STAR WARS - Alexander Freed - Bojište Satnija sumraka

zvjezdanog razarača i Gromovnika. Topovnjača nikako nije
mogla znati što se događa, ali svejedno je bila spremna
žrtvovati se. Glupi i odani preko svake mjere, pomisli
Baklja.

»Pucaju«, dojavi jedan potporučnik.
Holoprikazivač zatrepće s tisuću sićušnih bljeskova
kad je zvjezdani razarač upregnuo svoja oružja. U usporedbi
s time, bljeskovi s Obećanja činili su se mlaki i beživotni.
Flotila se raspršila. Gromovnik nije dovršio svoje
popravke ali bio je, znala je Baklja, spreman za plovidbu
svemirom. A prelat Verge imao je pravo — ni Gromovnik ni
Obećanje nisu imali izgleda protiv zvjezdanog razarača.
Bilo je očito što zapovjediti, čak i bez Urlikavca ili
Paonua. Baklja se nadala kako će joj satnik oprostiti.
»Pripremite se za skok«, reče ona.
»Moramo podići štitove«, odvrati jedan od
potporučnika — žutokoži Mirialanac s licem prekrivenim
crnim tetovažama. Bio je nagnut nad svojom kontrolnom
pločom, ne gledajući Baklju.
»Skačemo i primamo udar«, reče Baklja.
Mrzila se igrati vođe. Nadala se da će dečko poslušati.
Gromovnik se počeo tresti kad je kiša čestica sa
zvjezdanog razarača stala zasipati njegov trup. Baklja
zanemari trešnju i unese skup koordinata u navigacijsko
računalo, poslavši ih Apailaninom obećanju. Osjetila je kako
se paluba miče kad se brod stao kretati.
Nadala se kako je ono što se događalo u pobunjeničkoj
tajnoj bazi — što god Urlikavac i Chalis namjeravali s
Vrhovnim zapovjedništvom Saveza — bilo vrijedno
raspršivanja flotile i otmice Gromovnika.
Pitala se hoće li poživjeti da to sazna.

POGLAVLJE 20

PLANET SULLUST
Nula dana nakon plana Ka jedan nula

SP-475 bila je treći jurišnik u doku za pristajanje.
Držala je glavu pognutom i blaster mirnim, kao što je bila
obučena. Slijedila je svog partnera do zaklona iza stanice za
punjenje, tražeći neprijatelje dok je ostatak grupe nadirao.
Uzdala se u svoj prikazivač u kacigi da joj ukaže na kretnje,
da je upozori na svakog neprijatelja koji joj je promakao.

»Čisto! « dobaci glas izobličen smetnjama.
Govornikova oznaka treptala je na njezinom prikazivaču, ali
nije bila važna. Vjeruj pozivu, 475 reče sama sebi. Vjeruj
svojim kolegama — ne samo svojoj opremi.

Dvanaest jurišnika raspršilo se po ugljikom ojačanoj
krntiji od teretnjaka, registriranog kao Uspomena. Ako su
informacije Ureda za sigurnost bile točne, pripadao je
najtraženijem teroristu na Sullustu.

475 nadala se da je informacija bila točna. Bila je
spremna da se život u Pinyumbu vrati u normalu.

Nakon napada na postrojenje za preradu, Imperij je
uveo novu antiterorističku politiku. Počele su dnevne racije
po radničkim spavaonicama i stambenim blokovima, stroga
ograničenja na pristup računalnoj mreži, nove sigurnosne
kontrolne točke na tramvajskim i željezničkim postajama što
su vodile iz grada do površine. I naravno, beskrajne smjene
za Jurišnički korpus. Što god civili govorili, nikad nije bilo

dosta vojnika da zadovolje potrebe Imperija.
SP-475 primila je pohvalu za prijavu tajanstvenog

priliva zaliha u ruke radnika. Njezin ujak odveden je u
pritvor prije tjedan dana. Nije bio optužen. Bit će slobodan
jednom kad se stvari smire, bila je sigurna, ali bila je umorna
od ogorčenih pogleda njegovih prijatelja kad je išla kući, u
spavaonicu vojnika.

Izvršavala je svoju dužnost. Istina, život je bio težak za
narod Pinyumba — ali najbolji način da se stvari učine
lakšima bio je da se zaustave pobunjenici i borci pokreta
otpora, koji su razarali tvornice i podmićivali nevine.

Interkom u njezinoj kacigi opet je zapucketao: »Dvije
ekipe: Provjerite unutra. Čuvajte se.«

Njezin partner je kimnuo i poveo.
Glasine su govorile kako su pobunjenici voljeli spajati
svoju opremu na improvizirani eksploziv. 475 čula je priče iz
treće ruke o jurišnicima koji su izgubili udove zbog
eksplozija detonita, čiji je oklop probio šrapnel izoštren
vrijednim pobunjeničkim rukama. Nikad nije vidjela bombu
osim na obuci.
Kakva su čudovišta ti ljudi? Pročitala je izvješće o
Nien Nunbu — vođi pobunjeničke terorističke ćelije,
rođenom Sullustancu, sitnom lopovu koji je krao od svojih
poslodavaca prije no što se pridružio Pobuni. Ali sitni lopovi
nisu ostavljali vojnike da se utapaju u krvi unutar njihovih
kaciga. Sitni lopovi mogli bi ubiti kad su stjerani u kut, ali
samoobrana nije bila isto što i hladno isplanirani pokolj.
SP-475 bila je druga od osam jurišnika na teretnjaku.
Dah joj je unutar kacige zvučao preglasno. Jedino svjetlo
dolazilo je iz doka za pristajanje.
»Noćno gledanje«, stigne zapovijed od 113. Jurišnica
475 nikad nije vidjela njegovo lice, ali bilo joj je rečeno kako
je on jedan od izvornih kloniranih komandosa koji su

osnovali Jurišnički korpus. Glas mu je zvučao staro. »Ništa
ne dirajte.«

Pustila je neka joj se vizir prebaci. Pojačanje noćnog
vida ostavljalo je zelenu izmaglicu preko hodnika, ali i to je
bilo bolje nego ništa.

Grupa se šuljala naprijed i stigla do trostrukog
grananja. 475 izvuče planove modela teretnjaka — tip VCX-
150 proizvođača Corellijanska strojogradnja — na svoj
prikazivač. Pet-šest mjesta za upasti u zasjedu ili namjestiti
klopku. Ona potapše svog partnera i krene lijevim prolazom,
nadajući se najboljem.

Isprva je potraga tekla polako. Pretraživali su svaku
prostoriju za komunikacijskim signalima ili izvorima snage
— bilo čime što bi moglo biti korišteno u bombi — prije no
što bi ušli. Međutim, kad su nakon deset minuta jedva
završili prvu prostoriju s ležajima, iz garnizona je stigla
zapovijed da se stvari ubrzaju. Ako pobunjenici nisu bili na
brodu, stožer je to htio znati. Svaka sekunda potrošena u
neizvjesnosti bila je sekunda u kojoj je neprijatelj mogao
načiniti više štete.

U spremištu za teret, našli su ohlađeni sanduk pun
paketa bakte, dovoljnih da snabdijevaju bolnicu mjesec dana
ili obogate krijumčara na crnom tržištu. Ispod ležaja, 475
otkrila je sanduk napunjen s dovoljno specijaliziranog alata
da se rastavi zvjezdani lovac.

Slična izvješća stizala su i od ostalih: podatkovni
čipovi napunjeni propagandnim videomaterijalom, svježi
zavoji, pakiranja obroka. Nema oružja. Kad su ekipe završile
s pretragom svojih odvojenih dijelova broda, okupile su se u
uskom hodniku pred upravljačkom kabinom.

SP-113 davao je upute da se zakoči oprema i pripremi
brod za forenzičke tehničare, kad se 156 izdvojio iz skupine,
gledajući u vodič preko ploče u hodniku. Kad je 475

pogledala prema njemu, on žustro odmahne glavom i rukom
pokaže na zid.

Kao jedan, svi jurišnici pokrenu se da blokiraju hodnik
u oba smjera i upere puške u ploču.

156 proučavao je ploču — ne širu od duljine njegove
ruke, postavljenu u zidu hodnika na metar visine — a onda je
konačno snažno udari kundakom svoje puške. Ploča se
pomakne u svom okviru, več odšarafljena. 156 posegne i
povuče metalnu ploču.

U stiješnjenom spremištu, još smanjenom vodopadom
cijevi i žica, čučao je tuđinac smeđeg krzna, mršavih nogu
priljubljenih na prsa i duge njuške ukliještene među
koljenima. Široke crne oči buljile su u vojnike dok je pola
tuceta puški ciljalo u njega. Kaciga jurišnice 475 prepoznala
je vrstu prije nego ona sama: Chadra-Fan.

Tuđinac je drhtao, ali nije se micao. 475 mu pokuša
vidjeti ruke, ali bile su mu skrivene iza nogu. Nije mogla
znati drži li oružje.

»Gdje je Nien Nunb?« zalaje 113. »Gdje su ostali?«
»Ne ovdje«, reče tuđinac tihim, piskutavim glasom.
»Negdje u gradu. Puno sreče da ih nađete.« Čudno se
hihotao. 475 smatrala je to živčanim smijehom.
Htjela je pogledati za sobom, kao da bi ostali
pobunjenici mogli ispuzati iz zračnih odvoda i šahtova za
održavanje. Ostala je usredotočena na Chadra-Fana.
»Tko su njihovi kontakti na Sullustu?« upita 113. »S
kim radite ovdje?«
Iznova, čudan smijeh.
»Zašto mislite da radimo s ikim?« upita tuđinac.
113 htjede odgovoriti, ali Chadra-Fan nastavi govoriti
između hihota. »Sve ste ih ustrašili, pa uopće neće raditi s
nama. Oh, uzet će oni našu hranu, ali pridružit će se Pobuni?
»Ne, ne, ne. Napad na postrojenje za preradu? To smo

bili mi. Naša ćelija. Nitko drugi.«
»Vodite ga odavde«, reče 113.
Tri jurišnika — oni najbliži ploči — stupe naprijed.

475 napravi korak nazad, pokušavši uspostaviti sekundarni
kordon ako tuđinac pokuša pobjeći. Disala je polako,
protjerujući zrak unutra i van kroz zube. Bila je obučena za
ovo. Njezini drugovi znali su svoju dužnost. Mogli su
svladati jednog pobunjenika.

Skoro je izgubila tuđinca iz vida kad su ga tri jurišnika
zatvorila, ali čula mu je riječi: »Nije dobro. Ne danas.«

A onda krik, proškripan kroz smetnje u njezinom
interkomu:

»Detonator!«
Zamrzla se sekundu predugo. Tijelo u bijelom oklopu
zabije se u nju, pokušavši se progurati, pokušavši pobjeći.
Udar zavrti Tharu pola kruga i ona potrči. Više nije mislila
na svoju ekipu. Više nije mislila ni o čemu.
Ona osjeti udarac u leđa, osjeti svoje noge izbijene
ispod sebe, a lice joj tresne u prednji dio kacige kad je bila
potjerana naprijed. Začu se zvuk, golemi prasak i tutnjava
jedva prigušena njezinim oklopom.
Duge je trenutke bila previše omamljena da bi se
kretala. Kad je opet pogledala gore, zatekla se kako leži
ispružena na pola puta niz rampu za ukrcavanje. Nije čula
ništa osim daleke zvonjave. Nije mogla disati i shvatila je
kako joj nos krvari.
Thara — 475 — preživjela je svoj prvi pobunjenički
napad. Ali brod je smrdio po otopljenoj plastici i spaljenom
mesu i krznu, a ona se upita tko je još imao toliko sreće.

III. DIO
NAPAD

POGLAVLJE 21

PLANET ERUCIVAL
Dan četvrti Bitke za Toranj
Devetnaest godina nakon Ratova klonova

KUPOLA NAD TORNJEM svjetlucala je u uljastim
duginim bojama, kao da je jedan od velikih tuđinskih zračnih
brodova iskrvario svoj stajni trap po Crucivalu. U večernjem
sumraku, njegovo je svjetlucanje nadjačalo sve drugo na
obzoru, a blještao je jače i sjajio to žešće sa svakim udarom
energije koji bi pogodio, svakim neprijateljskim plotunom.
Zelena i žuta vatra strujila je u savršenim crtama iz udaljenih
topova i mreškala neprirodnu površinu kupole. Plamteće,
pucketajuće granate padale su s vriskom na kupolu i
eksplodirale u praskovima što su mogli poravnati brdo.

Izvan kupole, na više od kilometra oko načičkanog
čeličnog tornja, krajobraz se sastojao od pepela, iskrivljenog
metala i tijela mrtvih. Tu i tamo, vlati žute trave tiskale su se
uz spaljeni kostur oborene letjelice. Rovovi i kameni zidovi
urušili su se. Nekoliko hrabrih, budalastih muškaraca i žena
bilo je pognuto nisko pri tlu i ispaljivalo je pojedinačne hitce
prema osvajačima, ulogorenima tik izvan vida.

Bitka je bila izgubljena. Mladić zvan Hazram znao je
toliko. Još važnije, nikad nije ni mogla biti dobivena, pa je
mrzio sam sebe što to nije prije uvidio.

Vukao se kroz prašinu, prstima se ukapao u tlo i
stopalima strugao po šljunku. Osjetio bi kako ga nešto oštro

ubada u prsa, pa bi se pažljivo pridignuo ne više od pedlja,
da izbjegne da se poreže na šrapnelu. Kad bi bio izložen,
jurio je poput guštera prema zaklonu. Kad bi se zatekao u
ostacima rova, predahnuo bi.

Podići glavu značilo je smrt: spaljivanje jednim od
neprijateljskih snopovskih oružja što je brisalo preko bojišta;
ubojstvo pucnjem iz snajperovog blastera; dezintegracije
jednim od nogatih strojeva gospodara tornja, što su izgleda
podjednako revno ciljali i prijatelja i neprijatelja; nabijanje
na krhotine jednog od tih istih strojeva, kad bi se razletio.

Toliko vrsta smrti.
U rovu, dok se Hazram opipavao od glave do pete,
tražeći krv ili ozljede, shvatio je da više ne nosi svoj čestični
blaster.
Nasmijao se promuklim i čudnim zvukom. Blaster je
ostao bez napajanja prvog dana borbi. Bila je to njegova
plaća — čisto i ulašteno oružje što se moglo mjeriti s bilo
čim napravljenim na Crucivalu — za pristupanje u pomoć
gospodarima tornja, tuđincima što su se nazivali Prvi
Galaktički Imperij.
Tada se to nije činilo lošom pogodbom. Borio se za
toliko gospodara: za vojvodu Malkhana i njegov klan,
Opalnu sektu i njezinih stotinu doktrina i pravični žar, Gospu
od novčića i njezine bogoslove zaogrnute prašinom te još
puno njih, svi sa složenim razlozima zašto bi Crucival po
pravdi trebao pripasti njima, i samo njima. Ali nije se mogao
prisjetiti kad mu je zadnji put bilo stalo do opravdanja rata
njegovih gospodara, ili kad je zadnji put vjerovao kako bi se
Crucival pod jednom vlašću razlikovao od Crucivala pod
nekom drugom. Kad su poslanici Imperija po prvi put u
mnogo godina izašli iz tornja, objavljujući kako na planet
stiže neprijatelj i kako će oni naoružati svakoga tko prisegne
na borbu, to se činilo još jednom prilikom. Najboljom

prilikom koju je Hazram vidio u tko zna koliko godina.
Bio je prestar da se još uvijek pridružuje crucivalskim

frakcijama, jednoj za drugom. Više nije bio dijete, željno da
prisegne životom i duhom za stvar. Njegove prošle odanosti
činile su ga sumnjivim ili parijom. Ostalo mu je malo staza,
pa ako je mogao sebe i svoje saveznike naoružati onako kao
Malkhan, i osnovati si svoju frakciju, s dovoljno moći —

— pa, tu je bilo mogućnosti. A Imperij je tražio samo
jednu bitku.

Poveo je Piru sa sobom. Piru, koja je bila uz njega još
od Sekte; Piru, koja je bila obitelj. Unovačio je i druge,
poput Tara i Mishrua: ljude protiv kojih se borio prije no što
su izgubili svoje gospodare. Našao ih je na gradskim
ulicama, kako skrivaju svoje oznake i pljačkaju prolaznike.
Hazramova banda imala je sveukupno skoro tucet ljudi,
vojnika spremnih da prestanu lutati iz rata u rat.

Kad su im imperijalni vojnici u bijelom predali puške,
i rekli im da brane toranj od pobunjenika s neba, Hazram je
pogledao svoju bandu i vidio preživjele. Vidio je najveće
ratnike na Crucivalu.

Skoro svi su poginuli u prvom valu.
Gospodari tornja i njihovi vojnici odjeveni u bijelo
povukli su se pod kupolu i pustili neka se njihovi plaćenici
suoče s pobunjeničkom prethodnicom. Imperij je morao
znati kako ljudi s Crucivala nisu mogli nadjačati
pobunjenike. Plaćenici su bili topovsko meso. U najboljem
slučaju, predstavljali su taktiku odugovlačenja. Tisuću
vojnika i tisuću čestičnih blastera nisu bili ništa protiv
tuđinskog arsenala.
Hazram to nije uvidio na vrijeme, pa je proklinjao
samog sebe.
Izvukao se iz svog rova i nastavio puzanjem preko
bojišta i dalje od tornja.

Začuje tiho brujanje iza sebe. Spazi preko ramena
metalnu kuglu veličine ljudske glave kako lebdi nad
olupinama, s jednim crvenim okom što je treptalo amo-tamo.
Pripadala je Imperiju, ne pobunjenicima, ali Hazram je znao
što će učiniti. Kad vidi da se nešto miče, zabulji se. Tamo
gdje se zabulji, uskoro dođe letjelica. S letjelicama stizale su
kiše uništenja.

Usprkos zdravom razumu, Hazram potrči. Bombe s
letjelice neće ostaviti ništa osim kratera i prašine. Neće ostati
čak ni ruševine.

On se spotakne, pa još jednom, hvatajući se oba puta.
Nakon bolno sporog puzanja, zaboravio je vlastiti umor. Čak
i prije bitke, jedva da je jeo, kradući što je mogao iz ratnih
logora ili trgujući drangulijama s gradskim trgovcima.
Istovremeno se osjećao laganim, previše laganim, i teškim
poput planine. Kad ga je dugi korak poveo preko vrha brda,
bio je u zraku prije no što je pod sobom vidio oštar pad.
Kotrljao se tri metra niz padinu i snažno tresnuo o tlo,
ispustivši mučni glasni jecaj kad mu se gležanj okrenuo pod
njim.

Nije mogao opet trčati. Privuče si noge do prsa i
povuče se natrag uz padinu, u uski jarak u njezinom
podnožju. Začuje gore uzbrdo zvuk grmljavine, a oblaci
prašine prijeđu preko njega.

Barem je preživio letjelicu. Rijetko su se trudili za
drugi nalet.

»Hazrame?«
Glas je bio tih i zbunjen, poput dječjeg.
Pustio je noge, odmorio gležanj u hladnom blatu. Dok
ga nije micao, nije boljelo. Pogledao je niz jarak i vidio obris
ispružen nekoliko metara dalje, kako drhti na boku.
Pira se promijenila od svojih dana u Sekti. Hazram je
gledao kako se pretvara iz malog, žilavog dugokosog curetka

u vitku, mršavu, neuhranjenu ženu što si je brijala glavu da
je neprijatelj ne bi imao za što uhvatiti. Lice joj je bilo puno
ožiljaka, i dobila je tetovažu oko ustiju tijekom one godine
kad su ona i Hazram bili razdvojeni. Sad nije mogao vidjeti
tetovažu, zahvaljujući crvenoj krasti što joj je prekrivala
usne i bradu.

»Mislila sam da su te letjelice dohvatile«, reče ona.
»I ja«, odgovori on.
Pira se nije primakla. Hazram se polako dovuče do nje,
uspravljajući se. Pira se nije pridigla. Mirisala je po svemu
štetnom, od čega bi ljudsko tijelo trpjelo.
»Gadno smo izgubili, zar ne?« upita ona.
Hazram kimne. Vidio je kako joj je jedna noga kaša
krvi i tkanine. »Donio sam lošu odluku«, prizna on.
Pira se nasmije. »Stvarno, stvarno jesi«, reče ona. »Ali
nisi bio jedini.«
Pokušao se primaknuti bliže, namjestiti se tako da joj
može bolje pogledati nogu. Ona ga snažno odgurne. »Već je
davno inficirana«, reče ona. »Ako je ne možeš amputirati i
spaliti, neće izaći na dobro.«
Hazram tiho opsuje, bez bijesa. »Možemo pričekati
stanku u borbi«, reče on. »Zajedno pobjeći.«
»To je bio moj plan«, reče Pira i naceri se. »Drago mi
je što si ga shvatio.«
Sjedili su zajedno i slušali udaljeno kreštanje čestičnih
blastera i tutnjavu bombi. Dio Hazramova mozga — što se
borio veći dio desetljeća, počevši kratko nakon što je ušao u
pubertet, dio koji je znao kako zaskočiti neprijateljski logor u
ponoć i presjeći grlo stražaru, ili naći slabe točke u blokadi
— vrtio je scenarije, pokušavajući odrediti što će sve trebati
da se Piru odnese u sigurnost i do kirurga.
Ostatak mozga borio se s onim što da kaže dok je Pira
još bila živa.

»Davno smo se trebali izvući«, reče Pira tiho. »Što god
slijedi, ne može biti gore od ovoga.«

»Sljedeći put«, reče Hazram.
»Sljedeći put«, složi se Pira.

Zadnje o čemu su razgovarali prije no što je Pira
usnula bio je krušni puding: ona vrsta koju je Sekta radila na
svete dane, s ušećerenim voćem i zagorjelom koricom. To je
bilo kad je Sekta imala zlata i hrane na bacanje. Pira je
obožavala sektin puding, usprkos tome što bi je zbog njega
sljedećeg jutra svrbilo. Hazram je podijelio svoju zdjelu s
njom uoči Hieroprinčevog uzašašća, kad su Piri bile
povezane oči i morala je postiti, za kaznu što je krivo
recitirala učenja.

U svjetlu jutra što se budi, Hazram je ostavio Piru u
jarku i nastavio puzati preko orošenog bojišta. Rekao je sam
sebi kako će se vratiti bude li mogao — ako uspije naći lijek
za gangrenu ili kola na kojima će je nositi. Do trenutka kad
je za sobom ostavio brda, još uvijek je vjerovao kako ima
izgleda.

Te noći, iz ruševina sektinog samostana izvan grada,
gledao je kako brda gore. Tada je znao da se ipak neće
vratiti.

Toranj je pao sljedećeg dana. Dakle, pobjeda za
pobunjenike. Imperijalni vojnici u bijelom tvrdili su kako je
toranj bio prijenosnik, da je nekako komunicirao s drugim
planetima; zato su ga htjeli sačuvati. Hazram se pitao hoće li
se Imperij vratiti da sagradi novi toranj, ili će njegovi vladari
potpuno odustati od Crucivala. Bilo je to dokono,
nezainteresirano pitanje.

Hazramovi drugovi bili su mrtvi. Bio je bez oružja i
nije imao bandu da ga štiti, klan ili frakciju da ga hrani.
Sljedeće dane proveo je tražeći hranu — ptice što su se

gnijezdile u samostanu ostavile su nešto jaja, dovoljno da ga
održi — ili sjedeći u korovu i travi u iscrpljenoj izmaglici.
Tu i tamo, misli bi mu odlutale na to što da sad radi: Ako se
vrati u grad, bit će smatran propalitetom — čovjekom što je
pobio svoje saveznike lovom na lažne nade, dokazavši se
bezvrijednim kao vođa ili borac. Ako bude imao sreće, neće
ga loviti i ubiti zbog njegovih prijašnjih veza. Mogao bi se
izdržavati kao prosjak ili lopov.

Ili bi mogao postati poput svog oca, bivši vojnik što se
pretvorio u kukavicu, kojeg drugi stanovnici grada
izbjegavaju ili sažaljevaju. Mogao bi umrijeti tako da ga neki
klinac ubode nožem u trbuh, kao što mu je konačno umro
otac.

Nije se mogao vratiti u grad.
Skoro tjedan dana nakon što je pao toranj, dok mu je
glava pulsirala zbog nedostatka hrane i sna, a neoprana
odjeća smrdila po znoju, Hazram spazi potočić muškaraca i
žena što je napuštao grad i hodao stazom prema ruševinama
tornja. Mnogi su bili naoružani, ali nisu stupali kao da idu u
rat — bili su sami ili u skupinama, oprezni koliko i svaki
mudri putnik, ali nisu se bojali hoće li ih se vidjeti. Hazram
ih je promatrao iz daljine i pratio ih bez razmišljanja. Nije se
imao baviti ičim drugim, osim preživljavanja.
Došli su do bojišta do podneva. Brda su već bili
počistili strvinari — ljudi što su krali oružje od palih, stari
metal sa strojeva; životinje što se se gostile na strvinama —
pa Hazram nije bio iznenađen kad je kolona putnika zaobišla
uništenje. Hazram je pomislio da se tada odvoji, da potraži
Piru i ostale. Ali vidio je dovoljno svojih mrtvih kako bi
znao da mu to neće pružiti zadovoljstvo. Neće naći sreću ako
ponovno posjeti poprište svog neuspjeha.
Stoga se primakao bliže putnicima, pridruživši im se
na stazi koju su utabali kroz žutu travu. Kad su se popeli na

uzvisinu, vidio je njihovo odredište: krug šatora i generatora
i mehaničkih vozila. Bio je to logor tuđinaca, a kako Hazram
nije spazio vojnike u bijelom, pretpostavio je da je pripadao
pobunjenicima. Skupina se spustila s uzvisine, pored očiju
stražara koji su se samo mrštili ili smješkali, pregledavajući
hodočasnike i šaljući ih dalje. Nitko nije stao do samog
logora; tu su putnicima prilazili, jednom po jednom,
pobunjenici koji su ih odvodili među šatore da bi
razgovarali.

Hazram nije prije vidio pobunjenike izbliza. Odjeća im
je očito bila tuđinskoga kroja — bila je savršeno sašivena iz
jarko bojene tkanine čvrstog izgleda — ali bila je svejedno
umrljana i rasparana. Neki pobunjenici nosili su kacige i
teške prsluke, dok su se drugi jedva činili spremni za bitku,
noseći samo svoje osobno naoružanje. Oni koji nisu imali
posla s putnicima mrmljali su jedan drugome i smijali se, ili
su sjedili pored svojih šatora, žvačući kolače u srebrnim
omotima. Imali su ponosni, umorni izgled vojnika nakon
pobjede.

Izgledali su preobično da bi tako brzo poklali
Hazramove drugove.

»Sljedeći?« Glas je bio snažan, odjeknuvši poput
praska bombe.

Hazram shvati da se probio na čelo reda. Prilazio mu je
čudovišni četveroruki tuđinac s demonskom glavom —
smeđom, kvrgavom širokousnom masom, na čijem je vrhu
bila koštana krijesta. Jedna od njegovih ruku pokaže
Hazramu neka priđe, dok su mu oči sjajile od nestrpljenja.

Hazramovi drugovi bili su mrtvi. Nije se mogao vratiti
u grad. Iskoračio je naprijed, a tuđinac ga povede između
dva srebrnastozelena šatora.

»Volimo ovo raditi unutar naselja«, reče stvorenje, »ali
upozoreni smo kako bi naš prilazak mogao biti smatran

agresijom. Obećajem, nemamo planova na Crucivalu.«
»Nema puno toga vrijednog uzimanja«, reče Hazram.

Osvrnuo se po logoru, dokono uočavajući pravce za bijeg.
Nije znao što je tuđinac očekivao ili htio. Nije ga baš bilo
briga.

Stvorenje odmahne glavom s trzajem, ali ostavi što god
da ga je mučilo neizrečenim. Umjesto toga, spustio se u
prašinu i uz uzdah sjeo, prekriženih nogu. Kad mu se
Hazram pridružio, tuđinac upita: »Dakle, zašto se želiš
priključiti Pobuni protiv Imperija?«

Je li zato logor bio tu? Hazram se osjeti poput budale
što to nije ranije shvatio. Oni su novačili.

Mogao se okrenuti i otići. Umjesto toga, neko je
vrijeme gledao tuđinca, a onda konačno reče: »Imperij mi je
pobio prijatelje.«

Na neki način, to je bila istina. Hazram im nije uzimao
za zlo, ali gospodari tornja priredili su pogubljenje, iako nisu
povukli okidač.

Stvorenje polako kimne glavom. Dvije mesnate ruke
prekriže se. »Znači, tražiš osvetu?«

Hazram je promatrao tuđinca i pustio neka mu se
pitanje vrti u lubanji.

Mogao je dobiti osvetu. Mogao je istrgnuti blaster od
nekog pobunjenika, pobiti sve u logoru prije no što bude
svladan. Predočio si je to, razradio scenarij. Nije u njemu
bilo zadovoljstva.

»Ne baš«, reče Hazram.
»Dobro«, odvrati stvorenje i opet ga počasti tim
zubatim osmijehom. »Osveta je gorivo što prebrzo
sagorijeva. Ali reći ću ti ovo: pridužiš li nam se, i mi ćemo
oplakivati tvoje prijatelje.«
Hazram se nasmije. Stvorenje pljesne svojim donjim
rukama, kao da je zadovoljno, prije no što se bacilo u

objašnjavanje mjesta njegove bande u galaksiji.
Tvrdilo je kako predstavlja »Šezdeset i prvu satniju

mobilnog pješaštva Pobunjeničkog saveza«, satniju vojnika
što su išli od zvijezde do zvijezde po hirovima njezinih
nadređenih. Njegova postrojba borila se protiv Imperija na
tisuću bojišta preko stotinu svjetova. Bio je to krvavi posao,
reče stvorenje, a nagrada je bilo malo. Ali kad je Hazram
upitao, uvjeravalo ga je kako ima dovoljno hrane i odjeće i
oružja za sve, »osim pod najtežim okolnostima.«

»Koliko su često okolnosti najteže?« upita Hazram.
Stvorenje se tiho zahihoće. Zvučalo je kao bubnjanje.
»Češće nego bismo željeli«, prizna ono.
Nastavilo je ispitivanjem Hazrama o njegovom
borbenom iskustvu. Je li se već borio u postrojbi? Zna li
koristiti blaster? »Tako mlad«, odmahnulo je glavom kad mu
je Hazram po drugi put rekao — činilo se da ga prvi put nije
čulo — koliko je dugo ubijao. Kad je s pitanjima bilo
gotovo, tuđinac je s ljubavlju pričao o egzotičnim prizorima
— beskrajnim pustinjama, planetima s otocima što lebde u
oblacima, bezbrojnim vrstama — koje je satnija imala
povlasticu sresti. Također je upozorilo Hazrama da je satnija
rijetko ponovno išla na isto odredište.
Ako se pridruži, neće mu biti lako vratiti se na
Crucival, iako će mu biti dopušteno da ode iz satnije kad
poželi.
Hazram istisne tuđinćev glas iz svijesti dok je
stvorenje naglašavalo pravdeni cilj pobunjenika i strahovladu
Galaktičkog Imperija. Taj dio govora mogao je održati i
Hazram; svi pozivi u rat bili su isti, a slušao ih je cijelog
života. Ali pomisao da napusti Crucival...
Nikad se neće morati vratiti u grad. Nikad se neće
morati suočiti s prazninom u njemu, ili tražiti hranu u
okrvavljenoj travi pred njegovim zidinama.

Njegov otac preživio je među zvijezdama. Bio je
siguran kako može i on.

A ako ne bude mogao, može umrijeti stotinama planeta
daleko od doma.

Tuđinac ga upita je li stvarno bio voljan boriti se protiv
zla Imperija za malo toga zauzvrat — je li razumio što bi se
moglo tražiti od njega, i srcedrapajuće razmjere
neprijateljskih postupaka. »Rat je rat«, reče Hazram. »Ne
možete mi pokazati ništa što već nisam vidio.«

To je bio pogrešan odgovor. Tuđinčeve oči sklopile su
se, a glava mu se pognula i on ispusti topao i jedak dah.
Onda ispravi ramena i opet pogleda Hazrama. »Već imamo
mnogo plaćenika«, reče on. Bilo je to najprikrivenije moguće
odbijanje, ali Hazram ga svejedno prepozna.

Baš poput frakcija na Crucivalu, Pobuna je željela
umove koje može ukalupiti u svoj cilj. Mlade umove.
Idealističke umove. Hazramu tamo nije bilo mjesto.

Pa ipak, tuđinac nastavi govoriti, tražeći riječi. »Ali
ako ti mi ne možemo pokazati ništa novoga, možda ti možeš
nama pokazati nešto? Ni jedan čovjek nije samo oružje.«
Stvorenje je zvučalo skoro puno nade. Hazram nije shvatio
zašto, ali davalo mu je još jednu priliku.

Osvrnuo se po logoru, pokušavajući pogoditi
pobunjeničke potrebe. Nije razumijevao funkcioniranje
njihove tehnologije — čak i sjajne stranice njihovih šatora
činile su se čarobnima. Poznata su mu bila samo njihova
najosnovnija oružja. Mogao im je prodati Crucival, reći im
koje frakcije prvo da zbrišu žele li planet, ali stvorenje ga je
već uvjerilo u njihove namjere.

Pogledao je ostale putnike iz grada. Pocupkivali su s
nelagodom u redu ili razgovarali lakomo ili samouvjereno ili
namrgođeno s predstavnicima pobunjenika. Vidio je kako
jedan od pobunjenika pogledava tuđinca i kima glavom prije

no što je otpravio putnika uz sebe — mladića guste brade i
dronjave tunike — neka čeka pored šatora.

Hazram je znao što treba uraditi.
»Ovaj će biti problem«, reče Hazram i pokaže palcem
na bradatog momka.
»Oh?« upita stvorenje.
»Možda je izrekao prave stvari«, objasni Hazram, »ali
previše se trudi ostaviti dojam. Pokazati kako je odrastao,
kako je preživio grubi život — možda i jest, koliko znam, ali
kladim se da ne zna čak ni koristiti blaster.«
»Kao što rekoh, imamo već puno plaćenika. Možda
ima iskru. Strast.«
»Možda«, reče Hazram i slegne ramenima. »Ali, ako
nastavi tražiti odobravanje, nikad neće priznati ono što ne
zna. Ako mu ne izbijete tu naviku iz glave, ubit će nekog na
bojištu.«
Stvorenje je proučavalo Hazrama, dok mu se kvrgavi
vrat širio i stezao. »Koliko si uvjeren u to?«
Hazram slegne ramenima. »Ne silno. Dajte mi
dvadeset minuta s njim, i mogao bih biti prilično siguran.«
»Zašto?« upita stvorenje.
Hazram se lukavo nasmiješi. »Pridruži se dovoljnom
broju vojski, i počneš prepoznavati ljude kojih se treba
držati.«
Stvorenje kimne i odšeta bez riječi. Jedna ruka pozove
Hazrama neka ga slijedi.
Skoro sat vremena tiho su hodali po logoru, lunjajući
unutar čujnosti razgovora s novacima. Hazram ništa nije
govorio, osim ako nije bio pitan, ali prije ili kasnije stvorenje
bi ga tražilo procjenu svakog od putnika. Hazram je
zamijetio veterana s ožiljcima i jednom rukom, koji je
strastveno govorio o svojoj želji da služi pravednom cilju, i
rekao je tuđincu kako će čovjek sporo učiti tuđinsku

tehnologiju, ali bi inače mogao biti potencijalno izvrsni
dobitak. Upozorio je stvorenje na ženu koja je nosila znake
jednog od najokrutnijih nasljednika Malkhana: bit će
žestoka, ali naučila se boriti u izmaglici začina i postat će
olupina ako je se pošalje u borbu dok je lucidna.

Po isteku jednog sata, stvorenje odvede Hazrama
natrag gdje su sve započeli i upita: »Što ako ih prihvatim
sve? Ako ti kažem kako mi je moj satnik zapovjedio da
uzmem svakoga tko se bori zbog pravih razloga?«

»Rekao bih kako bi tvoj satnik trebao bolje paziti svoje
ljude.«

Stvorenje se činilo neuzrujano. »Možeš li ih naučiti?«
pitalo je. »Možeš li ih pretvoriti u vojnike uz koje bi se
borio?«

Hazram se opet ogleda po logoru, po putnicima i
pobunjenicima.

»Ne bih imao mnogo prilike«, reče on. »Da su mi
drugovi... Učinio bih što moram da ih pripremim.«

»Onda«, zaključi stvorenje, »možda ipak imamo
mjesta za tebe.«

Hazram Namir nije sasvim vjerovao da je napustio
planet Crucival dok ga Gadren — stvorenje iz logora — nije
odveo do okna zvjezdanog broda Gromovnik. Vozio se
desantnim brodom s površine planeta, skoro povratio niz
košulju u stražnjem dijelu kutije bez prozora dok se tresla i
opako zveketala, i klatio se nesigurno dok se spuštao niz
rampu u pristanište Gromovnika.

Nikad ranije nije vidio toliko metala i plastike na
jednom mjestu. Šezdeset i prva satnija mobilnog pješaštva
Pobunjeničkog saveza nije morala osvojiti Crucival. Ako je
željela planet, mogla ga je kupiti.

Stajao je sam pred oknom dugo nakon što je Gadren

otišao dalje. Crucival se činio malim i beznačajnim među
zvijezdama, mrljava kugla zelene, sive i žute, presićušna da
bi imala i jedan grad, a kamoli nacije.

Pomislio je o onome što ostavlja za sobom da bi
odletio u tuđinskom kavezu. Nije očekivao da će mu
nedostajati žuta trava ili oblaci. Bili su ključni za njegov
opstanak; sad su bili skinuti s njega.

Pa ipak, kad mu se um okrenuo prema Piri, prema
njegovom ocu, prema svima koje je ostavio daleko dolje,
osjećao se bez težine i slobodan poput broda.

Konačno je otišao.

POGLAVLJE 22

PLANET ANKHURAL
Sedam dana prije operacije Drobitelj prstena
Tri godine kasnije

ZADNJI PUT kad je Baklja bila na Ankhuralu, njegova
prijestolnica — ako se za planet s jednim gradom i šačicom
neoznačenih naselja moglo reći kako ima prijestolnicu —
bila je zatvorena zrakastim štitom, što je zadržavao kovitlavu
prašinu s okolnih silikatnih nizina. Ulice nikad nisu bile
čiste, ali imale su neku prljavu draž.

Za Baklju je Ankhural izgubio svu draž. Nosila je
masku dok je hodala kroz uličice koje su označile bande
vivisektora, ali otkako se probudila, oči su joj se činile
ispunjene pijeskom. Bjelokoži muškarci sa po šest prstiju,
što su držali skalpele, zurili su u nju dok je išla, gubeći se u
sjenama kad bi vidjeli pušku na njezinim leđima i nož jasno
istaknut na bedru.

Već je prodala svoj raskoljivač. Nedostajao joj je, ali
ništa na Ankhuralu nije postizalo bolju cijenu od bolno
smrtonosnog, nadaleko zabranjenog oružja, održavanog s
ljubavlju.

Uličice su je provele ispod širokog platnenog krova i u
skoro potpunu tamu. Maska joj je pojačavala obrise desetaka
muškaraca i žena pod velovima, što su šaputali i cjenkali se,
grabili i ljubili se. Slobodni trgovci iz Divljeg svemira sretali
su se s predstavnicima sindikata Crymorah, razmjenjujući