STAR WARS - Alexander Freed - Bojište Satnija sumraka

dogodi —«
»Nitko ne zna što radimo«, odvrati ona. Htjela je

nastaviti, a onda počne kašljati, prsiju što su joj se nadimala i
pognute glave. Namir je htio skrenuti pogled, ali Chalis se
nije okrenula od njega, kao da ga je pokušavala zadržati na
mjestu dok ne bude mogla nastaviti. Kad se napadaj stišao,
govorila je polagano i promuklo. »Čak i ako je prelat uočio
neki uzorak«, reče ona, »to ne znači da zna naše ciljeve.
Možemo se prilagoditi. Možemo pretrpjeti jedan gubitak. Još
uvijek imamo priliku.«

Namir ju je promatrao. Šakama je još uvijek stiskala
kameni stol.

»Osim ako«, doda ona, i nasmiješi se usiljenim,
smrtonosnim osmijehom, »ne želite satniji objaviti kako
odustajemo?«

Namir se počne smijati.
Nije mogao opravdati zašto. Nije to bio gromoglasni ili
veseli zvuk, i osjetio je kako mu se pepeo diže iz pluća,
poput pijeska na usnama. Chalis je zadržala svoj zamrznuti
izraz lica, a on konačno odmahne glavom. »Vi ste ta koja
voli držati govore«, reče on. »Ako dođe do toga, možda biste
im vi sami trebali reći.«
Gledali su jedno drugo. Konačno Chalisin osmijeh
izblijedi. Ustala je od stola i otišla do stolića u kutu ureda,
gdje je stajao limeni vrč. Podigla ga je, osvrnula se, a onda
slegnula ramenima i donijela vrč do naslonjača. Namir ga
uzme i sa zahvalnošću ispije. Mlaka voda imala je gorak
okus; podsjetila ga je na bunarsku vodu na Crucivalu.
»Onako kako ja to vidim«, reče Chalis, »imamo pred
sobom dva izazova. Prvo, moramo preživjeti nadolazeću
opsadu i — ako to ne možemo izbjeći — bilo kakav udar što
ga izvedu Vergeova pojačanja. Drugo, trebamo smisliti kako
da odemo sa Sullusta.«

»Predlažem — a otvorena sam za alternative — da se
vi pobrinete za ono prvo. Smislite način da ne izginemo. Ja
ću se pozabaviti onim potonjim.«

Još uvijek je stajala nad njim, iznad naslonjača. Namir
se uspravi i stavi vrč na stol. »Pošteno«, reče on. »Znači li to
da imate plan?«

»Imat ću ga«, otresito odvrati Chalis, a zvučalo je kao
prisega.

Satnija je radila tijekom noći, pripremajući postrojenje
za napad. Namir je obilazio proizvodni centar, išao među
vojnike, nudio svoju snagu ili savjet tamo gdje je mogao biti
koristan i sklanjao se s puta tamo gdje nije bio željen.

Na nižim nivoima, inženjeri su se žurili poništiti
prilagodbe koje su bili napravili na ekstraktorima magme.
Plavljenje postrojenja više nije bilo jedan od kratkoročnih
ciljeva Satnije sumraka. Otopljena stijena mogla bi se
pokazati sastavnim dijelom obrane postrojenja: ako Imperij
pokuša imitirati prijašnju strategiju Satnije, pa pošalje vozila
za prokopavanje ispod objekta, napadači će se suočiti sa
Satnijom spremnom da preusmjeri tok magme.

Bila je to ona vrsta prljavih trikova koja dobiva ratove
— nepredvidljiva, nepoštena i smrtonosna. Namir se mrko
smiješio dok je Vifra — nova šefica inženjera u Satniji
nakon uništenja M2-M5 — opisivala što joj je bilo na umu, a
on ju je izazivao neka poduzme korak naprijed. »Jesi li bila s
nama u borbama na Cartaou?« upita je on.

Vifra se povuče i pogleda prema svojim drugovima,
što su rastavljali nadzorni terminal. Činilo se kako traži
podršku. »Zapravo sam tek došla«, odgovori ona. »Pridružila
sam se prije šest mjeseci, kod Phorsa Gedda.«

Namir je vjerojatno bio tamo kad se novačilo, shvatio
je. Ali ona je bila inženjerka, pa je nikad nije obučavao,

nikad je nije zvao svježim mesom. Morala je biti prokleto
dobra da se tako brzo popne kroz činove, čak uzevši u obzir
satnijine teške gubitke. Zapamtio je kako je treba bolje
upoznati.

»Nema veze«, reče joj on. »Daj da preživimo, pa ću ti
kasnije pričati o Cartaou.«

Kad se Namir vratio na gornje katove, daleka tutnjava
imperijalnih bombi uzrokovala je da postrojenje zvuči kao da
prolazi kroz oluju. Na osmatračkom položaju iznad glavnog
zida, mogao je vidjeti bljeskove posvuda oko vrha planine, i
pruge svjetla na nebu gdje su prolazili bombarderi. Imperij
nije pokušavao uništiti postrojenje — i dalje je želio sačuvati
svoju infrastrukturu — ali činio je sve što može da sputa
Satniju sumraka.

Svejedno, pomisli Namir, to je značilo još vremena za
pripremu.

Labirint barikada na ulazima u postrojenje bio je u
zadnjih nekoliko sati transformiran, reorganiziran da
preusmjeri neprijatelja u zone ubijanja i omogući
snajperistima pogled na napadače. Labirinti su bili
umjetničko djelo — otpad sabotiranih dizača tereta i
pričuvnih dijelova i prevrnutih automata za pića — ali Namir
zapovjedi neka se većina vojnika što su ih gradili premjesti
na druge zadatke. »Ako neprijatelj stigne tako blizu«, reče
on jednoj skupini, »onda ćemo ionako izgubiti. Želim
odjeljenja u krugu, na položajima koje mogu držati. Držite
Imperij dolje niže, neka se bore za svaki metar što se
popnu.«

To je naravno značilo kopanje rovova i postavljanje
topničkih oruđa blizu mjesta bombardiranja, u nadi kako će
prašina i noć te oprez pružiti dovoljno zaklona da bi bilo
sigurno. Namir nije tražio dobrovoljce, niti nudio vojsci
priliku da se izvuče. Vidio je da se boje — mlado i staro,

veterani i svježe meso. Ali posao se morao obaviti, pa su išli
bez pritužbi.

Osjećao je mješavinu ponosa i krivnje dok je
nastavljao sa svojim obilaskom. Vidio je kako vojnici svoje
gubitke — smrti njihovih drugova i uništenje broda —
stavljaju na jednu stranu, spremni da daju svoj udio u
nemogućoj situaciji. Ako prežive, bit će traume i boli. Neki
od njih puknut će: izložit će se liniji paljbe, tražit će
neborbene dužnosti ili otići na zadatak i nikad se ne vratiti.
Ali uzdao se u sve njih kako se neće raspasti dok bitka ne
završi.

Odveo ih je na Sullust s obećanjem da će udariti po
Imperiju. On je bio odgovoran za njihovu sudbinu. A ako se
oni mogu držati, mogao je i on.

Stigla je siva zora, a Namir se nakratko sastao s
vođama odjeljenja i starijim osobljem, skicirajući plan bitke
za nadolazeću opsadu. Hober i Von Geiz pobrojali su mrtve i
ranjene i, što su bolje mogli, iskazali mogućnosti satnije. To
se jedva činilo bitnim u usporedbi s cijelim planetom
napadača, ali Namir i Carver, Gadren te Mzun i ostali ionako
su se pravili da se bitka može dobiti.

»Ne bi li i Chalis trebala biti prisutna?« naglo upita
Von Geiz. Očistio si je krv s lica i omotao si bijelu gazu pod
kutem oko čela i lijevog oka. Ostali pogledaju Namira, koji
odmahne glavom.

»Da već ima spreman plan, bila bi ovdje«, odgovori
on. »Pustite je neka radi.«

Vidio je u njoj gorčinu i bijes tijekom njihovog
sastanka, ali ne i očajanje kojem je svjedočio na Ankhuralu.
Uzdao se kako će učiniti što bude mogla.

Nije imao izbora nego da vjeruje kako će se i ona
držati.

Namir je spavao na podu u jednom od ureda na
gornjim katovima, davši upute Hoberu neka ga probudi ako
se nešto dogodi. Nije prošlo više od dva sata prije no što je
stigao glasnik s poslužavnikom hrane i vijestima kako ga
Chalis želi vidjeti.

Jeo je na brzinu — u pretincima na poslužavniku bila
je nekakva juha s rezancima, očito pronađena u ormaru
nekog radnika — i pokušavao procijeniti svoju snagu.
Odmor je podigao njegovu razinu energije, a i hrana će
poslužiti; ali uzlet će brzo izblijediti, a noge su mu još uvijek
bile bolne i natečene od marširanja do Gromovnika i natrag.
Skoro pa je priželjkivao vidjeti borbu. Barem bi ga adrenalin
mogao provući kroz dan.

Chalis je preuredila upraviteljev ured, prebacivši
naslonjač i kutije na jednu stranu i prekrivši pod kartama
planine i njezine okolice. U jednom od udubljenja sad je
počivalo brončano poprsje čovjeka strogog izgleda. Namir
nije imao vremena pogledati ga prije no što se Chalis probila
preko poda do njega.

»Želim ići u Pinyumb«, reče ona.
Namir se namršti, pokušavajući smjestiti ime — sva
sullustanska imena zvučala su mu ista — i opsuje svoj tromi
um. Konačno nađe ono što je tražio. »Grad u podnožju
planine?« Chalis ga nije ispravila, pa on pretpostavi da
ispravno nagađa. »Čemu?«
»Znamo da je na ovom planetu bilo otpora«, reče
Chalis. To je bila istina: Dosjei na Gromovniku ukazivali su
na to, iako Vrhovno zapovjedništvo Saveza nije znalo, ili
nije htjelo razglasiti, više od najosnovnijih činjenica.
»Lukovi zapisi pokazuju da su nedavno napali ovo
postrojenje i da su aktivni u gradu.«
»Luko? Ovdašnjeg bivšeg upravitelja sada zovete po
imenu?« upita Namir, opet bacivši pogled na kutiju zapisa.

Chalis se činila imunom na šalu. »Imala sam pregršt
vremena. Ne možemo održavati vezu s Obećanjem dulje od
minute, a da nas ne ometaju, što otežava osmišljavanje plana
izvlačenja. Nije da na Obećanju ima mjesta da nas prime, ali
trebat ćemo obranu kad uspijemo poletjeti s planeta —«

»Shvaćam«, Namir reče. »Što mislite da pokret otpora
može uraditi za nas?«

»Pomoglo bi bilo što.« Ovdje se je nasmiješila —
gorki, neprijatan trzaj usana. »Ne očekujem zvjezdani brod,
ali čak bi i informacije bile prednost.«

»Odlično. Odaberite odjeljenje, zgrabite bilo kakvo
vozilo u hangaru, ali budite pripravni da se kroz obruč
provučete pješice —«

»Savjetovala bih da i vi pođete sa mnom«, reče Chalis.
»Sve što ovdje možete je čekati, a ako nekog i nađemo,
možda biste htjeli porazgovarati s našim potencijalnim
pojačanjima.«

Namir napravi grimasu. Nije mu se sviđala pomisao da
ode. »Mogli biste precijeniti snagu otpora. Ako dosad nismo
čuli ni riječi od njih...«

Chalis ode do vrata i pogleda Namira preko ramena.
»Ne možete dobiti ovu bitku«, reče ona. »Naša je jedina
nada izlazna strategija. Iskoristite svaku priliku koja vam se
ukaže.«

Bilo je to grubo rečeno, ali imala je pravo.
Zajedno s tri preživjela pripadnika Trzaličinog
odjeljenja, Namir i Chalis popeli su se u kutijasti imperijalni
transporter za vojnike, što je tiho zazujao iz hangara i prema
glavnom ulazu u postrojenje. Bilo je to jedno od šačice
vozila, koja je Satnija sumraka osposobila nakon rušenja
Gromovnika. Skoro je pregazilo Žoharicu dok je jurila da ga
zaustavi, popne se i uvuče kroz otvor. »Gadren me poslao«,
reče ona Namiru, stisnuvši se na klupi do njega.

On se namršti. »Dakle Gadren ostaje s kime — samo s
Bakljom?«

Žoharica slegne ramenima. »Rekao je kako trebate
zaštitu.« Nije nosila kacigu. Namir zapazi kako joj je komad
tjemena bio gol, kao da je kosa bila spaljena ili obrijana da
se tretira rana.

»U redu«, reče Namir. Još jedan par očiju mogao bi
biti koristan, a Žoharica je bila mršava i hitra. Korisna na
tajnim zadacima.

Ona odlučno kimne, popravivši si interkom u uhu, i
izvuče drugu slušalicu iz svog džepa. Spretno ju je ugurala i
trenutak kasnije Namir je mogao čuti prigušene, metalne
zvukove glazbe što je pratila putovanje transportera niz
planinu.

Blizu podnožja planine, napustili su vozilo i presvukli
se u civilnu odjeću, što im je loše pristajala — bilo kakve
odjevne predmete koje su ostavili radnici u proizvodnom
postrojenju tijekom evakuacije. Spremili su i puške u
transporter, prebacivši se na noževe i pištolje, dovoljno
malene da ih se sakrije u čizmama i pod prslucima.
Interkomi su bili isključeni i pohranjeni u džepove. Bilo
kakvo pomnije pretraživanje odalo bi Namira i ostale, ali iz
daljine mogli bi proći kao pinyumbški građani.

Međutim, prvo su trebali stići do Pinyumba. Bio je
sumrak kad su se počeli šuljati niz padinu, napol pognuti, a
napol puzeći, kako je teren dopuštao. Imperijalni obruč bio
je zamišljen da zaustavi pješačke postrojbe i brzače, ne da
hvata usamljene putnike, ali naći stazu nije bilo ni brzo, ni
sigurno. Dvaput je Namir došao nadohvat jurišničke
ophodnje, pa je morao čekati da neprijatelj ode dalje.
Pobunjenici su se uvijek iznova razilazili i pregrupirali;
razdvojeni, privukli bi manje pažnje, ali bili su ranjivi kad bi

bili sami.
Žoharica je češće bila uz Namira nego bez njega. Pitao

se je li joj Gadren dao upute da tako radi, ili je sama odlučila
igrati se tjelohraniteljice.

Jednom kad su prošli blokadu, bilo je relativno lako
doći do grada. Namir nije vidio civilna vozila kako se kroz
transportnu postaju spuštaju u podzemlje, ali postojani tok
imperijalnih vojnih vozila i nosača tereta još je uvijek tekao.
U dvije grupe po troje, pobunjenici su se uvukli na nosače i
stisnuli se među sanduke sa zalihama, pustivši da ih
lebdjelica odnese do dizala, što su se spuštala ispod površine
planeta. Namir je očekivao kako će zrak postati rjeđi, kako
će postati nepodnošljivo smradan u nutrini Sullusta, ali
umjesto toga činilo se kako postaje čist — svježiji od
ustajalog zraka na Gromovniku, podsjećao je na rosnu
atmosferu Haidorala Prvog. S opreznim je uzbuđenjem
skinuo svoju masku za disanje.

Potom je šest putnika s vozila pažljivo sišlo na gradske
ulice, a Namir je po prvi put vidio Pinyumb.

Grad je počivao u ogromnoj opsidijanskoj špilji, svoda
što je prigušeno sjajio refrakcijskim duginim prelijevom od
svjetala tornjeva. Građevine su bile vitke, usiljene i
zakrivljene, a ne stroge, i dizale su se nad tirkiznim vodenim
tokovima obrubljenim nogostupima i pješačkim mostovima.
Nogostupi su, s druge strane, krivudali među nizovima
biljaka, što su sjajile od fosforescentnih žarulja, i lukovima
isklesanim iz špiljskih stijena. Namir se zatekao kako bulji u
čudu. Pitao se hoće li mu pratitelji prezreti reakciju kao
naivnu: neupućenu zadivljenost djeteta sa zabačenog svijeta.

Ali Žoharica se smiješila, bez stida, dok je izvijala
vrat i razgledala špilju. To utješi Namira, čak i kad je Chalis
promrmljala upozorenja, na što se djevojčino lice skamenilo.

»Zašto je tiho?« upita Trzalica kroz zube.

Namir opsuje za sebe i razbije čaroliju grada. Trzalica
je imala pravo: nije bilo prometa na ulicama, osim
povremenog transportera, nije bilo civila što koriste
nogostupe ili mostove. Zgrade su svakako bile osvjetljene,
ali nikakav se zvuk nije širio iz njih. Odjednom se osjećao
izložen na ulici, poput snajperove mete.

»Grad je pod policijskim satom«, odgovori Chalis —
»Uobičajeni postupak — vjerojatno je tako otkad smo
sletjeli. Idemo.«

Chalis povede u uličicu, i oni započeše svoje putovanje
kroz Pinyumb — opet po dvoje ili troje, iznova šaljući
izviđače na svakom raskršću. Ubrzo su otkrili kako su ekipe
jurišnika bile postavljene u svakoj glavnoj ulici. Lebdeći
poskakujući droidi s kamerama češljali su sporedne ulice.
Ali činilo se kako Imperij patrolira da bi pokazao snagu, a ne
aktivno pretraživao, pa odjeljenje nije imalo poteškoća ostati
skriveno. Tu i tamo, Namir bi spazio civila — uvijek u
žurnom hodu, ali ne trčeći, uvijek s podatkovnim tabletom u
ruci, što je nesumnjivo služio kao ovlaštenje za kretanje.

Odredište odjeljenja, objasnila je Chalis, bila je stara
sigurna kuća pokreta otpora, spomenuta u Urlikavčevim
spisima. »Nećemo znati je li još aktivna dok ne stignemo
tamo«, reče ona, »ali to nam je najbolji trag.«

Skrenula je u dio grada što je izgledao kao da je bio
podignut u nekom ranijem dobu. Među metalnim
strukturama bile su zgrade od kamena, a uske uličice bile su
ispucale i pod debelim slojem žutog sumpora. Skupina se
spustila stubama u uličicu pod nivoom tla i našla vrata
ugrađena u zid.

»Ledana«, objasni Chalis. Trzalica se počela igrati
bravom. »Ovo je nekad bio bogati okrug. Urođenici su ovdje
pohranjivali meso, mlijeko, sve što su željeli čuvati na
hladnom.«

Ostali su se činili zbunjeni, ali Namir se prisjeti ledana
na svom rodnom svijetu. Pitao se da li se Chalis sjećala
takvih stvari iz svog djetinjstva. Ni jednom ga nije
pogledala.

Trzalica ispusti slavodobitan zvuk. Vrata se otvore i
oni uđu unutra. Jedina prostorija u zgradi bila je bez života,
opremljena kao skromni stan s ležajem, peći i prijenosnim
sanitarnim čvorom. »Netko je bio ovdje«, reče Trzalica,
stružući po prašini na podu. Namir se složio s njezinom
procjenom, iako je bilo teško reći je li sigurna kuća zadnji
put korištena prije nekoliko sati, dana ili tjedana.

Temeljita pretraga otkrila je ostatke hrane i
medicinskih zaliha i ništa više, dok Žoharica — vođena
nekim nagonom koji Namir nije mogao naslutiti — nije
upecala podatkovni tablet iz jednog od filtera u sanitarnom
čvoru. Chalis je prisvojila plijen, očito se ne brinući zbog
bakterijske sluzi što se držala zaslona.

Nakon nekoliko trenutaka proučavanja, izgledala je
zadovoljna. »Netko je bio ovdje«, ponovi ona, »i pratio
dolaske i odlaske brodova na Sullust. Pretpostavljam da je
skupljao obavještajne podatke za napad na svemirsku luku.
Ovo mogu iskoristiti.«

Namir pruži ruku. Chalis mu doda tablet, a on je
pokušao shvatiti podatke. Prelijetao je preko popisa i
mjesečnih izvješća, nesiguran što traži. Nakratko se zapita
čita li ispravno podatke: Svakako ne bi trebala biti takva
ogromna razlika između odlazaka i dolazaka? Činilo se kako
je na svakih sto brodova što su stizali na planet, tisuću
odlazilo.

Pitao je Chalis o tolikom raskoraku. Ona slegne
ramenima i uzme tablet natrag. »Proizvodnja«, pojasni ona.
»Sullust nije Kuat, ali ima malu proizvodnju zvjezdanih
brodova i jurišnih šatlova. Ništa važno.«

»Tisuće brodova godišnje je mala proizvodnja?« upita
on. Glas mu je bio tih, ali osjeti kako ga ostali pogledavaju.

Chalis nije čak ni podigla pogled, očiju opet na tabletu.
Samo je zagunđala u potvrdu, ali mogao je čuti riječi koje
mu je jednom ranije izrekla:

I dalje razmišljate kao čovjek s Crucivala. Ne shvaćate
razmjere neprijatelja.

Nitko drugi nije se činio zabrinut. Čak se i Žoharica
više brinula o Namiru, nego o ikakvom otkriću o Sullustu.
Namir pretpostavi kako je Chalis imala pravo, iako ga je ta
misao mučila iz razloga koje nije mogao odrediti.

Odlučili su čekati tri sata u sigurnoj kući, da vide hoće
li se pojaviti netko iz sullustanskog pokreta otpora. Nakon
toga, vratit će se u Satniju sumraka, bez obzira na ishod.
Chalis je poslala dva pripadnika odjeljenja neka izvide
pinyumbsku svemirsku luku — podzemno postrojenje
spojeno kilometarskim šahtom s površinom — dok su oni
čekali. »Željela bih znati naše mogućnosti«, rekla je.

Time su Trzalica, Žoharica, Chalis i Namir ostali u
skučenom skrovištu. Chalis se činila zadovoljnom
proučavanjem svog podatkovnog tableta ili zurenjem u zid,
izgubljena u mislima. Žoharica je čavrljala s Trzalicom dok
su čuvale vrata, opisujući s opsežnim pojedinostima stvari
koje je pokrala iz radničkih ormarića u proizvodnom
postrojenju, i što je mislila da ti predmeti kazuju o
osobnostima radnika. Namir je zamijeno Žoharicu nakon
pola sata, dijelom da ima što raditi, a dijelom iz samilosti
prema Trzalici.

»Kad je postala tako brbljava?« upita on što je tiše
mogao, prevrćući svoj pištolj u jednoj ruci. »Jedva bi riječ
progovorila na obuci.«

Trzalica slegne ramenima. Namir je očekivao pogrdu,

ali činilo se kako Trzalica prihvaća Žoharičino držanje.
»Nakon što si otišao, rekla bih. Dolazi u Klub, nema sreće na
kartama. Užasno loše igra. Navikneš se.«

»Žao mi je što sam to propustio«, promrmlja Namir,
samo se napol šaleći.

Razmišljanje o Žoharici odvuče mu mozak natrag na
Haidoral Prvi. Prošlo je koliko — dva mjeseca? Jasno je
osjećao procijep u vremenu. Na Haidoralu, Urlikavac je još
uvijek bio šef. Na Haidoralu, nije sreo guvernerku Chalis, a
ona još nije bila pala na satniju poput kletve. S gorčinom se
prisjeti zadatka u njezinoj palači, raskoši na koju su se
Gadren, Baklja i Ljepotan nakostriješili...

Odmaknuo se od vrata i mahnuo Žoharici neka dođe
natrag na mjesto. Izrekao je Chalisino ime, povukao je u
najdalji kut prostorije, gdje ga je upitno pogledala.

»Kad ste bili na Sullustu?« upita on.
Podigla je glavu i pustila neka joj ruka, u kojoj je
držala podatkovni tablet, klone niz tijelo. »Zašto pitate?«
»Kip«, reče on. »Djelo u onom upraviteljevom uredu.
Vaš je.«
»Dolazila sam ovamo u posjet, nekoliko puta, tijekom
mog šegrtovanja pod grofom Vidianom.« Riječi su bile
ravne i hladne, recitiranje činjenica. »Poprsje je bilo poklon
upravitelju Luki Oornu, prikazuje Luku Oorna, u zahvalu za
njegovu pomoć pri primjeni mojih ideja.«
»Pretpostavljam kako mu se činilo primjerenim
ukloniti je nakon moje izdaje. Vratila sam je na svoje
mjesto.«
Ništa u tom objašnjenju nije se činilo besmislenim. Pa
ipak, Namir se osjećao nezadovoljnim. Zupčanici u njegovoj
glavi grebli su i mljeli, a nisu uspijevali stvoriti misao koju je
trebao. Progovorio je, znajući kako to nije bilo ono što je
trebao reći, znajući kako će zvučati svadljivo. »A što je s

Mardonom III? Ili Nakadijom? I tamo ste bili u posjeti?«
»Ne«, odgovori Chalis. »Ali pomogla sam da postanu

ono što su sada.« Ona se nasmiješi, a to je izgledalo poput
režanja. »Zar je to iznenađenje? Da sam bila umiješana u
izgradnju onoga što sad pokušavamo rastaviti? Moguće je
kako su moje veze s našim ciljevima ono što je omogućilo
prelatu Vergeu da predvidi kako ćemo udariti na Sullust — a
to je nezgodno — ali moje veliko znanje razlog je zašto me
Urlikavac uopće htio.«

»To nije —« Morao se zaustaviti, da se ne svađa. Opet
je imala pravo. Uvijek je imala pravo. Chalis je bila
pametnija od njega i oblikovala je razgovore poput gline. Ali
nešto u njegovoj glavi, nešto ga je još uvijek mučilo. Što god
to bilo, nije imalo nikakve veze s prelatom Vergeom.

»Koliko je od ovog plana«, počne on, mučeći se sa
svakom riječi koja je izašla, »a mislim na sve, od Ankhorala
do Kuata — koliko toga ima veze s tim da uzmete natrag ono
što ste dali Imperiju? Koliko je sve ovo samo osveta što niste
dobili poštovanje koje ste htjeli?«

Chalis udahne dah koji je zvučao vlažno i grubo.
Namir joj je mogao vidjeti bilo u vratu. Nastavio je govoriti,
nesiguran želi li čuti sam sebe, a kamoli ikakav odgovor.

»Stalno mi govorite kako ne razumijem Imperij, kako
ne razumijem razmjere u kojima djelujemo. Pa dobro, imate
pravo. Ali hoće li se Kuat po ičemu razlikovati? Ako
stigemo tako daleko, ako preživimo sve ovo i uništimo
brodogradilišta, je li to uopće važno za rat? Jer ovo sve više i
više liči na samoubilačku vendetu.«

Guvernerka je stajala pred Namirom, strogog i
postojanog izraza lica, a prsa su joj se nadimala dok se činilo
kako se čistom snagom volje sili potisnuti napadaj kašlja.
»Bit će važno«, reče ona, »onoliko koliko će biti važno bilo
što što možemo učiniti. Što se tiče mojih motiva, oni su moji

vlastiti i nemaju veze s našim uspjehom ili neuspjehom.«
Činilo se kako se trgnula, a glas joj je postao tiši kad je
dodala: »Očekivala bih takvo pitanje od pobunjenika. Od vas
sam očekivala više.«

Namir na to nije imao odgovora. Chalis ga je spasila
od pokušaja. Odjednom je opet zvučala samouvjereno,
onoliko koliko je bila kad bi brifirala starije osoblje ili kakva
je bila tijekom svog prvog sastanka s Urlikavcem. Bio je to
glas bezličnog šarma, a Namir se osjećao čudno povrijeđen
kad bi ga koristila pred njim. »Osim toga«, doda ona, »već
imam ideju kako da odemo sa Sullusta netaknuti. Ja nisam
vrsta žene koja od sebe radi mučenicu.«

Prekinulo ih je zujanje njihovih interkoma. Namir se
namršti, izvadi svoju slušalicu iz džepa, i postavi je u uho.
Ostali su radili isto.

»Izlazite«, prošapće glas oštro. Jedan od Trzaličinih
izviđača. »Tik su pred sigurnom kućom. Odmah izlazite!«

Trzalica dlanom udari po kontrolama vrata i krene van,
a za njom istog trena i Žoharica. Namir baci pogled na
Chalis i povuče je prema uličici.

Grimizne čestične munje udarile su vrh uličice,
poslavši iskre i mrvice kamena Namiru u lice. Pokušao je
vidjeti napadače i nije uspio. Umjesto toga, ugledao je
Trzalicu i Žoharicu na stubama na ulazu u uličicu, nisko
pognute, kako pucaju iz svojih kratkih pištolja. Trzalica je
nešto vikala. Sve što je Namir čuo bilo je »brže« i nešto
psovanja.

Povukao je Chalis do stuba, zgrabio Žoharicu za
zapešće i stavio njezin dlan na Chalisinu ruku. »Kreni prema
skloništu«, ispljune on. »Mi slijedimo.« Žoharica se okrene
prema njemu — Usredotoči se na borbu, htio je reći — kao
da će se pobuniti, ali on je presječe. »Trzalica i ja možemo
vas bolje pokrivati.«

Barem je to pretpostavio. Žoharica je možda postala
brbljavi, pouzdani dio ekipe dok on nije gledao, ali on je još
uvijek bio bolji strijelac od nje. Ona pobjegne sa Chalis, a
Namir zauzme Žoharičino mjesto, pucajući u smjeru kamo je
Trzalica ciljala.

»Na tri?« reče Namir.
Trzalica kimne glavom i nakon još nekoliko pucnjeva,
oni potrče, natrag putem kojim su i došli kroz grad. Preko
ulice i niz uličicu, dok su blasterske munje još uvijek zujale
za njima. Namir spazi odbljeske bijelog oklopa kad je bacio
pogled natrag, ali nije mogao odrediti gdje je neprijatelj.
Pucao je nasumice, jednom rukom, u nadi kako će usporiti
progonitelje. Nije vidio kamo su otišli Žoharica ili Chalis.
Zaokrenuo je oko zida kamene zgrade i skoro se zabio
u Trzalicu, koja je prestala trčati i gledala je u smjeru sigurne
kuće. Grubo ga je odgurnula. »Nastavi. Sustići ću te za tren.«
Namir opsuje i zamuca. »Što ti pada na pameti«
Trzalica se nasmiješi svojim opakim malim smiješkom
— onim koji bi Namir povremeno viđao u Klubu, prije no
što bi zamahnula na kolegu vojnika. »Moja ekipa«, reče ona.
»Još su tamo.«
»Ta dvojica su mrtvi«, odbrusi Namir. »Ti si tvoja
ekipa.«
»Idite kvragu, satniče«, reče Trzalica i pojuri pored
njega natrag u gužvu.
Rekao je sam sebi kako je nije mogao zaustaviti.
Suosjećao je s njom. Htio je pojuriti za njom — ali Žoharica
i Chalis podjednako su ga trebale. »Sretno«, promrmljao je i
potrčao od jurišnika.
Kad je pokušavao prijeći sljedeću ulicu, nije čuo
granatu sve dok mu tijelo nije bilo u zraku, žareći i paleći u
svakom mišiću kako se zabio u čelični zid. Onda je pao na
tlo i onesvijestio se.

POGLAVLJE 32

PLANET VIR APHSHIRE
Četvrti dan operacije Luda trka
Devetnaest godina nakon Ratova klonova

VOJNIK HAZRAM NAMIR bio je na svom ležaju i
rastavljao i sastavljao blastersku pušku DLT-20A, kad je
došla vijest o Alderaanu. Ništa mu nije značila. Samo
činjenica da ju je Urlikavac objavio preko Gromovnikovog
razglasa ukazivala je kako je uništenje planeta bilo nešto
izvanredno: u dva mjeseca otkako se Namir pridružio Satniji
sumraka, vidio je oružja što su mogla smrviti blještave
gradove u prah, borio se pored više vrsta no što je mogao
nabrojati, čuo priče o Galaktičkom Imperiju što je u šaci
držao milijune zvijezda. Ako mu je rečeno da su planeti bili
uobičajene žrtve rata, vjerovao bi u to bez razmišljanja.

Međutim, u blagovaonici te noći, vidio je ogorčena lica
svojih drugova i slušao njihove zapanjene psovke. Što god
da se dogodilo, bilo je to nešto novo.

»Pričao si da su već i prije bombardirali planete i
zasipali ih plinom«, pitao je Gadrena. »U čemu je sad
razlika?«

Gadren pogleda Namira svojim tuđinskim očima i
reče: »Razlika je u nadi za život naspram apsolutnoj smrti.
Sve što je Alderaan značio sad je propalo.«

Nije bio sasvim razumio, ali shvatio je dovoljno. Vidio
je kako su bili zbrisani Malkhani i Sekta i ostali, očišćeni

dok nisu preostale samo tetovaže prognanih i mrtvi.
Danima kasnije, kad je stigla vijest o uništenju

imperijalne bojne stanice što je razarala planete, Namir je bio
u rovu na medonosnim poljima Vir Aphshirea. Čuo je smijeh
niz rov, nekoga kako viče »Raznijeli su prokletu Zvijezdu
smrti!« i glasne pokliče što su uslijedili. Nije sudjelovao u
užasu i zaprepaštenju svojih kolega, ali sudjelovao je u
njihovoj radosti.

Upoznavao je ljude iz Satnije sumraka. Nije imao
uloga u njihovom ratu, ali zasluživali su pobjedu.

Vir Aphshire uskoro je nakon toga pao pred Satnijom.
Uzlet u moralu možda je odigrao ulogu, iako je odluka
Imperija da spali košnice i sasvim napusti taj svijet
vjerojatno imala veći utjecaj. Namir si nije pripisivao
posebne zasluge, iako je to bio prvi pohod u kome mu je
Satnija sumraka dopustila zapovjedništvo nad izviđačkom
grupom. Osjetio je lovca na ucjene — Baklju — kako ga
promatra i procjenjuje iz sjena, kao što je radila još od Kor
Lahvana. Ili mu nije vjerovala, ili ga je sama bila preporučila
za taj položaj, pa je htjela vidjeti ishod. Možda oboje.

Svejedno, bitka je bila dobivena. Namir je bio živ.
Voćnjaci i košnice Vir Aphshirea pripadali su
Pobunjeničkom savezu, što god to značilo.

Te večeri Satnijinog trijumfa, Namir je bio na straži
kad se narednik Fektrin vratio iz izviđanja najbližeg naselja.
Stvorenje mu je podnijelo izvješće i reklo mu neka trči do
satnika Evona. »Svatko mora jednom sresti Urlikavca«, reče
Fektrin, mašući svojim pipaljkama.

Namir nije pitao kako je Fektrin znao da još nije sreo
satnika. Osjećao se uvjerenim da mu se odgovor ne bi svidio.

Namir je jednom ili dvaput vidio Urlikavca izdaleka,
čuo njegove rijetke proglase preko Gromovnikovog razglasa,
ali svo je njegovo znanje o satniku dolazilo iz priča njegovih

drugova.
Vojnici su iskazivali poštovanje svome zapovjedniku,

vjeru u njegove odluke, neuzdrmanu stvarnim ishodima
bitaka. Namir je vidio takvo poštovanje i ranije, ne jednom.
Osjećao ga je i ranije, iako je tada bio jedva nešto više od
djeteta.

Bilo je čudno vidjeti veterane poput Gadrena i
Norokaija kako se ponašaju poput svježe unovačenih
pripadnika klana Malkhani. Mogli su se busati cinizmom, pa
ipak su i dalje vjerovali u mit o svome zapovjedniku.

To bi Namira više brinulo da je Urlikavčev stisak na
satniju bio zahtjevniji. Ali nije bilo skupova pred njegovim
pogledom, i ratnih pokliča u njegovo ime. On je bio kamen
temeljac Satnije sumraka, pa ipak, pitajte vojnike zašto se
bore i niti jedan neće odgovoriti Za satnika Evona.

Pa je dva mjeseca Namir uživao u raskoši da može
ignorirati satnika. To više nije bio slučaj.

U zapovjednom šatoru, poručnik Sairgon usmjerio je
Namira natrag, duž poput papira tankog nogostupa
ukrašenog mozaikom, prema glinenim brdima košnice.
Našao je Urlikavca na vanjskom rubu logora i predao
Fektrinovo izvješće, objasnivši kako izviđački odred nije
vidio niti štete, niti utvrđenja u civilnom naselju. Satnik je
kimnuo glavom, kratko proučio izvješće prije no što se
osvrnuo natrag niz stazu.

»Vojniče Hazrame Namire«, rekao je Urlikavac,
izgovarajući svaku riječ kao da uživa u njoj. »Prošećite sa
mnom.« Krenuo je bez da čeka potvrdu, a Namir je pohitao
da ga sustigne. Skoro za glavu viši od Namira, Urlikavac je
iziskivao žustri korak.

»Pjesma Lojuuna«, reče satnik, »ne izlazi mi iz mozga
zadnjih trideset i šest sati.« Pokucao se po glavi da naglasi
mozak. »Mogu se sjetiti pola stihova, a cijelu operu zabranio

je Imperij. Tražio sam i tražio, i ne mogu naći ni jedan
primjerak.«

Namir je gledao naprijed, tupog izraza lica. »Nisam
siguran da vam u tome mogu pomoći«, reče on. Nitko nikad
nije nabacio kako bi satnik mogao biti opasan — u najgorem
slučaju, ekscentrik — ali namjeravao se pažljivo probijati
kroz ovaj razgovor. Po Namirovom iskustvu, moć je činila
ljude nepredvidljivima.

Urlikavac oštro odmahne rukom, odgurujući to. »Već
pomažete — ništa ne vraća zakopana sjećanja poput čistog
zraka i novih perspektiva. Uz malo sreće, dok završimo ovaj
razgovor, prisjećat ću se dječačkih ručkova sa svojim
tetama.« Smiješio se, iako Namir nije mogao zaključiti da li
iz zabave ili čistog entuzijazma. »Čujem dobre stvari o
vama, vojniče. Sairgon me obavještava kako stalno
spašavate živote novacima. A i nekim starijim vojnicima.«

»Radio sam ovo dulje od njih«, odgovori Namir. »Još
uvijek imam poteškoća procijeniti domete; nema puno
topništva na Crucivalu.«

»Odat ću vam tajnu: rijetki su pojedinci koji na prvi
pogled mogu procijeniti koliko se blizu neprijatelju smije
prići. Imate nagone. Savladat ćete činjenice.«

»Da, gospodine«, reče Namir.
Nogostup je počeo šljapkati pod stopalima kako se
krajolik pretvorio u žutosivu glinu. Urlikavac se zamišljeno
osvrnuo, kao da iz nekog skrivenog razloga procjenjuje brda,
i usporio korak. »Napustit ćemo ovaj sustav za dan ili dva.
Uz vaše iskustvo, želio bih čuti što mislite da bismo u
međuvremenu trebali raditi.«
Naravno, to je bila kušnja. Satnika nije zanimao savjet
vojnika koji je stigao s Crucivala prije dva mjeseca.
Međutim, Namir nije vidio koristi u igrama, pa je odlučio
uzeti Urlikavca za riječ. »Čini se kako su prijetnje prilično

dobro svladane. Mogli bismo ići u lov, ali neprijatelj bježi.
Nema potrebe da nam ljudi ginu tjerajući Imperijalce u kut.«

»Ja bih rekao, ne komplicirajmo. Gromovnik je kratak
sa zalihama. Pa stoga pošaljimo nekoliko odjeljenja u to
naselje i pokupimo svu hranu i opremu koju možemo.
Mislim da nećemo naići na otpor.«

Urlikavac se počne smijati. Namir se htio
nakostriješiti, ali zvuk je bio previše iskren, pretopao da bi
bio uvredljiv. Nakon nekoliko trenutaka, Urlikavac mu se
okrene i veselo se nasmiješi. »To«, reče on, »točno je ona
vrsta svježe perspektive što okida neurone u mozgu. Mislim
da sam se upravo prisjetio svoje prve školske ljubavi —
lijepe twi’lečke djevojčice po imenu Iania.«

»Mislite da sam pregrub?« upita Namir, glasom što je
održavao ujednačenost. Shvatio je kako su pobunjenici
stvarno bili uvjereni u svoju pravičnost, u svoje tvrdnje da se
bore za narode galaksije. Nije očekivao da i njihov satnik
dijeli baš tu iluziju.

Urlikavčev glas postane ozbiljan. »Mislim kako
pogrešno shvaćate ovaj rat. Odnošenje prema civilnim
naseljima s poštovanjem nije pitanje milosti naspram
pragmatizma — to je preduvjet pobjede, ništa više, ništa
manje.«

»Satnija sumraka bije bitku za srce galaksije.« Glas mu
se stišao u šapat, kao da je dijelio tajnu. »Za duh svakog
običnog čovjeka, žene i imperijalnog jurišnika. Krađa hrane
neće nam pomoći da pobijedimo. Neće ni ubijanje
neprijatelja. Protiv moći veličine Imperija, konvencionalna
pobjeda nemoguća je — ako naši ciljevi postanu čisto vojni,
već smo izgubili veću bitku.«

To je zvučalo poput zamršenih opravdanja kakva je
Namir čuo u Sekti; filozofija što je trebala prikriti vlastitu
glad za ratom. Pa ipak, gledajući Urlikavca, Namir povjeruje

kako je satnik bio iskren. I nekako je Urlikavac održavao
Satniju sumraka živom kroz sukobe što su desetkovali druge
pobunjeničke satnije.

Prisilio se na osmijeh. »Naravno«, reče on. »Znači, ne
ljutimo ovdašnje.«

Urlikavac ga pljesne po ramenu i opet se nasmije.
»Sasvim dovoljno za sada. Ostalo ćete shvatiti s vremenom.«

POGLAVLJE 33

PLANET SULLUST
Drugi dan opsade na Inyusu Toru
Tri godine poslije

PRVO ŠTO JE Namir osjetio bilo je osjećaj hladnog
kamena naspram njegovog obraza. Nakon toga stigao je
iznenadni i snažni nalet mučnine i spoznaja kako su mu ruke
povučene iza leđa. Pokušao je podići glavu, oduprijeti se
povlačenju, ali nije bio siguran da se uopće pomakao.

»Sigurna si da ga vrijedi privoditi?« upita glas. Dubok,
muški, s krčanjem smetnji iza njega. »Bar sat vremena bio je
pod ruševinama. Ako umre na putu do pritvora, svi ćemo
izgubiti vrijeme.«

»Nije ozlijeđen onoliko koliko izgleda. Omamljen,
mislim.« Drugi glas. Ovaj je bio ženski, ali smetnje su bile
gore i izobličavale su riječi. Rekla je još nešto što Namir nije
razumio.

Bio je napadnut. Sjetio se zasjede, da je bio odvojen od
Chalis, Žoharice i Trzalice.

Zar je čitav sat bio u nesvijesti?
Zastenjao je i prisilio se otvoriti oči dok su ga dizali na
noge. Svod špilje svjetlucao je daleko iznad njega, a bijele
siluete zgrabile su ga za ruke, napola ga bacivši na otvorenu
platformu u stražnjem dijelu velikog podzemnog brzača.
Pokušao je sjesti uspravno i opet nije uspio. Nategnuo je
svoja zapešća i osjetio oštar električni udar. Bio je vezan

omamljujućim lisicama.
»Ovdje SP-četiri-sedam-pet«, reče ženski glas.

»Privodimo pobunjeničkog zarobljenika.«
Čovjek — možda drugi čovjek? Namir nije bio siguran

— tiho opsuje. »Protokol dvadeset i četiri sad je službeno na
snazi. Čim završimo s privođenjem, idemo na pretrage od
vrata do vrata i odvođenja. Nasumična uhićenja, smrtonosna
sila odobrena protiv bilo ikakvog otpora. Nadajmo se kako
ovo nije ustanak.«

Grube ruke u rukavicama povuku Namirovo tijelo,
usprave ga na brzačevoj platformi. Gradske ulice jurile su
pored njega, a nježno vibriranje vozila palilo mu je crijeva.
Dvije bijele jurišničke kacige zurile su u njega.

»Nisu čak ni uspostavili kontakt s nekim. Koliko
znamo, bili su tragači.« Opet žena, govorila je svom
partneru. »Moramo li stvarno —« Ostatak rečenice bio je
previše izobličen da bi ga razumio. Namir uoči da joj je donji
kut kacige bio spržen.

Nagađao je kako može zahvaliti Trzalici za oštećeni
zvučnik.

Pitao se je li Trzalica još živa. I Žoharica i Chalis...
Sad im nije mogao pomoći.
Žena skine svoju oštećenu kacigu i otkrije mlado lice
isklesano u grubim crtama. Zgrabila je Namira pod ramena,
podigla ga i uspravila više. Da su mu noge htjele surađivati,
mogao ju je udariti, ali što onda? Morao je pobjeći, ali trebao
je i plan.
»Hej!« reče jurišnica, glasa što više nije bio izobličen.
»Pobunjeniče! Ako želiš da ne dođe do krvoprolića, reci mi
što radite.«
Namir odmahne glavom, zbunjen. Počeo je opet
potezati lisice kad se uključi napon. Refleksno se trznuo
umjesto da je podnio udar.

Žena se namršti. »Ako planirate napad«, reče ona,
previše suosjećajna, kao da je pokušavala pokazati svoju
trpeljivost, »trebao bi mi sada reći. Vi ste potpisali da
umirete. Ostatak grada nije. Nemoj da svi budu uhvaćeni u
unakrsnoj paljbi.«

»Čak i da smo nešto planirali«, odvrati Namir, usana
što su ga pekle dok je izgovarao riječi — jesam li pao na
lice? — »ne bih vam rekao.«

Očekivao je kako će ga žena udariti. Nije. Brzač naglo
stane i on klizne pola metra naprijed po platformi, kad je
naprijed čuo galamu. Pokušao je razaznati pojedinosti. Nešto
je blokiralo put.

Tada on začuje zvuke blasterske paljbe i jurišnika kako
vrišti.

Dvoje jurišnika pored njega pogledali su na put,
ignorirajući Namira. Moleći se da se ne onesvijesti ili
povrati, on skoči naprijed, ramenom prevrnuvši jurišnika pod
kacigom, a istovremeno držeći svoje tijelo pognutim. Žena
se počne okretati prema njemu, ali onda su grimizne munje
prebrisale preko platforme brzača, pa Namir više nije bio
njezin najhitniji problem.

Nije vidio je li njegova hvatateljica preživjela plotun.
On prebaci noge na ulicu, potrča u smjeru blasterske paljbe.
Nadao se ugledati Žoharicu ili Trzalicu. Pogleda gore i vidi
kako pucnji dolaze s krova niske zgrade. Do trenutka kad je
stigao do zida zdanja, strijelac je već silazio i pokazivao
Namiru da ga slijedi.

Strijelac je bio Sullustanac: imao je široku glavu bez
kose s mišolikim ušima, oči poput dvije kapi crnog ulja i
obraze što su njegovom licu davali izgled kacige. Bilo je to
najbliže što je Namir bio nekom od stvorenja, iako ih je vidio
među radnicima kad je Satnija sumraka osvojila proizvodno
postrojenje.

Razočaravajuće ili ne, to je i dalje bilo spašavanje.
Namir je trčao za stvorenjem dok je jurilo u uličicu, zgrabilo
platnenu torbu s tla i započelo vrtoglavim nizom skretanja.
Ruku još uvijek vezanih iza leđa i vidnog polja što mu je
plesalo, Namir je imao poteškoća držati korak i konačno je
— znajući kako bi mu to mogla biti smrt, ali nesposoban
upravljati svojim tijelom — skliznuo niz zid i počeo
povraćati.

Činilo se kako ga je živost, što je došla s potrebom da
pobjegne, napuštala s onim što je povraćao. Nije bio u stanju
boriti se. Svakako nije bio u stanju probiti si put iz
Pinyumba, a nakon sat vremena, njegovi će drugovi biti
izvan grada, skriveni na sigurnom, ili mrtvi. Jedva se držao
uspravnim, i bio je iznenađen kad je osjetio nježnu ruku
kako ga primiruje.

Sullustanac ga je vratio natrag u stajaći položaj i
progovorio jezikom koji Namir nije razumio.

Namir se nije usudio odmahnuti glavom iz straha od
vrtoglavice. »Bilo nas je još«, reče on. »Ostali koji su sa
mnom došli ovamo. Jesu li na sigurnom? Znate li gdje su?«

Sullustanac odgovori brzo i jednostavno, u ne više od
nekoliko tuđinskih riječi. To je moglo biti samo ne, ali
stvorenje je promatralo Namira i činilo se kako vidi
nerazumijevanje na njegovom licu. Polako, s pretjerivanjem
što je ukazivalo kako mu je gesta neprirodna, ono slegne
ramenima.

Ono — on, pretpostavi Namir — nije znalo ništa o
ostalima. Možda Sullustanac čak nije ni znao da su stigli, i
naletio je samo na Namira.

Možda je to bio dobar znak, kako su stvari stajale.
»Skrivaju li se možda? Možda su stigli do druge
sigurne kuće?«
Sullustanac je oklijevao, kao da je htio progovoriti i

ponuditi Namiru neku nadu ili objašnjenje. Umjesto toga,
odmahivao je glavom na isti pretjerani način. A onda,
jednom rukom, on pokaže ugrubo u smjeru dizala što su
vodila iz špiljskog grada. Namir nije znao je li to objašnjenje
ili znak nade.

»Trebao bih ih potražiti«, reče Namir.
Sullustanac napravi korak natrag i spusti glavu.
Odbijanje.
Mogao bih poći sam, pomisli Namir. Teturati kroz
grad koji nije poznavao, tražeći drugove koje inače nije bilo
lako naći. A ako ih i nađe — ako se, protivno svim
izgledima, ne sruši na cesti ili ga ne ubiju jurišnici manje
milostivi od prve posade koju je sreo; ako se njegovi
prijatelji budu kretali tako polagano i skrivali tako loše da ih
može naći ugruvani i progonjeni vojnik — što će im dobroga
donijeti? U svom stanju, bio je više teret nego korist. Usporit
će bilo kakav pokušaj bijega, a mozak mu je bio prevelika
pustoš da bi mogao smisliti neki plan.
Uopće nije imao izgleda doći do Satnije sumraka.
»U redu«, reče on. »Dakle, kuda ćemo?«
Sullustanac ga povede. Namir pomisli da ga zaustavi,
da traži tuđinca neka mu bar skine lisice, ali jedino dostupno
oruđe za taj posao bio je Sullustančev blaster, a pucanj bi se
čuo blokovima uokolo. Pa su umjesto toga išli zajedno,
Sullustanac nudeći onoliko potpore koliko je mogao, kroz
sjene tornjeva i među stalagmitima na rubu špilje. Tijekom
njihovog putovanja, svjetla tornjeva postala su jarka, čineći
da pinyumbška večer izgleda poput dana. Da olakšaju
jurišnicima potragu, pretpostavi Namir.
Tu i tamo čuli bi povike i vrisku, molbe imperijalnim
agentima sigurnosti kako su vrata razvaljivana, a građani
izvođeni. Počela su odvođenja. Sullustanac bi svaki put
zastao i svaki put nastavio dalje.