STAR WARS - Alexander Freed - Bojište Satnija sumraka

ispraznio njezine umiruće iskre. Kad je to bilo gotovo, stavio
ju je u malu metalnu kutiju, a Trzalica se vratila u gomilu.

Nije to bila duga ceremonija, a tradicija Satnije
sumraka potrudila se da ničiji govor ne bude dulji od
nekoliko riječi. Nije bilo važno jeste li bili omiljeni veteran
ili svježe meso — imali ste jednog prijatelja, jednu izjavu i
time je stvar bila obavljena.

U smrti, svi su vojnici jednaki.
Klub je uvijek bio natrpan poslije sprovoda. Kartalo se
u veće uloge, a prokrijumčareno piće teklo je obilnije. To
nije bilo mjesto za privatno ili sjetno žalovanje — bilo je to
mjesto za razbibrigu, a nepripremljena bdijenja često bi
završavala u tučnjavi.
Namir je imao vlastitu potrebu za razbibrigom, ali
Klub je nije pružao. Sjedio je sa svojim odjeljenjem i
natjerao se na gorki smiješak kada ga je Žoharica upitala kad
odlazi.
»Sutra ujutro«, odgovori joj on. »Urlikavac, Chalis, ja,
Roja i Beak. Poželite mi sreću u vožnji šatlom.«
»Beak je dobar vojnik«, reče Gadren, »a Roja je...
Roja. Ima i gorih da ti budu drugovi.«
Namir šmrkne. »Ne brinem ja zbog njih.«
»Srest ćete princezu?« upita Žoharica. Glas joj je bio
tiši no obično.
Ljepotan se nasmije. Baklja odmahne glavom. Gadren
ih, međutim, žustro utiša rukom. »Rugate se«, reče on, »ali
tko ovdje nije nadahnut jednim od velikih junaka Pobune?
Ili, ako ne Pobune, junaka iz davnih vremena?«
Ljepotan pogne glavu, smijuljeći se. »Da sam bar bio
—« Promucao je riječi, ali zadržao je smiješak. »— dovoljno
dobar da raznesem Zvijezdu smrti kad sam bio mlad. Ali —
prestar sam za idole.«
»To je bilo samo pitanje«, promrmlja Žoharica.

»Jednom sam je vidjela na piratskom holovidu.«
Namirov usiljeni smiješak postao je grimasa. Baklja

pogleda u njegovom smjeru i dobaci nešto što je moglo biti
suosjećajni pogled.

»Što se mene tiče«, reče Gadren pomirljivim glasom,
posredujući, »meni je samo drago što Savez vidi budućnost,
čak i ako ja ne mogu. Ako guvemerka Chalis može osigurati
sredstva da promijeni tijek ovog rata...«

Tako je išao razgovor kroz večer. Jedan po jedan,
vojnici Satnije sumraka oprostili su se od Namira, poželjeli
mu siguran put, i pitali ga što očekuje naći u pobunjeničkom
zapovjedništvu. Ljudi koje je jedva znao nagađali su o
položaju baze, pričali mu glasine o asteroidnoj tvrđavi ili
podvodnom gradu prije no što bi iznijeli svoje nade za
budućnost.

Namir je u pitanjima osjećao očaj. To su bili vojnici
što su upravo vidjeli kako im prijatelji ginu, koji su proveli
zadnje mjesece gubeći svaki komad teritorija koji su bili
osvojili. Naravno da su željeli nadu. Naravno da su vidjeli
Zapovjedništvo Saveza kao nadahnuće.

Namir nije mogao dijeliti tu nadu, a nije se mogao
natjerati da još više pomrači raspoloženje svojih drugova —
ne kad se svaki drugi razgovor u prostoriji vrtio oko Fektrina
ili Ajaxa ili Cappandara, ljudi koji su se žrtvovali da odvedu
Satniju sumraka na sigurno. Pa ipak, bio je odvojen od
Satnije upravo kad ga je trebala. U pobunjeničkoj bazi, bit će
mjesta za Urlikavca, mjesta za Chalis — možda čak i za
Roju i Beaka — ali ne i za Namira.

Maediyu je dodala Namiru bocu nečeg žestokog —
bila je neobično uslužna prema njemu još otkako ju je spasio
da ne izgori na smrt pred Chalisinom zračnom komorom — i
to mu je pomoglo izdržati večer. Dobrano iza ponoći, ton
skupa počeo se pomicati kad je počelo podsjećanje na stare

svađe među poginulima. Kad je Trzalica upala, a netko
optužio Ajaxa za Fektrinovu smrt, odvalila je prvi udarac
toga dana.

To što vidi Trzalicu kako zameće kavgu nije
iznenadilo Namira. To što je vidio Žoharicu, od svih, kako
zadržava Trzalicu i smiruje ju iznenadilo ga je, ali možda i
nije trebalo. Žoharica je bila kavgadžija.

Nakon tučnjave, nakon što se Klub skoro ispraznio,
Namir se zatekao kako sjedi u kutu s Bakljom. Nije se sjećao
kad mu se ona pridružila, ali pogledala ga je strogo i rekla:
»Ponašaj se primjereno kad budeš tamo. Ne budi glup.«

»Nemaš visoko mišljenje o meni, zar ne?« upita je
Namir, glasa promuklog od iscrpljenosti.

»Nisam nikad ni imala«, odvrati Baklja.
»Je li se zato slažemo?«
»To zato što sam ja tolerantna, a ti ne postavljaš glupa
pitanja. Obično.«
Jednom da ju je uhvatio kako se smiješi. Ili nešto
dovoljno blizu tome.
»Trebam te da paziš na ove ljude«, reče Namir. »Kad
odem. Ti imaš pameti koju oni nemaju.«
»Ne mogu to obećati.«
»Možeš«, Namir odvrati, tih i napet.
»Ne onako kako ti hoćeš«, usprotivi se Baklja. Nije ga
gledala dok je govorila, odmjerena i mirna. »Rastala sam se s
pameću kad sam srela Urlikavca. Ima stvari važnijih od
preživljavanja.«
Oklijevala je. Namir je tražio argument prije no što ga
je prekinula sa: »Pokušat ću. Znaš to.«
Kimnuo je. »Pazi ih«, on opet promrmlja.
Baklja posegne u džep i na prigušeno svjetlo Kluba
izvadi uski metalni pravokutnik. Podatkovni čip. Doda ga
Namiru, koji ga je znatiželjno pogledao.