STAR WARS - Alexander Freed - Bojište Satnija sumraka

usluge za oružje i začin. Umbaranski špijuni nudili su svoje
usluge preživjelima iz Mrtve straže. Bilo tko od stanovnika
tržnice mogao bi donijeti lijepe novce od ucjene; poput
zalutalog zrnca pijeska, pomisao da napusti svoj cilj i vrati se
jednostavnijem životu proletjela je kroz Bakljin um.

Odbacila je tu pomisao i nastavila dalje. Prišla je uz
bok usukanom šepavom Weequayu, s licem poput isušenog
leša, i uskladila korak s njim.

»Nema problema?« upita ona. Njezin huttski bio je
nezgrapan; mogla je unajmiti protokolarnog droida ili kupiti
prevoditeljski program za svoju masku, ali nadala se kako će
joj trud donijeti nešto poštovanja.

»Nema problema«, reče tuđinac. »Nema pitanja. Bande
uskoro postaju znatiželjne, mislim.«

Baklja posegne u svoj džep i izvadi snop kreditnih
čipova velike vrijednosti. Ona ih utisne starom Weequayu u
dlan. »Reci Djedu Poroka da sam zahvalna za njegovu
pomoć.«

S time, ona nastavi dalje. Osjećala je na svojim leđima
prisutnost sve dok nije izašla s tržnice, u kom je trenutku
njezin pratitelj, tko god to bio, prekinuo svoj lov.

Moglo je proći i gore, pomisli ona.
Dok je stigla do trkališta za kapsule na rubu grada, leće
na maski bile su joj zamagljene blatom. Spustila je masku do
kraja kad se približila metalnim vratima velike arene —
dovoljno velikim da propuste lebditenk, ali samo s
paukovskim droidom kao čuvarom. Droid je utaknuo jedan
svoj ud u zidni prorez da potvrdi njezin dolazak, a vrata su
kliznula manje od pola metra u stranu; morala je zakrenuti
tijelo da se provuče.
U ogromnom prostoru iza vrata, opkoljenom
amfiteatrom, ali otvorenom uskovitlanom nebu, Gromovnik
je počivao na ležaju od prašine. Deseci vojnika Satnije

sumraka muvali su se naokolo, sićušni pod trupom broda:
kolicima su dovozili alate i dijelove strojeva iz grada ili
odnosili iskrivljene i spaljene komade na hrpe otpada,
pomagali inženjerima što su skidali ploče ili varili oštećenja.
Činilo se kako drugi nisu imali ništa bolje za raditi nego
bacati kocke ili čekati nevolje.

Gromovnik nije bio građen za slijetanje, ali bio je
sposoban za spuštanje na planet u slučaju nužde. Sadašnje
stanje svakako se moglo smatrati nuždom. Brod je odšepao
iz bitke s prelatom Vergeom, još uvijek napol popravljen
nakon bitki u Srednjem obruču. Da bi se obavili popravci,
inženjerska posada trebala je ugasiti cijeli sustav — a to je
značilo naći svemirski dok ili flotilu.

Ili nekorišteno trkalište usred ničega.
Ako Imperij nađe Ankhural — ako prelat dostigne
Satniju sumraka, kao prije, ili ako bande postanu previše
znatiželjne i prijave pobunjenike — Gromovnik će biti
bespomoćan. Apailanino obećanje provodilo je vlastite
popravke u orbiti, pod nadzorom minimalne posade; više
nije bilo nikog da štiti satniju.
Stoga su se sakrili i čekali, a Baklja nije pokušavala
misliti što će — što će ona — nakon što Gromovnik opet
bude čitav. Pokušavala je ne razmišljati koliko dugo smiju
čekati.
Rekla je da će pokušati paziti na te ljude. To je i
mislila, ali nije bila ničiji vođa.
Ona kimne stražarima kad je prišla ogromnom brodu i
ugleda M2-M5 — sad na dužnosti šefa inženjera, omotan u
prozirni duraplast da si zaštiti zglobove od prašine — kako
izvikuje otrovne primjedbe na posade za popravke dok je
vršio razvrstavanje dijelova. Uhvati pogled konačara Hobera,
odmahne glavom, i ponada se kako je to bilo dovoljno da
prenese sažetak jutrošnjih poslova. Nije bilo hitnih situacija,

nije bilo napretka i nije bilo stvarne promjene.
Gadren i Žoharica sjedili su u prašini. Dvije

Besaliskove ruke bile su povijene, opržene tijekom njegovih
pokušaja da dođe do otmičara na Gromovnikovom mostu.
Žoharica ustane i prijeđe do Baklje, ali Baklja je ne
pozdravi. Nije joj smetala Žoharica — djevojka je napravila
najbolje što je mogla na Coyertiju, i ništa lošije od svih
ostalih tijekom infiltracije broda — ali Baklja nije imala
odgovora na njezina neizbježna pitanja.

Povik s vratiju spasi je. Baklja skine pušku, okrene se
na peti i požuri natrag putem kojim je došla. Velika metalna
vrata klizila su u stranu.

Stražari ne bi podigli uzbunu da je netko iz Satnije
sumraka još bio u gradu. To je značilo da je netko nepoznat
dolazio u posjet.

Stražari načine široki luk oko vratiju. Baklja je mirno
držala svoju pušku, uperenu na procijep kroz koji su ušla dva
obrisa. Oba su hodala nesigurno, naginjući se lagano jedno
na drugo za potporu. Jedan je bio čovjek brončane kože,
vitak i čvrst. Druga je bila lakša žena tamne kose. Oboje su
nosili umrljane i razderane jakne, preteške za Ankhural.

Baklja se približi paru i prebaci pušku preko leđa.
Stražari su pažljivo spustili oružje. Nasmiješila se kad su
Namir i Chalis stali nekoliko metara od nje.

»Uspjeli ste«, reče Baklja.

POGLAVLJE 23

PLANET ANKHURAL
Pet dana prije operacije Drobitelj prstena

NEKOLIKO DESETAKA VOJNIKA podiglo je grad od
šatora oko pramca Gromovnika, radije spavajući na suhom i
prašnom zraku, nego li u bučnoj unutrašnjosti broda. Namir
ih nije krivio; brod je danju i noću odjekivao zvukovima
iskri i aparata za zavarivanje, a klakson je neprekidno
zavijao iz razloga koje nitko nije mogao odrediti. Vani je
barem bio privid mira.

Ali dok su vojnici tiho razgovarali, jeli hranu
postruganu iz ankhuralskih krčmi i čistili svoja oružja u
večerenjem sjaju, nisu odavali dojam mira. Namir ih je
promatrao dok je hodao niz uredne redove i vidio kako
odvraćaju poglede kad je prolazio. Ramena su se napinjala
kad bi iz grada odjeknuo daleki krik. Nisu bili mirni. Bili su
potišteni, njegujući bol što će sigurno prerasti u ogorčenje.

Namir ih ni za to nije krivio.
»Kako se osjećaš?«
Žoharica je žurila između razbacanih vreća za
spavanje i logorskih grijača da sustigne Namira. Nosila je
otparanu traku tkanine oko vrata, spremna da si maskira lice
ako se podigne prašina.
»Bolje«, reče on. »Hidriran. Trebao mi je odmor, ali
Von Geiz me pustio na dužnost.«
Žoharica baci pogled preko ramena, a onda natrag na

Namira. »Dobro«, promrmlja ona. »Žao mi je što smo razbili
brod.«

Namir se nasmije. Osmijeh mu skoro odmah uvene.
Žao mi je što sam izgubio satnika bio je jedini odgovor koji
mu je pao na pamet, a činilo se najbolje da ostane neizrečen.

Pogledao je Žoharicu, pokušavajući pogoditi zašto mu
je došla. Mjesec dana ranije, mogao je brinuti kako će biti u
iskušenju pred ankhuralskim porocima, ili sumnjati kako je
vidjela ili uradila nešto traumatično tijekom napada na
Gromovnika. Ali u nekom trenutku, neprimjetno, Žoharica
je umjesto svježeg mesa postala vojnikinja Satnije sumraka.
Bila je dio postrojbe, jednako ugnježđena kao i svi ostali, pa
ako je trebala moralnu potporu, mogla se obratiti Gadrenu ili
Ljepotanu ili desetorici drugih u satniji.

Što znači da je postojalo nešto zbog čega je trebala
prvog narednika.

Žoharica otare ruke o svoje hlače, baci još jedan
pogled preko ramena i reče: »Neki momci razgovaraju o
odlasku.«

Namir zagunđa i kimne. »Tko?« upita on.
»Corbo«, odgovori Žoharica, »i drugo haidoralsko
meso. Plus neki iz Fektrinovog starog odjeljenja.« Zastala je.
»I dalje se žele boriti. Samo —«
»Ne žele sjediti naokolo i čekati da budu
izbombardirani«, dovrši Namir. »Ja ću to srediti.«
Nastavili su hodati zajedno, dok je Namir obilazio i
gledao šatore. Čak ni on nije bio siguran što traži. Znao je
točno kako se vojnici osjećaju.
Nije mu smetalo Žoharičino društvo. Barem ga nije
krivila što je donio vijesti o propasti Satnije sumraka.

***
Urlikavac je bio mrtav. Tajna baza Pobunjeničkog
saveza bila je u ruševinama. Vrhovno zapovjedništvo

pobjeglo je u nepoznate prostore. Nije bilo novih zapovijedi
za Satniju sumraka, nikakvih velikih planova da se zauzme
Srednji obruč i tjera dalje do pobjede. Svi snovi bili su
zdrobljeni pod stopalima imperijalnih hodača.

To nisu bile vijesti koje je Namir želio donijeti. Ne kad
je napustio Hoth i ne kad je na mjestu okupljanja flotile
našao tek otpad i prazni teretnjak, što je plutao kroz svemir.
Nije si dopustio da se tada boji — crpio je iz tuposti koju je
osjetio na Hothu i podsjetio se kako Satnija sumraka uvijek
preživljava svoje bitke. Bez obzira koliko dragi bili gubici,
bez obzira koliko krvava bila bitka ili koliko težak poraz,
preživljavala je.

Usredotočio se na potragu za bilo kim tko je ostao.
Dugovao im je to.

Prisjetio se podatkovnog čipa koji mu je Baklja predala
»u slučaju nužde« i slijedio je njegove koordinate do
Ankhurala, piratske zabiti preko ruba imperijalnog svemira.
Dopustio je iskri nade da načne njegovu tupost, zamislio je
kako će zateći Gromovnika izmrcvarenog, ali Satniju
sumraka netaknutu i odlučnu da krene dalje.

Umjesto toga, zatekao je postrojbu što se jedva držala
na snu o povratku njezinog satnika.

Na prvi pogled, muškarci i žene Satnije sumraka činili
su se brojni kao i uvijek. Samo po svojim gubicima, satnija
je vidjela i gore dane; nije to bio pokolj na Asyrphusu ili
desetkovanje na Magnusovom rogu. Gubici pretrpljeni
tijekom bitke u flotili bili su udarac, ali ne konačni, a
Gromovnik se mogao popraviti. Ali bez Urlikavca ili
poručnika Sairgona, s mrtvim zapovjednikom Paonuom i
ostatkom Gromovnikove posade s mosta, satnija je bila
obezglavljena — nije preostao ni jedan časnik sa
zapovjednim iskustvom. Najstariji vođe odjeljenja i osoblje
za podršku u međuvremenu su kolektivno preuzeli stvar u

svoje ruke, ali krpanje vrata iz kojeg je krvarilo bilo je od
slabe koristi kad nije bilo glave.

Sad je Namir imao sumnjivu povlasticu da se svakog
jutra sastaje u konferencijskoj sobi s Hoberom i Von Geizom
i kolegama starijim časnicima i čita inženjerska dnevna
izvješća i Hoberove nabavke zaliha, praveći se da to rade iz
nekog razloga.

Iznio je na sljedećem sastanku ono što mu je Žoharica
rekla o dezertiranju. Samo su se Von Geiz i Carver činili
stvarno iznenađeni, iako je Mzun — koji je uskočio da vodi
Fektrinovo odjeljenje — ispustio niz tuđinskog blebetanja
koje je moglo biti bijes.

»Razdvojit ćemo ih, dodijeliti ih nakratko u odvojene
posade za popravke. Pa da vidimo hoće li to smiriti stvari«,
reče Namir. »A Corbo mi duguje uslugu, pa se mogu pozvati
na to. Samo sam mislio kako bi svatko trebao znati gdje
stojimo.«

»Ja ću s njima razgovarati«, reče Gadren. Nije bio
vođa odjeljenja, ali imao je iskustva, a Von Geiz — koji je
tehnički bio najviši živući časnik — volio ga je. Nitko se pod
tim okolnostima nije protivio njegovom prisustvu.

Namir se prisili na ukočeni osmijeh. »Vrlo si dobar u
govorima, ali samo ćeš ih podsjetiti što nisi. Osim ako to ne
možeš riješiti —«

»Možemo početi s pogrebom«, reče Hober. »Krajnje je
vrijeme.«

Von Geiz kimne. Gadren pogne glavu. Mzun reče
nešto što Namir nije mogao razumjeti.

Namir nestrpljivo pogleda ostale, čekajući da netko
prevede. Nije nitko.

»Ako održimo pogreb, sva radna posada koju imamo
željeti će biti tamo. Kažem da odgodimo dok se ne obave
popravci«, reče Namir. Onda se on gorko nasmije i zavali u

svoj stolac. »Ali pretpostavljam da sam nadglasan.«

Kad se Namir vratio s Hotha i otkrio da je flotila
nestala, Chalis se nije protivila njegovoj odluci da potraži
preživjele.

Uopće nije govorila nakon što su napustili ledeni
planet, usprkos postupnom blijeđenju modrice na grlu.

Njezin susret s Darth Vaderom ostavio je dublje rane.
Namir je i ranije vidio vojnike kako se nose sa stresom i
traumom, pa ipak nije imao topline ili strpljenja za
guvernerku. Njegova otupjelost bila je predragocjena za
rasipanje. Pa ju je ostavio neka spava i sjedi sama. Podijelili
bi jednom na dan paket obroka iz njihovih zaliha, što su se
brzo smanjivale. Micala se s puta, što je Namiru bilo
dovoljno.

Na Ankhuralu, zatekao ju je samu u ambulanti, sat
prije Urlikavčevog pogreba. Vrat joj je bio prekriven
zelenim i žutim mrljama, a kosa joj je izgledala skorena od
prašine. Izvlačila je dugačku cijev za hranjenje iz usta kad je
Namir ušao; činilo se nepristojnim gledati, kao da je
prekidao nešto duboko osobno, ali ona nije zastala niti ga
pozdravila.

Kad je objesila cijev natrag na svoje mjesto, Chalis
pogleda Namira sa svog sjedala za stolom za preglede i
pričeka.

»Urlikavčev pogreb je noćas«, reče Namir. »Mislio
sam da biste trebali znati.«

Chalis kimne, ali ništa ne odgovori.
To zaboli Namira, iako mu je trebalo nekoliko dugih
trenutaka da si objasni zašto. Chalis je bila živa samo zato
što ju je Urlikavac primio. Chalis je još uvijek bila sa
Satnijom sumraka zato što je na Hothu pokušala spasiti
Urlikavca, umjesto da pobjegne.

Namir nije znao što je stvarno mislila o čovjeku. Nije
mu baš ni stalo. Ali morala je reagirati, duboko u svojoj
glavi. Prečvrsto se vezala za Urlikavca da samo strese sa
sebe njegov odlazak. A Namir je zaslužio vidjeti njezinu
reakciju — više puta joj je spasio život, i bilo mu je dosta da
ga ona ignorira.

Kad je postalo jasno kako nije imala namjere
odgovoriti, on odabere drugačiji pristup. »Više nije ovdje da
vas štiti«, reče on.

Na to Chalis lagano nagne glavu.
»Nađite način da doprinesete«, upozori Namir.
»Trebamo svaku pomoć koju možemo dobiti.«
Chalis zatvori oči kao da ga nije čula i pritisne svoje
grlo vrhom prsta, prelazeći preko modrice. Namir se namršti
na nju i zagrebe čizmom po steriliziranom bijelom podu.
Okretao se, kad ona konačno progovori.
»Prelat Verge«, reče Chalis. Glas joj nije bio onako
bolesno hrapav kao na Hothu, ali svejedno je zvučala kao
žena na samrti.
Namir si prevrti ime u glavi. Baklja ga je spomenula
— čovjek koji je vodio napad na Gromovnika u flotili.
»Što s njim?«
»On je dijete. Ni protokolarni droid ne slini toliko pred
svojim gospodarom.« Kapi pljuvačke letjele su joj s usana
dok je protjerivala riječi van. Izvadila je maramicu iz svog
džepa, obrisala kapi s koljena.
Namirova iritiranost povuče se, da bi je zamijenilo
zanimanje. »Pa onda?« Bitka u flotili bila je davno gotova.
Neprijateljski zapovjednik svima je bio zadnja briga.
»Zašto je jadni deran napao Satniju sumraka?« upita
ona, »kad je Darth Vader bio na Hothu?« Oči su joj se
usredotočile na Namiru, strog i ubojit pogled.
Nije imao odgovor. Nije čak ni shvatio pitanje.

Konačno, Chalis izdahne i legne natrag na stol za pregled.
Namir se išulja iz ambulante i odluči se pozabaviti
problemom guvernerke neki drugi put.

»Za >Ludog Urlikavca< Michu Evona, prvog i jedinog
satnika Satnije sumraka i najboljeg prokletog zapovjednika u
Savezu. Imperij je sigurnije mjesto, sad kad njega nema.«

Bila je to Ljepotanova zdravica, razvučena i ukočena,
ali bez mucanja. Namir podigne svoj vrč vrele grimizne
tekućine uz Gadrena, Baklju, Trzalicu i Nemenova — jednog
od pilota X-krilca na dopustu s Apailaninog obećanja, na
jednom od svojih rijetkih pojavljivanja među vojnicima
Satnije sumraka. Žoharica se dobrovoljno javila da ostane na
stražarskoj dužnosti na Gromovniku. Još je jedan stol
satnijinih vojnika sjedio tik preko puta u žarko narančastom
svjetlu ankhuralske krčme, izvikujući vlastite zdravice i priče
o prošlim bitkama.

»Učinit ćemo ga ponosnim na nas«, tiho reče Baklja.
Grupa je zajedno popila. Namir se namršti na preslatki
umjetni voćni okus vina.

Pogreb je bio jednostavan, u tradiciji Satnije sumraka.
U pokušaju da podignu moral, Namir i drugi stariji časnici
dogovorili su se da poslije toga puste odjeljenja na
ograničeni izlazak. To nije moglo pogoršati stvari,
pretpostavljao je Namir, a morao je priznati kako je davalo
dojam da se situacija donekle normalizirala. Opet je bio u
Klubu, gledajući Ajaxa kako vara na kartama; bio je na
Vanzeistu i s tamošnjima slavio pobjedu protiv Imperijalaca.

»Došao mi je na Bamayaru«, reče Trzalica u svoje
piće. Gadren i Ljepotan nagnuli su se naprijed da je čuju.
»Nakon što smo zauzeli onu smrdljivu luku —«

»Chenodra«, dopuni Baklja.
Trzalica slegne ramenima. »Chenodra. Došao mi je

dok se čistilo. Mislila sam da sam gadno zabrljala, s onim što
smo Ajax i ja napravili. Urlikavac je umjesto toga počeo
pričati o zgradama — nešto o lukovima i stupovima. Kao da
me bilo briga. Tip je bio šašav.«

»Nije bilo teme za koju se nije zanimao«, reče Gadren.
»Fektrin je vjerovao kako je Urlikavac prije rata bio učitelj.
To bi objasnilo puno toga.«

»Sairgon je znao što je bio«, primijeti Baklja. »Bili su
bliski.«

Namir okrene svoj vrč i gorko se nasmiješi. »Ali i
Sairgon je otišao, pa zagonetka ostaje. Urlikavac umire kao
legenda.«

»Znali smo mu srce«, reče Gadren, »i njegove strasti.
Zar je stvarno bio toliko tajnovit?«

Namir slegne ramenima. »Nije bitno. Tamo odakle
sam ja, svatko s petljom da vodi vojsku umire kao legenda.
To je zadnje što možeš dati.«

»Ne pratim«, reče Nemenov.
Ostali su se nelagodno uzvrpoljili. To nije bila dobra
tema za tu noć, znao je Namir. Krivio je piće za svoju
nepristojnost i nije prestao govoriti. »Puno je lakše«, reče on,
»boriti se zbog legende nego zbog politike ili religije. Ne
moraš se čak ni praviti da razmišljaš o nečemu. Umreš kao
legenda, pa tvoji sljedbenici generacijama imaju opravdanje
da nastave ratovati.«
Gadrenov glas bio je strpljiv i pomirljiv. »Onda se
moramo potruditi da pamtimo Urlikavca kao čovjeka, a ne
mit, pa ćemo izbjeći tu klopku.«
Ostali napeto kimnu, pogleda uprtih u Namira. On se
natjera na smiješak i popusti s malim odmahujućm pokretom
ruke. Nije došao u krčmu svađati se.
Razgovor je išao dalje. Između novih rundi pića te
prljavih Trzaličinih šala i Ljepotanovog nježnog podbadanja

Nemenova, grupa je pričala priče o Urlikavcu i Satniji
sumraka. Baklja se prisjetila otvorenog novačenja na
Demilochu, kad je Urlikavca napucao imperijalni špijun koji
se pravio da je svježe meso; kad se probudio dva dana
kasnije, bio je ljut čim je saznao da je Sairgon prije vremena
prekinuo novačenje. Ljepotan je govorio o mračnim danima
nakon gubitaka satnije na Magnusovom rogu, kad je Savez
pokušao prerasporediti preživjele u druge pješačke postrojbe;
Urlikavac se borio da zadrži svoje vojnike zajedno i spasi
satniju od uništenja.

Kasno navečer, nakon što je Namir potplatio krčmara
neka previdi razbijene vrčeve i polomljen stolac za drugim
satnijinim stolom, žalovatelji su po dvoje ili troje krenuli
natrag na Gromovnika. Čak i pripiti, nitko nije bio toliko
glup da putuje sam. Konačno su Gadren i Namir bili jedini
preostali.

»Nikad mi se nije sviđao, znaš«, reče Namir.
»Znam«, odvrati Gadren. Koža mu je izgledala poput
žara pod jarkim svjetlom u krčmi.
»I dalje ne mogu zamisliti Satniju sumraka bez njega.«
Gadren polagano kimne glavom i skupi dvije ruke.
Tihi treperavi zvuk izađe mu iz grla, kao da je susprezao
riječi što su se hrabro borile da izađu. »Ima istine u onom što
si rekao o legendama«, konačno prizna. »Lakše se boriti kad
je simbol pri ruci.
»Svi smo predani borbi protiv Imperija. Ne sumnjam
ni u čiju hrabrost, ni u čije razumijevanje dubokog zla s
kojim se suočava naše doba. Ali Urlikavac je fokusirao naše
nade, a ako će Satnija sumraka izdržati... treba taj fokus. San.
Cilj.«
»Ili nešto takvo«, reče Namir.
»Ili nešto takvo«, složi se Gadren.
»U ovom trenu«, primijeti Namir, »jedva da imamo

brod.«
Gadren se nasmije, kao da ga se to uopće ne tiče.

»Satnik«, reče on, »nikad nije brinuo o snazi u brojevima ili
opremi. Vjerovao je da, dokle god bude djelovala prema
svojim načelima, Satnija sumraka ne može biti ubijena.«

»On je bio fanatik«, dobaci Namir.
»Ne«, odvrati Gadren, a riječ izađe sa snažnom
odlučnošću. »On je bio čovjek od razuma. Ali ni ja ga ne
mogu objasniti.«
»Pretpostavljam da onda nije ni važno«, reče Namir i
iskapi svoje piće. »Ludi fanatik ili neuhvatljivi genij, i dalje
nam nema budućnosti bez njega.«

Namir je te noći imao kabinu samo za sebe. Roja je bio
mrtav, a ostali njegovi drugovi na spavanju odlučili su
spavati vani. Bez zvuka disanja njegovih suboraca, potpuna
se tama činila pustom. Poput grobnice.

Poput urušenog tunela na Hothu.
Napol sanjajući, Namir ugleda oklopljeni lik u crnom
kako ubija njegove drugove snopom svjetla. Vidio je Chalis
kako se nedodirnuta diže u zrak, čuo je hrskavicu u njezinom
vratu kako pucketa poput lišća.
Jesu li se zbog toga ostali borili? Je li to bilo »duboko
zlo« za koje je Gadren tvrdio kako ugrožava sve što postoji?
Potpuna izopačenost, poduprta neiscrpnom moći;
beskrajna sjenka što zastire sve zvijezde, oblikovana poput
Galaktičkog Imperija. Darth Vader bio je samo njezin šiljak.
Ništa u Namiru nije se željelo opet suočiti s tom
tamom. Ali počinjao je shvaćati zašto muškarci i žene
Satnije sumraka neće ustuknuti pred beznađem njihova cilja.
Misli su mu plutale, zibane na moru pokvarenog vina
koje je popio. Prisjetio se Chalis kako se ruga strahovima
Pobune pred potpunom pustoši, i svojih dana sa Sektom —

prvi put da je svoje kolege vojnike smatrao obitelji. Prisjetio
se zadnjeg puta kad se dobro napio, s kapetanom
pobunjeničkog teretnjaka na Hothu.

Te si je noći dao obećanje: Ako ne možeš stati iza
onoga u što vjeruju, možda je vrijeme da ideš.

Zasluživali su bolje.
Sve ih je volio. Gadrena i Baklju, Ljepotana i
Žoharicu, Trzalicu i Hobera. Roju i Beaka. Tehničarku za
vezu koju Satnija nikad nije zamijenila. Piru.
A nije se mogao okrenuti. Nije ih mogao napustiti dok
su krvarili u prašini planeta poput Ankhurala.
Do jutra, Namirova glava nije bila ništa bistrija, ali bio
je siguran da mora djelovati. Mora naći cilj o kojem je
Gadren govorio, naći Satniji sumraka nadu nakon
Urlikavčeve smrti. Dati satniji sredstva da se bori protiv
Imperija.
Pojma nije imao kako.