STAR WARS - Alexander Freed - Bojište Satnija sumraka

planete i borbene flote.
Pa ipak se nije smiješio. »Dovedite prelata na most i

dajte mi taktičke podatke«, reče on osorno. »Trebat ću
također vezu s eskadrilom Vixus.«

Posada mosta bacila se na posao. Tabor se povukao u
taktičko središte da bi razmotrio svoje mogućnosti. Sullust
najvjerojatnije neće odbiti Gromovnika. To je bilo dobro;
Verge je baš iz tog razloga inzistirao da regionalni guverneri
ostanu neupućeni o statusu svojih sustava kao meta. Ali
Verge je također dobro podijelio svoje snage, potajice
smjestivši eskadrile TIE presretača blizu Chalisinih
najvjerojatnijih žrtava.

»Dobro napravljeno!« proglasio je prelatov glas. Tabor
osjeti kako mu dječakova šaka steže rame. »Slijede li
standardnu proceduru?«

»Ispuštanje desantnih brodova na površinu planeta?
Da, prelate.« Tabor prijeđe rukom preko taktičkog
holograma, prebacivši pogled sa skupine zvijezda na izravni
prijenos sa Sullusta. »Vixus je spreman za pokret, ali
očekujem kako će pobunjenički transporter pobjeći čim
iskrcavanje bude gotovo...«

Verge žustro odmahne glavom. »Nema žurbe«, reče
on. »Naša lovina je Chalis, a ne hrpica pobunjeničkih
vojnika. Osim ako nismo apsolutno sigurni da je sa
zemaljskim snagama?«

»Nema dokaza ni da je, ni da nije«, odvrati Tabor.
»Onda njezin brod ostaje prioritet. A njezin će se brod
vratiti jednom kad zadatak na tlu bude izvršen.«
Tabor se mračno nasmiješi. »Slažem se. Dat ću da se
Vixus prebaci na Sullust i pripremi za Gromovnikov
povratak. Moglo bi također biti mudro kontaktirati
sullustanske kopnene snage i osigurati se da pobunjenička
satnija ne bude sasvim zbrisana. Malo vjerojatno, ali ako im

se posreći...« On slegne ramenima. »Moramo biti sigurni
kako će Gromovnik imati razloga za povratak.«

Verge se nasmije, bestidno zabacivši glavu. Zvuk je
bio veseo i radostan, pun života i strasti. Još je više podigao
Taborov duh — ali samo na trenutak, prije no što se
podsjetio otkuda je dolazilo momkovo veselje: iz njegove
lude opsesije ekstravagancijom, njegovog poluskrivenog
užasa, i njegova mesijanskog uvjerenja da je prethodnik
novog imperijalnog načina života.

Odjednom se Tabor opet osjeti starim. Mišići su mu se
činili previše zakržljalima da bi mu držali tijelo uspravnim.
Ali opet se nasmiješio i nastavio svojim poslom. Možda će
pobjeda i Taborov primjer smekšati momka. Profiniti njegov
genij u nešto zrelije.

Unutar sat vremena, eskadrila Vixus bila je na putu za
Sullust. I Glasnik je uzeo novi kurs, iako će njegov dolazak
biti kasniji. Bila je šteta, pomisli Tabor, što posada neće
osobno svjedočiti padu Gromovnika nakon svega što su
učinili... pa ipak je bio siguran kako će se sve poslije toga
pokazati zadovoljavajućim.

»Kad ovo završi«, Verge reče dok su zajedno stajali na
prozoru mosta, gledajući azurni vrtlog hipersvemira što se
mreškao oko broda, »bit ćete nagrađeni, znate. Vi i ja
zajedno ćemo otići pred Imperatora. Vaša uloga u ovom
pothvatu bila je ključna.«

Tabor se samo želio vratiti svome domu: svojim
razredima i svome priboru za čaj i prirodnoj aromi i nebu i
gravitaciji Caride. Poznavao je prelata dovoljno dobro da to
ne kaže.

»Hvala vam, prelate.«
Verge se zahihoče i dodirne vrhom prsta prozor,
klizeći njime niz ploču kao da je mogao osjetiti bilo
hipersvemira. »Niti će vas, mislim, posada ovog broda

zaboraviti. Ne znam što će nam donijeti budućnost, ali
veselim se vidjeti njihovo sljedeće postignuće.«

Tabor okrene glavu i krajičkom oka obuhvati borbene
postaje. Proučavao je ljude što su mu pljeskali, čije je
strahove ukrotio i čiju je svrhu pažljivo hranio otkako je
stigao na brod. Pokušavao je zamisliti što bi oni htjeli kao
nagradu.

»Siguran sam da ćete se ponositi njima«, reče Tabor.
»A oni će ponositi vama.«

POGLAVLJE 31

PLANET SULLUST
Prvi dan opsade na Inyusu Toru

NAMIR JE DAO pripremiti desetak odjeljenja za potragu i
spašavanje. Nije to bila kombinacija koju bi htio — premalo
bolničara i inženjera, previše stručnjaka za rušenje — ali svi
su bili spremni za borbu i mogli su brzo putovati. Ostatak
satnije ostati će u proizvodnom postrojenju i utvrditi se pred
napadom.

Jer napad je sigurno slijedio, a Satnija sumraka nije
imala kuda bježati.

Dao je znak prvom valu neka krenu. Izviđači što su
jahali na brzačima, opljačkanim iz hangara postrojenja,
polete niz obronak planine, skrenuvši prema stupu crnog
dima što se dizao u nebo. Ostatak odjeljenja trebat će stići do
Gromovnika — što god da je ostalo od Gromovnika —
pješice. Kimnuo je Carveru, koji je počeo govoriti u svoj
interkom. Čizme nagaze po opsidijanu i stijeni, a vođe ekipa
poviču zapovijedi za pokret.

Namir popravi svoju kacigu i masku za disanje, stegne
remen puške i krene za njima, kad preko veze uskoči glas.

»Mrtvi su, a mi vas trebamo ovdje. Prekinite s time«,
reče Chalis.

Namir ne odgovori. Umjesto toga, on se pridruži
vojnicima što su hitali niz stijenu prema svom izgubljenom
brodu.

Pokuša se prisjetiti koliko je ljudi bilo na Gromovniku
— više od trideset stalnih članova posade, svi pripadnici
satnije koji nisu bili propušteni za borbu na tlu...

...i ozlijeđeni vojnici, nesposobni za dužnost.
Koliko ih je bilo? Von Geiz bi znao, ali i on je ostao na
Gromovniku.
Dovraga i sve.
Putovanje do transportera bilo je brutalno. Rani pad
ogrebao je Namirove ruke do krvi dok je klizao niz kosinu
šljunka. Izvješća izviđača tjerala su ga naprijed, u pokret,
usprkos teškom terenu. Brod je još uvijek bio dijelom
netaknut, rekoše izviđači; reaktor nije eksplodirao pri udaru.
Moglo bi biti preživjelih.
Međutim, kad je brod došao u vidokrug, bilo je teško
sačuvati nadu. Gromovnik je bio netaknut samo utoliko što
se nije sasvim raspao. Čak i izdaleka na planini, čak i kroz
dim, Namir je mogao vidjeti ogromni procijep kroz sredinu
broda. Ako bi pokušao poletjeti, raspao bi se na dva dijela.
Ubrzo nakon toga, izviđači su prijavili kako stižu
imperijalni zrakobrzači. Ako je bilo ikakvih izgleda za
spasiti preživjele, to se trebalo obaviti prije no što
bombarderski napadi svedu olupinu na krater pun opaljenog
metala.
Naprijed. Namir je slušao kako prvi val spasitelja
dojavljuje svaku pobjedu i gubitak. Otkinuli su vrata i našli
članove posade mosta pod konzolama, ozlijeđene ali žive.
Našli su pokidane dijelova M2-M5 razbacane po ambulanti;
posljednji čin zajedljivog droida bio je da pokuša zaštititi
ranjenike. Do trenutka kad je Namir stigao na mjesto pada,
Von Geiz je — lica umrljanog krvlju, crvenom poput
upozoravajućeg svjetla — počeo razvrstavanje ranjenih:
prebrajanje mrtvih, slanje najtežih ranjenika brzačima prema
proizvodnom pogonu, zapovjedanje ostalima neka se pješice

pridruže Satniji.
Namiru je bilo drago da stvar prepusti stručnosti starog

liječnika. Razgovor je držao kratkim, dok su se sklanjali pod
komadom trupa i slušali kako blasterski topovi zasipaju
stijenu oko njih. »Koliko nestalih?« upita Namir.

»Još dvadeset, možda«, odgovori Von Geiz. »Ne
možemo doći do donjih paluba.«

»Pokušavajte i dalje«, odvrati Namir. »Ali ako
počnemo gubiti odstupnicu, svi se zajedno povlačimo.«

Von Geiz kimne glavom. Bio je dugo vremena sa
Satnijom i znao je kad se pacijenta više ne može spasiti.

Dok je poslijepodne prolazilo, odjeljenja su stvorila
lanac između olupine i proizvodnog postrojenja. Namir bi
pratio šačicu šepavih i izubijanih članova posade stotinu
metara uzbrdo, da bi ih predao sljedećem odjeljenju,
uvjeravajući ih kako sklonište nije daleko. Zabova ekipa
postavila je priručno snajpersko gnijezdo iznad olupine da bi
pružilo zaštitu, dok su drugi spašavali spremnike tekuće
bakte i medicinske uređaje. Kad je pala noć, Namir je
savijenih koljena vukao zapovjednika Tohnu, naslonjenog na
rame. Pritiskao je ostacima svoje rukavice masku za disanje
težem čovjeku, dok je Gromovnikov kapetan pokušavao
urlati od boli. »Previše neprijatelja, preblizu«, reče mu
Namir. »Ne smijemo odati naš položaj.«

Teži bombarderi konačno su stigli ubrzo nakon
sumraka i stali probijati svježe rupe u Gromovniku,
razbacujući naokolo krhotine metala i kosti. Manje grupe
ranjenika izlazile su iz zaklona, čak i kad su se imperijalne
kopnene snage pojavile na obzoru, a njihove ih izviđačke
grupe zasule neprestanim plotunima blasterskih munja.
Namir se nije sjetio da je poslao zapovijed za povlačenje,
iako je znao da je morao. Usta su mu imala okus po pepelu, a
usne su mu bile ispucane dok je započinjao svoj konačni

marš natrag. Prestao se znojiti satima prije, a noge su ga
boljele sa svakim korakom uzbrdo. Samo se na trenutak
zapitao o stanju u proizvodnom pogonu, a onda je otjerao tu
misao iz svog uma. Prvo preživi, rekao je sam sebi. A onda
pronađi način da spasiš Satniju sumraka.

***
Od vojnika koji su se pridružili spasilačkim ekipama,
za petero se nije znalo gdje su kad je Namir došepao natrag u
proizvodno postrojenje, probivši se kroz labirint barikada
improviziranih iz industrijske opreme. »Ako se ne vrate za
sat vremena, pretpostavi da su mrtvi«, reče on Trzalici koja
je čuvala stražu na najdubljem stražarskom mjestu. »Ako se
pojave kasnije, možemo vjerovati u čuda.«
Osjećao se istovremeno šupalj i težak, ljuska od tijela
što je nosila olovnu kožu. Muškarci i žene pohitali su do
njega dok je hodao pod prigušenim žutim svjetlom kroz
glavni pristupni hodnik. Nitko mu nije donio vode ili hrane
ili nove rukavice. Umjesto toga, zatrpali su ga izvješćima o
Apailaninom obećanju, koje je, izgleda, pobjeglo netaknuto
sa Sullusta; ekipa je pokušavala uspostaviti vezu i odrediti
položaj topovnjače. Rekli su mu za imperijalne pješačke
snage što su okruživale podnožje planine i polakao zatvarale
omču. Nagađali su o mogućnosti popravka Gromovnika —
izvedivo s propisnim resursima, ali nemoguće pod paljbom
— ili što se umjesto toga može skinuti i spasiti s njega.
Namir je pokušao sve to upiti, shvatiti izvješća i dati
upute kad bi ga tražili. Kad je riješen i zadnji hitni zahtjev,
povukao je na stranu jednog od novaka s Haidorala, čijeg se
imena nije mogao sjetiti. »Što trebate, satniče?« upita ga
čovjek.
Namir ga nije ispravio. »Želim vidjeti vojnu bolnicu«,
reče on. »I želim vode. I želim se naći s guvernerkom
Chalis.«

Nakon što se napio, nakon što si je smirio trbuh poslije
udisanja teškog zadaha u postaji za pomoć, zatekao je Chalis
u uredu upravitelja. Ogromni prostor bio je pošteno
ispremetan — vjerojatno od strane upravitelja kad je Satnija
tek sletjela — a udubljenja u zidu što su nekoć držala plakete
ili nagrade sad su bila prazna. Tapecirani naslonjač bio je
opaljen na jednom kraju, a pored njega je hrpa kutija
sadržavala zapise postrojenja. Chalis je sjedila za stolom,
očito isklesanim iz jednog komada planinske stijene, prstima
stežući rub kamena kao da ga je očekivala zdrobiti u prašinu.

»Netko je ovo isplanirao«, reče ona, napetog i
ogorčenog glasa. Nije se trudila pitati Namira o operaciji
spašavanja. »Čim smo sletjeli, bili su spremni odsječi nam
pravac bijega.«

A čiji je to propust?, htio je pitati Namir. Ali nije želio
znati odgovor. Sad jedva da je bilo važno.

»I što čemo dalje?« upita on umjesto toga.
»Naš neprijatelj — zbog jednostavnosti, pretpostavit
čemo kako je to prelat Verge — dovodi pojačanja da nas
zbriše. Uskoro bih očekivala zvjezdani razarač u sustavu.
Bio bi dovoljan samo jedan.«
»Jedan bi bio dovoljan i na Hothu.« Srušio se na
naslonjač. »Koliko brzo te stvari idu?«
»Brže nego oljuštena pobunjenička korveta, kojoj su
prošli najbolji dani. Ne bih nam dala više od dana, najviše
dva.«
Htio je otplutati, na trenutak prestati misliti. Natjerao
se da govori. »Onda prvo nekako poletimo s planeta.
Krenemo dalje u Vanjski obruč, poližemo rane —«
»Što?« Chalisin ton odjednom je postao oštar. Namir
se uspravi u naslonjaču.
»Znaju«, reče on, frustracija mu je opet dala snage.
»Prelat je prozreo naš plan. Stalno ste ponavljali da ako se to