se pretpostavljalo
da nisu imali pismo). Pionir na tom području, Fritz Buck
(Inscriptiones Calendaría del Peru Preincaico i drugi spisi) došao
je do arheoloških dokaza koji podržavaju ove zaključke, kao što je
žezlo koje predstavlja instrument za računanje vremena, te vaza,
pronađena u ruševinama hrama u Pachacamacu, koja prikazuje
četiri perioda od dvanaest pomoću oznaka u obliku linija i
točaka, srodnim onima Maya i Olmeka.

Prema ocu Molini, Inke su 'započinjali računati godinu
sredinom svibnja, koji dan prije ili poslije, na prvi mjesečev dan.
Oni su išli u Coricanchu ujutro, u podne i po noći, noseći ovcu
koju je trebalo žrtvovati toga dana'. Tijekom žrtvovanja svećenici
su ponavljali himne, govoreći: 'O Stvoritelju, o Sunce, o Grome,
budite zauvijek mladi i ne ostarite; neka sve stvari budu u miru;
neka se ljudi množe, a njihova hrana i sve stvari i dalje neka budu
obilni'.

Budući da je gregorijanski kalendar uveden u Cuzcu
tek nakon Molininog vremena, dan Nove godine o kojem
on govori odgovara datumu 25. svibnja ili blizu tog datuma.
Tornjeve-opservatorije koje je opisao Garcilaso, posljednjih
su godina otkrili astronomi teksaškog i ilinoiskog univerziteta;
oni su pronašli da su linije gledanja bile točne za 25. svibnja.
Prema kroničarima, Inke su smatrali da im godina počinje na
zimski solsticij (ekvivalentno ljetnom solsticiju na sjevernoj
hemisferi). Ali, taj događaj se ne zbiva u svibnju, već 21. lipnja ...
što predstavlja razliku od cijelog jednog mjeseca!

Jedino prihvatljivo objašnjenje za to može se pronaći
ukoliko dozvolimo mogućnost da su Inke naslijedili iz ranijeg

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 194

doba kako kalendar, tako i sustav promatranja na kojem se on
temeljio: kašnjenje od jednog mjeseca rezultat je precesijskog
pomaka koji traje 2160 godina po kući zodijaka.

Intihuatana na Machu Picchuu, kako smo spomenuli,
koristila se za određivanje ne samo solsticija, nego i ekvinocija
(kada su dan i noć podjednako dugi, u trenutku kada se sunce
nalazi iznad ekvatora u ožujku i rujnu). I kroničari i suvremeni
istraživači (kao što je L. E. Valcarel, The Andean Calendar)
izvještavaju da Inke nisu žalili truda kako bi utvrdili točne dane
ekvinocija i štovali ih. Taj običaj morao je potjecati iz ranijih
vremena, jer smo u ranim izvješćima čitali da su vladari Drevnog
Carstva bili zaokupljeni potrebom da odrede ekvinocije.

Montesinos nas izvještava da je četrdeseti monarh Drevnog
Carstva osnovao akademiju za proučavanje astronomije i
astrologije i utvrdio ekvinocije. Činjenica da je dobio titulu
Pachacutec upućuje na to da je kalendar u to vrijeme bio do te
mjere nesinkroniziran s nebeskim fenomenima da je reforma
postala imperativ. Ovo je najzanimljiviji podatak, koji je,
međutim, bio potpuno zanemaren. Prema Montesinosu, riječ je o
petoj godini vladavine tog monarha, kada se navršilo 2500 godina
od Točke Nula i 2000 godina od početka Drevnog Carstva.

Što se to događalo oko 400. g. pr. n. e. što je zahtijevalo
preinaku kalendara? Duljina vremenskog razdoblja od 2000
godina jednaka je duljini vremenskih razdoblja unutar kojih
dolazi do pomaka u zodijaku zbog precesije. Na drevnom
Bliskom istoku, kada je stvoren kalendar u Nippuru oko 4000. g.
pr. n. e., proljetni ekvinocij padao je u kuću ili doba Bika. On je
kasnio prema ekvinocijima Ovna oko 2000. g. pr. n. e. i Riba koje
su bile u Kristovo vrijeme.

Andska reforma provedena oko 400. g. pr. n. e. potvrđuje da
su drevno carstvo i njegov kalendar doista počeli oko 2500. g. pr.
n. e.. Osim toga, navodi na zaključak da su ti vladari bili upoznati
sa zodijakom; međutim, zodijak je bila u potpunosti umjetna
i proizvoljna podjela nebeskog kruga oko sunca na dvanaest
dijelova; zodijak je izum Sumerana koji su u Starom svijetu
prihvatili svi narodi koji su došli poslije njih (do današnjeg dana).

195 PUTEvi NEBA

Je li to moguće? Odgovor je - da.
Jedan od pionira na tom polju, S. Hagar, na četrnaestom

Kongresu amerikanista 1904. g. u svom izlaganju pod naslovom
'Peruanske zvjezdane konstelacije i njihov odnos prema ritualu'
pokazao je da Inke ne samo da su bili upoznati s kućama zodijaka
(i njima odgovarajućim mjesecima), nego su imali i posebna
imena za njih. Ta imena, na iznenađenje znanstvenika, ali ne i
naše, nevjerojatno podsjećaju na imena koja su nam poznata i
koja su potekla iz Sumera. Tako je siječanj, mjesec Vodenjaka, bio
posvećen Mama Cochi i Capac Cochi, Majci Vode i Gospodaru
Vode. Ožujak, mjesec Ovna kada je prvi mjesec u stara vremena
označavao Staru godinu, zvao se Katu Quilla, Mjesec trgovine.
Travanj koji odgovara Biku, dobio je ime Tupa Taruca, Jelen koji
pase (u Južnoj Americi nije bilo bikova). Djevica je bila Sara
Mama, Majka Kukuruza a njen simbol je bio ženski organ; i tako
dalje.

I doista, sam Cuzco predstavlja potvrdu u kamenu, kako za
dobro poznavanje zodijaka s dvanaest kuća, tako i za drevnost tog
znanja. Već smo spomenuli podjelu Cuzca na dvanaest četvrti i
njihovu povezanost s kućama zodijaka. Značajno je istaknuti
da je prva četvrt, na obroncima Sacsahuamana, bila povezana s
Ovnom. Da bi Ovan bio povezan s proljetnim ekvinocijem, kako
je pokazano, moramo vratiti sat unazad više od 4000 godina.

Čovjek se mora zapitati je li se znanje, potrebno za
astronomske podatke ovakve vrste kao i za reforme kalendara,
moglo zadržati te dalje prenositi kroz tolika tisućljeća bez nekog
sustava memoriranja podataka, bez da su ti podaci zapisani u
nekom obliku. Kodeksi Maya, kao što smo vidjeli, sadržavali
su astronomske podatke kopirane i dobivene iz ranijih izvora.
Arheolozi su utvrdili da su duguljaste šipke koje drže vladari
Maya (kako je prikazano na njihovim stelama) bile ustvari
'nebeske šipke' koje su prikazivale slike za određenu konstelaciju
zodijaka (kao i nizovi slika koje uokviruju sliku Pačala na
poklopcu njegovog lijesa u Palenqueu). Jesu li ovi umjetnički
prikazi iz klasičnog razdoblja kopirani iz ranijih, možda manje
umjetnički profinjenih kalendarskih zapisa? Na to upućuje

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 196

okrugli kamen pronađen u Tikalu (sl. 85a) na kojem se nalazi
slika Boga Sunca (s bradom i isplaženim jezikom), okružena
nebeskim simbolima.

Takvo 'primitivno' kalendarsko-zodijačko kružno kamenje
moralo je prethoditi usavršenom astečkom 'kalendarskom
kamenju', kojih je pronađeno nekoliko, a onaj zlatni, najsvetiji
među svima, Moctezuma je poklonio Cortésu u uvjerenju da
Bogu Pernate Zmije samo vraća ono što mu pripada.

Da li su takvi zapisi - u zlatu - postojali u drevnom Peruu?
Unatoč španjolskom odnosu prema svemu što je bilo povezano
s 'idolima', a osobito ako je predmet bio od zlata (koje je bilo
brzo rastopljeno, kao što se to dogodilo sa Slikom sunca iz
Coricanche), ipak je ostao barem jedan takav predmet.

Radi se o zlatnom disku, promjera oko 14 centimetara (sl.
85b). Otkriven u Cuzcu, sada se nalazi u Muzeju američkih
Indijanaca u New Yorku, a opisao ga je prije više od jednog

slika 85

197 P U T EVI NEBA

stoljeća Sir Clemens Markham (Cuzco and Lima; The Incas of
Peru). On je zaključio da disk predstavlja sunce u sredini, a da je
oko njega raspoređeno dvadeset različitih simbola; pretpostavio
je da su to mjeseci, srodno kalendaru Maya koji se sastoji od
dvadeset mjeseci. W. Bollaert je u predavanju održanom pred
Kraljevskim Društvom arheologa 1860. g., kao i u spisima koji su
potom uslijedili ustvrdio da je disk 'lunarni kalendar ili zodijak'.
M. H. Saville (A Golden Breastplate from Cuzco, u publikaciji
Muzeja iz 1921. g.) je istaknuo da se šest uokolo raspoređenih
znakova ponavljaju dvaput, a dva znaka da se ponavljaju četiri
puta (on ih je označio od A do H), te je time doveo u pitanje
Markhamovu teoriju o dvadeset mjeseci.

Jednostavna činjenica da je šest puta dva dvanaest navodi
nas na to da se složimo s Bollaertom i da prihvatimo da se
radi o ploči zodijaka, a ne mjeseci. Svi se znanstvenici slažu
da taj predmet potječe iz vremena prije Inka. Nitko, međutim,
dosad nije govorio o tome koliko je sličan kalendaru u kamenu
otkrivenom u Tikalu - možda, i iz razloga što bi to bio još jedan
čavao u lijes, u kojem je pohranjen stav da između Srednje
Amerike i Južne Amerike nije bilo nikakvih kontakta.

Početkom 1533. g. mala skupina iz Pizzarove grupe vojnika
ušla je u Cuzco, glavni grad Inka. Glavnina Pizzarove vojske još
je uvijek bila u Cajamarci gdje su držali zatočenog pretendenta
na prijestolje Atahualpu; spomenuta grupa uputila se u Cuzco s
ciljem da preuzme otkupninu u zlatu koju su Španjolci zahtijevali,
odnosno dio otkupnine koji je trebao ponuditi glavni grad, u
zamjenu za Atahualpinu slobodu.

U Cuzcu im je Atahualpin general Quizquiz dozvolio da
uđu i pregledaju nekoliko važnih zgrada, uključujući i Hram
Sunca; Inke su ga zvali, kako smo spomenuli, Coricancha, Zlatni
samostan, jer su njegovi zidovi bili prekriveni zlatnim pločama,
a između zidova su se nalazili brojni predmeti od zlata, srebra i
dragog kamenja. Nekoliko Španjolca koji su ušli u Cuzco odnijelo
je sedam stotina zlatnih ploča, a poslužilo se i drugim blagom;
potom su se vratili u Cajamarcu.

Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 198

Glavnina španjolske vojske ušla je u Cuzco krajem te
godine; već smo opisali sudbinu koja je zadesila grad, njegove
zgrade i grobove, uključujući oskvrnjivanje i pljačku svetišta,
zatim topljenje Zlatnog simbola sunca koji je visio iznad Velikog
Oltara.

No, fizičko uništavanje nije moglo izbrisati ono što su Inke
zadržali u svom sjećanju. Coricanchu je izgradio, sjećaju se Inke,
već prvi monarh; u početku, bila je to tek koliba pokrivena
slamom. Kasniji su ju vladari povećali i poboljšali sve dok hram
nije poprimio konačne dimenzije i oblik, kako su ga vidjeli
Španjolci. U središtu hrama, pričali su, zidovi su od poda do
stropa bili pokriveni zlatnim pločama. 'Iznad onoga što se zvalo
Visoki Oltar', pisao je Garcilaso,'bila je slika sunca na zlatnoj ploči
dvostruko debljoj od ostalih zidnih ploča. Slika je prikazivala
sunce s okruglim licem, zrakama i plamenovima ognja, sve u
jednom komadu'.

To je doista bio taj zlatni predmet kojeg su Španjolci vidjeli
i maknuli. Ali, to nije bila izvorna slika koja je dominirala zidom,
i koja je bila okrenuta u smjeru odakle je dolazila sunčeva zraka
pri izlasku sunca, točno određenog dana.

Najdetaljniji opis ukrasa i slika koje su ga pratile dao je
Don Juan de Santa Cruz Parachuti-Yumqui Salcamayhua, sin
kraljevske Inka princeze i španjolski plemić (zbog čega ga se
nekad spominje kao Santa Cruz, a nekad kao Salcamayhua).
Izvještaj je bio uključen u njegov Relacion (engleski prijevod
Sir Clemensa Markhama) u kojem on slavi kraljevsku dinastiju
Inka u očima Španjolaca. Prvi kralj dinastije Inka, tvrdio je
Salcamayhua, bio je onaj koji je 'zapovjedio kovačima da izrade
ravnu ploču od zlata koja je označavala da je tu stvoritelj neba
i zemlje'. Salcamayhua je ilustrirao svoj tekst crtežom: bio je to
neobičan i rijedak ovalni oblik.

Taj prvi oblik bio je zamijenjen okruglom pločom kad je
jedan monarh kasnije proglasio Sunce vrhovnim božanstvom.
Ponovno je, međutim, vraćen prvotni, ovalni oblik, a to je učinio
sljedeći Inka, 'veliki neprijatelj idola; on je zapovjedio svom
narodu da ne izražavaju štovanje prema Suncu i Mjesecu', nego

1 9 9 P U T EVI N E B A

radije neka štuju nebesko tijelo predstavljeno ovalnim oblikom;
on je bio taj koji je 'potakao da se oko ploče stave slike'. Odnoseći
se prema ovalnom obliku kao prema'Stvoritelju', Salcamayhua je
pojasnio da nije pritom mislio na Sunce, budući da prikazi Sunca
i Mjeseca stoje sa stane ovala. Kako bi ilustrirao što je mislio,
Salcamayhua je nacrtao veliki oval pored kojeg su bila dva manja
kruga.

Ukras je ostao takav, s ovalom kao glavnom slikom, do
vremena Inke Huascara, jednog od dvojice polubraće uključene u
borbu za prijestolje, u vrijeme dolaska Španjolaca. On je maknuo
ovalnu sliku i zamijenio je 'okruglom pločom, poput Sunca sa
zrakama'.'Inka Huascar je postavio sliku Sunca na mjesto gdje je
bio Stvoritelj'. Uslijed toga, izmjenična religiozna načela vratila su
se natrag u panteon, gdje je Sunce, a ne Viracocha, bilo vrhovno
božanstvo. Kako bi dao do znanja da je on pravi nasljednik
prijestolja, Huascar je svom imenu dodao epitet Inti ('Sunce'),
što je značilo da je on, a ne njegov polubrat, bio pravi potomak
izvornog Sina Sunca.

Objašnjavajući da je zid s ovalom kao glavnom slikom
predstavljao 'ono što je poganin mislio' u vezi neba i zemlje,
Salcamayhua je nacrtao veliku skicu, prikazujući kako je zid
izgledao prije nego što je Huascar zamijenio ovalni oblik slikom
Sunca. Skica je preživjela zahvaljujući Franciscu de Avili koji je
ispitivao Salcamayhuu i druge o značenju prikazanog, te je skicu
zadržao među svojim papirima. Osim toga, na skici i oko nje
načrčkao je bilješke koje objašnjavaju slike, koristeći Quechus
i Aymara termine domorodaca kao i svoj vlastiti kastiljanski
španjolski. Kad se te njegove zabilješke maknu (si 86), čovjek
dobiva jasnu sliku onoga što je bilo prikazano iznad oltara
(velikog iskrižanog predmeta na dnu): zemaljski simboli (ljudi,
životinja, rijeka, planine, jezero, itd.) u donjem dijelu, a nebeske
slike (Sunce, Mjesec, zvijezde, tajanstveni oval, itd.) u gornjem
dijelu.

Znanstvenici su se slagali i ne slagali glede interpretacije
pojedinih simbola, ali ne i oko općeg značenja svetog zida.
Markham je u gornjem dijelu crteža vidio 'kartu zvijezda koja