Karl Maj - Old Surehand 2

čujte, Messieurs, ima li koga među vama koji se razumije u rane i tome slično?

Winnetou je oduvijek naš kudni i dvorski liječnik — odgovorio je Dick Hammerdull. — Ako povučete
nodno zvono, smjesta de se pojaviti.

U tome se debeljko prevario, jer kada su Apača pozvali da pregleda ruku, negodujudi je izjavio:

— Winnetou nije učio da liječi ubice. Zašto nas sada, kada vam je potrebna naša pomod,
odjednom zoveteMessieurs? Zašto nas tako ved i prije niste nazivali? Ako je stari kauboj svoju volju
maloprije do kraja tjerao, neka i sada čini što ga je volja. Winnetou je govorio!

— Ali on je također čovjek!

To je bila neobična upadica! Od vođe tih ljudi!

Winnetou nije odgovorio. Kada on jednom kaže da je govorio, tada je stvorio čvrstu odluku i više nije
ništa progovorio. Sada je Dick Hammerdull nastavio govor:

Odjednom ste utvrdili da se među vama nalazi i jedan čovjek? Mislim da i mi nismo divlje životinje
koje se po volji mogu loviti ili ustrijeliti, ved smo ljudi! Hodete li prema nama tako postupati?

Hm! To je sasvim druga stvar!

Da li je druga ili nije, na isto se svodi, glavno da je drukčije! Pustite nas na slobodu i vratite nam sve
naše stvari pa demo tog starog momka tako skrpiti da dete se i sami tome veseliti. Uostalom, nema
stvora na zemlji kojeg bi se lakše dalo zamotati nego Cuttera. On je sama kost i koža. Oderite mu kožu
i obmotajte mu je oko prijeloma pa de mu još uvijek ostati dovoljno za prijelome koje mu želimo!
Misliš li i ti tako, Pitte Holbersu, stari rakune?

Hm, da — kimnuo je dugonja. — A da ih ima i na stotine, ni na jednom mu ne bih pozavidio, dragi
Diče.

Cutter je očajno stenjao i cvilio. Vršci kostiju su se zabadali u meso čim mu je netko dotakao ruku.
Redy je otišao do njega, ali se ubrzo natrag vratio i rekao mi:

— Old Wabble mi kaže da ste vi nešto slično kirurgu. Pomozite mu!

Da li je to njegova želja?

Da.

I vi stvarno očekujeteod mene da mu se smilujem? Iako je odredio da umrem.

Da. Možda de se još predomisliti i pustiti da odete.

Lijepo! Čujem da je on najsavršeniji čovjek na svijetu! Mene da 'možda' pusti da odem! Zar ne
shvadate šta ste tim riječima kazali!

Izgovorili ste jednu neuporedivu glupost i besprimjernu drskost! Zar niste maloprije primijetili da
smo svi mogli umadi samo da smo htjeli? Zar vi stvarno u nama gledate ovce koje dete vudi sa sobom i

151

koje se vode kuda god bilo i koje se mogu zaklati kada vi zaželite? A ako vam sada kažem, da du
starcu pomodi samo onda ako nas pustite na slobodu?

Jasno, to ne prihvadamo!

A ako postavim zahtjev da ne budem ubijen, ved da se sa mnom postupi isto onako kao i s mojim
drugovima?

Možda de se s njime modi o tome govoriti!

Možda! Da li se mogu ja zadovoljiti jednim 'možda'?

Well! Da li da odem do njega i da ga upitam?

Da.

Dosta dugo je pregovarao s Oldom Wabbleom, tada se vratio i obavijestio me:

— Tvrdoglav je. On ostaje pri tome da morate umrijeti. Radije de podnositi bolove. On vas i
odviše mrzi.

To je za moje drugove ipak bilo odviše. Nisu to smatrali za mogude. Mogli su se čuti svi mogudi izrazi,
samo "ne lijepi.

Ja to promijeniti ne mogu! — reče Redy. — Vi mu sada sigurno nedete pružiti pomod, Mr.
Shatterhande!

A zašto ne bih? Maloprije sam rekao da je i on čovjek. To je bilo pogrešno. Ispravno je to što du sada
o sebi redi: i ja sam čovjek. Ja du preko svega prijedi i u njemu gledati samo čovjeka koji trpi. Dođite!

Moji drugovi su me htjeli zadržati. Treskow se upravo svađao sa mnom. Ostavio sam ih da misle i
govore što im je volja. Tada su me odvezali s konja i pošao sam Cutteru. Ovaj je sklopio oči kako me
ne bi morao gledati. Ruke su mi, naravno, oslobodili. Prijelom na ruci bio je dvostruk, a uzimajudi u
obzir njegovu starost, gotovo neizlječiv i veoma opasan.

— Potrebno je da odemo odavde — zaključio sam,

— jer nemamo vode. Nedemo morati daleko jer se u

blizini nalazi rijeka. Jahat de ved modi. Njemu je samo ruka ozlijeđena.

Cutter je izvalio čitav niz psovki i zakleo se Apanatschki da de mu se grozno osvetiti.

Vas čovjek zaista teško može i da ubraja među ljude! — prekinuo sam ga. — Zar niste toliko pametni
pa da uvidite kako sve to imate samo sebi da pripišete?

Ne; nisam toliko pametan! — sprdao se.

Da niste Komanča izazvali, on vas ne bi srušio s konja. A vaša bi ruka ostala čitava da niste oduzeli
moju pušku.

152

— Kakve veze imaju puške s mojim prijelomom?

Jasno sam vidio kako ste bili zbačeni s konja. Imali ste ih oko vrata. Pri padu na zemlju vaša se ruka
ukliještila između njih i one su sada djelovale kao poluge. Zbog toga je i nastao dvostruki prijelom. Da
niste prigrabili moju svojinu, mogli ste čitavi i zdravi ustati sa zemlje.

To ste rekli samo zato da bi ste me naljutili. Psaw! Sada dete opet biti sputani i krenut demo prema
rijeci. Proklet neka je ovaj stranac sa svojom ženom! Da nisu došli, sve se ovo ne bi dogodilo! I još
kažu da postoji neko proviđenje i da ima boga koji ipak ne zna da bolje pripazi na svoje ljude!

Ni sada se taj strašni čovjek nije mogao suzdržati da niječe boga i da na boga huli! Mirno sam
dozvolio da me ponovo privežu, iako sam imao zgodnu priliku za bijeg. Dok sam kraj starog Wabblea
stajao, bio sam potpuno slobodan. Ublizini su bile moje puške, a moj je vranac čekao n a mene.
Trebalo bi samo pola minute da se s oružjem bacim na konja i pobjegnem. Ali šta onda? Slijedio bih
četu da nodu oslobodim svoje saputnike. To bi skitnice predvidjele i čuvali bi ih sa desetorostrukom
opreznošdu. Ali oni o svemu tome nisu ništa slutili, pa de naše večerašnje oslobođenje, zahvaljujudi
Kolmi Puschiju, biti mnogo lakše. To je i razlog zašto se nisam koristio ovom prilikom za bijeg.

Apanatschka je stajao kraj žene i s njome razgovarao, no bez uspjeha. U blizini se nalazio Thibaut i S
uzdržanim bijesom ih je promatrao. Nije se usudio da smeta Komanču. Djelovala je lekcija koju je
primio od mene. Čak i sada kada sam k njima odjahao, nije mi ništa rekao, ali se još više približio.
Prisluškivao sam. Bile su to one uobičajene riječi koje je iz nje uspio da izvuče Apanatschka, i ništa
više.

Njezin duh je otišao i ne misli da se vrati! — jadikovao je. — Sin ne može da govori sa svojom
majkom. Ona ga ne razumije!

Dozvolite da ja jednom pokušam ne bi li joj se vratila duša! — rekao sam mu dok sam svoga konja pri
tjerao na njezinu drugu stranu.

Ne, ne! — viknu Thibaut. — Old Shatterhand ne smije s njome govoriti. Ja to ne dozvoljavam.

Dozvolit dete! — rekao sam mu prijetedi. — Apanatschka, pripazi na njega. Bude li izveo i najmanji
prijetedi pokret, pregazi ga s konjem, ali neka to bude tako da mu se slome i ruke i noge! Pomodi du
ti!

Moj brat Shatterhand se može u mene pouzdati — odgovorio je Apanatschka. — Neka govori sa
squaw, i bude li bijeli vrač pokrenuo makar i samo jednu ruku, slijededeg trenutka postat de leš
zgažen kopitama moga konja!

Odjahao je do samog Thibauta i zauzeo stav pun opreza i prijetnje.

— Dali si danas bila u Kaam - kulanu? — pitao

sam ženu.

Odmahnula je glavom. Pogledala me je praznim očima i njezin me je pogled stvarno zabolio. Čak i ta
praznina pogleda može čovjeka da potrese.

153

— Imaš li ti Vo-uschingva (muža)? — upitao sam dalje.

Ponovo je odmahnula glavom.

Gdje je tvoj Tchaio (dječak)? Ponovo je odmahnula.

Jesi li vidjela svoju Kokha (stariju sestru)? Ponovo prazno nijekanje koje me je uvjerilo da je

bila neosjetljiva na pitanja koja su se odnosila na život Komanča. Učinio sam drugi pokušaj:

Jesi li poznavala Wawa I-kwehtsi,pa?

I — kweh tsi' pa šapnula je.

Da. I — kweh tsi' 'pa ponovio sam

naglašavajudi svaki slog.

Sada je odgovorila, ali kao u snu. — I - kwehtsi'pa je moj Wawa.

Dakle, ispravno sam naslutio: ona je bila sestra Padrea.

Poznaješ li Tahuu? Ta hu u!

Tahua je bila I-kokha (moja starija sestra).

Tko j e Tokbela? Tok be la!

Tokbela nuuh (sam ja).

Sada se budila njezina pažnja. Riječi koje su se odnosile na njezino djetinjstvo su djelovale. Njezin se
duh vratio u ono vrijeme kada još nije bila pomjerila pamedu i uzalud je pokušavala da u tom mraku
dođe do svjetla. Utome se i sastojalo njezino ludilo. Kad god bi do njezinog uha dopro glas iz onog
vremena, njezin bi duh izronio iz dubine zaborava. To nije bilo teško shvatiti. Njezin pogled više nije
bio prazan; počeo je da oživljuje. Kako smo mislili da krenemo, a vrijeme bilo veoma dragocjeno, brzo
sam postavio pitanje, koje mi je za sada bilo najvažnije:

Poznaješ li Mr. Bendera?

Bender — Bender Bender ponavljala je moje riječi, dok joj se na licu ukazao mio
smiješak.

Ili Mrs Bender?

Bender Bender ! — ponavljala je, dok su joj oči postajale sve svjetlije, osmijeh sve miliji, a

njezin glas jasniji i sigurniji.

Možda Tokbela Bender?

Tokbela ..... Bender nisam!

Ili Tahua Bender?

154

Tada je veselo pljesnula rukama kao da je sada našla što je ved odavno tražila i odgovorila skoro
blaženim smiješkom:
Tahua je Mrs. Bender, jest, Mrs Bender!
Ima li Mrs Bender jednu bebu?
Dvije bebe!
Djevojčice?
Dvije bebe su dječaci. Tokbela ih nosi na rukama.
Kako je ime tim bebama? Bebe imaju imena!
Bebe su Leo i Fred.
Kolike su?
Fred ovoliki, a Leo ovoliki!
Rukama mi je označila visinu dječaka računajudi od sedla. Uspjeh mojih pitanja bio je povoljan iznad
svakog očekivanja. Vidio sam da me Thibaut gledao očima punim suzdržanog bijesa. Očima krvožedne
zvijeri koja je spremna da se baci na svoj plijen; ali je Apanatschka budno motrio.
Na žalost, upravo sam zbog njega morao prije vremena okončati svoje ispitivanje. Briga za ženu koju
je smatrao za svoju majku, nagnala ga je da me prekine. Ubrzo nakon toga mogao sam utvrditi da je
lice te jadne žene opet poprimilo prazan izraz koji je imala prije razgovora sa mnom.
Apanatschka, koji je još uvijek oštrim okom motrio na Tibo-taku, približio mi se i upitao:
Bijeli vrač de se sada rastati sa skitnicama. Povest de squaw sa sobom. Zar ona ne bi mogla s nama da
jaše?
Ne.
Uff! Zašto ne bi mogla?
Neka mi Apanatschka najprije kaže zašto želi da ona s nama ostane.
Zato što mi je majka.
Nije ti majka.
Ako ona stvarno i nije moja majka, ipak me je voljela i držala me kao da sam njezino dijete.
Dobro! No da li je običaj kod ratnika Komanča, i to još kada su poglavice, da svoje squaw ili majke
povedu sa sobom kada imaju pred sobom put od mnogo i mnogo dana i kada ved unaprijed znaju da
moraju prebroditi svakojake opasnosti?
Ne.

155

Zašto Apanatschka želi da ova squaw bude kraj njega? Nasludujem da u vezi s time postoji neki
poseban razlog.

Razlog postoji: ona ne smije da ostane kraj bljedolikog koji se izdavao za Crvenokošca i koji je ratnike
Naiinija mnogo godina varao. A kamo de otidi bijeli vrač sa squaw? Budemo, li dozvolili da on s njome
ode, nikada više nedu ugledati onu koju sam smatrao za svoju majku!

Apanatschka se vara..On de je ponovo vidjeti.

Kada?

Možda za najkrade vrijeme. Potrebno je da moj brat Apanatschka na sve misli! Bijeli vrač je ne da.
Skitnice je nede povesti sa sobom, a mi smo zarobljenici. Ako je međutim Tibo-taka povede sa
sobom, otpada sve ovo, a ti deš je ubrzo ponovo vidjeti.

Ali za nju je jahanje teško, a Tibo-taka nede biti dobar i ljubazan prema njoj!

Toga nije bilo ni u Kaam-kulanu. Ona je na to naviknuta. Uostalom, njezin duh se samo rijetko vrada i
ona nede biti ni svjesna toga kada prema njoj ne bude ljubazan. A nadalje, izgleda da je krenuo na
daleki put s takvim namjerama koje zahtijevaju njezinu prisutnost. Zbog toga bit de prema njoj toliko
pažljiv i brižljiv da joj se nede ništa dogoditi. Neka je moj brat Apanatschka pusti da odjaše s njime! To
je najbolji savjet koji mu mogu dati.

Kada moj brat Shatterhand ovako govori, neka bude. On uvijek zna što je korisno za njegove
prijatelje.

U međuvremenu su Olda Wabblea podigli na konja, a i Tibo-taka se opet popeo u sedlo. Dojahao je
do starca da se s njime oprosti.

Primite moju zahvalnost, Mr. Cutteru, što ste se u tolikoj mjeri zauzeli za mene! — rekao je. — Mi
demo se ponovo vidjeti i tada dete imati prilike da mnoge i razne

Budite tako dobri i šutite! — prekinuo ga je starac. — Sam đavo vas je ispriječio na mome putu, ako
uopde ima đavola, a u što nikako ne vjerujem. Zbog vas mi se prelomila ruka kao da je staklo. A ako bi
vas taj đavo, čije bih postojanje zaželio samo zbog vas, pržio tako nekih milijun godina u paklu, tada
bih ga smatrao za najuviđavnijeg džentlmena, među svim dobrim i zlim duhovima.

Žao mi vas je zbog vaše ruke, Mr. Cutteru. Nadam se da de brzo i dobro zacijeliti. Najljepši flasteri se
nalaze u vašim rukama.

A koji su to?

Mangupi koji su vaši zarobljenici. Zalijepite jedan od tih flastera svakog dana i ubrzo dete i sami biti
zdravi.

To bi svakako trebalo da znači da svakog dana moram po jednoga ustrijeliti? Well! Savjet je dobar,
možda du ga se i pridržavati. No najvede bi mi zadovoljstvo bilo kada biste bili toliko blagonakloni pa
da budete prvi flaster; It's clear. Mičite se odavle i nemojte se više pred mojim očima pojavljivati!

156

Tada se vrač podrugljivo i glasno nasmijao i odgovorio:

To demo još vidjeti, stari Wabble. 'Ni meni nije do toga da jednu staru bitangu kao što ste vi ikada
opet susretnem. No ako se to ikad dogodi, naravno, sasvim protiv moje volje,moja dobrodošlica nede
biti manje prijateljska od vašeg oproštaja sada. Neka vas đavo nosi!

Prokleta bitango! Ipaliteza njim metak! — urlao je starac.

To nikome nije bilo ni na kraj pameti. Thibaut je sa svojom sqaw, koja ga je slijedila, neometano
odjahao dalje, na drugu stranu, ulijevo, dakle istim pravcem kojega se držao onda kada nas je
maloprije susreo.

Pitam se hodemo li ga zaista opet vidjeti? — rekao je Apanatschka poluglasno, kao za sebe.

Sigurno — odgovorio sam.

Postoje li kod mog bijelog brata zaista sigurni razlozi kada tako misli?

Da.

Winnetou se sada nalazio kraj nas, pa je prema tome čuo i Komančevo pitanje kao i moj odgovor, te
je nadodao:

— Dogodit de se ono što je Old Shatterhand rekao. Postoje stvari koje se unaprijed ne mogu
sasvim

tačno znati, ali tim sigurnije osjedati. Sada on ima takav predosjedaj, a i ja!

Moje puške, koje su pridonijele Old Wabbleovoj nezgodi, preuzele su dvije druge skitnice. I opet sam
morao stati na čelo kolone i uskoro smo stigli do rijeke kraj koje smo sjahali. Dok je nekolicina skitnica
pretraživala rijeku za pogodan prijelaz, skinuli su me opet s konja kako bih previo starog Wabblea. To
je iziskivalo dosta vremena i ne mogu se pohvaliti da sam svoj posao obavljao s velikom nježnošdu.
Stari bi kauboj često zaurlao glasno od boli i obasipao me pogrdnim riječima i izrazima koje je
nemogude ponoviti.

Kada sam s njime bio gotov i ponovo sjedio na konju, bio je ved i prijelaz pronađen. Pregazili smo
rijeku, a sa druge strane išli duž vode sve dok nismo stigli do mjesta gdje su se oba rukava sastajala.
Obišli smo luk rječice South te se držali pravca zapad-sjeverozapad ravno preko prerije o kojoj je
govorio Kolma Puschi.

Prerija nije bila ravna, ved se blago uzdizala ponegdje ispresijecana udubljenjima. Na toj površini rasle
su skupine grmlja slične nekom parku. Tu je bilo u izobilju divljih purana, a skitnice su ih nalovile oko
pola tuceta. Samo kako! Bila je prava sramota kako su pucali!

U kasnim popodnevnim satovima ugledali smo ravno ispred sebe jednu uzvišicu. Bila je to sigurno
ona u čijem su podnožju bili izvori među kojima sam imao da tragam za onim koji je ležao najbliže
prema sjeveru. Zbog toga sam najprije išao više udesno, a zatim opet ulijevo, i to onda kada se brdo
pred nama nalazilo tačno na jugu. Ovako smo najprije morali da ugledamo onaj ved spomenuti izvor.

157

Bio sam radoznao da li de se utvrditi oštroumnost Kolme Puschija i hode li položaj i prostor oko izvora
biti povoljan za naš današnji naum.

Što smo se više približavali, to smo jasnije vidjeli da je brdo šumovito i da je nekoliko jezičaka te šume
dopiralo čak do nas. Ved je počeo i mrak da se spušta kada smo stigli do neke male vode i u galopu
produžili uzvodno kako bi još prije mraka stigli do njezinog izvora. Stigli smo do svog cilja upravo kada
se počeo gasiti zadnji odsjev sumraka. To mi je bilo drago, jer u slučaju da im se ovo mjesto ne svidi,
skitnice više nisu mogle pomišljati po mrkljoj nodi da traže drugo.

Nisam tačno znao jesmo li kod onog izvora na koji je mislio Kolma Puschi. Pretpostavljao sam da
jesmo. Izvirao je ispod male hrpe kamenja koja je bila prekrivena mahovinom, i to na jednom
tijesnom travnjaku koji su grmlje i stabla razdijelila na tri dijela. Sva ta tri dijela bila su dovoljna jedino
za nas i za naše konje i ni za što više, a to je veoma otežavalo nadziranje. Nama je to moglo biti samo
milo. Old Wabbleovu oku taj nepovoljan položaj nije mogao izmadi te je, sjahavši s konja, rekao
mrzovoljnim glasom:

Ovo mi se logorište ne sviđa. Da nije ved pao mrak, odjahali bismo dalje dok bolje ne nađemo.

A zbog čega ne bi bilo povoljno? — upita Redy.

Zbog zarobljenika. Tko de ih čuvati? Ovdje su nam odjednom potrebna tri stražara!

Pshaw! A zašto postoje spone? Treba ih skinuti s konja! Čim legnu, možemo biti sigurni i pouzdani!

Ali ovdje je potrebno da se podijelimo u tri odreda. Ovo se mjesto sastoji od tri dijela!

U središnji dio demo smjestiti sve zarobljenike.

A konji?

Njih demo otjerati napolje, na slobodno mjesto, i tamo demo ih privezati. Za to de biti dovoljan jedan
stražar, a jedan za zarobljenike.

Da, ako zapalimo dvije vatre!

— I to nije potrebno! Odmah dete vidjeti da sam u pravu.

Skinuli su nas s konja, ponovno vezali i odveli nas do središnjeg dijela. Tada je Redy naredio da zapale
veliku vatru na onom mjestu gdje su se sva tri dijela spajala, pa je vatra osvjetljavala sva tri. S time je
bio veoma zadovoljan, te je upitao starog Wabblea:

— No, jesam li imao pravo ili ne? Kao što vidite,

dovoljan je jedan jedini čovjek da stražari nad tim

momcima. To je sve što možete tražiti.

Starac je nešto nerazgovjetno progunđao u svoju bradu i pokazao se zadovoljan. A ja? No, i ja sam bio
zadovoljan, još zadovoljniji od njega, jer logorište nije moglo biti pogodnije za naš naum, a pogotovo
zbog smještaja kojega je Redy odredio.

158

Mene su položili u sredinu proplanka, ali sam se ubzo odvaljao do njegovog ruba. Bio je to manevar
koji je i Winnetou izveo, a na naše veselje to skitnice nisu opazile. Ležali smo s glavama uz rub grmlja,
a izabrali smo takvo mjesto gdje grmlje nije bilo gusto poredano i gdje je Kolma Puschiju bilo mogude
da ispod njega i između njega dopuže do nas. Mjesto je bilo prilično maleno. Svi naši ležali su tako
zbijeni jedan uz drugog te smo se mogli ne samo dodirivati nego i tiho sporazumijevati.

Ubrzo je cijeli zrak bio ispunjen mirisom puredeg pečenja. Skitnice su jele koliko god su mogli. Mi
nismo dobili — ništa.

— Ti nevaljalci leže tako tijesno jedan uz drugog

da se čovjek ne može zavudi među njih te ih nahraniti

— reče Old Wabble. — Neka čekaju do sutra kada

bude dan. Dotle nede umrijeti od žeđi i gladi; tit's clear!

Što se tiče gladi i žeđi, nisam bio zabrinut, jer sam bio uvjeren da demo se još tokom nodi modi s iti
najesti i napiti. Ali Dick Hammerdull, koji je i sada ležao u mojoj blizini, nije to tako mirno primio, ved
je bijesno rekao:

Kakvo ponašanje! Ničega za jelo, a ni gutljaja vode! Rado bih upoznao onoga kojemu ne bi prisjelo
zarobljeništvo! Misliš li i ti tako, Pitte Holbersu, stari rakune?

Ako ništa ne dobijem, tada ništa i ne mislim — odgovorio je dugonja. — Nadam se da de ta neugodna
situacija ubrzo prestati!

Prestala ili ne, svejedno je, važno je da joj kraj dođe. Smijem li znati šta vi na to kažete, Mr.
Shatterhande?

Mi demo vjerojatno još tokom ove nodi imati dobru puredu pečenku — odgovorio sam. — Samo
nemojte da zaspite i klonite se svega što bi moglo da pobudi sumnju kod skitnica!

Well! Tada du se mirno pokoriti. Gdje god postoji nada, samo je potrebno da se ona ostvari.

Kako se on zadovoljio tim svojim duhovitim rasuđivanjem, to i ostali nisu više ništa govorili. Bez
zavisti smo slušali kako skitnicama jelo dobro prija. Vidjeti to nismo mogli, ali smo mogli dobro čuti.

Kada je prvi stražar, koji je sjedio kraj vatre, pojeo purede meso koje je na neukusan način zubima
kidao, bili su i njegovi drugovi gotovi s jelom i spremali se na spavanje. Stari kauboj — kralj, gegajudi
se, došao je do nas i poveo sa sobom Redvja. Željeli su da pregledaju naše spone. Kada su se uvjerili
da je sve u najboljem redu, rekao mi je Cutter:

Sve je u redu, a mislim da dete i bez večere modi dobro da spavate. Sanjajte najljepše o meni!

Hvala! — odgovorio sam. — Želim i vama također što dublji i blaženiji san!

O, bitango! Vi biste se zaista veoma veselili kad bi Fred Cutter trpio velike boli i kad ne bi mogao da
spava? Ali ta vaša preuranjena radost nede se ostvariti. Moje staro tijelo je bolje i snažnije no što

159

mislite. Ja sam medvjeđe prirode i htio bih da vidim onu groznicu koja bi se usudila da me napadne. U
svakom slučaju spavat du mnogo bolje od vas!

Nasmijao se podmuklo te je rekao drugom stražaru, koji je upravo smijenio prvoga, strogim glasom s
prizvukom opomene:

— Čini mi se da je ovaj momak koji je upravo govorio pomalo obijestan. Na njega naročito
pripazi, a u slučaju da samo pokuša izvesti i jedan nepoželjan pokret, smjesta dođi k meni da me
probudiš!

On i Redy su se udaljili, a stražar je sjeo tako da me je stalno držao na oku, što mi, naravno, nije bilo
drago.

Skupili su veliku gomilu suvaraka i naslagali kraj vatre. Stražar se morao okrenuti ako je namjeravao
da ih uzme i baci na vatru. Ti su kratki trenuci bili jedini predah, jer nas tada nije promatrao, te smo ih
morali iskoristiti ako Kolma Puschi bude mogao da održi svoju riječe i da dođe do izvora. Da sam u
vezi s time i imao kakve brige, ubrzo bi nestale. Kada je stražar po drugi put otišao da potakne vatru,
začuo sam iza svojih leđa tihi šum, osjetio sam kraj uha dah nečijih usta i čuo kako mi govori:

Kolma Puschi je ovdje. Sto treba da radim?

Da čeka dok ne legnem na drugu stranu — odgovorio sam isto tako tiho. — Tada deš mi presjedi
spone na rukama i dat deš mi svoj nož!

Stražar se opet okrenuo prema nama, i po istom, skoro nečujnom šumu, znao sam da se Kolma
Puschi brzo povukao.

Vrijeme za akciju još nije došlo. Morali smo da pričekamo dok ne budemo sigurni da skitnice spavaju.
Pustio sam da prođe čitav sat, i tada se moglo naslutiti po višestrukom hrkanju, zviždanju i dobro
poznatim glasovima koji u takvim slučajevima dopiru iz grla da više nitko nije budan osim Olda
Wabblea. Uzana traka grmlja nas je dijelila od spavača. Ja ih dakle nisam mogao vidjeti. Uove ved
opisane glasove povremeno se umiješalo kratko stenjanje i jecanje. To je svakako dopiralo od
kauboja. Boljela ga je ruka. Zar da čekam dok i on ne zaspi, pa makar i na kratko vrijeme? Možda on
do jutra nede zaspati! Ne. Nismo smjeli dozvoliti da mine nod. Njegovo stenjanje mi je na sredu
kazivalo da leži s druge strane grmlja, i to na takvom mjestu sa kojeg nije mogao da vidi stražar a koji
nas je čuvao.

Ja sam se sada okrenuo na drugu stranu i položio ruke tako da naš spasilac lako dođe do njih. Uskoro
iza toga prišao je stražar vatri. Smjesta sam osjetio kako mi je kroz remenje prošla oštrica noža, a
odmah iza toga u ruku mi je bio utisnut držak. Brzo sam se uspravio i sjeo, privukao noge te i na njima
prerezao spone. Tek što sam istom brzinom stigao da ponovo legnem i da se ispružim, a stražar je ved
bio gotov s loženjem i ponovo se okrenuo prema nama. Znači, sada je trebalo čekati. Ja sam se,
međutim, ved osjedao slobodnim.

— Sada mene treba da osloboditespona! — do-

šapnuo mi je Winnetou koji je, naravno, promatrao

160

moje pokrete i njihove rezultate.

Legao je tako da su mu ruke bile prema meni okrenute. Kada je stražar prvom prilikom opet zahvatio
suvarke, bile su potrebne samo dvije sekunde — i Apačeve ruke i noge bile su slobodne. Držali smo se
tako kao da smo još uvijek sputani te sam došapnuo Apaču:

Najprije treba da svladamo stražara! Tko de to preuzeti?

Ja — odgovorio je.

Sada je bilo potrebno da se taj čovjek nečujno i bešumno onesposobi. Naši drugovi su ležali između
njega i nas. Bilo je potrebno da se preko njih preskoči. Ako bi se pri tome uzrokovao i najmanji šum i
ako bi se stražar okrenuo i pozvao u pomod, propalo bi oslobođenje naših ljudi, kako sam ja to mislio
izvesti. Za taj poduhvat je Winnetou bio pravi, a među nama svakako i jedini čovjek koji je mogao da
savlada tu teškodu. S napetošdu sam čekao na čas koji je za nas imao da bude odlučan.

Stražar je pustio da se plamen vatre smanji više nego prije. Najzad, najzad se okrenuo i pošao prema
hrpi suvaraka. Strelovitom brzinom skočio je Winnetou uvis i skokom pantere preletio preko naših
saputnika, zabio mu je koljena u leđa i zgrabio ga objema rukama za vrat. Čovjek se ukočio od straha.
Nije izveo ni jedan pokret u svoju obranu. Nije se čuo ni glasak ni najmanji uzdah. Sada sam i ja skočio
i kako Winnetou nije imao slobodne ruke, udario sam skitnicu pesnicom dva puta po glavi. Apač je
počeo polako opuštati svoje ruke da vidi uspjeh moga udarca. Tijelo momka je počelo da pada na
zemlju i opružilo se. Brzo smo ga sputali i privezali. Prvi dio našeg poduhvata je uspio!

Naši drugovi su ostali budni. Vidjeli su kako smo svladali stražara. Bududi da nisam htio govoriti, dao
sam im znak rukama da šute, a onda smo Winnetou i ja počeli da im driješimo spone, jer nismo htjeli
da ih siječemo i jer de nam kasnije biti potrebne da vežemo skitnice. Nešto mi se pri tom poslu učinilo
čudnim: Kolma Puschi kao da je propao u zemlju. Zar se taj tajanstveni čovjek opet udaljio? To demo
vidjeti!

Kada su se svi oslobođeni tiho sakupili, otpuzao sam polako s Apačem oko vatre da vidim šta je sa
skitnicama. Svi su spavali, čak je i Old Wabble ležao opružen u travi. Bio je sputan, usta su mu bila
zapušena, a do njega je sjedio — Kolma Puschi, naš spasitelj! Majstorsko djelo koje je taj Crvenokožac
izveo tako bešumno zadivilo nas je.

Svoje tamne oči upravio je prema onom mjestu odakle je znao da demo prisluškivati. Ugledavši nas
kimnuo je glavom smiješedi se. Kakva staloženost, hladnokrvnost i osjedaj sigurnostit

A sada je trebalo da se naoružamo. Bududi da su i skitnice bile tijesno priljubljene jedan uz drugog, to
su radi svoje udobnosti puške složili na kup. Samo Jedna minuta, i one su bile naše vlasništvo. Uzeo
sam svoju brzometku i držao je 'na gotovs'. Jedino je Winnetouova srebrom okovana puška ležala kraj
Redyja, jer se ovaj od nje nije htio rastati. Poput zmije otpuzao je Apač onamo i prigrabio ju je. I to je
bilo majstorsko djelo s njegove strane!

Kako smo sada svi bili naoružani, opkolili smo spavače tako da nam nijedan nije mogao umadi. Dick
Hammerdull je ponovo potaknuo vatru. Jako je zaplamtjela i obasjala sve naokolo.

— A sada je potrebno da najprije svladamo stražara

161

kraj konja — rekao sam tiho Winnetouu pokazujudi

rukom kroz grmlje.

Kolma Puschi je primijetio moj pokret rukom, tiho se dovukao do nas i saopdio:

— Bljedoliki na kojega je mislio Old Shatterhand leži svezan kod konja. Kolma Puschi ga je
puškom oborio. Neka moja brada jedan časak počekaju dok se ne vratim!

Šmugnuo je. Kada se je nakon nekoliko sekundi vratio, ugledali smo mu u rukama vedu količinu
kaiševa. Bacio ih je dolje i rekao:

— Kolma Puschi je uz put ubio jarca pa mu je

kožu isjekao u kaiševe jer je računao da de zatrebati.

Bio je to vanredan čovjek! Winnetou mu je šutke pružio ruku, a ja sam to isto učinio. Sada smo mogli
probuditi spavače koji nisu ništa slutili. Dick Hammerdull nas je zamolio da mu dopustimo da on to
učini. Kimnuli smo mu glavom odobravajudi. Širom je razjapio usta i kriknuo punim glasom. Mangupi
su se svi digli na noge. Ugledali su nas s uperenim puškama i ukočili se od straha. Jedino je Old
Wabble ostao i dalje ležedi jer je bio sputan i privezan. Iskoristivši njihovo časovito zaprepaštenje,
doviknuo sam im:

— Ruke uvis, ili demo pucati! Svi ruke uvis!

'Hands up, ruke uvis!' Kada netko začuje ove

riječi i smjesta ne podigne obje ruke uvis, dobije metak. Ponekad se dešava da samo dvojica ili trojica
drskih ljudi izvrše prepad na neki vlak. Teško onom putniku koji na poziv »hands up!« smjesta ne
digne ruke! Njega odmah ubiju. Dok jedan od pljačkaša drži sve putnike u šahu sa revolverom, drugi
ih pljačka i oni moraju držati uzdignute ruke sve dotle dok i zadnjemu ne pretraže i isprazne džepove.
Zbog tog poziva »hands up!« mnogi nisu sposobni da poduzmu bilo šta i protiv malog broja napadača
kada ih iznenade. Čak i onaj čovjek koji je inače hrabar, radije de podidi ruke nego da se lati oružja, jer
prije no što bi uspio da ga dohvati, smrtonosni metak ved bi ga pogodio u glavu.

Tako je i sada bilo! Tek što sam izrekao i po drugi put tu zapovijed, sve su se ruke digle uvis.

— Lijepo, Messieurs! — nastavio sam. — Zapamtite što du vam redi: i dalje stojte tačno ovako kao
sada! Ako bi samo jedan spustio svoju ruku prije no što svršimo sa svima, past de mrtav u travu!
Znate i sami koliko metaka izbacuje moja brzometka. Za svakoga od vas ima ona i više od jednog
metka! Dick Hammerdull i Pitt Holbers de vas vezati. O nekom otporu ne može biti ni govora. Diče,
Pitte, počnite!

Položaj je bio ozbiljan. Usebi sam se ipak veselio, a sa mnom i svi ostali, videdi pred sobom ove ljude
sa visoko uzdignutim rukama, kao da izvode slobodne vježbe ili neku društvenu igru. Nisam očekivao
nikakav otpor. Jedno za drugim svima su bile vezane ruke i noge, a zatim smo ih položili na travu.
Sada su nam remenja, koja je Kolma Puschi donio, naravno, sasvim dobro došla.

162

Puške smo spustili tek onda kada je i zadnji bio položen na travu. Naš spasilac je otišao sa Matto
Schahkom da dovede stražara koji je bio kraj konja. Pošto su ga doveli, i zvukli smo čep iz usta Oldu
Wabbleu, kao i stražaru kraj vatre.

Sada više nisu oni bili gospodari situacije, ved mi Bili su toliko utučeni da nijedan nije progovorio
riječi, jedino je Old Wabble povremeno ispustio koju psovku. Da bismo dobili više mjesta, zbili smo ih
tijesno, koliko je god mogude bilo. Tako smo došli do priličnog prostora kraj vatre. Bila su tu još dva
čitava purana, koje smo sada pripremali za sebe. Dok smo to radili, Dick Hammerdull nije mogao da
ostane miran. Sračunato je položio oba brata Holbersa jednog kraj drugog pa im je sada prišao.

— Good evening, stričevi i bratučedi! — pozdravio ih je na svoj dostojanstven i šaljiv način. —
Počašden sam što vas mogu upitati da li se još sjedate što sam vam uz put rekao?

Nije dobio odgovor.

— Stvarno! Tačno je! — kimnuo je. — Rekao sam:

Ili demo vam odletjeti, a vi dete ostati razjapljenih usta; ili demo okrenuti ražanj i zarobiti vas, a tada

de vam se usta ponovo zaklopiti. Zar nije tako, Pitte Holbersu, stari rakune? Jesam li to rekao ili
nisam?

Holbers je sjedio kraj vatre i čupao perje s purana te mu je odgovorio suhoparnim glasom:

Da, to si rekao, dragi Diče.

Dakle, tačno je! Mi smo ih uhvatili i sada leže ovdje zatvorenih usta i nemaju hrabrosti da ih ponovo
otvore. Ovi jadni đavoli izgubili su dar govora!

Nismo! — obrecnu se tada na njega Hosea. — Zbog vas još dugo nedemo izgubiti mod govora; samo
nas na miru ostavite!

Na miru? Pshaw! Vi ste do sada spavali! A to iznenadno buđenje vam se svakako učinilo neobičnim,
zar nije tako? Šta ste vi samo htjeli s tim svojim rukama u zraku? Izgledalo je kao da želite uhvatiti
zvijezdu padalicu. Baš ste zauzeli neobičan stav!

Ni vaš jučer nije bio bolji kada smo vas zarobili! Vi pak niste bili u stanju ni da ruke dignete!

To ja inače ionako ne činim jer nisam lovac zvijezda padalica. Uostalom, velepoštovani Hosea, samo
ne toliko vatreno! Viditei sami koliko je pribran i miran vaš dragi Joel! Ako sada dobro ocjenjujem, on
razmišlja o nasljedstvu mog staroga Pitta Holbersa.

Sada je i Joel prekinuo šutnju:

— Neka samo zadrži što ima! Ništa nam ne treba

od onoga koji je primao batine, jer demo i sami biti bogati. Mi demo još...

Bududi da je zastao, Dick Hammerdull se veselo nasmijao i nastavio:

163

... odjahati do rječice Squirrel i dočepati se 'bonanze'? To ste sigurno htjeli da kažete, Sir Joel,
proroče?

Da, odjahat demo! — vikao je razljudeni. — Ništa nas na svijetu ne bi moglo zadržati da to ne
učinimo! Jeste li razum jeli?

Mislim da demo vas u tome spriječiti kada vas malo postrijeljamo.

Tada biste bili ubica!

Ništa za to! Vi ste i meni rekli da nam želite život ugasiti. Ja sam tada, naravno, mislio da demo se
opet 'razgorjeti'. Je li tako, Pitte Holbersu, stari rakune?

Mislim da bi dobro bilo da držiš jezik za zubima! — poučio ga je Pitt koji je stajao kraj vatre. — Ovi
momci nisu zavrijedili da s njima govoriš. Dođi radije ovamo i pomozi mi čerupati!

Bilo da čerupam s tobom ili ne, svejedno je; neočerupani puran mi ne prija, i zbog toga du dodi!

Sjeo je uz vatru kraj svoga Pitta i pomogao mu pri poslu.

U međuvremenu se Kolma Puschi udaljio. Otišao je do svoga konja koji je negdje bio sakriven i donio
meso jarca što ga je danas ubio da nam ga pokloni. Tada je stupio pred Redvja i rekao mu:

— Bljedoliki je danas govorio o nekom smrdljivom

psu i o gamadi. Kolma Puschi mu je odgovorio da de pas goniti smrdljivu gamad dok je ne uhvati!

Redy je nešto nerazgovjetno progunđao. Indijanac produži: — Bljedoliki je Crvenokošce nazvao
bijednom bandom koja se sve više srozava Tko se dublje srozao i koga treba više prezirati? Da li
bijelca koji slično šugavom gladnom psu zagađuje cijelu zemlju lutajudi okolo kao skitn ica, ili pak
Indijanca, tog jadnika koga vječito kradu i vječito tjeraju i koji luta kroz divljinu i kuka zbog propasti
svoje nevine rase? Ti si fukara, a ja, ja sam džentlmen. Htio sam ti to redi, iako crveni ratnik ne govori
sa fukarom! Howgh!

Redy je šutio. Tada mu je Kolma Puschi okrenuo leđa i sjeo do nas. Mi smo mu od srca odobravali.
Barem je iz srca govorio meni i Winnettouu. Ostali su u ovom slučaju samo dj elomično odobravali, ali
ne opdenito. Među odnose, koji se izdaleka mogu bolje prosuđivati nego izbliza, spada i ovaj između
crvene i bijele rase. Pravi Jenki, rođeni, nije i nikada nede priznati da je kriv za propast Indijanaca, kriv
za nasilnu smrt svoga crvenog brata.

Dok smo jeli, zarobljenici su ležali mirno. Samo se povremeno začula koja tiha primjedba što ju je
jedan drugome došapnuo a da je nismo razumjeli. Bilo nam je svejedno o čemu međusobno
razgovaraju. Old Wabble se stalno bacakao s jedne strane na drugu. Njegovi uzdasi su se postepeno
pretvarali u učestalo i sve glasnije stenjanje. Osjedao je bolove, koji su svakako bili još i jači zbog
kaiševa kojima su ga Hammerdull i Holbers bili čvršde vezali nego što je to zapravo i bilo potrebno, jer
je ved i prije toga bio lakše sputan od strane Kolme Puschija. Najzad nam je ozlojeđenim glasom
doviknuo:

— Zar ne čujete koliko patim! Jeste li ljudi ili ste živoderi koji nemaju osjedaja?

164

Htio sam da ustanem i pogledam ne bi li se njegov položaj mogao olakšati a da ne bude opasan po
nas. Tada me zadržao Treskow, odmahnuo glavom i rekao:

Ne shvadam vas, Mr. Shatterhande! Čini mi se da ste htjeli podi k njemu kako biste mu pakao
pretvorili u raj. Dopuštam čovječnost koja je razumna i prihvatljiva. Vaša samilost prema tome
čovjeku je pravi grijeh!

On je zao, ali je ipak čovjek — dobacio sam.

On? Pshaw! Sjetite se samo što ste danas rekli kada ste ga htjeli da previjete: vama je bilo važno što
ste vi čovjek, a ne on. Da, vi ste čovjek, i to u odnosu na njega veoma slab čovjek. Nemojte mi zbog
toga zamjeriti! Ako sada smatrate da nisam u pravu, pođite k njemu i u ime čitavog čovječanstva
oslobodite ga spona!

Moja ruka, moja ruka! — cvilio je starac tužnim glasom.

Tada mu doviknu Hammerdull:

Samo kukaj, sovo drijemalico! što je sada sa tvojom tjelesnom snagom, tvojom veličanstvenom
medvjeđom prirodom, kojom si se maloprije hvalisao? Sada ved pjevaš za milost!

Ne za milost! — odgovorio je Old Wabble. — Treba samo da mi popustite spone!

Bile one labave ili ne, svjedno je, važno je da ti je veselje pošteno prisjelo, a to si i zavrijedio. Svaka
stvar ima svoju svrhu. Kaiševi također!

Kolma Puschi je jeo s nama ne progovorivši ni jednu riječ. On se držao gotovo šutljivije od Winnetoua
i samo je jednom, kada je bilo govora o susretu s bijelim vračem i njegovom squaw, rekao:

Kako je bljedoliki Redy uvrijedio Kolmu Puschija, krenuo sam tragovima svoje brade da se uvjerim
jesu li pošli pravim putem. Tada sam stigao do onoga mjesta gdje ste se zaustavili. Ugledao sam
tragove koje su za sobom ostavila tri konja i koji su, dolazedi s desne strane, izbili na vaš trag te se iza
toga gubili ulijevo. Da li je to bio onaj bijeli čovjek sa svojom crvenom squaw o kojem ste sada
govorili?

Da — odgovorio sam.

Taj bijelac je bio crveni Komanč. Šta on ima ovdje na sjeveru da traži kao Komanč?

To ne znamo.

Zašto je s lica izbrisao boju? Zašto nije došao kao crveni ved kao bijeli čovjek?

Sigurno zbog svoje lične sigurnosti. Kao Komanča svi bi ga bljedoliki, a još više Indijanci, smatrali za
neprijatelja.

Čini mi se da te riječi odgovaraju istini, ali Kolma Puschi ima još i nekih drugih misli.

Smijemo li ih doznati?

165

Crveni ratnik smije_ da kazuje samo one misli za koje zna da su tačne. Razmislit du!

Opružio se kao da želi spavati i privukao k sebi pušku. To sam shvatio kao znak da ne želi dalje
govoriti. Kasnije sam uvidio koliko bi bolje bilo da sam nastavio započeti razgovor. Uovom bih slučaju
svakako spomenuo i ime Thibauta, ime koje bi kod njega izazvalo nesludeni dojam.

Nakon jela ispraznili smo zarobljenicima džepove. Pošto smo uzeli predmete koje su nam bili
opljačkali, svakome smo vratili ono što nije bilo naše. Pri tome nismo bili odviše nježni prema
skitnicama, a to se nije dalo ni izbjedi. Old Wabble je bio prisvojio sve moje predmete te je bjesnio što
ih je ponovo morao vratiti. Čini mi se da su bolovi koje je osjedao bili još jači od bijesa. Stalno me je
molio da mu ih ublažim. Bio sam i odviše slabid da zazirem od Treskowljevih ukora, ali na kraju nisam
više mogao da slušam njegovo jadikovanje i rekao sam mu:

— Bit du mekši prema vama ako mi odgovorite na

moje pitanje.

Pitajte, pitajte. Govorit du! — molio je.

Vi ste me stvarno htjeli ubiti?

Da.

Kakav ste vi čovjek! Nisam svjestan da sam vam nanio i jednu jedinu nepravdu, a ipak me želite lišiti
života! Još danas ste izjavili da dete radije podnositi sve mogude bolove nego me pustiti na slobodu.
Koliko U ste samo bili ponosni što su puške dospjele u vaše vlasništvo! Mislili ste da de sada postati
vaše trajno vlasništvo, a ja sam vam proricao da du ih ubrzo opet dobiti. Sada su one ponovo moje!

Volio bih da su zajedno s vama u paklu! Platio sam zdravom rukom onih nekoliko sati kad su meni
pripadale!

I mnogim bolovima koje dete imati još da podnosite. Nemojte smatrati da ste s bolovima pri kraju!
Bili ste toliko sigurni u svoj uspjeh da ste me pozvali da vam se poslije smrti javim kao duh. Sjedate li
se još riječi kojima sam vam na to odgovorio?

Ne želim da ih čujem!

Morate! Rekao sam: 'još du vam se prije smrti pojaviti'. To se sada i obistinilo. Ovako i
najjednostavniji čovjek može da postane prorok, i to onda ako zna da dobro uvijek nadvlada zlo!
Priznajete li da ste loše postupali sa mnom?

Da, ipak da!

Hodete li napustiti vaš sadašnji put i podi boljim?

Da, da i da! Olabavite mi samo remene i okanite se tog prokletog propovijedanja! Ja nisam dijete!

Na žalost ne! Pogrešno ste protumačili ono što nazivate propovijedanjem. Čuvajte se isto tako da
moju blagost smatrate za slabost. Prema vama sam osjetio jedino sažaljenje. Samo sažalje nje. Ne bih
želio da se uljuljkujem i najmanjom nadom da du vas riječima popraviti. Od vas se odbija svaka riječ,

166

bila ona najljepša ili najpotresnija. S vama de progovoriti sasvim drugo lice, i to ne riječima ved
djelom. Ako vas njegova snaga skrha, modi du samom sebi redi da sam sve poduzeo u vezi s vašim
spasenjem. Zbog toga vam i govorim stalno. A sada dođite ovamo. Ne radi se ovdje samo o sponama,
ved mnogo više o vrudici koja vam je zahvatila ruku.

Dok su moji prijatelji legli da spavaju, preuzeo sam stražu i iskoristio cijelo vrijeme da starcu vodom
hladim ruku. Poslije mene je dobrovoljno preuzeo stražu Kolma Puschi. Kada sam napustio Olda
Wabblea da ovoga probudim, čuo sam starca kako iza mojih leđa gunđa:

— Cmolja, bedasti pastir!

Na takav način izražena zahvalnost nije me mogla uvrijediti. Nisam ni očekivao nikakav uspjeh, a ipak
mi je bilo veoma žao tog starog čovjeka jer sam smatrao da je izgubljen.

Kada su me probudili, bio je ved uveliko dan. Samo kratak pogled unaokolo bio mi je dovoljan da se
uvje¬rim da je sve u redu. Jedino je Kolma Puschi nedostajao. Poslije njega je bio na straži Matto
Schahko. Kada sam ovoga upitao, odgovorio je:

Kolma Pushi mi je rekao da ne može duže ostati. Pozvao ga je Veliki duh i otišao je odavde. Rekao je
da pozdravim Olda Shatterhanda, Winnetoua, a i Apanatchku, i da im kažem da de se ponovo vidjeti.

Da li si ga vidio kada je odjahao?

Nisam. Otišao je pješice. Nije mi bilo poznato gdje mu je konj, a nisam smio da napustim ovo mjesto
jer sam bio na straži. Ali čim se razdanilo, slijedio sam mu trag. Vodio je u šumu, do onog mjesta gdje
mu je konj bio sakriven. Ako želimo da doznamo kamo je odjahao, lako demo mu pronadi trag. Treba
li da odem da ga potražim i vama pokažem?

Ne. Da je on naš neprijatelj, morali bismo ga slijediti. Međutim,on je naš prijatelj. Da je trebalo da
doznamo cilj njegova puta, sam bi nam to rekao. Volja prijatelja se mora poštivati.

Prije no što sam za doručak uzeo od onoga mesa što nam ga je ostavio Kolma Puschi, otišao sam do
mjesta gdje su konji bili privezani. Stajali su na travnatoj uvali koja se nalazila između jezičaka šume
što smo ih jučer spomenuli. Usvitanje su bili onamo odvedeni. S ovog mjesta se pružao pogled
daleko prema sjeveru odakle smo bili došli. Gledao sam u tom pravcu

i primijetio tri tačke koje su se približavale našem logorištu. Ubrzo su postale vede te sam prepoznao
dvojicu jahača i njihova tovarnog konja. Zar je to Thibaut i njegova squaw koji su jučer odjahali u
pravcu jugo¬zapada? Ako je ova moja slutnja bila ispravna, što ih je navelo da se vrate i slijede naš
trag?

Smjesta sam se vratio u logorište da obavijestim Winnetoua.

— Nema nikakvih drugih razloga osim njegove mržnje — rekao je. — Tibo-taka hode da zna da li
je Old Shatterhand ved mrtav ili još živ. Mi demo se sakriti.

167

Zavukli smo se iza grmlja i čekali. Nije dugo potrajalo kad smo začuli topot jednog konja. Ženu s
tovarnim konjem Thibaut je ostavio malo podalje te je sam došao do izvora da izvidi. Ugledao je Olda
Wabblea i skitnice kako leže sputani na zemlji te je iznenađeno uzviknuo:
— Do vraga! Vidim li zaista dobro! Vi ste vezani?
A gdje su oni momci koji su juče bili vaši zarobljenici?
Old Wabble nije znao da smo očekivali dolazak toga čovjeka i da smo se samo zbog njega prividno
sakrili. Doviknuo mu je brzim i potmulim glasom:
— Vi ovdje? Ah, vi! Brzo dolje s konja, oslobodite
nas spona!
Da vas oslobodim? Mislim da me smatrate za svoga neprijatelja!
Besmislica! To sam jučer samo onako govorio. Budite brzi!
A gdje su vaši zarobljenici?
Oni su se nodu oslobodili i iznenadili nas. Nemojte toliko oklijevati, ved nas odriješite, odriješite nas!
A gdje su oni? Ako dođu pa me iznenade!
Budete li brzi, bit demo slobodni, pa demo ih pobiti!
Well! Naročito mi je na putu taj Old Shatterhand. On mora bezuvjetno nestati čim ga netko ugrabi, ali
ni trenutka kasnije jer bi mogao da opet pobjegne. Dakle, budite slobodni!
Kad je to rekao, sišao je s konja i prišao Oldu Wabbleu. Ved je i nož izvukao. I upravo je u tom času
Dick Hammerdull uperio cijev puške iz grmlja njemu ravno u oči i viknuo:
Mr. Tibo-taka, pričekajtejoš malo! Uovom grmlju se nalaze još neki ljudi!
Proklet bio! Prekasno! — psovao je bijesno Old Wabble.
Thibaut je ustuknuo nekoliko koraka te rekao:
Tko je u tom grmlju! Sklonitepušku!
Svejedno je tko je u njemu. Da li du skloniti pušku ili ne, svejedno je. Međutim, ona de okinuti ako
smjesta ne bacite nož na zemlju! Brojat du samo do tri. Dakle, jedan... dva ...
Thibaut je odbacio nož te se povukao toliko daleko unazad dok se izme đu njega i opasnog grma nije
našao konj. Sada je doviknuo:
Sklonite ved jednom tu svoju pušku! Ne želim da s vama imam ikakve veze. Smjesta du odjahati!
Smjesta? Ne, dragi prijatelju. Ostanite samo još jedan časak! Ima ovdje ljudi koji bi vam rado rekli
dobro jutro.

168

Tko to? I gdje?
Odmah iza vaših leđa.
Thibaut se brzo okrenuo i ugledao nas. Dok je sa Hammerdullom govorio, tiho smo stupili pred
grmlje. Prišao sam mu sasvim blizu i rekao:
Dakle, treba da me nestane! Čini mi se da me samo dijelom poznajete, ali ne sasvim. Kako bi bilo,
Monsieur Thibaut, da izmijenimo uloge pa da vas nestane?
AH devils! To nedete učiniti! Nisam vam ništa uradio!
Htjeli ste da mi skratite život. To je dovoljno. Zakoni prerije su vam dobro poznati!
To je s moje strane bila samo šala, Mr. Shatterhande!
Pa i ja se s vama samo šalim. Evo ovdje leži još nekoliko remenova. Pružite ovamo ruke! Bit dete
sputani, tačno onako kao i skitnice.
Nije mogude!
— Ne samo da je mogude ved de se zaista odmah
i dogoditi. Pitte Holbersu i Diče Hammerdulle, vežite
ga! Bude li se opirao, primit de od mene metak. Ako
su rekli da me treba ustrijeliti čim me uhvate, tada
ni kod mene nema okolišanja. Dakle, brzo!
Prišao je i Hammerdull. On i Holbers svezali su muškarca koji se nije usudio da pruži otpor; barem ne
činom, ali se zato riječima znao izvanredno opirati.
To je nasilje koje nedetemodi opravdati, Messieurs. Ovo stvarno nisam zavrijedio!
Cak ni zbog onoga što ste jučer savjetovali Olda Wabblea da svakog dana po jednoga od naših
ustrijeli?
A i to je bila samo šala!
Dini mi se da ste vi velika šaljivčina pa bi čovjek mogao zaključiti da je razgovor s vama veoma
ugodan. Zbog toga demo vas i zadržati, a uvidjet dete da de to najbolje uspjeti uz pomod ovih kaiševa.
Šala za šalu. To je sasvim na mjestu!
Ali ja nisam sam!
To mi znamo. Tamo napolju čeka vaša squaw.
Zar dete i nju vezati?

169

Ne. Takve šale ne pravimo s damama. Dočekat demo je kudikamo bol je od dobrodošlog gosta. Sve
zavisi od vašeg držanja kakvu demo odluku donijeti. Budete li se pokorili, možda nede biti potrebno
da se bilo čega bojite. — Položite ga podalje, a ne kraj skitnica!

Well! Sila je jača od pravde. Ja se, dakle, moram pokoriti!

Položili su ga podalje od ostalih zarobljenika kako ne bi mogao s njima da razgovara. Tada smo
Winnetou i ja napustili logorište da potražimo squaw. Bila se zaustavila kraj naših konja, još uvijek u
sedlu, a rukom pridržavala uzde tovarnog konja. Naš dolazak na nju nije ni najmanje djelovao. Držala
se kao da uopde i ne postojimo. Odveli smo je do izvora gdje je bez naših uputa si šla sa konja i sjela
kraj Thibauta. Izgleda kao da uopde nije primijetila da je sputan.

Tovarnog smo konja napolju ostavili. Njezinog konja kao i Thibautova jahadeg konja ponovo sam
odveo napolje. Nije morao da vidi kako pretražujemo njegov prtljag. Postojala je mogudnost da demo
nešto nadi što bi za nas bilo od koristi. Kad sam se vradao izvoru, primij etio sam da su Redy i Treskow
vodili neku prepirku. Ovaj je opet zastupao svoja pravnička gledišta, a pri tome se uzrujavao, dok su
ostali s iščekivanjem mirno sjedili. Doviknuo mi je:

Zamislite samo, Mr. Shatterhande, Bedy zahtijeva da bude pušten na slobodu! Šta kažate na to?

U ovom času ništa. Kasnije du se složiti s mišljenjem Winnetoua.

Na taj način se kredemo u krugu. Što misli Winnetou?

Ono što je pravo.

Lijepo! Slažem se! Međutim, zakon kaže da...

Pshaw! — prekinuo sam ga. — Mi ovdje nismo pravnici, ved za sada i prije svega gladni ljudi. Pustite
da najprije jedemo!

Oh, da jedemo! Time želite da stvar zaobiđete!

Nikako! Time vam želim samo pokazati što je prema mojim nazorima pravnički.

Pa, šta?

Sinod su skitnice jele, a mi nismo dobili ništa. Sada demo jesti mi, a oni nede ništa dobiti. Zar to nije
pravnički postupak kakav se samo zamisliti može?

Odnio vas... đavo, umalo što i sam nisam rekao! Mogao bih se u svoju glavu kladiti da biste bili u
stanju da ove momke pustite da pobjegnu!

Ja se nedu kladiti jer znam da de se dogoditi ono što je pravo.

Jelo nam je dobro prijalo i squaw smo dali svoje najbolje zalogaje. Uzela ih je iz ruku Apanatschke a
da ga nije prepoznala. Drugi nisu ništa dobili. Kada smo ja i Winnetou svršili, krenuli smo obojica
napolje da pregledamo Thibautov prtljag. Na konju je bilo natovareno hrane, ne koliko ženskih haljina,
malo rublja i slično. Ovdje nismo pronašli ništa naročito. Na ženinom konju također nismo ništa
otkrili. Sada smo pošli do Thibautova konja.

170

Na obluku mu je visila puška. Ubisagama s desne strane nalazila se nabijena kubura i limena kutijica s
raznim bojama, vjerojatno za premazivanje lica, i ništa više. Uonima s lijeve strane našli smo
metke,pribor za brijanje i sapun, i opet jednu limenu kutijicu, no mnogo tanju od one prijašnje. Unjoj
se nalazio dugački, uzani, četverouglasti, veoma dobro izrađen, bijeli komad kože, a na njemu crvene
crte i obilježja.

— Ah, 'koža koja govori', kao što Crvenokošci kažu!

— rekao sam Winnetouu. — To de nas možda dovesti do nekog otkrida.

— Neka mi je moj brat pokaže! — rekao je.

Pružio sam mu je. Dugo ju je i pažljivo razgledao, odmahnuo glavom, ponovo je razgledao, i opet
odmahnuo, pa najzad rekao:

— To je neko pismo koje samo napola mogu protumačiti. Pisano je znacima kakvim se služe
crveni ljudi, jer je urezano vrškom noža i obojeno cinoberom.

Koža predstavlja zemljopisnu kartu, a ove silne krivudave crte treba da predstavljaju rijeke. Tu je
rijeka Republican, ovdje dvostruki Salamon. Onda dolazi Arkansas, sa malenom rijekom Sandy i
rijekom Rush, iza toga rijeke Adobe i Horse, na jugu rijeka Apishapa i rijeka Huerfano. I ovako se niže
rijeka za rijekom, pa sve gore do San Louis parka. Sve su mi ove rijeke poznate. No među njima se
nalaze znakovi koje ne razumijem, tačke, križevi raznih oblika, krugovi, trokuti, četverokuti i druge
figure. Poredane su na karti ondje gdje u stvarnosti nema ni jednog grada ni kude. Ne mogu da
odgonetam što bi mogli da znače svi ti znaci.

Vratio mi je kožu koja je zaista bila s velikom pažnjom i vještinom gravirana i bojadisana. I najmanja,
najfinija crta bila je sasvim vidljiva. Ni ja nisam uspio da protumačim te znakove sve dok nisam
okrenuo kožu. Tu su opet bili isti znaci, i to jedan ispod drugog. Kraj njih su stajala imena, i to ne
imena mjesta, ved imena lica. Veoma čudnovato! Dugo sam i uzaludno razmišljao i razmišljao dok mi
konačno nije udarilo u oči da su neka od tih imena bila imena svetaca. Sada mi je bilo jasno! Izvadio
sam bilježnicu u kojoj se nalazio i kalendar, usporedio sam imena s udaljenošdu između znakova na
karti i tada sam mogao dati Apaču objašnjenje:

— Ovo pismo je pisano vraču, i ono treba da mu kaže gdje de i kojega dana susresti pošiljaoca.
Da je ovdje naveo uobičajene dane u mjesecu, sve bi se otkrilo. Kao što sam ti ved prije objasnio,
kršdani označavaju sve dane u godini imenima pobožnih ili svetih muškaraca ili žena koji su ved
odavno umrli. Pisac pisma je odabrao ove znakove. Odgonetavanje je zbog toga dvostruko otežano,
jer imena nisu navedena na karti, ved na poleđini. Evo ovdje stoji: Egidius, Rosa, Regina, Protus,
Eulogius, Josip i Thela. Oni označavaju 1, 4, 7, 11, 13, 18. i 23. septembra. Tih de dana pisac pisma biti
ondje gdje se nalaze znakovi na karti, a koji su protumačeni imenima. Sada imamo u rukama čitav
plan puta pošiljaoca i primaoca s oznakama mjesta i vremena.

Potpuno shvadam svoga brata, samo ne znam koje dane u godini označavaju ta muška i ženska imena

Ništa zato, glavno je da ja znam. Ova koža može da nam bude od velike koristi. Zadržati je međutim
ne smijemo.

171

Zašto?
Tibo-taka ne smije da posumlja da znamo za njegov put.
Tada moj bijeli brat mora da prepiše pismo s kože!
Da, to du smjesta učiniti.
Winnetou mi je pridržao pismo, a ja sam ga prenio tačno u svoju bilježnicu, dok mi je sedlo poslužilo
kao podloga. Tada smo kožu vratili u limenu kutiju i ponovo je stavili u bisage. Nakon toga smo se
vratili u logorište.
Upravo u času. kada smo namjeravali da obiđemo zadnji grm, u susret nam je dolazila squaw.
Napustila je logor a da je Thibaut nije mogao u tome spriječiti jer je bio sputan. Na riječi kojima je
pozivao ženu da se vrati nije obradala nikakvu pažnju. Dok je prolazila kraj nas visoko uzdignute glave,
ali ipak oborena pogleda, na nas nije obradala nikakvu pažnju. Sporim i odmjerenim korakom
produžila je dalje i u tom času sličila mjesečarki. Ja sam se okrenuo i pošao za njom. Zaustavila se,
odlomila vitku grančicu i obavila je oko glave. Uputio sam joj neka pitanja a da nisam dobio odgovora.
Bit de da me nije čula. Znao sam da de mi u tome pomodi samo neka njoj poznata riječ te sam je
upitao:
— Da li je to tvoj Myrtle-wreath?
Tada je podigla oči prema meni i odgovorila muklim glasom:
To je moj Myrtle-wreath.
Tko ti je poklonio ovaj Myrtle-wreath?
Moj Wawa Derrick.
Da li je Tahua Bender imala također Myrtle-wreath?
Imala je! — kimnula je smiješedi se.
Da li istoga dana kada si ga i ti imala? —i Ne. Mnogo, mnogo ranije!
Da li si je vidjela sa njezinim Myrtle-wreathom?
Da, Tahua je bila veoma lijepa, veoma lijepa! Slijededi svoje vlastite misli upitao sam dalje, iako
to zvuči pomalo čudnovato:
— Da li si vidjela jedan frak?
Frak... da! — odgovorila je nakon poduljeg razmišljanja.
Svadbeni frak?
Tada je zapljeskala rukama, sva sretna se nasmijala i uzviknula:

172

Svadbeni frak! Lijep! Sa jednim cvijetom!
Tko ga je nosio? Tko ga je imao na sebi?
Tibo-taka.
— A ti si do njega stajala?
— Kraj Tibo-take — kimnula je. — Moja ruka u
njegovoj ruci. Tada...
Njezinim tijelom je prošao trzaj i kao da ju je odjednom uhvatila groza. Dalje više nije govorila. Moja
slijededa pitanja ostala su bez odgovora. Tada sam se sjetio da je Matto Schahko pričao kako je Tibo -
taka, kada je stigao kod Osaga, imao zavijenu ruku. Slijedio sam opet svoje misli i dalje se raspitivao:
A frak je postao crven?
Crven — kimnula je, zgrozivši se.
Od vina?
Ne od vina, ved od krvi!
Tvoje krvi?
Tibo-takine krvi.
Jesu li ga uboli?
Ne nožem!
Znači, pucali su?
Metkom.
Tko?
Wawa Derrick. O, o, o! Krvi, mnogo krvi, veoma mnogo krvi!
Veoma se uzbudila i pobjegla od mene. Pošao sam za njom. Ona me je izbjegavala vičudi od straha, te
sam bio prisiljen da odustanem od daljnjeg ispitivanja. Sada sam bio uvj eren da je na dan njezinog
vjenčanja iskrsnuo takav događaj zbog kojeg je pomjerila pamedu. Njezin je vjerenik bio Tibaut,
zločinac. Da nije možda toga dana bio raskrinkan i da nije možda njezin brat pucao u njega? Da nije
Thibaut možda zbog toga kasnije ubio njezinog brata? Osjedao sam prema toj nesretnici d uboko
sažaljenje jer je ludilo svakako bilo neizlječivo, pogotovo Što se taj događaj odigrao pred nekih
trideset godina. Na osnovu fraka moglo se zaključiti da se svadbeni pir proslavio, ili je trebalo da se
proslavi u veoma pristojnom društvu, iako je nevjesta pripadala crvenojrasi. Bila je kršdanka, sestra
čuvenog crvenog propovjednika. To je dovoljno objašnjavalo.

173

Čini se da je i njezina sestra Tahua bila dobro udata. Možda je ta luda žena upoznala svog vjerenika
kod sestre. Šteta što nisam danas uspio više da doznam!

Ostavio sam je kod njezinog konja s kojim se počela igrati kao dijete. Vratio sam se u logorište u koje
je ved prije mene stigao Winnetou. Kad sam došao, sve su oči bile uperene u mene. Po tome sam
zaključio da su me čekali.

— Konačno, konačno! — doviknu mi Redy.

— Gdje ste bili? Potrebno je da se dogovorimo u vezi s našim puštanjem na slobodu! A vi ste nas
ostavili!

Treskow mu je smjesta razjasnio:

Prije no Što o tome počnemo razgovarati, moramo se dogovoriti o vašoj kazni!

Kazna! Oho! Sta smo vam uradili?

Izvršili ste na nas prepad i zarobili nas, opljačkali, vezali i dovukli ovamo! Zar to ne znači nešto? Za to
se ide u zatvor.

O!? Da nas možda ne mislite otpremiti u Sing--sing? Pokušajte!

Ovdje se ne prave nikakvi pokusi, ved se izriču presude koje se odmah i izvršavaju. Sud de se odmah
okupiti.

To mi ne priznajemo!

Tome se možemo samo nasmijati! Dođite, Mr. Shatterhande! Ne smijemo odugovlačiti s presudom.
Nadam se da nam se nedete ispriječiti opet s kojim od onih vaših humanih poteza. Ovi momci to nisu
zavrijedili!

U tome je stvarno bio u pravu. Ovo ne može prodi bez kazne, ali samo kakve? Zatvor? Nema ga.
Novčana kazna? Ovi ljudi nemaju ništa. Da im oduzmemo konje i oružje? Utom bi slučaju bili
izgubljeni i mi bismo u njihovim očima bih lopovi. Batine? Hm, da, to je veoma koristan lijek! Kakav je
uopde moj stav u vezi s batinama kao kaznom? Ona je za svakog čovjeka koji ima još morala strašna.
Ona bi ga mogla čak i sasvim uništiti. No otac kažnjava svoje dijete batinama, a učitelj svoga učenika
baš zato da u njemu očvrsne moral! Da li je takvo dijete lošije, opasnije i manje časno od zločinca koji
se ne smije tudi, iako je dvadeset puta odsjedio u zatvoru, i čim je na slobodi, ponovo ide u lov? Ako
pak okrutan otac svoje od gladi iznemoglo dijete tjednima drži privezano za nogu stola i bez ikakva
razloga iz dana u dan batina, udara vilama, izuvačama i praznim pivskim bocama — što se dešavalo —
i zbog toga bude osuđen na nekoliko mjeseci zatvora, onda vas pitam odgovara li ta kazna njegovoj
okrutnosti i zvjerstvu? Takav je čovjek zaista životinja! On u zatvoru ima besplatan stan, dovoljnu
hranu, toplu odjedu, mir, čistodu i mnogo šta, a može čak i knjige da čita. Takav čovjek mirno odleži i
nekoliko mjeseci pa se nakon toga smije! Ne, sa takvom se životinjom mora postupati kao sa
životinjom! Batine, batine, pa još kakve batine, i to po mogudnosti batine svakog dana, to bi za njega
bilo jedino ispravno. Ovdje bi čovječnost samo još pogoršala zlo.

174

Ili uzmimo na primjer ženu pijanicu koja svoju djecu namjerno i đavolskom istrajnošdu pretvara u
bogalje kako bi s njima prosjačila ili ih za novac pozajmila prosjacima. Šta bi ovdje bilo ispravno: da li
povremeni zatvor po svim pravilima i propisima sudskih kazni, ili pak kazna zatvorom uz poštene
batine? Tko se kao čovjek ogriješi, taj neka bude i ljudski kažnjen. Za te ljude bi osim zatvora morale
da postoje i batine! To je mišljenje čovjeka koji s ulice podigne svaku korisnu bubu i sklanja je tamo
gdje je nitko ne može zgaziti, mišljenje lutajudeg Zapadnjaka koji na svakom koraku vodi računa o
onome što de se kasnije o njemu govoriti, naime: »bio je to dobar čovjek«, i najzad mišljenje pisca
koji svoja djela piše s namjerom da širi vječitu ljubav!

Dakle, skitnice treba da dobiju batine! Priznajem da mi je to bilo odvratno iako sam bio za to. Drugog
rješenja nije bilo, i oni su ih zaslužili.

Winnetou je, izgleda, nagađao o čemu sam razmišljao i dvoumio. Oko njegovih usana zatitrao je
energičan i gotovo strog osmijeh te me je upitao:

Da li moj brat možda ne želi oprostiti?

Ne — odgovorio sam. — U tom slučaju samo bismo im još pomogli u njihovoj zlodi. Samo kako da ih
kaznimo?

Batinom! Howgh!

Kada kaže »howgh«, tada je stvar riješena. Tu ne bi koristilo nikakvo protivljenje. Treskowje smjesta
upao i odobravajudi rekao:

— Da, batinom! To je ono što im treba. Sve bi drugo bilo nekorisno, a možda čak i štetno. Zar nije
tako, Mr. Hammerdulle?

— Tako je, batinajmo ih! — odgovorio je debeljko.

— A Hosea i Joel, ta dva brata s pobožnim imenima, moraju prvi dodi na red. Neka dobiju batine
umjesto novca zbog kojeg su se smijali. Da možda ne misliš zaštititi svoje bratučede, Pitte Holbersu,
stari rakune?

Nije mi ni na kraj pameti! — odgovorio je dugonja.

Tvoje srodstvo s njima pošteno demo upisati u njihov registar u kojemu nema listova. Zapisat demo to
tako debelo i modro da to nikada nede modi izbrisati! Howgh. Ja sam rekao.

Morali smo se nasmijati njegovom oduševljenju kao i njegovom načinu izražavanja. I ostali su se
suglasili, jedino je Osaga rekao:

Matto Schahko moli da mu dozvolite da šuti.

Zašto? — pitao sam.

Zato što je i on bio vaš neprijatelj i što vam je i on želio smrt.

175

Ali sada si ti naš prijatelj. I tebe su skitnice napale i opljačkale. Namjeru koju nisi uopde do kraja izveo
bio si poduzeo kao poglavica svog plemena i kao ratnik. Ovi ovdje su ne časni i propali, iz društva
izopdeni subjekti u kojima postoji još samo jedan osjedaj, i to osjedaj za batine.

Kada Old Shatterhand ovako govori, neka čuje i moje mišljenje: neka svima, od prvog do zadnjeg,
bude dozvoljen taj osjedaj!

Lijepo! Svi se slažemo! — uzviknuo je Hammerdull. — Dođi, dragi Pitte, da pripremimo svirale kako bi
počela glazba!

Obojica ustadoše i udaljiše se da potraže odgovarajude prude. Nismo tako glasno govorili da bi nas
skitnice razumjele. Primijetivši sada da je naše vijedanje završeno, Redy se počeo raspitivati, i to na
takav način koji nije pristajao njegovom položaju:

No, šta je? Kada dete nas odriješiti?

Kada budemo raspoloženi — odgovorio je Treskow. — Za sada još nismo.

Dokle demo još ovdje ležati? Želimo da odemo!

Ništa nas se ne tiče što vi želite. Danas ide sve po našoj volji!

Mi smo slobodni Zapadnjaci. Zapamtite to! Ako to ne mislite uzeti u obzir, imat demo još prilike da o
tome razgovaramo!

Bitango! Misliš li da se danas praviš još smješnijim nego što si jučer bio kada si se pravio važan kao da
nas možeš poput kakvih pasa voditi na uzici kuda god te je volja! Zar ti tvoj mozak nije rekao da nam
je ved jedan sat nakon vašeg prepada bilo poznato i vrijeme i mjesto našeg oslobođenja? 'Smrdljivo
pseto', kako si nazvao Kolmu Puschija, susrelo nas je iz sračunatih pobuda. Želio je da se uvjeri da li
demo vas stvarno odvesti do klopke u kojoj smo vas, purane, htjeli da ulovimo. Što ti to sve nisi
primijetio i dokučio, to pokazuje da si primjer bezgranične gluposti. A sada si se čak sjetio da nam
prijetiš! Vi, jadni stvorovi! Svirale se ved sijeku i uz njih dete ubrzo plesati i pjevati! Kako vi u vašoj
gluposti sigurno ne znate o čemu se radi, želim vam to objasniti, ali bez usporedbe: sijeku se palice,
jer dete dobiti batina, slatkih batina, toliko batina dok njima ne istjeramo iz vas svu vašu glupost.
Tako, sada znate što vas čeka!

Ovaj podulji govor žestoko oduševljenog pravnika djelovao je na njih tako da je to ispod časti da
pišemo. Mislio sam da je mnogo bolje ako što više skratim iščekivanje koje je za skitnice bilo veoma
neugodno. Dick Hammerdull je upro iz sve snage i sav se predao svom poslu, te se na kraju kupao u
vlastitom znoju. A i Pitt Holbers se tako savršeno služio »bolnim sviralama«, u što ni sam nije
vjerovao.

Posao je bio odlično obavljen, pa su skitnice zbog toga izgledale raščerupane, a njihovo duševno
stanje najbolje kazuje izraz »kiptjeli su od želje za osvetom«, kako se ovdje obično kaže. Olda
Wabblea su mimoišle batine, što je imao da zahvali samo meni. Nisam htio da se taj ionako ved
ranjeni starac batina. Međutim, on nije smatrao za vrijedno da mi se zahvali, ved je zajedno sa
skitnicama psovao tko de više. Thibaut je izigravao gledaoca koji s time nema veze, no ipak mu ne bi

176

ništa naškodilo da je i on dobio svoj dio batina. Čuvao sam ga za kasniju priliku i čekao vrijeme kada
du ga modi pošteno zgrabiti.
Kada smo počeli da se spremamo za polazak, zamolio me je Apanatschka da ipak povedemo squaw sa
sobom, jer više nismo zarobljeni i jer se jedino od Tibo-take mogao očekivati otpor. Teškom mi je
mukom uspjelo da ga odvratim od te njegove želje. Žena nam je mogla samo smetati. Kako nam je
daljnji put njezinog muža bio poznat, bili smo sigurni da demo je ubrzo opet sresti. I Matto Schahko se
složio s time da se vrač za sada pusti nekažnjen.
Sada smo opet postali vlasnici svih svojih stvari. Nikome nije nedostajala ni najmanja stvar. Pravda je
bila zadovoljena, ukoliko su to okolnosti dozvoljavale, te smo zadovoljni napustili izvor u sasvim
drugom raspoloženju nego onda kada smo dolazili. Manje zadovoljni bili su oni koje smo ostavili
ovdje. Ostavili smo ih da leže sputani. Neka se iza našeg odlaska oslobode spona kako god znaju. Zelje
koje su nam uputili ni u kom slučaju nisu bile srdačne. Old Wabble mi je na kraju, unatoč svojoj
prelomljenojruci, prijetio osvetom i smrdu. Da mi nije ved odavno bilo jasno, trebalo je da sada
uvidim kako je svaki ljudski osjedaj njemu suvišan. Bio je toliko okorio da ga ne bi nitko uspio ni za
jedan jedini časak da omekša. Da netko može biti takav, u to ne bih nikada mogao vjerovati!
Prije nego što smo uzjahali, Apanatschka je pokušao da od žene koja je stajala kod konja dobije koju
riječ u znak rastanka, no bilo je uzaludno. Ona ga nije prepoznala i pred njim je ustuknula kao da joj je
neprijatelj. Tek kada smo krenuli, učinilo nam se da je na nas obratila pažnju. Trčala je čitav komad
puta za nama, skinula zelenu granu s glave i neprestano mašudi njome vikala:
— To je moj Myrrtle-wreath; to je moj Mvrtle-wreath!

SEDMO POGLAVLJE BORBA CIKLOPA

Naše jučerašnje putovanje od kampa do izvora daleko nas je odvelo od našeg pravca. Sada je bilo
potrebno da po mogudnosti nadoknadimo ovaj zaobilazak te smo morali da odjašemo onamo kamo
inače ne bismo dospjeli i gdje smo u svojoj fantaziji bili smjestili »bonanzu«, naime do rijeke Squirrel.
Kada je to čuo Dick Hammerdull, najprije se uozbiljio, ali se odmah iza toga nasmijao i rekao:
Nadajmo se da nede biti toliko budalasti!
Tko? — upitao je Treskow, koji je jahao pored njega.
Skitnice.
Zašto budalasti?
Zato da nas slijede do te rijeke!

177

Tada bi još i više batina za vrijedili no što su dobili! I sami moraju uvidjeti da ta »bonanza« uopde ne
postoji.

Da uvide? Kažem vam, Mr. Treskowe, ako netko promaši ovako kao oni, onda nisu sposobni da bilo
šta uvide. Kladim se da oni još uvijek smatraju taj naš krivi novac za pravu paru!

U slučaju da ste sada u pravu, oni de tada, naravno podi za nama. Bit de potrebno da pripazimo kako
nas ne bi pronašli.

I ja sasvim isto misli. Da li i vi, Mr. Shatterhanđe?

Da — odgovorio sam. — Kod njih postoje čak i dva razloga da nas slijede.

— Dva? — Ja znam samo jedan, naime »bonanzu«. Sigurno i vi pretpostavljate da su oni još i
sada uvjereni da to nalazište postoji?

— Da. Ti se ljudi i unatoč svojoj gluposti smatraju veoma mudri. Potpuno su uvjereni u to da
»bonanza« stvarno postoji, pogotovo zato što ih nismo ismijali u času kada su podlegli varci.

— Znači da je to jedan od razloga zbog kojeg de za nama krenuti. A drugi?

— Jasno, zbog osvete.

— Da, tako je. Sigurno u njima kuha kao u par¬nom kotlu. Na to nisam mislio. Zbog toga de
pojuriti svim snagama za našim tragom i nastojati da nas sustignu.

— Samo što im to nede uspjeti! Prije svega naši su konji bolji od njihovih. A onda, prodi de dosta
vremena dok budu mogli da napuste potok.

— Da, trebat de dosta vremena dok jednom od njih ne uspije da se oslobodi remenja, a i ostale
da odriješi.

— Na squaw se naravno ne mogu osloniti, iako nije vezana. Uslučaju da je pokušaju nagovoriti
da ih oslobodi spona, vjerojatno de samo da odmahne glavom i otidi de dalje. A šta onda kada budu
slobodni i uzjaše konje? Hm!

Hamerdull je razumio što znači to »hm«! Opširnije je nadopunio moje riječi:

— Čak ni tada im nede sve uspjeti tako brzo kao što bi to željeli, jer im je sigurno onaj dio tijela
postao naročito osjetljiv zbog batina, koji kod jahača ne smije biti. Ja im to od srca želim. Zar ti ne
želiš, Pitte

Holbersu, stari rakune?

Upitani je odgovorio:

— Dragi Diče, ako misliš da su na dotičnom mjestu postali osjetljiviji, tada se slažem. Smatram
da i ti ne bi prošao bolje.

— Pfuj! Ja nikada ne bih dozvolio da me netko batina!

178

— Uvjeren sam, kad bi te uhvatili, da bi te isto tako izbatinali kao što si ti njih.
— Bio ja batinan ili ne bio, svejedno je, jer se samo po sebi razumije da im u životu nede nikada
uspjeti da me se dočepaju.
— Pshaw! Pa ved su te imali!
— Zatvori taj svoj kljun i nemoj me bez potrebe ljutiti! Znaš i sam da sam vrlo osjetljivih živaca
kad se toga tiče!
— Da, debeli su ti kao kabel!
— A zar su možda samo mene uhvatili? Svi smo bili uhvadeni! Zar je potrebno da mi ti nešto
pred¬bacuješ, staro gunđalo? Da im još jednom uspije! To je nemogude!
— Čuvaj se! Žapca koji najglasnije krekede, roda prvog pronađe i proždere. To je stara, istinita
izreka.
— Ja da sam žabac! Zar je ikada postojala veda uvreda časti? Zar da se Dick Hammerdull, pojam
svega uzvišenog, lijepog i vitkog uspoređuje sa žapcem? Samo da pronađem kakvog vodozemca ili
kukca sa kojim bih te mogao uporediti, ti stari vilin konjicu? Da, vilin konjic; to je ono što ti odgovara!
Jesi li sada zadovoljan, dragi Pitte?
— Yes! Vilin konjic je plemenita životinja, pogotovo ako se uporedi sa žapcem!
— Htio bih samo da znam u čemu se sastoji to plemstvo! Uostalom, ovdje je bilo govora o
skitnicama, a ne o žabama i vilinim konjicima, koji se na zoolo¬škoj ljestvici ne nalaze na nekoj višoj
prečki. Kao što i pretpostavljamo, oni de nastojati da za nama jašu prema rijeci Squirrel. Hode li je i
pronadi, Mr. Shatterhande?
— Sigurno!
— Ali oni ne znaju gdje se nalazi!
— Pokazat de im naši tragovi.
— Ne smatram da su dobri tumači tragova.
— Ni ja. Međutim, mi demo danas čitav dan jahati preko ravne prerije i iza nas de ostati tragovi
koji de se još i sutra modi jasno da vide. Osim toga nasludujem da je među njima tko poznaje put do
rijeke Squirrel.
— Tko je to?
— Bijeli vrač.
— Tibo-taka? Otkuda bi ga taj lažni Komanč poznavao?

179

— On je još prijašnjih godina, dok se nije priključio Komančima, boravio u ovim krajevima. Da li
de se baš sjetiti ove rijeke, to ne mogu da tvrdim, ali se može pretpostaviti da barem zna otprilike
gdje leži.

— Well! Pitanje je samo da li de se priključiti skitnicama? On se jučer na preriji razišao s Oldom
Wabbleom!

— No danas se opet s njime složio! A i da to nije tako, on bi nas isto tako smatrao za svoje
neprijatelje kao i skitnice. Za njega nema ništa bolje nego da im se priključi i pođe za nama.

— Da li de ga samo povesti?

— Bez sumnje! Uostalom, on nema što da zaobilazi ako pođe sa njima, jer i sam namjerava do
parka San Louis.

— Tada demo imati prilike da ga tamo vidimo!

— Više no što on želi!

— Well, tada sam zadovoljan! Taj momak ima tako zgodno lice za šamaranje, pa se ved
unaprijed od srca veselim što du ga ponovo vidjeti. Moje de pesnice tako prošarati njegovo lice da de
se na njemu modi još godinama čitati tragovi!

Kao što je ved bilo spomenuto, naš je put vodio kroz kraj sa savanama koji se blago i ravnomjerno
uzdizao. Za vrijeme našeg prijepodnevnog jahanja u daljini su se ukazala brda koja su sličila
nedoglednom, nejasnom, maglovitom zidu. Jahali smo brzo i sve se vi še približavali brdima. Oko
podneva je pala magla, a popodne smo stigli ved tako blizu isturenih pješčanih gromada Rocky šuma
da su se između gustog drveda jasno mogli razaznati sivkasto-žuti, goli grebeni.

Ved se pomalo smračivalo kada smo stigli do rijeke Squirrel, i to do onog mjesta koje nam je otprije
bilo poznato, pa nam nije bilo potrebno da tražimo pogodno mjesto za logorovanje.

Sa Winnetouom sam ovdje ved dva puta prenodio. Okolica ovog mjesta bila nam je poznata.
Sigurnosti radi morali bismo i sada pretraživati okolicu, ali za to je bilo i odviše mračno. Bili smo
prisiljeni da to propustimo. To nas nije mnogo zabrinjavalo jer smo još prije došli do zaključka da
ovamo još nije stupila ljudska noga. I danas je tok rijeke Squirrel, opdenito uzevši, is to tako nepoznat,
i nismo imali razloga da pretpostavimo da demo upravo danas, i to na ovom mjestu, nadi osobu koja
nam je neprijateljski raspoložena.

Rijeka je ovdje skretala kratkim, tijesnim zavojem i obuhvatila proplanak sav obrubljen stijenama. Na
njemu smo zapalili vatru na indijanski način, koja je više tinjala nego plamtjela. Druga obala rijeke bila
je obrasla gustim šipražjem koje se gubilo u preriju. Imali smo dovoljno hrane, jer nismo ponijeli
samo svoju zalihu, ved i onu od skitnica. Njima nismo ništa ostavili. Neka ih zadrži lov.

Dok smo jeli, odjednom se Hammerdull glasno nasmijao i rekao:

— Messieurs, upravo mi je sinula vanredna misao!

— Zar tebi? — upitao ga je Holbers. — Kakva rijetkost!

180

— Opet ti zabadaš nos tamo gdje ne treba?! Da mi dobre ideje padaju na um tako rijetko kao
što ti želiš da nas uvjeriš, to bi bila za te najveda sramota!
— Zašto?
— Zar ne bi bila sramota za tebe da ti, uzor svake mudrosti i prepredenosti, jašeš sa tako glupim
čovjekom?
— To činim jedino iz sažaljenja. To nije sramota za me!
— Čuj, što se sažaljenja tiče, ja imam potpuno pravo na nj! Ako to ne priznaješ, jednostavno du
te napustiti!
— Da, napustio bi me, a ipak hodeš da sjediš kraj mene! Ali, reci stari Diče, kakva ti je misao pala
na pamet?
— Želim da naljutim skitnice.
— To je nepotrebno. Oni se ved sada ljute više no što misliš.
— To još ni izdaleka nije dovoljno! Mislite li i vi, Messieurs, da de oni pretpostavljati kako smo
odmah odjahali do »bonanze«?
— To je mogude — odgovorio je Treskov.

— Ne samo mogude ved i sasvim sigurno! Oni vjerojatno misle da smo se odmah uputili ka
mjestu da
sakrijemo nalazište kako ga oni ne bi otkrili. Bilo bi dobro da se našalimo s njima.
— Kako?
— Ovdje demo na bilo kome mjestu kopati, pa to ponovo zatrpati, da se lako može uočiti i da
svaki smjesta primijeti kako smo ovdje kopali. Oni de to mjesto smatrati za »bonanzu« pa de s
najvedom revnošdu početi kopati.
— Well! I nede ništa pronadi! — kimnuo je Treskow.
— Nisam tako mislio. Ako ništa ne pronađu, bilo
bi isto kao da su na bilo kojem mjestu kraj rijeke
uzaludno tražili. Bili bi samo razočarani. Međutim, ja
ih želim naljutiti, pošteno naljutiti. — Potrebno je da
nešto pronađu!
— Da ne misliš na zlato!

181

— Pshavc! Da mi zlato dopire čak do ušiju, tim bitangama ne bih ostavio ni zrna, čak ni iz šale.
Oni moraju nešto drugo pronadi, poruku, lijepu poruku.
— Ispisanu?
— Naravno! I baš ono što de na njoj biti napisano treba da ih veoma razljuti.
— Ta ideja, naravno, nije loša!
— Bila loša ili ne bila, svejedno je, važno je da im se pri tome smuči. Sta veliš ti na to, Pitte
Holbersu, stari rakune?
— Hm, mislim da je to veoma zgodna šala koju možemo sebi dozvoliti.
— Zar nije tako, stari, dragi prijatelju! — rekao je debeljko najslađim glasom, jer ga je ovo
odobravanje veselilo. — Stvarno, ponekad i nisi tako glup kako izgledaš!
— Da, u tome se zapravo i sastoji velika razlika između tebe i mene.
— Razlika? Kako to?
— Ja nisam tako glup kako izgledam, a ti, čovječe, izgledaš pametniji no što jesi.
— Sto mu gromova! Samo me nemoj opet naljutiti! Nemoj me samo izazivati, inače du ti redi što
mislim o tebi, a to bi te moglo uvrijediti!
— Well! Ja i tebe želim poštedjeti. A otkuda misliš da stvoriš onu cedulju koju treba da pronađu
skitnice? Upreriji ne raste papir.
— Znam da Mr. Shatterhand ima bilježnicu. On de mi dati jedan list kako bih mogao da ostvarim
svoju izvanrednu zamisao. Zar nije tako, Mr. Shatterhande?
— Pitanje je samo da li de ta zamisao biti i za mene izvrsna — odgovorio sam.
— Zar nije?
— Nije. Prije svega još nije sasvim sigurno da de skitnice dodi upravo ovamo. Neki nepredviđeni
razlog mogao bi ih natjerati da odustanu.
— A zatim?
— A zatim, zaista bi bili glupi ako bi pretpostavljali da smo otišli ravno do »bonanze«. Da se na
ovom mjestu stvarno nalazi, morali bi je prije izbjegavati negoli je posjetiti.
— O, ti momci nisu dovoljno pametni da se toga sjete.
— Pretpostavimo da de se desiti ono što ste rekli, šta imamo mi od toga? Mi ipak nedemo biti
prisutni kada pronađu poruku.
— Nije ni potrebno. Njihova lica mogu da zamislim, i to tačno onako kao da sam i sam prisutan.

182

— A šta bi trebalo da bude u toj poruci?
— O tome demo se dogovoriti. Ona mora da bude tako sastavljena da puknu od bijesa!
On se bio sasvim zagrijao za tu ideju i toliko me je dugo moljakao dok mu nisam iz svoje bilježnice
otrgnuo list i predao mu ga zajedno s olovkom. A sada je bilo potrebno da se prije svega
posavjetujemo šta bi trebalo da napišemo. Zbog toga su se obratili meni da sastavim tekst. Međutim,
ja nisam bio voljan da to učinim ni da u tome učestvujem. Treskowi trojica poglavica slijedili su moj
primjer. Sada su za taj veliki literarni rad ostali jedino Hammerdull i Holbers. Ovaj reče:
— Čuj, ja ne znam dobro pisati. To deš ti uraditi.
— Hm! — zagunđao je debeljko. — To sam, istina, učio, ali ima u tome jedna velika teškoda.
— A koja?
— Ne mogu da pročitam ono što napišem.
— Ali netko drugi bi to mogao?
— Drugi tek nikako ne mogu!
— Onda smo u sosu! Ako ved ovi džentlmeni nede da učestvuju u sastavljanju toga teksta,
vjerojatno de se među njima nadi netko tko de biti toliko dobar da ga napiše na papir?
Poslije priličnog navaljivanja Treskow se toga prihvatio.
— Well, počnimo! — rekao je Hammerdull. — Započni, Pitte!
— Da, — odgovorio je ovaj — za lake stvari si uvijek spreman, ali kada su u pitanju vede teškode,
tada uvijek ja moram početi! Započni radije sam!
— Valjda si sposoban da složiš stihove!
— No, što se toga tiče, to znam! Ali i ti također?
— Sa zadovoljstvom! Sto se pjesništva tiče, tu sam pravi momak.
Pod »pjesništvom« su i oni, kao i mnogi analfabeti, podrazumijevali isključivo samo sastavljanje
nekog teksta. Treskow, koji je za to znao, a u namjeri da se s njima našali, rekao je:
— Pisati stihove? A znate li da se stihovi moraju rimovati?
— Rimovati? — upitao je Hammerdull i od čuda široko razjapio usta. — Sto mu gromova! Na to
uopde nisam mislio. Dakle, ta stvar se mora rimovati, rimovati?
— Naravno!
— A kako, na primjer?
— Razno i prazno, novac i kolac, bol i gol, tako otprilike.

183

Razgovor je tekao na engleskom jeziku. Kako ovdje nisu navedene engleske riječi, moram navesti one
koje se donekle slažu s onima koje je Hammerdull odabrao. Sada je stao oduševljeno da kima glavom
i rekao:

— Ako je samo to, onda i ja umijem! Evo, na primjer, čuj: tukac i kukac, rakija i kapija, slanima i
ravnima, krompir i vampir. Ide divno! A kako je s tobom, dragi Pitte? Umiješ li to i ti?

— A zašto ne? Ovakav momak kao što sam ja! — odgovorio je dugonja.

— Tada i ti reci nešto!

— Odmah! Dakle, čuj: kašica i grašica, jaje i laje, žovjek i — i — čovjek i — i — i —

— Ti, čini mi se da nema ništa što bi se rimovalo s riječju čovjek. I ja ništa ne mogu da
pronađem. Radije reci nešto drugo!

— Dobro! Dakle: Pavao i čavao, dječak i cvrčak, puška i kruška, Janko i Ranko, bik i Dik —

Tada ga je debeljko brzo prekinuo:

— Prestani, prestani! Kakvo je to rimovanje kada me misliš rimovati s bikom! "Vidim da de to idi.
Započnimo odmah zajedno!

— Odmah zajedno? Ne! Onaj koji je smislio poruku, taj neka i započne, a to si ti!

— Well! Počnimo!

Stao se meškoljiti i sav se zanio. Nastojao je da mu lice djeluje što duhovitije, ali je baš suprotno
postigao. Posao je otpočeo, ali samo kakav!

Ved sam imao prilike da gledam drvosječe, ljevače željeza, nosače, brodske požarnike, kotlare i njima
slične, kako u znoju svoga lica obavljaju posao. Međutim, njihov napor je bila dječja igrarija u
poređenju s mukama u kojima su se naprosto davili HammerduUi Holbers ne bi li uspjeli da slože
stihove koji se rimuju. Promatrali smo ih pri radu, slušali riječi i u sebi se smijali. S vremena bi na
vrijeme Treskovv dobacio neki izraz u tu njihovu ved ionako jezički udrobljenu kašu ne bi li im
pomogao. I tako je nakon čitavog sata teških muka došlo na svijet šest stihova, koji su popradeni
nakašljavanjem, stenjanjem, uzdisajima, obil¬nim znojenjem, i zabilježeni. Nemogude ih je doslovno
ponoviti. Oni su otprilike ovako glasili:

»Kako li su glupi ovi momci!

Naokolo sve su izrovali,

Sprijeda, straga zemlju prekopali,

Nigdje traga zlatu i bonanzi

Zamišljenoj u našoj glavici,

Svi se ljudi od sveg srca smiju: ala ste glupači!«

184

DICK HAMMERDULL! PITT HOLBERS!

Treskow je to majstorsko djelo morao da ukrasi potpisima dvojice neobičnih poeta. Nakon toga su
počeli kopati. Iako je zemljište bilo veoma kamenito,ovaj posao im je bio kudikamo lakši nego
»pisanje stihova«. Na tome su radili neka dva sata kada su zaključili da je iskopana rupčaga dovoljno
duboka i da svrsi dobro služi. U nju su stavili poruku. Dobro su je zamotali kak o se ne bi ovlažila u
zemlji. Tada su ponovo napunili jamu. Kamenje i zemlju su dobro nabili kako bi se skitnice dobro
namučile pri otkopavanju, ne misledi na to da je njihov napor kudikamo vedi od onoga koji spremaju
tim ljudima.

I sami možete zamisliti da to kopanje, gaženje, gacanje i nabijanje nije moglo da prođe nečujno. Da
ovaj kraj u kome smo se nalazili nije bio toliko osamljen i vrlo rijetko posjedivan, ne bismo uopde
dozvolili tu djetinjastu šalu. Hammerdullu smo pričinili zadovoljstvo koje je ved unaprijed osjedao.
Zbog toga je morao netko da plati, a to sam, na žalost, bio ja kome to nije pričinjavalo veselje!

Jama je bila zatrpana. Sjedili smo oko vatre i razgovarali po svom starom običaju, samo poluglasno.
Tada sam primijetio da je Winnetou prihvatio svoju srebrom okovanu pušku za zatvarač i polako je
privukao k sebi pazedi da to bude što manje upadljivo. Istodobno je privukao i desnu nogu tako da
mu je koljeno bilo uzdignuto. On je bez sumnje htio da puca preko koljena, a to je bio najteži polo žaj
koji se mogao zamisliti. Ved sam ga često opisivao. Apačevo lice bilo je okrenuto prema vodi. Sigurno
je s one strane grmlja otkrio čovjeka koga je htio da pogodi metkom.

Ljudi se gađanjem preko koljena služe samo u određenim slučajevima. Na primjer: otkriven je
neprijatelj koji ga iz svog zaklona promatra. Sada ga treba ubiti zbog vlastitog spasa. Ako bi se puška
podigla uvis, ovaj bi je primijetio i bio upozoren te pobjegao. Da bi se to izbjeglo, pribjegava se hicu
preko koljena koji je nazvan tako zbog toga što kao tačka nišana služi samo koljeno. Uovakvim se
slučajevima goljenica podvuče toliko poda se dok stegno ne zauzme takav položaj da pravac
produžetka koljena tiče tačno ono mjesto koje se ima pogoditi.

Tada se privuče puška, što nije upadljivo, jer je svaki dobar i iskusan Zapadnjak ima stalno kraj sebe.

Pazedi da se ničim ne oda kako namjerava pucati, desnim palcem pritisne oroz, kažiprst položi na
obarač, i polako jednom, naravno, desno rukom, privuče ste¬gnu puščanu cijev uperenu tačno u ve d
opisanu metu. Iako je otvor cijevi uperen tačno u njega, prisluškivač čak ni sada ne smije da osjeti
kako netko u njega želi da puca. On se mora lukavstvom zavaravati: čovjek tada spušta vjeđe kako
ovaj ne bi primijetio kuda gleda. Naravno, ovako je gađanje otežano zbog to¬ga što se ne može
izvesti otvorenim očima, ved samo žmi-renjem kroz trepavice, a još i zbog toga što se drugo oko ne
smije sklopiti, jer bi moglo da pobudi sumnju. Desnu ruku pokrede, glavom maše lijevo desno i vodi
živ razgovor sa drugovima. Ukratko, poduzeti sve kako kod prisluškivača ne bi pobudio sumnju da je
otkriven i da u njega netko želi pucati. Kada se cijev nađe u ispravnom položaju, tada se okine.

To je taj hitac preko koljena! On de u svakom slučaju prestrašiti drugove jer im se namjera nije smjela
saopditi. Oni bi svojim držanjem,licima, pogledima i iznenadnom šutnjom pobudili kod neprijatelja
sumnju i izdali se da smo ga primijetili. Kao što je rečeno, taj je hitac najteže izvesti. Moglo bi se desiti
i to da se tisudu najboljih strijelaca vježbaju u gađanju preko koljena a da nijedan ne pogodi tačno u
cilj, pogotovo ne u mraku. Potrebno je da netko godinama vježba pa da se uvjeri kako za to nisu

185

dovoljne samo vježba i istrajnost, ved za to čovjek mora biti rođen. Ja sam taj način gađanja naučio od
Winnetoua i poznavao sam samo mali broj ljudi kojima je u tome priznavao vještinu. Čak su i oni
katkada promašili. Međutim on, taj nenadmašivi majstor u rukovanju svakim oružjem na Divljem
zapadu, nije nikada promašio, pa čak ni usred mrkle nodi. Opdenito rečeno, još nikada nisam doživio
da mu je ijedan metak promašio cilj.

Ja i dan-danas mnogo držim do svoga oružja. Moje najdragocjenije vlasništvo su kratkometka i moja
puška za medvjeda. No dragocjenija od njih mi je Winnetouova sre brom okovana puška, koju sam,
čak i onda kada je još bio na životu, promatrao ili je uzimao u ruke sa strahopoštovanjem. Kada je bio
ubijen iz puške, podigli smo ga na konja i sahranili ga sa svim njegovim oružjem, dakle i s njome.
Nekoliko godina kasnije naišao sam sa svojim tadašnjim drugovima, prilikom gonjenja neke grupe
Ogellallaha - Indijanaca, na Siouxe koji su htjeli da otvore njegov grob i da ga opljačkaju. Nakon
žestoke borbe uspjeli smo da ih otjeramo. Bili su bacili oko na srebrom okovanu pušku. Kako se nisam
mogao stalno zadržavati kraj njegova groba kao čuvar, a grob se nalazio u dolini rijeke Metsur, a
moglo se očekivati da de oskrnavljenje njegovog groba biti ponovljeno, izvadio sam srebrom okovanu
pušku i pobrinuo se da se to svuda dozna. Siouxi su doznali da je zakopano oružje izvađeno pa su
ostavili grob netaknut. Ta divna puška visi sada kraj mog pisadeg stola, i to između Sam Hawkensova
starog pištolja i moje puške za medvjede. I dok sada pričam o njemu, stalno mi je pred očima i s
dubokim bolom mislim na onoga koji nijednom nikoga nije ostavio na cjedilu, a koji mi je bio najbolji,
možda jedini prijatelj, najplemenitiji u pravom smislu riječi! Dakle, Winnetouovo lice bilo je okrenuto
prema vodi, a cijev puške prema grmu s druge strane. Ondje je bio netko kome je bio namijenjen
metak. Smjesta sam se opružio na zemlju, dohvatio brzometku i podigao isto tako svoje koljeno. Toga
sam trenutka otpočeo neki razgovor sa Hammerdullom i pretvarao se da mi je pažnja usmjerena
jedino na njega. Na pola sam sklopio vjeđe i bacio pogled kroz trepavice prije prema grmlju. Upravo
u času kada sam to izveo, između grmlja jove pojavila se puščana cijev koja je bila u me uperena. Prije
no što sam uspio da svoju brzometku usmjerim na tu tačku,. odjeknuo je pucanj, ali u-istom času
plane i Winnetouova srebrom okovana puška. S one strane se začuo krik. Winnetou je pogodio, a
mene je nešto udarilo ispod ili iznad koljena, te mi se noga optužila. Samo jedan trenutak kasnije
začuo se u grmlju s druge strane reski hitac, a zatim je nastupila duboka tišina. Rječica je na ovom
mjestu sigurno bila nekih-, tri i pol metra široka, a ipak ju je Winnetou, posluživši se jednim od svojih
neuporedivih skokova, preskočio i uletio ravno u grmlje.

Drugovi, koji nisu ništa slutili, skočili su na noge. I ja sam se strelovito podigao i dok su mi postavljali
bezbroj pitanja, razgrnuo sam nogama upaljeno drvo te se vatra ugasila. To sam uradio zato da ne
poslužimo kao meta za daljnje hice.

Tada smo oslušnuli.

Prošlo je dosta vremena, sigurno i pola sata. Noga me je boljela, i kada sam dotaknuo bolno mjesto,
osjetio sam pod rukom da jako krvari. Bio sam ranjen. Tada je s druge strane dopro Winnetouov
jasan glas:

— Zapalite ponovo vatru!

Skupio sam ponovo ostatke koji su još tinjali, puhao sam u njih, te su počeli da plamsaju, i dodao još
suvaraka. Sada smo ga ugledali kako stoji s druge strane vode. Uruci je držao kraj lassa. Drugi kraj je

186

bio pričvršden za ljudsko tijelo koje je pokraj njega ležalo. Na tom mjestu gdje je stajao nije bilo
prostora da se zaleti, ali u jednom skoku se opet stvorio kraj nas, i čvrsto držedi lasso vukao je
nepokretno tijelo koje je palo u vodu. Pritekao sam mu u pomod. Dok smo izvlačili tijelo, objasnio
nam je:

— Tamo prijeko ugledao sam jedno lice i pucao u njega. Tamo je bio još jedan čovjek kojega
nisam vidio. Taj je također pucao. Skočio sam prijeko da ustanovim da li ih ima još više. Začuo sam
kako jedan od njih bježi i potekao sam za njim. S druge strane grma bilo je pet jahača, ali sedam
konja. Bjegunac je odjurio do njih i rekao im da je ubio Olda Shatterhanda, ali da je njegova prijatelja
ubio Winnetou. Bili su to sami bljedoliki bez ijednog crvenog, jer je onaj koji je uzjahao slobodnog
konja govorio čistim engleskim jezikom. Čekali su svi još neko vri jeme, a kada se nije pojavio onaj
kojega je ?Winnetou ubio, rekao im je bjegunac: »Mrtav je;/ inače bi došao ili zvao u pomod.
Moramo da napustimo ovo mjesto jer de sigurno početi tragati za nama. Moja je želja međutim
ispunjena, a osveta zadovoljena jer je Old Shatterhand mrtav!«

Winnetoua je uplašila prijateljeva smrt. Otpuzao je natrag onamo kamo je gađao i ondje je našao leš
pogođenog. Svezao ga je lassom i naredio da se ponovo upali vatra. Koliko se samo veselio kada je
vidio da je brat Shatterhand još na životu!

— A tko su mogli biti ti bijelci? — upitao je Treskow. — To nikako nisu bile skitnice jer oni još nisu
ovamo mogli stidi.

Sagnuo sam se do mrtvaca. Siguran metak Apača probio mu je čelo. Odmah sam ga prepoznao: bio je
to jedan od Toby Spencerovih kavgadžija. Sva je pažnja bila sada usredotočena na leš i na Winnetoua.
Winnetou je sada u travi ugledao tamne mrlje koje su još bile vlažne, očima pratio njihov trag sve do
mene, pa je uplašeno uzviknuo:

— Uff! Moj brat je ranjen, znači da je ipak pogođen! Jako krvari. Da li je opasno?

— Ne vjerujem — odgovorio sam.

— Da nije možda kost ozlijeđena?

— Nije, jer mogu stajati.

— A ipak je ta rana veoma čudna. Moj brat nije mogao biti pogođen u to mjesto zbog samog
položaja tijela na zemlji.

— Na to sam ved i ja mislio. Bio je to zalutali metak. Tane je pogodilo stijenu i odbivši se od nje
zabilo se u moju butinu.

— To nije dobro. Takvi pogoci su veoma bolni. Odmah du pregledati ranu!

— Bolje malo kasnije. Moramo odavde otidi!

— Zar zbog one šestorice tamo prijeko?

— Da. Naša vatra opet gori. Budu li okrenuli natrag, mogu nas vrlo lako uništiti.

187

— Oni nede dodi, jer je glas onoga koji je govorio zvučao veoma bojažljivo. Zbog opreza smo ipak
prisiljeni da odemo, ali prije toga moram pregledati ranu. Ona je ve d dugo otvorena. Sigurno je moj
brat ved mnogo krvi izgubio i zbog toga ne možemo odugovlačiti s previjanjem.

— Neka onda Hammerdull baci dosta drva na vatru kako bi se razvio velik plamen koji bi sve
osvjet¬ljavao, čak onamo prijeko. Ostali neka budu spuškama spremni i neka nadziru obalu s one
strane i neka odmah pucaju čim se pomakne ijedna grana!

Rezultat pregleda rane bio je s jedne strane povoljan, a s druge nepovoljan. Povoljan zato što kost
stegna nije bila ozlijeđena, a nepovoljan zato što je rana mogla postati gnojno žarište. Metak se zabio
kroz mišide čak do kosti i Winnetou ga je nožem izvadio. Pogodivši stijenu, metak se spljoštio, a
njegova ivica, koja nije bila oštra, nije prouzrokovala glatku ranu, ved je raskidala meso. To je značilo
groznicu od rane, velike bolove i sporo zacjeljenje. Veoma neugodno! I to upravo sada kada je svako
odugovlačenje našeg jahanja bilo opasno!

Sredom sam u bisagama imao nekoliko čistih marama. Dok mi je Winnetou stavljao privremeni zavoj,
rekao mi je:

— Dobro je što je moj brat naučio da podnosi bolove onako kako to čine i crveni ratnici. Ako u
najkradem vremenu ne budemo našli u dovoljnojkoličini ljekovite trave, nastupit de zlokobna upala.
Budemo li je našli podosta, a još prije toga i kupusaste trave koja se stavlja na rane, tada se nadam da
deš je lako preboljeti, pogotovo zato što si veoma otporan i što imaš zdravu krv. Nadam se da deš
sada modi jahati?

— Naravno! Nisam raspoložen da izigravam mekušca.

— Zbog svoje sigurnosti sada demo napustiti ovo mjesto i potražiti drugo. Pripazi samo da ti
rana ne počne ponovo krvariti!

To mjesto, koje je za mene bilo tako neugodno, napustili smo i išli skoro čitav sat niz rijeku, nakon
čega smo sjahali i ponovo zapalili vatru. Sakupili smo nekoliko smolastih grana koje su nam poslužile
kao baklje pri traženju biljaka. Trojica indijanskih poglavica su ih zapalili i udaljili se tražedi za svog
pogođenog prijatelja i brata Shatterhanda biljke.

Dick Hammerdull je sjeo do mene. Nježno me je gledao svojim dobrim, starim očima. Vi djelo se da je
zabrinut jer me je neobičnom blagošdu pomilovao jednom po obrazu i rekao gunđajudi:

— Te puške su pravi đavolski izum! Pogotovo onda kada meci pogode. Da li osjedate jake
bolove, Mr. Shatterhande?

— Sada ne osjedam — odgovorio sam.

— Nadajmo se da de tako i ostati!

— To se na žalost ne može očekivati. Svaka rana se liječi bolom. Prije nede ozdraviti.

— Bol! I to je neka bijedna riječ. Ipak bih volio da ja osjedam bol umjesto vas! Sigurno nisam
jedini koji tako misli. Zar nije tako, Pitte Holbersu, stari rakune?

188

— Hm — odgovorio je dugonja — više bih volio da sam ja bio pogođen!

— Tako! Zašto onda nisi sjeo tamo gdje je onaj pucao? Lako ti je sada govoriti i biti požrtvovan!

— Zar sam sveznajudi, debeli grubijane?

— To ne. Ali kada sam ved rekao da bih radije ja podnosio bolove, nije bilo potrebno da se ti
namedeš!

— Pitao si me! A Mr. Shatterhanda volim barem isto toliko koliko i ti!

— Bilo da ga ja volim ili da ga ti voliš, svejedno je, važno je to da ga obojica volimo; jesi li
razumio! Ako zgrabim tog momka koji je tako neoprezno pucao da je taj glupi metak morao da se
odbije, tada neka pričuva svojih dvanaest kostiju!

— Dvije stotine četrdeset i pet, dragi Diče! — ispravio sam ga.

— Zašto toliko mnogo?

— Zato što svaki čovjek ima toliki broj kostiju.

— Tim bolje jer de dulje da traga za njima dok ih sve ne pokupi! Ali dvije stotine četrdeset i pet
kostiju? Svoje još, doduše, nisam izbrojio, ali da se pod rnojom kožom nalaze tolike kosti, nisam do
danas znao!

— Između kostiju i kostiju postoji razlika. Unjih se ubrajaju sitne slušne i sesam koščice.

— Sesam koščice? Sesam? Neka me odmah linčuju, katranišu ako sam ikada vidio takve sesam
koščice! Pitte Holbersu, u tebe su kosti mnogo jače i više ih imaš. Znaš li za svoje sesam koščice?

— Ne uzrujavaj se! Misliš li da sam se ved jednom prevrnuo kao što se rukavica prevrde pa da
mogu izbrojiti sesam koščice koje su u meni? Dovoljno je da ih imam. Nije potrebno da ih vidim i
izbrojim.

— Ali čovjek koji je pucao morat de svoje da izbroji kada ga budem zgrabio! Htio bih samo da
znam tko je!

— Vjerojatno lično Toby Spenčer.

— Lijepog li strijelca!

— Ranije je vjerojatno bolje gađao. Međutim, kod majke Thick dobio je u ruku metak iz
revolvera, i to na moju sredu, jer da toga nije bilo, sada više ne bih bio na životu. Dobro je gađao, ali
je drhtedi odapeo. Winnetouov hitac je bio u poređenju s njegovim sasvim drukčiji! Hitac preko
koljena ravno u mrak, a ipak u čelo! Uostalom skitnice de sutra razrogačiti oči kada na našem logorišu
pronađu mrtvaca!

— Well! Upravo zbog toga de morati da pomisle da se »bonanza« tamo nalazi. Oni de misliti da
smo čovjeka ubili zato što je otkrio nalazište.

189

— Može biti da de tako misliti! Međutim, vaša historija sa »bonanzom« je kriva što sam ranjen.

— O, zaista? — Zašto?

— Ljude je privukla galama koju ste podigli pri kopanju rupe. Oni su je čuli!

— Hm! Ne mogu da proturječim. Vi mi, znači, predbacujete?

— Ne. Što je bilo bilo je. To nitko ne može da izmijeni. Čujte samo, dolaze poglavice!

Da, došli su. Winnetou mi je radosnim glasom saopdio:

— Moj brat Shatterhand neka bude radostan jer smo našli mnogo ljekovitih trava i bilja. On de
sada ozljedu lakše probdjeti, iako ne bez boli.

Iako nisam vjerovao da du lako preboljeti ipak mi je bilo drago što sam od njega čuo te rije či.
Posljedice zbog zavoja što sam ga sada nosio nisu se mogle sagledati. Možda sam morao da se
odreknem daljeg puta da nije nastupilo nešto još gore od ovoga. Izvanredna mod njegovih biljaka bila
mi je poznata i bio sam uvjeren da du ozljedu prebroditi be z vedih posljedica.

Zavoj mi je bio ponovo skinut i rana oprana. Tada je Winnetou napravio prikladan čep od jednog
mekanog lista koji je prije toga natopio sokom trave koju je nagrizao. Ova biljka pripada, kao i naš
chelidonium, vrsti makova, a razlikuje se time što njezin sok nije mlječast i crvenkasto-žute boje, ved
rijedak i bijel. Kada su mi uvukli čep u ranu, bilo mi je kao da su mi stavili užareno željezo. Naučio sam
da podnosim bolove, ali sada sam se morao savlađivati da mi lice ostane nepromijenjeno i
nasmiješeno. Winnetou me je pogledao i rekao kimnuvši glavom:

— Znam da se Old Shatterhand sada osjeda kao da visi na stupu mučenja. Bududi da uz osmijeh
savladava bolove, sigurno bi se smijao da je stvarno na stupu. Howgh!

Taj veoma bolan postupak bio je još dva puta ponovljen, ali je oba puta bio manje bolan. Tada mi je
Apač namočio ranu vodnjikavim sokom, stavio na nju list biljke pa je čvrsto zavio. Ova biljka pripada
vrsti plantaginea, ali je kod nas nema. Obje ove biljke, koje zbilja stvaraju čuda, nisam našao ni u
Evropi, a ni na istoku Sjedinjenih Država. Osim ova dva ved navedena imena, Apači obje biljke
nazivaju istim imenom, i to schis-inteh-tsi, i tvrde da je to poklon Velikog duha njegovim crvenim
sinovima i da raste samo ondje gdje oni žive. Priča se dalje još i to da se biljka pri povlačenju
Indijanaca s istoka prema dalekom zapadu također povukla i da de ona jednom zajedno s njima
izumrijeti. Čak je i Winnetou, čovjek bez predrasuda, jednom tvrdio potpuno ozbiljno kada mi je
rekao:

— Kada i posljednji Indijanac umre, uvenut de i posljednji list schis-inteh-tsi, i nikada više nede
ozelenjeti. Biljka de sa crvenim narodom oživjeti na drugom svijetu!

Postojala je mogudnost da su se ona šestorica bijelaca, koje je Winnetou vidio, ponovo vratila i da su
nas promatrali. Poduzeli smo potrebne mjere opreza i odredili stražu, a ja sam kao ranjenik bio
oslobođen. I unatoč rani čvrsto sam spavao sve do ranog jutra. Probudio sam se jer sam osjetio
trzanje u rani koja je bila sva suha. Winnetou se opet sav predao svojim kirurškim obavezama, ali je
danas bio primijenjen sok druge biljke. Nakon toga smo jeli i krenuli.

190

Najprije smo morali da doznamo kamo su krenula ona šestorica bijelaca. Prešli smo rijeku i polako
jahali dalje, i to zato da me poštede. Apač je pojurio naprijed kako bi otkrio trag koji tražimo. Nije
dugo potrajalo a on se vratio da nas odvede do njega. Vodio je u našem smjeru preko prerije, što smo
odmah i pretpostavili. Znali smo da je Toby Spencer također namjeravao da ode gore u park San
Louisa. Mi smo ga slijedili.

Ova prerija nije bila velika. Sada su sasvim prestale ravnice koje su često veoma dosadne, a ipak
ostavljaju veličanstven dojam kao da je čovjek na oceanu. Stigli smo, da se ovako izrazim, do
ogranaka podgorina, a što nas je prisiljavalo da se odsada odreknemo izravnog puta. Bilo je dobro što
su nam putovi i klanci, gdje smo morali da prođemo, bili poznati. Najprije je trebalo da stignemo do
stare, takozvane kontinentalne staze, kojom su ranije veoma rado putovali ljudi sa Zapada. Vodila je
kroz šume uz bezbroj zavoja i izgledalo je da su je sada potpuno zaboravili.

Pošto smo napustili travnato tlo, nismo lako mogli raspoznati trag koji smo slijedili. Cesto se sasvim
gubio. Nismo se mnogo mučili da ga ponovo pronađemo jer smo stalno na njega nailazili. Po tome
smo pretpostavljali da ljudi koji pred nama jašu također namjeravaju do kontinentalne staze.

Moram ovdje napomenuti da sam kraj svake vođe na koju smo naišli sjahao da bih osvježio svoju
ranu. Nisam se pri tome dugo zadržavao. Ja sam, naime, čizmu iznad koljena svezao remenom tako
čvrsto da je donji dio bio sasvim nepropustiv. Onda sam gornji dio sare rukama napunio vodom koja
je gotovo uvijek djelovala sve dotle dok opet nismo došli do svježe. Katkada nisam ni sjahao, ved mi je
jedan od drugova »punio čizmu«.

Čovjek ni sam ne vjeruje kakav dojam ostavljaju Rocky planine kada se nekoliko dana juri
beskonačnom ravnicom prema obzorju. Usavani čovjek jezdi stalno u prostranstvo, u beskonačnost.
Oko naprosto čezne za čvrstim uporištem, a ipak ga ne nalazi. To zamara, a čovjek ipak čeznutljivo
gleda u daljinu — ali uzalud, uzalud! Čovjek koji se u tom besponačnom moru trave osjeda slamkom
sličan je Ahasferu koji vapije za mirom, a ipak ga ne nalazi. I konačno, nakon duge čežnje i želja
izrone u daljini sive magle iza kojih naše oko nasluduje brda. Nije to horizont koji pred ljudskim okom
izdajnički uzmiče. Da, taj je zastor siguran i nije još nikoga iznevjerio. Nama se nije samo činilo da nas
očekuje ved da nam krede u susret. Što smo mu se više približavali, postajao je sve prozirniji. Tu i
tamo se dizao postepeno sve više i više uvis, pa nam je malo-pomalo otkrivao krasote još mnogo
ljepše nego što nam se izdaleka činilo. Sada je i oko imalo opet na čemu da se zadrži. Priroda oko nas
opet je oživjela bojama. Ako je savana sličila plohi bez početka i kraja, ovdje su se brdski masivi dizali
gordo prema nebu da pred njima čovjek zanijemi od udivljenja.

Kad god sam ranijih godina, napuštajudi ravnice, odlazio u ova brda, pratio me je uvijek isti osjedaj,
osjedaj kao da se iz bezgranične praznine dižem u uzvišene, tajanstvene visine. Bilo ih je vjerojatno
ved na tisude koji su krenuli ovamo sa smrtonosnim oružjem u rukama i klali ljudska bida. Na tisude ih
je krenulo, a odlaze još, i danas zasplijepljeni lažnim sjajem zlata da iskušaju na njemu svoj ništavni
život. Koliko li ih je samo bilo među njima koji su u sebi zatrli svaki uzvišeni osjedaj.

Ja sam i danas jahao iza svojih drugova kako bih nesmetano uživao u bojama i svjetlucavim zracima
koji su se širili s vrha. Krševite planine su mnogo bogatije bojama i šire oko sebe veličanstveniji odsjaj
od bilo koje druge planine na zemlji. Ovdje se čovjek možda ne osjedakao da je pred gordo -uzvišenim
masi-vima Alpa, ili pred epskom veličinom Pirineja, a ni pred nedostiživim, obeshrabrujudim vrletima

191

Himalaje, jer ga ovdje ubuzima osjedaj da ga nečije oko s vrha gleda, blago se smiješedi, ali ipak s
ozbiljnim dostojanstvom. Ako su stari Grci svojim bogovima namijenili Olimp kao mjesto boravišta,
onda su Indijanci imali, a i sada imaju, daleko vede opravdanje za svoje vjerovanje da na ovoj planini
živi njihov veliki dobri Manitou.

Naš nas put danas nije odveo daleko u sama brda, ved za sada samo među razgranato brdsko
podnožje, a ipak se svuda oko nas pružala izvanredna ljepota! Pri svakom našem zaokretu otkrivali su
se sve noviji i noviji vidici i redale su se slike jedna ljepša od druge. Panorama se stalno mijenjala i ni
sa čime se nije dala uporediti. I ved su nam ogranci visoke šume dolazili u susret kao da nam upuduju
svoj pozdrav: »dobro došli!« A izvori, koji ni u čemu nisu bili slični mutnim i tromim vodama savane,
kao da su nas svojim bistrim i čistim žuborenjem upozoravali na nešto. Bilo je ved prošlo podne kada
smo nedaleko od šume stigli do kontinentalne staze. Taj njezin karakteristični položaj odmah smo
prepoznali i bili sigurni da se ne varamo. Skrenuli smo i pošli njome. Uskoro smo se našli u visokoj
šumi. Sa svih strana bile su sve same divne jele. Nije prošlo ni četvrt sata otkako smo se nalazili u
njihovom hladu ugledasmo jahača kako ide prema nama. Bio je u tankom lanenom odijelu, a na glavi
sombrero sa širokim obodom. UKoloradu je sombrero veoma omiljen.

Bio je to mlađi čovjek kome nije bilo više od dvadeset godina. Ugledavši nas, zaustavio je konja.
Oštrim pogledom htio nas je procijeniti. Od oružja nosio je samo nož za pojasom. Još nismo ni stigli
do njega a on nas je pozdravio:

— Good day, gents! Htio bih vas upitati kamo ste krenuli?

— Gore u brda — odgovorio sam.

— Dokle?

— To tačno još ne znamo. Putovat demo do mraka dok ne nađemo zgodno mjesto za
logorovanje.

— Među vama ima i bijelih i crvenih. Smijem li doznati vaša imena?

— Zašto?

— Zato što sam pošao da tražim pomod koju mi samo džentlemeni mogu pružiti.

— Tada ste se namjerili baš na prave ljude. Ja se zovem Old Shatterhand, a...

— Old Shatterhand? — brzo me je prekinuo. — Ja sam mislio da ste mrtvi!

— Mrtav? Tko je to rekao?

— Onaj koji je sinod na vas pucao.

— Ah? Gdje je taj momak?

— Odmah dete doznati, Sire. Ako su na vas oni ljudi pucali, tada se mogu na vas osloniti. Moj
otac je potkivač. Prošlo je dosta vremena otkada smo se ovdje nastanili, jer se na ovom starom putu
dade zaslužiti dosta novaca. Gore u brdima su otkrivena nova nalazišta zlata i srebra, i svakodnev no

192

prolaze ljudi koji žele da odu gore i kojima je potreban kovač. Do sada nam je išlo sve dobro.
Zadovoljni smo, jedino što se katkada znaju zaustaviti i takvi ljudi za koje se sve može redi, samo što
nisu džentlmeni. Ali tako loše kao ovih šest momaka danas još se nikada nitko nije ponašao. Stigli su
prije četiri sata. Obavljali smo za njih poslove, a sada nede da plate. Moja se sestra morala sakriti,
zašto, to vam ne moram ni redi. Mog su oca zatvorili, a ja sam im morao iznijeti iz kude sve što god je
bilo za jelo i pide. Meso, brašno, kruh, sve su to razbacali po čitavom podu, a boce su poletjele u zrak
prije no što su bile prazne. Na kraju mi je ipak uspjelo da pobjegnem. Sada sam na putu prema dolini
da pozovem brata koji je onamo otišao da lovi ribu.

— Znate li, možda, kako se ti momci zovu?

— Jedan se zove Spencer, a drugog zovu 'general'.

— Well! Vi ste se namjerili na prave ljude i nije potrebno da jašete u dolinu. Mi demo vam
pomodi. Dođite!

On se okrenu te smo odjahali dalje. Nakon izvjesnog vremena stigli smo do ruba šume koja je s desne
strane završavala. S lijeve se još produžavala pravedi zavoj, a zatim prestajala. Pod zadnjim stablima
smo se zaustavili. Na pola puta puščanog dometa ispred nas nalazila se kraj puta jedna kuda po kojoj
se odmah vidjelo da je kovačnica. Kraj nje je bio ograđen prostor u kome su stajali konji. Koliko ih je
bilo, to nismo mogli da vidimo.

Winnetou me je upitno pogledao. Oko kude nije bilo ni žive duše, znači da su kavgadžije još u sobi
sjedile. Zbog toga sam i rekao:

— Najbolje de biti da ih iznenadimo. Dakle, do tamo u galopu, zatim skočite s konja, pojurite u
kudu oduzmite im puške, zatim ruke uvis! Naprijed! Mr. Treskow de s konjima ostati pred vratima!

Tu sam posljednju naredbu izdao ja, jer on nije bio Zapadnjak, pa bi lako mogao da počini grešku
prilikom dizanja ruku uvis. Osim toga, netko je ipak morao da ostane kraj konja. Pojurili smo naprijed.
Stigavši do kude svi su začas skočili s konja. Sa mnom je išlo nešto sporije. Pošao sam za njima.
Unutrašnjost zgrade se sastojala od dvije prostorije, naime, od kovačnice i sobe. Ako je netko htio da
dođe u sobu, morao je da prođe kroz kovačnicu. Kada sam stupio na otvorena sobna vrata, svi su
prikani ved stajali s rukama uvis. Kako je prostorija bila malena, mogao sam da im vidim samo ruke,
ali ne i njih. lično. Bio sam prisiljen da se na vratima zaustavim. Preda mnom su stajali moji drugovi.
Winnetou je upravo naredio:

— Tko se usudi da spusti ruke, bit de odmah ustrijeljen! Neka im Matto Sehahko oduzme puške!

Kada je to bilo obavljeno, naredio je dalje:

— Neka im Hammerdull iz njihovih pojaseva izvadi ostalo oružje!

I to je bilo izvedeno. Tada je Apač naredio:

— Posjedajte jedan kraj drugog duž zida! Sada možete spustiti ruke, ali tko bude ustao, dobit de
metak!

193

Sada sam odgurnuo rukama Apanatschku i Holbersa jer su mi bili na putu, a onda sam stupio
naprijed. Tada je odjeknuo uzvik pun straha:
— Sto mu đavola! Old Shatterhand!
Bio je to Spencer. Kod majke Thick moje mu ime nije bilo poznato. No jučer kada je pucao na mene,
svojim je drugovima spomenuo moje ime. Sada ga je ponovo izgovorio. Odakle mu je bilo poznato?
To je pitanje sada bilo sporedno. Glavno je bilo sama osoba. Rekao sam mu strogim glasom:
— Da, mrtvi uskrsavaju. Loše ste gađali.
— Gađao... ? Ja... : — upitao je.

— Nemojte samo pokušavati da to odričete. To vam ništa ne pomaže! Sjedate li se još kakvim
ste se riječima rastali od mene tamo kod majke Thick u Jefferson-Citvju?
— Više... se... .ne... sjedam — mucao je.
— Onda du vam ja pomodi da se sjetite. Rekli ste:
— do viđenja! No tada deš ti, pseto, dizati ruke uvis!
Nije odgovorio, ved je oborio oči i gledao preda se. Izraz lica mu je bio kao u ispremladenoga buldoga.
— Naš obračun de danas biti sasvim drukčije prirode nego onda kada ste morali da podmirite
samo račun i razbijenu čašu — nastavio sam. — Vi ste me ranili, to dete platiti u krvi.
— Ja na vas nisam pucao — tvrdio je.
Tada sam izvukao revolver, uperio oružje na njega i rekao:
— Priznajte! Budete li još jednom lagali, pucat du. Jeste li to vi bili?
— Ne da ne da, da, da, da, da! —
Sto sam mu više približavao cijev glavi, sve je jače i zastrašeni je vikao.
— Zbog vašeg podmuklog držanja jedan je od vaših drugova jučer platio glavom. Čime misliteda
platite ranu za koju imam da vama zahvalim?
— Naši računi su izravnati! — prkosno je odgovorio.
— Zašto izravnati? '
— Vi ste mi ruku smrskali! — podigao je svoju desnu ruku još zavijenu.
— A tko je tomu kriv?
— Vi! A tko bi inače?

194

— Htjeli ste da na mene pucate, a ja sam vas preduhitrio. Utome je stvar. To je bila
samoobrana. Tada sam vas mogao i ustrijeliti umjesto što sam vas ranio. — A gdje je 'general'?
Douglas, naime, nije bio u sobi, zbog toga sam se za njega i raspitivao.
— Ne znam — odgovorio je. — Otišao je a da nam ništa nije rekao.
— Kada?
— Upravo pred vaš dolazak.
— Momče, vi znate kamo je otišao! Bududi da taji¬te, poslužit du se kratkim postupkom.
I opet je vidio na sebe uperen revolver. Obično takvi sirovi i nasilni ljudi ne pokazuju pravu hrabrost.
Mogao je i sam zaključiti da nedu pucati, čak i ako laže. Kukavičluk ga je natjerao da prizna:
— Htio je da pođe za kovačevim sinom, uvjeren da je ovaj otišao da dovede ljude.
— Znači da nije otišao odmah pred naš dolazak?
— Nije, ved onda kad je boy nestao.
— Pješice?
— Ne. Uzeo je svoga konja, zato što i boy nije otišao pješice.
— U kom je pravcu krenuo?
— Na to nismo obradali pažnju.
— Well; mislim da de se i ta stvar razjasniti.
Izišao sam da dadem uputstva Treskomt u slučaju
da se »general« ipak vrati. S njime je stajao kovačev sin koji iz opreza nije ušao unutra. Lijevo od nas
prilazila je jedna djevojka. Pokazujudi na nju upitao sam boya:
— Tko je to?
— Moja sestra koja se skrivala ispred kavgadžija.
— Moram je nešto upitati.
Kada je stigla do nas, brat joj je rekao da se nema više čega bojati jer smo sada mi ovdje, i ja sam se
stao raspitivati:
— A gdje ste bili, miss?
. — Prijeko u šumi, — odgovorila je.
— Čitavo vrijeme?

195

— Ne. Vidjela sam kad mi je brat od jahao i htjela sam da pođem za njim. Tada je iz kude izašao
muškarac kojega zovu 'general' i vidjela sam kako je iz ograđenog prostora uzeo svog konja. Kada je
ved bio na konju, ugledao me je i pojahao ravno prema meni. Bježala sam natrag, on me je međutim
sustigao, i to upravo u času kada sam stigla do ivice šume.
— A onda? — upitao sam je pošto je nastala stanka.
— Tada su se približavali kudi jahači.
— To smo mi bili. Da li nas je vidio?
— Da. Primijetila sam da se jako prestrašio. Izustio je strašnu psovku.
— Da li nas je prepoznao?
— Meni se tako učinilo. Govorio je o Oldu Shatterhandu i o nekom Winnetouu.
— To je veoma neugodno! A šta je onda uradio?
— Odjahao je.
— A da nije ništa više rekao?
— Predao mi je još jednu poruku za Olda Shatterhanda.
— To sam ja. Sta ste imali da mi kažete?
— To je to je to bi vas vjerojatno uvrijedilo, Sire.
— Nikako. Molim vas da mi tačno saopdite svaku riječ!
— Nazvao vas je najdevom bitangom na kugli zemaljskoj; on nema ništa protiv ako njegove
pratioce
objesite ili ubijetena bilo koji način. Ali s vama de se on obračunati.
— Da li je to sve?
— Dalje nije rekao ništa. Ali to što vas je nazvao bitangom uplašilo je i mene. Da nisam vidjela
kako moj brat dugo i mirno stoji pred vratima, a da mu se nikakvo zlo nije dogodilo, ne bih ni sada još
došla.
— Sada možete biti mirni. Vama se više nede ništa dogoditi.
— A sada znate gdje je 'general'? — doviknuo mi je Toby Spencer.
— Da — odgovorio sam. — Pobjegao je.
— O! Stvarno pobjegao? — upitao je radosnim glasom.
— Da. Ja ne postupam kao vi, ved odmah kažem istinu.

196

— Haha! Znači da ga nedete uhvatiti!
Ja sam se ponovo vratio unutra, a kovačev sin je pošao za mnom.
— Danas ne, ali sigurno kasnije. Vas međutim imam čvrsto u rukama.
— Pshaw! Vi dete nas i te kako pustiti na slobodu!
— Zašto?
— Zato što ga se bojite.
— Tog kukavice koji je pobjegao čim nas je ugledao?
— Da. On bi vam se osvetio zbog nas!
— Psaw! Poručio mi je preko kovačeve kderke da mu nije ništa stalo do toga ako vas objesim ili
na bilo koji drugi način ubijem.
— To ne vjerujem!
— Svejedno mi je da li vjerujeteili ne. A sada da prijeđemo na drugu stvar! Gdje je domadin ove
kude?
— Dolje u podrum — odgovorio je sin, dok je rukom pokazao na drvena preklopna vrata na
podu.
— Zar su ga ovdje zatvorili?
— Da. Savladali su ga i bacili ga dolje.
— Pustite ga napolje!
Ključa nije bilo. Spencer je nijekao da ga je stavio u džep, ali od straha pred mojim revolverom najzad
ga je ipak izvukao.
U sobi su svuda unaokolo ležale krhotine boca, čaša, lonaca i drugog posuđa. Bili su se zaista ponijeli
razuzdano. Kada su otvorili preklopna vrata, izašao je kovač, visok, snažan i koščat čovjek. Sigurno ih
je stajalo mnogo muke dok su tog čovjeka strpali u jednu vrstu podzemnog zatvora. On se odupirao.
Njegovo lice bilo je izudarano i izgrebeno. Još je i sada krvario. Strašno je izgledao. Pošto je bacio
pogled oko sebe i po meni primijetio da ovdje vodim glavnu riječ, obratio se meni:
— Tko me je pustio iz podruma?
— Mi — odgovorio sam.
— Kako se zovete?
— Old Shatterhand.
— Je li to ime poznatog čovjeka sa Zapada?

197

— Da.
— Ali ovi Crvenokošci ovdje! Da li su pouzdani?
— To su slavne poglavice svoga naroda koji su navikli da svakog ugroženog zaštite.
— Well, onda ste baš u pravo vrijeme i na pravo mjesto stigli, Messieurs! Zar to nije strašno što
je trebalo da dođu Crvenokošci kako bi časnog čovjeka zaštitili pred bijelim bitangama? Ne možete
pojmiti kako su bijedne i podle ove vucibatine!
— Vjerujemo vam jer ih poznajemo. Čak i mi imamo da sredimo neke račune s njima.
— O?! Da li su računi znatni?
— Prilično. Onaj momak tamo s onim kivnim licem kao u buldoga sinod je na mene pucao u
namjeri da me ubije.
Hvala bogu!
— Kako? Vi se zahvaljujete bogu zato što je mene pokušao ubiti?
— Da. Ja se zahvaljujem dva puta, naime, jedanput
zbog toga što vas nije ubio i što ste mogli da dođete i da me pustite iz ovog zatvora. A još jednom
zato što je pucao na vas, jer sada imate puno pravo da prema tom ubojici kratko postupite, iako vas
nije pogodio.
— Pogodio me je!
— O! Stvarno? To se na vama ne primjeduje!
— Metak me je pogodio u stegno. Prebolio sam tešku ranu na nozi. Još možete da vidite krv.
— Onda mu je život u pitanju, a to me neobično veseli!
— Sta imam ja od toga?
— Saznanje da se na kugli zemaljskoj nalazi jedna bitanga manje.
— Zar bi to moglo da umanji moje bolove? Zar bi to moglo da izliječi moju ranu?
— čujte, da ga možda ne mislite pustiti da ode?
— To mi nije ni na kraj pameti!
— Tada recite što dete s njime uraditi!
— Sastavit demo porotu, kako je to uobičajeno na savani, i ona de o tome odlučiti.'.
— Tako treba! Da ja odlučujem, zabio bih u njih i posljednji čavao. Kada de se sastati porota?
— Bilo bi najbolje da to bude odmah!

198

— Gdje?

— Vani pred kudam. Kao što je poznato, suđenje na savani po mogudnosti se održava pod
vedrim nebom.

— Onda de nam ti momci kidnuti!

— Samo neka pokušaju! Uostalom, možemo ih i vezati.

— Well! To mi se sviđa. Imam dovoljno kaiševa i konopa.

— Hodu li ih donijeti? — upitao je sin s naročitom spremnošdu.

—Da, donesi ih! Oni vise napolju. Tada je Toby Spencer preuzeo riječ:

— Nemojte se samo ponašati kao naši suci i da nam sudite! Niste vi momci za taj posao. Mi se
ne damo vezati!

Kovač mu je prišao, turio mu je pod nos koščatu pesnicu i rekao:

— Šuti, bijednice! Ako misliš da dižeš dreku, priredit du ti i bez sudaca poseban ples. Jesi li
razumio?

Sin je donio konope i kaiševe. Naredio sam: — Vežite ih redom kako sjede! Tko se bude opirao, dobit
de batina!

— Da, batinajmo ih! — uskliknuo je kovač. —

Imam nekoliko vitkih palica napolju. Neka i njih boy donese ovamo!

Sin mu je otišao i donio ih.

To je pomoglo. Doduše, grdili su pošteno, ali nitko nije pružao otpora. Ubrzo su ležali na podu vezani
onako kako to ljudi na Zapadu čine. Kovačevom sinu je naređeno da ih strogo čuva. Onda smo izišli.
Najprije sam imao namjeru da i kavgadžije povedemo sa sobom. Ali, to bi bilo nezgodno, pa smo
odustali od toga.

Suprotnosti naših gledišta i stara pitanja su sada opet iskrsla. Ja nisam ni u kom slučaju bio sklon da
postupam blago, pogotovo što sam bio ranjen. Svi su, osim Winnetoua, tražili smrt barem za Tobvja
Spencera, a na to nisam mogao a niti smio da dam svoj pristanak. Dugo i žustro su se objašnjavali dok
na kraju nije razjareni kovač skočio na noge i stao vikati:

— Vidim ved da demo ovdje do sutra sjediti a da se ne složimo. Ovi ljudi u prvom redu pripadaju
meni jer su kao divljaci upali u moju kudu i sve porazbijali na što su naišli, a mene ranili. Vidite i lami
da mi je lice još i sada krvavo. Vi, Mr. Shatterhande, i odviše ste blag gospodin. Sklon sam da vodim
računa o vašem mišljenju i da ne zahtijevam smrt toga Spencera. Za uzvrat očekujem da dete
prihvatiti prijedloge koje du sada iznijeti.

— A koji su to prijedlozi? — upitao sam.

199

— Prije svega treba da nadoknade svojom imovinom sve ono što su mi uništili. Slažete li se,
Sire?

— Da. Samo se po sebi razumije da vam moraju sve nadoknaditi.

— Well! Na redu je Spencer koji je svemu kriv. Vi niste zato da bude ubijen zbog toga što vas
nije ubio, ved samo ranio. Smatram da je to slabost s vaše strane, jer divlji Zapad ne zna za milost, što
se ubica tiče, bez obzira na to da li je ubistvo uspjelo ili nije. I unatoč tome primijenit demo jednu vrst
milosti. On je zaslužio smrt, ali ne treba da bude jednostavno ubijen, ved mu treba dati priliku da se
brani.

— Sta ste time mislili?

— Dozvolite da se sa mnom bori za svoj život!

— Na to vjerojatno nedemo modi pristati.

— A zašto ne?

— To je čovjek ogromne snage.

— Pshaw! Nisam ni ja dijete! Da ne mislite možda da sam slabid zato što sam se dao strpati u
podrum? Iznenadili su me i savladali, a bili su šestorica!

— Neka bude! Vidim da su u vas kosti čvrste. Borba je i usprkos tome nejednaka.

— Zašto?

— To je bitanga za koga ne bi bila velika šteta da strada, a vi ste poštenjak koji ima djecu. Vi ne
smijete svoj život da stavite na kocku boredi se s njime.

— To ionako ne činim. Nejednakost o kojoj ste govorili izjednačit de oružje kojim demo se boriti.

— Kakvim oružjem?

— Kovačkim batovima.

— Kovački batovi! Kakva ideja! Znači, tu se radi o borbi ciklopa!

Iskreno priznajem da me je ta borba kao čovjeka sa Zapada veoma privlačila, ali kao čovjek morao
sam je odbaciti. To dvoumljenje međutim nije ni moglo dodi do izražaja jer su moji drugovi s velikom
spremnošdu prihvatili prijedlog. Dvoboj, a pogotovo ovakav, po običajima savane nije se smio odbiti.
Kakvog li prizora gledati tog čvrsto građenog potkivača i Tobvja Spencera, koji je imao snage za
nekoliko ljudi, kako idu jedan na drugog. Toga još nitko nije doživio,toga još nikada nije bilo! Svi su se
odmah zagrijali. Hammerdull je uzviknuo:

— Divne li i veličanstvene ideje! Kakve li su glave potrebne da izdrže takve udarce! Ja sam za to!
Jesi si i ti, Pitte Holbersu, stari rakune?

200