STAR WARS - Alexander Freed - Bojište Satnija sumraka

Izvorno objavljeno u SAD-u kao:
STAR WARS: BATTLEFRONT: TWILIGHT COMPANY

by Alexander Freed
Del Rey, an imprint of The Random House Publishing

Group, a division of Random House, Inc., 2015
© & TM 2016 Lucasfilm Ltd.

All Rights Reserved. Used Under Authorization.
Cover art copyright © 2016 by Lucasfilm Ltd.

Translation Copyright © 2016 by Znanje
Distribuira Znanje d. o. o. pod licencom Szukits Konyvkiado

Kft, Mađarska. Tiskao u Mađarskoj Debreceni Kinizsi
Nyomda Kft.

Preveo Aleksandar Žiljak
ISBN 978-953-343-449-0

Nakladnik:
Znanje d.o.o. Mandićeva 2, Zagreb

Za nakladnika: Zvonimir Čimić
Glavna urednica: Silvia Sinković

Urednica: Bojana Franić
Korektorica: Sandra Gabrić Primorac

Tehnički urednik: Davor Dombaj

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se
umnožavati ili javno reproducirati u bilo kojem obliku bez

prethodnog dopuštenja nakladnika.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i
sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 949679.

Za Susan, zaslužila je

ZAHVALE

KNJIGE SE PIŠU U SAMOĆI, ali rijetko tako dospiju do
objavljivanja.

Hvala prije svega Shelly Shapiro i Franku Parisiju, koji
su riskirali sa mnom na ovom projektu (iako je Frank bio
dovoljno mudar da legne u zaklon nakon što je bacio
granatu) — raditi s tako promišljenim i sposobnim
urednicima istovremeno čovjeka čini skromnim i povlastica
je.

Hvala također Charlesu Boydu, Dani Kurtin i Jeffreyju
Visgaitisu, koji su osigurali dragocjene povratne informacije
tijekom procesa pisanja i pomogli spriječiti najgore od mojih
besmislica. Zahvale idu i svim piscima u BioWare Austinu,
koji su me uopće dovukli u galaksiju Ratova zvijezda.
Posebno mi je velika podrška i mentor godinama bio Daniel
Erickson, a jako se cijenila potpora Drew Karpyshyn.

Konačno, iako bih mogao navesti tucet ili više autora
čiji je rad utjecao na Satniju sumraka, posebno moram
skinuti šešir pred djedom svemirske opere E. E. »Doc«
Smithom, bez kojega ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Čist
ti eter, svemirski vuče!

Jednom davno, u dalekoj galaksiji....

Galaktički Imperij odolijeva. Usprkos tome što mu je
Pobunjenički savez uništio zastrašujuću Zvijezdu smrti,
njegova strahovlada širi se neumanjena preko zvijezda.

Pod vodstvom Imperatora i Dartha Vadera, vojska
izvrsno obučenih jurišnika, posvećenih jednom jedinom
cilju, gazi nezadovoljstvo i uništava otpor.

Ali na svjetovima poput Sullusta, Coyertija, Haidorala
Prvog, i nebrojenim drugima, pobunjeničke snage bore se u
rovovima, odlučne očuvati nadu protiv neumoljivog
imperijalnog ratnog stroja...

Sadržaj:

I DIO
II. DIO

III. DIO

IV. DIO
KRAJ

I. DIO
POVLAČENJE

POGLAVLJE 1

PLANET CRUCIVAL
Dan četrdeset i sedmi Malkhanskih ustanaka
Trinaest godina nakon Ratova klonova

IME MU JE BILO DONIN, i premda to nije bilo ime s
kojim je rođen, imao je tetovirane znake da to dokaže. Crni
zavijutci i valovi, koje su mu gospodari klana tek nanijeli u
čast njegova novačenja, išli su mu preko tamnih lopatica pod
jaknom od grube tkanine. Bili su jedan od četiri dara, što ih
je primio po pristupanju vojsci vojvode Malkhana: novo ime,
tetovaže, nazubljeni nož i tuđinski čestični blaster.

Gospodari su ga uvjerili kako je od četiri dara blaster
bio najdragocjeniji. Drška mu je bila omotana u izlizanu
kožu, a cijev izgrebena i skorena pepelom. Ostalo mu je
dovoljno snage da ispuca desetak vručih munja, a Donina su
upozorili neka ni jedan hitac ne ispali uzalud i da ga ne baci
ako mu počne peći dlanove. To su bili postupci djeteta — ne
i punopravnog člana klana.

Klečao je među svojom novom braćom i sestrama —
tek im treba doznati imena — iza niskog kamenog zida što
se protezao preko vrha brda. Njegova sitna građa, mršava od
mladosti i gladi, dopuštala mu je da se potpuno sakrije iza
barikade; iz tog je razloga i bio poslan na front. Poput
njegovih znakova i oružja, i to postavljenje bilo je
povlastica. Podsjetio se na to kad bi se počeo znojiti i drhtati.

Bacio je pogled na svoje drugove i potražio znakove da
se i oni boje predstojeće bitke. Skoro svi su bili veći i stariji,
i nosili su tuđinska oružja što su se činila jednako izgrebena i
zahrđala kao i njegovo. Čistili su svoje noževe i mrmljali
jedan drugome. Donin si je rekao kako bi umro za njih, baš
kao što bi i oni umrli za njega, u ime klana i njegova
zapovjednika. A ako pobijede —

Ako ja preživim bitku, ispravi se Donin. Pobjeda je za
vojvodu Malkhana bila neizbježna. Upitna je bila tek
Doninova sudbina.

— onda će slaviti. Čuo je priče o gozbama, o koritima
bistre vode i ražnjevima mesa bantha, o začinima i umacima
s drugih kontinenata, drugih planeta. Nažderat će se,
pomislio je, i spavati u sigurnosti vojvodinog logora. Čuo je
klanska slavlja i prije, dok se skrivao drhteći u očevu domu, i
ti radosni krici bili su ono što ga je konačno domamilo
gospodarima.

Njegov je otac bio rekao kako se Malkhani ničim ne
razlikuju od drugih klika na Crucivalu, ali njegov otac nije
imao pravo. Nitko drugi nije imao takvu hranu ili se toliko
radovao pobjedi. Nitko drugi nije bio jak poput Malkhana,
niti je imao mudrosti pribaviti takvu riznicu tuđinske
tehnologije. Doninov novi klan izgraditi će bolji planet.

Nešto udaljeno zaurlalo je u prašnjavome zraku, isprva
tiho, a onda brzo sve glasnije. Donin ispravi ramena, napol
ustane iz čučnja i u jednom pokretu gurne svoj blaster preko
zida, kako je bio podučen. Nije vidio mete. Iza njega
nasmijao se muški glas, a široki mu dlan poklopi tamnu kosu
i nagne glavu unatrag.

»Bitka još nije počela, dečko. Samo brod što je krenuo
za toranj. Sve ćeš nas pobiti ako pripucaš.«

Preusmjerenog pogleda, Donin je ugledao kuglu i
unakrsne šipke tuđinskog letača, ocrtane naspram oblaka.

Letjelica je zarikala u smjeru čeličnoga šiljka i izgubila se iz
vida.

Donin se opet spustio na koljena, a ruka na njegovoj
glavi nestala je. Napravio je budalu od sebe. Tiho se zakleo
kako više neće. »Nismo ih baš puno vidjeli u Ždrijelima«,
promrmljao je — objašnjenje, a ne isprika.

Čovjek iza njega zagunđao je. »Ovdje ćeš ih se
nagledati. Ozbiljno ti kažem da ne pucaš. Također ne prilazi
na puškomet od tornja, što god da se dogodilo. Tuđinci u
bijelom možda ne izlaze često, ali ako ih samo malo bocneš
—«

»Znam«, odbrusi Donin. Okrenuo se i pogledao
čovjeka, koji je mogao biti četiri puta stariji od njega,
mliječnih očiju i iznakaženog lica. Stariji i od samog
zapovjednika. Ali to nije značilo i da je bio pripadnik klana
išta dulje od Donina. »Znam sve o njima. Njihovi vojnici su
klonovi. Rade ih u serijama.«

Čovjek je opet zagunđao, pokazavši ispucale žute zube
u nečemu što je mogao biti smiješak. »Ma nemoj? Tko ti je
to rekao?«

»Moj otac«, reče Donin. »Borio se protiv njih.«
Pokazao je glavom prema nebu, prema zvijezdama
skrivenim iza žuto-sivih oblaka. »Jednom u ratu.«

»E pa, ti se ne boriš protiv klonova«, odgovori mu
čovjek. »Boriš se protiv ološa što nam je prošli tjedan oteo
kamenolom i hoće naš teritorij. Je 1’ ti to dovoljno
uzbudljivo?«

Donin se namršti i zagleda. »Ja sam ovdje da služim
klanu«, odvrati on i okrene se natrag prema zidu. Jednom
rukom i dalje stežući blaster, posegao je drugom da povuče
ovratnik svoje jakne dolje i čovjeku iza sebe pokaže
tetovaže.

Donin je čuo kako se čovjek nasmijao, i osjetio udarac

po kičmi što ga je zanjihao naprijed.
»Pretpostavljam da jesi«, reče čovjek. »Samo se ne

nadaj previše. Bitku po bitku.«
Donin kimne, povuče svoju jaknu više na leđa i čvršće

zgrabi blaster. Nije bio siguran što je čovjek mislio. Klan je
svima njima bio nada.

Nije prošlo dugo prije no što je netko povikao kako
neprijatelj prilazi. Prednji red privio se uza zid i provirio
preko.

Donin ugleda točkice naspram lomne žute trave u
dolini ispod brda, a uskoro su te točkice narasle u obrise
desetaka muškaraca i žena. Većina je nad glavama držala
koplja poput zastavica. Samo ih je nekolicina nosila tuđinska
oružja — ali ta oružja bila su veličine grana drveća, i njihovi
su ih vlasnici držali objema rukama.

Prva od tih oružja opale uz odjekujuće vriskove. Munje
zelene vatre prelete preko zida. Vojvodina vojska postala je
hrpa povika koje Donin nije razumio. Umirio je svoj blaster,
podsjećajući se neka ne rasipa pucnjeve.

»Slava zapovjedniku!« netko poviče, a povici prerastu
u poklič. Nalet vreline ispuni dječaka koji se nacerio i
pokliču pridodao svoj glas.

Ime mu je sada bilo Donin. Branio je svoj novi dom.
To su bili njegova braća i sestre, njihov je put bio pravičan, i
bit će zauvijek dio njihova klana.

POGLAVLJE 2

PLANET HAIDORAL PRVI
Dan osamdeset i četvrti povlačenja iz Srednjeg obruča
Devet godina poslije

KIŠA NA HAIDORALU PRVOM pljuštala je u toplim
slapovima sa sjajnog neba. Smrdila je po vinskome octu,
lijepila se za izlivene obline modularnih industrijskih zdanja
i ulice posute smećem, i prekrivala kožu poput sloja jetkog
znoja.

Nakon trideset standardnih sati, prestala je biti
zanimljiva vojnicima Satnije sumraka.

Tri lika šunjala su se napuštenom avenijom pod
razderanom nadstrešnicom s koje je kapalo. Mršav, zbijen
čovjek na čelu bio je odjeven u izblijedjelu sivu odoru i
zbrku oklopnih ploča, na kojima je preko šablone bila grubo
nasprejana zvjezdoptica, simbol Pobunjeničkog saveza.
Slijepljena tamna kosa padala mu je ispod kacige s vizirom i
slala mu puzave tragove kišnice niz brončano lice.

Ime mu je bilo Hazram Namir, iako je imao i druga.
Tiho je proklinjao urbano ratovanje i Haidoral Prvi i bilo
kakve zakone atmosferskih znanosti zbog kojih je pljuštalo.
Pomisao na san bljesne mu u umu i razbije se o zid
tvrdoglavosti. Puškom debljom od svoje ruke pokazao je
prema najbližem raskršću, a onda ubrzao korak.

Negdje u daljini odjekne brzi niz pucnjeva iz blastera,
praćenih povicima i tišinom.

Lik najbliži iza Namira — visoki čovjek sijede kose i
lica izbrazdanog ožiljcima — potrči preko ulice da bi zauzeo
položaj na suprotnoj strani. Treći lik, izuzetno krupnog
oblika, zamotan u šatorsko krilo poput kabanice s
kapuljačom, ostao je straga.

Čovjek s ožiljcima dade znak rukom. Namir zaokrene
iza ugla u ulicu. Desetak metara dalje, na putu su ležale
promočene hrpe ljudskih tijela. Nosili su dronjavu odjeću za
kišu — uske, lagane kabanice i sandale — i nisu imali
oružja. Civili.

Šteta, pomisli Namir, ali ne i loš znak. Imperij nije
strijeljao civile kad je sve bilo pod kontrolom.

»Ljepotane — baciš pogled?« Namir pokaže na tijela.
Čovjek s ožiljcima prešao je preko, dok je Namir pokucao po
svom interkomu. »Sektor siguran«, javio je. »Što je sljedeće
na redu?«

Odgovor je kroz siktanje smetnji stigao u Namirovu
slušalicu — nešto o operaciji čišćenja. Namiru je manjkao
specijalist za vezu u stožeru. Zadnji tehničar za vezu Satnije
sumraka bila je pijandura i mizantrop, ali bila je čarobnica s
predajnikom, a u dosadne, sitne noćne sate pisala je s
Namirom prostačku poeziju. Ona i njezin idiotski droid
poginuli su u bombardiranju na Asyrphusu.

»Ponovi«, pokušao je Namir. »Jesmo li spremni za
ukrcaj?«

Ovaj put odgovor prođe jasno i glasno. »Ekipe za
podršku utovaruju hranu i opremu«, izvijestio je glas. »Ako
imate trag do medicinskog pribora, rado bismo ga još za
Gromovnika. Inače, dođite na zborno mjesto — imamo samo
nekoliko sati prije no što se pojave pojačanja.«

»Recite podrški neka ovaj put pokupi higijenske

potrepštine«, zatraži Namir. »Svatko tko kaže da je to
luksuz, neka pomiriše spavaonice.«

Začuje se još jedna provala smetnji, a možda i smijeh.
»Reći ću im. Čuvajte se.«

Ljepotan je dovršio proučavanje tijela, provjerivši
svako za otkucaje srca i identifikaciju. Odmahnuo je glavom,
tih, dok se uspravljao.

»Zvjerstvo.« Golemi stvor omotan u šatorsko krilo
konačno je prišao. Glas mu je bio dubok i odjekujuć. Dvije
mesnate šake sa po četiri prsta držale su platno stegnutim
oko ramena, dok je drugi par ruku labavo držao krupni
blaster u visini pojasa. »Kako itko rođen iz mesa može ovo
učiniti?«

Ljepotan se ugrize za usnu. Namir slegne ramenima.
»Koliko znamo, mogli su biti borbeni droidi.«

»Malo vjerojatno«, reče ogromni stvor. »Ali i ako
jeste, odgovornost počiva na guverneru.« Kleknuo je pored
jednog od leševa i posegao sklopiti mu kapke. Svaka šaka
bila mu je velika poput mrtvačeve glave.

»Idemo, Gadrene«, pozove Namir. »Netko će ih već
naći.«

Gadren je ostao klečati. Ljepotan je otvorio usta da
nešto kaže, a onda ih zatvori. Namir se pitao da li da
navaljuje, a ako da, dokle.

Tada je zid do njega eksplodirao, pa je prestao brinuti
o Gadrenu.

Vatra i krhotine metala i mast i izolacija zasuli su mu
leđa. Nije mogao čuti i nije mogao dokučiti kako se našao
nasred puta među leševima, s jednom nogom podvijenom
pod sobom. Nešto ljepljivo bilo mu je pripijeno za obraz, a
vizir njegove kacige napukao je; imao je dovoljno
prisebnosti da se osjeća sretnim što nije izgubio oko.

Odjednom se opet kretao. Bio je uspravan, a ruke —

Ljepotanove ruke — vukle su ga natrag, obuhvativši ga
ispod ramena. Režao je kletve s rodnoga svijeta dok je
crvena oluja čestičnih munja bljeskala kroz vatru i otpad. Do
trenutka kad je odgurnuo Ljepotana i osovio se na noge,
odredio je izvor munja.

Četiri imperijalna jurišnika stajala su na ulazu u
uličicu, dalje uz ulicu. Mrtvačko blijedi oklopi sjajili su im
se na kiši, a crne leće na kacigama zjapile su im poput jama.
Oružje im se ljeskalo od ulja i mehaničke brige, kao da je
odjeljenje istupilo potpuno izliveno iz kalupa.

Namir odvrati pogled od neprijatelja dovoljno dugo da
uoči kako su mu leđa okrenuta izlogu trgovine, punom video
zaslona. Podigne blaster, opali u izlog i onda se popne preko
krhotina. Ljepotan ga je slijedio. Izlog im neće dugo pružati
zaklon — posebno ne ako jurišnici ispale još jednu raketu —
ali morat će poslužiti.

»Provjeri ima li puta do vrha«, poviče Namir, a glas
mu je zvučao slabašno i metalno. Uopće nije mogao čuti
oluju blasterskih munja. »Treba nam zaštitna paljba!« Ne
gledavši sluša li ga Ljepotan, bacio se na pod dok su jurišnici
ciljali trgovinu.

Nije mogao uočiti ni Gadrena. Svejedno je zapovjedio
tuđincu neka zauzme položaj, nadajući se kako je živ i da
interkom još radi. Poravnao je pušku pod obrazom, opalio
dvaput u smjeru jurišnika, i bio nagrađen trenutkom mira.

»Trebam te na cilju, Bakljo«, zareži u vezu. »Odmah te
trebam ovdje.«

Ako je itko odgovorio, nije mogao čuti.
Sad je spazio jurišnika kako nosi bacač raketa. Vojnik
je još punio, što je značilo da Namir ima najviše pola minute
prije no što se pročelje trgovine sruši na njega. Opalio je
nekoliko brzih hitaca i vidio kako je jedan drugi vojnik pao,
iako je sumnjao da je pogodio metu. Pretpostavio je kako je

Ljepotan ipak našao povišeno mjesto.
Ostala su tri jurišnika. Jedan se kretao iz uličice, dok je

drugi ostao štititi topnika. Namir divlje zapuca na onog što je
išao ulicom, spazi kako se poskliznuo i pao na koljeno, i
mračno se nasmiješi. Bilo je nečeg zadovoljavajućeg u
prizoru obučenog jurišnika kako se bruka. Namirova strana
dovoljno se često sramotila.

Trzavi pokreti privuku Namirovu pažnju natrag na
topnika. Iza jurišnika stajao je Gadren, oba para ruku što su
zgrabili i podigli njegova neprijatelja. Ljudski su udovi
mlatarali, a bacač raketa pao je na tlo. Činilo se kako se bijeli
oklop gužva u ogromnim šakama. Gadrenova priručna
kapuljača poletjela je natrag, otkrivši mu glavu: smeđu,
kvrgavu, širokousnu masu na čijem je vrhu bila tamnija
koštana krijesta, poput košmarnog idola nekog vodozemca.
Drugi vojnik u uličici okrenuo se prema Gadrenu i bio je
smjesta odbačen na tlo s tijelom svoga druga, prije no što ih
je Gadren obojicu zdrobio, zavijajući od bijesa ili boli.

Namir je vjerovao Gadrenu onoliko koliko i svakom
drugom, ali bilo je trenutaka kad ga je tuđinac užasavao.

Zadnji jurišnik još je bio dolje na ulici. Namir je pucao
dok čovjeku nisu liznuli plamenovi kroz izgorjelu i
istopljenu rupu na oklopu. Namir, Ljepotan i Gadren okupili
su se oko tijela i procijenili vlastite ozljede.

Namirov se sluh vraćao. Oštećenje na njegovoj kacigi
širilo se i mimo vizira — pukotina je išla uzdužno — i kad je
bacio kacigu na ulicu, otkrio je plitku posjekotinu preko čela.
Ljepotan je skupljao krhotine šrapnela iz svog prsluka, ali
nije se žalio. Gadren se tresao na toploj kiši.

»Nema Baklje?« upita Gadren.
Namir samo zagunđa.
Ljepotan se nasmije svojim čudnim, štucavim
smijehom i progovori. Progutao je riječi dva, tri, četiri puta

dok je govorio, napol mucajući, kao i uvijek od bitke na
Katranskoj gnojnici. »Nastavimo li ovako slagati tijela«,
primijetio je, »imat ćemo najbolju osmatračnicu u gradu.«

Pokazao je Namirovu zadnju metu, što je pala točno na
jedan od civilnih leševa.

»Bolestan si, Ljepotane«, reče Namir i grubo prebaci
ruku svome drugu preko ramena. »Nedostajat ćeš mi kad te
nogiraju.«

Gadren zagunđa i šmrcne iza njih. Mogla je to biti
strava, ali Namir je odlučio smatrati je veseljem.

***
Službeno, grad je bio Administrativno Središte
Haidorala Jedan, ali ovdašnji su ga zvali Sjaj, zbog kristalnih
planina što su se ocrtavale na obzoru. Po Namirovu iskustvu,
ono što Galaktički Imperij nije imenovao tako da utjera užas
— njegove legije jurišnika, njegove bojne brodove i
zvjezdane razarače — pokušavao je učiniti što je moguće
sumornijim. Namiru to nije smetalo, ali on nije bio među
stanovnicima planeta i gradova što su dobivali etikete.
Pola tuceta pobunjeničkih odjeljenja već je stiglo na
središnji trg kad je umarširala Namirova ekipa. Kiša se
zgusnula u maglu, a šatori i nadstrešnice na trgu nudili su
slab zaklon; svejedno, muškarci i žene u izubijanim
oklopima stiskali su se u najsuše kuteve koje su mogli naći,
gunđajući jedni drugima ili brinući o manjim ozljedama i
oštećenoj opremi. Kakve znadu biti proslave pobjeda, ova je
bila skromna. Bila je to duga bitka za malo više od obećanja
nekoliko svježih obroka.
»Prestanite se diviti sami sebi i radite nešto korisno«,
zalaje Namir, jedva usporivši korak. »Ekipama za potporu
koristila bi pomoć, ako ste predobri da biste se igrali odbora
za doček.«
Jedva da je opazio kako se odjeljenja meškolje u

odgovor. Umjesto toga, pažnju mu je privukla žena što je
izlazila iz sjena pristaništa za brzače. Bila je visoka i
zdepasto građena, odjevena u iznošene hlače i napuhanu
smećkastu vjetrovku. Puška s teleskopskim ciljnikom visjela
joj je o ramenu, a oklopna mreža uvučene maske za lice
prekrivala joj je vrat i bradu. Koža joj je bila nježno
naborana od godina i onoliko tamna koliko ljudska može
biti, a kosa podšišana tik uz tjeme. Nije ni pogledala Namira
kad mu je prišla i stala ga u stopu pratiti preko trga.

»Želiš mi reći gdje si bila?« upita Namir.
»Promaklo ti je drugo raketno odjeljenje. Pobrinula
sam se za njih«, reče Baklja.
Namirov je glas i dalje bio hladan. »Da mi sljedeći put
dojaviš?«
»Nisam te htjela smetati.«
Namir se nasmije. »Volim i ja tebe.«
Baklja je nagnula glavu. Ako je shvatila šalu — a
Namir je očekivao da jest — nije joj bila smiješna. »I što
sad?« upita ona.
»Imamo osam sati prije no što napustimo sustav«,
odgovori joj Namir i stane, leđima okrenut prevrnutom
kiosku. Naslonio se na metalni okvir i zabuljio u maglu.
»Manje, ako imperijalni brodovi stignu ranije, ili se
guvernerove snage pregrupiraju. Nakon toga, podijelit ćemo
zalihe s ostatkom borbene grupe. Vjerojatno ćemo zadržati
jedan ili dva prateća broda za Gromovnika prije no što se
ostali razdvoje.«
»I prepuštamo ovaj sektor Imperiju«, reče Baklja.
Do tog trena, Ljepotan je odlutao, a Gadren se
pridružio Namiru i Baklji. »Vratit ćemo se«, odvrati on
ozbiljno.
»Baš«, iskezi se Namir. »Nešto za nadati se.«
Znao je da su to krive riječi u krivo vrijeme.

Osamnaest mjeseci prije, Šezdeset i prva satnija
mobilnog pješaštva Pobunjeničkog saveza — nadaleko
znana kao Satnija sumraka — pridružila se napredovanju u
galaktički Srednji obruč. Operacija je bila među najvećima
što ih je Pobuna ikad pokrenula protiv Imperija, i uključivala
je tisuće zvjezdanih brodova, stotine borbenih grupa i
desetke svjetova. Na tragu pobunjeničke pobjede protiv
Zvijezde smrti, imperijalne borbene stanice što je palila
planete, Vrhovno zapovjedništvo vjerovalo je kako je došlo
vrijeme da se krene s rubova imperijalnog teritorija prema
njegovim središtima naseljenosti.

Satnija sumraka borila se u tvorničkim pustinjama
Phorsa Gedda i zauzela Vojvodsku palaču Bamayar.
Uspostavljala je mostobrane za pobunjeničke lebditenkove i
podizala baze iz šatorskih krila i valovitog lima. Namir je
gledao kako vojnici gube udove i idu tjednima bez propisne
njege. Obučavao je ekipe da rade priručne bajonete kad bi se
baterije blastera ispraznile. Spaljivao je gradove i gledao
Imperij kako radi isto.

Ostavljao je prijatelje na razorenim svjetovima, znajući
da ih nikad više neće vidjeti.

S planeta na planet, Satnija sumraka vodila je borbe.
Bitke su dobivane i bitke su gubljene, a Namir je prestao
brojiti. Satnija je ostala na čelu Pobune, žareći pred
glavninom armade, dok iz Vrhovnog zapovjedništva nije
prije devet mjeseci stigao glas: Flota je prerazvučena. Neće
više biti daljnjeg napredovanja — samo obrana
novoosvojenih teritorija.

Nedugo nakon toga, počelo je povlačenje.
Satnija sumraka postala je odstupnica masovnog
povlačenja. Razmještala se na svjetovima koje je tek
nekoliko mjeseci ranije pomogla osvojiti i evakuirala je baze
koje je bila sagradila. Izvlačila je heroje i generale Pobune i

pokazivala im put kući. Stupala je preko grobova vlastitih
mrtvih vojnika. Neki u satniji izgubili su nadu. Neki su
postali ljuti.

Nitko se nije htio vratiti.

Kad su civili izašli iz skloništa i na trg, počelo je
otvoreno novačenje.

Odjeljenje narednika Zaba — odjeljenje kojega je
Namir jednom nazvao, u trenutku ljutnje, »kretenima što su
u stanju pokvariti odvijač« — nekako je uspjelo prošvercati
astromehaničarskog droida u gradski nadzorni centar. Odatle
su pristupili javnom razglasnom sustavu i emitirali satnikovu
poruku: Satnija sumraka uskoro će otići s Haidorala Prvog.
Oni na Haidoralu koji su dijelili pobunjeničke ideale slobode
i demokracije mogli su ostati braniti vlastite domove ili su
mogli stupiti u Satniju sumraka da napadnu neprijatelja. Da
idu tamo gdje su Pobunu najviše trebali. I tako dalje.

Satnik bi snimio novu poruku svaki put kad je Satnija
sumraka trebala popuniti svoje redove, skrojenu prema
potrebama i okolnostima lokalnog stanovništva. Namiru su
sve poruke zvučale slično.

Otvoreno novačenje tehnički je bilo protiv sigurnosne
politike Pobunjeničkog saveza, ali bilo je dio tradicije
Satnije sumraka, pa je satnik inzistirao da se ta praksa
nastavi. Dokle god je Pobuna slala satniju iz jednog pakla u
drugi — i dokle god je Satnija sumraka opstojala — satnija
će obnavljati svoje gubitke iz redova voljnih. Na Haidoralu
Prvom, poginulo je sedam vojnika Satnije sumraka. Namir
još nije vidio njihova imena. Satnija će trebati sedam
novopridošlica da pokrije te gubitke, i još više da nadoknadi
one što su zadnjih tjedana umrli drugdje.

Deseci muškaraca i žena kapali su na trg u idućih sat
vremena: »odbor za doček« satnije prepipao ih je, tražeći

oružje i skriveni eksploziv. Nisu svi bili ovdje da bi se
novačili: bosonoge žene žuljevitih ruku preklinjale su Satniju
sumraka da ostane; pogrbljeni, stariji muškarci vikali su neka
satnija ode. Neorganizirana skupina mještana izrazila je želju
da se ostane boriti protiv Imperija na Haidoralu — njima je
dano ono malo oružja viška što je satnija imala i otpravljeni
su uz besmislene dobre želje i poziv na »stvar«.

Pravi novaci bili su šaroliki izbor mladih i starih,
tetošenih i očajnih. Namir je hodao među njima, gledao ih u
oči, i prosljeđivao svoju procjenu časniku za novačenje.
Bradati i prljavi čovjek imao je izgled ulične skitnice, ali
držanje birokrata; Namir ga je procijenio kao imperijalnog
špijuna. Žena boksačkog nosa pogledavala je na pravac
bijega kad je Namir nemarno prebacio oružje iz jedne ruke u
drugu; sitna kriminalka što je tražila lagani put s planeta,
pomislio je.

Časnik za novačenje toga dana — Hober, isušeni
konačar škripavih koljena s darom za kartaške igre —
primao je Namirove preporuke slijeganjem ramenima. »Znaš
Urlikavčeve zapovijedi«, rekao je.

Namir ih je znao. Satnik Evoh — »Urlikavac« kad je
bio predaleko da čuje — volio je popuštati na strani
dobrodošlice. On i Namir nadugačko su razgovarali baš o toj
politici.

»Samo budi na oprezu«, upozorio je Namir. »Trebaš
biti posebna vrsta luđaka da se penješ na brod što tone.«

Hober je šmrknuo i odmahnuo glavom. »Reci to
glasnije i možemo staviti ključ u bravu.«

Namir nije to rekao glasnije. Malo ludila nije uvijek
bilo loše. Ipak, trebao je novake koje može obučiti, a ne
dezertere ili poremećene ubojice.

Red se kretao polagano. Hober je dočekivao
potencijalne novake pitanjima, čavrljao je o njihovim

razonodama i obiteljima onoliko koliko i o borbenome
iskustvu. Hober je bio dobar u svom poslu, dobar za
procijeniti tko će izdržati, a tko će se uspaničariti i ubiti
nekoga. Namir je koračao pokušavajući se držati po strani;
znao je kakvi su novaci, znao je da su im šanse za prolazak
veće kad su opušteni. Bio je u njihovom položaju prije manje
od tri godine. Ali u tom trenutku, nije mogao smoći ni
zanimanja ni simpatije.

Netko u redu poviče. Namir se okrene i vidi tri
mještana kako se međusobno hrvu. Dvojica su psovali i
udarali trećega — blijedu, visoku i mršavu djevojku s
munjom crvene kose. Prividna žrtva pala je četiri puta u
jednako toliko sekundi, skočila nakon svakog udarca, i činila
se spremnom za još tučnjave. Slab borac, ali Namir joj je dao
bodove za upornost.

Ispalio je tri hica iznad trojke. Umirili su se.
Crvenokosa djevojka mogla je imati najviše devetnaest, a
druga dvojica izgledali su jedva nešto stariji.

»Trebam li znati što se ovdje događa?« upita Namir, a
onda rukom vodoravno presječe zrak prije no što je itko
stigao odgovoriti. »Svi bismo bili puno sretniji ako kažete
ne.«

Troje mladih kimne glavama.
»Potucite se na mom brodu, i bit ćete zapečaćeni u
ormar s alatom dok ne crknete od gladi«, priprijeti Namir.
»Neću bacati munje iz blastera na vas. Neću bacati kisik
ispucavajući vas kroz zračnu komoru. Umrijet ćete polagano
jer me nije briga.«
Namir nije imao niti bezdušnosti niti ovlaštenja za
provesti tu prijetnju, ali nadobudni novaci to nisu znali.
Jedan je oklijevao, a onda se okrenuo i odšuljao. Drugo
dvoje spustilo je poglede.
»Koliko si stara?« upitao je Namir crvenokosu klinku.

»Dvadeset«, odvratila mu je, trznuvši glavom gore.
To se nije činilo vjerojatnim, ali nije bilo vremena za

provjere. Niti bi ona bila prva šesnaestogodišnjakinja što se
prijavila u Savez.

Namir se okrenuo i kimnuo Hoberu u znak
odobravanja. Stari konačar izgledao je skeptičan. Namir se
pitao hoće li Hober primiti curu u redove svježeg mesa za
Satniju sumraka, ali pretpostavljao je kako će čovjek to
učiniti i protiv svoje volje.

Ne radi se o tome sviđa li ti se netko ili ne. Ovih dana,
Satnija sumraka nije si mogla dopustiti da bude izbirljiva.

Nakon tri sata novačenja, došla je zapovijed kako je
Namirovo odjeljenje traženo pred palačom guvernera. Bila je
to dobrodošla razbibriga.

Satnija je zatvorila palaču još prvog dana borbi.
Ograđeni prostor s višekatnim kupolama bio je na rubu
grada, nepraktično daleko od središta imperijalne moći, ali
imao je impresivni pogled na kristalne planine. Nakon
početnog čarkanja, satnik Urlikavac zapovjedio je neka se
pola tuceta pobunjeničkih odjeljenja postavi u obruč,
nadohvat sprženog ali netaknutog vanjskog zida. Nije
poduzet nikakav pokušaj da je se zauzme; s njezinim
stanarima pod nadzorom, sama palača bila je strateški
beznačajna.

Od tada se situacija razvila.
»Mišodroid se prije pola sata iskrao kroz sporedni
ulaz«, reče narednik Fektrin. »Mislili smo kako je spojen da
grune. Ispalo je da je čist. Nosio je pisanu poruku od
»simpatizera pobune unutar palače.«
Namir, Gadren, Ljepotan i Baklja stajali su preko puta
zida palače. Ostali su provjeravali svoju opremu, dok su
Namir i Fektrin razgovarali. Svako malo, neki bi se od

prozora palače odškrinuo, ispljunuo rafal šištećih crvenih
čestičnih munja na ulicu, i onda se opet zatvorio. Fektrinovo
odjeljenje jedva da je obraćalo pažnju.

»Što je rekla poruka?« upita Namir.
»Da ljudi guvernera Chalisa unutra drže zarobljenima
pobunjeničke vojnike. Naša anonimna ptičica — citiram —
>boji se za njihovu sigurnost<.«
Namir je pljunuo na ulicu i gledao kako mu slina šišti
tamo gdje su pogodile munje. »Znaju da za sve znamo gdje
su, je l’ tako? Zar misle da smo tako glupi?«
»Rekao sam Urlikavcu istu stvar«, odvrati mu Fektrin.
»Manje-više.« Grebeni na njegovu licu nabrali su se u
nelagodi, a činilo se kako mu se hvataljke što mu vise s
obraza i brade kovrčaju. Namir je te hvataljke smatrao
nekom vrstom brade, iako nikad nije pitao jesu li bile
prisutne i u žena Fektrinove vrste. »Ali satnik brine kako je
guverner možda zgrabio neke ovdašnje. Hoće da se to
provjeri.«
»Osim toga«, nastavio je Fektrin, »ako je klopka, u
čemu je stvar? Ako tamo izgubimo odjeljenje, nije baš da
ćemo izgubiti rat.«
Namir je gledao Fektrina s onoliko skepse koliko je
mogao skupiti. »Dakle, satnikova je teorija«, rekao je, »kako
si on može priuštiti da prokocka naše živote zbog slabašnih
izgleda da ćemo spasiti nekoliko civila.« Fektrinove
hvataljke trzale su se, ali Namir je nastavio. »Jesam li dobro
shvatio?«
Gadren se mrštio. Fektrin se nije uzrujavao. Namir
nikad nije vidio Fektrina kako se smiješi, ali tuđinac je imao
ukočen smisao za humor.
»Hoćeš ti to riješit s Urlikavcem?« upita Fektrin.
Namir opsuje i gorko se nasmije. »U redu«, reče on.
»Ali ako mi umremo, vodimo cijelu palaču sa sobom.«

Ljepotan je smislio nastup odjeljenja. Penjanje preko
zida ili opsada glavnog ulaza privukli bi previše otpora;
Fektrin će pripremiti frontalni juriš, ali samo za krajnji
slučaj. Umjesto toga, Namir, Baklja i Ljepotan probili su se
do krovnog vrta jedne od susjednih rezidencija. Vlasnici su
bili i više no kooperativni, nakon što je Namir blasterom
izbušio tri rupe u njihovom čuvarskom droidu, pa su se
sklonili s puta, dok je Ljepotan u jednoj od cvjetnih gredica
postavljao bacač magnetskih čakiji.

Baklja je gledala guvernersku palaču kroz leće svoje
oklopne maske. Na njezin znak, Ljepotan je opalio iz bacača
i poslao čakiju kroz kišu što je opet počela. Udarila je o zid
oko jednog od nižih balkona palače, uhvatila se i nategla uže.
Namir je prvi prešao ponor, klizeći niz uže i dočekavši se uz
udarac na vlažnom kamenu.

Ljepotan je bio sljedeći, potom Baklja. Baklja je
presjekla uže zakrivljenim nožem kojeg je izvukla iz svoje
vjetrovke. Oštrica je tiho brujala od elektriciteta.

»Gdje si to našla?« upita Namir.
»Zaplijenila«, odvrati Baklja.
Namir je bacio pogled na Ljepotana, koji je povukao
palicu za omamljivanje s pojasa i razvukao je. Izgledala je
kao da bi se uz malo truda prelomila napola. Pružio ju je
Namiru, koji je odmahivao glavom sve dok mu Ljepotan nije
utisnuo oružje u dlan. »Imam ja svoj nož«, reče Ljepotan,
protjerujući riječi kroz svoje mucanje. »Trebaš prednost.«
Namir se namršti, ali nije proturječio. Bila je istina
kako nije imao doseg višeg čovjeka.
»Ulazimo«, rekao je, dotaknuvši svoj interkom. »Ako
čujete vrisku, znate što treba.«
Gadrenov duboki glas probio se, pomiješan sa
smetnjama. »Plakat ću na vašim pogrebima, a nakon
žalovanja, zaplijenit ću čakiju koja može izdržati moju masu.

Time će ubuduće biti spašeno mnogo života.«
»Tako treba«, reče Namir.
Trojka nastavi zajedno u palaču. Odaje su bile tamne i

prostrane u Imperijalnom stilu, opremljene debelim
sagovima i svjetlucavim holografskim mobilima što su se
okretali i pulsirali s pokretima odjeljenja. Namir je poveo
kroz povezane sobe i u visoki, uski hodnik izdubljen iz
planinskoga kristala. Tu su, u nišama duž zida, počivala
brončana poprsja i kipići.

Namir nije prepoznao većinu prikazanih. Muškarci i
žene prikazani kipićima skoro svi su nosili imperijalne vojne
odore ili državničke plašteve. Poprsje starijeg čovjeka,
obraza poput rastaljenog voska i prorijeđene kose,
podsjećalo je na Imperatora — Namir ga je prije vidio u
pobunjeničkim propagandnim videosnimkama. Rogati lik
mogao je biti Imperatorov ostarjeli vezir. Namir prekopa po
pamćenju tražeći ime: Mas Amedda.

Ljepotan i Baklja činili su se upoznatiji s poredanim
izlošcima. Ljepotan se namrštio pred sredovječnim
čovjekom čije su izbuljene, tuđinske oči bile postavljene na
ljudsko lice, i čiji je vrat bio poduprt debelim metalnim
ovratnikom. Okrugli ovratnik davao je poprsju izgled
groteskne biljke lončanice. Baklja je stala pred
reprodukcijom neobične kacige koja se sastojala od
zakrivljenih ploha i kuteva, s očima kao u lubanje.

»Poznaješ ga?« upita Namir.
»Ne osobno«, odgovori mu Baklja.
»Darth Vader«, dobaci Ljepotan. Bez mucanja.
Osobni utjerivač Galaktičkog Imperatora: progonitelj
Pobunjeničkog saveza, rođen iz pepela Ratova klonova,
počinitelj svakog užasa i zvjerstva poznatog civilizaciji.
Tako se barem pričalo.
»Dobro«, prošapće Namir. »Možemo dalje?«

Na Namirovo iznenađenje, Baklja ga je pogledala i
progovorila tihim, mračnim glasom. »Trebao bi znati te
ljude«, rekla je. »Darth Vader. General Tulia. Grof Vidian.
Pogledaj im lica i upamti svako od njih.«

Namir uzvrati Bakljin pogled, hladan i miran. Baklja
nije ustuknula.

»Shvaćam«, tiho je rekao Namir. »Stvarno.«
»Ne shvaćaš«, kazala je Baklja i pošla dalje.
Ljepotan, tri koraka naprijed, pokaže rukama pred
stubištem na kraju hodnika. Dva podignuta prsta, palac se
kreće preko dlana. Dva stražara postavljena na vrhu stuba,
jedan patrolira.
Baklja krene prva. U svojim mračnijim trenucima,
Namir je zavidio sposobnosti starije žene da bude tiha — ali
ne i danas, ne kad su mu mokre čizme cičale po ulaštenome
podu poput štakora. Pratio ju je, zatežući stisak na palici za
omamljivanje, dok je Ljepotan bio tako blizu za njim da je
mogao osjetiti toplinu čovjekova tijela.
Uza stube. Dva stražara, nijedan u punom oklopu.
Ovdašnje osiguranje. Baklja iskorači iz otvora stubišta i
Namir začuje cvrčanje kad je elektrificirani nož pronašao
svoj prvi cilj. Namir pohita naprijed, pognutoga tijela, tražeći
stražara u obilasku. Ljepotan će znati preuzeti drugog
stražara iza njega.
Stražar u ophodnji bio je udaljen manje od pet metara,
a Namir osjeti kako mu se crijeva stežu kad su opazili jedan
drugoga. Imperijalni jurišnik. Vojnik se još uvijek okretao da
se suoči s njime — Namir je imao vremena smanjiti
udaljenost — ali palica za omamljivanje bit će beskorisna
protiv tog bijelog oklopa.
Trebao je posuditi Bakljin nož dok je imao priliku.
Namir podigne svoje rame u jurišu; zatrese se u
jurišnika i okrene ga sučelice stubištu. Sad vojniku iza leđa,

Namir se držao hladne površine oklopa i pokušavao
prikovati čovjeku ruke, spriječiti ga da ispali čak i samo
jedan hitac iz blastera. Ta buka uzbunila bi čitavu palaču, a
njihov pokušaj prikradanja bio bi upropašten.

Jurišnik je reagirao hitro, znalački. On zabaci glavu
unatrag, očeše Namirovo tjeme tamo gdje ga je trebala štititi
odbačena kaciga. Da je Namir stajao uspravno umjesto što je
povio koljena, dobio bi udarac među oči. Sljedećega trena,
namirisao je zapaljeni metal i plastoid, a jurišnik omlohavi
kako mu je Baklja zakrenula nož pod rubom kacige.

Namir je pokušao postići da tijelo samo klizne na pod,
ali zaklepetalo je glasnije no što je želio. Ljepotan je stajao
između dva stražara osiguranja, obojice mrtvih na podu.
Baklja je već očistila svoj nož kad je Namir rekao: »Idemo
dalje.«

Poruka što je obavještavala Satniju sumraka o
guvernerovim zarobljenicima sadržavala je grubu kartu
palače. Hodnik u kojem se odjeljenje sada nalazilo bio je, po
Namirovoj procjeni, udaljen manje od pedeset metara od
navodnog položaja zarobljenika. Ako ih je čekala zasjeda,
ubrzo će u nju uletjeti. Namir hitro opipa pušku ovješenu na
leđima, uvjerivši se da nije nekako u borbi izgubio njezinu
ugodnu masu. Pritajenost će ih odvesti samo do neke točke, i
želio je biti spreman.

Sljedeći preuzme vodstvo Ljepotan. Namir mu se nije
protivio — nekako bi si Ljepotan uvijek, kad se zasjeda
činila izvjesnom, prokrčio put na čelo, iz razloga koje Namir
nije mogao razumjeti i nije se mogao natjerati da ih
propituje. To što je izgubio lice, nije Ljepotana izliječilo od
te navike. Zacijelo ni Namiru to ne bi uspjelo.

Naprijed, niz skučeni prolaz u smočnicu što je mirisala
po citrusima. Namir je pretpostavio kako je miris umjetan,
dok nije vidio da doista ima voća — pravog voća —

nemarno nabacanog s ostatkom guvernerova beskrajnog
bogatstva; uvukao je jedan dugi udah voćne arome i onda se
pribrao. Iza smočnice bila je metalna kuhinja, sva čista i
natrpana droidima dugih udova, ugniježđenim u njihove
postaje za napajanje. Ljepotan zastane pred uskim vratima
što su vodila dalje u palaču i slegne ramenima. Karta je
pokazivala kako su u sljedećoj prostoriji bili zarobljenici.

Namir baci pogled na Baklju dok je zauzimala položaj
uz okvir vrata nasuprot Ljepotanu. »Ako je netko uštedio
bljeskavu bombu«, reče Namir, »sada je vrijeme da se javi.«

Nije nitko.
Lijepo, pomisli Namir. Nema dimne zaštite, nema
bljeska. Upadamo staromodno.
To ga nije smetalo. Stari načini bili su ono što mu je
najbolje išlo.
Okačio je palicu za omamljivanje o pojas, uzeo pušku
objema rukama. Ljepotan i Baklja urade isto što i on. Namir
kimne; Ljepotan opali po bravi i oni zajedno nahrupe unutra.
Ono što su zatekli bila je blagovaonica — ili ono što je
nekoć bila blagovaonica, sad toliko posuta ispisima i
holoprikazivačima, kartama i prijenosnim ekranima da je
podsjećala na unutrašnjost činovnikove lubanje. Sred
improviziranih radnih postaja stajalo je pet-šest časnika
Imperijalne vojske — skinutih kapa, zbunjenih izraza, crnih
odora zamrljanih znojem — što su bili toliko zaokupljeni
svojim poslom da je trebalo pola sekunde dok su pogledali
Namira i njegovo odjeljenje. Namir je naciljao prvog
čovjeka koji je posegnuo za oružjem — pukovnik šiljastoga
nosa što je koračao duž stola za jelo — i promatrao kako
ostatak grupe oklijeva.
Baklja i Ljepotan brisali su svojim puškama u mirnim
lukovima dok je Namir držao pukovnika na oku.
»Zarobljenici«, rekao je. »Gdje su?«

»Kakvi zarobljenici?« upita pukovnik.
Namirovi su mišići bili napeti. Održavao je glas
mirnim. »Oni koje ste zarobili«, odgovori. »Ili oni za koje
tvrdite da ste ih zarobili.«
»Nemam pojma o čemu pričate«, odvrati pukovnik.
Desna ruka počela mu je gmizati prema pojasu. Namir nagne
glavu. Pukovnik se opet ukipi.
»Stvarno nema«, dobaci neki topao glas koji je
odjekivao blagovaonicom. Namir se htio okrenuti da pogleda
govornika, ali skretanje pažnje s pukovnika značilo bi smrt.
Držao je pušku čvrsto uperenu, okrenut tijelom prema
protivniku i pouzdao se kako će Baklja ili Ljepotan pokriti
ostatak prostorije.
Nova figura polako mu se pojavi na rubu vidnog polja.
Izlazila je iz jednog od bočnih ulaza u hodnik, ljudska žena
čiji je obraz maslinaste puti bio iscrtan točno toliko da doda
ozbiljnost nekoć mladalačkom licu. Crna kosa bila joj je
prošarana sijedima i bijelima, a nosila je tamno, formalno
odijelo obrubljeno crvenom i zakopčano srebrnom dugmadi.
U kontrastu s očitim luksuzom odijela bila je iznošena i
zamrljana platnena torba, koju je zabacila preko jednog
ramena — od onakve vrste kakvu bi nosio pobunjenički
vojnik ili skitnica.
»Ja sam ovdje zarobljenica«, reče ona s prezirom
nekoga kome je dosadno. »Činjenica da to pukovnik ne
shvaća —«
Dok je žena govorila, pustila je neka joj platnena torba
sklizne s desnog ramena i glasno padne na pod. Riječi su
nastavile izlaziti tim istim dokonim glasom dok je, kako je
torba padala, potegla pištolj iz lijevog džepa. »— pokazuje
koliko malo obraća pažnju.« Blaster bljesne crveno, a
Namirova meta padne na stol za jelo, s rupom između
lopatica.

Namir nije bio siguran tko je sljedeći opalio. Zvuk
jedne munje stapao se sa sljedećom, i onom nakon toga. Pao
je na koljena, zanjihao se da uhvati metu, spazio časnika s
nečim — možda oružje, možda interkom — u ruci i ustrijelio
ga. Kamena prašina rasula se po Namirovoj kosi kad mu je
netko razvalio zid nad glavom.

Namir pohita naprijed, zakloni se pod stolom, posegne
gore i preko, pa sumanuto zapuca. Noge mrtvoga pukovnika
zaklonile su mu pogled na drugu stranu prostorije. Munje su
usporile. Zakotrljao se ispod stola i ispalio rafal u prvi obris
odjeven u crno koji je ugledao.

Nakon toga, ostao je samo jedan časnik. Namir isprva
nije shvatio u što je Imperijalac ciljao — čovjek se povukao
natraške u kut, a blaster mu je bio spušten, uperen u pod.
Onda Namir spazi hrpu pred časnikovim stopalima. Ljepotan
je klečao na podu i stenjao od boli, rukama grčevito stišćući
jedno od bedara.

Namir stane okretati pušku prema časniku, ali žena u
odijelu ubila ga je prva uz režanje i bljesak blastera u ruci.
Namir ju je ignorirao i požurio do Ljepotana.

Nježno je odmaknuo Ljepotanove ruke i pregledao mu
desno bedro. Tkanina hlača bila mu je progorjela, vlakana
stopljenih s pocrnjelom kožom. Ozljeda nije bila kobna, ali
morala je boljeti i Ljepotan zasigurno neće odšetati odatle.

Namir se iskezi tako da se nadao da je riječ o
smijuljenju. »Prestani kukati«, reče on. »Već je spaljena —
želiš i da se sama previje?«

Ljepotan se promuklo nasmije i prograkće psovku.
Baklja je metodički osigurala sve ulaze u
blagovaonicu, dok je Namir stajao i gledao ženu što je
tvrdila da je »zarobljenica«. Stajala je za stolom za jelo,
izlijevajući vrč vode preko svojih ruku kao da ih je čistila —
ne od krvi, kako je Namir isprva mislio, već od skorene

prljavštine, poput gline. Oružje joj je počivalo do vrča.
»Tko ste vi?« upita on.
Žena jedva da je pogledala Namira dok je trljala ruke o

bedra da ih osuši. »Ime mi je Everi Chalis«, odgovori ona.
»Guvernerka Haidorala Prvog, poslanica u Imperijalnom
vladarskom vijeću i, naravno —« Ovdje joj se usna uzvine
gore, kao na privatnu šalu. »— ovdašnja rezidentna
umjetnica.«

Počela je hodati među tijelima, gurnuvši svako
pojedino vrhom čizme, kao da se hoće uvjeriti kako su doista
mrtvi. »To što sam se proglasila zarobljenicom možda je bilo
pretjerivanje«, nastavi ona, »ali trebala sam vašu pažnju.«
Kad je stigla do pukovnika, još uvijek prebačenog preko
stola, nagnula se blizu, podigla ga za kosu i pljunula mu
među oči koje više ne vide.

»Drago mi je što ste tako odani svome osoblju«,
polako i oprezno reče Namir. Kad se Chalis okrenula, uperio
joj je pušku u prsa.

Nije se činilo kako je smeta. »Oni nisu moji«, odvrati
ona kiselo. »Moje osoblje — moji savjetnici, moji
tjelohranitelji, moj kuhar — odvedeni su prije više mjeseci.
Ovi ljudi bili su tu da me nadziru po Imperatorovoj
zapovijedi.«

Ljepotan pokuša nešto promucati. Namir je čuo samo
riječ kuhar. Baklja s bočnih vrata pogleda Namira, a onda
guvernerku. »Upucaj je«, rekla je. »Haidoral zaslužuje
toliko.«

Namir se namršti. Dijelovi se nisu uklapali, i odjednom
je osjećao težinu dana bez sna, trideset sati borbe. »Zašto
vam je trebala naša pažnja?« upita on.

»Zahvaljujući Pobuni, moji dani uz Imperij odbrojani
su.« Guvernerka se nasmiješi, ali glas joj je bio kiseo.
»Shvaćam da novačite. Želim se pridružiti vašoj satniji u

zamjenu za azil.«
Namir nacilja puškom. Pitao se koliko još stražara ima

u palači i koliko vremena ima prije no što se pojave. Pokušao
je nagađati koliko će Ljepotanova ozljeda usporiti izlazak
odjeljenja. Nije imao vremena razvrstavati laži u igri.

Onda se začuje tiho električno biglisanje i oscilirajući
bljesak plavog svjetla. Guvernerkine usne razdvojile su se,
ali nije ništa rekla. Udovi su joj se ukočili i pala je na pod
pored svoje torbe.

Namir se okrene. U zadnjim od nepregledanih vrata
stajao je Gadren, dviju ruku što su stezale oružje i uperile
cijev tamo gdje je stajala guvernerka. Teško je disao,
ogromnih ramena što su se dizala i spuštala. »Izgubili smo
vezu«, objasni on. »Pomislio sam da ima problema. Drago
mi je što vidim kako sam pretjerao.«

Baklja odmjeri palu guvernerku. »Još diše«, reče ona.
»Zašto pucanj za omamljivanje?«

Gadren je dopuzao do Ljepotana, zastavši da procijeni
ozljede čovjeka s ožiljcima, prije no što ga je nježno odigao s
poda i obuhvatio ga objema rukama. Tek kad je Ljepotan bio
na sigurnom, Gadren je odgovorio: »Bojao sam se za
zarobljenike. Munja iz blastera mogla je ubiti nekoga.«

»Nema zarobljenika«, reče Baklja. Gadren kimne —
ne u razumijevanju, već u znak priznanja kako sada nije bilo
vrijeme za pitanja.

Namir priđe guvernerki i provjeri tijelo. Disala je
postojano. Nije bilo grčeva, gušenja, nepravilnog kucanja
srca. Naboji za omamljivanje nisu bili pouzdani, ali činilo se
kako je ovaj obavio svoj posao. Što je značilo kako je
guvernerka i dalje bila Namirov problem.

»Spakirat ćemo je i odvesti Urlikavcu« — kimnuo je
Gadrenu — »ako imaš mjesta za još jednu. Nema potrebe za
nježnostima.«

Gadren grubo zgrabi guvernerku za ovratnik i prebaci
je preko ramena, iskoristivši jednu ruku da drži tijelo na
mjestu. Namir se pitao hoće li se Baklja protiviti, ali ona
uzme guvernerkinu torbu i reče: »Kažu da je otmica
Imperijalca loša sreća.«

Namir nije mogao reći šali li se. »Loši ljudi zazivaju
lošu sreću«, odvrati joj on. Bila je to izreka koju je davno
naučio na nekom primitivnijem svijetu. »A sad, možemo li
se maknuti s ovog planeta?«

Bio je spreman okončati s kišom. Bio je spreman
spavati. Bio je spreman zaboraviti hrpe mrtvih civila i
raskošnu palaču ispunjenu aromatičnim voćem i poprsjima
ubojica. Napad na Haidoral Prvi nije bio neuspjeh, ali bio je
krcat nevoljama.

A sad je jednu od tih nevolja nosio kući.

POGLAVLJE 3

PLANET SULLUST
Dan osamdeset i peti povlačenja iz Srednjeg obruča

DOK SE U PINYUMBU bližila večer, opsidijan na svodu
špilje polako je izgubio svoje refrakcijske dugine boje.
Visoki tornjevi grada, što su se dizali s tla špilje poput
stalagmita, prigušili su svoja gornja svjetla sve dok se kupola
nije izgubila u tmini. Činilo se kako je žuti sumpor što se
držao špiljskih zidova postao bolesno blijed. Šuškanje krila
pepeljastih anđela približavalo se i udaljavalo, dok su se
stvorenja vraćala u gnijezda nakon potrage za hranom.

S pepeljastim anđelima došli su ljudi iz Pinyumba, što
su stizali dizalima i vlakovima iz tvornica na površini ili
kretali iz svojih stambenih blokova na noćnu smjenu. Bili su
tu tamni i svijetli ljudi, sivkasti Sullustanci, a i rjeđe vrste.
Pinyumb je na svoj način bio kozmopolitski — oni koji su
željeli teško raditi bili su dobrodošli, a svi ostali bili su
izopćenici.

Thara Nyende nije se vukla ulicama, niti šetala duž
tirkiznih potoka što su tekli uz pinyumbške pješačke staze.
Nije zastajala da pronađe poznata lica u masama onih što su
išli na ili s posla. Kao i svi ostali, imala je posla za obaviti
prije redarstvenoga sata. Međutim, našla je vremena da
čvrsto kimne u smjeru jurišnika razmještenih na svakom
vlaku i raskršću. Samo su dvaput muškarci ili žene u
oklopima uzvratili kimanjem.

Thara je prošla pored zdepastih, čelično sivih zdanja
bez ikakvih natpisa, ali koja je dobro poznavala — javno
kupalište, prenoćište, kafić — a potom se kratkim stubištem
isklesanim iz špiljske stijene spustila do neoznačenih vrata.
Podigla je kožnu torbu obješenu preko ramena i progurala se
unutra, gdje su joj se oči polako prilagodile prigušenom
svjetlu kantine. Nije bilo prisutno više od desetak gostiju —
gotovo svi muškarci i gotovo svi stari, bez obzira na vrstu.
Bili su širokih ramena i izborani, snažni i s ožiljcima, nakon
godina rada u postrojenju za preradu minerala na Inyusu
Toru. Većina ih se okupila oko holostola koji je prikazivo
tuđinski sportski susret, ali međusobno su govorili dovoljno
glasno da nadglasaju tihi holoprijenos.

»Ujače!« Thara dovikne u smjeru bara. »Ovdje sam da
te razmazim.«

Čovjek koji je podigao pogled s reda pipaca iza bara i
pogledao u Tharinom smjeru izgledao je dovoljno star da joj
bude djed prije nego ujak, a ako mu je kosa ikad bila poput
njezinih svijetlih uvojaka, boja je davno izblijedila. Potapšao
ju je po ramenima dok su se ostale glave okrenule, a stare se
usne nasmiješile mladoj ženi.

Glasovi oko holostola stišali su se.
»Jedina osoba koja postaje razmažena si ti«, reče
Tharin ujak prije no što je primio kožnu torbu iz njezinih
ruku. »Radiš upola koliko mi ostali, a plaćena si dvostruko!
Ali svejedno, da vidimo što imaš.«
Položio je torbu na prazni stol i stao prekapati po
njezinom sadržaju. Prva je ispala tuba žutosmeđega gela.
Tharin ujak okrenuo ju je u rukama, a potom povikao preko
ramena: »Myane! Dobio sam još jednu tubu masti za
opekotine. Je l’ još boli dečke iz spavaonice četiri?«
Thara se sjetila nesreće s radnicima iz spavaonice
četiri. Bili su gadno opečeni kad su pukle parne cijevi u

ekstraktorima magme. Neki od radnika još se nisu vratili na
dužnost. Uskoro će biti izbačeni iz svoga smještaja.

Myan, sićušni Sullustanac, došepao je do stola.
Govorio je svojim materinjim jezikom — prebrzo da bi ga
Thara sasvim razumjela, ali glas mu je zvučao zahvalno — i
odnio mast.

»Dobar početak«, reče Tharin ujak. Thara mu se
lukavo nasmiješi i zamalo ga uhvati kako joj uzvraća
osmijehom. Jednog po jednog, izvadio je Tharine poklone iz
torbe — dodatni bonovi za hranu, tablete protiv gripe, filteri
za maske za ljude što rade u najdubljim prerađivačima rude
— i, pozivajući svoje mušterije da priđu stolu, podijelio dar
za darom. Neki od primatelja stiskali su Tharine ruke,
hvaleći nju i njezinu obitelj. Drugi je nisu htjeli gledati.

Dok je njezin ujak i dalje pregledavao torbu, ona se
odmaknula i proučila pipce na zidu iza bara. Ujak ih je bio
popravljao, sad je vidjela — mijenjao je ventil za tekućinu.
Ostavio je alate na podu. Uzela ih je i počela raditi, onako
kako je pamtila da je radila kao tinejdžerka.

»Moj sin mi je neki dan dao letak. Kaže kako razmišlja
da se pridruži.«

Thara je sad bila dovoljno blizu holostolu da može čuti
prigušene glasove ostalih radnika. Nije željela čuti. Nije
namjeravala prisluškivati. Ali nije namjeravala ni otići.

»Nakon nesreće s ispuštanjem magme, rekao je kako
možda Kobaltni front ima pravo. Možda se moramo izboriti
za sebe.«

»Kobaltni radnički reformski front«, procijedi drugi
glas, »banda je terorista. Oni su vjerojatno i izazvali
nesreću.«

Čulo se mrmljanje, nevoljko slaganje. »Prosvjedi su
jedna stvar. Neredi posve druga.«

Thara zategne novi ventil na svoje mjesto. Članovi

Kobaltnog fronta bili su teroristi prema imperijalnom ukazu.
To je bila šteta; mislila je kako su mogli učiniti nešto
dobroga da su se držali sigurnosnih postupaka i uvjeta u
postrojenjima.

»Je li to naša krivnja?« pitao je prvi glas. »Znam da
sam zaštitio svoje. Nisam svom sinu rekao što sam vidio u
Ratovima klonova.«

Treći se glas nasmije. »Naravno da nisi. Klinci ti ne bi
nikad zaspali.«

Prvi čovjek nastavi. »Ali znali bi. Vidjeli bi zašto je
čak i loš mir bolji od — bolji od alternative.«

»Samo se moli da Pobunjenički savez nikad ne
primijeti Sullust. Ako misliš da su sad stvari loše...«

Thara je iskušala pričvršćeni pipac i uhvatila dlanom
kap nečeg zelenog, slatkoga mirisa.

»Ne«, novi glas reče polaganim, iskrzanim
sullustanskim, namjerno glasnim. Thara je prepoznala škripu
pluća oštećenih otrovima; stanje što je bilo sve češće među
radnicima.

Netko je pokušao utišati novog govornika dok se Thara
pridizala iza bara. Čovjek pogođen otrovima — isušeni
Sullustanac spuštenih ušiju i čeljusti — nastavio je. »Ovo
nije mir. Svi smo robovi, do zadnjega, a Imperator svake
godine kuje jače lance.«

Tharin ujak pohita do holostola. Stegnuo je ruku
isušenoga čovjeka dok se Sullustanac naslonio na stol i
nastavio govoriti. »Nije me briga tko me čuje«, odbrusi
isušeni čovjek. »Istina je ono što Nunb kaže: prodali smo
svoje živote da kupimo tisuću godina mraka. Imperij se loži
krvlju naših unuka!«

Tharin ujak gurne čovjeka nazad na njegov stolac.
Thara se osvrne oko stola. Svi su radnici buljili u nju, nijemi.

»Vratit ću se sljedeći tjedan«, reče ona tiho. »Ako