STAR WARS - Alexander Freed - Bojište Satnija sumraka

izvan tržnice. Još uvijek ne može micati prste.«
»Nije bilo problema«, Umu reče. »Uglavnom pomalo

dosadno.«
Pira kimne. »Dosadno može biti dobro«, dodala je.

»Znam da čezneš za ratom i pucnjavom, ali — dosadno je
dobro. Predah može biti dobar.«

»Ja ne —«, počne Umu. Pira je suzdržavala smijeh,
čekajući ga da zagrize. Umu se prisilio da suzdrži prosvjed,
namrštio se i počeo iznova. »A kad pucnjava stvarno
počne?« reče on. »Netko će dobiti nož u leđa.«

Pira se cerekala — preglasno, iako je uspjela izgledati
napol zlovoljna dok su drugi u spavaonici bijesno gledali u
njezinom smjeru. Umu se smjestio na travu, a prijašnji
susreti toga dana kao da su iscurili iz njega, u tlo i duboko u
Crucival.

Bilo je i gorih sudbina nego biti Umu Sedam. Bilo je i
gorih stvari nego biti u Sekti.

Našao je svoju obitelj, i bio je zadovoljan.

POGLAVLJE 8

SEKTOR METATESSU
Dan sto deveti povlačenja iz Srednjeg obruča
Sedam godina kasnije

PRVI NAPAD došao je u ponoć tri dana nakon odlaska
Satnije Sumraka s Coyertija. Gromovnik je plutao sa svojom
pratnjom na rubu beživotnog sistema kojim je vladalo
grimizno sunce, žureći da dovrši smjenu održavanja dok se
planirao kurs iz neprijateljskog teritorija.

Kad je imperijalni razarač iskočio iz hipersvemira i
došao u domet paljbe, Apailanino obećanje i njegova dva X-
krilca odgovorili su dovoljno brzo da spriječe ikakvu stvarnu
štetu na Gromovniku. Pobunjeničke snage uspjele su
brzinom svjetla pobjeći iz mahnite bitke, iako je jedan X-
krilac bio onesposobljen usputnim udarom iz turbolasera.

Drugi napad uslijedio je trideset sati kasnije. Ovaj put,
Gromovnik je upao u zasjedu nakon dolaska u sustav Enrivi,
gdje se Urlikavac nadao zaustaviti zbog daljnjih popravaka.
Napadačka snaga sastojala se od lake krstarice i eskadrile
TIE lovaca. Čak i s jednim onesposobljenim X-krilcem,
Satnija je uspjela bez poteškoća uništiti neprijatelja.

Udarni val smrtnih muka krstarice — plamena
detonacija njezinih motora i oružja — zbrisala je brodske
kapsule za spašavanje. Kako je to Urlikavac kasnije sročio,
imperijalni gubici bili su »za duboko žaljenje i
nenamjeravani.« To nije spriječilo da nakon toga bukne

gromoglasno slavlje, u kome su vojnici Satnije sumraka
otvarali krijumčareno piće i nazdravljali svojim pilotima i
topnicima.

Piloti i topnici nisu sudjelovali. Bojali su se kako će ih
opet trebati, i to uskoro.

Treći napad došao je nakon devetnaest sati, usprkos
tome što je Gromovnik dvaput promijenio smjer da bi se
otarasio progonitelja. U brzom udaru maljem u sustavu
Chonsetta, grupa TIE presretača skrivenih u repu kometa
poharala je desnu stranu vojnog transportera, prije no što je
Satnija uspjela pobjeći.

Do tog trena, čak i najskeptičniji pripadnici satnije bili
su uvjereni kako ih Imperij slijedi kroz beskrajne dubine
svemira. To je bila novost — čak zanemarivši činjenicu kako
je bilo gotovo nemoguće pratiti brodove u hipersvemiru,
Satnija sumraka nikad nije bila smatrana toliko strateški
značajnom da bi zaslužila posebnu mržnju Imperija. S
cijelom Pobunom u bijegu, zašto bi se netko toliko trudio —
žrtvujući resurse i živote — iscrpiti jednu pješačku
postrojbu?

Postojalo je samo jedno uvjerljivo objašnjenje.
Kao mjeru predostrožnosti, Namir je zapovjedio
dodatno osiguranje oko ćelije Everi Chalis. Sumnjao je da bi
itko pokušao nasrnuti na guvernerkin život — koliko god to
bila zadovoljavajuća pomisao, čak se ni Corbo nije činio
tako nesmotrenim — ali uplašeni ljudi čine gluposti.

»Čujem kako su tri imperijalne borbene grupe
prekinule sukobe s pobunjenicima da bi lovile nas. Biste li
potvrdili ili opovrgnuli?«

Droidov glas zvučao je poput hrđe: oštra, stružuća,
električna buka zbog koje je Namir škrgutao zubima. Ili je
možda lijeva šaka M2-M5 bila ono što mu je zagorčavalo

raspoloženje — iskrzani metalni šiljci i gomila mehaničkih
alata što je zujala, izvlačila se i sklapala u »zaglavak« stvari,
podsjećajući na kutiju s igračkama kakvog mučitelja.

Namir nije volio droide. Nikad mu neće biti ugodno uz
tehnologiju što je mogla misliti. Ali M2-M5 bio je najbolji
mehaničar u Satniji sumraka, i Namiru su rekli — tim
riječima neka »prevaziđe svoju nelagodu i vjeruje hodajućoj
hrpi starog željeza.«

»Je li to razlog što imamo probleme s motorima?«
upita Namir. »Zato jer ti slušaš komunikaciju na mostu
umjesto što radiš?«

»Imamo probleme s motorima«, odvrati mu droid,
»zato jer moj brod stalno napadaju. A moj brod stalno
napadaju zato što imamo probleme s motorima.«

Namir se namršti. »Hoćeš reći?«
Droid se prokotrlja kroz skučeni odjeljak za motor.
Namir je morao ostati uz njega da bi mu čuo glas kroz buku
hiperpogona. »Sjećate se napada koji su izveli na nas nedugo
nakon što ste doveli vašu imperijalnu prijateljicu na brod?«
»Skoro sam izgorio na smrt. Sjećam se. I nisam ja
doveo Chalis na brod. Urlikavac je odlučio —«
M2-M5 mahao je svojom šakom pred zapečaćenim
vratima. Zeleno svjetlo na jednom od droidovih instrumenata
pocrvenilo je. »Vidite?« reče on. » To ukazuje na curenje
čestica hipermaterije. Šteta je na mikroskopskom nivou,
vjerojatno lokalizirana na jednom od nekoliko stotina
refraktora zračenja na Gromovniku. Nije dovoljna da bi
utjecala na učinkovitost — ali mogla bi ostaviti trag kojega
će Darth Vader slijediti.«
»Ne znamo ima li Vader ikakve veze s time. Ne slušaj
ni Chalis.«
Crveno svjetlo brzo zatreperi. Namir je sumnjao kako
je to bio droidski ekvivalent slijeganju ramenima. Ili

prostačkoj gesti.
»Smatraš kako se šteta dogodila u tom prvom

napadu?« upita Namir.
»Vjerojatno je. Sumnjam kako čak ni Imperijalci nisu

identificirali naš trag do Coyertija. Svejedno, nemam
adekvatnu opremu da poduzmem popravke.«

»Pa rastavi sam sebe za dijelove«, odbrusi Namir i
otiđe do najbližih ljestvi što su vodile iz odjeljka. »Pošalji
satniku potpuno izvješće«, dobaci on. »Ovo će biti
problem.«

Sat vremena kasnije, Urlikavac je dao da se okupi svo
starije osoblje. Namir je stajao u pozadini konferencijske
sobe, uz glavnog liječnika Von Geiza i konačara Hobera;
mjesta rezervirana za pripadnike Satnije sumraka koje se
pozivalo iz učtivosti, ali od kojih se nije očekivao doprinos
raspravi. Oko stola sjedili su poručnik Sairgon, posada s
mostova Gromovnika i Apailaninog obećanja, te Everi
Chalis — koja je odlučila zaposjesti satnikov stolac,
pijuckajući čaj iz limene šalice dok je Urlikavac koračao oko
njih.

Prvi prijedlog da se ostavi Chalis došao je od
poručnika Sairgona, nekoliko trenutaka nakon što je
Urlikavac sažeo situaciju.

»Dosad smo imali sreće«, reče Sairgon. »Imperij nije
imao snage smještene tako da mogu napraviti više nego da
nas zadirkuju. Ali približavaju se, a ne možemo preživjeti
borbu protiv zvjezdanog razarača — «

»Zvjezdanog super razarača«, prekine Chalis s gorkim
smiješkom. »Vader ima novi admiralski brod. Ali molim,
nastavite.«

Sairgon nije ni pogledao Chalis. »Ako pošaljemo
guvernerku van u šatlu, izgledi su da neće preživjeti — ali

Imperijalci nas također neće ganjati svime što imaju. Ne
sviđa mi se plan, ali ne vidim načina da je zadržimo i
preživimo.«

Chalis mudro kimne, kao da je očekivala upravo to.
»Ne«, reče Urlikavac, dok mu je pogled vrludao među
časnicima, jednog ih trena pogledavši u oči, a sljedećeg
nastavivši dalje. »Pitao sam vas za mišljenja i cijenim vašu
iskrenost, poručniče. Ali ne napuštamo ovu ženu.«
»Talrezan Četiri. Postaja Nade. Unroolska Zora.«
Udarao je po stolu sa svakim imenom. »Svi izgubljeni dok
smo pratili flotu iz Srednjeg obruča. General Amrashad je
mrtav. Čak ni zapovjednik Skywalker ne može razvaljivati
Zvijezdu smrti mjesečno.
»To što smo obezglavili program biooružja na
Coyertiju jedina je stvarna pobjeda, koju je Savez vidio u
zadnje vrijeme. Chalis nam je pružila tu priliku, i skoro je
završila svoje izvješće u kome je ocrtana cijela imperijalna
logistička mreža. Jednom kad to budemo imali, sve se
mijenja.«
Onda se široko nasmiješio, ispravio leđa i raširio ruke.
»Još prijedloga? Samo dajte.«
Tada su stvarno počele rasprave i svađe. Dva člana
posade s Apailaninog obećanja htjela su krenuti za
Baskronski piratski teritorij i nagoditi se za materijal da se
popravi Gromovnik. To bi u najboljem slučaju bilo mučno
putovanje, čak i pod pretpostavkom da bi pirati htjeli
pregovarati. Zapovjednik Paonu, mornarički kapetan
Gromovnika, nevoljko je iznio plan da se Chalis i probrano
osoblje prebace na Apailanino obećanje i da se Gromovnik
odvoji od njegove pratnje; Imperij bi tada progonio Satniju
sumraka, možda je i uništio, ali Chalis i ključne osobe mogle
bi pobjeći na sigurno. Čak je i Von Geiz dao svoj prilog,
pitajući može li se Satnija prikrivati danima ili tjednima u

maglini ili u atmosferi plinovitoga diva — negdje gdje bi
imperijalni senzori bili ometani dok bi satnija čekala da se
neprijateljske potjere rasprše.

Namir je slušao i pokušavao pratiti raspravu. Isprva je
naprezao mozak da bi se prisjetio onoga što je znao o karti
sektora i mehanici hiperpogona. Ali znanje mu je bilo
previše površno, pa mu je čak i terminologija bježala iz ruku.
Njegove su vještine bile na tlu, ograničene na oružje i ljude
koji nose oružje. Kad mu je pažnja počela lutati, stao je zuriti
u Urlikavca, koji je kimao i postavljao svome osoblju
pitanja, nikad ne pokazujući nestrpljenje. Izgledao je
potpuno bezbrižan, držeći stvari sasvim pod kontrolom.

Pojma nemaš što da radiš, pomisli Namir.
»Vaš brod«, reče Chalis, »je kompromitiran.
Zapovjednik Paonu imao je dobru ideju.«
Svi za stolom pogledali su guvernerku, neki sa
zanimanjem, a mnogi sumnjičavo. Sairgon je htio prekinuti,
ali Chalis odmahne rukom.
»Predlažem da nađemo imperijski teretni transporter.
Mogu vas dovesti unutar doleta, a vaši vojnici —« Podigla je
glavu dok je izgovarala tu riječ, pogledavši izravno Namira.
»— mogu uskočiti na njega. Jednom kad je letjelica pod
našom kontrolom i svo osoblje prebačeno, napustite ovu
olupinu i nastavljamo putovanje.«
Sairgon odmahne glavom. »A kad dođemo u domet
paljbe, kako ćemo izbjeći da oštetimo transporter? Ako bi on
trebao biti naš novi dom, ne možemo si priuštiti da
pogodimo nešto kritično. To pod pretpostavkom da
neprijateljski kapetan na obriše računala na svom brodu ili
ne pokrene samouništenje jednom kad shvati —«
»Zar želite da vam ja isplaniram napad?« upita Chalis,
iznenada se nagnuvši naprijed, oštrog pogleda. »Mislila sam
kako vi ljudi volite izazove.«

Od tog trenutka je sastanak eskalirao, glasovi su se
dizali sve dok Urlikavac nije šakom udario po stolu.
Međutim, nije dozvolio da rasprava zastane — počeo je
pokazivati na oficire, činilo se nasumično, pozivajući ih da
dadu mišljenja i protuargumente. Bilo je očito kako
Chalisina ideja ima smisla, usprkos svojoj nepraktičnosti.

Urlikavčev lutajući prst pokaže na Namira.
»Naredniče? Može li se to izvesti?«

Može li se što izvesti?, htio je pitati Namir. Žvakao je
svoju donju usnu, prevrćući scenarije u glavi. »Ako možete
prebaciti ekipe za uskakanje«, reče on, »vjerojatno bismo
mogli zauzeti mali transporter. Ne bih ga volio posjedovati,
međutim, uz Imperijalce što se skrivaju u svakom ormaru i
podmeću klopke.«

Urlikavac je pažljivo kimnuo i počeo se okretati. To
nije bilo rješenje, ali je bila istina.

Pa zašto ga je, pitao se Namir, guvernerka Chalis
gledala s iščekivanjem, kao da je zatajio nešto ključno?

»Međutim, mogli bismo ući i izaći.« Namir je opet
govorio prije no što je sasvim shvatio što je predlagao.
»Zadržati dio broda, držati otvorenim prolaz, i uvesti
inženjersku ekipu.« Pogledao je konačara, pa Urlikavca.
»Možemo li skinuti dijelove s imperijalnog motora,
iskoristiti ih da skrpamo Gromovnika'.«

Urlikavčeve usne iskrive se u smiješak. »Ne znam. Ali
to je svakako zanimljiva ideja.«

Chalis odglumi polagani pljesak i zavali se natrag u
svoj stolac. Nije izgledalo kako je itko drugi primijetio, i
polako je Namiru svanulo kako je rekao točno ono što je ona
htjela.

»Više me ne posjećujete, naredniče.«
Sastanak o strategiji bio je gotov. Pola časnika

zadržalo se u konferencijskoj sobi da bi razgovaralo s
Urlikavcem ili jedni s drugima, planirajući pojedinosti
prepada. Namir je očekivao da će Chalis ostati s njima;
umjesto toga slijedila ga je niz hodnik prema blagovaonici.

»Možda stoga što svaki put kad progovorite, moji ljudi
završe u opasnosti«, odgovori joj Namir, ne osvrćući se.
»Ljepotan je ustrijeljen. Maediyu se nadisala dima. Na
Coyertiju — vi ste kletva na satniji.«

Chalis napravi neodređeni zvuk, ne poričući optužbu
prije no što je odgovorila. »Kletva na satniji... stvarno ste s
nekog primitivnog svijeta, zar ne?«

Namir nikad nije Chalis ni riječ rekao o svom
podrijetlu. Nastavila je prije no što je stigao uskočiti. »Ako
to pomaže«, reče ona, »stvarno sam željela da preživite
Destileriju. Bilo bi loše po moj bijeg da se vaš tim vratio
prekriven plikovima.«

Sad je prestao hodati i okrenuo joj se. Razmišljao je
koliko je žestoko može odalamiti, a da ne ostane trag. Ne bi
bila prva ratna zarobljenica koju je ozlijedio; samo prva koja
pripada Satniji sumraka.

Što bi ti sve Sekta radila...
Chalis ispusti ogorčeni zvuk i odmahne glavom. »S
obzirom da me tako očito mrzite, prijeći ću na stvar: ako
stvarno mislite oteti imperijalni transporter, trebat ćete me na
brodu. S mojim šiframa ovlaštenja, mogu upola brže uvesti
vaše droide u brodsko računalo. Pa, ovaj put, dijelim rizik.«
Ta logika imala je smisla. Namir se pitao što mu je
promaklo. Guvernerka se nije činila kao jedna od onih što se
dobrovoljno javljaju.
»Zašto mi to kažete?« upita je on.
»Želim da me sačuvate na životu.« Chalisin pogled bio
je prikovan na Namiru. Arogancija i prijezir u njezinu glasu
zgusnuli su se u gorčinu. »Imenujem vas svojom

sigurnosnom pratnjom dok smo na brodu.«
I to je zaskočilo Namira i morao se napregnuti da mu

izraz lica ostane neutralan. Želio joj je reći kako ona nije u
situaciji da ikoga imenuje. Želio je pitati što je mislila postići
koristeći ga. Ali nadigrala ga je na sastanku o strategiji,
nagnavši ga da izloži ideju za koju je bio siguran da ju je ona
prva imala. Znala je kako je zarobljavanje teretnog
transportera bilo nemoguće, i znala je kako bi prijedlog za
prepad bolje zvučao kad bi došao od nekog drugog, a ne nje.

Namir je bio umoran od ispunjavanja njezinih
očekivanja.

Umjesto toga, držao je glas tihim i rekao: »Stvarno mi
ne biste trebali ukazivati povjerenje.«

»Svi na vašem brodu — s iznimkom satnika Evona —
žele me mrtvu«, odvrati Chalis. »Izbor mi je ograničen. Moji
standardi povjerenja nisu ono što su nekoć bili.«

***
Sustav Redhurnea bio je kosturnica kojom su plutali
leševi planeta. Njegovo je sunce stoljećima ranije postalo
supernova, spalivši svjetove u pepeo; sad nije na poharanim
površinama planeta ostalo nikakva traga života ili
civilizacije. Ostatak zvijezde Redhurne, kolabirani fragment
postnove što je s kipućom snagom sjajio bijelo, isijavao je
zračenje smrtonosno za svako nezaštićeno stvorenje.
Ali Redhurne nije bio prazan. Kad su se planeti
unutrašnjeg sustava raspukli, njihove jezgre bile su izložene
otrovnim zracima zvijezde i pretvorene u egzotične nove
materijale — građevne blokove hipermaterijskog goriva.
Tako je, u zadnjim danima Republike, Redhurne postao
domaćin parazitima: lešinarskim dronovima što su gmizali
po njegovim planetima i nosili svoje blago nepostojanih
minerala i plinova do orbitalnih rudarskih stanica, kojima su
upravljale minimalne posade.

Te su stanice i dalje ostale hraniti Imperij. Nisu bile
cilj Satnije sumraka.

Umjesto toga, Gromovnik i njegova pratnja šuljali su
se rubom sustava Redhurnea, ugniježđeni u srpu razorenog
mjeseca gdje ih niti skeneri, niti zorno pretraživanje nisu
mogli lako otkriti. Čekali su transporter za koga je
guvernerka Chalis obećala kako će doći — teretnjak što će
posisati blaga s rudarskih stanica i odnijeti dnevni utržak u
gostoljubivija galaktička podneblja.

Pitanje što se nadvilo nad Satniju sumraka bilo je
sljedeće: što će stići prvo — Gromovnikov plijen, ili njegovi
progonitelji?

Prošao je cijeli standardni dan nakon posljednjeg
napada. Stjeran onako kako je bio unutar stiska mjesečeve
gravitacije, Gromovnik je bio ranjiv. Neće moći skočiti u
hipersvemir iz svoga skrovišta, a da prvo ne izmanevrira u
otvoreni prostor. Urlikavac se složio da u zasjedi čeka
maksimalno četiri sata; nakon toga, satnija će morati tražiti
plijen negdje drugdje.

Namir je mrzio plan i mrzio je svoj udio u njemu.
Proveo je zadnje sate radeći s vođama odjeljenja da
razradi taktiku i provede vježbe. Ekipe za uskakanje bile su
sve iskusne u borbi u bestežinskom stanju, procedurama
izvanbrodskih aktivnosti, pravilnoj upotrebi svemirskih
odijela i maski za kisik — svemu potrebnom u slučaju da
stvari krenu strahovito loše. Ovo nije bio dan za iskušavanje
svježeg mesa, već da se veterane i bivše jurišnike i pirate
uputi na posao. Namirovo odjeljenje neće biti prisutno — s
iznimkom Ljepotana, koji je sudjelovao u više operacija
uskakanja no što je Namir ikad vidio. Kad ga je Namir
upozorio neka pripazi da ne bude opet upucan, Ljepotan se
samo nacerio svojim užasnim, unakaženim cerekom.
To je ostavilo Namira samog na mostu Gromovnika,

neka se kuha pod slojevima oklopa i opreme, dok su se
njegovi drugovi okupljali nekoliko paluba niže. On neće
sudjelovati u početnom uskakanju.

Urlikavac je odobrio zahtjev guvernerke Chalis. Namir
se taj dan igrao tjelohranitelja.

Pa je Namir čekao. Gledao je Chalis i satnika i
zapovjednika Paonua kako tiho međusobno razgovaraju,
promatrao je posadu na mostu dok tipka po konzolama i
podešava poluge. Nikad nije volio provoditi vrijeme na
mostu; kad je bio drugdje na brodu, nije morao razmišljati
kako radi, o mehanici u igri i mornaričkim časnicima što su
naučili razliku između kompenzatora ubrzanja i generatora
nultog kvantnog polja — časnicima čija je stručnost u
praznini što usisava značila razliku između života i smrti.

Namiru nije smetalo putovanje svemirom, ali
kostriješio se na podsjetnike na svoje neznanje. Samo
postojanje mosta podbadalo ga je.

Gromovnik je čekao dva sata, kad su se uključili
alarmi, a posada mosta pohitala da vidi što je stiglo iz
hipersvemira. Glasovi časnika bili su živčani i vrtoglavi kad
su prijavili ono za što se činilo da je imperijalni teški
teretnjak, lako naoružan i očajno spor.

Imperijalno plovilo bilo je kršni duračelični valjak što
se protezao pola kilometra u duljinu, načičkan odbacivim
skladišnim spremnicima i manevrirajućim potisnicima.
Mogao je nekoć biti ratni brod, prije no što su ga desetljeća
upotrebe učinila zastarjelim, a stotine nadogradnji lišile
moći. »Brodovi«, reče Chalis tiho, kao da je citirala nekog
drugog, »kao ljudi, moraju se koristiti dok se ne slome.«

Druga izviđačka postaja izvijestila je kako teretnjak na
svom sadašnjem kursu neće proći pored Gromovnikova
mjeseca. To nije bilo iznenađenje. Chalis je preuzela
komunikacijski terminal na mostu i hitro unijela niz šifri

ovlaštenja prije no što je otvorila kanal.
»Imperijalnom teretnjaku«, reče ona. »Pratimo

aktivnosti ionske oluje u ovom sustavu. Zbog vaše
sigurnosti, molim izmijenite svoj pristupni vektor kako
slijedi.«

Chalis očita brojeve. Namir je promatrao posadu.
Teretnjak nije promijenio smjer.
»Da znaju tko smo«, razmišljao je satnik, »podigli bi
štitove. Bježali bi. Umjesto toga, ignoriraju nas.«
»Što ako je klopka?« upita Namir.
»Onda mislim da smo ionako gotovi«, odvrati mu
Urlikavac.
Chalis ponovi svoju poruku, ovog puta odlučnije.
Teretnjak opet nije odgovorio, niti je promijenio smjer.
Moramo ići, pomisli Namir. Ili moramo riskirati i
napasti. Ali nešto moramo napraviti.
Nije progovorio. Nije bio na mostu da savjetuje
satnika.
Chalis udari dlanom po komunikacijskoj konzoli,
odjednom jačeg glasa: režanje savršene arogancije.
»Imperijalnom teretnjaku«, priprijeti ona, »ovdje guvernerka
Everi Chalis. Ako ne promijenite kurs unutar petnaest
sekundi, postupit ću s vama kao što sam postupila s posadom
Čeljusti tijekom Belnarskih ustanaka. To će biti moj dar
vašem nadređenom, komodoru Krovisu, prije no što ga dam
na sud zbog potpune nesposobnosti.«
Presjekla je signal i, s njim, podrugljiv cerek na svome
licu. Arogancija je spala poput maske, a ona je buljila u
skenere sa svom napetošću vojnika što iščekuje bitku.
»Mijenja kurs«, reče potporučnik.
»Kapsule za uskakanje spremne«, pozove Urlikavac, a
most skoči u akciju.
Apailanino obećanje i Gromovnik pojavili su se

zajedno: potonji iz svog skrovišta u sjeni razorenog mjeseca,
a prvi iza asteroida što je nekoć bio dio planeta. Okružen s
dva neprijatelja, teretnjak je napravio očiti izbor i skrenuo od
topovnjače natovarene oružjima prema Gromovniku.

Štitovi i oružja bili su mu potpuno nabijeni do trenutka
kad je Gromovnik ušao u domet. To nije bio problem; uza
svu štetu što ju je Gromovnik pretrpio prethodnih dana, još
uvijek se mogao nositi s teretnjakom. Eskadrila TIE lovaca
koju je teretnjak istovario pokazat će se većim problemom,
ali Apailanino obećanje moglo je skidati zvjezdane lovce
jednog po jednog — ako uspije dobiti jasan cilj.

Bolesno zelene munje bljesnu preko svemirskoga
ponora i pljusnu po Gromovnikovim okružujućim štitovima
poput kapi kiše po ulju, što se prelijeva u duginim bojama.
Pobunjeničko plovilo uzvraćalo je paljbu u periodičnim
grimiznim plotunima, uzrokujući da teretnjakovi štitovi
blješte i sjaje se pod pritiskom. Kako je Gromovnik
manevrirao sve bliže, teretnjak se počeo povlačiti — ali do
tada je bilo prekasno i brzina je bila na strani napadača.

Kao da je odbrojavanje stiglo do nule, Gromovnikove
kapsule za uskakanje izlete prema teretnjaku. Svaka je bila
prerađena iz kapsule za spašavanje — kapsule izvorno
građene da spašavaju živote — pretvorbom njihove
okretnosti i skladišta goriva u čvrstoću i snagu lansiranja,
daljnjim ojačavanjem, opremanjem magnetskim čakijama i
laserskim svrdlima. Svaka kapsula nosila je odjeljenje
vojnika Satnije sumraka, zguranih i nabijenih, sa zrakom
dovoljnim za samo nekoliko minuta.

Kad su kapsule pohitale prema svojoj meti,
Gromovnikovi topnici poduzeli su se zadatka da ih štite od
TIE lovaca. Uništenje makar jedne kapsule predstavljalo bi
gubitak u ljudstvu i tehnologiji, koji si Satnija sumraka nije
mogla priuštiti. Gubitak više kapsula omeo bi ikakav pokušaj

uskakanja i natjerao na povlačenje.
Ali kapsule su pogodile cilj. Njihova su svrdla zaiskrila

i počeo je proces rezanja teretnjakova trupa.
Namir s rukom u rukavici posegne za Chalisinim

vratom i navuče joj masku za disanje preko lica. »Samo
držite korak«, reče on. »Ako nas usiše vakuum, neću imati
vremena da vam pomažem.«

»Naravno«, odvrati mu Chalis, prigušenim glasom.
»Još nešto?«

Kapsula za uskakanje zadrhti, bacivši Namira o
zapečaćena vrata dok je lasersko svrdlo bušilo u teretnjak.
Chalis je bila udaljena jedva za dlan. Iza nje, još su dva
vojnika stezala svoje puške.

Namir izvuče blasterski pištolj sa svog pojasa i pruži
ga Chalisi. »Ovo je DH-17«, reče on. »Ostavite postavke
takve kakve jesu i da niste ni pomislili prebaciti ga na
automatsku paljbu. Usmjerite i opalite ako se ukaže
potreba.«

Chalis okrene oružje i naceri se. »Već sam koristila
blaster. Vidjeli ste me.«

»Također ste već izbrisali čitave brodove«, odbrusi
Namir. »Ne znači da želim da zapovijedate mojim.«

»Nemam pojma o čemu govorite.«
Namir postavi ruku na vrata, pokušavajući procijeniti
njihanje kapsule. »>Postupit ću s vama<«, citirao je, »>kao
što sam postupila s posadom Čeljusti.<«
Chalis se nasmije i odmahne glavom. »Čeljust je bila
nesreća«, rekla je. »Pijani kapetan što je prenosio osjetljivi
teret. Meni su pripale zasluge jer — pa, ako ste Imperij, koju
biste glasinu radije širili: Da je jedan od kapetana bio
krivično nemaran i pobio svoje ljude u nesreći? Ili da je
nemilosrdna visoko pozicionirana časnica otkrila
nesposobnost u svojoj nadležnosti i pogubila odgovorne?«

Kapsula se prestala njihati. Zvuk metala što se parao
odjekivao je u komori.

»Primijetila sam kako baratate novacima«, nastavi
Chalis uz slijeganje ramenima. »Recite mi kako ih i vi ne
biste na sličan način preplašili? Pod pretpostavkom da biste
se mogli izvući s time.«

Namir prolaje smijeh i podigne pušku. »Radio bih ja
puno stvari kad bih se mogao izvući s njima. Budite zahvalni
da ne mogu, i odmaknite se od vrata.«

Chalis posluša što je bolje mogla u skučenom prostoru.
Namir laktom udari po bravi vrata, i dva polukruga čvrstog
metala skliznu im iz vidika, otvarajući put u unutrašnjost
teretnjaka.

Dva zvuka vladala su hodnikom: daleki odjeci
blasterskih munja i urlik zraka što je šibao prolazom.
Namirova kapsula bila je zadnja što je otišla s Gromovnika,
jedna od prijašnjih mora da je razvalila trup teretnjaka gore
nego što su namjeravali, otvorivši rupu u svemir. Sam
hodnik bio je uzan, natrpan teškim cjevovodima duž zidova i
s crnim metalnim rešetkama na podu. Nije bio idealno
mjesto za borbu.

S druge strane, to je bio razlog što je Namir stigao
zadnji sa Chalis. Prvi vojnici što uskaču na neprijateljsku
letjelicu uvijek su bili topovsko meso.

Namir dade znak ostatku svoje ekipe da izađu. Dva
vojnika zauzmu položaje na suprotnim smjerovima niz
hodnik, dok je Namir najavio svoj dolazak preko interkoma.
Niz sažetih odgovora uvjerio ga je kako su ostala odjeljenja
bila aktivna, zajedno s inženjerskim stručnjacima. Jedno od
teretnjakovih stražnjih zapovjednih mjesta bilo je osigurano,
barem privremeno. Tu su prvo trebali guvernerku Chalis.

Namir pokaže Chalis da ga slijedi. Kimnula je i
pokucala po svojoj slušalici. Ostali vojnici ostali su štititi

kapsulu.
Nalet zraka bio je topao — skoro vruć, kao da ga je

bljuvala peć uz vjetar. Namir se znojio dok je puzao niz
hodnik, vlažnih pazuha i rukavica tijesnih oko prstiju. Držao
je tijelo ispred Chalis, nastojeći osigurati kako će on biti prva
meta ako budu opaženi. Morao se odupirati svojoj obuci,
suzdržavati se da ne skoči u zaklon; već se prije igrao pratnje
za civile i jedva je tada potiskivao svoje nagone, ali za
Chalis? Glumljenje tjelohranitelja činilo se neprirodnim.

»To su generatori polja.«
»Što?« Namir odmahne glavom, zbunjen.
»Generatori polja«, pojasni Chalis. »Odmah su do
jedinica za kisik, i pregrijavaju se pod pritiskom. Zato je
ovdje ljeto.«
»Kako znate?« Namir zakrene za ugao, pregleda
hodnik tražeći neprijatelje, i ne nađe ni jednoga. Paljba iz
blastera postajala je glasnija.
»Veoma, davno služila sam na brodu poput ovoga. Dio
mog šegrtovanja.« Iznova, začula se u njezinom glasu
gorčina umjesto arogancije. Onda ona dokono doda: »Znate
li da jurišnički oklop ima kontrolu okoliša? Mogućnosti
unutrašnjeg hlađenja?«
Na podu pred njima, bila su na rešetki razbacana tri
mrtva jurišnika.
Chalis nastavi. »Pomislili biste kako je to raskoš, ali
hlađenje crpi snagu. Korištenje u nekritičnim situacijama
kažnjivi je prekršaj. Pa ga mnogi pitomci svejedno iskušaju,
misleći kako neće biti uhvaćeni...«
Namir gurne tijelo vrhom svoje čizme, a onda ga
prekorači. Opusti ramena i suspregne osmijeh. »Slavna
imperijalna disciplina puca na vrućini?«
»To je razlika između naših snaga«, reče Chalis.
»Imperijalni vojnici svi rade iste greške i nikad ih ne

ponavljaju. Mogu samo nagađati kako su postrojbe Saveza
kreativnije i manje ugodne.«

Namir frkne. »Ne toliko kreativne. Sa svakom novom
pošiljkom svježeg mesa, iste gluposti. Mogao bih vam pričati
priče.« Shvativši što je upravo rekao, trgne se: Ta je žena
bila dobra u poticanju drugih da olabave pažnju.

»Držim vas za —« započne Chalis. Onda se začuje
zvuk još jednog hica, a crvena čestična munja bljesne preko
račvanja u hodniku pred njima.

»— drugi put«, dovrši ona i podigne svoj blaster.
Dva brza rafala iz puške. Namir je ciljao niz hodnik,
ali nije brinuo hoče li pogoditi neku određenu metu. Samo je
mislio obeshrabriti jurišnike da ne dođu iza ugla i zapapre
plazmom po hodniku. Nije bilo mjesta za izbjegavati. Nije
imao dovoljno vatrene moči da pobijedi. Ako neprijatelj
navali, jedini izbor bio je bježati.
Puzao je natraške, sa Chalis na kratkoj udaljenosti iza
njega. Izgubili su gotovo deset minuta manevrirajuči kroz
teretnjak i pokušavajući zaobići najgoru borbu. Opetovani
pozivi drugim ekipama za uskakanje bili su od male pomoći
— posada teretnjaka stalno je ometala veze, a odjeljenja do
kojih je Namir uspio doći imala su pune ruke posla. To je
bilo razlogom da on i Chalis sami krenu duljim putem do
zapovjednog mjesta, a Chalisina paranoja nije bila od
pomoći.
»Pola odjeljaka na ovom brodu«, odbrusi ona, »može
se otvoriti u svemir ili zadimiti otrovnim plinom. Radije bih
izbjegla smrt koju se može spriječiti.«
Namir se složio. Ali i dalje nije volio odugovlačenje.
Bijeli lik pojavi se na kraju hodnika. Namirova puška
poskoči kad je ispalio hitac. Njegov protivnik ispruži se na
podu. Namir je puzao natraške još jedan metar, osjetio kad
mu je rame očešalo metal i odskočio. Zid je bio vruć, spržen

zalutalim munjama.
»Jeste li u redu?« upita ga Chalis. Stajala je na jednoj

strani, priljubljena uz nasuprotni zid i radeći na tipkovnici za
nepropusna vrata.

»Odlično«, odbrusi joj Namir, pokazavši frustrirano na
vrata. »Idemo li?«

Krenuli su, trčeći kroz još jedan niz prolaza prije no što
su došli do mjesta sastanka na zapovjednom mjestu.
Narednik Fektrin dočekao ih je s tri inženjera,
astromehaničarskim droidom i još dva vojnika. Brojevi se
nisu sasvim slagali; Namir je shvatio kako je Fektrin usput
izgubio pripadnika odjeljenja.

Fektrin izvuče leš mlade imperijalne žene iz stolca i
širokom gestom pozove Chalis i astromeha. Chalis se
namršti na zdepastog, kutijastog droida kad je nesuvislo
zapištao, ali mu se pridruži na terminalu mrtve žene.

Fektrin odvede Namira do vrata i zauzme stražarski
položaj njemu preko puta. Namir se osjećao lakši čim mu je
Chalis bila izvan dosega, kao da je sama njezina prisutnost
tlačila.

Ne. Nije točno.
Chalis nije tlačila. Bila je bešćutna i manipulativna, ali
Namir nikad nije osjećao da ga je osobno ugrožavala.
Njegova odgovornost za Chalis — njezin život, njezinu
sigurnost — bilo je ono što ga je tiskalo.
Zašto se Urlikavac složio s ovim?
»Tvoji su kod kapsule?« upita ga Fektrin.
Namiru je trebao trenutak da shvati. »Čuvaju put za
izlaz. Kako su tvoji?«
»Cappandar je primio pola tuceta pogodaka prije no
što se strovalio na tlo.«
Namir je znao Cappandra po imenu i glasu, ali tuđinac
nije govorio temeljni — nešto u vezi načina kako su mu

radila pluća — pa nikad nisu bili u mogućnosti razgovarati.
Bio je jedan od pripadnika Satnije s najduljom službom;
jedan od razloga zašto ga je Namir odobrio za ovaj zadatak.

»Još jedan u čije ime pijemo kad se vratimo«, reče
Namir.

Fektrinov se glas stiša. »Može li nam ona pribaviti ono
što trebamo?«

Namir baci pogled na Chalis. Svađala se s droidom na
terminalu i pokazivala na zaslonu da bi inženjeri mogli
vidjeti.

»Želi se izvući živa«, odgovori mu Namir. »Uradit će
najbolje što može, koliko god to vrijedilo.«

Fektrin kimne. Nije izgledao kao da se zabavlja. Namir
je pretpostavio kako ga ne može kriviti.

Namir je slušao komunikacijski promet drugih
odjeljenja dok je čekao. Iz onoga što je mogao skupiti, ekipe
su nastojale držati ključne položaje dok su napredovale u
strojarski odjeljak, otvarajući put za Fektrinovu tehničku
ekipu. Ajaxovi ljudi uspostavili su usko grlo u jednom od
glavnih prolaza. Ljepotan je udarao po stražarskim
položajima i bježao, pokušavajući remetiti neprijateljevu
ravnotežu i prikriti cilj Satnije sumraka. Carverove i Zabove
ekipe za tešku paljbu bile su na čelu, probijajući put kroz
nepropusna vrata.

»Spremni smo«, reče Chalis. »Inženjeri mogu skinuti
dijelove koje trebamo s jednog od gornjih odjeljaka pogona.
Preusmjerili smo snagu tako da ne budu spaljeni.«

Fektrin prenese upute kroz svoj interkom. Namir osjeti
kako mu se crijeva stežu, znajući što slijedi. Provjerio je
očitanje napajanja na svojoj puški ne bi li odgodio da to kaže
naglas. Još uvijek na 70 posto.

»Toliko o vašem poslu.« Gledao je Chalis. »Probit
ćemo se natrag na kapsulu i poletjeti. Trebalo bi biti lakše

dok su Imperijalci zauzeti.«
Chalis se osvrne po prostoriji i pokaže glavom u

usamljeni kut. Kad joj se Namir pridružio, tiho je
progovorila. »Ne žuri mi se umrijeti slavnom smrću poput
Cappandara, ali ako ovdje ne uspijemo, neću biti ništa
sigurnija na Gromovniku.«

Namir je proučavao guvernerkin izraz lica,
pokušavajući ga prozreti ali bez uspjeha. Bacio je pogled na
Fektrina, koji je organizirao ostale, i zamislio stotine načina
na koje bi zadatak mogao završiti katastrofom.

»Držite se inženjera«, rekao je Fektrinu. »Mi ćemo vas
slijediti i spriječiti da netko dođe odostraga.«

Fektrin oprezno kimne, a onda stane do tijela palog
jurišnika i šutne čovjekovu pušku prema Chalis. Uz
struganje je otklizala preko poda. Bez riječi je poveo
inženjere iz prostorije.

Kad god je Namir poučavao jurišničke pitomce —
pitomce što su napustili svoje postrojbe, zdrav razum i
sigurnu plaću kako bi postali svježe meso za Satniju
sumraka; pitomce koji su, u devet od deset slučajeva,
očekivali postati junaci demokracije i spasitelji slabih, a ne
leševi ostavljeni na bojištu — morao ih je učiti kako da se
bore sami. Ili tako nekako, jer bi se čak i vojnici u paljbenoj
ekipi od dva čovjeka ili odjeljenju od četiri čovjeka osjećali
samima kad bi bili brojčano nadjačani sto puta.

Boriti se sam značilo je gerilsku taktiku i prljave
trikove, umjesto formacija i zaštitnih kupola i zračne
podrške. Značilo je postavljati smrtonosne klopke i pucati u
ljude s leđa i rezati im grla dok spavaju. Značilo je — kako
se Namir prisjetio da mu je rekla jedna novakinja nekoliko
dana prije no što je napustila satniju — činiti djela što su se
činila više kao ubojstva nego kao rat.

Nije bio iznenađen što Chalis nije imala predrasuda
prema gerilskoj taktici. Bio je iznenađen što je bila dobra u
njoj.

Kad su se Fektrin i njegovi inženjeri spustili na donje
palube, Chalis je izdvojila cijev s rashladnim plinom, što je
išla niz hodnik do turbodizala. S izrazom dosade, pričvrstila
je masku za disanje preko usta i opalila duž duljine cijevi tri
puta. U tom pokušaju, promašila je samo jednom.

Rashladni plin bio je nevidljiv i bez mirisa, nošen
vjetrom što je vijao kroz brod. Do trenutka kad je
imperijalna ekipa iz osiguranja domarširala hodnikom,
angažirani časnici — ne jurišnici nego, po izgledu,
propaliteti, osamnaestogodišnji idioti dodijeljeni zahrđalom
teretnjaku da ih se makne s puta — već su bili nesigurni na
nogama. Nisu mogli dobro ciljati, nisu se mogli sklanjati.
Namir se skutrio unutar okvira vrata i provjerio svoj ciljnik,
poravnao pucnje i progorio svaku od svojih meta kroz prsa.
Chalisini prvi hitci došli su trenutak prekasno, pali naširoko,
ali uskoro je popravila svoje ciljanje i stisak.

Smrtonosna zona dobro je obavila svoj posao. Namir i
Chalis eliminirali su drugu ekipu i treću — svakog tko je
prošao pored Ajaxa i blokade njegove ekipe. Preko svog
interkoma, Namir je slušao Fektrina i inženjere kako jure
dovršiti svoj posao skidanja; i druga odjeljenja što su
očajnički pokušavala put za izvlačenje održati slobodnim.
Satnija sumraka krvarila je, ali držala se.

Dva je puta Gromovnik opalio po teretnjaku, svaki put
pokušavajući onesposobiti kritične sustave i usporiti priljev
Imperijalaca u borbenu zonu. Što je posada teretnjaka bila
zaposlenija golim preživljavanjem — što je bilo više
Imperijalaca koji popravljaju sustave za održavanje života
umjesto da se bore protiv Satnije sumraka — to bolje. Ali
Gromovnik je mogao malo toga učiniti a da pritom ne pobije

i svoje ljude, a Namir i ostali to su znali.
Kad su Fektrin i inženjeri signalizirali da su završili

svoj posao, odjeljenja su promijenila taktiku. Ekipe su se
razvukle od svojih kapusla za uskakanje do unutrašnjosti
teretnjaka poput elastičnih traka, ispuštajući vojnike na
ključnim točkama i šireći se. Sad je bilo vrijeme da se lastika
skupi natrag, a svaka ekipa postepeno povuče prema svom
početnom položaju, dok su inženjerske ekipe prolazile u
sigurnosti. Namir se opet našao blizu Chalis, štiteći njezino
tijelo svojim. Dopustili su inženjerskoj ekipi da ih pretekne i
slijedili je na kratkoj udaljenosti, izvan pogleda, ali dovoljno
blizu da presretnu progonitelje.

Dok su prilazili vanjskoj pregradi, inženjeri su se
razdijelili prema različitim kapsulama. Fektrin je poslao
komunikacijski signal što je označavo kako je vrijeme za
potpuno povlačenje. Vođe odjeljenja potvrdili su i počeli se
izvlačiti, dalje stežući svoje crte.

Chalis se smiješila dok je Namir vodio natrag prema
njihovoj kapsuli za uskakanje. »Sad se samo nadajmo da su
vaši inženjeri imali pravo oko onoga što im treba.«

Namir zagunđa. »Svakako. Jednom kad smo daleko od
Srednjeg obruča, ostavljamo cijelo ovo zabrljano povlačenje
za sobom. Ližemo rane prije sljedećeg pokolja.«

»To je prednost toga što imate mene na brodu: Pobuna
više neće morati računati na pobjeđivanje samodopadnom
pravičnošću.«

Iznova, Namir nije mogao suspregnuti osmijeh. »Vi ste
prava osoba da pričate o samodopadnosti.«

Ipak, bilo je dobro čuti nekoga da kaže stvari koje on
nije mogao među svojim drugovima.

Chalis se nasmije, a zvuk nije bio hinjen ili odmjeren
— bio je to zvuk stvarnog užitka što je odjekivao dok su
zajedno puzali u smjeru bijega.

Skoro su došli do kapsule kad je s Gromovnika stigla
uzbuna: stigla su neprijateljska pojačanja.

Imperijalna krstarica klase Gozanti iskočila je iz
hipersvemira i uzela kurs prema bitki. Urlikavac je ekipama
za uskakanje dao pet minuta da dovrše evakuaciju; nakon
toga, krstarica će ući u domet paljbe, a njezini turbolaseri i
protonska torpeda počet će pretvarati Gromovnika u užareni
oblak što pluta svemirom.

Pet minuta bilo je i više no dovoljno za Namira i
Chalis, ali Namir je znao kako pola odjeljenja za uskakanje
neće stići do svojih kapsula na vrijeme — ne dok su i dalje
bili pod paljbom teretnjakovih ekipa za osiguranje. Ako
svojim neprijateljima okrenu leđa, bit će ustrijeljeni. Prasak
komunikacijskog čavrljanja nakon Gromovnikove poruke
potvrdio je Namirove sumnje, dok su Ajax, Ljepotan,
Fektrin, Zab i Carver — napeti i psujući, ali nikad se ne
žaleći — zapovjedali svojim ekipama neka izvedu
nemoguće.

Namir je samo na trenutak stajao nepomično. Tad se
okrenuo od hodnika što je vodio do njegove kapsule za
uskakanje. Chalis je stala između njega i ostatka
unutrašnjosti teretnjaka. »Pet minuta«, rekla je.

Radost je izblijedila sa Chalisinog lica. Bore od godina
urezale su joj se dublje u obraze, a Namir je primijetio da se
znojila. Kosa joj je bila slijepljena na čelu. Pogledala ga je
ozbiljno i odmahnula glavom. »Smjesta idemo.«

Netko je u blizini pucao iz blastera. Namir je uperio
pušku preko Chalisinog ramena. »Ponudili ste svoju
pomoć«, reče on. »Imali ste priliku otići, a rekli ste kako ćete
—«

»Rekla sam kako želim da ovaj zadatak uspije. Uspio
je. Vaši prijatelji znali su u što idu.«

Ostale su četiri i pol minute. Nije bilo vremena za
raspravu.

»Znate gdje je kapsula«, reče Namir i progura se pored
Chalis i prema preostalim odjeljenjima. Guvernerka odbrusi
još nešto, ali nije čuo što.

Četiri minute prije isteka vremena, Namir je našao
Ajaxovo odjeljenje. U svojoj žurbi da se povuku, Ajax i
njegovi vojnici stjerali su se u kut. Namir je divljački
zapucao u hrpu jurišnika dok mu puška nije zasvjetlila
upozoravajućim svjetlima, očajnički privlačeći paljbu dok se
Ajaxovo odjeljenje nije probilo. Sam Ajax poginuo je
izvikujući psovke, s granatom u šaci.

Tri minute prije povlačenja, Namir se odvojio od
ostataka Ajaxovog odjeljenja, kad je Fektrin objavio preko
veze kako mu je grupa bila razdvojena. Inženjeri su bili na
sigurnom, ali ostatak skupine bio je razbacan. Fektrinovi
ljudi bili su svladavani jedan po jedan.

Dvije minute prije povlačenja, Namir je našao
Fektrinovo tijelo. Tuđinčeva koža je nekako već bila hladna.
Namir je shvatio kako nikad prije nije dotaknuo Fektrina.

U posljednjoj minuti, Namir je čuo Ljepotana kako
muca u interkom i objavljuje da mu je ekipa stigla do
kapsule za uskakanje. Namir nikad nije više volio Ljepotana
nego u tom trenutku.

Nakon točno pet minuta, Namir je zapečatio vrata u
Fektrinovoj kapsuli i lansirao je prema Gromovniku. Uradio
je to sam.

»Osam poginulih. Nije loš broj dok ne pogledate koga
smo izgubili.« Poručnik Sairgon govorio je polako, kao da je
odvagivao svaku riječ, tražeći greške prije no što ju je
izgovorio. Okretao je podatkovni tablet u svojim rukama bez
gledanja, obraćajući se praznom prostoru između Namira i

Urlikavca u satnikovom skučenom uredu.
Gromovnik i Apailanino obećanje skočili su u

hipersvemir pod paljbom, i oba su broda nosila ožiljke iz
bitke. Obećanje je izgubilo svoje generatore štitova,
blokirajući plotune usmjerene ne Gromovnika, dok je sam
Gromovnik bio prisiljen zapečatiti dvije palube zbog proboja
trupa. Svejedno, inženjerski timovi kleli su se kako je prepad
bio koristan; Gromovnikov kurs više se nije moglo pratiti.

Chalis se sretno vratila na brod s ljudima koji su čuvali
njezinu kapsulu. Ako je Urlikavac i znao kako je Namir
stigao odvojeno, nije to spomenuo.

»Što je s novacima?« Urlikavac je gledao Namira.
»Coyerti ih je otvrdnuo — u svakom slučaju, one koji
su išli. Ostali su većinom spremni. Popunit će ljudstvo, ali ne
možemo samo tako ubaciti novog Ajaxa...«
»Ako su voljni boriti se i učiti, za sada je dovoljno«,
reče Urlikavac. »Imat će vremena obučiti se u flotili.«
Namir baci pogled na Sairgona. Čovjekov izraz lica
nije se promijenio, ali zapravo, rijetko se ikad mijenjao.
Sairgon je bio građen iz granita. »Pristajemo radi
popravaka?« upita Namir.
»Da i ne«, odgovori mu Urlikavac.
Sairgon je bio taj koji će objasniti. »Gromovnik i
Obećanje sastat će se s tri druge borbene grupe u dubokom
svemiru. Dano nam je mjesec dana da dovedemo oba broda
u red i pustimo neka se satnija oporavi. Vrhovno
zapovjedništvo Saveza trebalo bi do tada imati nove
zapovijedi za cijelu flotilu.«
Namir se trgnuo. S jedne strane, mjesec dana odmora i
lagane obuke bili bi dobri po satniju. Vojnici dodijeljeni
novim odjeljenjima imali bi vremena za prilagodbu. Imao je
spisak vojnika s manjim ozljedama — opekotine,
posjekotine, iščašenja — koji su ignorirani još otprije

Haidorala. Ali mjesec dana u dubokom svemiru bit će
otupljujuće. Do kraja, ne bi se čudio da čak i droidi počnu
propucavati rupe u zidovima da im ne bude dosadno.

»U redu«, reče Namir. »To je zvučalo kao >da<. A što
je >ne<?«

»Ah.« Urlikavac se nasmiješi — topao, tužni osmijeh
zbog koga ga je Namir htio pljusnuti. »Rekao sam vam kako
guvernerka Chalis radi na šematskom prikazu —«

Namir ga presječe. »— funkcioniranja Imperija. Svaki
trgovački pravac, svaka tvornica, svaki neuron u njegovom
mozgu. Čuo sam govor.«

Urlikavac pogne glavu i okrene se svom
holoprojektoru. Pritisne tipku. Stropna svjetla prigušila su se,
a treperava plava slika ispuni prostoriju — zamršeni čvor što
je Namiru izgledao manje poput stroja ili čudovišta, a više
kao biljka što pluta u finoj izmaglici. Sjajne kapi klizale su
niz tisuće peteljki, dok su kuglasti pupoljci bubrili i stezali
se. Na znak Urlikavčeve ruke, cijela slika zavrti se i stotine
oznaka bljesne na svojim mjestima. Tu i tamo, Namir je
spazio ime zvjezdanog sustava koje bi prepoznao —
Coruscant, Corellia, Mandalore — ali nisu mu donijeli
razumijevanje.

»Ona je stvarno imala umjetničku crtu«, reče
Urlikavac. »Ni ja ne mogu sasvim razmrsiti sve to, ali već
sam potvrdio dijelove s Vrhovnim zapovjedništvom.

»Prije dva tjedna, naši špijuni razotkrili su rudarsko
postrojenje Tibanna u Pantrosijanskom oku. Tako je Imperij
uspio povećati svoju proizvodnju blastera kroz prošlu
godinu. Chalis nije mogla znati da mi znamo za to... ali evo
je, u njezinom remek-djelu.«

»Dakle, korisna je«, reče Namir. »Što to znači za nas?«
»Mi«, odgovori mu Urlikavac, »smo dobili poziv u
tajnu bazu Vrhovnog zapovjedništva, po izravnoj zapovijedi

princeze Leie. Dok se Gromovnik bude popravljao, Chalis i
ja, zajedno s pratnjom, napustit ćemo Satniju sumraka da
bismo raspravili sljedeću fazu rata.«

Namir pažljivo kimne. Mišići su mu se odjednom činili
iscrpljenima, kao da je satima stajao. Urlikavčev odlazak
uzrokovat će nešto žalbi među vojnicima i časnicima, ali
ostati bez Chalis? Bilo je krajnje vrijeme, i moglo je samo
izaći na dobro.

Urlikavac se nagne preko stola, očiju širokih i sjajnih,
dok se smiješio. »Čestitke«, reče on. »Vi ste dio pratnje.«

Naravno da jesam, pomisli Namir i suzdrži se od
gorkog smijeha. Chalis je bila loša sreća, na kraju krajeva, a
on ju je nosio poput hamajlije.

II. DIO
PREGRUPIRANJE

POGLAVLJE 9

PLANET SULLUST
Petnaest dana prije plana Ka jedan nula

SP-475 STAJALA JE USPRAVNA I UKOČENA u svome
bijelom oklopu, gledajući kako poručnik korača amo-tamo
duž stroja. Povremeno bi zastao da promotri nekog jurišnika
od glave do pete: da razgleda odijelo tražeći ogrebotine ili
mrlje, popiše vojnikovu opremu i naprave ili — u najgorem
mogućem slučaju — prozove vojnika zbog nemara.

Kad je SP-475 počela kao pitomka — prije jedva
godinu dana, kad je bila samo Thara Nyende i ništa drugo —
strepila je pred takvim inspekcijama. Svaki put kad bi bila
prozvana zbog svojih propusta, shvaćala bi to kao osobnu
uvredu. Ljutnja i stid satima bi joj poslije gorjeli u crijevima.
Međutim, kako su prolazili tjedni, postupno je shvatila kako
bezlična odijela i alfanumeričke oznake osiguravaju da nitko
ne bude izdvojen. Ako te poručnik prozvao, to nije bilo
osobno — uradio si nešto čime bi ugrozio sebe i svoje
drugove.

Ispravio bi svoju grešku. Sljedećega dana, bila bi
stvarno zaboravljena. To je bio jedan od razloga zašto je
Thara voljela jurišničku legiju.

Pristupila je s namjerom da odsluži jedno službovanje i
zaradi više novaca no što bi mogla igdje drugdje, i da

izdržava majku i bratiće i ujaka prije no što se vrati civilnom
životu. Sad se mogla vidjeti kako ostaje zauvijek.

»Zapovjedništvo je izdalo upozorenje na Kobaltni
radnički reformski front«, govorio je poručnik. Odmaknuo se
od stroja i zauzeo položaj na čelu male prostorije za
brifiranje. »Znam, lako je smijati se — jedva su bili u stanju
organizirati prosvjed, a procjenjujemo da je osamdeset posto
njihovog članstva u pritvoru. Nekoliko nezadovoljnih
radnika s priručnim bombama od cijevi ne bi smjelo biti
prijetnja tvornicama, Pinyumbu ili Sullustu.«

SP-475 potisne želju da izvuče podatke o Kobaltnom
frontu na prikazivač svoje kacige. Slušaj poručnika, reče ona
sama sebi. Reći će ti sve što ti treba.

Poručnik kimne droidu, koji je poslušno rukovao
kontrolama holojame u središtu prostorije. Svjetlo bljesne u
plitkom udubljenju, a slike ljudskih i sullustanskih lica stale
su kružiti naokolo.

»Ali uočili smo alarmantne pokazatelje da Kobaltni
front pokušava zasaditi veze s Pobunjeničkim savezom«,
nastavi poručnik. »A ako Pobuna dođe na Sullust, podbacili
smo u svojoj prvoj dužnosti: čuvati i održavati red.

»Zapamtite imena na prikazivaču. Nien Nunb, Sian
Tew, Corjentain Malaqua... to su pobunjenici s poznatim
vezama na Sullustu. Oni su potencijalni infiltratori. Oni bi
mogli krijumčariti oružje i opremu za sveopću revoluciju.«

To je bio dio posla koji je SP-475 mrzila. Zurila je u
holograme, pokušavajući u svoj mozak zaključati oblike
očiju i brada i ušiju. Ali na ulici, bit će prisiljena raditi izbore
— odvoditi muškarce i žene u pritvor na više sati ili dana
zato jer su dovoljno ličili na njezine ciljeve; trošiti njihovo
vrijeme i vrijeme časnika za ispitivanje...

Vjerovala je jurišničkoj legiji, vjerovala je poručniku.
Još uvijek nije vjerovala vlastitoj prosudbi.

Poručnik htjede još nešto reći, ali nešto ga je nagnalo
da zastane. Okrenuo se od vojnika i poklopio svoju slušalicu
rukom.

Onda su počeli odjekivati garnizonski alarmi.
Jurišnici su bili previše disciplinirani da bi istupili iz
stroja, ali SP-475 vidjela je svoje drugove kako se meškolje i
nelagodno pogledavaju naokolo. Konačno se poručnik
okrene prema njima i oni se opet ukipe kao jedan.
»Jurišnici!« obrati im se on, čvrstog glasa i napetih
ramena. »Situacija se promijenila.
»Neprijatelj je napao.«

Pećinski grad Pinyumb skrivao se ispod puste površine
Sullusta, na južnoj strani Inyusu Tora — vulkanskog vrha
prekrivenog crnim opsidijanom. Od grada do vrha vodile su
iskričave tramvajske pruge i šištava industrijska dizala što su
išla pored garnizona, ispod protuzračne obrane, pa gore do
postrojenja za preradu što je okrunilo planinu. Tisuće
građana Pinyumba svakog su dana išle zemaljskim i zračnim
prijevozom do postrojenja, raditi na njegovim mehanizmima
dok je izvlačilo magmu iz srca planine, filtriralo, prosijavalo
i pročišćavalo rastopljenu stijenu da bi izvuklo dragocjene
metale što će ojačati imperijalnu flotu.

Usprkos više od deset nivoa osiguranja — od
kontrolnih točki koje nadziru jurišnici, preko psihološkog
profiliranja radnika, do biometrijskih pregleda — mašinerija
postrojenja bila je urođeno ranjiva. Mogla je biti dovoljna
jedna osoba što će u krivu cijev nabiti krpe natopljene u
kemijski koktel, kako bi prouzročila da ekstraktori zastružu u
zastoj, a magnetski separatori urone u tok magme.

Mogla je biti dovoljna jedna osoba. Ali dok ta jedna
osoba ne bude identificirana, SP-475 morala je biti spremna
na najgore.

Postojale su druge ekipe, iskusnije ekipe, što su
opkolile samo postrojenje. SP-475 provela je dan zatvarajući
Pinyumb, blokirajući ulice i provodeći nasumične pretrage
građana. Nakon pola sata, poruka na njezinom prikazivaču
rekla joj je kako je ovlaštena neograničeno zadržati svakoga
tko se činio sumnjivim. To je bilo ovlaštenje za koje se
nadala kako ga neće trebati.

Rano poslijepodne, počela je iz Ureda za sigurnost
primati naloge za racije. Kad bi došao signal, pohitala bi do
stambenog kompleksa ili javnog kupatila ili tržnice, opkolila
ih s bilo kojim drugim vojnicima koji bi bili poslani, i tražila
u njima inkriminirajuće predmete. Stanovnici koji su
surađivali mogli su promatrati. Svi koji su se odupirali bili su
podložni uhićenju. SP-475 nikad nije našla oružje ili bombu;
samo začin, holovide s crnog tržišta, i pamflete Kobaltnog
fronta. Dovoljno za nekoliko pritvora. Pitala se jesu li racije
bile nasumične, ili je Ured imao tragove do terorista koje
nije bila ovlaštena znati.

Nije bilo daljnjih napada.
Pred kraj svoje smjene, bila joj je dodijeljena
stražarska dužnost na tramvajskoj postaji. Bila je sparena sa
SP-156. Radila je i prije s njim i vjerovala mu koliko i
svakom drugom kolegi, iako mu nije znala pravo ime.
»Misliš da je netko poginuo?« upita je on. »Mislim, u
postrojenju.«
SP-475 trzne se pod svojom kacigom. Nepotrebno
čavrljanje na dužnosti bilo je protiv propisa, a odijela su sve
snimala.
Svejedno je riskirala kratki odgovor, nadajući se kako
će nadzornici biti popustljivi. »Nije u izvješću«, reče ona.
»Vjerojatno ne.«
SP-156 kimne i čvršće zgrabi svoju pušku. »Misliš da
su naši ubili nekoga? Tamo dolje?«

Nije bila sigurna zašto je to pitao. Ovog puta, činilo se
sigurnijim ostati tih.

Kad joj je smjena konačno završila, Thara je bila
iscrpljena. Htjela je ići kući, srušiti se na svoj ležaj i zaspati
bez obroka ili tuša. Osjećala se kao da je oklop drži na
mjestu; očekivala je da će iscuriti iz svoje civilne odjeće i
razliti se po ulicama pinyumba.

Ali svome je ujaku obećala još jednu isporuku hrane i
lijekova i sapuna i jednostavnih luksuza. Cijeli je tjedan
kupovala, gomilajući ih u svom ormariću. Starci su računali
na nju. Pa se odvukla do kantine i iz glave istisnula misli
toga dana.

Unutra je bila gomila, nagurana oko prigušeno
osvjetljenih stolova i natisnuta po podu. Bila je zatečena, dok
se nije prisjetila racija na stambene blokove. Radnici su
ispijali noć, jer nisu imali kuda ići dok im Ured za sigurnost
ne odobri povratak. Thara se trgnula na tu misao, poželjevši
da je bolje planirala; mogla je donijeti još hrane, prenosni
grijač, svježu odjeću.

Rekla je to svome ujaku kad je pohitao do nje.
Nelagodno se nasmiješio. »U redu je, Thara. Ne moraš trošiti
svoje zadnje kredite na nas.«

Predala mu je torbu, još se uvijek ispričavajući.
Zgrabio ju je objema rukama, držeći je na maloj udaljenosti
od svog tijela, kao da je očekivao kako će ga ugristi. Shvatila
je da su je starci opet promatrali.

Bojali su se. Razumjela je. Nije mogla ništa uraditi.
»Idem ja«, reče ona. Njezin ujak kimne, posegne za
njom, a onda se prisjeti kako još uvijek drži njezinu torbu.
Nije namjeravala pretraživati prostoriju dok je išla
prema vratima. Ali provela je zadnjih dvanaest sati
proučavajući lica u potrazi za infiltratorima, tražeći skrivene

noževe ili blastere. Oči su joj vrludale po gomili i ugledala je
sive sullustanske ruke kako diskretno nestaju pod stolom,
stežući srebrnaste pakete obroka. Vidjela je ljudskog dječaka
kako se napola skrio iza krupne žene, skrivajući svježi bijeli
zavoj oko nadlaktice. Vidjela je platnenu vojničku torbu,
zgužvanu i praznu, što leži ispod stola u kutu.

Drhtala je kad je stigla do izlaza i popela se kamenim
stubama natrag u špilju. Ništa od toga nije bio dokaz, znala
je — ne još, ne stvarno, a i više nije bila na dužnosti. Mogla
je čak i živjeti s činjenicom kako je radnici sad mrze — bez
stvarnog razloga, ali mogla je na sebe preuzeti krivnju i još
uvijek pomagati svojoj obitelji.

Ali ako je netko drugi snabdijevao radnike iz
Pinyumba — netko s novcem i resursima koje starci nisu
imali — onda je to bilo nešto što Thara nije mogla zauvijek
ignorirati.

POGLAVLJE 10

TRI SVJETLOSNE GODINE OD HIPERSTAZE
CORELLIJANSKA TRGOVAČKA KRALJEŠNICA
Četrnaest dana prije plana Ka jedan nula

NAJČEŠĆE NIJE BILO tijela na sprovodu u Satniji
sumraka. Ponekad je to bilo stoga što nije bilo tijela za naći;
zračni udari i dezintegracije imali su takav učinak. Obično je
to bilo zato, jer je Satnija sumraka bila mobilna pješačka
postrojba, a mrtvi su bili uistinu nepokretni, preglomazni da
ih se prenosi u napredovanju ili povlačenju.

Pa je Satnija kroz godine razvila vlastite tradicije da bi
oplakala pad druga. Da bi odali počast osmero ubijenih u
prepadu na teretnjak, konačar Hober stajao je u
Gromovnikovom spremištu za vozila, čitajući imena svakog
poginulog muškarca ili žene. Oni najbliži mrtvome —
prijatelji i drugovi iz odjeljenja i, u rijetkim slučajevima,
ljubavnici — pogledali bi, progurali se između brzača i
desantnih brodova što su smrdili po masti i znoju. Ostali su
čekali vani, slušajući Hoberov glas na razglasima duž broda.

»Narednik Maximian Ajax«, razglasi Hober.
Trzalica se progura i stane pred Hobera. »Krvavi
grubijan do kraja«, reče ona, oštro i gorko.
Podigla je drhtavom rukom bateriju za napajanje
blastera, bila je zahrđala i ulubljena, dobra jedino da se baci
ili reciklira.
Hober ju je svečano uzeo, ubacio u punjač vozila i