Karl Maj - Old Surehand 2

OLD SUREHAND II

KOD MAJKE THICK
Jefferson-City, glavni grad države Missouri, a ujedno i glavno mjesto Countv Colea, leži na desnoj
obali Missourija, na dražesnoj uzvišici sa koje se pruža čaroban pogled na rijeku i na vrlo živ riječni
promet. Nekad je grad imao mnogo manje stanovnika, ali je zbog svog položaj a ipak bio značajan, a i
zbog toga što su se u njemu održavale redovne sjednice Oblasnog suda. Unjemu je bilo i nekoliko
velikih gostionica u kojima su se za dobre pare mogli dobiti dobar stan i hrana. Međutim, ja sam se
svega toga odrekao jer sam radije odlazio tamo gdje sam na samom izvoru mogao upoznati ljude; to
sam još činio i zato što sam znao za jedno mjesto gdje je čovjek za mnogo manje novaca mogao vrlo
udobno stanovati i hraniti se. Bilo je to u Firestreetu broj 15, kod majke Thick, u Boardinghou -seu,
dobro poznatom od Jezera do Meksičkog zaljeva i od Bostona do San Francisca, kuda nije mogao
prodi ni jedan pravi Zapadnjak, ako je i jednom navratio u Jef-ferson - City, a da ne popije čašicu dvije

1

i ne prisluškuje prepričavanja u krugu prisutnih lovaca, trap-pera i squattera (najmitelj pašnjaka).
Kuda majke Thick bila je poznata kao mjesto gdje se čovjek mogao upoznati sa Divljim zapadom, a da
ne mora odlaziti u ta mračna i krvava područja.

Bilo je ved veče kada sam stupio u gostionicu koju do tada još nisam poznavao. Svoga konja i puške
ostavio sam na jednoj farmi koja je uzvodno ležala i gdje je Winnetou želio da dočeka moj povratak.
On nije volio gradove i zato je ostao izvan grada, na selu, gdje

je namjeravao proboraviti nekoliko dana. Trebalo je da u Cityju izvršim neku kupovinu. Moje je
odijelo ved bilo istrošeno, pa sam morao kupiti novo, a i moje visoke čizme ved su na mnogim
mjestima »zjapile« i više nisu bile dobre za upotrebu. Koliko sam god puta pokušavao da ih
nategnem, one su ponovo spadale sve do gležanja.

Svoj kratki boravak u gradu htio sam ujedno da iskoristim zato da se raspitam za Olda Surehanda.
Prilikom našeg rastanka upitao sam ga gdje i kada bismo se mogli ponovo vidj eti. Tada mi nije mogao
dati siguran odgovor, ved mi je rekao:

Ako jednom slučajno navratite u Jefferson-City, Missouri, pođite u banku Wallace and Co. Tu dete
doznati gdje se nalazim.

Kako sam se sada ovdje nalazio, nisam htio da pro¬pustim priliku a da ne posjetim Wallace and Co.

Bilo je pred večer kada sam svratio kod majke Thick. Ugledao sam dugačku i prilično široku prostoriju
koju je osvjetljavalo nekoliko svjetiljki. Bilo je tu nekih dvadesetak stolova. Polovicu tih stolova
zauzelo je veoma šaroliko društvo obavijeno gustim obla-kom dima. Među njima je bilo nekoliko
dobro obučenih džentlmena — papirnate su im manšete jako stršile iz- rukava, cilindri im zabačeni na
potiljak, noge u lakiranim čizmama prebacili preko stolova. Bilo je tu trapera i squattera svakojakog
soja i u najšarenijim odijelima. Bilo je tu i obojenih ljudi od najcrnjih do svjetlocrnih sa vunasto
kovrčavom i glatkom kosom, mesnatim i tankim usnama, kratkim posuvradenim crnačkim nosovima
ili pak takvih koji su bili manje ili više kavkaskog obličja; splavara i brodskih sluga sa visoko
podignutim sarama i blještavim noževima, a o pojasu im i zlokobni revolveri. Bilo je tu i meleza
Indijanaca i drugih mješanaca svih mogudih vrsta i boja.

Krupna i uvažena majka Thick bdjela je nad njima i brinula se svesrdno da ni jedan njezin gost ni u
čemu ne oskudijeva. Sve ih je poznavala i svakoga nazivala njegovim imenom dobacujudi jednome
svoj prijateljski pogled, a drugome, koji je bio raspoložen kavgu, prijetila prstom. Kada sam sjeo,
prišla mi je i zapitala šta želim.

— Mogu li dobiti čašu piva, majko Thick? — upitao sam.,

— Yes — rekla je, — i to vrlo dobrog. Volim kada mi gosti pivo piju. Bolje je i zdravije, a i
pristojnije nego brendi koji često pomuti glave. Vi ste vjerojatno Evropejac, Sire?

— Yes.

— To sam odmah pomislila čim ste zatražili pivo, Evropejci često piju pivo, i to je pametno. Vi još
niste bili kod mene?

2

— Nisam, ali bih se danas rado koristio vašim gostoprimstvom. Imate li koji dobar krevet?

— Svi su moji kreveti dobri!

Mjerkala me je ispitivačkim pogledom. Izgleda da joj se moje lice mnogo više sviđalo nego sve ostalo
na meni jer je nadodala:

— Čini mi se da ved odavno niste rublje promijenili, ali vam oči odišu dobrotom. Želite li jeftin
krevet?

Jeftin krevet znači: dijeliti ga još sa nekim.

— Ne, — odgovorio sam. — Bit de mi čak vrlo drago ako ne budem morao spavati u zajedničkoj
prostoriji i ako dobijem zasebnu sobu. Mogu da platim unatoč mom lošem odijelu.

— Vjerujem vam, Sire. Dobit dete posebnu sobu a ako ste gladni, tu je i jelovnik.

Pružila mi je papir i pošla da mi donese pivo. Dobra žena ostavljala je utisak vrlo pronicave, ljubazne i
brižljive domadice koja je svu sredu nalazila u tome da joj svi gosti budu zadovoljni. I namještaj
točionice me je podsjedao na domovinu, bio je više evropski nego američki.

Sjeo sam za prazan stol koji se nalazio u blizini ovog dugačkog. Ovaj su zauzeli gosti koji su među
sobom vodili vrlo živ i napet razgovor. Pričali su jedan drugome pustolovine sa Divljeg zapada koje su
im djelomično bile poznate samo po čuvenju, a djelomično su ih i lično doživjeli. Po koji od njih
proveo je duge i opasne godine u dalekom svijetu i sada je samo pri prolazu navratio do majke Thick
da bi se ponovo vratio svom uzbudljivom, ali i punom radosti poslu. Iz razgovora gostiju za dugačkim
stolom uskoro sam saznao tko su ti ljudi: jedan je bio traper, drugi agent Indijanaca, tredi opet
kudarac, pa lovac klopčar i nekoliko squattera. Gotovo svaki od njih je nadopunjavao priču
doživljajima iz vlastitog iskustva. Neki su opisivali susrete i doživljaje sa Oldom Firehandom, Oldom
Deathom, Sans - earom i sa mojim starim, smiješnim prijateljem Dickom Hammerdullom i Pittom
Holbersom. O Oldu Surehandu su također govorili, a i moje je ime bilo spomenuto. Jedan ih je
obavještavao o Kanada - Billu, drugi o kapetanu Kaimanu. Naime, taj pripovjedač je bio detektiv
Treskow koji je učestvovao u borbama protiv toga pirata i tom zgodom se susreo sa Winnetouom.
Stanovao je također u ovoj gostionici.

Majka Thick mi je i po drugi put natočila te mi povjerljivo šapnu na uho: — Danas je ovdje naročito
ugodno, Sire. Uvijek se veselim kada gospoda pričaju ovako lijepe dogodovštine jer tada svi
prisluškuju, pa je tiho i mirno. Smatram da je to mnogo bolje, a i otmjenije,nego da se međusobno
svađaju i prepiru razbijajudi pri tome stolove i stolice, pehare i čaše.

Prošlo je nekoliko sati u pričanju i slušanju, a tada naiđoše novi gosti. Bilo ih je šestorica koji su bučno
ušli. Po njima se vidjelo da su popili više špiritusa no što su mogli podnijeti. Ogledali su se za
mjestom. Iako je bilo dovoljno praznih stolova, izabrali su moj stol i sjeli.

Ja bih najradije bio ustao, ali bi oni to svakako smatrali za uvredu. Kako nisam htio dati povoda za
grube svađe, sjedio sam i dalje na svom mjestu. Tražili su brendija i dobli ga. No majka Thick ih je na
takav način poslužila da se moglo zaključiti kako bi joj bilo milije da joj ti ljudi ne dolaze.

3

Ti ljudi nisu sigurno bili stanovnici ovoga grada jer su osim noževa i revolvera imali uza se i puške.
Izgledali su kao pravi razbijači i užasno su mirisali na rakiju. Zaista sam morao da se mnogo
savlađujem kako bih kraj njih izdržao za istim stolom. Vrlo živo i glasno su razgovarali, i to
neprestano, tako da se govor ostalih gostiju nije skoro mogao ni čuti. Nestao je mir i ugodno
raspoloženje koje je do tada vladalo.

Među njima je bio najglasniji neki snažan i nezgrapno građen momak koji je imao buldoga. Crte lica i
udovi kao da su bili istesani iz drveta. Ponašao se kao kolovođa, a moglo se primijetiti da se svi - ostali
ponašaju prema njemu s izvjesnim poštovanjem.

Pričali su o junačkim podvizima koje su doživjeli i koje namjeravaju izvesti, o imanjima koja su
posjedovali i profudkali i koja de sigurno ponovo nadoknaditi. Praznili su čašu za čašom. Kada ih je
majka Thick upozorila da sporije piju, postadoše grubi i zaprijetiše da de zaposjesti šank i sami se
poslužiti.

— To zabranjujem, — odgovorila je hrabra gostioničarka. — Evo, ovdje je moj revolver i prvi koji
se bude ogriješio o moje vlasništvo dobit de metak!

— Možda od tebe? — reče buldog.

— Da, od mene!

— Ne budi smiješna! Takvim rukama odgovara ši¬vada igla, a ne revolver. Zar zbilja smatraš da
nas možeš zastrašiti?

— Što smatram, to je moja stvar. U svakom slučaju ja se ne bojim. Ako mi ustreba nečija pomod,
ovdje ima dosta džentlmena koji su spremni da obrane nezaštidenu gostioničarku!

— Dosta džentlmena? — ponovio je s podrugljivim osmijehom njezine riječi ustajudi sa stolice i
izazivački kružedi pogledom. — Neka samo priđu i pokušaju, pa demo vidjeti tko de izvudi kradi kraj,
oni ili ja!

Nitko mu nije odgovorio, a naravno ni ja. Primijetio sam da on uopde nije računao na neki otpor sa.
moje strane jer me nije ni pogledao pri pomenu onih riječi. Možda mu se moje mirno lice činilo suviše
pitomim pa nije smatrao za vrijedno da i mene ubroji među ostale. Ja sam naime jedan od onih ljudi
čije-lice održava nedužnost upravo onda kada u čovjeku, nešto kuha. Neki čovj ek koji je sebe smatrao
za velikog psihologa, objasnio mi je to jednom slijededim riječima: kada se čovjek potpuno uvuče u
sebe, lice-mora da ostane glupo. To je samo po sebi razumljivo. Kada je buldog vidio da nitko nije
odgovorio na njegov izazov, postao je još drskiji.

— To sam i mislio. Nitko se ne usuđuje da priđe!

— smijao se. — Htio bih da vidim onoga tko bi se

usudio da se uhvati u koštac sa Toby Spencerom! Zavrnuo bih tom momku šiju! Zovem se Toby
Spencer.

Ako tko želi da dozna kakav je momak taj Toby, neka samo priđe!

4

Ispružio je stegnute pesti i još jednom izazivački pogledao naokolo. Da li je to bilo iz straha ili gađenja
prema tom čovjeku, ali se ni sada nije nitko pomakao. Još se glasnije nasmijao i rekao:

— Pogledajte samo, momci, kako su im srca sišla u pete kada je Toby Spencer izustio samo
jednu riječ!

Među njima stvarno nema ni jednog jedinog koji bi se usudio da pisne. I to su mi neki džentlmeni!

Ipak ustade jedan squatter, po izgledu farmer, koji je bio snažan čovje k. Po izgledu se nije mogao
mjeriti s tim kavgadžijom. Pristupio je nekoliko koraka bliže i rekao:

— Toby Spencer, vi se veoma varate ako mislite da među nama nema ni jednoga koji bi se
usudio da se s vama ogleda. Pred vama stoji, na primjer, čovjek koji de ustati u obranu majke Thick.

— Tako, tako! — mjerio ga je prezirnim pogledom kavgadžija. — Zašto stojite ako ste tako
smjeli? Zašto mi bliže ne priđete?

— Evo me! — rekao je squatter, učinivši još nekoliko koraka, i ponovo se zaustavi. Njegov glas.
sada ved nije zvučao onako sigurno kao maloprije. Kako je sada i Toby Spencer istupio nešto naprijed,
to je razdaljina između njih dvojice bila vrlo mala.

— Well! Dakle, vi ste taj nebojša? — upitao je kavgadžija. — Derle koje mogu jednim jedinim
prstom izbaciti iz ravnoteže!

— Dokažite to ako umijete!

— Da dokažem? Neka bude! — Prijetedi Spencer pristupi još dva koraka bliže.

— Da, priđi! — doviknu mu onaj drugi i povuče se dva koraka.

— Ostani na mjestu, ti veliki junače! Drži se dobro, jer du te inače za zid prikovati i zalijepiti.

Spencer je ponovo krenuo naprijed. Farmer se ponovo povukao branedi se riječima:

— Nemojte misliti da dete nas zastrašiti!

— Pshaw, dokaži da li se možeš sa mnom ogledati! Objesit du te malo više da ljudi vide kakvog
hrabrog zaštitnika u tebi ima majka Thick.

Lupio ga je munjevitom brzinom snažno po ramenima, zgrabio ga za mišice, pritisnuo ih uz tijelo,
gurnuo ga do zida, podigao i zakačio mu ovratnik za jednu vješalicu, i ostavio ga da visi. Bio je to
rijedak majstorluk, a izveo ga je bez ikakva napora. Okačeni se koprcao jedan časak visedi, a zatim mu
se pocijepao ovratnik kožnog kaputa, i on pade na pod. Spencer se glasno nasmijao. Njegovi drugovi
to isto učiniše, a ni ostali se nisu mogli suzdržati iako nisu opravdavali kavgadžijin postupak. Uz bučan
smijeh zbunjeni se farmer vrati na svoje mjesto. Smatrao sam za veliku sredu što je svoju p ažnju bio
usmjerio na mene. Promatrao me radoznalo i uputio mi slijedede pitanje

— Vi ste, vjerojatno, isto tako hrabar gospodin kao i onaj tamo, je li?

— Ne vjerujem, Sire — mirno mu odgovorih. -

5

Za svim stolovima zavlada tišina. Svi su napeto očekivali što de sada nastati. Možda de se opet nešto
dogoditi što de izazvati smijeh.
— Dakle, niste? — nastavio je. — Ne bih rekao da ste neki junak! To je vaša sreda, inače bih i vas
zakačio na čavao!
Bududi da mu na to nisam odgovorio, obrecnu se na mene:
— Možda mi ne vjerujete?
— Hm! Vjerujem vam.
— Ozbiljno? Toby Spencer, naime, nije čovjek sa kojim se možete šegačiti!
Bilo je jasno da je sa mnom htio zametnuti kavgu. Primijetio sam zabrinuti pogled koji mi je dobacila
majka Thick. Da joj po volji učinim, odgovorio sam vrlo pristojno.
— U pravu ste. Sire. Čini mi se da ste vi ipak zgodan momak. — Hodete li mi redi čime se
zanimate?
— Hm! U stvari ničim jer se upravo sada ničim ne bavim.
— No ipak morate imati neko zanimanje, nečim se baviti. Nije li tako?
— Svakako. Ja sam se okušao u mnogo čemu.
— A da niste ni u čemu uspjeli?
— Na žalost!
— Vaše posljednje zanimanje?

Bio sam u preriji.
— U preriji? Znači lovac? Zar vi umijete da pucate?
— Prilično.
— A umijete li jahati?
— Također.
— čini mi se da ste malo bojažljivi po prirodi !
— Hm! Sve zavisi od okolnosti u kojima se čovjek nalazi. Čovjek treba da pokaže svoju hrabrost
samo onda kad je to potrebno, inače je to pusto hvalisanje.
— To je tačno! Čujte, pomalo mi se počinjete sviđati. Skroman ste momak koji može da bude od
koristi. Kad bih samo znao da niste neki rođeni nevježa, tada
— Tada — upitao sam ga, jer nije bio dovršio rečenicu.

6

— Tada bih vas upitao da li biste htjeli podi s nama.
— Kamo?
— Na Zapad. Hodete li s nama?
— Prije no što bih vam na to mogao odgovoriti, potrebno je da znam kamo namjeravate i što
želite tamo poduzeti.
— Well, to je pravilno i razborito. Želimo da malo odemo gore do Kolorada, do San Luis parka,
tako nekako. Da li ste možda ved bili gore?
— Jesam.
— Šta? Tako daleko? Sudedi po vama, to se ne bi reklo! Da li vam je poznat kraj koji se zove
Foam - cascade?
— Nije.
— Mi mislimo tamo da pođemo. Gore u parkovima u posljednje vrijeme pronađeno je zlato u
takvim količinama da čovjek ovu priliku ne smije propustiti.
— Vi mislite kopati?
_ Hm daaa aaa! — rekao je otegnutim
glasom.
— A šta de biti ako ništa ne nađete?
Tada de drugi nešto nadi, — odvratio je trgnuvši
značajno ramenom. — Čovjek ne mora baš da bude
kopač pa da nešto zasluži u nalazištima.
Shvatio sam što je mislio. Htio je požnjeti gdje nije posijao.
— Ne mora vas zabrinjavati to što nedemo ništa nadi — nastavio je, kako bi u meni pobudio
volju. Ozbiljno je mislio da me sa sobom povede, jer što bi mu društvo bilo brojnije, to bi bolji bio
pazar. Mene je svakako smatrao za čovjeka kojega bi mogao iskoristiti, a nakon toga, u svakom
slučaju, otjerati. — Mi smo svi uvjereni da demo napraviti dobar posao jer se među nama nalazi
čovjek koji se u to razumije.
— Neki geolog?
— On je još više od geologa. Ima sva znanja i iskustva koja su potrebna kopačima. Uto nedete
posumnjati jer je to oficir najvišeg čina, naime, general.
— General? — upitao sam, sjetivši se nečega.

7

— Kako se zove taj džentlmen?

— Douglas. Učestvovao je u mnogim bitkama i vršio u planinama temeljita naučna istraživanja.
Ti rezultati nas uvjeravaju da demo nadi mnogo zlata. No, jeste li raspoloženi?

Da je on zaista imao namjeru da kopa zlato, čuvao bi se da govori o tome pred tolikim svjedocima. On
je dakle nešto drugo naumio, a to nikako nije moglo biti dobro, a pogotovo zato što je u to društvo
upao i nazovi general. Bilo je vrlo neoprezno s njegove strane — i meni neshvatljivo — što je zadržao
ime Douglas i nije uzeo neko drugo.

— Ne, Sire, nisam raspoložen, — odgovorio sam mu.

— Zašto?

— Jednostavno zato što mi se ta stvar ne sviđa.

— A zašto vam se ne sviđa?

Njegov do sada prijateljski izraz sasvim se promijenio i konačno postao prijetedi.

— Zato što nije po mom ukusu.

— A kakav je vaš ukus, Sire?

— Moj je ukus tamo gdje je i poštenje.

Tada je skočio na noge i na mene viknuo:

— Sto mu vragova! Zar možda želite redi da sam nepošten? I neki od ostalih gostiju su ustali.
Svakako su htjeli da vide prizor koji je sada morao bezuvjetno nastati.

— Mene se vaše poštenje tiče isto onoliko koliko i vas moj ukus. — Sjedio sam i dalje mirno i
držao ga oštro na oku. — Nas dvojica nemamo nikakve međusobne veze i ostanimo na miru!

— Na miru? Uvrijedili ste me i sada du vam morati da pokažem tko je zapravo Toby Spencer.

— To mi ne morate pokazati.

— Tako? Vi to ved znate?

— Da. Vi ste ovdje upravo ono što i ja, naime, gost majke Thick, a kao gost čovjek se mora pristojno
vladati ako želi da se prema njemu drugi pristojno ponašaju.

— A! A kako se vi prema meni mislite ponašati?

— Onako kako budete zavrijedili. Ja vas nisam pozvao da sjednete do mene. Bilo je ovdje dosta i
drugih praznih mjesta. Ja također nisam zahtijevao da govorite sa mnom. Uvukli ste me u svoj
razgovor, pa sam vam odgovarao pristojno i razborito. Vaši planovi i namjere me se ništa ne tiču. No,
bududi da ste me upitali hodu li sa vama na Kolorado, mirno sam vam odgovorio da nisam
raspoložen.

8

— Momče, vi ste govorili o poštenju! To ja ne trpim!

— Ne? Hm! Mislio sam da pošten čovjek mirne duše može da sluša o poštenju a da se zbog toga
ne razjari.

— Čovječe, čuvajte se! Vi mi se opet rugate, što ja...

Prekinula ga je gostioničarka koja ga je upozorila da se smiri. Podigao je ruku na nju.

— Nemojte se izlagati opasnosti, majko Thick! zamolio sam je. — Naviknuo sam da se sam o sebi
brinem i sebe zaštitim.

To je kavgadžiju još više razbjesnilo. Izdera se na me i reče:

— Da sebe zaštitite? Zaštiti se ako umiješ! Evo ti,

to ti je za onu uvredu!

Zamahnuo je pesnicom da me udari. Bio sam na to pripravan. U trenu sam zgrabio pivsku čašu i
pogodio njome njegovu pesnicu. Umjesto da je mene pogodila, zadržala se na čaši koja se smjesta
razbila. Istodobno sam skočio na noge i udario tog momka pesnicom tako snažno pod bradu da mu se
tijelo zanijelo — iako je bilo tako snažno i teško — pa se stropoštao na zemlju srušivši stol i nekoliko
stolica.

S njime sam bio završio i sada sam morao prije svega da pažljivo motrim na njegove drugove.
Smjesta su me napali uz divlju viku. Dva moja udarca pesnicom, i dvojica od njih odletješe u stranu,
desno i lijevo. Tredega sam objema pesnicama udario u želudac, a on kriknu i skljoka se na zemlju.
Preostala dvojica, zapanjeni, povukoše se.

Ali sada se Spencer ponovo bio podigao. Ruka mu je krvarila od komada razbijenog stakla, a još više
krvi mu je teklo iz usta. Ugrizao se za jezik kada sam ga bio udario. Ispljunu krv prema meni i zaurla:

— Pseto, to de te života stajati! Momak koji ne zna čime se zanima, usuđuje se da se ogriješi o
Tobvja Spencera! Ja du ...

— Stani! Makni ruku s pojasa! — prekinuo sam ga, jer je bio posegnuo za revolverom. Ujedno
sam i svoj izvukao i uperio ga na njega.

— Ne, ja du je zavudi u pojas! — uspjenio se. — Moj metak de te ...

— Ponovo ti kažem... mani se oružja, inače du pucati! — prekidoh ga u govoru.

pn ga je ipak izvukao. Gađao sam mu u ruku. Kriknuo je, opustio ruku, i revolver mu je pao na pod.

— Ruke uvis! Smjesta, svi vi, ruke uvis! Tko ne

posluša, dobit de metak! — zapovjedio sam.

»Ruke uvis!« na Zapadu je opasna riječ. Tko se prvi lati oružja, taj ima prednost. Protivnika ne smije
štedjeti ako misli da se spasi. Ako se netko ne odazove smjesta na zapovijest »ruke uvis!«, tada se u

9

njega puca. To je svakomu poznato. I ovih šest momaka su to znali. Bez oklijevanja podigoše ruke
uvis. Izvukao sam i drugi revolver i uperio ga u njih, a zatim ih upozorio:

— Da niste spustili ruke dok s vama ne završim.

Imam još jedanaest metaka. Majko Thick, oduzmite

ovim momcima puške, revolvere i noževe! Sutra ujutro neka nekoga ili pošalju po njih ili neka lično
dođu. Pretražite im džepove i viditeda li imaju novaca!

Odbijte im od toga račun koji su napravili, a i cijenu za čašu koju je Spencer razbio. Neka se zatim
raziđu. Majka Thick mi je odmah bila pri ruci i postupila po mojim uputama. Bi lo je zaista veoma
smiješno gledati onu šestoricu kako stoje oko stola sa visoko uzdignutim rukama ne usuđujudi se ni
da se maknu. Kakvoj su vrsti ljudi pripadali pokazalo je bogatstvo što smo ga našli kod njih . Imali su
samo nekoliko centa više no što je iznosio račun. Kada je gostioničarka naplatila svoj račun, rekao
sam:

— A sada, majko Thick, otvorite vrata. Napolje s njima! Ruke mogu ponovo spustiti tek onda
kada iziđu, i nikako prije, inače du pucati.

Vrata je netko otvorio, i oni jedan za drugim iziđoše držedi ruke uvis. Posljednji je bio Spencer. Prije
no što je učinio posljednji korak, okrenuo se i stao mi prijetiti, napola urlajudi, a napola piskajudi:

— Do viđenja! Kad se sretnemo, didi deš ti ruke uvis, pseto!

Gostionicom prijeđe lagani uzdah, što je bio znak da je popustila sveopda napetost. Dobri džentlmeni
nisu mogli da zamisle ovakav iskod! Kada mi je majka Thick donijela novu čašu piva, pružila mi je ruku
i rekla:

— Moram vam se zahvaliti, Sire. Oslobodili ste me tih ljudi. Tko zna šta bi oni još sve započeli.
Kako vam je samo sve to uspjelo! Dobit dete najbolju sobu koju imam. Čuvajte se dobro tih ljudi! Oni
de vas ved kod prvog susreta sigurno napasti.

— Pshaw! Ne bojim se ja.

— Nemojte to olako shvatiti! Takve bitange napadaju s leđa.

Primijetio sam da su se počeli kod nje raspitivati o meni, no ona im nije mogla dati nikakvo
obavještenje. Bili su radoznali da doznaju tko sam, no ja nisam imao nikakva razloga da sklapam
poznanstva koja bi trajala samo dva do tri dana. Nisam mislio da se duže zadržim u Jeffersonu.

Kada mi je majka Thick pokazala sobu, uvjerio sam se da je održala riječ. Soba je bila pristojna i čista,
kako sam samo mogao da poželim, i spavao sam kudikamo bolje no što sam mogao i pomisliti. Jer
kada

Zapadnjak provede prvu nod u zatvorenom prostoru, tada obično ne može ni oka da sklopi.

10

Sutradan sam se pobrinuo za bolji izgled svoje vanjštine, a zatim posjetio banku Wallace and Co. kako
bih se raspitao za Olda Surehanda. Bio sam veoma radoznao da saznam u kakvim je odnosima sa tom
tvrtkom i kakvo de mi obavještenje dati.

Banka nije bila daleko od gostionice majke Thick. Nalazila se u istoj ulici. Kada sam se u birou
raspitivao za Mr. Wallacea, zatražili su moje ime. No ja sam to radije prešutio jer nisam znao na čemu
sam. Često je od koristi ako nekoga ne prepoznaju. Na putovanjima se često pokazalo vrlo korisnim
što nisu znali tko sam.

— Recite Mr. Wallaceu da sam poznanik Olda Surehanda!

Tek što sam to izgovorio, kadli se glave svih činovnika okrenuše prema meni. Prijaviše me kako sam ih
zamolio, a onda me odvedoše u sobu u kojoj je za pisadim stolom sjedio jedan čovjek koji je pri mom
ulasku odmah ustao. Bio je to temeljit Jenki srednjih godina. Ispitujudim i punim iščekivanja
pogledom gledao me i predstavio se:

— Ja sam Wallace, Sire.

— A ja sam Old Shatterhand.

— O! Dobro došli i izvolite zauzeti mjesto, Sire. O vama sam štošta dobro čuo. Vi ste, sigurno,
upravo stigli u Jefferson - City?

— Nisam, još od jučer sam ovdje.

— Šta? A vi me niste odmah posjetili? Gdje ste odsjeli, Sire?

— Ovdje u blizini, kod majke Thick.

— Poznajem je. To je dobra, poštena žena, ali nije gostioničarka za džentlemena kao što je Old
Shatterhand!

— O, odlično sam smješten i potpuno sam zado¬voljan.

— Da, to je zato jer ste navikli na logorovanje pod vedrim nebom, neovisno o vremenu, zbog
čega su i vaši prohtjevi tako skromni. No kada se ved nalazite u civiliziranom mjestu, potrebno je da
se odmorite i sebi dozvolitesve što zaželite. To zahtijeva vaše fizičko i duhovno zdravlje.

— Upravo zbog tog zdravlja i ne želim velike razlike, Sire.

— Dozvoljavam! No nadam se da dete prihvatiti moj poziv i da dete za vrijeme svoga ovdašnjeg
boravka stanovati kod mene!

— Oprostite mi ako uz najvedu zahvalnost odbijem vaš poziv! Vjerojatno du ved sutra odavde
otidi. Nadalje, više volim da budem potpuno slobodan i da ni o kome ne ovisim, što ni kako ne bi
moglo biti kad bih kod vas stanovao. A osim toga, iz obzira prema Old Surehandu, ne želim da vam
smetam.

— Kako?

11

— Vi ga dobro poznajete?
— Bolje no itko drugi. Htio bih vam čak i to redi da smo u srodstvu.
— Well! Zamolio me je da se ne raspitujem za njegove prilike. Uslučaju da kod vas ostanem,
mnogo štošta mi ne bi moglo izmadi, a možda bih čak i nešto naslutio što ne bi trebalo da znam.

— Hm! — kimnuo je zamišljeno. — Slažem se s vašim razlogom i željom da budete slobodni. Ja
ne želim da budem nametljiv. No još jednom du varn iskreno redi da ste mi dobrodošli.
— Hvala, Mr. Wallace! Razlog je mojoj posjeti da se samo raspitam da li možda znate gdje bi
otprilike sada mogao biti Old Surehand.
— Otišao je gore u parkove, i to najprije u onaj kod San Luisa.
— O! Kada je odavde krenuo?
— Tek prije tri dana.
— Tada bih mogao da ga stignem.
— Zar želite gore otidi? Namjeravate k njemu?
— Da. Winnetou ide sa mnom.
— I Winnetou? To me neobično veseli! Mi smo uvijek mnogo zabrinuti za Olda Sure handa. Sada
mo¬žemo biti mnogo mirniji kada znamo da de s njime biti ovakva dva čovjeka. Jednom ste mu ved
spasili život, zato i mislim da ...
— Molim vas! — prekinuo sam ga u govoru. —
Kao što sam malo prije napomenuo, ja ne želim da zadirem u njegove tajne. Da li bih mogao doznati
od vas je li pronašao u Fort — Terretu Dana Ettersa?
— Nije. Etters nije uopde tamo bio.
— Znači da je 'general' lagao?
— Da.
Tada uđe jedan od činovnika i pruži neki list pitajudi ga da li se može unovčiti. .
— Ček na pet tisuda dolara od Grey and Wooda
iz Little Rocka — čitao je Wallace. — U redu je i
može biti ispladen.
Činovnik se udalji. Nakon kratkog vremena prošao je mimo našeg prozora čovjek. Vidio sam ga, a i
bankar.

12

— Nebesa! — uzviknuo sam. — To je bio 'general'!

— Šta? Mislite li na onoga 'generala' koji je Olda Surehanda uputio bez ikakve potrebe u Fort
Terret?

— Da.

— Prošao je ovuda i gotovo bih rekao da je bio u mom uredu. Dozvolite samo, želio bih samo da
se raspitam šta je htio ovdje!

— A ja du pak morati da izvidim kamo je otišao!

Požurio sam se, no ved je bio nestao. Uputio sam

se do slijededeg raskršda, ali ni tamo ga nisam ugledao. To me nije moglo razočarati jer s njime više
nisam imao nikakve veze. Jedino sam se morao čuvati podmuklog prepada u slučaju da me primijeti.
Vrativši se Wallaceu, doznao sam da je onaj čovjek koji je podnio na isplatu ček bio glavom 'general'.
Jasno, njega nije nitko poznavao.

No iako nisam htio kod njega stanovati, Wallace me je pozvao k sebi na doručak. Njegovi su me tako
dobro dočekali te sam se dao nagovoriti da ostanem i na ručku. Kada je i to prošlo, toliko su me dugo
zadržavali da je ved stiglo i vrijeme večeri. Ved je bilo devet sati kada sam krenuo k majci Thick.

Vidio sam po gostioničarkinom raspoloženju da se pomalo durila na mene jer sam tako dugo bio
izostao.

Povjerila mi je da je danas za mene bila priredila nešto naročito, ali kako sam se tako dugo zadržao,
to je priremljeno jelo pojeo Mr. Treskow. Jučerašnji su gosti d jelomično opet bili prisutni, i ponovo se
vodio uzbudjiv razgovor.

Kada sam se raspitao za Tobvja Spencera, doznao sam da je odmah nakon moga odlaska poslao
nekoga po svoje oružje. Sjeo sam tako da držim na oku ulaz, i zato sam prvi i mogao da ugledam
dvojicu koji su ušli unutra i na koje su uskoro usmjerili poglede i ostali. Sama njihova vanjština bila je
dovoljna da kod svih pobudi najvedu pažnju.

Jedan je bio malen i zdepast, a drugi visok i mršav. Lice onog zdepastog bilo je opaljeno od sunca i
nije imao bradu. Lice onog dugonje bilo je također od sunca opaljeno i činilo se da mu je svu kožu
ispilo jer mu se brada sastojala samo od nekoliko vlati. Visile su mu s oba obraza, gornje usne i brade,
gotovo do samih prsiju, i izgledao je kao da su mu je moljci izgrizli i prorijedili. Još je upadljivija bila
njihova nošnja. Sve je na njima bilo zeleno, od glave do pete. Imali su na sebi zelene kao zelenčica
kratke, široke kapute, kratke široke, zelene hlače, zelene dokoljenice, zelene kravate, zelene rukavice
i zelene kape sa dva oboda, sprijeda jedan a straga drugi, kao da su krojene po uzoru orijentalnih
kaciga. Samo im je još monokl nedostajao na oku pa da ih čovjek smatra za pronalazače ili preteče
današnjih kicoša, to više što su u rukama držali nezgrapne zelene kišobrane.

Prirodno da su sve oči bile usmjerene na njih. I unatoč njihovom odijelu, koje bi čovjek mogao prije
nazvati nekom maskeradom, u njima sam odmah pre¬poznao stare prijatelje. Kako sam želio da se s
njima našalim i da ih iznenadim, to sam okrenuo svoju stolicu tako da mi nisu mogli vidjeti lice. Nije

13

im bilo ni na kraj pameti da pozdrave. Sebe su smatrali za takve ljude koji ne treba da udostoje druge
pozdravom. A nisu ni smatrali da moraju tiho razgovarati. Časkom su se ogledali unaokolo, a tada
zdepasti stada kraj praznog stola i upita mršavka koji ga je slijedio polako i obazrivo:

— Šta misliš, Pitte, stari rakune, hodemo li da se skrasimo kraj ovoga četvoronošca?

— Ako smatraš da nam to odgovara, nemam ništa protiv, stari Diče — odgovori dugonja.

— Well! Onda sjednimo!

Sjeli su. Gostioničarka im priđe i upita ih što žele.

— Da li ste vi domadica ovog dvorca u kojem se pije i spava, Ma'am? — raspitivao se Dick
Hammerdull.

— Yes. Želite li možda da prenodite kod mene, Sire?

— Nije važno da li demo ovdje prenoditi ili ne, jer ved imamo jednu kolibu gdje stanujemo. Kakvo
pide imate?

— Sve mogude vrste brendija. Naročito vam pre¬poručujem moju rakiju od metvice i kumina jer
je odlična.

— Rakija amo, rakija tamo, ali mi je ne pijemo. Imate li piva?

— Imamo, i to vrlo dobrog.

— Onda nam donesite dva krčaga, samo neka su veliki!

Poslužiše ih pivom. Hammerdull je prinio čašu ustima i jednim je gutljijem ispio. Kada je to vidio Pitt
Holbers, i on je svoju ispraznio do dna.

— Sto misliš, Pitte, da ponovimo?

— Ja nemam ništa protiv, Diče, ako misliš da se od toga nedemo opiti. Prija mnogo bolje negoli
voda u savani.

Njihove krčage ponovo napuniše, i tek su se sada malo oko sebe ogledal i i svrnuli pogled na goste.
Debeljak najprije zaustavi pogled na detektivu Treskowu koji je obojicu promatrao iznenađenim i
punim iščekivanja pogledom.

— Sto mu gromova! — uzviknuo je. — Pitte, stari rakune, pogledaj samo na onaj dugački stol!
Poznaješ li ti onog džentlmana koji sjedi tamo u desnom uglu i smiješi se kao da smo mu tastovi ili
neki drugi rođaci?

— Dragi Diče, nemam ništa protiv ako smatraš da ga poznajem.

— Zar nije to onaj policajac koji se okomio na pirata? Dođi da mu protresemo prednje šape!

Pođoše prema stolu. Treskovv im je s velikim veseljem krenuo u susret. Ja sam ga još jučer dobro
promatrao dok je pričao o »kapetanu Kaimanu«. Lice mu je bilo od sunca potamnjelo; na njemu su se

14

vidjeli tragovi vjetra i nevremena, iako nije davao dojam da je Zapadnjak; no njegove produhovljene
crte lica, pametan, bistar i oštar pogled ukazivali su na odlučnost, hladnokrvnost i da je bio svjestan
svoga cilja. Nije htio da priđe ovoj dvojici Zapadnjaka jer je želio da vidi hode li ga prepoznati.
Naravno, bio je to velik i radostan događaj što su se našli kod majke Thick Dick Hammerdull i Pitt
Holbers, o kojima se tek jučer ovdje razgovaralo. Svi koji su sjedili oko stola s njima su se rukovali, i
sada je samo po sebi bilo razumljivo da su svoja dosadašnja mjesta morali napustiti i sjesti među
stare i nove znance.

— Istom smo jučer o vama govorili — reče Treskow. — Pričao sam o našim nekadašnjim
doživljajima. Ne treba nimalo da se čudite što vas ovi džentlmeni smatraju za vrlo drage znance.
Smijemo li doznati što je s s vama bilo kasnije? Od vas sam se morao rastati u New Yorku pošto smo
prisustvovali pogubljenju kapetana Kaimana, 'Miss Admirala' i njezinih ortaka.

— Šta je bilo s nama? Sve u redu — odgovori Hammerdull. — Krenuli smo ravno prema Zapadu,
gdje smo, naravno, smjesta potražili naše skrovište. Od tada smo još mnogo štošta doživjeli, a i lov
nam je uvijek bio unosan. Naše su se kese bile tako napunile da ponekad nismo znali što demo s
novcem.

— Onda vam se može pozavidjeti, Mr. Hammerdull

— Pozavidjeti, Mr. Treskow? Ne brbljajte koješta! Šta da radi čovjek s tolikim novcem ako ne zna
kako da ga iskoristi? čemu moji zlatnici, čekovi i uputnice na Divljem zapadu, he?

— Pođite na Istok i uživajte u onome što vam može pružiti!

— Hvala! U čemu čovjek tamo može da uživa? Zar da sjednem u neku gostionicu pa da sve
pojedem što je na jelovniku — od početka do kraja — i to hranu koja nije pripremljena kraj logorske
vatre, ved sve u pednici? Da se možda stišdem u mnoštvu ljudi, kao na primjer u koncertno j dvorani, i
da ondje gutam najlošiji zrak koji postoji na kugli zemaljskoj i da svoje zdrave uši izložim opasnosti da
ih upropaste ti bubnjevi i trube? Tamo u prirodi, u prašumskim šumovima i tajanstvenim zvucima
divljine, može svaki čovjek koji iole ima smisla uživati u koncertu, a s time se vaši

bubnjevi i violine ne mogu uporediti. Zar da sjedim u nekom kazalištu, da udišem miris mošusa i
pačulija i da gledam komad koji de mi zdravlje načeti, jer se moram razboljeti ili od smijanja ili od
ljutnje. Zar da unajmim neki stan kroz koji ne smije da puše vjetar i u koji ne smije da padne ni kap
kiše? Zar da legnem u krevet koji nije pod vedrim nebom i nad kojim nema zvijezda ni oblaka, u
kojem moram ležati zamotan u perje i sam sebi izgledati kao napola očerupana ptica? Ne! Ostavite
me na miru s tim vašim Istokom i njegovim užicima! Jedine i iskonske užitke mogu nadi na Divljem
zapadu; za njih čovjek ne mora ništa platiti. Ondje čovjeku nisu potrebni ni zlato ni novac. I sami
možete zamisliti kako je to nezgodno kad je netko bogat pa to njegovo bogatstvo ne može da mu
pruži ni najmanji užitak, a ni korist. Dugo smo razmišljali šta da uradimo s našim novcem koji nam nije
potreban. Mjesecima smo lupali glavu dok konačno Pittu Holbersu nije pala na um dobra i izvrsna
ideja. Zar nije tako, Pitte, stari rakune?

— Hm, ako ti misliš da je stvarno izvrsna, onda se i ja slažem s tobom. Sigurno si mislio na moju
staru tetku?

15

— Bila ona tvoja tetka ili ne, to je svejedno, ali mi demo tu zamisao ostvariti. Pitt Holbers je još
kao dijete izgubio svoje roditelje. Odgojila ga je neka stara tetka, koju je napustio, jer je način
njezinog odgoja za njega bio i suviše bolan. Kao što dete i sami priznati, Messieurs, postoje čuvstva
kojih se čovjek ne može da odvikne, a pogotovo onda kada se ona iz dana u dan obnavljaju uz pomod
batina. Bili su to osjedaji bola zbog kojih je Pitt Holbers pobjegao. On je, naime, u svojoj mladenačkoj
mudrosti smatrao vještinu tetkinog odgoja nametljivijom nego što je to trebalo, a pogotovo ako se
uzme u obzir osjetljivost pojedinih dijelova tijela. No sada se opametio i uvidio da je zapravo trebalo
da dobije još i više batina. U svojoj staroj tetki sada više ne vidi starog zmaja, ved nježnu vilu koja je
ljudsko tijelo obradila batinom kako bi ga duševno usredila. To uvjerenje je u njemu pobudilo osjedaj
zahvalnosti, a ujedno ga nagnalo na ideju da se raspita da li mu je tetka još na životu. Ako je
umrla,tada vjerojatno žive njezini potomci, jer je osim nedaka imala i vlastite djece, koja su bila
odgojena na isti način, a sada su vjerojatno sretni ljudi, što imaju njoj da zahvale. Želimo da toj
njihovoj sredi i mi pri-teknemo u pomod. Pronađemo li tetku, predat demo joj naš novac neovisno o
tome da li je to moja ili njegova tetka. Sada vam je, Messieurs, poznato zašto ste nas ovdje u gledali, i
to na samoj granici Istoka. Posjetit demo Pitt Holbersovu dobru vilu. Kako se pred očima toga stvora
ne možemo pojaviti u istom ruhu u kojem smo obično krstarili prašumom, odbacili smo svoje
zakrpljene hlače i lovačke kaputei navukli ova lijepa zelena odijela koja nas podsjedaju na boju prerije
i zelenu šikaru.

— A šta de biti ako tetku ne pronađete, Sire? —

upita Treskow.

— Tada demo potražiti njezinu djecu i predati im novac.

— A ako su i oni ved mrtvi?

— Mrtvi? Glupost! Oni još žive! Djeca koja su od¬gojena na takav način žilava su i ne umiru tako
laka

— Znači da ste svoj novac sa sobom ponijeli?

— Yes.

— Ali pretpostavljam da ste ga dobro sklonili, Mr. Hammerdulle? Pitao sam to zato što mi je
poznato da postoje izvjesni Zapadnjaci koji s obzirom na novac često zapanjuju svojom bezazlenošdu.

— Bezazleno ili ne, svejedno je. Tako smo ga dobro sklonili da ni najprepredenijem mangupu ne
bi uspjelo da ga se dočepa.

I on je imao kao i Pitt Holbers o ramenu obješenu zelenu torbu. Lupio je rukom po nj oj i rekao:

— Stalno ga uza se nosimo. Tu je u ovoj torbi, a po nodi ga stavljamo pod glavu. Naše vlasništvo
smo pretvorili u lijepe i dobre uputnice i čekove, ispostavljene

od Grey and Wooda iz Little Rocka. Svaka banka nam može isplatiti puni iznos. Pogledajte samo,
pokazat du vam!

16

Kada je spomenuo firmu Grey and Wood iz Little Rocka, nehotice sam se sjetio 'generala' koji je
danas kod Wallace and Co. bio podnio ček na ime one banke. Dick Hammerdull otkopča svoju torbu,
zavuče u nju ruku i izvadi kožnati novčanik koji otvori malim ključem.

— Novac je tu, unutra, Messieurs — rekao je. —

Dakle, u dvije torbe dvostruko zaključane, tako da do njega nitko ne može dodi. Ako biste vi ove
čekove...

Zastao je. Činilo se je da mu riječi nisu zastale u ustima ved zapele u samom grlu. Htio je da izvuče iz
torbe čekove kako bi ih pokazao. Izdaleka sam primijetio da mu se u ruci nalazio neki mali svijetli
paketid. Njegovim licem je prešao izraz čuđenja, čak i zaprepaštenja.

— Sta je ovo? — pitao je. — Zar sam jučer, dok sam ih imao u rukama, zamotao čekove u
novine? Da li je tebi poznato, Pitte Holbersu?

— Ja ni za kakve novine ne znam — odgovori Pitt.

— Niti ja, a ipak su zamotani u novinski papir. Čudnovato, veoma čudnovato!

Razmotao je papir. Sav je problijedio i uzviknuo prestrašeno:

— Grom i pakao! Nema čekova! — Zavukao je ruku

i u ostale pregrade novčanika, no bile su prazne. —

Čekovi su nestali! Njih ni ovdje nema — ni ovdje nigdje ih nema. Pogledaj smjesta i ti da vidiš gdje su

tvoji, Pitte Holbersu, stari rakune! Nadajmo se da su tvoji još kod tebe!

Holbers otkopča svoju torbu te reče:

— Ako smatraš da su nestali, dragi Diče, tada ne znam kako se to moglo desiti.

Uskoro se je pokazalo da su i njegovi čekovi nestali. Oba Zapadnjaka poskočiše preneraženo zuredi
jedan u drugoga. Dugačko i uzano lice Pitta Holbersa sada se još više izdužilo, dok je Dick Hammerdull
kod posljednjih riječi zaboravio da zatvori usta. Ostala su mu širom otvorena.

Nisu bili zaprepašteni samo pokradeni nego i oni koji su sjedili oko dugačkog stola, kao i svi ostali
gosti: svima nam je bilo jasno da je posrijedi bila krađa. Ja sam bio čak i uvjeren da bih mogao
pogoditi tko je lopov. Sa svih strana su ljudi počeli da postavljaju pitanja Hammerdullu i Holbersu. Ovi
nisu uspjeli ni da odgovore na sva pitanja kada Treskow prekine žamor jasnim glasom:

— Mir, gospodo! S tom larmom nedemo ništa postidi. Tomu se mora pridi na drugi način. To
zadire u moj zanat, pa vas molim, Mr. Hammerdulle, da mi na neka moja pitanja mirno i staloženo
odgovorite. Da li ste zbilja uvjereni da su se u vašem novčaniku nalazili vrijednosni papiri?

— Isto onako kao što sam čvrsto uvjeren da se zovem Dick Hammerdull!

— A te novine nisu bile u njemu?

17

— Nisu.
— Znači da je lopov izvadio papire i na njihovo mjesto stavio složene novine kako biste što duže
bili uvjereni da su čekovi na mjestu. Novčanik je bio pun kao i prije, i vi ste, držedi ga u ruci, morali
pomisliti da nije bio otvaran. A tko je lopov?
— Da, tko — je — lopov? — reče otegnutim glasom Hammerdull jako uzbuđen. — Nemam
pojma o tome! A ti, Pitte?

— Ni ja, dragi Diče — odgovori Holbers.
— Tada demo morati da tragamo za njim — reče Treskow. — Da li je netko znao da se u vašoj
torbi nalazi novac ili vrijednosni papiri?
— Ne! — progunđa debeljko.
— Otkada su se papiri nalazili u njemu?
— Od prekjučer.
— Kada ste posljednji put otvarali novčanik?
— Jučer, kada smo pošli na spavanje. Tada su papiri još bili u njemu.
— Gdje ste prenodili?
— U Boardinghouseu Hilley, Waterstreetu.
— Taj gostioničar je pošten čovjek. Na njega se ne može posumnjati. On vjerojatno nema
zasebnih soba, ved samo jednu veliku, zajedničku spavaonicu?
— Da, u njoj su bili naši kreveti.
— O! I tu ste otvarali svoje torbe?
— Nismo, ved dolje u točionici.
— Da vas tada možda nije netko promatrao?
— Nije. Bili smo jedini gosti i nitko nas nije mogao promatrati. Tada smo otišli na spavanje i
svoje smo torbe stavili pod jastuk.
— Tako! Hm! Ti podaci ne znače ništa za početak istrage. Morat demo brzo podi do Hilleva kako
bih mogao da razgledam prostorije ne bih li našao nešto određenije. Dođite, Mr. Hammerdulle, Mr.
Holbersu! Moramo se požuriti!
Tada rekoh, sjededi još uvijek na svome mjestu, dok su se svi gosti tiskali oko dugačkog stola:
— Za ime božje, Mr. Treskow, ostanite ovdje! Tamo

18

vi nedete nadi lopova.

Svi se pogledi upraviše na mene, a Treskow brzo upita:

— Tko je to rekao? O, vi! Kako to možete tvrditi?

Da li ste pravnik ili policajac?

— Ni jedno, ni drugo. Mislim da nije ni potrebno

da to čovjek bude da pravilno priđe nekom predmetu.

Dozvolite mi da Mr. Hammerdullu i Mr. Holbersu postavim nekoliko pitanja!

Ustao sam sa stolice i krenuo prema stolu. Dvojica pomenutih imala su sada priliku da me vide unatoč
ostalima koji su stajali oko njih. Desilo se ono što sam bio i očekivao. Dick Hammerdull ispruži obje
ruke s uperenim kažiprstima i uzviknu:

— Heavens! Koga to vidim? Zar je zaista mogude, ili me oči varaju? Pitte Holberue, stari rakune,
vidiš li onog džentlmena?

— Hm, ako smatraš da ga vidim, sigurno si pogodio, dragi Diče — odgovori dugonja sav ozaren.

— Welcome, welcome, Mr. Shatterhande! Kakvo iznenađenje i kakva radost što vas ovdje
vidimo! Da li ste zapravo tek sada stigli?

— Nisam. Ja sam ved bio ovdje kada ste vi došli. Namjerno sam se bio okrenuo jer nisam htio da
me odmah prepoznate.

— Znači da ste sve čuli i da smo pokradeni?

— Svakako. Čak se i nadam da du vam modi pomodi.

Pri pomenu mogao imena zavladala je u velikoj prostoriji duboka tišina. Svi su se povukli od stola
kako bi mi napravili mjesta. Oko mene se stvorio krug ljudi kojih su me oči radoznalo promatrale.
Tada se kroz krug probila gostioničarka, pružila mi obje ruke i uzviknula:

— Vi ste Old Shatterhand, Old Shatterhand? Dobro

došli, Sire. Tisudu puta, dobro došli! To je za moju

kudu svečan dan koji du zapamtiti! Čujete li me svi,

ljudi? Old Shatterhand od jučer stanuje kod mene, a ja za to nisam znala! Naravno, kada je sinod
protjerao onu šestoricu kavgadžija, mogli smo to odmah pogoditi! A sada bih rado ...

— O tome demo kasnije razgovarati, majko Thick! — zamolio sam je, prekinuvši je. — Za sada
vam samo toliko želim redi da mi se ovdje sviđa i da sam zadovoljan s vama. Sve što želite kasnije dete
doznati. Sada smo krađom zaokupljeni. Dakle, Diče Hammerdulle, vi ste dakle papire koji su vam
pokradeni prekjučer stavili u novčanik?

19

— Da — odgovorio je. — Novčanike smo tek prekjučer ovdje kupili.
— Kada ste stavili papire u njih?
— Dok smo još bili u dudanu.
— Jeste li vi ondje bili jedini kupci?
— Nismo. Ušao je jedan čovjek koji je nešto htio da kupi, ali ni sam ne znam što. Novčanici su
mu se toliko dopali da je i on kupio dva iste vrste.
— Da li je vidio kada ste svoje papire stavljali u njih?
— Da.
— Da li je on možda znao ili čak slutio kakvi bi to papiri mogli biti?
— Nije znao. No da li je šta slutio, to se ne može znati, zar nije tako, Pitte Holberse, stari rakune?
— Ako misliš da se to nije moglo znati, tada se varaš, dragi Diče — odgovorio mu je Pitt, ali mu
ovoga puta nije odobravao.
— Da se varam? Zašto?
— Zato što si i ti sam o tome govorio.
— Ja? To nije istina! S tim čovjekom ja nisam progovorio niti jedne riječi.
— Ali sa prodavačem. Stavljajudi papire u novčanik, rekao si mu da su takvi novčanici vrlo
pogodni da se u njima sačuvaju tako znatni čekovi.

— To je bila velika neopreznost s tvoje strane! — prihvatio sam ponovo riječ. — Da li je onaj
kupio novčanike prije no što je to čuo?
— Nije, ved poslije toga — odgovori Holbers.
— A tko je prije napustio dudan, vi ili on?
— Mi.
— Niste li možda primijetili da je za vama krenuo?
— Nismo.
— Ja ipak pretpostavljam da vas je slijedio, naravno potajice. Htio je da izvidi gdje stanujete.
Tada upade brzo i vatreni Hammerdull:
— Svejedno je gdje smo stanovali, ali se on najednom tamo stvorio.

20

— U vašem Boardinghouseu?
— Da. Stanovao je tamo.
— I spavao svakako u istoj prostoriji zajedno sa vama?
— Naravno, jer tamo drugog mjesta nema.
— Tada je on lopov. Novčanici koji su sada u vas uopde nisu vaši.
— Nisu...? — upitao je, dok su mu njegove, inače prepredene crte lica poprimile potpuno drugi
izraz.
— Nisu, to su oni koje je kupio onaj čovjek. On je u njih stavio novine, pa ih je, dok ste vi spavali,
vjerojatno zamijenio s vašima.
— O...! Ta je bitanga izvela to nevjerojatno prepredeno!
— Sigurno. Mora da je kao džeparoš vanredno spo¬soban jer je potrebna smjelost da se dvojici
Zapadnjaka, koji uz to imaju lagan san, izvuku novčanici ispod jastuka.
— Što se toga tiče, Sire, mi nismo imali lagan san, ved smo nod proveli kao štakori. Loš zrak u
prostoriji kao i isparavanje ulja bili su strašni. Ležali smo kao opijeni.
— Znači da mu je krađa bila olakšana. Da li vam je poznato njegovo ime?
— Nije.
— U Boardinghouseu demo za njega doznati — upao te Treskow.
— Vjerojatno nedemo — odgovorio sam. — On se sigurno prijavio pod tuđim imenom, što vi kao
policajac bolje znate no ja. Nede nam biti ni od kakve koristi ako doznamo za njegovo ovdašnje ime.
— Ali to de nam poslužiti kao polazna tačka u traganju.
— Zar vi mislite da se on još uvijek nalazi ovdje u Tefferson-Citvju, Mr. Treskowe?
— Ne. Smjesta du krenuti kako — bih obavijestio policiju i,..
— Ostavite se policije — prekinuo sam ga. — Pokradeni nemaju od nje šta da očekuju.
— Ja ipak mislim drukčije!
— Ne, nikako! Ne budemo li sami postupili pravilno, policija nede modi ni toliko. Da malo
razmislimo! Ali ne ovdje gdje je tako bučno. Pođimo u malu sobicu! Majka Thick neka nam donese
čaše.
Pošli smo u jednu malu prostoriju, tj. Treskow, Hammerdull,Holbers i ja. Nisam želio da i drugi
slušaju naš razgovor jer je među njima mogla biti i neka sumnjiva osoba koja bi nam mogla s ve
pokvariti. A nisam ni primijetio kod drugih neku želju da nas slijede.

21

Kada smo se napokon našli na okupu a da nas nitko nije mogao prisluškivati, rekao sam izravno:
— Messieurs, ja poznajem lopova. Doveo sam vas ovamo zato što želim da vam kažem njegov o
ime. Nitko od onih napolju ne treba da to čuje jer bi se među njima mogao netko nadi koji bi ga
upozorio. Naime, ja sam slučajno vidio tog momka kada je jedan od čekova zamijenio za novac. Bilo je
pet tisuda dolara.
— Šta? I to baš pet tisuda dolara? — reče gnjevno Diek Hammerdull. — Teško toj bitangi ako je
pro¬fudkao iznos prije nego što ga uhvatimo. Kako se zove taj čovjek?
—On se sigurno ved poslužio raznim imenima. Ja sam ga upoznao pod imenom Douglas.
— Douglas? — prekinu me Treskow. — To ime je i meni poznato. Ha, da li je to onaj Douglas
kojega tražim!
— Vi tražite nekog čovjeka s tim imenom? — upitao sam.
— Da. Znači to je jedno od mnogih imena koje je prisvojio.
— Bududi da ste ga vi ved vidjeli, mogli biste mi dati njegov lični opis, Sire?
— Dat du vam vrlo podroban opis. Proveo sam zajedno s njime dva dana. — Opisao sam mu
'generala'.
— Slaže se, potpuno se slaže — uzviknuo je. — Upovjerenju vam. želim redi da sam došao u
Jefferson
City kako bih ga uhvatio. Doznali smo da de on vjerojatno ovamo navratiti. Gdje ste ga upoznali, Mr.
Shatterhande?
— U Llanu Estacadu. I tamo je odmah nastupio kao
lopov. — Ispričao sam im ukratko cijeli događaj.
— I dobio je samo pedeset udaraca? — žalosnim glasom reče Treskow. — To je bilo premalo.
Ima on na svojoj duši mnogo više no što vi i mislite. Ja ga moram uhvatiti. On mi ne smije umadi!
— Nije potrebno da se trudite, Sire. Ja sam mu ved ušao u trag.
— A kuda on vodi?
— Daleko odavde! Tako daleko da dete vi možda i odustati da ga slijedite.
— Na to i ne pomišljam. Ja sam nekada onog pirata slijedio preko cijelog kontinenta. Da bih
uhvatio tog 'generala', učinit du isto. Dakle, recite mi kamo je krenuo!
— Gore prema Rocky — šumama.
— Zbilja? Zar s tolikim novcem u džepu?

22

— I unatoč tome! Taj čovjek je i suviše mudar da bi ostao na Istoku i da novac proderda pa da ga
još pri tome i uhvate.
— Ali taj se gorski lanac proteže kroz čitave Sjedinjene Države. Da li vam je tačno poznato
mjesto kamo namjerava?
— Da. Čak je i vama to poznato.
— Meni? — upita začuđeno. — A od koga bih to mogao doznati?
— Od istog čovjeka koji je to i meni rekao, naime, od Tobvja Spencera.
— Spencer... Spencer ... Tko je to... ah, vi mislite na onog jučerašnjeg divljaka kojega ste onako
lijepo ispratili?
— Da. I sami ste čuli o čemu je razgovarao sa mnom! Čuli ste da mi je nešto predlagao!
— Mislite na prijedlog da s njime pođete u San — Lonis park?
— Da. I 'general' ide onamo.
— Zar je to rekao Spencer?
— Zar vam je to izmaklo?
— Nije mi poznato da je spomenuo 'generala'. Bit de da je moju pažnju u tom času nešto drugo
zaokupilo. Dakle, i 'general' želi onamo da ode?
— Naravno! On je vođa tih mangupa koji, po svemu sudedi, namjeravaju da se pretvore u
pljačkašku bandu. Zar vi mislite da slijedite takve ljude i imate smjelosti da im priđete blizu, Mr.
Troskowe?
— Ne plašim se nikakvog poduhvata samo da ga uhvatim.
— Onda mora da je vrlo značajan zločinac bez veze s onim što ja znam o njemu?
— Svakako. O njemu bih vam mogao da mnogo pričam, samo što to ovamo ne spada; mi za to
čak ni vremena nemamo.
— Razmislite malo što znači poduzeti toliki put, čak gore do parkova! Morali biste prodi kroz
područje Osaga!
— Nadam se da mi oni nede ništa učiniti.
— Mislite? Uposljednje vrijeme opet su počeli da se bune. To je pleme Sioxa, a što to znači, to
su vam nekada Ogellallahi pokazali. Samo još jedno pitanje: imate li pratioca?
— Hm! Sam sam, ali mislim da mogu računati na Mr. Hammerdulla i Mr. Holbersa.
— Zašto na nas? — upita Dick, debeljko.

23

— Zato što je kod njega vaš novac. Ili mu ga možda želite ostaviti, Sire?
— Na to i ne pomišljamo! Da je naš, lakše bismo ga preboljeli. Međutim, on pripada Pitt
Holbersovoj tetki, i zbog toga moramo krenuti da joj ga vratimo.
— Znači da su naše namjere i ciljevi isti, pa mislim da nedete poduzimati nešto sa svoje strane, a
mene samog ostaviti.
— Sto bilo da bilo, mi demo s vama.
— Lijepo! Prema tome smo trojica. Time je moja nada da du uhvatiti 'generala' utrostručena.
— Bila utrostručena ili ne bila vaša nada, svejedno je. No bude li došao jednom u moje ruke, više
se iz njih nede izvudi. Misliš li i ti tako, Pitte Holbersu, stari rakune?
— Ako ti tako smatraš, dragi Diče, jahat demo za¬jedno, oduzet demo mu novac i pošteno demo
ga premlatiti. Tada demo ga predati Mr. Treskowu koji de za njega izabrati lijepa vješala. Dakle, nas
trojica demo zajedno jahati, samo kada?
— O tome najprije moramo razmisliti. Možda de nam modi dati dobar savjet Mr. Shatterhand —
reče Treskow.
— To du rado učiniti — odgovorio sam. — On glasi: Nemojte jahati vas trojica, ved i mene
povedite, Mr. Treskoive.
— Vas? — zapita, dobacivši brz pogled. — Zaista? Želite podi sa nama?
— Svakako! A i "Winnetou de s nama biti.
— O, Winnetou! Zar je i on ovdje u Jeffersonu?
— Nije, ali je u blizini.
— I vi mislite da de nam se pridružiti?
— Sasvim sigurno. Naša namjera je bila da se ovdje
raspitamo za nekoga, a zatim da ga posjetimo ako nije
i suviše daleko odavde. Doznali smo da je krenuo gore
prema Koloradu i slijedit demo ga. Naš put se s vašim
podudara, i zato nemojte misliti da se žrtvujemo.
— Ako i ne govorimo o nekoj žrtvi, ipak je to velika
usluga sa vaše strane. Znači, sada smo petorica.
— A kasnije demo biti šestorica.
— Šestorica? Tko je šesti?

24

— Onaj za koga sam se ovdje raspitivao. I sada kad mu čujete ime, njegovo de vam društvo
dobro dodi. To je Old Surehand.

— Šta? Još i Old Surehand? Sada taj 'general' može bježati kuda god hode, ali mi demo ga
pronadi! Zar vas to ne veseli, Diče Hammerdulle, što de s nama biti ovakva tri čovjeka?

— Da li se veselim ili ne, to je svejedno; no ja sam veoma očaran što mi je dozvoljeno da se u
takvom društvu nalazim. Šta veliš ti na to, Pitte Holbersu, stari rakune?

— Ako smatraš da nam to služi na čast, tada se s tobom slažem, dragi Diče. Predlažem da se u
tom gnijezdu, što se zove Jefferson City, ne zadržavamo hez potrebe.

Dobri Pitt Holbers je samo tada govorio kada ga je pitao njegov »dragi Dick«, a ni tada ništa drugo
nije činio ved mu samo povlađivao. A sada je učinio jos i više dajudi svoj prijedlog. Ja sam mu
odgovorio:

— Mi svakako ovdje nedemo gubiti vrijeme, ali isto tako moramo o svemu dobro razmisliti. Prije
svega radi se o konjima. Vi ste htjeli da krenete prema Istoku, a za to, vjerojatno, nemate konja?

— Mi da nemamo konja? Vi onda ne poznajete dobro Dicka Hammerdulla, Mr. Shatterhande!
Ako bi se on ikada morao rastati sa svojom dobrom starom kobilom, učinio bi to tek u zadnji čas.
Poveo sam je sa sobom, a i Pitt Holbers svoga konja. Htjeli smo ih ovdje dati na čuvanje kako bismo ih
prigodom svog povratka ponovo preuzeli. To je sada nepotrebno.

— Dobro! Znači, vi obojica imate konje. A šta je s vašim traperskim odijelima?

— S njima smo se rastali. Podi demo ovakvi kakvi smo.

— A kišobrani? — upitao sam u šali.

— Ponijet demo i njih jer su pladeni. Sve što sam platio, to je i moje, a što je moje, to mogu i
ponijeti sa sobom a da policija nema nikakvog prava da se o tome brine.

— Well! A oružje? :

— Ostalo je u Boardinghouseu.

— Znači, sve je u redu. A vi, Mr., Treskow?

— Imam uza se jedan revolver. Sve du drugo mo¬rati da kupim. Hodete li mi pri tome pomodi?

— Rado. Pušku i municiju dete ovdje kupiti, a konja tek u Kansas-Citvju ili u Topeki.

— Zar i tamo namjeravamo?

— Da. Odavde nedemo na konjima krenuti, ved brodom. Prije svega, to je brže, a osim toga
demo i životinje poštedjeti. Ako je Old Surehand razborito postupio, morao je idi uz rijeku Republican
a istim demo putem i mi. Za to de nam biti potrebni dobri konji.

— Da li vam je poznato kada odavde krede brod?

25

— Mislim sutra, odmah iza podneva. Prema tome, ostaje nam za pripreme, koje još moramo da
izvršimo, čitavo prijepodne. Moramo se još za nešto raspitati i ne smijemo čekati do sutra.
— O čemu se radi?
— 'General' je sigurno ved otišao. Mi se ne moramo truditi da za njim tragamo. No ipak bi dobro
bilo da doznamo kada i u kojem su pravcu Toby Spencer i njegovih pet momaka napustili grad ili
namjeravaju da to učine.
— Na to vam mogu odgovoriti, Sire. Otišao je vlakom koji polazi u dva sata.
— A! Dakle željeznicom? Da li su za St. Louis otputovali?
— Da, sa Missouri-željeznicom za St. Louis. Mislite li da su otputovali zajedno s 'generalom'?
— To su sigurno učinili!
— Ali, Sire, to se ne slaže! On namjerava da ode gore do parkova, dakle na Zapad, dok su oni
otputovali prema Istoku.
— Tako je. Otputovali su natrag kako bi opet što prije stigli naprijed. Jasno je da oni iz St. Louisa
namjeravaju da krenu željeznicom za Kansas.
— Do vraga! A gdje se namjeravaju sastati sa 'generalom'?
— Oni su ved zajedno.
— Kako? Dakle, mislite da... da... da je s njima otputovao?
— Da. A gdje ste vidjeli Tobyja Spencera?
— Na željezničkojstanici. On i njegovih pet momaka sjedili su ved u odjelu. Primijetio sam da su
me prepoznali, vidjevši me sinod, jer su se posprdno cerekali na mene kroz prozor.
— No jednoga niste vidjeli da vam se smije jer se ustručavao da gleda kroz prozor.
— Mislite na 'generala'?
— Da. Čvrsto sam uvjeren da je s njima otputovao Mr. Treskowe.
— Samo ako je to istina! Uzalud onda svako traganje za tim momkom. Bio mi je na đomaku ruke
jer sam jedva pet koraka bio udaljen od vagona u kojem je sjedio!
— Tako je!
—- Kako se zbog toga ljutim! No ta se greška može ispraviti u slučaju da promijenimo naš plan.
— Kako to?
— Nedemo putovati brodom, ved još ove nodi prvim vlakom za St. Louis.

26

— To vam ne bih preporučio. Ved i zbog samih konja odrekao bi h se željeznice. A osim toga ni
Winnetou nije ovdje. Morao bih poslati do njega glasnika da ga dovede. Još nešto, može se vrlo lako
dogoditi da ti momci ne produže put iz St. Louisa, ved da se ondje zadrže iz tko zna kakvog razloga. Mi
bismo se prema tome na putu nalazili ispred njih i ne bismo znali kuda da krenemo.

— To je tačno!

— Da li to uviđate? Time bismo samo pokvarili čitav lov. Oni koje želimo da ulovimo moraju se
uvijek pred nama nalaziti, a ne iza nas. Slijedit demo njihove tragove i nedemo se ni u čemu prevariti.
Slažete li se s time, Messieurs?

— Da — odgovori Treskov/.

— Slagali se ili ne, sasvim je svejedno — objasni Dick Hammerdull. — No poduzet demo tačno
sve onako kako ste rekli. Bolje je da vas poslusamo nego svoje glupe glave. Šta veliš ti na to, Pitte
Holbersu, stari rakune?

Ovaj odgovori na svoj suhoparni način:

— Ako smatraš da si glup, tada ništa protiv nemam, dragi Diče.

— Besmislica! Govorio sam o našim glavama, a ne o svojoj.

— Nisi dobro uradio! Kako možeš da govoriš o glavi koja uopde nije tvoja ved moja? Ja sebi
nikada ne bih dozvolio da o tvojoj glavi kažem da je glupa. No kako si ti to sam rekao, tebi je to bolje
poznato nego meni, dragi Diče.

— Da li sam ja tvoj dragi Dick ili ne, to je svejedno. No ako me budeš vrijeđao, onda za tebe to
više nedu dugo biti. Mr. Shatterhande, recite nam ima¬mo li nas dvojica danas još nešto da obavimo?

— Ne bih znao šta. Dođite sutra sa svojim konjima na pristanište. To je sv.e što imam još da vam
kažem. No umalo da nisam nešto važno zaboravio: pokradeni ste i prema tome nemate novaca?

— Hodete li nam nešto pozajmiti, Sire?

— Rado.

— Hvala! Ako vam je potrebno, i mi demo vama

nešto pozajmiti. Stavljam vam čak i čitavu ovu kesu

na raspolaganje i smatrao bih za veliku čast ako biste

bili tako dobri da je primite od mene na poklon.

Izgovorivši ove riječi, izvukao je iz džepa jednu veliku nabijenu kožnatu kesu. Bacio ju je na stol da je
sve odzvanjalo. Zvečala je kao čisto zlato?

— Ako bih je uzeo, vi biste bez ičega ostali — odgovorio sam.

27

— Ne mari, jer i Pitt Holbers ima isto tako veliku i isto tako nabijenu kožnatu kesu. Bili smo
toliko pametni da u novčanike stavimo samo vrijednosne papire. Nekoliko tisuda dolara smo
promijenili u zlatnike i nabili ih u ove vredice. Znači, sve što nam je po¬trebno, to možemo i da
platimo. No sada bi bilo pa¬metno da pođemo spavati, jer demo odavde do Kansas--Citvja ionako
modi samo malo da odrijemamo. Svakome je poznato da na brodu čovjek jedva može oči da sklopi.
Dođi, Pitte Holbersu, stari rakune! Ili si možda raspoložen da još ostaneš?

— Hm! Ako pravo razmislim, onda je pivo koje teče iz bureta majke Thick tekudina u kojoj se
nedemo modi okupati tamo gore u stjenovitim brdima. Možda ti ne prija, dragi Diče?

— Prijalo mi ili ne, sasvim je svejedno. No mogu redi da je pide izvanredno, pa ako si raspoložen
da još duže sjediš, nedu te ostaviti na cjedilu, jer sam maloprije govorio o spavanju samo zato da i ti
pođeš spavati. Naime, ja sam još žedan.

Oni su, dakle, i dalje ostali. Poput Treskowa nisam ni ja htio da budem nečovječan i da ih ostavimo
same u ovoj ugodnoj sobici. Vodio se prilično živ razgovor, dok me je šaljivo držanje obadvojice
trapera mnogo razveseljavao. I unatoč krađi ta dva »sendviča« bila su neiscrpna u svom humoru i
dudljivom zadirkivanju. Tako su ih, naime, zvali na Divljem zapadu. Poznato je da se pod tim
podrazumijevaju pržene kriške premazane maslacem i koje se s namazanih strana sljep-ljuju.
Hammerdull i Holbers obično su u borbi jedan drugog pokrivali leđima, tj. oni su jedan drugome
okretali leđa te su radi toga dobili nadimak »sendviči«.

Bilo mi je veoma drago što sam naišao na njih. Veseli Dick i suhoparni Pitt bila su dva pratioca u čijem
se društvu čovjek nije mogao dosađivati. I kako su bili bolji Zapadnjaci od Sam Parkera i Josa Hawleya,
to se nije trebalo plašiti da de mi svojim pogrešnim stavom kvariti dobro raspoloženje. Treskow nije
bio Zapadnjak, ali je bio džentlmen pun duha i iskustva, pun znanj a, a ipak skroman. Moglo se
očekivati da demo se slagati.

Majka Thick mi je nabavila pouzdanog glasnika kojega sam poslao Winnetouu. Ovaj se čovjek dobro
požurio jer se poglavica Apača pojavio u Boarding-houseu kada sam idudeg jutra sjedio gore i opazio
kako ga prisutni promatraju s neobičnim poštovanjem i divljenjem i kako ga je majka Thick poslužila s
osobi¬tom pažnjom, iako ju je bio zamolio samo čašu piva.

Ispričao sam mu što se bilo dogodilo i zbog čega sam ga dao zvati. Smjesta je prepoznao Treskowa.
No činilo se da se sjetio nekadašnjih pogrešaka jer mu je rekao:

— Deadly — gun bio je poglavica svojih bljedolikih; zbog toga se Winnetou uzdržavao da daje
naređenja od onog časa kada je stupio u Hide-spot i pridržavao se njegovih. A osim toga ni moj brat
Shatterhand nije bio prisutan. Sada de biti drukčije. Manje de se pro¬lije vati krvi i morat demo
izbjegavati svaku grešku. Kojim je putem krenuo Old Surehand?

— Ne znam. No doznat du jer du još jednom do Mr. Wallacea da se s njime oprostim.

Prije toga sam pratio Treskowa da bih mu pomogao pri kupovinama. Upuške se nije razumio i
vjerojatno bi se vratio s nekom vrlo sjajnom ali bezvrijednom vojničkom puškom. Čak ni meni nije bilo
lako da ustanovim da li se u prahu koji su nam bili pokazali nalazi barem dvadeset procenata
istucanog pepela od drveta.

28

Kada smo sve poslovne stvari obavili, uputio sam se bankaru da mu saopdim kako sam odlučio da
napustim grad. O 'generalu' i o događajima prethodne večeri nisam mu ništa spomenuo. Nije me
ništa gonilo da mu to saopdim, a uvijek je bolje šutjeti negoli nešto redi što se ne mora ili što ne treba.
Tada sam se još nečega sjetio što sam morao da ga upitam:

— Sire, vama je svakako poznato da je Old Surehanda na njegovom putu za Fort Terret pratio
Apa-natschka, mladi poglavica Komanča?

— Da, pričao mi je o tome — odgovori Wallace.

— Kamo je otišao taj Indijanac? Gdje su se on i Old Surehand rastali?

— Zajedno su odjahali od Fort Terreta do Eio Pe-cosa gdje se s njime Apanatschka oprostio kako
bi se vratio svome plemenu.

— Lijepo! Možda vam je poznato kojim je putem krenuo Old Surehand?

— Krenuo je brodom do Topeka i odande je namjeravao da produži na konju uz rijeku
Eepublican.

— To sam i mislio. Kakvog je konja imao?

— Onoga kojeg ste mu poklonili, Sire.

— Tada je dobro osiguran. Nadam se da du mu brzo udi u trag.

— Što se toga tiče, možda bih vam mogao dati jedno uputstvo. Kada stignete u Topeku,
potražite točionicu Petera Lebrunsa! On je sigurno tamo navratio.

Poznaje tog gostioničara. A osim toga se uz rijeku Eepublican, jedno dva dana jahanja, na njezinoj
desnoj

obali, nalazi velika farma sa povedom površinom zemljišta. Vlasnik ima velika stada konja i goveda.
Zove se Fenner, i kada god Old Surehand dođe u taj kraj, uvijek posjeti tog farmera. Na žalost, to je
sve što vam mogu redi, Mr. Shatterhande.

— Nije mi više ni potrebno. To što ste mi rekli dovoljno je da budem obaviješten. Nadam se sigurno
da du susresti prijatelja Surehanda.

Otišao sam.

Kada je stiglo vrijeme da se uputim na pristanište, zatražio sam račun od majke Thick. Promašio sam
cilj jer je ona bila uvrijeđena i umalo što nije zaplakala. Izjavila je da smatra za veliku uvredu to što joj
se nudi novac; ona se osjeda počašdena posjetom Old Shatterhanda. Ja sam opet primijetio da se
smatram kao gost samo onda kada me netko pozove i da moj karakter ne dozvoljava da mi se nešto
poklanja što sam naručio i u čemu sam Liživao znajudi da du to

morati i platiti. Uvidjela je da sam u pravu i na moje veliko iznenađenje ponudila mi poravnanje naših
računa:

29

— Dobro, vi na svaki način želite nešto da date, a ja ni u kom slučaju ne želim da mi se plati.
Dajte mi nešto što nije novac!

— Sta?

— Nešto što de mi biti dragocjenije od svakog novca i što du čuvati kao dragu uspomenu na Olda
Shatterhanda dokle god budem živa, naime, jedan uvojak svoje kose.

Naprosto sam ustuknuo od iznenađenja.

— Jedan u... jedan u... jedan uvojak moje...

kose? Da li sam dobro čuo? Jesam li vas dobro razumio, majko Thick?

— Da, da, Sire. Molim vas, dajte mi jedan uvojak

svoje kose.

I unatoč njezinom uvjeravanju teško sam mogao da povjerujem u to. Moja kosa, i jedan uvojak!
Zaista smiješno! Moja je kosa kao gusta prašuma. Koliko je gusta ta moja kosa, toliko je debela i jaka
svaka vlas. A sada me ta dobra majka Thick moli za jedan »uvojak«! Da mi je rekla pramen kose! Moje
je čuđenje smatrala kao suglasnost i odjurila da donese nožice.

— Dakle, dozvoljavate li? — upitala me je tražedi pogledom mjesto na mojoj glavi odakle je
trebalo odstridi uvojak.

— No, ako to ozbiljno mislite, majko Thick, uzmite što vas je volja!

Sagnuo sam glavu, i starica, gladna uvojka — bila je ved prešla šezdesetu — prelazila je prstima preko
nje. Otkrila je tačku gdje je šuma bila najgušda, zavukla nožice u šiblje... šrrrrrr! zvučalo je kao da reže
staklene niti, i ona došla do svog željenog »uvojka«. Pobjedonosno mi ga je pokazala i rekla:

— Od srca vam se zahvaljujem,Mr. Shatterhande!

Taj vaš uvojak du staviti u medaljon i pokazati svakome gostu koji zaželi da ga vidi.

Lice joj se ozarilo zadovoljstvom, ali ne i moje, jer je to što je u ruci držala nije sličilo uvojku, a ni
pramenu, ved je to bila rukovet kose od koje bi se mogao složiti debeli slikarski kist. Medaljon! Vrlo
ljupko rečeno! Kad bi tu kosu strpala u veliku konzervu, ona bi se napunila i ništa više ne bi u nju
stalo. Prestrašeno sam pipnuo rukom ono mjesto gdje su škare bjesnjele. Bilo je golo. Osjetio sam
pod prstima delu veliku poput pedesetodinarke. Ta strašna majka Thick! Brzo sam nataknuo na glavu
šešir i od tog vremena nisam više dozvoljavao da mi sa glave odreže uvojak bilo koja majka ili kdi!

Nakon ovog gubitka rastanak sa gostioničarkom bio mi je mnogo lakši no što sam pretpostavljao.
Stigavši na brod, potražio sam usamljeno mjesto gdje sam se mogao nesme tano i nezapaženo
posvetiti planimetrijskim istraživanjima, naime, koliko bi zahvata škarama bilo potrebno da se glava
ratobornog Zapadnjaka pretvori u miroljubivu delu.

Brod na čijoj smo se palubi smjestili nije spadao u one plivajude palače na koje se obično misli kada se
govori o vožnji Mississippijem ili Missourijem, ved je to bio težak, nezgrapan teretni brod čiji su

30

strojevi stenjali i sporo tjerali naprijed. Bilo nam je potrebno punih pet dana da stignemo u Topeku
gdje sam se u Peter Lebrunsovoj gostionici raspitivao za Olda Surehanda. Bio je ondje prije tri dana.
Za Treskowa smo našli dobrog konja i kupili ga. Tada smo pošli dalje, gore na »valovitu« preriju duž
rijeke Republican. Istočni dio Kansasa je veoma brežuljkast. Zemljište se talasalo dokle god je oko
dopiralo. To je pružalo takav prizor kao da se »valovito« more odjednom skamenilo u pokretu. Otuda
i ovaj naziv »valovita« prerija.

Drugog dana predvečer stigosmo do Fennersove farme. Uz put smo se raspitivali za nju. Na
pašnjacima, preko kojih smo prolazili, bilo je mnogo kauboja koji su čuvali stada. Fenner je bio
ljubazan čovjek, koji nas je iz početka gledao doduše sa nepovjerenjem, no pri pomenu Old
Surehandovog imena pozvao nas je da budemo njegovi gosti.

— Ne smijete se čuditi, Messieurs, — rekao je, — što vam odmah nisam zaželio dobrodošlicu. Uovaj
kraj znaju često zalutati kojekakvi ljudi. Prekjučer je kod mene boravilo sedam momaka koje sam bio
gostoprimljivo prihvatio. No kada su se ujutro ved biti udaljili, primijeti o sam da mi nedostaje mojih
sedam najboljih konja. Poslao sam za njima potragu, ali ih nisu uspjeli pronadi jer su ved bili dosta
poodmakli zbog toga što su se poslužili mojim najboljim konjima.

Zatražio sam da mi ih opiše. Uvjerili smo se da su to bili 'general', Toby Spencer i ona petorica. Old
Surehand je na farmi proveo samo jednu nod. Odlučili smo da i mi isto tako učinimo.

Bududi da nam je bilo milije da budemo pod vedrim nebom nego u prostoriji, iznijeli su stol i stolice.
Tako smo sjedili pred kudom i uz jelo razgovarali. Po strani su pasli naši konji koje smo bili rasedlali, a
nešto dalje gonili su kauboji stada kako bi ih stjerali za nod. S lijeve strane ugledasmo jednog jahača
kako u galopu juri ravno prema farmerskoj kudi. Za njim je lelujalo nešto bijelo, slično grivi. Istog časa
sam pomislio na Olda Wabblea.

— O, evo ga! — reče Fenner. — Imat dete sada priliku da upoznate jednog vanredno značajnog
čovjeka koji je ranije bio slavan i koga su zvali 'kraljem kauboja'.

— Uff! — začuo se Winnetou.

— Da li je taj čovjek zaposlen na vašoj farmi, Mr. Fenneru? — upitao sam.

— Nije. Danas u podne stigao je sa jednim manjim društvom Zapadnjaka sa kojima se ulogorio
tamo kraj grmlja kako bi sutra nastavili put. On je ved odavno prešao devedesetu, a u sedlu se još
uvijek drži kao kakav mladid. Pogledajte, stigao je!

Da, stigao je. Dojurio je gotovo do nas a da nas nije bolje pogledao. Zaustavio je svoga konja i htjede
sjahati. Tek nas je tada bolje pogledao i smjesta zavukao desnu nogu u uzengiju uzviknuvši:

— Ali thousand devils! Old Shatterhand i Winnetou! Mr. Fenneru, ostaju li danas ovdje ovi
momci?

— Yes — iznenađeno odgovori farmer.

— Tada mi produžujemo. Gdje se te bitange nalaze, nije mjesto za poštene ljude. Zbogom!

31

Brzo je okrenuo svoga konja i produžio u galopu. Farmera nije samo iznenadilo starčevo držanje ved i
pominjanje naših imena.

— Sire, vi ste Old Shatterhand? A ovaj crveni gentleman je Winnetou, poglavica Apača?

Da, Mr. Fenneru.

— Zašto mi to ved prije niste rekli? Bio bih vas sasvim drugačije primio!

— Mi smo ljudi kao i svi drugi i ne možemo postavljati ni bolje ni vede zahtjeve od drugih ljudi!

— Možda. No moja je stvar kako du vas počastiti Redi du svojoj ženi kakve goste treba da ugosti.

Pošao je u kudu. Winnetouove oči su gledale u onom pravcu gdje se još uvijek lelujala Old Wabeova
bijela griva.

— Iz njegovih je očiju izbijala mržnja i osveta

rekao je. — Old Wabble je rekao da de otidi, ali de se

on još ove nodi vratiti. "VVinnetou i njegova bijela brada moraju biti na oprezu.

Još nismo bili ni gotovi sa jelom kada je Fenner ponovo došao k nama. Skupio je sve što je pred nama
bilo: i meso, i kruh, i tanjure, te rekao:

— Molim vas, Messieurs, napravite malu stanku!

Moja žena upravo sprema drugi stol. Nemojte me odbiti, ved mi pričinite radost i dozvolite da vam
pokažem koliko se radujem vašem dolasku!

Protiv toga se ništa nije moglo učiniti. Bio je dobronamjeran, i mi smo se pokorili njegovoj volji. Kada
nas je žena pozvala u kudu ugledali smo sve što jedna farma, udaljena dva dana od najbližeg građa,
može pružiti. Dakle, započeli smo ponovo da jedemo,i to u drugom, poboljšanom izdanju. Tada smo
objasnili našem domadinu Wabbleovo držanje, koje je za njega bilo neshvatljivo, i ispričali mu krađu
pušaka i kaznu u vezi s time. Unatoč tome činio mu se neshvatljivim gnjev starog 'kralja kauboja'.

Old Wabble imac je dobar razlog da nam bude zahvalan što smo prema njemu vrlo blago postupili.
Nije bio kažnjen, iako je učestvovao u krađi, jer je 'generala' bio odveo u kudu Bloodv Foxa.

Dok smo večerali, mrak se ved bio spustio. Zabrinuti smo bih zbog svojih konja, i to smo farmeru rekli
Ovaj nam je predložio:

— Ako ih ne želite ostaviti napolju zbog Olda Wab-blea i njegovog društva, mi ih možemo privezati u
staji iza moje kude. Pobrinut du se za vodu i dobru hranu. Staja se doduše ne može zaključati jer je s

jedne strane otvorena. No ja du postaviti povjerljiva čovjeka da stražari .

— Što se toga tiče — rekao sam — radije demo se osloniti na same sebe. Mi demo, naime, na
smjenu stražariti, najprije Pitt Holbers, pa Dick Hammerdull, poslije njega ja, a iza toga Winnetou,
svaki po dva sata.

32

— Well! a spavat dete u susjednoj sobici, gdje du vam pripremiti dobre ležaje. Tako dete biti
osigurani od podmuklog prepada. Osim toga, imam ja na paši dovoljno kauboja koji također mogu
pripaziti.

Konje smo dakle smjestili u staju, a Pitt Holbers je prvi izišao da stražari . Mi ostali sjedili smo oko
stola u sobici i razgovarali. Još nismo osjedali umor, a Fenner nas je tjerao da pričamo. Htio je da što
više čuje o našim doživljajima. Njega i njegovu ženu je naročito razveseljavao šaljivi način izlaganja
pojedinih epizoda iz šarolikog života debeloga Dicka.

Nakon dva sata otišao je on da smijeni Pitta Holbersa. Ovaj nam je javio da je mirno i da nije ništa
sumnjivo vidio ni čuo. I opet prošao čitav sat. Upravo sam pričao duhovite dogodovštine koje sam
doživio pod šatorom jednog Laponca. Dok sam svu svoju pažnju usredotočio na nasmijana lica svojih
slušača, iznenada me Winnetou zgrabi za ovratnik i povuče takvom snagom u stranu da umalo ne
padoh sa stolice.

— Uff! Jedna puška! — viknuo je pokazavši na

prozor.

U istom momentu začuo se hitac. Metak je razbio prozorsko staklo i zabio se u gredu koja je
pridržavala strop. Bio je meni namijenjen i sigurno bi me u glavu pogodio da me Winnetou nije bio
trgnuo. Istog časa sam zgrabio svoju brzometku i pojurio na vrata. Ostali su me slijedili.

Oprez mi je nalagao da ne otvorim sasvim vrata kako ne bih poslužio kao meta i drugom hicu. Ja sam
ih samo malo otvorio i provirio. Nije se ništa vidjelo. Sada sam ih sasvim gurnuo i izišao napolje.
Fenner i moji drugovi pošli su za mnom. Osluhnuli smo.

Tada se iza kude začuo topot i frktanje konja, a istodobno začusmo Dick Hammerdullov glas:

— U pomod! Konji, konji!

Pojurili smo iza prvog i drugog ugla kude. Tada ugledasmo neke prilike koje su se borile sa konjima
koji su se propinjali i suprotstavljali. Dva jahača su pokušala da prođu kraj nas kako bi pobjegli.

— Stoj! Smjesta sjašite! — viknuo je Fenner.

Dok je prvi, meni namijenjeni hitac bio ispaljen,

on je zgrabio dvocijevku sa zida i uperio je u jahače. Dva njegova hica, i oni su pali s konja. Mangupi,
koji su uzalud pokušavali da se dočepaju naših konja, napustili su neuspjeli pokušaj i odjurili. Ispalili
smo za njima nekoliko hitaca.

— Baš dobro, baš dobro! — začusmo opet Dickov

glas. — Zaprašite im dosta olova u glavu! Poslije toga

dođite ovamo! Ova bitanga nede da leži na miru.

33

Odazvali smo se njegovu zovu i tada ugledasmo kako kleči na nekom čovjeku koji se otimao i kojeg je
samo s velikim naporom čvrsto držao na zemlji. Taj je čovjek bio ... stari Wabble! Smjesta smo ga
uhvatili.

— Sada mi recite kako se to dogodilo! — tražio

sam da mi kaže debeljko koji je stajao preda mnom

i duboko disao. Odgovorio je:

— Nije važno kako se dogodilo. Ležao sam u staji kod konja. Tada mi se učinilo kao da iza staje
čujem neki tihi razgovor. Izišao sam i oslušnuo. Tada je pred kudom pao hitac i odmah iza toga dojurio
je netko iza ugla s puškom u ruci. Njegova se bijela kosa unatoč mraku mogla veoma jasno da vidi.
Prepoznao sam Olda Wabblea, zaskočio sam ga, oborio i pozvao u pomod. Njegovi pajdaši skrivali su
se iza staje i onda pojurili u nju kako bi otpremili naše konje. Vaš i Winnetouov ždrijebao, kao i moja
stara lukava kobila

nisu se dali odvesti. No konji Pitta Holbersa i Mr. Tresko\va nisu bili toliko pametni. Dvojica mangupa

uzjahali su i upravo su htjeli pobjedi kada ste došli i mecima ih skinuli sa konja. Tako stoje stvari. Šta
da uradimo sa starim 'King of the Cowboys', kome bi više odgovaralo ime 'kralj mangupa'?

-- Otpremite ga u sobicu! Ja du brzo za vama!

Naši hici su upozorili mnoge Fennerove kauboje koji su dojurili i naše konje odveli ponovo u staju. Oni
su morali da ostanu kraj njih i da stražare. Pretražilismo bližu okolicu. Lopovi su umukli. Međutim
ona dvojica koje je Fenner pogodio bili su mrtvi.

Kada sam ušao u sobicu, ugledao sam Olda Wabblea prislonjenog na onu gredu u koju se njegov
metak bio zabio. Bio je čvrsto privezan. On nije oborio pogled, ved me je gledao otvoreno i drsko,
pravo u lice. Koliko sam samo bio dobar i popustljiv prema njemu? Poštovao sam njegovu starost, a
sada mi se gadio. Raspravljalo se o tome kakvu kaznu zaslužuje. Upravo u času kada sam ušao unutra,
kazao je Pitt Holbers:

— On nije samo lopov ved i podmukli ubojica. Moramo ga objesiti!

— Pucao je na Olda Shatterhanda — odvrati Winnetou; — prema tome on ima da kaže što de s
njime biti.— Da, on je moj. Ja imam pravo na njega — suglasio sam se. — Neka preko nodi ostane
ovako sputan. uz ovu ogradu. Sutra ujutro du izredi presudu.

— Izreci je sada! — zasiktao je podlac. — Žabi mi metak u glavu kako bi poslije mogao kao dobar
pastir da jadikuješ i moliš za mojom jadnom i izgubljenom dušom!

Okrenuo sam se a da mu nisam odgovorio. Fenner se udaljio da svoje kauboje pošalje da tragaju za
odbjeglim lopovima. Na konjima su čitavu nod krstarili cijelom okolicom, ali nikoga nisu uspjeli
pronadi. Shvatljivo je da smo samo malo spavali. Jedva se razdanilo, a mi smo napustili svoje
prebivalište. Old Wabble se pretvarao da je dobro raspoložen. Činilo se da mu uz gredu provedena
nod nije nimalo smetala. Dok smo doručkovali, gledao je u nas tako nedužno kao da se protiv njega

34

ništa ne sprema i kao da je jedan od naših najboljih prijatelja. To je toliko naljutilo Fenner a da je
bijesno uzviknuo:

— Takvu drskost nisam cijeloga svog života vidio!

Kad god bi navradao ovamo, uvijek bih se prema njemu

ponio s punim poštovanjem, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog njegovih godina. No sada se i ja
slažem da se prema njemu primijene zakoni prerije. Konjokradice i ubice se uvijek vješaju. Neka se
stropošta u grob u kojem se ved ionako odavno nalazi jed Starac tada zlobno progunđa:

— Ne brinite vi za moj grob! Hode li moj leš ostati još nekoliko godina na životu ili de ved sada
istrunuti u grobu, u tome nema razlike. Fudkam ja na to!

Čuvši ove riječi, ostali smo zaprepašdeni.

— Kakav čovjek! — uzviknu Treskow. — Zavrijedio

je konopac i ništa drugo. Izrecite presudu, Mr. Shatterhande! Izvršit demo je bez oklijevanja.

— Da, izredi du je. Nede biti potrebno da je izvršite — odgovorio sam. — Njemu je svejedno da li de
ostati na životu ili ne. Svevišnji de mu možda dati prilike da dozna da je vrijedan svaki trenutak života
s kojim se ne daju uporediti sva zemaljska bogatstva. Tada de ovaj čovjek možda jadikovati za jednim
jedinim trenutkom života. Kada mu se tijelo počne grčiti pod smrtnim udarcem, lelekat de da mu se
oproste njegovi grijesi!

Oslobodio sam ga grede. Stajao je, proteglio svoje utrnule udove i upitno me pogledao.

— Možete idi — rekao sam.

— O! Zar sam slobodan?

— Da.

Tada se ironično nasmija i reče:

— Tačno po bibliji: užareni ugljen sakupiti na glavu

neprijatelja. Vi ste uzorni kršdanin, Mr. Shatterhande!

Sto se mene tiče to ne koristi jer taj ugljen mene ne peče. Dozvoljavam da je možda veoma dirljivo
ako netko izigrava velikodušnog pastira koji svoje zle ovčice pušta da odu, ali mene to ne dira.
Zbogom, Messieurs! Ako se ikada budemo ponovo vidjeli, bit de to sasvim drukčije!

Pošao je visoko uzdignute glave. Nismo ni slutili kako de se ubrzo obistiniti te njegove riječi! Da,
ponovno smo ga vidjeli, samo u kakvom, u kakvom se samo položaju tada nalazio!.

KRAJ STABLA S KOPLJEM

Često su mi čitaoci mojih knjiga predbacivali da sam sa zlim ljudima, koji su nam pričinjali samo
neprijateljstva i štete, postupio i odviše blago i popustljivo u času kada su nam pali u šake! Svaki od

35

tih prijekora razmotrio sam, naravno u onom slučaju, kad mi se prijekor činio opravdan, no danas kao
i prije, uvijek sam dolazio do istog zaključka, da je moj stav bio ispravan. Velika je razlika između
osvete i kazne. Osvetoljubiv čovjek nije dobar čovjek. Njegova djela nisu samo neplemenita ved i za
osudu. On se bez ikakvog prava suprotstavlja ljudskoj pravdi, a njegova sebičnost i neobuzdana strast
dokazuju slabosti koje treba prezirati. Sto se kazne tiče, stvar stoji drukčije. Ona je prirodna i
neizbježna posljedica svakog čina koji ne osuđuju samo zakoni ved i ljudska savjest. Međutim, ljudi
sebe ne smiju smatrati za suce, a najmanje onaj koji je kaznom lično pogođen. Ujednom slučaju ona
može biti nedopustiva, a u drugom lako poprimiti karakter osvete. Koji je čovjek toliko bezgre¬šan,
toliko čist od svake krivice i moralno toliko uzdignut da se namede i sudi o djelima svoga bližnjega?

Osim toga čovjek mora osobito paziti kako ne bi nekoga koji je počinio neku grešku, grijeh ili zlodjelo
smatrao jedinim krivcem. Svakom zlodjelu moramo istražiti uzrok! Zar su čovjeku urođeni samo fizički
i duševni nedostaci? Zar oni ne bi mogli biti i moralnog karaktera? Nadalje je potrebno razmotriti
kakva je snaga odgoja! Kad to kažem, mislim na odgoj u širem smislu, a ne samo na utjecaj roditelja,
uči- telja i rodbine. U životu ima bezbroj momenata koji često mnogo dublje i trajnije djeluju na
čovjeka negoli utjecaj ljudi koji se obično smatraju za njegove odgojitelje. Jedno j edino provedeno
veče u lošem kazalištu, čitanje jedne jedine loše knjige, promatranje jedne jedine nemoralne slike,
sve to može pretvoriti plodove dobrog kudnog odgoja u trulež. Koliko li grijehova imade na svojoj
savjesti hidra, ta zmija sa milijun glava, a koju nazivamo društvom. I upravo to društvo zna da sudi s
užitkom iako ga ved nagriza rak koji počinje da izbija na površinu! Kakvim pobožnim pogledom,
mrštenjem lica, kakvim strahom čovjek zna izbjegavati svaki daljnji doticaj s jadnikom kojega je
nesreda pogodila i kojemu se krv rastvara dovodedi do upala i gnojnih žarišta!

Ako sam ovdje govorio o »civiliziranom društvu«, moji su nazori u odnosu na takozvane
polucivilizirane i divlje narode mnogo blaži. Divljak ili čovjek koji je podivljao, a nije nikada imao pravo
i moralno mjerilo svojih postupaka, a možda se i gubio u svom mjerilu, nikada se ne može pozvati na
odgovornost zbog svojih nedjela kao grešnik koji je posrnuo, iako su mu sve moralne podrške naše
veličine i uglađenosti stajale na rasploženju. Od bijelaca gonjeni Indijanac, koji se u svoju obranu lati
oružja, nije zaslužio da se po njemu udara, ved takva čovjeka moramo sažaljevati. Čovjek, kojega je
zbog neke njegove greške to kreposno i visoko moralno društvo izopdilo, a prihvada ga »Divlji zapad«,
gdje srlja sve dublje jer je u njemu izgubio svaku postojanost, taj čovjek, kao pridošlica sa Zapada,
mora se, doduše, pokoravati strogim, krvavim zakonima prerije, ali je potrebno da se takvom čovjeku
i popušta i prašta. Čak ni taj velikodušni i plemeniti Winnetou nije nikada odbio da poštedi izroda ako
sam ga ja za to zamolio. Da, ponekad se čak i to događalo da je to činio po vlastitom nahođenju i po
vlastitoj volji ne čekajudi moje molbe.

Ta blagost nas je ponekad dovodila u nezgodan položaj. To, doduše, moram da priznam. No,
zahvaljujudi svojoj blagosti, stekli smo takve prednosti koje bi opet sve poravnale. Svaki onaj koji nam
se htio priključiti morao se odredi svireposti i grubosti Zapada.

On je nesvjesno, ako ne riječima, a ono bar djelima, postao učitelj i čovjek koji širi ljubav među
ljudima, a koju je, tako redi, naprosto udisao boravedi među nama.

I Old Wabble je bio jedan od onih izroda kojega smo više poštedjeli no što je to zavrijedio. Uzrok
tomu nije bio samo naš osnovni stav i uobičajena blagost ved prvi dojam koji je njegova neobična
pojava bila ostavila, naročito na mene. Uz to treba pridodati još i njegovu duboku starost, a osim toga

36

njegova je prisutnost u meni uvijek pobuđivala osjedaje koji su me kočili da poduzmem nešto protiv
njegovih postupaka i drsko ispoljene bezbožnosti. Uvijek sam imao osjedaj kako se moram pokoravati
nekoj u meni skrivenoj i o meni neovisnoj volji koja mi je zabranjivala da se o nju ogriješim, jer ako se
sam ne vrati na pravi put, svakako de ispaštati zbog toga. To je bio i razlog zašto sam ga onog jutra
nakon pokušaja ubistva na Fennerovoj farmi ponovo pustio na slobodu, a time postupio i po volji
Winnetouovoj. Dick Hammerdull i Pitt Holbers, naravno, s time se nisu složili, a Treskow kao policajac
još manje. No ova trojica mi barem nisu predbacivala kao što je to učinio vlasnik farme. Njemu je bilo
neshvatljivo da se čovjek od čijeg me je metka spasilo samo oštro oko Apača pusti bez ikakve kazne.
Takvu glupost još nikada nije doživio u svome životu i zakleo se da de se sam osvetiti i Olda Wabblea
ustrijeliti kao psa u slučaju da se starac još jednom usudi pojaviti na farmi. Fenner je uostalom i danas
pokazao koliko mu je naša posjeta bila dobrodošla. Kad smo se s njime opraštali, snabdio nas je
tolikom rezervom hrane da nam je bilo dovoljno barem za pet dana i za to vrijeme nije trebalo da
lovimo. Koliko je to važno, čovjek osjeti tek tada kada se nalazi u blizini crvenih ili bijelih neprijatelja,
pa ne smije da puca; znači da bi morao ili izgladnjeti ili se izložiti opasnosti da se sam izda.

Nakon odlaska s farme trebalo je zapravo da krenemo u potragu za Oldom Wabbleom. Njegova nam
je mržnja sada bila poznata, te smo imali dobar razlog da utvrdimo njegove daljnje namjere.
Međutim, mi smo željeli da čim prije susretnemo Olda Surehanda

jer su sad pred nama bili 'general' i Toby Spencer koji su sa svojim ljudima također krenuli gore za
Kolo-rado, pa smo starom 'kralju kauboja' pridavali manju važnost.

Bududi da je rijeka Republican Fennerovu farmu obilazila u ve likom luku koji smo htjeli presjedi,
napustili smo njezinu blizinu i jahali ravno prema valovitoj preriji kako bismo kasnije ponovo stigli i
jahali do rijeke. Ugledali smo tragove kauboja koji su tokom zadnje nodi uzaludno tragali za Oldom
Wabbleom i njegovim pratiocima. Kasnije su ti tragovi iščezli i sve do večeri nismo naišli ni na jedan
znak ljudskog stvora.

U to doba dana morali smo prijedi na drugu stranu rijeke. Iako je rijeka Republican, kao i ostale rijeke
Kansasa, široka i plitka, i prema tome se sa lakodom mogla na svakom mjestu prijedi, Winnetou nas je
ipak odveo do jednog prijelaza. Bio je plitak i voda na najdubljem mjestu dopirala je konjima do
trupa.

Stigavši na drugu obalu, presjekli smo ivicu grmlja koja se nalazila duž rijeke i stigli pono vo na
otvo¬renu preriju. Čim smo napustili grmlje, ugledasmo ponovo trag koji je na udaljenosti od nekih
pet stotina koraka išao uporedo sa rijekom. Dick Hammerdull prstom ga pokaza te reče svom
mršavom drugu:

Vidiš li onu tamnu crtu tamo prijeko u travi, Pitte Holbersu, stari rakune? Šta misliš da bi to moglo
biti? Da li samo zamišljena crta ili znak ljudskih tragova?

Ako misliš da je to trag, nemam ništa protiv, dragi Diče, — odgovorio je na svoj suhoparni način.

Da, tako je. Morat demo tamo da vidimo odakle dolazi i kuda vodi.

37

Vjerovao je da i mi isto mislimo te da demo tamo odjahati. No Winnetou je zaokrenuo udesno a da
nije rekao ni riječi i vodio nas duž obale. Na trag nije obradao nikakvu pažnju. Hammerdullu je to bilo
neshvatljivo i zato se obrati meni:

Zašto nedete tamo, Mr. Shatterhande? Kada se na Divljem zapadu ugleda neki nepoznati trag, čovjek
se mora potruditi da ga pročita. To nalaže sigurnost!

Svakako — kimnuo sam odobravajudi.

Dakle! Mi moramo bezuslovno da doznamo u kojem pravcu ide!

Od istoka prema zapadu.

Kako od istoka prema zapadu? To nitko ne može đa zna prije no što ga pregleda. Mogao bi idi i u
pravcu od zapada prema istoku.

Pshaw! On ide od istoka ka zapadu i nikako drugačije. Ved nekoliko dana imamo zapadni vjetar i sami
se možete uvjeriti da su uslijed toga i vrhovi trave okrenuti prema istoku. Svaki dobar Zapadnjak bi
morao da zna da se trag ne može tako jasno razaznati ako ide uporedo, ved samo ako je u protivnom
smjeru. Onaj trag tamo prijeko je udaljen barem pet stotina koraka. Bududi da je vidljiv i unatoč toj
udaljenosti, dokazuje da je u protivnom smjeru i da su jahali s istoka prema zapadu.

Ali devils, kakva oštroumnost! Toga se ne bih sjetio! Misliš li i ti tako, Pitte Holbersu, stari rakune?

Ako misliš da te smatram za dovoljno glupa što se nisi sjetio te lukave ideje, tada si u pravu — kimnu
Holbers.

Bio u pravu ili ne bio, svejedno je. Usvakom slučaju ni ti nisi pobrao svu mudrost sa stabala! No, Mr.
Shatterhande, ipak demo morati pretražiti tragove jer je potrebno da doznamo od koga potječu i
koliko ih je bilo.

A zašto da skrenemo pet stotina koraka sa svog sadašnjeg pravca? I sami vidite da demo ubrzo na njih
naidi!

Istina! I toga se nisam sjetio. Čovjek se toliko godina smatrao za dobrog Zapadnjaka, a sada mora
ovdje kraj stare Republican rijeke da uvidi kako ima još mnogo štošta da nauči. Zar nije tako, Mr.
Shatterhande?

Samospoznaja vrijedna svake pohvale! No tko svoje greške i manjkavosti uviđa, taj je na putu da se
popravi.

Još se nismo daleko od prijelaza udaljili, a rijeka je u oštrom uglu zaokrenula prema sjeveru, dok se
prema zapadu otvorila prerija. Zelena traka protezala se od ovog pravca prema sjeveru i, stigavši do
rijeke dokazivala da se ondje probija neki potok koji krivuda i daleko od nas, prema sjeveru, spaja se
sa rijekom. Mala šumica označavala je najistureniji dio njegova zadnjeg luka, a ležala je na nekih pola
sata ispred nas. Zastali smo na okuci rijeke jer smo iznenada pred sobom ugledali trag o kojem je ved
prije bilo govora. Dolazio je s lijeve strane. Bio je to trag jednog jedinog jahača koji se ovdje za kratko

38

vrijeme bio zaustavio. Nije bio sjahao. Otisci prednjih kopita njegova konja ostavili su oblik polukruga
u čijem su središtu stajala stražnja kopita. Po tome se dalo zaključiti da se čovjek, došavši s istoka,
ovdje zaustavio kako bi ispitao preostale tri strane svijeta, dakle, vjerojatno je tragao za nečim.
Ustanovili smo još i to da je od jahao u galopu ravno prema onoj ved prije spomenutoj šumici. Znači
da je to mjesto baš tražio. Ta nas je misao nagnala da svoje poglede upravimo prema naznačenom
smjeru.

Tko je taj jahač bio moglo nam je biti svejedno, a osim toga trenutno nam ta šumica nije davala
povoda da budemo pažljiviji. Međutim, ovaj trag je još bio svjež, i to je bilo dovoljno đa budemo
smotreniji.

— Uff! Wo — uh — ke — za! — začuo se Apač dok je ispruženom rukom pokazao na sasvim
određenu tačku šumice.

— Wo-uh-ke-za — je riječ koja potječe iz jezika Dakota, i znači koplje. Zašto se Winnetou nije poslužio
jezikom Apača? Vrlo brzo mi se ukazala prilika da doznam zašto to nije učinio, a ujedno, kao što je ved
često bivalo, da se ponovo uvjerim koliko mu je vid osjetljiv. Slijededi pogledom pravac koji je
pokazao, ugledao sam na rubu šume stablo kojega je jedna grana bila daleko isturena. Na toj je grani
bilo uspravno pričvršdeno koplje. To sam i ja vidio. Na takvoj udaljenosti čovjek je imao utisak da je
netko olovkom povukao po nebu crtu koja se od večernjeg rumenila žarila. Da nas nije trag upozorio
na šumicu, nitko ne bi primijetio koplje. Svakom je oku ono moralo izmadi ako nije baš bio u
neposrednoj blizini šumice. Čuvši za njega, Dick Hammerdull reče:

Ja ga ne raspoznajem. No, ako je ono zbilja koplje, kao što mislite, bit de svakome jasno da koplja ne
rastu na stablima. Mora, dakle, da je neki znak!

Znak jednog iz plemena Dakota — potvrdio je Winnetou.

Tada je to koplje Dakota? — upita debeljko čudedi se.

Da. Samo još ne znam iz kog plemena Dakota.

Bilo pleme ili ne bilo, svejedno! Ved je i to čudno što postoje oči koje na milju daleko mogu da
raspoznaju to koplje. Glavno je sada pitanje da li mi imamo neke veze s njime.

Bududi da je te riječi meni uputio, objasnio sam mu:

Što se tiče koplja, ne možemo biti ravnodušni. Osim Osaga ovdje nema drugih Dakota. A kako nam je
to poznato da su Osage iskopale ratnu sjekiru i da je ovo koplje postavljeno kao znak nekome, to
demo morati da se upoznamo s njegovim značenjem.

Odjašimo tada onamo! — htio je da pokrene svoju staru kobilu, no ja sam je uhvati o za uzde i
upozorio ga:

Želite li da svoju kožu iznesetena pazar? To koplje vjerojatno znači da se tamo prijeko skrivaju Osage
i da na nekoga čekaju ili, bolje rečeno, da su čekali. Jahač, čije smo tragove utvrdili, odjahao je prijeko
do njih i vjerojatno je prije toga tragao za kopljem. Ako bismo izravno krenuli njegovim tragovima, bili
bismo sigurno primijedeni.

39

Smatrate li da nas još nisu primijetili?

Da, mislim. Naše prilike ne odudaraju od grmlja koje se nalazi iza naših leđa, i zbog toga nas j oš nisu
primijetili. I unatoč tome moramo se odavde čim prije

udaljiti. Dakle, hajdemo! I sami vidite da je i Winnetou ved krenuo naprijed!

Apač nije obradao nikakvu pažnju na naš razgovor, ved opreza radi zaokrenuo prema sjeveru i
odjahao naprijed. Slijedili smo ga sve dotle dok nam šumica nije izmakla ispred očiju, te onda
zaokrenusmo prema zapadu kako bismo stigli do potoka. Stigavši tamo, morali smo jahati samo
uzvodno kako bismo zaštideni grmljem sa sjeverne strane stigli do šumice. Tu se Winne tou
zaustavi, sjaha s konja, predade mi svoju srebrom okovanu pušku da je pričuvam i reče:

— Moja de me brada ovdje sačekati dok se ne vratim. Tada du im modi redi koga sam vidio kraj
stabla s kopljem!

Bio je naumio da pođe kao izvidnica u šumicu, pa se zavukao u džbunje i krenuo da riješi ovaj nimalo
laki zadatak. Takvih se obaveza najprije prihvatio, a čovjek je imao dovoljno razloga da ih njemu
prepusti. Sja-hali smo i stjerali svoje konje u grmlje sve do potoka gdje su mogli da se napoje. Tada
smo posjedali i če¬kali na Apačev povratak. U slučaju da se u šumici zaista nalaze Osage, njegova je
odsutnost mogla i nekoliko sati potrajati. Tek što je bilo prošlo nekih pola sata, ponovo se pojavio
pred nama i rekao nam:

— Pod stablom s kopljem sjedi jedan bljedoliki i

čeka na povratak crvenog ratnika koji se ondje nalazio

pola dana i otišao u potragu za mesom.

Ovi podaci su mi bili potpuno dovoljni i ponovo su potvrdili veliku Apačevu oštroumnost. No Dicku
Hammerdullu nisu bili dovoljni te upita:

— Zar je poglavica Apača bio u samom srcu šumice?

Winnetou potvrdno kimnu. Debeljko je nastavio:

— Znači da nije vidio ni jednog Indijanca?

Winnetou je odmahnuo glavom.

A tko bi mogao biti onaj bijelac koji pod stablom sjedi?

Old Wabble — kratko odgovori Apač.

— Zounds! Šta li traži ondje taj stari kauboj?

Winnetou je slegnuo ramenima. Tada nastavi Hammerdull da ispituje:

Kakav bi to mogao biti Indijanac na koga čeka Old Wabble?

Matto Schahko, Sedam Medvjeda- — ratni poglavica Osaga.

40

Mato Schahko, taj mi momak nije poznat. Još nikada za njega nisam čuo. Poznaje li ga poglavica
Apača?

"Winnetou ponovo kimnu. Nikada nije volio da ga ispituju na ovakav način i čekao sam mirno i sa
za¬dovoljstvom momenat k strpljenju. No mali je traper radoznalo nastavi da dalje is pituje:

— Da li je taj Crvenokožac hrabar momak?

Ovo je pitanje bilo sasvim suvišno. Matto Schahko znači »Sedam Medvjeda«. S time se misli na grizli
— medvjede. Svaki onaj koji je ulovio sedam. sivih me¬dvjeda i bez ikakve pratnje krenuo ratnom
stazom, hrabar je. Zbog toga nije Winnetou ni odgovorio na to pitanje i to je bio razlog zašto ga je
ponovio Hammerdull. Ne dobivši ni sada odgovor, upitao je:

— Zašto Winnetou ne govori? čovjeku je od velike koristi ako zna s kime ima posla. Zato sam i
svoje pitanje dva puta postavio.

Sve do sada Winnetou je gledao ispred sebe. Tada mu se obrati onim samo njemu svojstvenim,
blagim, a ipak negođujudim glasom, koji sam samo kod njega zapazio, pogleda ga i izravno upita:

— Zašto me moj brat Old Shatterhand nije ništa upitao? Zašto je on šutio? Potrebno je da čovjek
najprije razmisli i tek onda govori. Za razmišljanje je potreban samo jedan jedini čovjek, a za razgovor
barem dvojica. Mora da moj bijeli brat Hammerduil ima mnogo mozga i valjano misli, barem je
dovoljno debeo za to!

Vidio sam da je ukoreni najprije htio dati oduška svome bijesu, ali se iz osobitog poštovanja prema
"Winnetouu savladao i počeo braniti mirnim glasom:

Bio ja dovoljno debeo ili ne, svejedno je. No slobodan sam da pri mijetim kako ne mogu misliti
trbuhom, jer mozak, kao što je poznato, nije u trupu, ved u glavi. Zar nisam u pravu, Pitte Holbersu,
stari rakune? Reci mi!

Ne — odgovori upitani na svoj kratak način.

Rijetko se dešavalo da se mršavko ne slaže.sa debeljkom. Zbog toga Dick Hammerduil začuđeno
uzviknu:

Ne? Nisam u pravu? Zašto nisam?

Zato što si postavio takva pitanja zbog kojih se može pretpostaviti da se tvoj mozak ne nalazi u glavi,
ved negdje u tijelu, gdje se kod drugih, pravilno građenih ljudi, nalazi slezena ili jetra.—Šta? Hodeš da
mi se rugaš? čuj, Pitte Holbersu, stari rakune, budeš li ovako nastavio, lako bi se moglo desiti...

Mahnuo sam mu rukom i prekinuo ga, davši mu na znanje da ušuti, jer je Winnetou ponovo uzeo
svoju srebrom okovanu pušku i prihvatio uzde konja kako bi napustio mjesto gdje smo se sada
nalazili. Prepirke što su ih Dick i Pitt znali voditi, pola u šali, pola u zbilji, znale su ga i razveseliti.
Međutim, sada smo imali važnijeg posla. Prihvatili smo svoje konje i krenuli za njim u stopu do samog
vanjskog ruba grmlja. Išao je uz svog konja i odveo nas do samog ruba šumice. Ondje srno ponovo
skrenuli u guštik i poglavica prigušenim glasom reče:

41

— Old Shatterhand de sa mnom podi. Ostala bijela brada de ovdje ostati dok ne budu čuli trostruki
zvižduk. Tada de odjahati do stabla s kopljem gdje de nas nadi sa dvojicom zarobljenika.

Rekao je to takvom sigurnošdu kao da je unaprijed znao da odredi sve ono "što de se dogoditi.
Odložio je svoju pušku, a i ja svoje dvije. Zatim smo krenuli duž potoka ne napuštajudi guštaru.
Trebalo je da nas taj put odvede uzvodno do šumice.

Sumrak je pao. Bududi da smo se nalazili u guštiku, oko nas je vladala veda tmica nego u preriji.
Probijali smo se bez i najmanjeg šuma. Stigli smo do onog mjesta gdje su obale potočida skretale
udesno i pred nama bila šumica. Bududi da guštare nije bilo, naše je šuljanje postalo mnogo lakše.
Provlačedi se od stabla do stabla, približavali smo se drvetu na čijoj smo grani ugledali koplje. Kako se
nalazilo na ivici šumarka, tamo gdje se ponovo ukazalo grmlje, i kako je bilo svjetlije nego kod nas pod
gustim krošnjama drveda, uspjeli smo da vidimo tko se nalazi pod onim ved toliko puta pominjanim
signalnim stablom a da sami ne budemo opaženi.

Ondje je bio jedan stari, napušteni zečji brlog. Po veličini izgledao je kao mali hum, iako je bio visok
preko jednog metra. Kraj njega je sjedio nekadanji »kralj kauboja«. Njegov konj je pasao daleko u
preriji. To je bio dokaz da se Old Wabble ovdje osjedao vrlo sigurnim. Kad to ne bi bilo, bio bi svoju
životinju sakrio u šumarak u kojem smo opazili još jednog konja privezana za stablo. Bio je osedlan na
indijanski način, i koliko nam je to omogudavao sve gušdi mrak koji je padao, vidjelo se da je to
odlično građen, ta-mnosmeđi ždrijebao. Između kože i sedla — što je zapravo rijedak slučaj kod
indijanskih konja — nalazio se tamni kožnati pokrivač sa izrezanim figurama. Ispod njega je bila
podmetnuta bijela koža koja je te figure isticala, a koje su predstavljale sedam medvjeda. To je bio
razlog zašto je Winnetou s takvom sigurnošdu mogao da kaže kako Old Wabble čeka na Matta-
Schahka. Taj ždrijebac je mogao biti vlasništvo samo onoga koji nosi ime »Sedam Medvjeda«.

Sve okolnosti su ukazivale na to da se poglavica udaljio bez sumnje samo zato da ulovi divljač. Bila mu
je nestala zaliha hrane. To što je svog dragocjenog konja ovdje ostavio, nagovještavalo je da se je i on
u ovom kraju i šumici osjedao potpuno sigurnim. Takvu bezbrižnost ne bismo pokazali ni ja, a ni
Winnetou. Bit de da su njih dvojica sklopili među sobom neki naročiti sporazum, inače ne bi Old
Wabble došao ovamo i mirno na njega čekao. Kakav je bio taj sporazum, nije bilo teško pogoditi. Old
Wabble je prijašnjih godina nosio nadimak »mučitelj Indijanaca«, pa su ga svi Crveni omrznuli i bojali
ga se. Poglavica crvenog plemena mogao je s njime samo onda da stupi u dodir kada je od toga
očekivao veliku korist. Bududi da su sada Osage bile u ratnom pohodu, vjerojatno se radilo o nekom
vražjem poslu koji je sigurno bio uperen protiv bijelaca. Očito je da to nije bio prvi susret između
Matta Schanhka i starca. Smatrao sam za vjerojatno da se Osaga poslužio Oldom Wabbleom kao
špijunom. To se od njega i moglo očekivati.

Kad je maloprije Winnetou proricao da de naši drugovi pored nas ugledati i dva zarobljenika, rekao je
to zato što je bio uvjeren da se nede dugo morati čekati na Osagin povratak. To je bilo i moje
mišljenje, jer se poslije mraka koji je nastupio više nije moglo govoriti o lovu na divljač. Kao da je i
sam morao da dokaže ispravnost naše pretpostavke, ugledasmo u preriji, pri posljednjem trzaju
sutona, Indijanca koji se približavao bezbrižno šumici jer vjerojatno nije ni pomišljao da bi se o vdje
moglo nalaziti njemu neprijateljski raspoloženo bide.

42

Što se više približavao, to. smo ga jasnije razabirali. Nosio je tanke, ravne mokasine, te mu je hod bio
osebujan. Osage su vedinom vrlo visokog i impo¬zantnog stasa. Ali ovaj nije bio visok, ved neobično
razvijen. Unatoč njegovim neobično zakrivljenim nogama i njegovim godinama — bit de da je prešao
pedesetu — davao je utisak neobično snažnog čovjeka.' U jednoj ruci nosio je pušku, a u drugoj
ustrijeljenu prerijsku kokoš. Mora da je i unatoč polumraku primijetio starčev trag. Zaustavio se i
povikao prema guštiku dosta dobrim engleskim jezikom:

— Tko je taj čovjek od kojeg potječu ovi tragovi i koji se sada nalazi pod stablima?

Winnetou mi položi ruku na mišicu i lako je stisnu, umjesto sažaljivog osmijeha. Ušumici se sada
nalazio ili saveznik Osaga, pa je tada mogao mirne duše u nju kročiti, ili se u njoj s krivao neprijatelj od
kojega se ne bi mogao obraniti tim pitanjem. Stari kauboj je odgovorio jasnim glasom:

Ja sam, Old Wabble. Uđi!

Ima li kraj tebe i drugih bljedolikih?

Nema. Po mojim tragovima si morao zaključiti da sam sam došao!

To nije bilo tačno. On je mogao imati i saputnika koji su se mogli uz put odvojiti od njega pa sa nekog
udaljenog mjesta uputiti prema guštiku, kao što smo i mi to učinili. Znali smo da Old Wabble nije sam
kraj rijeke Republican. Gdje su sada njegovi pratioci? Da li oni nisu smjeli ništa znati o njegovom
susretu sa Osagom ili ih je možda iz nekog drugog razloga za sobom ostavio? Nadao sam se da du to
doznati.

Matto Schahko je ušao, prišao mu pazedi na svaki korak, sjeo do njega i upitao ga:

Kada je ovamo stigao Old Wabble?

Po prilici prije dva sata — odgovorio je starac.

Da li je odmah primijetio ugovoreni znak?

Nisam odmah. Tamo prijeko, kraj šipraga rijeke, malo sam osmotrio i pomislio da je ova šumica
po¬godno mjesto za skrivanj ovamo i, stigavši bliže, ugledao koplje. Veoma si dobro izabrao ovo
mjesto.

— Ovdje smo sigurni jer osim mene i tebe nadaleko nema . nikoga. Ja sam još od jučer ovdje. To je
bio ugovoreni dan kada si htio da dođeš. Bududi da sam na tebe morao da čekam do danas,
ponestalo mi je mesa i bio sam prisiljen da odem i ulovim ovu pticu.

U tim riječima se osjetio prijekor. Old "VVabble mu odgovori:

Poglavica Osaga se nede ljutiti na mene što je morao čekati. Redi du mu zašto sam kasnije stigao i
uvjeren sam da de ga ta vijest mnogo obradovati; it's clear.

Da li je Old Wabble bio. na Fennerovoj farmi?

43

Da. Tamo smo stigli neposredno pred podne. Zbog posjeta ostalim trima farmama, na koje također
želite da izvršite prepad, duže smo se zadržali nego što smo mislili. Razlog mome zakašnjenju, je velik
i značajan lov koji bi mogao izvesti ako se složiš s mojim prijedlogom.

Na kakav lov misli Old Wabble?

— O tome kasnije! Najprije te želim obavijestiti što sam otkrio na one četiri farme na koje ste se
okomili.

Tiho smo se dovukli na drugu stranu zečjeg brloga i uhvatili svaku njihovu riječ. Po onome što smo
čuli uvjerio sam se da je Old Wabble stvarno bio uhoda Osaga. Radilo se o prepadu i pljački četiriju
velikih farma računajudi tu i Fennerov posjed. Bila je to jedna od onih starih, no na žalost uvijek
ponavljanih priča: bijelci su prevarili Osage pri izvršenju ugovorenih obaveza. Na to su ovi sa jedne
farme otjerali goveda kako bi donekle nadoknadili nanijetu im štetu, a ujedno osigurali i potrebnu
količinu mesa. Gonili su ih i ubili nekolicinu njihovih ratnika. Po njihovim nazorima ovaj je čin
zahtijevao,, osvetu. Vijedajudi kraj vatre, zaključili su da krenu u borbu protiv bljedolikih.

Prije svega su namjeravali da izvrše prepad na četiri najvede farme koje su se nalazile kraj rijeke
Republican. Kako je na njima bio zaposlen priličan broj kauboja, a Crveni se bojali tih poludivljih i od
važnih momaka više no svih ostalih protivnika, bilo je potrebno da pošalju uhode sa zadatkom da
saznaju njihov približan broj. Ne bi bilo pametno da se takav zadatak povje ri nekom Indijancu, a
pogotovo ne ratniku svog plemena. Tada su Crveni pukim slučajem naišli na Olda Wabblea i njegovu
pratnju. Mora da su njih dvojica ved i prije bili povezana na sličan način jer mu inače Osaga ne bi
mogao dati takav prijedlog. Sklopili su i sporazum, naime, da de skalpovi, oružje i stoka žrtava pripasti
Osagama, dok je Old "VVabble tražio za sebe sve ostalo. Jasno, njega su zanimali samo novac i
predmeti koji su se lako mogli prodati. Tu nije potrebno isticati tko je od njih bio veda bit anga, Matto
Schahko ili Old Wabble. Primijetili smo da se poglavica nije niti jednom obratio »kralju kauboja«
riječima »moj bijeli brat«, ved ga uvijek zvao po imenu. Bio je to dokaz da ovakvi ljudi ni kod
Indijanaca ne uživaju vede poštovanje nego kod civiliziranih bljedolikih.

Kada je Old Wabble krenuo na konju da uhodi, Osage još nisu bile gotove sa mobilizacijom. Bududi da
je uspješan ishod zavisio u svemu od obavještenja kakve su obrambene snage četiriju farma,
poglavica je lično krenuo, i to sam, da na zavoju rijeke Republican primi starčev izvještaj. Koplje je
označavalo mjesto gdje de se sa Matto Schahkom sastati.

Sada su se našli ovdje na okupu u šumici i Old Wabble ga je obavještavao da se farme mogu osvojiti
uz neznatne gubitke Crvenokožaca. Dao je prijedloge koje ne moram da spominjem. Mi smo se
umiješali, i oni su se morali odredi svoga planiranog prepada. Poglavica se bio djelomično s njime
složio, međutim se vratio na onaj »važan lov« koji mu je Old Wabble još na početku njihova
razgovora spomenuo. Stari kauboj odvratio mu je lukavo i proračunato:

Prije no što mu kažem o čemu ,se radi, poglavica Osaga mi mora odgovoriti na neka pitanja. Poznaješ
li Winnetoua, poglavicu Apača?

Ono pseto? Poznajem ga.

Nazivaš ga psetom. Zar je on nekada bio prema tebi neprijateljski raspoložen?

44

Više nego jednom! Prije tri ljeta bili smo iskopali ratnu sjekiru protiv Chevennesa i u čestim
borbama ubili mnoge njihove ratnike. Tada se pojavio Apač i stao na čelo uz njihova poglavicu.
Kukavan je i kao kojot, ali lukav kao tisudu baba. Pretvarao se kao da ratuje uz nas, no međutim se
povukao, i dok smo ga slijedili, iznenada je nestao s druge strane Arkansasa. Tragajudi za njim i za
odbjeglim žabama Cheyenesa, on je u najvedoj žurbi odjahao do naših wigwama, otjerao naša stada i
zarobio sve živo što je ostalo kod kude. Kada smo onamo stigli, vidjeli smo da je naše logorište
pretvoreno u utvrdu u kojoj su se nalazili naši preostali ratnici, starci, žene i djeca. On i Chevennesi
držali su utvrdu u svojim rukama. Oni su nam ponudili mir. On ih nije stajao ni kapi krvi, ali nas je
stajao naše slave zbog hrabrosti. Da mi samo jednom Veliki duh omogudi da se dočepam te šugave
psine!

Ratni podvig o kojem je poglavica sada pričao bio je pravi majstorluk moga Winnetoua. Ja s e na žalost
u to vrijeme nisam nalazio kraj njega, no iz njegovih usta mi je bila poznata svaka pojedinost tog
vještog šahovskog poteza. Time nije spasio samo Chevennese, koji su nam bili naklonjeni, od sigurne
propasti, ved ih je doveo do potpune pobjede, iako su bili mnogo slabiji od neprijatelja. Matto
Schahkova srdžba je bila potpuno shvatljiva.

Zašto mu se niste do sada osvetili? — upita Old Wabble. — Nije teško da ga se dočepate. Samo se
rijetko nalazi u wigwamima svojih Apača. Zao duh ga vječito goni preko savana i planina. Ne voli da
ima uza se pratioce, znači da čovjek treba samo ruku da pruži pa da ga ščepa.

Govoriš a da nisi razmislio o svojim riječima. Čovjek ga upravo zato i ne stigne da ščepa jer se
neprestano nalazi negdje na putu. Vijesti o njemu često su nam kazivale mjesto gdje je bio viđen.
Međutim, kada bismo tamo stigli, on bi uvijek nestao. Sličan je rvaču kojeg čovjek ne može da zgrabi
ni da drži jer mu je to tijelo namazano. Desi li se kadšto da je čovjek uvjeren kako ga ved ima, tada se
kraj njega nađe bljedoliki kojega zovu Old Shatterhand. Taj bijelac je najvedi čarobnjak koji postoji.
Kada se on i Apač zajedno nađu, tada ni stotinu Wasaija nisu dovoljno modni da ih napadnu ili čak
zarobe.

— Dokazat du ti da si u zabludi Smatraš li i Olda Shatterhanda svojim neprijateljem?

— Uff! Mrzimo ga još i više nego Winnetoua. Poglavica Apača je barem crveni ratnik. Old
Shatterhand je međutim bijelac kojega i samo zbog toga moramo mrziti. On je ved dva puta stajao uz
Utahe protivu nas. On je najgrozniji neprijatelj Ogellallaha, koje smatramo svojim prijateljima i
bradom. Kada smo ga htjeli zarobiti, pucao je na nekoliko naših ratnika i osakatio ih je tako da su sada
slični starim babama.

To je strasnije nego da ih je ubio. Naime, taj pas govori da svojim neprijateljima oduzima samo tada
život kada ga oni na to prisile. Metak njegove čarobne puške pogađa ih u koljeno ili u kuk, i time ih
onesposobljava za čitav život i nikada se više ne mogu ubrajati u muškarce i ratnike. To je strasnije
negoli umrijeti sporom mučeničkom smrdu. Teško njemu ako nam ikada dopane šaka! No to se nede
nikada desiti. On i Winnetou sliče velikim pticama koje visoko gore kruže nad morem. Oni nikada ne
slijedu dolje pa da ih čovjek može uhvatiti.

I opet se varaš. Oni vrlo često slijedu. Znam čak i to da su se upravo sada opet spustili i da se mogu
lako uhvatiti.

45

Uff! Zar je istina to što kažeš? Zar si ih vidio?
Čak sam i govorio sa njima.
Gdje, gdje? Reci mi!
Ovaj zahtjev izgovorio je ubrzanim i žustrim glasom, čuli smo koliko je bio željan da nas se dočepa
kako bi se ostvarila njegova žarka želja. Međutim, Old Wabble je odgovorio mirno i promišljeno:
Mogu ti pomodi, da se dočepaš Winnetoua, Olda Shatterhanda i još trojice drugih bljedolikih, jer mi je
poznato gdje ih čovjek može nadi. No, tu du ti tajnu samo pod jednim uvjetom saopditi.
Reci koji je to uvjet!
Uhvatit demo svu petoricu. Meni dete prepustiti Olda Shatterhanda i poglavicu Apača, a vi dete dobiti
trojicu preostalih bijela A tko sli ta trojica preostalih bljedolikih?
— Dvojica Zapadnjaka, Kammerdull i Holbers, i je¬dan policajac, po imenu Treskow.
Nisu mi poznati. Od petorice da dobijemo samo onu trojicu prema kojima smo potpuno ravnodušni, a
tebi da prepustimo dvojicu do kojih nam je toliko stalo? Kako možeš to od mene tražiti!
Ja to čak i zahtijevam jer se moram osvetiti Winnetouu i Oldu Shatterhandu. Moja osveta je tako
strašna i neumoljiva. Dao bih život samo da je mogu izvršiti!
Ni naš bijes nije manji od tvoga!
Može biti. No sada ih ja držim u klopci, i prema tome meni pripada pravo da između njih odaberem
one koje želim.
Neko vrijeme je poglavica razmišljao i tada reče:
Gdje se oni nalaze?
Sasvim u blizini.
Uff, uff! Tko bi to pomislio? Imaš li ih ved sigurno u svojim rukama? Da li su oni ved u stupici o kojoj
govoriš?
Potreban mi je samo izvjestan broj tvojih ratnika da ih zarobim.
Potrebni su ti moji ratnici? Ti ih onda još nemaš čvrsto u rukama. Potrebni su ti moji ratnici da bi
postavio klopku tim psima. Lov ti ne bi uspio bez mojih ljudi. Kako se onda us uđuješ da postavljaš
tako velik zahtjev i da tražiš za sebe upravo one do kojih nam je najviše stalo!
Zato se usuđujem jer vi nedete ništa dobiti ako me ne zadovoljiš.
Uff! A šta deš dobiti ako ne budeš imao ni jednog ratnika Wasaija? Ništa, baš ništa! Pre mnogo od
mene tražiš!

46

Svađali su se među sobom. Matto Schahko bio je i odviše mudar a da bi se dao nasukati. Međutim,
Gld Wabble je uvidio da bi bilo mnogo pametnije da popusti ako ne misli da se odrekne svoje osvete:

Pa dobro! Kako bi se uvjerio da ti želim izidi u susret, osim one trojice bijelaca prepustit du
vam još i Winnetoua. Međutim, Old Shatterhand mora biti bezuvjetno moj! On je kod mene prevršio
još i vedu mjeru od Apača. Budeš li mi i njega uskratio, tada du radije pustiti svu petoricu da umakn u.
To je moja posljednja riječ. A sada čini ono što smatraš za potrebno!

Osaga nije bio baš mnogo raspoložen da prihvati njegov zahtjev. No, na kraju je ipak zaključio da je
najpametnije da se zadovolji s onim što mu je ponuđeno. Složio se s njime i rekao mu:

Neka bude po Old Wabbleovoj volji i neka mu Old Shatterhand pripadne. Međutim, sada bih
htio da konačno doznam gdje se nalaze ona petorica i na koji ih način možemo uhvatiti.

Stari kauboj mu je ispričao kako nas je sreo na Fennerovoj farmi. Međutim, čuvao se da mu kaže u
kakav je neslavan položaj pri tome dospio. Svoje pripovijedanje je završio ovim riječima:

Sada znaš zašto nisam u zakazano vrijeme stigao ovamo. Morao sam sve da saznam što se odnosi na
onu petoricu i nisam smio ništa propustiti ako želimo da nam taj lov uspije. Kauboji na farmi nisu znali
u kakvom sam odnosu prema Oldu Shatterhandu i Winnetouu. Jedan od njih je u zgradi doznao zašto
su njih dvojica došli na rijeku Republican, pa je to i ostalima ispričao. Ja sam ih ispitivao. Kad je kasnije
ved pao mrak, došuljao sam se do prozora. S njima u sobici sjedio je Fenner. Pričali su o raznim svojim
doživljajima. S vremena na vrijeme pala je po neka primjedba o tome što namjeravaju i zbog čega
sada tragaju. Namjeravaju otidi gore na Kolorado, kamo je ved i jedan drugi bijelac odjahao. Taj je
također odvajkada bio poznat kao ogorčeni neprijatelj Crvenokožaca. Oni de se s njime sastati, samo
nisam mogao čuti gdje, i izvršiti prepad na četu bljedolikih koji..

Tko je taj bijelac o kojem govoriš? — prekinuo ga je poglavica- Osaga.

Obično ga zovu Old Surehand.

Old Surehand? Uff! Jednom smo gonili tog psa čitava tri dana a da ga nismo uspjeli uhvatiti. Tom
prilikom nam je ustrijelio dva ratnika i ubio nekoliko konja. Od tada više nikada nije navratio u naše
područje. Boji se naše osvete i zato izbjegava ovaj kraj.

Moram ti redi da si ponovo u zabludi. Prije nekoliko dana bio je na Fennerovoj farmi i kako je odatle
otišao gore za Kolorado, morao je projahati kroz vaše područje. Izgleda da vas se on ne b oji.

Mora da ga je tada duh opčarao i učinio ga nevidljivim. To prije de nam pasti šaka ne bude li prilikom
svog povratka išao preko velikih planina. On nam je u svakom slučaju siguran. Bit de da je iz straha od
nas jahao samo nodu, inače bismo ga vidjeli.

Pa da je i bilo tako, morali ste po danu vidjeti njegove tragove. Taj momak ne zna za strah. Koliko se
vas uopde ljudi boje, možete ved po tome zaključiti sto su vaši smrtni ne prijatelji, Winnetou i Old
Shatterhand, došli ovamo, iako im je vjerojatno poznato da ste iskopali ratnu sjekiru.

Šuti! Oni to ne čine iz nedostatka straha, ved zato što ih je Veliki duh zaslijepio kako bi ih dotjerao u
naše ruke. Glavna je stvar da znamo gdje se nalaze i kojim putem žele da krenu.

47

Smatraš li da bih došao k tebi a da to ne znam? Poduzeo sam mjere opreza kako nam ne bi mogli da
»maknu. Ne znam koliko su se zadržavali na Fennerovoj farmi jer sam na žalost morao da je
napustim. Međutim, siguran sam da su danas otišli jer žele sustidi Olda Surehanda. Razumljivo je da
se drže rijeke. Kako de morati da prijeđu na drugu stranu, ostavio sam na naročito pogodnim
mjestima po jednog od svojih pratilaca da stražare. To je i razlog zašto sam stigao sam ovamo. Tim
stražarima sam dao nalog da sačekaju prijelaz onih pet bitangi i da i h potajice slijede pa nakon toga
dođu ovamo i jave nam kuda su odjahali. Reci nije li to s moje strane bilo lukavo'.

— Old Wabble je mudro postupio! —suglasi se Osaga.

No nas dvojica prisluškivača bili smo naravno drugog mišljenja. Stari »kralj kauboja« se mnogo varao
ako je pretpostavljao da demo idi duž rijeke. Mi smo, kao što je ved bilo napomenuto, presjekli ravno
luk rijeke Republican, i na taj način dospjeli daleko od njegovih stražara. Oni su sada mogli tamo da
čekaju koliko god ih je volja, a Old "Wabble de umjesto njih nas ugledati Poglavica Osaga mora
priznati da sam sve poduzeo što je bilo u mojoj modi — nastavio je Old Wabble. — A sada je jedino
potrebno da tvoji radnici budu na mjestu i spremno čekaju na taj čas.

Smjesta du krenuti kako bih ih doveo — reče Matto Schahko.

Gdje se oni nalaze? Jesu li daleko odavde?

Izdao sam naređenje da se sakupe kod Wara-tua (kišnica) koja se nalazi kraj velike staze bivola. To je
mjesto daleko od rijeka kraj kojih bljedoliki rado prolaze, i ondje se svi moji ratnici mogu okupiti a da
ih neki bijelac ne primijeti. Prema tome bljedoliki ne mogu ni slutiti sa kojeg mjesta i iz kojeg pravca
mogu očekivati naš prepad ako znaju da smo iskopali ratne sjekire.

Ne znam gdje se nalazi Wara-tu. Koliko dugo moraš jahati dok do njega stigneš?

Moj konj je odmoran i najbolji je trkač Wasaija. Onamo du stidi još prije svanuda i modi du još do
podneva dovesti onoliko ratnika koliko je potrebno za četiri bijelca i Apača.

A koliko de ih biti?

Dvadeset je više nego dovoljno.

Ne slažem se s time! Da, samo da nije one proklete Old Shatterhandove brzometke koju vi smatrate
čarobnom! Ja doduše znam da tu o nekoj čaroliji ne može biti ni govora. No ta kratka puška vrijedi
isto onoliko koliko i dvadeset do trideset običnih pušaka. Tebi mogu redi da sam jednom bio ukrao
Old Shatterhandovu kratkocijevku. Mehanizam joj je toliko tajanstven, i ja sam uzalud glavu razbijao.
Na njoj nije bilo ni jedne opruge, ni jednog zavrtnja da ih staviš u pogon.

Uff, uff! Ukrao si mu pušku, a nisi je zadržao?

Da. Ti se doduše s pravom možeš čuditi, ali sam bio prisiljen da je opet vratim. Tada mi j e sve
uspijevalo tako kao da su se svi vragovi okomili na mene; it's clear. Trebalo je da je razbijem i
smrskam. Bio sam stvarno naumio da to učinim, ali 'general' to nije dozvolio. Ta bitanga je
namjeravala da pušku za Zastao je usred rečenice. Bit de da se sjetio kako je mnogo bolje da šuti o
onom događaju koji je po njega tako loše svršio. Zato ga je poglavica i upitao:

48

Old Wabble je govorio o nekom 'generalu'. Zašto je tako brzo završio svojim pripovijedanjem?

Zato što to ionako ničemu ne vodi. Postoje i takva imena koje čovjek radije ne izgovara. Međutim, ja
se nadam da de mi taj 'general' još prije smrti dopasti šaka. Tada de primiti i deset puta više udaraca
nego onda u Helmers Homeu, gdje je bio toliko podao da oda da sam ja... pshaw! Dakle, poglavica
Osaga želi sada otidi kako bi doveo dvadeset ratnika? Nede to biti dovoljno; potrebno je da ih bude
barem pedesetorica; it's clear.

Poglavica je maloprije govorio samo o dvadesetorici, da se ne dobije utisak da se plaši. Sada je brzo
prihvatio:

Old Wabble vjerojatno zna šta govori. Ako smatra da nam je potrebno pedeset ratnika, tada neka
bude po njegovoj volji. Odjahat du da ih dovedem.

A ja da ostanem ovdje dok se ti ne vratiš? Zar ne bi bilo bolje da pođem s tobom?

Ne. Ti deš morati ovdje ostati da dočekaš svoje ljude. Njima nije tačno poznato mjesto gdje se ti
nalaziš; zato je potrebno da upališ veliku vatru koja de nadaleko sve osvijetliti.

To ne smijem jer bi je primijetili Old Shatterhand i Winnetou kada budu dolazili. Bolje bi bilo da...

Nije uspio da nastavi jer ga je u tome trenutku Winnetou objema rukama zgrabio za vrat. Matto
Schahko je bio ustao i prišao svome konju kako bi ga odvezao. Zato je i došlo v rijeme za akciju. Dok je
Apač preuzeo Olda Wabblea, ja sam poletio za poglavicom, uspravio se iza njegovih leđa, desnom ga
rukom zgrabio za potiljak i pesnicom mu zadao lovački udarac, te se skljokao i pao na tlo. Odnio sam
ga na ono mjesto gdje je sjedio, a tamo je i Winnetou upravo svršio s Oldom Wabbleom. Ne prođoše
ni dvije minute i oni su bili sputani, a Winnetou je tri puta oštro zvižnuo, što je bio ugovoreni znak.
Ubrzo iza toga stigla su i naša tri prijatelja s konjima i našim pu zarobljenika su još bila u besvjesnom
stanju, i mi smo napustili šumicu u kojoj se nismo smjeli duže zadr¬žavati zbog Old Wabbleove
pratnje. Da je samo jedan od njih došao do stabla sa kopljem a da ga ne primijetimo, mogli smo se, ili
bolje rečeno, morali bismo se izložiti najvedoj opasnosti. Zbog toga smo iz početka i jahali neko
vrijeme uzvodno, duž potoka, tada ga pregazili i krenuli ravno u preriju, dok nismo stigli do malog
usamljenog džbuna i ondje se zaustavili. Tlo je bilo ovdje prilično vlažno i od bivola duboko izvaljano.
Tu smo sada mogli na dnu udubljenja da upalimo malu vatru, jer se njen sjaj nije mogao vidjeti iz
prerije.

Kada smo obojicu zarobljenika skinuli sa konja i položili ih kraj vatre, ved su se odavno bili osvijestili.
Putem su šutjeli. Kad ugledaše naša lica, poglavica doduše ni sada nije progovorio ni jednu riječ, ali je
zato Old Wabble prestrašeno uzviknuo dok je trzao spone: — Grom i pakao, evo opet pobožnih
pastira koji ovog puta nisu odveli jedno ved dva jagnjeta na pašu! Šta vam je palo na pame t da me
ponovo zarobite! Zar ste okajali ono užareno ugljevlje koje ste zamišljali da ste stavili na moju staru
sijedu glavu?

Winnetou je bio preponosan da mu odgovori. Ja sam se poveo za njegov im primjerom. Međutim
Dicku Hammerdullu je bilo poznato što je stari smjerao s nama jer sam mu, kao i ostalima, putem o
tome govorio. Bio je sav uskiptio od bijesa zbog Olda Wabblea; smatrao je da je kukavički mirno
prijedi preko tih podrugljivih riječi i zbog toga je odgovorio:

49

— Nemojte se samo smatrati za ovčicu! Gori ste od najgorih zvijeri koje ubijaju samo zato što se
moraju održavati na životu! Kako sada gori vatra, raspoložen sam da vam zaista stavim užareno
ugljevlje na vašu staru periku. Budete li još nešto rekli, ja du to i učiniti. Možete biti sigurni u to!

Pobožni Shatterhand to ne bi dozvolio! — smijuckao se sijedi kauboj.

Dozvolio ili ne dozvolio, svejedno je. Ako jučer niste prevršili mjeru, danas jeste. Ako smatrate da dete
svoj položaj uspjeti poboljšati drskošdu, tada se varate!

Dozvolite onda da vas upitam kojim nas pravom smatrate vašim zarobljenicima i ovako postupate!

Ne pitajte tako glupo, stari grešniče! Old Shatterhand i Winnetou su se u šumici pritajili iza vaših leđa
i čuli svaku riječ. Nama je dakle poznato šta ste namjeravali s nama te smatramo da imamo puno
pravo da var, učinimo bezopasnim!

To saopdenje je tako djelovalo na Olda Wabblea da mu je ponestalo svake hrabrosti. Uvidjevši da smo
doznali za njihovu namjeru da nas uhvate i poubijaju, njegova drskost nije bila dovoljna da ga pred
našom osvetom održi u ravnoteži. Ja sam mu, doduše, oprostio pokušaj ubistva i nije bilo isključeno
da mu još jednom oprostim ako se bude radilo samo o meni. Međutim, njegovsadašnji plan bio je
uperen protiv svih nas i kauboj je sigurno uvidio da s izrugi vanjem ne bi mogao ništa postidi. Više nije
ništa govorio, pa je i Dick Hammerdull morao ušutjeti.

Međutim, sada se nešto dogodilo što mi je ponovo dokazalo u kakvom smo duhovnom srodstvu bili
poglavica Apača i ja i sa kakvom su se divnom suglasnošdu naše misli susretale. Odmah čim smo
napustili šumicu, pomislio sam na Fennera i ostale farmere na koje je bio zamišljen prepad. Oni o
tome ništa nisu slutili. Bilo je potrebno da ih upozorimo. Doduše, poglavica Osaga je pao u naše ruke,
pa smo mogli očekivati da de dodi do odlaganja njegovih pljačkaških planova. Međutim, mi smo bili
tako malo gospodari trenutne situacije, kao i svoga vremena, jer je svakog časa mogao da nastupi
neki nepredviđeni događaj koji bi nam oduzeo prednost koju smo stekli. Planirani prepad je za sada
bio odložen, ali ni u kome slučaju odbačen. Zbog toga smo morali da obavijestimo Fennera. Tada bi
naše upozorenje mogao i ostalima da prenese. Ali tko da ga obavijesti? Treskow ni u kom slučaju.
Hammerdull i Holbers su doduše bili valjani Zapadnjaci, no ovako nešto važno nisam im mogao
povjeriti. Ovdje nije bilo u pitanju samo sretno putovanje ved možda još i mnogo opasniji povratak.
Znači, ostali smo samo Winnetou ili ja. Meni bi bilo milije da tu poruku preuzme Apač. On manje
pristaje nego ja trojici naših saputnika s kojima bi bio prisiljen da ostane, i to bez mene, ako ja odem
na Fennerovu farmu. Vidio sam da je oštrim okom dobrog poznavaoca odmjeravao Matto Schahkova
konja. Podigao se, prišao životinji,zavukao ruku u bisage, odbacio sve što je bilo u njima, stavio u njih
nekoliko komada mesa, prebacio preko ramena svoju srebrom okovanu pušku te mi se obratio
slijededim riječima:

Šta veli moj brat za ovog Osagina ždrijepca?

Pluda su mu zdrava — odgovorio sam. — Njegove tetive su izdržljive, a noge slične hitroj antilopi.
Vranac moga crvenog brata neka skuplja snage za put na Kolorado. Ja du se naročito pobrinuti za
njega, a Winnetou neka potjera ovog tamnosmeđeg koji de ga brzo odnijeti i vratiti.

Uff! Moj brat Shatterhand zna kamo namjeravam?

50