Karl Maj - Old Surehand 2

— Hm! Ako misliš da bi čekid imao ljepše djelovanje nego da ga odalami vatiranim rajskim
rukavicama, tada ti moram dati potpuno pravo, dragi Diče — odgovorio je dugonja.
Ostali su bili također suglasni. Čak je i poglavica Apača rekao:
— Da, neka se međusobno bore. Winnetou nede imati ništa protiv.
Znači da se nisam mogao suprotstaviti. Dao sam svoju suglasnost.
Kako se taj neobični dvoboj mogao održati samo na slobodnom prostoru, siledžije su bile izvedene
napolje. Kada su doznali što smo zaključili,najprije nisu htjeli u to povjerovati. Njihove sumnje su bile
razbijene na takav način da su vrlo brzo morali uvidjeti da je naša namjera ozbiljna. Sp encer je,
naravno, najglasnije protestirao. Izjavio je da se nikako nede boriti. Ali tada mu je kovač rekao:
— Ništa me se ne tiče da li hodeš ili nedeš. Čim bude dat znak, zamahnut du, a ako se ne budeš
branio, smjesta du te pretvoriti u leš. S takvim probisvijetom kao što si ti postupa se kratko. Ti deš se
ved braniti.
— Ali to je otvoreno ubistvo!
— A da li je jučer bilo nešto drugo kada si pucao na Olda Shatterhanda?
— To se vas ništa ne tiče!
— To me se i te kako tiče jer se ja umjesto tog džentlmena borim s tobom. Kada bi se on toliko
ponizio da se s tobom bori, tada bi tvoja smrt bila sigurna. Bolje deš prodi ako se boriš sa mnom jer
deš me možma savladati.
Siledžija je ispitivačkim pogledom odmjerio kovača te ga tada upitao:
— A što de sa mnom biti ako vas ubijem?
— Ništa. Pobjednik ostaje nekažnjen.
— A ja du tada modi da odem kuda god želim?
— Otidi, da, ali ne odjahati.
— Zašto?
— Zato jer od ovog časa sve vaše stvari pripadaju meni.
— Do vraga! A zašto to?
— Kao odšteta za moje vlasništvo koje ste upropastili.
— Sve, konji, kao i sve ostalo?
— Da.
— To je krađa! To je prijevara! To je čista pljačka!

201

— Pshaw! Štetu koju ste učinili morate platiti. Novaca nemate; to znam jer ste se maloprije
jedan za drugim hvalisali da dete svu moju zalihu pojesti bez pladanja. Prema tome, moram računati
na predmete koje imate sa sobom.
— Ali to je daleko više nego iznos koji vam pripada!
— O, na to ja ne gledam! I vi se niste naročito pokazali, što se tiče pravde i poštenja. Sada dolaze
posljedice!
Tada se Spencer meni obratio jer me je između svih smatrao da sam najviše čovjekoljubiv:
— Zar i vi možete da dozvolite takvu nepravdu?
— Možda mislite da meni podnesete žalbu? — odgovorili mu iznenađenim glasom. — Meni, na
koga ste pucali?
— Da, i usprkos tome! Ovo pljačkanje nema uopde nikakve veze s onim hicem.
— A ja s vama više nemam nikakve veze. To vam je sasvim jasno!
— Neka vas onda sve đavo nosi od prvog do zadnjeg! Ako dete na ovakav način da tjerate do
kraja, onda se nemojte nadati da du s ovim kovačkim kosturom blago postupiti. Primite ved sada za
gotovu stvar da de mu glava biti razmrskana. Otpočnimo i zaigrajmo!.
Njegovo lice kao u buldoga bilo je pomodrilo od bijesa, te je glasno zaškrgutao zubima. Kovač se
složio:
— Da, idem da donesem čekide, pa du ga kovati iako nije užaren!
Pošao je u kovačnicu. Ja sam krenuo za njim da mu pružim dobar savjet:
— Čuvajte se, Sire! Taj Spencer je jak i opasan momak!
— Pshaw! Ne bojim se ja. Znam da mi ništa ne može učiniti!
— Nemojte biti samo toliko samouvjereni! Mislim da dete čekidima jedan drugog samo udarati?
— Da. A šta bismo inače?
— Morate biti svjesni da on nede samo udarati ved de i zavitlati čekidem!
— To ne smije. To demo međusobno utvrditi!
— On de to ipak učiniti iako zabranimo! Kada se to dogodi, onda se više ne može ništa
promijeniti. Da li bi vam smetalo ako bi čekid bio privezan?
— Zašto privezan?
— Za ruku, za mišicu, a najbolje bi bilo za ručni zglob, i to kaišem.
— To mi nikako ne bi smetalo, ne bi uopde. Ali zašto je to potrebno?

202

— To je zato da ne bi nepoštenjak stekao prednost i bacio čekid na poštenjaka, umjesto da njime
samo udara. Da li vam to odgovara?

— Naravno, da! Samo ako budem imao dovoljno slobodnog prostora da nesmetano rukujem
drškom.

— Zato du se ja ved pobrinuti jer du ih ja privezati. Dakle, dođite!

Kada smo stigli na određen prostor, Tobvja Spencera su ved odriješili. S revolverom u objema rukama
stajao je Winnetou pred njim i zaprijetio mu:

— Bude li bljedoliki pokušao i jedan jedini sumnjivi pokret da pobjegne, smjesta du pucati!

Obojici boraca sam privezao čekide za ručne zglobove tako da su njima doduše mogli da udaraju, ali ih
nisu mogli zavitlati. Tada sam i ja izvukao revolver i ponovio prijetnju poglavice Apača.

Situacija je bila veoma napeta i puna iščekivanja. Napravili smo krug u kojem su njih dvojica stajala
jedan drugome nasuprot. U rukama su držali velike, po težini jednake čekide. Mjerkali su se očima.
Kovač je bio miran i hladnokrvan, Spencer, naprotiv, do krajnosti uzrujan.

— Neka nijedan ne otpočne prije no što ja dadem znak! — naredio je Winnetou. — Sve
prednosti važe: borci se mogu poslužiti i slobodnim rukama!

— To je dobro; to je veoma dobro! — uskliknuo je Spencer. — Sada je taj momak sigurno moj!

— Da — doviknuo je jedan od njegovih ljudi. — Ako se možeš poslužiti i drugom rukom, tada je
tvoj. Zgrabi ga samo za gušu. Dah de mu tada nestati!

— Jezik za zube! — obrecnu se na njega Dick Hammerdull. — Kome je potrebna tvoja mirodija?
Ti imaš mirno da promatraš i nemaš šta da prigovaraš.

— Oho! Čovjek valjda smije da govori! Zašto postoje usta?!

— Imao ili ne imao usta, to je sasvim svejedno, ali ih moraš začepiti, inače du ti zabiti čep među
zube. Zapamti to!

I ja nisam bio manje uzbuđen od ostalih. Tko bi mogao biti pobjednik? Toby Spencer je svakako imao
prednost, što se tjelesne snage tiče, dok je kovač bio vještiji u rukovanju ovim neuobičajenim
oružjem, a osim toga pokazivao je toliku hladnokrvnost koja je u čovjeku budila povjerenje, dok je
siledžija postajao sve uzrujaniji što je dulje čekao.

U našem krugu stajao je i kovačev sin sa svojom sestrom. Na njihovim licima se nije mogla otkriti ni
najmanja zabrinutost zbog njihova oca. I to je bila jedna od okolnosti koja me je umirivala.

—i Sada može da otpočne! — rekao je Winnetou.

Toby Spencer je smjesta zamahnuo da udari; a ujedno je htio lijevom rukom da se dočepa kovačeva
vrata. On pri tome nije računao na to da de to smanjiti snagu udarca. Kovač ga je dočekao
obrambenim udarcem i oružja su se sudarila. Njegov čekid se odbio i pogodio Spencera u lijevu ruku,
koju je povukao natrag uz bolni krik.

203

— Pseto! — zaurlao je pogođeni. — Nije mi odmah uspjelo, ali sada hode!

Zamahnuo je svom snagom, skočio naprijed i lupio Kovač se izmaknuo u stranu tako da je udarac
promašio. Snaga udarca je siledžiju zanijela, i on je posrnuo i presavio se.

— Brzo sada, oče! — viknuo je boy.

To upozorenje nije bilo ni potrebno, jer je kovač visoko uzdignutim čekidem izveo četvrtinu okretaja
prema svom protivniku i jednim jedinim udarcem ga sravnio sa zemljom. Stajao je s uzdignutom
rukom spremnom na drugi udarac. Pogled je prikovao za neprijatelja koji je ležao na zemlji, kojemu
su se grčevito trzale ruke i noge i koji je roptao i stenjao. Tada je ponovo spustio ruku, kratko i
prezrivo se nasmijao pa rekao:

— Evo momka gdje leži! Mogao bih mu razmrskati lubanju, no to nedu učiniti jer se više ne može
braniti. Ionako mu je ved dosta!

Da, Spenceru je bilo dosta! Niti je bio onesviješden, niti mrtav. No izgleda da je ipak izgubio vlast nad
pokretima svoga tijela. Tek je nakon izvjesnog vremena mogao da se pokrene, pa se polako uspravio
poduprijevši se jednom rukom. Druga je bila onesposobljena.

— Prokle...! — krkljao je ne mogavši da izusti više od ova dva sloga. Oči su mu bile krvave, izraz
lica kao v. jarosne životinje, iskeženi zubi kao u kojota.

— Malo sam ga kvrcnuo po pledki — rekao je pobjednik. — Ako zbog toga i ne strada, barem
nede nikada miroljubive ljude nasilno napadati. Oslobodite me čekida!

Pružio mi je ruku, i ja sam ga oslobodio teškog oruđa.

Sada je siledžija stajao uspravno pred nama, no ipak se klatio. Izgleda kao da mu je iz tijela ponestala
sva snaga. Ali mu se zato ponovo vratila mod govora pa je tako psovao i kleo da je Hammerdull uperio
na nj revolver i zaprijetio:

— Smjesta da ušutite, inače du vam prosvirati metak kroz glavu!

Kreveljedi se Spencer ga je pogledao, pljunuo ispred sebe, okrenuo se i odgegao do svojih drugova
gdje se skokljao iscrpljen. Bio je ponovo vezan a da nije pružao otpor.

— Pravda je izvršena! — rekao je Treskow. — Što je zaslužio, to je i dobio, iako ne smrt. Šta
demo sada s njime uraditi? Da li da ga previjemo?

Pri tom je pogledao u Winnetoua. Ovaj je odgovorio:

— Poglavica Apača nede dodirnuti tog čovjeka!

— A ni od mene ne treba da očekuje pomod — izjavio sam.

— Well! Neka gleda gdje de nadi liječnika za svoje rane!

Tada smo ugledali četiri čovjeka kako jašu iz šume prema nama, jedan mladi i trojica starijih. Kovač je
rekao:

204

— Evo gdje dolazi moj drugi sin koji je otišao da lovi ribu. Ostala trojica su dobri znanci, prvi moji
susjedi, u ovom slučaju malo podalji. Baš je dobro što dolaze jer de me sutra, kada budu odlazili,
osloboditi ovih gostiju, gostiju koji su sami sebe pozvali u goste bez pitanja i bilo kakvih formalnosti.

Izgleda da je sin imao dobar ulov jer je pred njim ležala mreža puna ri ba. On i njegovi pratioci bili su
iznenađeni što su ovdje ugledali vezane ljude. Kovač im je ispričao ukratko što se dogodilo i saopdio
im svoju želju. Baš je bilo dobro što ta trojica nisu kanila ostati u kovačnici, ved su htjeli da produže.
Imali su neki sudski proces i namjeravali su podi u grad, naime, što se onda pod gradom moglo
podrazumijevati. Morali su da jašu čitavu nod kako bi ujutro onamo stigli, te su se ponudili da povedu
siledžije, možda ne u grad, ved da ih se putem otarase, i to tako da ih u razmacima jednog po jednog
puste. Na ovaj bi ih način spriječili da se lako i brzo ponovo okupe i da protiv kovačeve obitelji nešto
poduzmu. Njegovi de sinovi odjahati s njima, jer su zarobljenike morali otpremiti na konjima pa onda
slobodne konje dotjerati kudi.

Prije odlaska došlo je do veoma žive i bučne scene, i to kada su džepove skitnica praznili i kada su ih
privezali za konje. To što smo ved danas mogli da ih odavde uklonimo, bilo je za nas veoma povoljno s
razloga što smo morali računati s time da de skitnice, koji su sigurno slijedili naš trag, banuti pred
kovačnicu. Oni ovdje nisu smjeli da naiđu na siledžije pa da se s njima možda udruže.

Riječi koje su nam prilikom odlaska uputili zarobljenici nisu bile riječi blagoslova. Upratnji petorice
ljudi napustili su ovo mjesto koje im se u početku toliko svidjelo, a kasnije zamjerilo. Naravno, sve bi
bilo još bolje uspjelo da njihov stvarni kolovođa nije umakao.

Taj čovjek nam je bio toliko važan da se Winnetou uputio u potragu za njim. Kada se vratio , bio je ved
i mrak pao. Zaključio je da Douglas nema namjeru da se zadržava u blizini kovačnice jer mu je trag
vodio dalje. On nas se i odviše boji a da bi pomislio da nas uhađa i da vidi šta demo uraditi s njegovim
drugovima. On ih se radije odrekao da bi se što više od nas udaljio.

Winnetou je donio ljekovite trave koje je na svom putu našao, a to mi je bilo veoma drago. Dok su
siledžije bile još među nama, više sam pažnje obradao na njih nego na sebe. Kada se sve umirilo,
osjetio sam da me rana boli i neku prazninu u glavi i čitavom tijelu, koja mi je bila poznata jer je,
barem kod mene, prethodila obično groznici.

Opet su me previli. Groznica od rane nodu se ipak pojavila. Budio sam se svakih četvrt sata, a kada
sam ujutro spomenuo daljnje putovanje, Winnetou, koji je kraj mene bdio, odmahnuo je glavom i
rekao:

— Moj brat ne smije da se odviše pouzdava u sebe. Ostajemo ovdje.

— Ali mi nemamo vremena.

— Ako je u pitanju zdravlje Olda Shatterhanda, onda ga imamo! Bolje je da ostanemo ovdje čitav dan
i pustimo da trave djeluju nego da kasnije u brdima ležiš.

Imao je pravo, pa smo ostali kod kovača koji nas je od srca rado zadržao.

Njegovi sinovi vratili su se s konjima. Ispričali su kako su se sileđžije odupirale kada su ih usred mrkle
nodi jednog po jednog ostavljali. Najdalje su otpremili Tobyja Spencera. Da sam ja bio na njihovu

205

mjestu, ostavio bih kraj njega jednoga od njegovih da ga njeguju. Oni međutim nisu bili toliko obazrivi
da prema njemu ljudski postupe, jer ih njegovo držanje putem nije moglo navesti na blagost.

Dok su drugovi sjedili u sobi ručajudi meso divljači, ležao sam pred kudom u travi jer nisam imao volje
da jedem, a vani na zraku bilo je mnogo prijatnije nego među tijesnim zidovima. Naši konji stajali su u
ograđenom prostoru, koji smo ved spomenuli, gdje su imali u obilju zelene hrane. Izdaleka ih nitko
nije mogao primijetiti, barem nije mogao prepoznati da su to naši konji, zbog čega i odred jahača, koji
se sada pojavio pod posljednjim stablima šume nije imao razloga da se kloni kovačnice pred kojom
sam ležao. Bile su to skitnice. Na čelu su jahali Redy i Old Wabble, a nekadanji vrač slijedio ih je sa
svojom squaw u začelju.

Nisam ustao jer sam morao paziti da me ne primijete, ved otpuzao u kovačnicu odakle sam pošao u
sobu da najavim dolazak tih dragih prijatelja. Kovaču smo bili ispričali naš susret s njima, i zato je
rekao:

— Ostanite ovdje, džentlmeni! Izidi du sam napolje.

Kakva de im samo lica biti kada doznaju tko se kod mene nalazi!

U međuvremenu su skitnice stigle do kude. Dozivali su vlasnika i sišli s konja. Njihov izgled nije bio
ugodan. Dick Hammerdull se u sebi smijuckao i rekao:

— Oni još i sada osjedaju slatke uspomene na naše batine. Svakako bi im bilo milije da su ovdje
naišli na neku ljekarnu, a ne na kovačnicu!

Ne uzimajudi u obzir njegovu poluopaljenu glavu, vidjelo se da Old Wabble veoma mnogo pati. Osim
squaw jedino on još nije sjahao i sjedio je iscrpljen s opuštenim gornjim tijelom u sedlu. Imao je
mnogo jaču groznicu nego ja prošle nodi. Kada je kovač stigao do njih, upitao ga je Redy:

— Čujte, čovječe, da nije možda jučer prošla ovuda kolona od sedam konjanika?

— Da — odgovorio je upitani.

— Među njima su bila trojica Crvenokažaca?

— Tačno.

— A među konjima dva Crna vranca?

— I to se slaže.

— Vi ste ih vjerojatno promatrali pa biste nam mogli redi da li im se mnogo žurilo?

— Ne više nego vama.

— Dobro! Imate li u kudi možda kakvo sredstvo protiv groznice?

— Nemam. Mi ovdje nemamo veze s groznicom.

— Ali rezervnu hranu mogli bismo od vas da dobijemo?

206

— Na žalost ne. Horda siledžija me je potpuno opljačkala.
— Time nas nedete zavarati. Sami demo pogledati šta bi se dalo pronadi.
— To vam zabranjujem. Kuda pripada meni, a ne svakom strancu!
— Nemojte nas tjerati na smijeh! Valjda ne mislite da se dvadesetorica ljudi boj e vas! Hodemo
da jedemo, a vi nam pribavite što nam je potrebno!
— Vi ste nevjerojatno kratki! Kako je s pladanjem? Imate li novaca?
— Novaca? — smijao se Redy. — Ako želite batina, možete ih dobiti, ali novaca ne!
— Hm, primjedujem da ih imate. Vidim da na batinama sjedite!
— Čovječe, na što vi mislite?
— Tačno na ono što sam i rekao.
— Hodu da znam zašto vi spominjate batine!
— A tko je počeo o njima da govori? Ja svakako ne, ved vi!
— O tako! Mislio sam... ! A sada napravite nam malo mjesta ovdje pred vratima!
— Mjesto kraj mojih vrata je moje i ničije višel
— Ne govorite gluposti! Trebamo mesa i brašna i drugih stvari, i vi nam nedete zabraniti da ih
potražimo!
— Well, neka bude kako želite! Zabraniti vam, naravno, nedu, samo sam mislio da dete se
začuditi kad ugledate meso koje tražite!
— Nemojte se prenemagati, ved dajte mjesta!
Kavač je pustio da ga guraju naprijed. Iza Redvja
su se tiskale skitnice. Kada su kovača ugurali kroz vrata unutra, rekao im je:
— Evo pogledajte, to je moje meso. To je ljudsko
meso, živo ljudsko meso.
Sve naše puške bile su uperene na vrata. Redy nas je ugledao i prestrašio se:
— Natrag, natrag! — viknuo je. — Hajdete natrag, momci! U sobi se nalaze Old Shatterhand,
Winnetou i svi ostali!
Svi koji su se iza njega tiskali također su nas ugledali. Brže bolje su se okrenuli. Gurali su se, turali i
tiskali prema izlazu i opet se našli pred kudom. Naš ih je smijeh ispratio. Skočili su na konje i žurno
odjahali dalje, brže no što su došli. Posljednji je i sada bio vrač koji je konja svoje squaw vukao za
uzde. Debeli Hammerdull nije mogao izdržati a da za njima kroz prozor ne ispali hitac. Uzviknuo je:

207

— Eto, odoše bez mesa i bez brašna! Juha im je zabiberena! Zar nisam u pravu, Pitte Holbersu,
stari rakune?

— Hm, ovi nisu smjerali samo na jednu juhu! Ovi bi se isto tako ponijeli kao jučer siledžije. Prava
je sreda za kovača što nismo odjahali, ved ostali ovdje!

— Svjedno je da li je za njega sreda ili nesreda glavno je da oni nisu imali srede!

Winnetou je brzo izišao napolje i odjurio do konja. Minutu kasnije vidjeli smo ga kako je od jahao za
skitnicama. Znao sam zašto je to tako uradio, jer je bilo potrebno da ga primijete. Trebalo je da znaju
da im je iza leđa i da ih promatra. Time im je oduzeo volju da se možda potajice vrate i da nas
vrebaju. Vratio se možda nakon sata i uvjerio nas da su otperjali i da barem za prvo vrijeme nede
poduzeti ništa protiv nas.

Bududi da smo se sada osjedali potpuno sigurni i nismo bili prisiljeni da ostanemo zajedno zbog
pružanja međusobne pomodi, Matto Schahko i Apanatschka su otišli u lov na divljač. Imali su dobar
ulov. Winnetou je ostao kod kude kako bi se sav posvetio mojoj rani.

Potrebno je napomenuti da je vatra u kovačnici još do jutra gorjela, jer je kovač imao posla oko naših
konja, pri čemu su mu i sinovi pomagali. Ovdje tlo nije bilo mekano kao u preriji, a namjeravali smo
podi gore u krševita brda, pa je trebalo da barem konji bljedolikih budu dobro potkovani. Kad god je
bilo potrebno, našim bi vrancima uvijek pričvrstili željezne potkovice, koje su bile Apačev izum. One
su bile u bisagama kao i potrebno oružje. Kada smo željeli da zavedemo špijune, dali bismo napraviti
»čudotvorne potkovice«, koje su nam često bile od koristi.

U tome je prošlo vrijeme sve do večeri kada sam opet dobio grozni cu, no slabiju nego prije, i samo za
kratko vrijeme. Prospavao sam cijelu nod, a i Winnetou je spavao do zore. Kada je u zoru pregledao
ranu, zadovoljno je rekao:

— Snažna priroda moga brata i ljekovite trave premašile su moja očekivanja. Hod tvog Hatatitl e je
blag, a ti si vješt jahanju te možemo krenuti a da ti to ništa ne naškodi, samo ako ne budemo prisiljeni
da jašemo terenom gdje je jahanje naporno. Odmarat demo se češde nego inače.

Iz svog skrivenog džepa u pojasu izvadio je nešto novaca da plati kovača. Ovaj je izjavio da je to
previše. Bio je voljan da naplati samo svoj rad, a ne i gostoprimstvo. Apač, međutim, nije htio da
primi natrag ništa. Na rastanku su nam četvorica valjanih ljudi zaželjela od srca sve najbolje, i mi smo
uzjahali i krenuli prema planini.

U DOLINI MEDVJEDA

Put nas je sada stalno vodio naviše. Uveče smo stigli s druge strane isturenih brda pješčanika i našli
se ispred pravih krševitih planina.

Nismo se mnogo brinuli da doznamo kamo su skitnice odjahale. Za nas je bilo važno da stignemo što
prije do parka San Louisa. Znali smo, ili tačnije rečeno,slutili da demo ondje ponovo ugledati Thibauta
i squaw. Sto se tiče ostalih osoba bilo nam je svejedno, izuzevši Olda Wabblea.

208

Sada srno morali da napustimo kontinentalnu stazu i da zaokrenemo u stranu. Planina je oko nas
pružala sliku koja je razotkrivala ljepotu, punu utisaka. Nalazili smo se u kraju Taxodi šuma i često se
divili neobičnojvisini stabala, iako se ni izdaleka nisu mogla uporediti s ogromnim sekvojama Sierra
Nevade, a među kojima imade divova čiji opseg iznosi i više od trideset metara. UVisalija distriktu
ima jedna sekvoja sa promjerom od dvanaest metara.

Jahali smo sada po kosoj ravni, širokoj nekoliko engleskih milja, koj a se poput krova protezala uvis. —
Bila je potpuno obrasla šumom. Vršci stabala nisu bili gusto isprepleteni kao u zelenoj, natkrivenoj
prašumi sjevera, jer su ogromni koniferi ovdje stajali pojedinačno, na velikom razmaku, i jedva su im
se krajevi grana dodirivali. Sva su stabla stršila uvis i nisu se ispreplitala. Sunčevi su se zraci probijali
kroz njih te nije vladala onakva tama kakva je u šumama na sjeveru. Jahali smo polako i ustrajno uz
kosu ravan koju još nisam poznavao. Winnetou je ved jednom bio ovdje te nas je obavještavao:

— S druge strane ovog vrha leži Kui-erant-yuaw(Dolina medvjeda) u kojoj ima mnogo grizly
medvjeda. Ovdje nijedan Crvenokožac ne logoruje rado preko nodi jer sivi medvjed krševite planine
ne trpi vatru i napada čovjeka iako ga ovaj prije toga nije uznemiravao.

— Hodemo li ondje prenoditi? — upitao je Hammerdull. — S velikim bih zadovoljstvom ustrijelio
jednog grizlyja.

— Nedemo! Sedmorica smo, a zbog grizlyja morala bi biti četvorica na straži. U tom bi slučaju
samo trojica spavala. Prema tome, to se ne bi moglo nazvati dobrim logorovanjem.

— Hodu li ustrijeliti grizlvja u snu ili na javi, svejedno je, glavno je da ga pogodim tako da se
ispruži na zemlji.

— Da li je moj maleni, debeli brat ved jednom oborio divljač u snu?

— Na stotine tisuda! Koliko li sam samo sanjao da sam bivole i druge četveronošce u čoporima
postrijeljao! Zar nije tako, Pitte Holbersu, stari rakune?

— Da — kimnuo je dugonja. — Sva ta junaštva obavio si u snu, a kada si se probudio, bilo je s
junaštvom gotovo.

— Ne brukaj me! Ja barem u snu pokušavam da, budem valjan momak. Ti, međutim, ostaješ na
javi kao i u snu stari, nespretni rakun.

— Nespretni? Dovedi mi ovamo najvedeg grizlyja na svijetu, pa deš imati prilike da doznaš tko je
od nas spretniji, ti ili ja!

Način na koji je Winnetou pričao o sivim medvjedima toga Kui-erant-yuawa- svega me je zaokupio.
Grizly obično ne žive u skupinama. Iz Apačevih riječi se međutim dalo zaključiti da se ondje moglo
susresti i više njih zajedno. Zbog toga sam se i raspitivao:

— Zar medvjedi u ovoj dolini ne žive usamljeno kao oni u drugim krajevima?

— Nijedan grizly nije druželjubiv — odgovorio je. — Čak se i ženka zna povudi kada dobije
mladunčad, jer je mužjak vrlo loš otac i rado proždire svoju djecu.

209

Bude li moj brat ugledao tu dolinu, nede se nimalo začuditi što se ondje češde susredu sivi medvjedi
nego na bilo kome drugom mjestu. Kada god bivoll tog krševitog parka putuju, moraju uvijek prodi
kroz Kui--erant-yuaw. To primami medvjede pa se tu zadržavaju. Kraj je toliko zabačen a ujedno i
ozloglašen, da ga rijetko koji lovac posjeduje. Ima ovdje jagoda koje grizly voli, i to u velikim
količinama. Udivljim, bočnim gudurama doline može da stanuje a da ga ne uznemiruje nitko od
njegovih. A ipak se događa da između njih dođe do strašnih borbi, i to naročito u vrijeme parenja.
Pronađeni su ostaci pobijeđenih po kojima se dalo utvrditi da ih nije ustrijelio lovac. Da imamo
vremena, ostali bismo tamo da lovimo.

Da, na žalost, nismo imali vremena, a ipak nam je bilo suđeno da se u toj zloglasnoj dolini duže
zadržimo nego što smo sada mogli i da slutimo.

Koliko je kosi stjenoviti zid, koji se blago dizao uvis, bio visok, može se zaključiti po tome što nam je
bilo potrebno i više od jednog sata dok nismo na svojim konjima stigli gore. I gore se pružala
šumovita visoravan isprekidana mnogobrojnim raspuklinama, a na drugom se kraju strmo spuštala.

Dolje je ležala — Dolina medvjeda — koju zbog šuma nismo još mogli da ugledamo. Winnetou nas je
odveo do jedne raspukline koju je bila izdubila planinska voda. Ona se tako naglo spuštala u dubinu te
smo sjahali i počeli voditi konje. Moram ovdje napomenuti da me jahanje od kovačnice do ovog
mjesta nije mnogo zamorilo. Groznica se nije ponovila. Jasno, rana mi je pričinjala bolove, ali oni nisu
bili veliki. Međutim,to nije bio razlog što smo se zaustavili ili dangubili.

Stigavši dolje, uspjeli smo da sagledamo jedan dio Doline medvjeda. Mjesto na kojem smo se nalazili
bilo je široko barem jednu englesku milju. Na najnižem dijelu protjecala je rječica koju su hranile
brdske vode ulijevajudi se uz žubor s lijeve i s desne strane. Svuda naokolo ležale su rasute brdske
gromade koje su se survavale dolje. One i grmlje, koje je raslo oko njih, pružalo je u ovoj divljini dobro
sklonište životinjama. S obiju strana bilo je gudura sličnih onoj kojom smo se spuštali. Gdjekoja
ogromna stabla sa širokim krošnjama stršila su prema nebu. Uz ivice doline rasla je šuma bogata
niskim, bodljikavim šibljem i prostirala se naviše. Boljeg boravišta za sivog medvjeda nije moglo biti.
Po mnogobrojnim tragovima bivola moglo se pretpostaviti da su te životinje imale dovoljno hrane u
slučaju da i sada još ovdje borave.

Još nije bilo stiglo pravo vrijeme velikog putovanja bivola. Međutim bizoni, koji su se tokom ljeta
zadržavali na uzvišenjima, dakle hladnijim brdskim livadama, ipak su se ved bili spustili i prošli kroz
dolinu. Jedina životinja koja se usuđuje da se ogleda sa grizlyjem jest buffalo, i to naročito oni stariji,
snažniji primjerci. Sivi medvjed dostigne ponekad težinu i do deset centi, a bizon i preko dvadeset.
Kakve su se snažne borbe ovdje ved morale da odigraju, kojih je očevidac bila ta mirna, daleko
zabačena Dolina medvjeda!

Ne obazirudi se na tragove bivola, presjekli smo dolinu i pošli u pravcu jedne gudu re koja se nalazila
sa strane. Winnetou je znao da se s onog mjesta moglo srazmjerno lako dočepati vrha.

I u njoj se nalazio jedan maleni, uzani potočid koji je sa svojim mnogobrojnim i plitkim slapidima tekao
dolje i koji nam je pružio dovoljno prostora za kretanje uzbrdo. Možda smo prevalili polovinu puta do
vrha kada se Apač, koji je jahao na čelu, zaustavio i skočio s konja. Neobičnom brižljivošdu pretražioje

210

tlo koje je bilo isprepleteno pukotinama i na mnogim mjestima obraslo travom i mahovinom. Rekao
je:

— Da imamo vremena, mogli bismo sada dodi do kožice sivog medvjeda. Vidim da je došao s
desne strane presjekavši guduru i vjerojatno mu se brlog nalazi u stijeni, tamo lijevo.

I svi ostali brzo smo sjahali s konja da istražimo tragove. Winnetou je naše saputnike odstranio ovim
riječima:

— Neka se moja brada zaustave da ne pokvare tragove! Samo Old Shatterhand neka dođe k
meni!

Pošao sam onamo. Da se tragovi otkriju, bile su potrebne oči oštre kao u Apača. Obojica smo slijedili
trag preko potočida gdje je postao jasniji. Mora da ga je ostavio za sobom neki stari, veoma snažan
»otac Jevrem«. Čovjek sa Zapada grizlyja zove »otac Jevrem«. Ovdje su se jasno mogli vidjeti tragovi
snažnih šapa. Penjudi se još malo dalje, ugledali smo otvore u stijenama i znal i smo da se pred nama
stvarno nalazi brlog medvjeda.

Osjetio sam veliku želju da posjetim tog »Jevrema« te sam upitno pogledao Winnetoua. Ovaj je
odmahnuo glavom i povukao se natrag. Morali smo da računamo i s time da nemamo vremena, jer bi
teglenje teškog medvjeđeg krzna samo smetalo. Kada smo se ponovo našli s druge strane, primijetio
sam da su se Matto Schahkove i Apanatschkine oči iskrile. Oni, međutim, nisu ništa govorili.
Hammerdull je tada upitao:

— Ima li prijeko koji?

— Da — kimnuo sam.

— Well; njega demo uloviti!

— Nedemo; ostavit demo ga na miru.

— Zašto to? Pronadi brlog medvjeda a da se ne isprazni gnijezdo isto je kao otkriti 'bonanzu' i
ostaviti zlato! Ja to stvarno ne mogu da shvatim!

— Moramo podi dalje.

— Da, ali tek onda kada tom momku oprljimo krzno!

— Nije to tako lako, a ne ide ni tako brzo kao što mislite, dragi Hammerdulle. Morate pri tome
računati s time da svoj život stavljate na kocku.

— Stavljatli ili ne stavljali, svejedno je, važno je da on nas ne uhvati. Predlažem, dakle, da se
sada sa...

— Neka moj brat Hammerdull pođe s nama i neka ne daje nikakve prijedloge — prekinuo ga je
Winnetou, uzjahao konja i odjahao dalje.

211

— Kakva velika greška! — gunđao je mališan mrzovoljno, uzjahavši svoju staru kobilu. — Eto, tu
pred nama leži tako lijepo gnijezdo, a jaja ostavljamo u njemu! Šta veliš ti na to, Pitte Holbersu, stari
rakune?

— To su opasna jaja, dragi Diče. Ostavimo ih! — odgovorio je dugonja.

— Opasna? Htio bih da znam! Grizzlv je samo grizzly, i ništa više!

I meni je bilo žao što smo morali da ostavimo gnijezdo i jaja u njemu, kao što se izražavao.
"Winnetou je međutim imao pravo. Ako baš i ne bismo stavili život na kocku, kod susreta sa sivim
medvjedom čovjek uvijek mora biti pripravan na nezgodu, a moja mi se rana ved ionako p opela na
glavu!

Stigavši do vrha s druge strane, ubrzo smo se našli na rubu proplanka koji se u Rocky Mountainsu
naziva »park«. Taj park se gore na vrhu prostirao na neke dvije engleske milje, a u prosjeku bio pola
milje širok. Raštrkana krošnjata stabla i skupine drveda i raštrkano grmlje šumaraka djelovali su kao
vještački zasađen zabran. S one strane ruba počela se šuma ponovo spuštati, lagano prema širokoj
dolini.

Park je ležao tačno u pravcu jug-sjever, a mi smo se nalazili u njegovu jugoistočnom uglu, odakle smo
duž južne ivice produžili dalje kako bi još prije večeri stigli dolje u prvu dolinu i ondje se zaustavili.
Tada sam na sjeverozapadu ugledao jato vrana. Ove su se s vremena na vrijeme dizale nad šumom u
zrak, a isto tako i spuštale, i to ne na jedno te isto mjesto, ved u razmacima. To mi je moralo pasti u
oči. I Winnetou je svoj pogled usmjerio onamo da bi promatrao vrane. I ostali su također obratili
pažnju, a Matto Schahko je rekao:

— Uff! Iz doline dolaze gore neki ljudi. Vrane se s vremena na vrijeme spuštaju, i to zbog toga
što ih oni tjeraju.

— Slutnje poglavice Osaga su vjerojatno istinite — odgovorio sam. — I ja pretpostavljam da
dolaze ljudi, i to mnogo njih, jer se ptice od dvije ili tri osobe ne bi tako plašile.

— Zar ne bi trebalo da izvidimo tko su?

— Zato nemamo vremena. Budemo li se ovdje zadržavah, nedemo prije večeri stidi dolje u
dolinu. Neka Winnetou odluči da li je dolazak tih mnogobrojnih ljudi za nas toliko važan da se ovdje
zadržimo i da ih uhodimo.

— Mora da su Indijanci — izjavio je Apač.

— To bi za nas moglo biti opasno! Šta traže s ove strane planine? Ako su to zaista Indijanci, tada
jedino pripadaju narodu Utaha, njihovi glavni putovi idu više prema sjeveru.

— Moj brat Shatterhand ima pravo. Sta traže ovdje? Morat demo pokušati da to doznamo. Kako
ne znamo kojim de pravcem krenuti kada stignu u ovaj

park, moramo se povudi u šumu i sačekati dok ne dođu.

212

Ovoga puta se nisam suglasio s Winnetouom, a to je bio veoma rijedak slučaj. Zbog toga sam mu
rekao uljudnim glasom, koji je među prijateljima sasvim razumljiv:

— Neka mi moj brat oprosti, ali ja ne bih rado ovdje čekao!

— A zašto ne? — upitao je.

— Budemo li ih ovdje čekali, morat demo pojahati za njima čim se dočepaju sjevernog ruba
parka. Razdaljina do tog mjesta iznosila bi dvije milje. Oni se ondje nede zadržati, ved de produžiti
dalje, i zbog toga demo biti prisiljeni da im slijedimo trag, a to de biti otežano jer de u međuvremenu
početi da se hvata mrak.

— Moj brat je u pravu — suglasio se.

— Radije bih ih pogledao kada kraj njih projašemo.

— To de biti i suviše kratko. Da, nas dvojica bismo ved stigli onamo jer su u nas najbolji konji, ali
naši drugovi ne bi.

— Tada demo otidi sami, a drugovi neka nas polako slijede. Kako na otvorenom parku za sobom
ne smijemo ostaviti tragove, oni de se morati držati ruba šume i pod stablima produžiti. S druge
strane ugla neka se također drže ruba i zaokrenu prema sjeveru. Odande mogu i sami da vide onu
visoku skupinu stabala koja se izvija nad ostalim krošnjama. Neka nas tamo čekaju.

— Winnetou se slaže sa svojim bratom. Neka nas ondje čekaju i neka ni u kom slučaju ne pale
vatru jer bi ih ona izdala!

Mi smo se dakle rastali s njima i pojurili pod stablima ivice šume najprije prema zapadu, a zatim, kada
smo stigli do jugoistočnog ugla, prema sjeveru. To smo mogli da izvedemo zato što stabla nisu bila
gusto poredana. Ipak smo morali biti na oprezu jer je bilo korijenja koje je stršilo iz zemlje i
prikrivenih rupa zbog kojih smo mogli lako da padnemo.

Put kojima smo sada išli stvarao je ugao, a bio dugačak skoro tri milje, dok je udaljenost parka od
onog mjesta gdje smo ugledali nad šumom vrane iznosila nešto malo više od pola milje. Međutim,
došljaci su jahali uzbrdo, dakle, vjerojatno sporo, dok smo mi jurili u opreznom galop u. Zato smo se i
mogli ponadati da demo prije njih stidi do sjeverozapadnog ugla parka.

Prije no što smo onamo stigli, bili smo se zaustavili da ostavimo svoje konje. Privezali smo ih na
pogodnom mjestu i nastavili pješice dok nismo stigli do gornje ivice nekog udubljenja, koje je,
vjerojatno, vodilo dolje u dolinu. To je svakako bio put kojega su se došljaci držali pri penjanju gore.
Oni još nisu bili prošli, jer kada smo se kroz grmlje provlačili naprijed i pogledali dolje prema
udubljenju, nije se mogao primijetiti nikakav trag bilo čovjeka ili konja.

Zadovoljni što smo stigli u pravo vrijeme, stali smo da napeto osluškujemo. Nije dugo potrajalo kada
smo začuli topot konja koji se približavao. Da se možda nismo prevarili? Da to nije jedan jedini jahač
umjesto čitave čete? Sasvim nevjerojatno. Sigurno je jedan odjahao naprijed kao izvidnica.

Sada se pojavio. Najprije smo ugledali glavu koja se pojavila nad grmljem, a zatim i njega i njegova
konja u punoj veličini. Bio je to Utah Indijanac, i to poglavica. Učuperku su mu bila utaknuta dva

213

orlovska pera. Njegov konj...Nebesa! Njegov konj...! Da, vidim li dobro? Bio je to na dlaku isti onaj
konj kojega sam oduzeo poglavici Komanča u Kaam-kulanu, a kasnije ga poklonio Oldu Surehandu!
Winnetou me je gurnuo i tiho rekao:

— Uff! Tvoj konj što si ga oduzeo Komandima! ,Konj našeg brata Surehanda!

— Da, to je on; sasvim sigurno! — Odgovorio sam mu isto tako tiho.

— Da ga možda nisu uhvatili i ubili!

— Tada teško njima! Poznaješ li ovog Crvenokošca!

— Poznajem ga. To je Tusahga Saritsch, poglavica Utaha iz plemena Capote. Vidio sam ga ved
nekoliko puta.

— Kakav je kao ratnik?

— Hrabar nije, ved podmukao i pun zlobe.

— Pričekaj da vidimo i njegove ratnike!

Poglavica je prošao. Sada su dolazili njegovi ljudi, i to jedan iza drugog, po indijanskom običaju.
Izbrojili smo pedeset i dva čovjeka. Usredini je jahao na nekoj staroj ragi — Old Surehand, sputanih
ruku, a noge su mu bile privezane za konja.

Kako li je dospio u ruke Utaha? Vidjelo se po njemu da pati, ali nije bio utučen. Moglo se pretpostaviti
da je kod Crvenokožaca ved nekoliko dana i da su s njime vjerojatno loše postupali i da mu nisu dali
hrane.

Sada nismo mogli ništa, baš ništa poduzeti da ga oslobodimo. Bili smo prisiljeni da ih pustimo da
projašu mimo nas. Jedno je međutim bilo sigurno: morat demo sve poduzeti da ga oslobodimo. Kada
je topot konja, prestao, izvukli smo se iz grmlja kako bismo ih oprezno slijedili. Morali smo doznati
gdje de se ulogoriti.

Kada su stigli do parka, produžili su njegovom sjevernom ivicom, ali ne daleko. Tada su sjahali s;
konja. Ubrzo smo utvrdili da namjeravaju ostati na tom mjestu. Zbog toga smo se vratili do svojih
konja i odjahali do one visoke skupine stabala gdje je bilo-određeno da se sastanemo sa svojim
drugovima.

Ved su bili onamo stigli i čekali nas. Možete zamisliti kakav je utisak ostavilo na njih ono što smo im
ispričali. Sve je sada ovisilo o tome s kakvom su namjerom Utasi došli ovamo, što su namjeravali s
Oldom Surehandom i kakva nam se mogudnost pruža da ga oslobodimo.

Za sada smo morali da čekamo dok ne padne mrak, kako bismo Utahe mogli neprimjetno osluškivati.
Sumrak se ved doduše počeo hvatati, ali za naš poduhvat bila je potrebna potpuna tama. U
međuvremenu je Winnetou pregledao moju ranu i utvrdio da je u povoljnom stanju.

214

Kada se spustio prvi duboki mrak, krenuli smo prema logorištu Utaha.

Nismo išli preko otvorenog parka, ved opet duž njegova ruba i na njegovom uglu zaokrenuli nadesno.
Nije dugo potrajalo kad smo ugledali nekoliko vatri kako gore, a dim smo ved prije toga osjetili. One
nisu bile zapaljene pod otvorenim nebom, ved pod stablima, što nam je samo drago bilo jer su nam
upravo ta stabla pružala zaklon. Jedino su njihovi konji bili privezani podalje, a čuvala su ih dva
Crvenokošca i dosadno su šetali gore-dolje.

Zašli smo ulijevo u šumu kako bismo došli iza leđa Indijanaca. To nam je sjajno uspjelo. Ovdje je bila
visoka, razvijena paprat kroz koju smo se mogli sasvim do njih dovudi. To je, naravno, iziskivalo veliku
spretnost i mnogo vremena. Najmanji dodir lišda paprati može izazvati upadljivo pomicanje vrha. To
smo pojednostavili tako da je Apač puzao sprijeda, a ja za njim. Rastali smo se tek onda kada smo ved
bili zašli dosta daleko. Na taj način nije bilo potrebno da se probijamo svaki za sebe, ved smo išli istim
putem i uštedjeli polovicu posla koji nas je pri povratku čekao.

Taj se posao sastojao u tome da izbrišemo tragove. Sutra ujutro, kada se bude razdanilo, Indijanci ne
smiju primijetiti da se netko nalazio u paprati. Koliko je taj posao težak i koliko vremena iziskuje, to
svakako nije potrebno spominjati. Pri povratku demo morati svaku biljku, čak svaki pojedini list vratiti
na svoje mjesto, a i tlo poravnati da se ne raspoznaju otisci ruku i stopala.

Tusahga Saritsch je sjedio kraj vatre naslonjen na deblo,a noge su mu gotovo dodirivale vatru. Prema
nama je bio okrenut svojim lijevim bokom. S druge strane vatre sjedio je prema poglavici Old
Surehand vezan za stablo. Osim toga i noge i ruke su mu bile sputane. Njegova duga, smeđa kosa bila
je zamršena i neuredna i visila do zemlje. Po tome je bio sličan Winnetouu, a još više... Kolma
Puschiju, tom tajanstvenom Indijancu. Sličnost s tim čovjekom sada mi je naročito udarila u oči.

Po ostacima koji su svuda naokolo ležali, ustanovili smo da su Utasi jeli. Vjerojatno Old Surehand nije
ništa dobio. Bilo je isključeno da je naslutio naše prisustvo. On nije znao da sam navratio u Jefferson -
City i ondje čuo o njegovom planu pa odjahao za njim. Mogao sam mu sada dati znak koji je još
otprije poznavao. Međutim, bio sam toliko oprezan i to nisam učinio jer sam morao da vodim računa
i o jačini iznenađenja. Trebalo je računati i na to da bi nas njegovo iznenađenje izdalo.

Ležali smo duže od pol sata a da nismo čuli ništa važno. Indijanci su međusobno razgovarali, ali to nije
bilo ni od kakve koristi za nas. O svrsi njihova sadašnjeg pokreta nije bilo ni jedne riječi. Poglavica je
bio sasvim šutljiv. On se čak nije ni pokretao. Njegovo lice i pojava djelovali su kao da su iz drveta
izrezbareni. Jedino je u njegovim očima bilo života. S izrazom zadovoljene mržnje gledao je stalno u
zarobljenika. I Old Surehand je sjedio skoro nepomično, potpuno spuštenih vjeđa. Na njemu se
vidjelo s kakvim prezirom i ravnodušnošdu gleda na te ljude oko sebe smatrajudi da nije vrijedno ni da
okom trepne. Ako postoji riječ koja bi mogla da označi to njegovo držanje, onda je mogla biti samo
jedna: ponos!

Odjednom se iz daljine začulo zavijanje vuka, iza toga drugo, pa trede i četvrto zavijanje kao odgovor.
To je navelo poglavicu da prekine šutnju:

— Čuje li bljedoliki vukove? Svađaju se oko kostiju koje im je suri medvjed ostavio poslije svog
obroka.

215

Old Surehand nije odgovorio. Poglavica Utaha nastavi:

— Tako de se oni i sutra navečer svađati oko tvojih kostiju!

Kada je zarobljenik i dalje šutio, Tusahga Saritsch se bijesno okomi na njega:

— Zašto ne govoriš? Zar ne znaš da se mora odgovarati kada slavni poglavica postavlja pitanja?

— Slavan? Pshaw! — začuo se sada prezrivi glas Olda Surehanda.

— Sumnjaš li u to?

— Da. Nisam te poznavao dok te nisam ugledao. Tvoje ime još nijedan jedini put nisam čuo.
Kako onda možeš biti slavan?

— Zar je samo onaj slavan čije su ime tvoje uši čule?

— Onome koji poznaje Zapad kako ga ja poznajem,, tome je poznato ime svakog slavnog
čovjeka!

— Uff! Želiš da me vrijeđaš samo zato da te što prije ubijem! To se, međutim, nede dogoditi.
Morat deš da se ogledaš sa sivim medvjedom.

— Da to nije možda zato kako bi se kitio njegovim krznom, ušima, pandžama, zubima i hvalisao
se kako si ga ti ustrijelio!

— Šuti! Ima ovdje preko pedeset ratnika koji de znati da ga nisam ja ubio. Kako bih mogao da
govorim ono što si sada spomenuo?

— Kukavica je sposoban za svaku laž. Zašto me šaljete u »Dolinu medvjeda«? Zašto nedete i
sami da odjašete onamo?

— Pseto! Zar nisi i sam prisustvovao dogovoru i čuo svaku riječ kada smo o tebi raspravljali. Ti si
ubio oba naša ratnika, oca i sina koji su se zvali »Medvjeđi Zub« i »Medvjeđa Šapa«. Obojica su dobila
ta imena po tome što su ustrijelili modnog surog medvjeda krševite planine. Bili su to veoma slavni
ratnici ...

— Bili su kukavice! — upao mu je Old Surehand u riječ. — Kukavice koji su me s leđa napali!
Ubio sam ih u otvorenoj i poštenoj borbi jer sam se branio od njih. Da vas nije bilo u tolikom broju, i
to pedeset prema jednome, i da sam na ovu borbu bio unaprijed spreman, a ne napadnut s leđa,
drukčije biste se proveli!

— Svaki crveni čovjek poznaje bljedolike. Oni su krvožedni i grabežljivi kao divlje životinje te s
njima moramo tako postupati. Onaj koji misli da su vrijedni poštene borbe, toga oni ubiju. Ti si
bljedoliki, ali nasludujem da u tvojim žilama teče crvena krv. Takvi su ljudi od svih najgori!

Ove poglavičine riječi su me zapanjile. Old Surehand da ima crvene krvi u žilama! On nije po svojoj
vanjštini, a još manje po karakteru sličio melezu. No, meni se ved toliko puta učinilo, dok sam mirno
sjedio kraj njega i promatrao ga, kao da u njemu ima indijanske krvi. Samo što nisam mogao dokučiti
u čemu se to zapravo ističe. Sada je Utah otvoreno izrekao tu misao. Kada su ga sada Old

216

Surehanđove oči prostrijelile dubokim, suzdržanim žarom, bilo mi je barem jedno jasno: bile su to oči
Indijanca! Utah je nastavio:

— Smrt »Medvjeđeg Zuba« i »Medvjeđe Šape« mora se osvetiti. Mi te ne možemo odvesti u
logor našeg plemena kako bi ondje umro na stupu mučenja, jer je to i odviše daleko odavde. Zbog
toga smo ti namijenili drugu smrt: ubio si oba »medvjeda« i za uzvrat moraš i sam biti ubijen od
medvjeda. Da ne misliš da je u tome neki kukavičluk s naše strane?

— U tome ne, ali u samom načinu na koji ga želite izvesti.

— To nije kukavičluk, ved blagost prema tebi!

— Pshaw! Vi se ne usuđujete da odete dolje u »Dolinu medvjeda«!

— Čuvaj svoj jezik, pseto! Zar nije u tome veliko povjerenje koje ti ukazujem što demo te pustiti
dva dana, i to da sam odeš ujutro i da se navečer ponovo vratiš, samo zato što vjerujemo tvojoj
zadanoj riječi?

— Kakve veze ima to povjerenje s riječima koje si maloprije izgovorio u vezi s bljedolikima?
Zašto mi poklanjate to povjerenje?

— Zato jer Old Surehand održi ono što obeda. U tom je pogledu potpuno sličan Oldu Firehandu i
Oldu Shatterhandu.

— Zar ti poznaješ ta dva bijela lovca?

— Od njih još ni jednoga nisam vidio, međutim znam da ne bi nikada prekršili riječ. Isto to znam
i o tebi. Vi spadate u one rijetke bljedolike kojima čovjekmože vjerovati i u koje može imati
povjerenja, iako ste vi, kao i ostali bljedoliki, neprijatelji Crvenokožaca. Misliš li možda da deš sv ojim
riječima modi da izmijeniš našu presudu?

— Uopde mi ne pada na pamet da u to povjerujem. I odviše vas dobro poznajem!

— Time si htio da kažeš da i mi znamo da održimo riječ. Naša odluka o tebi ostaje neizmijenjena.
Sutra ujutro, čim svane, pustit demo te na slobodu kako bi mogao otidi dolje u Dolinu medvjeda.
Dobit deš svoj nož i svoju pušku. Uveče deš se vratiti i slijededeg deš jutra smjeti ponovo da odeš kako
bi se uveče ponovo vratio. Ako za ta dva dana ubiješ četiri medvjeda i doneseš i njihova krzna, život
de ti biti poklonjen.

— Život da, ali ne i sloboda?

—- Ne. Bit deš slobodan tek onda kada s nama odjašeš i oženiš se jednom od naših kderi. Tvojom smo
krivnjom izgubili dva hrabra ratnika, a za uzvrat deš morati da budeš ratnik našeg plemena, samo ako
te medvjedi ne rastrgnu.

— To ne prihvadam. To sam vam ved nekoliko puta rekao.

— Vidjet demo. Mi demo te na to prisiliti!

— Pshaw! Old Surehand se ne da prisiliti!

217

— Ovoga puta deš popustiti! Ne bismo te mogli prisiliti samo ako prekršiš obedanje i ako se ne
vratiš. Mi međutim znamo da se to nede dogoditi. Jedino se onda nedeš vratiti ako te medvjeđe šape i
zubi rastrgnu.

— Well! Nedu biti rastrgan i vratit du se u svakom slučaju. Upravo ovdje duž ruba šume vodi
jedan puteljak preko dugačke uzvisine dolje u Dolinu medvjeda. Krenut du ovim putem, a istim du se i
vratiti. Ako se ipak ne vratim, hodete li tragati za mnom?

— Ne. Ako se ne vratiš, znat du da si mrtav i da su te divlje životinje proždrle.

— Moglo bi se desiti da me samo rane!

— Ne. Čovjek koji je toliko ranjen i nesposoban da se krede, bezuvjetno mora postati plijen
divljih životinja. Mi dakle nedemo tragati!

— Najzad reci istinu: vi se bojite surog medvjeda!

— Šuti! Zar nas nije više od pedeset ratnika?! Među nama nema takvog koji bi se ustručavao da
sam napadne grizzlvja. Zašto bismo se bojali kad nas je toliko? Čekat demo ovdje da vidimo hodeš li
donijeti četiri kožice, dvije za »Medvjeđi Zub« i dvije za »Medvjeđu Šapu«. Ako se živ vratiš a da ih ne
doneseš, bit deš strijeljan. Ako se ne vratiš, znači da si mrtav, i oba naša ratnika su osvedena. Tako je
bilo zaključeno i pri tome ostajemo. Ja sam govorio. Howgh!

Rukom je dao znak da više ništa ne želi slušati te se ponovo nasloni na drvo. Čekali smo više od četvrt
sata. Kada u tom vremenu ni jedan od njih nije otvorio usta, znali smo da više nemamo što doznati i
napustili smo, kako sam ved prije spomenuo, naše mjesto odakle smo prisluškivali.

Uništavanje naših tragova bilo je mogude zahvaljujudi vatri koja je gorjela kod Utaha. Bili smo li cem,
okrenuti prema vatri, priljubili smo se uz tlo i bilo je upravo dovoljno svjetla da izvršimo zadatak. Taj
je posao ipak iziskivao gotovo čitav sat vremena. Tada smo bili sigurni da se slijededeg jutra nede
modi ništa primijetiti što bi ukazivalo na naše prisustvo.

Upravo smo bili napustili guštaru paprati i namjeravali da još jedan komad otpužemo, i to do onog
mjesta gdje smo se mogli uspraviti. Utom času ustao je poglavica i izdao naređenja za nod. Čuli smo
da se sve vatre osim jedne imaju ugasiti, a oko nje ulogoriti svi Crvenokošci, i to u dvostrukom
obruču, a usred njih bit de zarobljenik. Osim toga bilo je naređeno da dvije straže neprekidno obilaze
oko logora, jer bi zbog blizine Medvjeđe doline lako mogao ovamo žalu tati koji grizzly.

Taj oprez je svakako bio na mjestu, pogotovo što je vedina Utaha imala samo lukove, strijele i koplja.
Za nas, međutim, taj oprez nije bio povoljan. Ako se odlučimo da Olda Surehanda još tokom nodi
oslobodimo, taj poduhvat de nam biti nevjerojatno otežan zbog dvostrukog obruča. Što se straže tiče,
bilo je malo vjerojatno da de nam uspjeti, pogotovo bez prolijevanja krvi. Oni su zbog straha od
medvjeda udvostručili svoj oprez. Da smo "Winnetou i ja ipak odlučili da ih na naš uobičajeni način
iznenadimo, morali bismo osim toga misliti i na to da de svi ostali zbog zabrinutosti spavati samo
lakim snom. Ovdje je bilo nemogude da se primijeni način kojim sam Apanatschku izbavio iz ruku
Osaga i kojim se Kolma Puschi poslužio oslobodivši nas zarobljeništva skitnica.

218

Izvršavajudi naređenja svoga poglavice,Utasi su bili tako bučni da nam je lako uspjelo da se neopazice
udaljimo. Winnetou je išao kraj mene a da nije ni riječi progovorio. Razmišljao je. Poznajudi ga dobro,
bio sam uvjeren da pred drugove nede izadi a da ne donese svoju odluku.
Nisam se prevario. Bili smo još prilično udaljeni od njih kada se zaustavio i rekao svojim odlučnim
uobičajenim načinom:
— Da li je moj brat Shatterhand uvjeren da se danas nede modi ništa poduzeti?
— Na žalost, da — odgovorio sam.
— Da savladamo stražu, to bi nam doduše uspjelo, ali kraj konja se nalaze još dvojica, a Utasi
spavaju lakim snom.
— Ako se odlučimo na borbu i izložimo svoje živote, tada možemo uspjeti. Ali ja nisam za to.
— Ni Winnetou. Što se može dobiti a da ne stavljam život na kocku, to treba i uzeti. Mi demo,
dakle, čekati do sutra ujutro.
— A onda demo odjahati natrag u Medvjeđu dolinu?
— Da, da govorimo s Oldom Surehandom.
— Kako de se iznenaditi i razveseliti kada nas tugleda!
— Bit de sav sretan! Međutim, s nama nede jahati.
— Nede. On de bezuvjetno održati riječ.
— Uff! Za jednog grizzlvja ved znamo gdje mu je brlog. Govori se kako se u Medvjeđoj dolini
može uvijek nadi po nekoliko medvjeda zajedno. Ako je to samo istina!
— To je izvanredna misao, dostojna moga crvenog brata!
— Tada bi Old Surehand mogao da donese kožice!
— Time njegov položaj ne bi bio mnogo izmijenjen. Utom slučaju bi mu bio poklonjen samo
život, a ne i sloboda.
— Moj brat je u pravu. Mi smo svakako prisiljeni da ga oslobodimo. S nama de modi da pođe
jedino ako dođe do kožica, inače ne. On nije obedao da de podi S njima i da de se oženiti jednom
njihovom ženom.
— Dobro, pođimo sutra da potražimo medvjeđe tragove! Upravo mislim na naše vlastite
tragove. Utasi de sutra preplaviti čitav park i otkriti mjesto na kome danas logorujemo.
— Uff! Ne smijemo ostati ovdje. Ali kuda da krenemo?

219

— Potrebno je da se klonimo parka i njegove okolice jer bi nam se ovdje tragovi sigurno
pronašli. Postoje samo dvije mogudnosti: ili demo odjahati dolje u tu dolinu iz koje su Utasi došli. To
je isključeno zbog mraka, a i zbog toga što se sutra ponovo moramo vratiti. Ili da odemo ponovo dolje
u Medvjeđu dolinu, gdje bismo odmah sutra bili na samom mjestu. To je pri sadašnjem mraku
naravno veoma teško, ali guduru poznajemo od danas. Budemo li konje vodili i usporili korak, to
demo lako izvesti. Nikako ne smijemo zaboraviti ni to da se grizzlyjev brlog nalazi blizu našeg puta.

— Ako nas dvojica jašemo na čelu, ostali su osigurani. Naši konji bi nas upozorili na blizinu
medvjeda. Protiv mraka postoji sredstvo. Winnetou je u gornjem dijelu gudure vidio jedno sasvim
osušeno smolasto stablo koje de nam poslužiti kao baklje.

— U redu! Znači, ponovo dolje u Medvjeđu dolinu?

— Da. Što se medvjeda tiče, njega ne bismo mogli čuti zbog žuborenja potoka, ali zato de nam
oči biti budnije.

— A šta je sa tragom koji demo ostaviti kad prijeđemo preko parka? Mi se sada ne možemo više
držati njegova ruba, ved ga moramo presjedi.

— Winnetou de ga izbrisati svojim debetom. Howgh!

Taj »howgh« je značio da je naš dogovor završen.

Pošli smo našim drugovima da im saopdimo koga smo vidjeli, što smo doznali i što smo zaključili. Svi
su bili spremni da učestvuju u oslobođenju, a naročito oni koji su se s Oldom Surehandom sprijateljili,
naime, Apanatschka, Dick Hammerdull i Pitt Holbers. Naš izvještaj je bio sasvim kratak. Oni su ga
htjeli čuti podrobnije, no Winnetou ih je odbio riječima:

— Moja brada neka čekaju dok budemo imali više vremena no što ga sada imamo. Prije svega
moramo izbrisati svoje tragove ovdje na ovome mjestu, a to iziskuje mnogo vremena.

On je preuzeo taj teški posao zajedno sa Apanatschkom i Matto Schahkom, jer je kod mene sagibanje
izazivalo bolove. Tada smo uzjahali te odjahali prečicom preko parka prema otvoru gudure s one
strane kojom smo danas bili došli. Jahali smo jedan za drugim, na indijanski način. Winnetou je bio
posljednji. Za svoj laso bio je privezao debe koje je vukao za sobom po zemlji kako bi zgaženu travu
ponovo ispravio. Kad smo stigli do gudure, sjahali smo jer smo sada morali da vodimo konje.

Winnetou je sada išao na čelu, a ja iza njega. Ostali su nas slijedili. Zbog medvjeda smo držali puške
spremne u rukama. Gore u parku bilo je zbog zvijezda nešto svjetlije nego prije. Uduboko usječenoj
guduri je međutim vladala takva tama da sam jedva vidio Winnetouova konja, iako sam išao sasvim
iza njega da sam mu čak i rep mogao uhvatiti. Tu se pokazao Apačev neuropediv osjedaj za
orijentaciju u prostoru, kao i pronicljivost.

Napredovanje je bilo veoma otežano iako su nam se oči bile privikle na tamu. Jedina je olakšica bila u
tome što nam je puteljak kraj potoka bio poznat jer smo njime danas ved jednom prošli. Zuborenje
potoka pomoglo nam je na nekim mjestima da se orijentiramo. Konačno, nakon dugog vremena,
Winnetou se na čelu zaustavio i rekao:

220

— Ovdje, lijevo od mene, stoji suho smolasto drvo. Neka moja brada opipaju njegove grane i neka
odrežu one koje imaju mnogo smole, što de nam poslužiti kao baklje! Ja du dotle stražariti zbog grizzly
medvjeda.

Kako sam ja bio najbliži drvetu, bio sam prvi koji sam pronašao granu bogatu smolom i odsjekao je.
Kada sam je zapalio, sve je ostalo bilo lako. Ubrzo su svi bili snabdjeveni bakljama te smo krenuli dalje
držedi uzde preko ruku, sa svjetiljkom u jednojruci, a puškom u drugoj .

Za silaženje nam je, naravno, bilo potrebno mnogo više vremena nego za penjanje. Bio je to
izvanredno fantastičan prizor. Stigli smo do mjesta na kojem je Winnetou bio otkrio trag medvjeda.
Osvijetlio ga je. Nisu se vidjeli novi otisci. Vjerojatno se »Je vrem«još uvijek dobro osjedao u svom
brlogu, ili je pak bio toliko udaljen da nas nije mogao vidjeti ni čuti. Stigli smo dolje u dolinu a da nas
nije udostojio ni najmanjom pažnjom. Teškode još nisu bile prebrođene jer je bilo potrebno da
pronađemo pogodno mjesto za logorište.

Grane su izgorjele, i opet smo bili bez svjetla. Dolina je međutim bila široka te nam je sjaj zvijezda bio
dovoljan da se snađemo. Kako smo pretpostavljali da smo jedini ljudi ovdje u Kui -erant-yuawu, to
smo mogli da se odreknemo mjera opreza koje treba poduzeti ako se neprijateljnalazi u blizini.
Prema tome nismo tražili mjesto za logorovanje pod stablima, uz rub doline, ved pod vedrim nebom, i
to u sredini gdje smo najzad i pronašli mjesto koje nam je odgovaralo.

Ovdje su bili nagomilani veliki blokovi stijena koje su sa tri strane okruživale prostor dovoljno velik za
nas i naše konje. Znači da smo morali čuvati samo jednu, i to slobodnu, četvrtu stranu. Šupljine među
stijenama bile su ispunjene kupinama, a među njima je bilo mnogo trave. Kako se na takvim mjestima
obično zadržavaju zmije, zapalili smo travu i vatra se brzo proširila i na glog, te nam je bilo
omogudeno da mjesto našeg boravišta podrobno pregledamo. Bilo je stvarno ovdje nekoliko zmija.
Ugledali smo kako bježe pred vatrom i pobili smo ih. Sada nam je logorište bilo očišdeno i mogli smo
bezbrižno da se smjestimo. Dvojica su morala da stražare. Mene su ponovo htjeli da poštede zbog
moje rane, međutim, ja to nisam dozvolio, ved preuzeo sa Hammerdullom prvu stražu koja je imala
da traje dva sata.

Sjeli smo jedan kraj drugog prema otvorenoj strani stijena i puške položili kraj sebe na dohvat ruke.
Naši drugovi su samo kratko vrijeme međusobno razgovarali te zaspali. Za to vrijeme sam debeljku
ispričao šta smo od Utaha doznali osluškujudi ih. Onda sam pošao do obližnjeg grma da nakupim
mladih grančica za hranu našim konjima. Utome nam je prošlo i vrijeme, a kada su prošla dva sata,
probudili smo Apanatschku i Holbersa koji su nas morali smijeniti. Slijededu su stražu imali preuzeti
Matto Schahko i Treskow, dok je četvrta bila određena za Apača, i to samog. Sam Winnetou bio je
više nego dovoljan da se brine o našoj sigurnosti.

Rado bih bio zaspao, ali u tome nisam uspio. Nije to bilo zbog groznice koja me nije tresla, ne, ved mi
je puls udarao brže nego obično; zašto, to nisam umio da objasnim. Ipak je to bilo u vezi s mojom
ranom.

Obojica stražara su sjedila tačno ondje gdje sam i ja sa Hammerdullom sjedio i tiho su razgovarali.
Krckanje grančica koje su konji jeli i povremeni topot kopita bili su jedini šum koji je remetio nodnu

221

tišinu. Zvijezde nad nama su sjale još jasnije nego ranije. Stijene, a isto tako i osobe i konji koji su se
među stijenama nalazili, mogli su se jasno razabrati.

Tada sam vidio da je Winnetouov vranac brzim i upadljivim pokretom podigao svoju glavu koju je
dotle držao spuštenu nad hranom. Odmah nakon toga primijetio sam i kod moga vranca isti pokret.
Oba konja su bojažljivo zafrktala i tako su se postavili da su njihove stražnje noge bile okrenute prema
meni. Osjetili su opasnost koja je dolazila s one strane gdje sam ja ležao. Čovjek to nije mogao biti jer
bi konji u tom slučaju tiše frktali, ne bi nas na taj način upozorili, niti bi bili tako bojažljivi. Osluhnuo
sam.

Ležao sam kraj otvora među stijenama koji je na početku bio ispunjen bodljama gloga, a iza vatre
slobodan. Sredom bio je samo toliko širok da je čovjek mogao kroz njega provudi samo ruku. Kod tog
otvora počelo je nešto s vanjske strane da grebe i straže, i to tako glasno i jako kako to ni jedan
čovjek ne bi mogao. Istodobno se začulo i ono glasno, ubrzano njuškanje, koje mi je bilo tako dobro
poznato, te sam smjesta skočio na noge, posegnuo za svojom puškom za medvjede i tiho došapnuo
poglavici Komanča: — Apanatschka, medvjed! Samo tihi budite, potpuno tihi i dođite bliže ovamo!

Winnetouov sluh je bio veoma osjetljiv te je u snu osjetio moj skok. Stajao je ved kraj mene sa
srebrom okovanom puškom u ruci.

— Jedan medvjed iza nas kraj stijene! — objasnio sam mu.

Ostali su i dalje spavali. Oni nisu ništa čuli, a mi smo smatrali za pametnije da ih ne budimo jer bi
možda digli galamu. To se moglo očekivati barem od Treskowa.

Apanatschka je sa Holbersom prišao k nama. Imali su odapete oroze. Winnetou ih je posavjetovao:

— Smijete pucati samo u slučaju potrebe. Za grizzlyja je Old Shatterhandova puška najbolja.
Prva dva hica su njegova. Tek tada dolazim ja na red. A vi dete pucati samo onda kada vam ja to
kažem!

Holbers je pomalo postajao uzbuđen. Upitao je:

— Da se možda nede pentrati preko ovih stijena?

— Nede — odgovorio sam. — Svakako de... ah, evo ga, ved je tu! Budite mirni! Pustite da ja
radim!

Na otvorenu stranu našeg logorišta dogegala se polako oko ugla neka tamna, teška masa. Bio je to
medvjed. Svoju je glavu opustio i njuškao po tlu. Naši su konji glasno zafrktali od straha. Oba naša
vranca okrenula su se, i to sa stražnjim kopitima spremnim za obranu. Pucati još nisam smio. Metak
mu mora probiti rebra i pogoditi srce. Zbog toga je bilo potrebno da se uspravi. Zato sam skočio
prema njemu kako bih ga primamio, a zatim sam se brzo povukao, jer je grizzly unatoč svojoj
prividnoj nezgrapnosti vanredno brza životinja.

Moja je namjera uspjela: tek što me je ugledao, ved se uspravio, i to samo na nekih šest koraka
daleko od mene. U tome je odjekno ved i moj hitac. Izgledalo je da je medvjed dobio metak sprijeda i
da de se prevaliti natrag. Međutim nije pao, ved se ljuljao amo-tamo i učinio još dva koraka naprijed.

222

Tada sam mu uputio i drugi metak koji ga je oborio. Ležedi na zemlji privukao je šape k sebi kao da
želi nekoga grliti i zadaviti. Još se jednom prevrnuo na jednu i na drugu stranu, rastvorio šape i
opružio se. Za sve to vrijeme nije ispustio ni glasa, a nije se čuo ni dah. Suri medvjed i nema pravog
glasa. Borba s njime vedinom se razvija nijemo i tiho, i upravo zbog toga čovjeka podilaze žmarci kad
se s njime bori, kao što je obično govorio moj stari Sam Hawkens. Uz gromoviti urlik lava lagodnije se
puca!

— Gotov je! — reče Winnetou. — Oba metka su mu probila srce. Samo mu se nemojte još
približiti!

Grizzlyjev život je žilav. On se zna katkad vratiti na nekoliko trenutaka.

Naravno, spavači su kod mog prvog hica skočili na noge. Matto Schahko je bio tih na način ponosnog
Indijanca. Treskow se bio povukao sasvim natrag, iako nije bio kukavica. Hammerdull se probio
između konja, stigao do mene te uzviknuo:

— Medvjed! Sto mu vragova, stvarno medvjed! Zbog spavanja mi je taj momak izmaknuo.
Nisam se zanio u san više od jedne minute, a on je stigao. Bio sam tako umoran! Ljutim se sam na
sebe. Bijesan sam! Objema pesnicama mogao bih sam sebe da Siduškam!

— Učini to, dragi Diče, učini to odmah! — posavjetovao ga je Holbers.

— Šuti, stara konjino! Da čovjek sam sebe išduška, potrebno je mnogo više spretnosti no što je ti
imaš! Nevjerojatno da se upravo meni tako nešto mora desiti! Ja sam van sebe, potpuno van sebe!

— Vrati se onda u sebe kako bi ponovo k sebi došao!

— Bilo da se vratim u sebe ili k sebi, svejedno je, samo da ta životinja nije bila tako glupa pa
došla onda kada sam ponovo zaspao! Ako u tog medvjeda nema više pameti,u koga bi je onda bilo,
pitam te?!

Koliko su god bile smiješne njegove riječi zbog ljutnje, ipak je ozbiljno mislio. Taj mali debeljuškasti
momak sigurno se ne bi bojao. On bi zaista pošao na medvjeda! Time, naravno, nije rečeno da bi ga
sretno i oborio. Nepromišljena hrabrost može lako da postane veoma opasna. Kako se Hammerdull
nije mogao ogledati sa živim grizzlvjem, on je i unatoč Apačevu upozorenju prišao mrtvome da nam
dokaže kako se ne boji. Okrenuo ga je na drugu stranu, što mu je uspjelo s velikim naporom, povukao
mu šapu i rekao:

— Mrtav je, Messieurs, sasvim mrtav, inače ne bi

dozvolio da to s njime činim. Predlažem da mu s tijela skinemo »rukavice« i »čizme« zajedno sa
cijelim njegovim krznom. Usvakom slučaju o spavanju sada više ne može biti ni govora!

U tome je imao pravo. Kraj tek ustrijeljenog grizzlyja ne bi mogao ni jedan lovac da spava. Bila nam je
potrebna vatra te smo gotovo svi otišli da tražimo suho granje. Kada je vatra bila zapaljena, vidjeli
smo da je to bila medvjedica, teška skoro sedam centi i neobično lijep primjerak.

— Bit de to ona čiji smo trag vidjeli — rekao je Treskow.

223

— Nije — odgovori Winnetou. — Onaj trag je potjecao od mnogo teže životinje, i to od mužjaka.
Potražit demo ga čim stigne Surehand.

Sada su izvukli noževe kako bi ženki skinuli »rukavice« i »čizme« zajedno sa »lovačkim kaputom«. Svi
su se dali na posao osim Winnetoua i mene. Mi smo ih promatrali.

— Uff! — uzviknuo je Apač nakon izvjesnog vremena skočivši na noge i pokazujudi prema
otvoru.

— Tamo stoji mladunče!

Odsjaj vatre dopirao je izvan stijena i osvijetlio mladog medvjeda koji je stajao kraj grmlja s kojeg sam
nabrao zelenila za konje. Bio je velik kao pola teleta, jedino je bio deblji.

— Hura, bebi ove lady! — viknuo je Dick Hammerdull, skočio na noge i odjurio napolje ravno prema
medvjedu.

— Diče, Diče! — viknuo sam za njim. — Nemojte ga dirati; nemojte ga se dotadi! Životinja je
mnogo opasnija no što mislite!

— Gluposti, gluposti! Ved je moj, ved je moj! — viknuo nam je.

Da, imao ga je, ali i njega medvjed. Najprije ga nije htio pustiti, a zatim to nije mogao ni učiniti. Kako
su se uhvatili u koštac, to se nije moglo vidjeti. Valjali su se po travi, pri čemu je debeljko urlao;

— Jao meni! U pomod, u pomod! Ta me zvjerka ne pušta!

Apanatschka je s nožem u ruci pojurio prema tim gojaznim junacima. Lijevu je ruku zavukao između
čovjeka i životinje, a desnom je zamahnuo zadavši joj smrtni ubod. Mora da je dobro pogodio jer je
medvjed ostao da leži, dok se Hammerdull podigao i bijesno viknuo;

— Životinja jedna! Tako uobraženo živinče! Htio

sam ga uhvatiti živog, a on me ovako udesio! Morao sam upotrijebiti svu snagu samo da mu zube što
dalje držim od sebe! Zbog toga de biti ispečen i pojeden bio ili ne bio još na životu!

Uhvatio je »bebu« za jednu nogu i dovukao je do nas. Apanatschkin nož je dobro pogodio mladunče,
ravno u srce. Hammerdull nije baš najbolje izgledao.

Njegovo odijelo bilo je na mnogim mjestima raskidano, a lice izgrebeno. Ruke su mu krvarile, a i s
nogu su mu curile crvene kapi. Taj izgled njegova prisnog prijatelja sasvim je uzbudio dugonju
Holbersa. Umjesto da svoju ljubav iskaže riječima saučešda on je žestokim predbacivanjem dao
oduška svome bijesu:

— Šta si samo uradio! Kako li samo izgledaš! Jurnuo momak da uhvati živog grizzlvja! Takvu
glupost još nitko nije doživio! Šta da uradim s tobom? Zar je to tvoja ljubav koju si mi toliko puta
izjavljivao?

224

Zar nisi svjestan da takvim glupostima sasvim unesreduješ i sebe i mene? Zar, je tvoja koža stv orena
samo zato da je medvjeđe kandže nagrde? Šta stojiš ovdje i buljiš u mene! Govori! Kaži! Odgovori,
čovječe!

Hammerdull je stvarno stajao otvorenih usta i začuđeno zurio u svog prisnog prijatelja. Kakvog li
dugog govora! Riječi su mu naprosto izvirale iz usta. Nije mogude da je to onaj tihi, mirni, suhoparni
Pitt Holbers! Hammerdull je odmah kimnuo glavom i odgovorio:

— Pitte, stari Pitte, zar si to stvarno ti? Naprosto te ne prepoznajem! Odjednom si postao
govornik kakav se ni u najboljoj knjizi ne može nadi. Ti si se sasvim promijenio! Čovjeku se to čini
nemogude! Zar me zaista jako voliš?

— Naravno da te jako volim, glupače! A šta inače?! Zar da mi to učiniš i da te tako izgrebe! Kako
samo izgledaš! Pogledaj se samo u ogledalo! Ah, da, ovdje ga nema! S tobom čovjek ima samo
nevolje, brige i jada! A radosti? Pshaw! S tobom čovjek nema više nikakve radosti!

— Nemoj tako grditi! Svejedno je da li deš sa mnom doživjeti veselje ili jad, važno je da sa mnom
barem nešto doživiš! Tko bi mogao da pomisli da takvo kučence ima onoliku snagu!

— Kučence! Zar je grizzly kučence! Takvog te više ne mogu duže gledati. Zbog tebe me naprosto
oči bole od silnog jada i srdžbe! Kako ti je to tvoje staro drago lice unakaženo! Dođi, Diče, hajde sa
mnom do vode! Oprat du te!

Uhvatio ga je za ruku i odvukao do potoka koji je protjecao nedaleko od nas. Kada su se vratili, bio je
dragi Dick opran. Ogrebotine od kandži nisu se mogle sprati, a i njegovo odijelo od pranja nije postalo

čitavo.

— Zar vam taj čovjek ne sliči na skitnicu? — rekao je ljutito Pitt. — Molim vas, Mr. Shatterhande,
da mi učinite jednu veliku uslugu!

— Kakvu?

— U pregradi bisaga imate šivadi pribor. Molim vas da mi ga posudite jer du morati da mu
zakrpim prnje.

— Vrlo rado, uzmite ga, Pitte Holbersu!

Otišao je i donio ga. I tada ste mogli vidjeti kako se muči da udjene konac u iglu a da čitavih četvrt
sata ne može da pronađe ušicu. Najzad je taj dragi čovjek počeo da šije. Razdaljina između bodova
bila je kao i udaljenost između stabala u drvoredu. Poslije drugog udijevanja nije napravio čvor na
koncu pa je šio i šio naprazno, dok ga nisam upozorio na to da mu se konac stalno izvlači. Kasnije sam
ga naučio i tome da se jednom mjesto mora podšiti, drugo zašiti, a trede porubiti. Onda je bijesno
odbacio klupko i gurnuo mi nogu debeljka. Pružajudi mi iglu omaškom ju je žabo u moj prst i rekao:

— Evo vam vašeg krparluka, Sire! Napravite sami ako bolje umijete! Krpiti! Pošiti! Kakve li su to
rijedi? Kakvih sve bodova ima, Mr. Shatterhande?

— Lančanih, jednostrukih i dvostrukih mašinskih bodova, kao i uboda nožem i sabljom.

225

— Što se uboda nožem tiče, slažem se. S onim drugima mi ne dolazite blizu! Zakrpite tog
momka! Sit sam šivanja!

A kakve su bile posljedice? Sjedio sam skoro do zore i krpio kaput, hlače i prsluk tog debelog lovca na
medvjeđe »bebe«! Umeđuvremenu smo jeli medvjeđu pečenku. Šape, koje su poznate kao
najukusniji dio medvjeda, umotali smo da ih sačuvamo za kasnije, jer one tek onda postaju najslasnije
kada se u njima crvi zalegu. Pitanje je prija li to svakome?

Kada je počeo da svide dan, uzjahali smo Winnetou i ja konje, a Matto Schahkova tamnosmeđeg
ždrijepca vodili za uzde, te smo odjahali uz dolinu da dočekamo Olda Surehanda. Možda smo prevalili
dvije engleske milje kada smo s lijeve strane ugledali usjeklinu u dolini iz koje se morao da pojavi,
kako smo to jučer doznali prisluškujudi. Zaustavili smo se na priličnoj udaljenosti iza grma gdje smo
mogli da se pritajimo i konje da sakrijemo tako da nam ne bi izmakao oku.

Moglo se gore kod Utaha dogoditi nešto nepredviđeno, ili da je poglavica promijenio svoj plan. Zbog
toga smo i bili veoma radoznali hode li onaj koga čekamo dodi ili ne. Prošao je čitav sat, pa i više, kada
smo najzad ugledali prijeko čovjeka kako promiče među stablima. Nije izišao na čistinu te nismo
mogli jasno razaznati tko je. Ipak sam se usudio da glasno povičem:

— Mr. Surehande! Mr. Surehande!

Čovjek se zaustavio, ali samo začas. Ako je to on, sigurno de k nama požuriti, jer kao zarobljenik
Indijanaca morao je biti sretan da naiđe na ljude, pogotovo na takve koji ga poznaju. Ta se moja
pretpostavka obistinila. Kada sam ga zazvao po imenu i tredi put, žurno je iskočio između stabala i
pošao prema nama. Kako mu se nismo pokazali, zaustavio se na pola puta i doviknuo nam:

— Tko je u grmlju? Tko je spomenuo moje ime?

— Jedan prijatelj — odgovorio sam.

— Izlazite! Čovjek na Divljem zapadu mora biti oprezan.

Izišao sam iz grmlja. Winnetou je međutim još ostao skriven. Old Surehand me je smjesta prepoznao.

— Old Shatterhand! Old Shatterhand!

Pri pomenu moga imena i od radosnog uzbuđenja ispustio je pušku, pojurio prema meni raširenih
ruku, te me zgrabio i naprosto priljubio uz svoje srce.

— Kakva radost, kakve li srede! Moj prijatelj, Old Shatterhand, moj nekadašnji, a i sadašnji
spasilac!

Kod svake izgovorene riječi malo me je odgurnuo od sebe i ponovo zagrlio. Njegove su se oči iskrile,
obrazi su mu se žarili. Bio je presretan i sav uzbuđen, te nastavio:

— Tko bi mogao i pomisliti da se vi upravo sada nalazite u Rocky Mountainsu, i to baš ovdje u
Dolini medvjeda! Kako se samo veselim i kako sam sretan!

Postoji li neki naročiti razlog ili uzrok što ste krenuli ovamo?

226

— Da. Dolazim iz Jefferson-Citvja.
— O! Jeste li bili kod bankara? Da li vam je rekao da sam ovamo gore pošao?
— Da.
— I vi ste za mnom pošli?
— Naravno! Jefferson-City, Lebrumova točionica u Topeki, Fennerova farma itd.! Vidite da sam
tačno obaviješten.
— Hvala bogu! Hvala bogu! Spašen sam! I ne slutite što sam time htio redi. Treba da znate da
sam zarobljenik!
— Kod poglavice Tusahga Saritscha!
— Sta? Vama je poznato...? — iznenađeno upita.
— Na osnovu zadane riječi pušteni ste danas i sutra na slobodu! — nastavio sam smijudi se.
— Stvarno mu je poznato! — uskliknuo je.
— Da pribavite četiri kožice medvjeđa!
— Ali ... ali,... Sire ... recite mi najzad odakle to znate!
— Kada ste jučer u parku sjedili kraj vatre sa poglavicom, bili smo udaljeni od vas samo tri
koraka i iz paprati prisluškivali!
— O nebesa! Da sam to znao!
— Duli smo svaku riječ. Nije bilo mogude da vas još tokom nodi oslobodimo. Zbog toga smo se
još sinod unatoč mraku spustili dolje u dolinu da vas ovdje , dočekamo. Koliko se samo veselimo što
ste stigli!
— Rekli ste 'mi'! Niste govorili samo o sebi! Imali još koga ovdje?
— Da. Dođite da ga vidite!
Odveo sam ga iza grmlja. Ugledavši Winnetoua, kliknuo je od radosti i pružio mu obje ruke. Apač ih je
srdačno stisnuo i rekao mu u znak dobrodošlice:
— Winnetou se u duši veseli što je svoga brata Olda Surehanda ponovo susreo. Mislili smo da
demo ga sustidi tek dolje u parku San Louis. Međutim, naše veselje je još i vede što demo poglavici
Capote-Utaha modi da dokažemo da ni pedeset njegovih ratnika nije dovoljno da u svojim rukama
drže Olda Surehanda!
— Dao sam svoju riječ da du se vratiti! — oprezno reče Old Surehand. — Bez toga me ne bi
pustili da odem.

227

— To mi znamo. Nije potrebno da Old Surehand prekrši svoju riječ: on de se vratiti. Ali tada de se
Old Shatterhand i Winnetou također pojaviti kod Utaha i s njima koju porazgovoriti!
— Moram do sutra navečer da donesem četiri grizzlyja, inače mi je život u pitanju. Da li je i to
poznato poglavici Apača?
— Znamo. Old Surehand de odnijeti krzna. Da bi se to ostvarilo, neka mi dozvoli da se udaljim za
neko vrijeme!
Uzjahao je konja i ođjahao.
— Kamo je odjahao? — upitao je Old Surehand.
— Ide u potjeru za tragovima grizzlvja.
— Well. Hodemo li ga ovdje dočekati?
— Ne. I mi demo odjahati. Kasnije de nas pronadi.
— Od srca du rado podi š vama, ali ne smijem zaboraviti da mi je vrijeme jako dragocjeno.
— Zbog medvjeđih kožica!
— Da.
— Zato ima još vremena. Molim vas uzjašite ovog žđrijepca!
— S vama su tri konja. Zar niste sami? Ima li s vama još koga?
— Da. Naidi demo na znance.
Dok je Winnetou jahao uz dolinu, mi smo krenuli niz dolinu. Old Surehand je podigao svoju pušku
koja mu je maloprije od iznenađenja pala iz ruku. Primijetio je da je za njega bila spremna još jedna,
ali je. odustao da me bilo šta pita, jer mu ionako ne bih odgovorio. Približivši se logorištu, primijetio
sam da Hammerdull stoji blizu njega. I Old Surehand ga je opazio, prepoznao ga i upitao me:
— Da to nije onaj stari Dick Hammerdull, Mr. Shatterhande?
— Da — odgovorio sam.
— Onda je vjerojatno i njegovo drugo Ja, Pitt Holbers, među vama?
— Naravno! Njih dvojica su kuhani i pečeni i nerazdvojni.
— O, to je, dakle, ono iznenađenje koje me je čekalo! Hvala vam!
Ostavio sam ga u tom uvjerenju. Hammerdull nam je dotrčao u susret, zaustavio Old Surehandova
konja, pružio mu ruku i uzviknuo:
— Dobro došli, Mr. Surehande, dobro nam došli u ova stara brda! Nadam se da niste zaboravili
svog Dicka otkad se nismo vidjeli!

228

— O ne, dragi Hamemrdulle. Uvijek sam sa zadovoljstvom mislio na vas.
— Bilo to ili ne bilo sa zadovoljstvom, svejedno je, glavno je da ste Pitta Holbersa sačuvali u
svom srcu!
— Jasno da sam ga sačuvao!
— Dakle, znači obojicu?
— Svakako! Njega onako dugačkog, a vas debelog, kao što i jeste. Je li tako?
— Sasvim! Dođite i pogledajte tog starog, dobrog momka!
Odjahali smo do samog logora i tu sjahali. Hammerdull je odveo Olda Surehanda kroz otvor među
stijene i pobjedonosno uzviknuo:
— Pitte Holbersu, evo ti ga, tu je, stari rakune!
Doveo sam ti ga. Pruži mu ruku, samo mu nemoj pasti oko vrata, jer je teško čovjeku da se tebe
oslobodi.
Tim tvojim rukama možeš nekoga čak i dva puta obgrliti!
Old Surehandove oči su se u početku zaustavile samo na Holbersu. Kada mu se nakon toga pogled
zaustavio na Apanatschki, trgao se od iznenađenja.
— Apanatschka! Moj crveni brat Apanatschka! —
uzviknuo je. — To, to — to nikada ne bih pomislio!
Mr. Shatterhande, sada mi je tek jasno na kakvo ste iznenađenje mislili! Neka mi moj crveni brat
dozvoli da ga zagrlim!
Komančeve su oči zablistale od veselja. Raširio je ruke bez riječi. Na zajedničkom putovanju za Fort
Ter-ret su se zavoljeli i sada su jedan drugog pritisli na svoja srca. Zatim je pozdravio i Treskowa.
Nakon toga sam mu predstavio poglavicu Osaga. Ovaj mu je s uobičajenim dostojanstvom pružio
ruku, ljubazno mu je kimnuo i pokazujudi na medvjeđe kožice rekao mu:
— Moj brat Old Surehand mora Utasima da odnese četiri kožice?
— Da — odgovori upitani.
— Ovdje su ved dvije. Old Shatterhand je oborio
velikog, a Apanatschka malog.
— To ništa ne vrijedi. Ja ih lično moram ubiti.
Tada sam ga upitao:
— Zar je poglavica Utaha to izričito od vas zahtijevao?

229

— Nije, izričito nije. On, dakako, nije mogao da pretpostavi da du se na ovom mjestu susresti s
takvim pomagačima. Svakako je pretpostavljao i mislio da mu donesem kožice medvjeda koje du sam
ubiti.

— To što je on u sebi mislio ili pretpostavljao, baš nas se ništa ne tiče. Vi se imate pridržavati
tačno onoga o čemu se se govorilo.

— Bilo je rečeno samo toliko da mu donesem četiri kožice.

— Tada mu ih odnesite! Mislim da de se dvije još nadi.

— S ovom malom se možda nede složiti Tusahga Saritsch!

— Zašto?

— Zato što je od mladunčeta.

— To je kožica, čitava, neoštedena kožica, kojoj ništa ne manjka. On de morati da je primi.

— A ako to ipak ne učini?

— Tada demo ga prisiliti. Vi mu morate donijeti četiri kožice, a ovo je jedna od njih.

— Slažem se s vama u tome da se imam pridržavati samo golih riječi.

— Pa čak ni to! Postoji još i drugo shvatanje u vezi s tom stvari. Vi mu čak ne morate odnijeti ni
jedno krzno.

— Hm!

— Da; to nije teško uvidjeti. Sta de se desiti ako mu ni jedno ne odnesete?

— Bit du strijeljan.

— Onda mu ni jedno nemojteodnijeti! Pobrinut demo se da vas ne strijeljaju. Sto se tiče tih
Crvenokožaca, nemojtebiti odviše zabrinuti! Sta su oni vama obedali? Za uzvrat što dete svoj život
četiri puta stavljati na kocku i ubiti četiri grizzlyja, poštedjet de vam samo život, ali vam nede pokloniti
slobodu. Zar je to pravedno?

— Svakako nije.

— Vi mu niste ništa drugo obedali osim da dete se vratiti. Tu svoju riječ morate održati, kao što
bih je i ja održao. Više od toga se od vas ne može očekivati. Sada nije ni prav o vrijeme da o tim
nepotrebnim stvarima raspravljamo. Uvjeren sam da ima nešto što vam je mnogo potrebnije.

— Sta to?

— Hrana.

— Imate pravo — odgovorio je smješkajudi se, — Za ova tri dana su me Crvenokošci dobro
pritegnuli i nisu mi dali ni zalogaja.

230

— Tada se najprije pošteno najedite! A ostalo demo vidjeti.

Iznijeli su pred njega jelo, i on je jeo s velikim apetitom, po čemu se moglo zaključiti da je tri dana
postio. Namjerno sam ga tako smjestio da me ne čuje, jer sam svom drugu morao nešto saopditi, š to
sam zapravo ved morao uraditi prije nego sam pošao da ga dovedem. Rekao sam, naime, da se pred
njim nikako ne spominje Tibo-taka, Tibo-wete, Wawa Derrick i myrtle-wreath. Za to sam imao svoj
razlog. Kada sam taj zahtjev postavio i Apanatschki, pogledao me je veoma čudnim, sanjalačko
ispitujudim pogledom, ali ništa nije rekao. Da se u njemu nije budila neka slutnja za koju sam vjerovao
da je jedino meni poznata?

Konje smo sada pustili da se slobodno kredu. Pasli su kraj vode, dok smo se mi okupili ispred stijena
kako bismo ih imali na oku da ih u slučaju potrebe zaštitimo svojim puškama. Sada su se prepričavali
lični doživljaji i događaji koji su se ticali sviju nas, ali ništa što bi bilo značajno za razvoj sadašnje
situacije. Izuzetak je bio jedino Old Surehandow izvještaj o tome kako je pao u ruke Utaha.

Na taj daleki put krenuo je sam i prije četiri dana ulogorio se kraj izvora u čijoj se okolici nije mogao
nadi ni jedan jedini trag čovjeka. Osjedao se sigurnim i zadrijemao je. Iznenada su ga probudila d va
Crve-nokošca, i to jedan stariji i jedan mlađi, s uzdignutim noževima. Klečali su kraj njega. Brzo je
skočio na noge, odbacio ih u stranu i izvukao revolver. Oni su se i unatoč tome ponovo bacili
noževima na njega, a on ih je radi svog spasa ustrijelio. Odmah nakon toga bio je opkoljen od pedeset
Crvenckožaca koji su ga toliko prikliještili da se i unatoč svojoj velikoj tjelesnoj snazi nije mogao
obraniti. Revolver su mu oduzeli, a njega oborili i vezali ga. Nije bilo potrebno da priča što je slijedilo.
Sve smo doznali jučer, gore u logoru Utaha.

U tom razgovoru je prošlo i vrijeme. Stiglo je i podne, a kratko iza toga dojahao je i Apač. Skočio je sa
konja i upitao me:

— Jeste li našem bratu Surehandu saopdili sve što za sada treba da zna?

— Da, sve — odgovorio sam.

— Da li je voljan da uzme dvije kožice?

— Da.

— Pribavit demo još i druge dvije. Neka me sada prate moja brada Old Shatterhand i
Apanatschka.

— Kamo?

— Da pronađemo brlog onog medvjeda čiji smo trag jučer vidjeli.

Tada Dick Hammerdull hitro upita:

— Zar ja nedu s vama?

— Ne. Gudura je pretijesna, a nepotrebni ljudi bi nam samo pravili smetnje.

231

— Dick Hammerdull nije nikada nikome bio na putu! Zar me smatrate za nekorisna momka ili za
kukavicu koji de se dati u bijeg čim se pred njim ukaže nos medvjeda?

— Ne, ali u Dicka Hammerdulla je i previše smjelosti. Svojom prevelikom hrabrošdu bi nam lako
mogao nešto pokvariti. 'Beba' stare medvjedice dala mu je veoma dobru lekciju.

— Bila ili ne bila lekcija, svejedno je. Obedavam vam da du je primiti k srcu!

Taj maleni momak molio je tako uporno da je Winnetou popustio u svojoj odluci:

— Pa neka pođe i moj debeli brat. Ali, bude li učinio kakvu grešku ili me ne posluša, nikad ga više
nedu sa sobom povesti!

Holbers i Treskow su morali da ostanu, što ih nije nimalo uvrijedilo. Matto Schahko, međutim,
nevoljko reče:

— Da ne misli možda Winnetou da je poglavica Wasaija odjednom postao nekoristan ratnik?

— Ne. Zar Matto Schahko ne zna zbog čega ga ovdje ostavljamo? Tko bi zaštitio naše konje ako
bi se za našeg odsustva pojavio neki medvjed, a možda čak i ljudi, neprijatelji!

Što se toga tiče, na Holbersa, a pogotovo na Treskowa, nismo se mogli dovoljno osloniti. Osaga se
osjetio počašdenim i ponosno odgovorio:

— Konjima se nede ništa dogoditi. Moja brada mogu bez brige biti!

Nas petorica smo uzeli puške i pošli. Nakon nekih deset minuta stigli smo do gudure i počeli se
probijati kroz nju. Put nas je vodio naviše i pazili smo da ne prouzrokujemo ni najmanji sušanj. Što
smo se više penjali, to smo oprezniji bili. Mali debeljko bio je drugi po redu, i to odmah iza
Winnetoua. Na njegovu licu se čitala samosvijest. Da je o tom licu ovisilo, svi bi suri, crni, mrki i drugi
medvjedi strugnuli ispred nas!

Stigavši do svog jučerašnjeg mjesta dobro smo pretražili našu stazu i naviše i naniže. Nije se ništa
primijetilo. Medvjed je nije bio prešao. Sada smo prešli potok i penjali se uz stjenovitu strminu,
Winnetou na čelu, a Hammerdull za njim, još uvijek drugi po redu. Naišli smo na gazove koje smo još
jučer ugledali. Oni su se sjedinjavali u izgaženu medvjeđu stazu koja je u oštrom uglu zaokretala iza
stijene. Winne-tou je nije odmah zaobišao. Glavu je proturio samo toliko da bi jednim okom vidio
drugu stranu. Ukočeno je zastao, ispružio ruku prema nama i dao nam znak da se ne mičemo. Bio
sam uvjeren da je ugledao medvjeda. Kada se ponovo okrenuo prema nama, cijelo lice mu je bilo
ozareno. ,

Uhvatio je Hamemrdulla za ramena i bez riječi ga povukao sasvim tiho, tiho, polako do ruba i pustio
ga da oprezno pogleda onamo. Mališan je odmah povukao glavu i dovukao se brzo do mene, a zatim
se povukao sasvim natrag i sada bio zadnji u redu.

Bio je samrtnički blijed! Sada sam i ja provirio preko ruba. U tom trenutku sam i sam zaključio da nije
nikakva sramota što je Hammerđull problijedio! Tvrdo utaban put vodio je između stijene i gustog
gloga do mjesta na kojem je kamenje sačinjavalo masivan zaštitni zid široko natkriljeni krov. Ondje je
ležao, zaštiden od vjetra i kiše, na zgrnutoj zemlji, travi i snopovima granja kralj surih medvjeda. Da,

232

taj je zavrijedio to ime, jer još nikada nisam vidio medvjeda takvih razmjera. Ovaj otac 'Jevrem'
sigurno je imao nekih četrdeset godina, a po krznu je mogao da bude još i stariji. Kakav trup, kakva
glava i kakvi udovi! Da sam i najsnažniji bivol, kidnuo bih pred njim. Spavao je. Kakva li je morala biti
ta grdosija kada se uspravi! Čovjeku bi koljena pokleknula!

Povukao sam se ponovo natrag i pustio da se i ostali dive toj muževnoj ljepoti i divnom profilu ovog
medvjeđeg Adonisa. Tada smo se okupili da se posavjetujemo. Old Surehand i Apanatschka su iznijeli
svoje prijedloge. Hammerđull je šutio kao zaliven. Winnetou me je gledao i sav se unio u moje oči. Taj
njegov pogled se ne da opisati i ostao mi je nezaboravan. Upitao me je:

— Postoji li u mom bratu Shatterhandu još ono staro povjerenje u mene?

Znao sam što je naumio i kimnuo sam.

— U mene, moju ruku, moj nož? — opet je upitao.

— Da.

— Hode li mi povjeriti svoj život?

— Da.

— Neka moja brada onda pođu sa mnom!

Odveo nas je natrag do gustog grmlja. Tamo se zaustavio i rekao:

— Sakrit du se iza ovoga žbunja. Old Shatterhanđ de mi dovesti medvjeda i s njime prodi kraj
mene. Ostala moja brada neka čučnu tamo prijeko iza onog kamena i paze šta de se tada odigrati! Old
Shatterhand i Winnetou su jedno te isto lice. Uobojice je jedno tijelo, jedna duša i samo jedan život.
Njegov pripada meni, a moj njemu. Howgh!

— Šta namjeravate? — upita zabrinuto Old Surehand.

— Ništa što bi vas moglo zaplašiti — odgovorio sam mu.

— Nasludujem da se želite izložiti velikoj opasnosti!

— Nije tako, jer poznajem svoga Winnetoua. Uradite mirne duše ono što vam je naredio i
ponesite moje puške!

— Šta? Kako? Vi želite ostati nezaštideni?!

— Ne. Nezaštiden ni u kom slučaju nedu biti. Idite samo, idite!

Pošli su prema kamenju i šdudurili se iza njega. S nožem u lijevoj ruci zavukao se iza grma Winnetou
tako da se nije mogao vidjeti. Da se slučajno ne bih dovumio, došapnuo mi je:

— Vjetar je naš saveznik, a ako bi me medvjed ipak primijetio, ti deš ga prvi ubosti!

Ja se uopde nisam bojao. Nepoznata opasnost može čovjeka da uznemiri. Međutim, kada je ona
poznata i kada se s njome suoči, nestaje svaki nemir. I ja sam držao nož u lijevoj ruci i šmugnuo

233

natrag do ruba stijene. Provirivši iza nje, ugledao sam medvjeda kako leži isto onako kao i prije.
Vjerojatno je nodas imao bogati obrok pa je sada slatko spavao. Znao sam da mu je to posljednji san
prije smrti. Uzeo sam kamen, zakoraknuo oko ugla i bacio ga prema njemu. Bio je pogođen te je
podigao glavu. Male otrovne oči su me ugledale, zatim je, a da se nije ispružio ni protegnuo, skočio
takvom brzinom na noge u čemu ga čak ni tigar ni pantera ne bi nadmašili. Šmugnuo sam natrag oko
ugla, a zatim sam se, držedi ga na oku, povukao natraške prema džbunju iza kojega se nalazio Apač.
Sada se pojavio medvjed, i život mi je bio u pitanju. Ako posrnem ili padnem, sigurno sam izgubljen.

Sada se sva vještina sastojala u tome da medvjeda odmamim od Winnetoua i da ga onda zaustavim
kako bi se Apaču pružila prilika za siguran ubod. S onom tromo djelujudom lakodom, a koja je, osim
medvjedu, još jedino svojstvena slonu, slijedio me je polako i promišljeno kao što se činilo, a u stvari
veoma brzo i odlučno. Nikoga nije vidio osim mene i dolazio mi je sve bliže. To sam i htio. Kada sam
stigao do grma, bio je još svega osam koraka daleko. Potrčao sam brzo natrag. Sada je bio kraj žbunja.
Samo još jedan korak dalje, i ako ga tada ne uspijem zaustaviti, sa mnom de biti gotovo! Na svijetu
nema tog stvora koji bi odolio ogromnim šapama tog čudovišta. Po snazi je sigurno i daleko
nadmašivao i samog lava.

Dakle, ili — ili! Poskočio sam dva koraka naprijed i podigao ruku. Winnetou je ved bio istupio iza grma
i s izvučenim nožem stajao iza medvjeda. Ovaj se kod mog prividnog napada zaustavio i ustremio na
mene, i sada je bio za čitavu glavu viši. U tom mu je času Apač zabio nož, ali ne brzo i naglo, ved jako
oprezno, što je bilo potrebno ako je želio da ga tačno pogodi, naime između poznatih rebara, u srce.
Nož se zabio do samog drška, ali ga nije ostavio u tijelu, ved ga brzo izvukao da ne ostane bez oružja.

Čudovište se zaljuljalo kao da se misli srušiti, ali se potpuno neočekivano začas okrenulo i ispružilo
svoje šape prema Winnetouu koji je jedva uspio da umakne. Sada je njegov život bio u opasnosti,a ne
više moj. U trenutku sam se našao iza medvjeđih leđa, zamahnuo sam i zabio mu nož koji nisam
izvukao, ved sam smjesta odskočio natrag. Niti se povijao, niti zaljuljao. Stari 'Jevrem' stajao je
potpuno nepokretno. Čak mu ni glava nije promijenila položaj. To je potrajalo deset, dvadeset,
trideset, četrdeset sekundi. Tada se skljokao na istom mjestu kao da ga je pogodio nevidljivi željezni
čekid, i nije se više pomaknuo.

— Uff! Dobro je pogođen! — rekao je Apač dok mi je pružao ruku. — Taj se više nede podidi!

— Ja sam samo pomogao — odgovorio sam. — Mora da se srce ovog diva nalazi u
desetorostrukoj kesi. Potrebna je snaga da se u njega zabije oštrica. Umalo što te nije zgrabio!

Eto pred nama hrpe mesa, teške sigurno kakvih deset centi! Iz tog momka izbija takav vonj da čovjek
izgubi svaku želju za njegove šape. Životinje grabljivice iz porodice mačaka obično šire oko sebe
mnogo prodornji vonj nego medvjed. Ovaj je bio izuzetak.

Sada su nam i drugovi prišli. Ispružili smo grizzlyjevo tijelo, i tek smo sada mogli da se divimo
njegovim strašnim razmjerima i da mislimo šta bi od nas bilo da se nismo mogli pouzdati u svoje
oštrice.

— Ovako ja nisam zamišljao — rekao je Old Surehand. — Da se na takvo čudovište krene samo
nožem, to znači poigrati se životom. Nisam slabid niti kukavica. Ne bih se ipak usudio da to uradim!

234

— Moj se brat vara — odgovorio je Winnetou. — Dobar nož i sigurna ruka često više vrijede
nego jedan pogrešno upudeni metak. Nije svaki medvjed tako snažan kao ovaj ovdje!
Apanatschka ništa nije rekao. Sav udubljen u misli promatrao je mrtvu neman i s očima punim
divljenja izvukao moj nož. Ali je naročito glasan bio Dick Hammerdull. Pogledao je rane i rekao:
— Jedna do druge! Messieurs, recite mi kako čovjek može znati u koje mjesto mora zabosti nož?
— Zato ne postoji nikakvo određeno pravilo, ved treba od oka odmjeriti — odgovorio sam. —
Svaki medvjed nije jednako građen, a i kakvoda krzna može biti često sudbonosna.
— Hm! A ako bi čovjek u rebro pogodio?
— Onda je promašio i za uzvrat bi bio vjerojatno brzo skalpiran.
— Hvala! Tada ipak više volim svoju pušku! Da se jednom rukom može polako napipati mjesto, a
drugom ubosti, tada bih i ja pokušao!
— Borba sa grizlvjem nije nikakvo klanje svinje!
— To sam vidio! No sada mi recite šta de biti s ovim dragim ocem Jevremom'?
— Skinut demo mu krzno i ostaviti ga da leži.
— A meso?
— Hvala! Čovjek bi ga morao žvakati kao da ima donove pod zubima. Požurimo se, jer izgleda da
Winnetou ima još neki drugi posao za nas!
— Moj brat Shatterhand je pogodio — kimnuo je Apač.
— Postoji li još koji trag grizzlvja?
— Da, ali veoma daleko odavde, i to na samom gornjem kraju doline.
— To sam i mislio. Grizzlv ne mogu da žive tako zbijeno kao dabrovi ili prerijski psi. Šta misli moj
brat Winnetou: hodemo li biti gotovi još prije nodi?
— Mislim da hodemo. Konji de nas brzo odvesti tamo.
— Smijem li opet s vama podi? — upitao je Hammerdull
— Ne — odgovorio sam. — To nikako. I prema Matto Schahku moramo imati obzira. Smatrao bi
za uvredu ako ga ponovo isključimo. Imajte na umu da je on ved sedam surih medvjeda oborio.
— Isključili ga ili ne, svejedno je, glavno je da smije sudjelovati. Rado se povlačim.
— Bilo rado ili ne bilo, svejedno je, samo ako morate, onda morate! — oponašao sam ga. —
Otrčite do logora i dovedite konja da ovo teško krzno ne nosimo!

235

Poslušno je krenuo. Vratio se i poveo svoju staru kobilu, a također i Pitta Holbersa. Kobilu je ostavio
na putu, dolje kraj potoka, dok su se on i Pit Holbers pentrali uz stijenu k nama. Tada reče
Hammerdull:

— Evo konja kojega ste tražili, Mr. Shatterhande.

Mi smo ved završili posao skinuvši i ovom medvjedu 'rukavice', 'čizme' i 'kaput'. Zbog toga sam
naredio:

— Evo, odnesite ovu kožicu do konja.

— Sta? Do moje kobile? — upitao je smješkajudi se HammerdulL — Nju sam doveo samo zbog
sebe, a ne zbog krzna.

— A tko de ga nositi?

— Konj kojega ste tražili, Mr. Shatterhande, naime, ova kljusina ovdje, Pitt Holbers, taj stari
rakun.

Dobrome Pittu je tek sada sinulo zašto ga je njegov debeli prijatelj poveo sa sobom. Bijesno se
okomio na njega:

— Sta ti na pamet pada! Mislio sam da je meni pripala čast da prvi među nama vidim tog
medvjeda! Umjesto toga ti se sa mnom ponovo šegačiš!

— Nemoj se toliko žestiti, dragi Pitte! Zar nisi stvarno prvi kojemu se pružila prilika da vidi
medvjeda?

— Samo njegovu kožu nedu tegliti!

— Dobro, bit du uviđavan jer ti je ionako dosta vlastite kože koju moraš da tegliš. Dakle, skokni
samo prijeko do konja!

Dok su se oni polako natezali oko teške kože, mi smo bili daleko odmakli. Stigavši u logor, rekli smo
Mattu Schahku da de sada pojahati s nama. On je to smatrao za sasvim razumljivo. Treskow,
Hammerdull, Holbers i Apanatschka morali su da ostanu kraj kožica.

Sada smo jahali uz dolinu, prema mjestu gdje smo se bili susreli s Oldom Surehandom. Winnetou
nam je samo govorio o dužini puta koji smo imali da prevalimo, a ničim nije nagovještavao
pustolovinu kojoj smo u susret išli.

Dolina je bila neobično dugačka. Što smo se više uspinjali, to se sve više sužavala. S vremena na
vrijeme znali smo naidi na bivole, lbilo pojedinačno ili pak na čitava krda. Još nije bilo stiglo vrijeme
njihove jesenje selidbe te ih nije bilo u vedim skupinama. Ove se životinje uopde ne boje ljudi i zbog
toga nisu pred nama bježale, ved su nas samo zaobilazile. Po tome smo zaključili da ih tok om ljeta ni
jedan lovac nije uznemiravao. Bilo je čak starih bikova koji nisu ni skrenuli u stranu, ved su čudnovato
buljili u nas i samo pokatkad izazivački sagnuli glavu s jakim rogovima dok nismo kraj njih prošli.
Jasno, u svima nama budila se volja za lovom. Morali smo se toga odredi jer nismo imali vremena, a
osim toga imali smo i suviše medvjeđeg mesa.

236

Zapadnjak nikada ne ubija životinju ako mu njezino meso u stvari nije potrebno. Isto tako nije tačna
tvrdnja da su Indijanci za vrijeme dviju seoba bivola znali da prirede bespotrebni pokolj bizona. Svaki
je Crvenokožac veoma dobro znao da za njega nema života bez tih čopora i da bi morao propasti. On
je zbog toga uvijek pazio da nikada ne ubije više nego što mu je za život potrebno. Bijelac je jedini
krivac tome što bizoni danas izumiru. Znala su se na primjer orga¬nizirati čitava društva takvih
»lovaca koljača«. Iznajmljivah su vlakove, koji su se morali zaustaviti ondje gdje bi u preriji naišli na
krdo bivola. Iz čiste koljačke pohoteotvarah su vatru iz vlaka na životinje dok se ne bi zasitili pucanja.
Tada bi se vozili dalje da se kod slijededeg krda opet zaustave. Njih nije bila briga jesu li pogođeni
bivoli ubijeni ili ranjeni. Ranjene životinje su se vukle dalje dok ih je snaga nosila, pa se srušil e da ih
kasnije strvinari i vukovi rastrgaju. Na ovakav je način, iz čiste krvožednosti, bilo ustrijeljeno i smrtno
ranjeno na hiljade i hiljade bizona i na milijuna centi mesa je sagnjilo a da nitko od toga nije imao ni
najmanje koristi. Često sam nailazio na mjesta na kojima su se dogodili takvi pokolji i gdje sam vidio
velike gomile posivjelih kostiju. Nikada nitko ni kožice ni rogove nije ponio sa sobom.

Svakom se pravom Zapadnjaku moralo stegnuti srce kada se našao pred prizorom koji je pružalo
ovakvo groblje bivola. Što su Indijanci o tome mislili i govorili nije teško pogoditi! Među njima je
vladalo mišljenje da vlast ne samo što dozvoljava da se takvi nitkovski pokolji organiziraju ved ih čak i
potpomaže da bi ljude crvene rase što više izložiti gladi, a što bi opet ubrzalo istrebljenje
Crvenokožaca. Kada bi crveni čovjek pokušao da se suprotstavi takvom podlom uništavanju, bio bi
bezobzirno ustrijeljen kao i bivol.

Gdje li su sada bizoni, a gdje ponosni, viteški crveni i bijeli lovci? Tvrdim da od on ih Zapadnjaka o čijim
se djelima i doživljajima prepričavalo kraj svake logorske vatre danas nije nijedan živ. 'Njihove su kosti
razasute i kada bi motika ili ralo slučajno iskopalo iz zemlje napola istrulu lubanju, jedno je sigurno da
je to mjesto bilo nekada poprište podmuklog prepada ili očajničke borbe, jer je i ovdje, kao i u svim
ostalim krajevima krvlju natopljenog Zapada, nemilosrdna sila rušila pravdu.

Iako nismo sporo jahali, ni nakon jednog sata još nismo stigli do kraja Kui -erant-yuawa. Najzad je
Winnetou zaustavio svoga konja i rekao:

— Samo još dvije minute i stidi demo do onog mjesta gdje je Winnetou pronašao oborenog
bivola. Grizzlv ga je oborio. Pobjednik je pojeo samo malo mesa i prelomio mu kosti s moždinom koju
je isisao. To radi samo suri medvjed. Njegovje trag vodio do ruba doline i još malo uzbrdo.

— Da li je ondje Winnetou pronašao njegov brlog? — raspitivao se Old Surehand.

— Ne. Nisam ga htio uznemiravati, ved sam samo trag istražio kako bi moja brada mogla da se
pohvale da su ubili grizzlvja. Mislim da sam pravilno postupio!

— Da, to je pravilno! Kada im pokažem krzna, želio bih da sam sebi kažem kako sam barem jednoga
ulovio.

— Da li Old Surehand želi da tog grizzlyja samce njemu prepustimo?

— Da; zato vas molim!

237

— Neka bude njegov! Da li želi Old Shatterhandovu pušku za medvjede?

— Ne. Ja se mogu u svoju pušku pouzdati.

— A šta du ja pri tome uraditi? — upitao je poglavica Osaga. — Zar da se o Mattu Schahku priča
kako su u njegovu prisustvu bila oborena četiri medvjeda a da nije ni prstom maknuo?

— Imat de i moj crveni brat posla — odgovorio je Winnetou. — Šta, to de se ved pokazati kada
pronađemo grizzlyja. Zaustavit demo se u blizini i... uff,, uff!

Razgovarajudi mi smo nastavili da jašemo. Winnetou je odjednom zaustavio svoga konja, ispružio
ruku upozorivši nas na nešto ispred nas. Na nekih hiljadu koraka ispred nas ugledali smo grizzlvja
kako na lijevoj strani doline izlazi između stabala i kako je usitnio ravno preko otvorene čistine. Glavu
je spustio do zemlje i nije gledao ni desno ni lijevo. Samo da ju je malo okrenuo prema nama, sigurno
bi nas primijetio. Nanjušiti nas naravno nije mogao jer je zrak strujao niz dolinu.

— Sada u po bijela dana! — reče Old Surehand, — Mora da je momak ogladnio!

— Da — kimnuo je Winnetou. — To što je sada napustio svoj brlog znači da mu se otvorio
apetit; osim toga ovaj kraj ved dugo nije posjetio ni jedan lovac.

— A gdje je onaj bivol? — raspitivao sam se.

— Moj brat ga s ovoga mjesta ne može vidjeti jer ga pred nama zaklanja ono malo grml je —
odgovorio je Apač.

— To što se taj medvjed i unatoč svojim navikama sada pojavio, uštedio nam je mnogo
vremena. Ne moramo za njim idi u potragu. Sjašimo i privežimo konje. Grm o kojem je Winnetou
govorio omogudava nam da mu se približimo a da nas ne primijeti

— Neka moja brada samo još časak pričekaju. Imam jedan prijedlog — rekao je Osaga dok smo
silazili s konja.

— Kakav? — upitao je Old Surehand.

— Nemam ništa protiv da moj brat Surehand obori tog grizzlyja. Jedino vas molim da mi
dozvolite da u tome učestvujem!

— Na koji način?

— Dick Hammerdull mi je ispričao kako su Old Shatterhand i Winnetou ubili svoga. Želim da na
isti takav način zajedno s Oldom Surehandom ubijem tog medvjeda.

— To je i odviše smjelo!

— Nije.

— Ipak! Nisam siguran da du ga nožem odmah pogoditi tako da padne. Da li je možda Matto
Schahko u tome siguran?

238

— Ni ja do sada još nikada nisam ubio sivog medvjeda nožem. Ja nisam ni mislio da se noževima
poslužimo. Može li se Old Surehand pouzdati u svoju pušku?

— Da.

— Onda demo lako ubiti medvjeda. Moj de se brat sakriti s puškom, a ja du mu dovesti životinju
isto onako kao što je to uradio maloprije i Old Shatterhand.

— Nemam ništa protiv ako Matto Schahko želi da se toga poduhvati.

— Ne stavljam na kocku ništa ako se metak zabije ondje gdje mu je mjesto.

— Pshaw! Valjda ne misliteda de promašiti!

— Da li se s time slažu Winnetou i Old Shatterhand?

Naravno, mi smo se složili. Zbili smo konje i privezali ih za kolčide. Jedan za drugim krenuli smo prema
naznačenom grmu. Stigavši onamo, ugledali smo na nekih stotinu koraka ispred sebe grizzlyja kraj
bivola. Bio nam je okrenut leđima i svojim šapama kopao po mesu kako bi ga skinuo s kostiju. Osim
mozga, koščana srž je najveda poslastica za surog medvjeđa. Na nekih trideset koraka pred nama
ležala je stijena toliko velika da se iza nje mogao sakriti i čovjek. Osaga je pokazao na nju i rekao:

— Neka se moj brat Surehand pritaji iza onog

kamena. Ja du pridi medvjedu i dovesti ga. To nede biti teško. Bit de to dječja igrarija.

Matto Schahkovo mišljenje isto je tako malo oduševilo mene kao i Winnetoua. Razmak između
medvjeda i stijene bio je prevelik. Međutim, mi smo šutjeli kako ne bismo povrijedili Osagin ponos.

Svoju pušku je ostavio kod nas, legao na zemlju i otpuzao do stijene koja mu je po služila kao zaklon
od medvjeda. Old Surehand ga je slijedio, sasvim razumljivo s puškom, i to na isti način. Stigavši do
stijene, Old Surehand je ostao ondje da leži, dok je Osaga otpuzao dalje.

Medvjed još uvijek nije primijetio što mu se sprema. I unatoč velikojudaljenosti čuli smo kako zubima
lomi kosti. Matto Schahko je puzao naprijed, sve dalje i dalje. To je bilo više neoprezno negoli hrabro.

— Uff! — rekao je Apač. — Moramo da držimo

spremne svoje puške. Poglavica Osaga ne zna dobro da odmjeri svoj put!

Čak ni ja nisam mogao da shvatim Matto Schahka. On uopde nije računao sa grizlvjevom hitrinom. Od
Olda Surehanda bi se smio udaljiti samo toliko da ga grizzly ne sustigne kada se bude povlačio.
Umjesto da svrati grizzlvjevu pažnju na takvoj udaljenosti s koje bi se mogao prije njega povudi do Old
Surehanda, puzao je sve dalje i dalje! Tada je Winnetou prinio obje šake ustima i viknuo:

— Zaustavi se, Matto Schahko! Zaustavi se i ustani!

Osaga ga je čuo i ustao. Medvjed ga je također čuo

239

i okrenuo se na onu stranu odakle je dopirao glas. Ugledao je Indijanca i smjesta otkasao prema
njemu. Sada i sami možete lako zamisliti težinu situacije, jer je kas grizzlyja istovjetan s galopom
konja. Matto Schahko mu se bio približio na dvadeset koraka, što znači da j e pri povratku imao da
prevali pedeset da bi stigao do Olda Surehanda. Medvjed ga je morao prije toga stidi. Osim toga
trebalo je uzeti u obzir i to da ga Old Surehanđ mora pogoditi u prsa ako ga misli oboriti, a ne samo
raniti. Bilo je potrebno da se čeka na momenat kada se uspravi. Doviknuo sam mu sada brzo:

— Samo nemojte pucati, Mr. Surehande! Ja du zaštititi Osagu!

Podigao sam svoju pušku za medvjede i čekao. Matto Schahko sigurno još nikada u svom životu nije
izveo takve skokove kao sada. Međutim, to je bilo uzalud. Grizzlv mu se brzo približavao.

— Matto Schahko, skreni u stranu! — doviknuo sam mu.

On i medvjed nalazili su se u istoj liniji dolazedi prema nama. Zbog toga na životinju nije nitko mogao
da puca a da ne pogodi čovjeka. On, međutim, nije obradao pažnju na moje upozorenje, ved je jurio
ravno dalje. Tada sam iskočio iza grma nešto više naprijed i ponovo ga opomenuo. Medvjed je sada
bio samo tri koraka iza njega. Sada me je razumio i brzo skrenuo u stranu. U tom času mi je cilj bio
slobodan i medvjed je dobio metak od mene. Time sam spriječio da ga dalje goni. Jasno, taj hitac nije
bio smrtonosan. Želio sam samo da zaustavim grizzlyja, i to mi je uspjelo. Medvjed se zaustavio i
pustio Osagu da umakne. Glavu je okretao sad amo sad tamo, vidio je da mu teče krv te podigao šapu
prema rani koju mu je prouzrokovao moj metak ispod vrata. Old Surehand je iskoristio taj momenat i
podigavši se iza stijene, smjelo zakoraknuo prema medvjedu. Razmak je iznosio oko deset metara.
Grizzlv ga je vidio kako dolazi i uspravio se. Old Surehand je i dalje išao naprijed uputivši mu prvi, a
nakon nekoliko koraka i drugi metak ravno u prsa. Onda je odbacio pušku i izvukao nož. Sredom taj je
oprez bio suvišan jer je i tom ocu »Jevremu« bilo dosta. Srušio se, prevrnuo se nekoliko puta, grčevito
trzao šapama, a onda je duša otišla u vječita lovišta, dok mu je tijelo zajedno sa krznom pripalo nama.

Sve se to tako brzo odigralo, jer od Winnetouova upozorenja do ovog časa nije prošlo više od jedne
mi¬nute. Matto Schahko stajaše pred nama bez daha, dok su mu se grudi duboko nadimale.

— U... u... umalo da me to nije stalo života! — dahtao je.

— Zašto je moj brat bio tako neoprezan! — odgovorio je Apač.

— Neoprezan? Zar ja?

— Da! A tko inače?

— Ti! Winnetou!

— Uff! Ja da sam bio neoprezan?

— Da. Da mi nisi prije vremena doviknuo, medvjed ne bi na mene obratio pažnju! To je tačno!

240

Smiješedi se Winnetou ga je jedan trenutak pogledao, ali mu ništa nije rekao, ved se ponosno
okrenuo od njega.

— Okrenuo se! Zar nisam u pravu? — upitao me je sada Osaga.

— Poglavica Osaga nije u pravu — odgovorio sam.

— Old Shatterhand se vara! Zar je Winnetou morao da skrene medvjedu pažnju na mene?

— Da. Ti si zato i otpuzao do životinje da bi skrenuo pažnju na sebe.

— Samo ne tako brzo!

— Ne tako brzo? To je trebalo da bude ranije, mnogo ranije! Trebalo je da ustaneš mnogo prije i
da izazoveš medvjeda. Tada ne bi mogao da krene tako brzo za tobom, a osim toga Old Surehandu
veselje ne bi bilo pokvareno.

— Ja da sam mu pokvario veselje? Čime?

— Hicem koji sam morao opaliti kako bih ti spasio život. Ta životinja je dobila metak od mene
prije no što ju je Old Surehand oborio. Zar da se zbog toga ne ljuti?

— Uff, uff! Da, na to nisam mislio.

— A sada misli na to da si se Winnetouu morao zahvaliti umjesto što si mu predbacivao! Da te
nije upozorio i da si se još više približio medvjedu, vjerojatno sada više ne bi bio na životu.

Ja sam ga sada ostavio i pošao grizzlvju gdje su se "Winnetou i Old Surehand spremali da mu skinu
krzneni kaput«. Ovaj »otac Jevrem« bio je u najboljim godinama, ako se mogu poslužiti tim izrazom.
Ponijeli smo sa sobom njegove šape, a oba njegova stražnja buta smo odsjekli. Trebalo je da se
snabdijemo što vedom količinom mesa. Očekivali smo da de se ono gore u svježim brdima dobro
održati.

Sada smo i četvrto krzno imali i mogli smo da se vratimo u logor. Četiri medvjeda tokom jednog
dana! Bio je to veoma rijedak lovački podvig, iako je među njima bilo i jedno mladunče. Uzevši u obzir
da među nama nitko nije bio ozlijeđen, to je bio uspjeh kakav se teško može postidi na bilo kojem
drugom mjestu osim u ovom zabačenom Kui-erant-yuawu, gdje je samo rijetko svradao koji bijelac!

Bilo je ved kasno popodne kada smo stigli u logor. Trebalo je donijeti zaključke za idude veče. Old
Surehand je doduše imao dva dana roka. Nama međutim nije bilo ni na kraj pameti da nepotrebno
stratimo jedan dan. Što smo mogli da poduzmemo u vezi s njegovim oslobođenjem, to je trebalo još
danas da se uradi, ali šta i kako, to su bila najvažnija pitanja.

Old Surehand ni u kom slučaju nije mogao da odnese sam kožice gore u park. Bilo je potrebno da ih
na svoje konje natovarimo. Mi nismo smjeli da krenemo gore onim putem kojim je on sišao jer bi nas
Utasi ugledali. Izabrali smo za uspon guduru gdje smo ustrijelili onog velikog, starog »oca Jevrema«.
Taj put de nas najprije odvesti do sjeverozapadne strane parka, isto kao i jučer. Winnetou se odšuljao
naprijed kako bi nas mogao upozoriti u slučaju da su neki od Utaha zalutali u tom pravcu.

241

Dick Hammerdullu taj uspon nije bio lak. Sasvim je razumljivo da nije ostao bez primjedbe. Cuo sam
slijededi razgovor:

— A sada demo jednu zasvirati tim crvenima. Ukoji instrumenat umiješ ti da sviraš, stari Pitte?

— U najdužu jerihonsku trubu — odgovorio je ovaj.

— Da, tačno je. Ti umiješ da sviraš u sve što je dugačko, samo ne u sebe! Rado bih čuo zvukove
te stare oboe!

— Trzaj po vlastitim žicama, stara gitaro! Ti si razdešen!

— Bio ili ne bio razdešen, svejedno je, ali bi danas rado slušao samog sebe. Tri ogromna
medvjeda i jedna 'beba' uz to! Toga još nije bilo; tako šta se još nije dogodilo!

— Da, i svu si četvoricu sam oborio!

— Ne rugaj se! Da ti možda nemaš na duši njihovu smrt?

— Ne. Ja se s njima i ne šepirim toliko koliko ti!

— To du ti rado povjerovati. Kako bi i mogao da se šepiri ovako dugačak skelet kao što si ti?
Uostalom, ja sam samo nabrajao događaje i rezultate današnje svjetske historije koja još nije
okončana. Sada tek ima da nastupi užasan strah koji demo tamo gore Utasima utjerati u kosti.

— Uff! Oni de se sigurno prestraviti, naročito od tebe!

— U svakom slučaju više nego od tebe! No sada šuti jer smo blizu cilja!

Kada smo stigli gore, ved je pao takav mrak da nismo mogli otkriti trag na osnovu kojeg bismo mogli
utvrditi da li su Utasi svojim krstarenjem čak ovamo doprli. Put nam je još od jučer bio poznat. Kako
nismo jahali, ved vodili konje, stigli smo lako do one visoke skupine stabala kraj koje su jučer čekali
drugovi Winnetoua i mene dok smo bili kod Utaha da ih prisluškujemo.

Konje smo morali ovdje da ostavimo jer da smo ih poveli bliže Utasima, lako bi nas mogli odati.

Prišli smo sasvim blizu logorske vatre Crvenokožaca pazedi da se ne izložimo opasnosti i da ne
budemo otkriveni. Ponijeli smo i kožice i ondje ih položili na zemlju.

Sada je još trebalo da se isto tako neopazice prišuljamo bliže. Da bismo to mogli lako izvesti, netko je
morao da na sebe skrene njihovu pažnju. To je najbolje mogao Old Surehand. Kada stigne do logora,
sve de oči i uši biti usmjerene na njega. Zato smo mu i dali upute da se pojavi kraj vatre otprilike deset
minuta nakon našeg udaljenja.

Držedi se za ruke zašli smo u šumu jedan za drugim. Naše prodiranje je bilo olakšano jer su lijevo od
nas gorjele vatre. Ipak je određeno vrijeme skoro prošlo kada smo se našli šdudureni pod stablima iza
leđa Crvenokožaca. Bilo je potrebno da im se još više približimo, a da se to ostvari, morali smo da
čekamo na Old Surehandov dolazak.

242

Tada su se začuli glasni uzvici čuđenja. Stigao je. Puzajudi probijali smo se ved u prije spomenutu
paprat. Jučerašnji oprez nam danas nije bio potreban jer nitko nije gledao na tu stranu.
Uzbuđenje koje je nastalo povodom Old Surehandova povratka još se nije bilo stišalo kada smo se u
paprati udobno smjestili. Moram primijetiti da je poglavica Tusahga Saritsch i danas sjedio na istom
onom mjestu gdje i jučer, samo danas sam. On je bio jedini koji nije ustao. Svi su se ostali okupili oko
Olda Surehanda i obasipali ga pitanjima. On je nijemo gledao oko sebe i nije odgovorio ni na jedno.
Tek kada je izračunao da smo zauzeli mjesta koja smo namjeravali, rekao je jasnim glasom:
— Ratnici Utaha me obasipaju pitanjima, a nisu ni promislili da sam jedino poglavici dužan da
odgovorim!
— Uff! Taj bljedoliki je u pravu — potvrdio je Tusahga Saritsch. — Neka Old Surehand dođe
ovamo i sjedne do mene!
Old Surehand se odazvao pozivu a da ga prije toga nisu ni razoružali ni vezali. Utasi su vjerovali da im
je u svakom slučaju siguran.
— Neka mi Old Surehand kaže da li je bio dolje u Dolini medvjeda.
Lovac je odgovorio na poglavičino pitanje:
— Bio sam dolje.
— Jesi li vidio tragove grizzlvja?
— čak i više nego jedan!
— A i medvjede?
— Da.
—Da se nisi borio s njima?
— Ne znam ni jednog grizzlyja koji se nije morao rastati sa životom pošto se neoprezno pokazao
preda .mnom!
— Ali ti nisi ranjen!
— Još nikada do sada nisam dozvolio medvjedu da me se dotakne. Čemu služi moja puška?
— Znači da si bio pobjednik?
— Da.
— Ali ne vidim ni jednu kožicu!
— Kožicu? Govoriš samo o jednoj! Zar si zaboravio što mi je bilo naređeno? Zar nisam morao da
donesem četiri kožice?

243

—Uff! Govoriš veoma oholo! Imaš li one četiri kožice?

— Imam ih,

— To nije istina; nije mogude; u to se ne može vjerovati!

— Što god Old Surehand kaže, to je uvijek istinito!

— Kako bi mogao da nosiš kožice! Četiri kožice surih medvjeda su tako teške da ih jedan jedini
čovjek ne može dovudi!

— Izgleda da su sinovi Utaha veoma slabi ljudi. Pošalji četiri ratnika do ruba šume koji je samo
četrdeset koraka udaljen. Neka donesu što tamo pronađu!

— Uff, uff! Dao sam ti rok od dva dana, danas i sutra. Ako misliš da se sa mnom šališ, kaznit du
te i to tako što du ova dva dana da pretvorim u jedan. Morat deš, dakle, još danas da umreš!

— Ne gubi toliko mnogo riječi, ved pošalji onamo!

— Uff! Mora da je ovaj bljedoliki tokom dana poludio!

Na njegov znak odjurila su četvorica ljudi. On i ostali čekali su s velikom napetošdu. Nitko nije ni riječi
progovorio. Tada su se začuli glasni povici čuđenja. Bio je to siguran znak da Crvenokošci nisu uzalud
napravili taj put. Utasi, koji su maloprije bili posjedali, skočili su sada opet na noge i puni iščekivanja
gledali u pravcu odakle su njihova četiri druga morala da dođu, Dolazili su i svaki je od njih vukao za
sobom po jedno krzno grizzlyja koje je odložio kraj vatre.

Trzali su kožice i veoma ih temeljno pregledali. Najvede divljenje izazvalo je krzno starog »oca
Jevrema« kojega smo oborili u tjesnacu. Uzalud su tragali za rupom od metka. Kada su konačno
ugledali mjesta uboda koja su bila tik jedan do drugog i kada su se uvjerili da nije bio ustrijeljen, v ed
proboden, stišala se mnogoglasna larma i nastupila duboka tišina, i svi su razrogačenih očiju, čudedi
se, gledali u bijelog lovca.

Kod Indijanaca se smatra za najvede junačko djelo kada netko obori surog medvjeda. Onaj koji bez
ičije pomodi ubije grizzlvja slavljen je do svoje smrti, pa čak i poslije toga. Iza poglavičine riječi na
zasjedanjima starih ratnika važi njegova kao prva, pa makar on bio i sasvim mlad. Kako se Capote -
Utasi ne odlikuju izvanrednim ratnim odlikama, pobjeda nad grizzlyjem se kod njih cijeni mnogo više
nego kod drugih plemena slavnih zbog velike hrabrosti. A sada su ovdje ležale čak i četiri kožice
umjesto jedne jedine! I među njima je bila koža zaista ogromne životinje koja je bila oborena nožem!
Ni jedan jedini Capote-Utah se ne bi usudio da krene golim nožem i na mnogo manjeg surog
medvjeda! To je i uzrok tišini koja je iznenada nastupila, a za koje je vrijeme svih pedeset i tri para
očiju bilo upereno na Olda Surehanda.

Ovaj se pretvarao kao da to uopde i ne vidi. Izvukao je iz torbe komad pečenog mesa i počeo da jede.
Tada ga poglavica upita:

— Je li to meso jednog od ovih medvjeda?

— Da, — odgovorio je upitani.

244

— Da se ono peče, potrebna je vatra! Ispraznili smo sve Old Surehandove džepove. Kod sebe
nije imao ni prerijskog upaljača, ni bilo šta drugo čime bi se mogla zapaliti vatra!
— To je tačno!
— A ipak je zapalio vatru? Kako je mogao da je
zapali?
Tusahga Saritsch postao je nepovjerljiv. Old Surehand je odgovorio:
— Crveni ljudi ne poznaju dostignuda bljedolikih. Bijelcu nisu potrebni prerijski upaljači, a ni
sumporirana drvca. Zar Tusahga Saritsch još nije slušao da se pomodu čelika i kamena može upaliti
vatra?
— To znam.
— Dakle, čelik je oštrica moga noža, a kresivo sam našao dolje u stijenama. Usvakom šupljem drvetu
ima dovoljno gube za paljenje.
— Uff! Istina je! Ved sam bio pomislio da je Old Surehand naišao na druge ljude, bljedolike, koji
su mu dali vatre. Kako ti je pošlo za rukom da nađeš četiri medvjeda?
— Imam oči.
— A da ih oboriš?
— Imam pušku i nož!
— A da te teške kožice doneseš ovamo gore?
— Imam ramena i ruke!
— Ali nema tog čovjeka koji bi uspio da nosi ove četiri teške kože.
— Odjednom ne. Tko je tvrdio da sam to uradio?
— A zar si drukčije mogao?
— Naravno! Zar ih nisam mogao pojedinačno gore dopremiti?
— Uff! Istina je. Vidjet demo hodeš li sutra oboriti još jednog medvjeda!
—- Još jednog? Čiji je to zahtjev?
— Moj. Među ovima se nalazi jedan veoma mali; taj ne vrijedi!
— Za toliko je vedi stari grizzly!
— To što je vedi, ne znači ništa. Medvjed je medvjed.
— S time se slažem. Medvjed je medvjed; a i mali je također medvjed. Donio sam četiri kože!

245

— O tome jedino imam da odlučim ja, a ne ti! Dakle, šuti!
Tim riječima, a da ni slutio nije, pospješio je odluku koja ga je morala još više uzrujati od samog
prizora koji su mu pružile medvjeđe kože. Old Surehand mu je odgovorio veoma staloženo:
— Zar ti zaista vjeruješ da je Old Surehand čovjek kome možeš narediti da šuti ako želi da
govori? Govorim kad me je volja i činim što me je volja. Ti nemaš što da mi zapovijedaš!
— Ne? Zar nisi moj zarobljenik?
— Nisam!
— Uff! Da možda ne misliš zato što su puška i nož još kod tebe!
— Pshaw!
— To što su te stvari još kod tebe mora da ti kazuje koliko te čvrsto držimo u rukama. Dat du te
opet sputati.
— To nedeš učiniti! Uradio sam što si od mene zahtijevao, i sada sam slobodan!
— Daleko je još od toga! Ovaj mali medvjed ne važi. Ali da ga i priznam, bio bi spašen jedino tvoj
život! Hodeš li da kreneš s nama i da se oženiš jednom squaw?
— Nedu!
— Ostat deš zarobljenik!
— Čudim se kako se usuđuješ da na ovakav način govoriš sa mnom. Onaj koji se bez bojazni
spuštao dolje u Kui-erant-yuaw i donio sa sobom četiri kože surih medvjeda, taj se ne boji ni jednog
Crvenokošca! Povratkom iz doline donio sam i svoju slobodu.
— Govori jasnije ako želiš da moje uši shvate tvoje riječi.
— Dobro, bit du jasniji! Dajem vam da birate hodete li Olda Surehanda za prijatelja ili
neprijatelja. Daj mi slobodu!
— Odbijam! Nemoj se samo uzdati u svoj nož i pušku! Nije to Old Surehandova čarobna pu ška
koja može stalno da puca a da je ne mora puniti i kojemu se zbog toga ni pedeset ni stotinu ratnika
ne može suprotstaviti.
— Znači da ti ipak vjeruješ da ta puška nadmašuje vaše oružje?
— Vjerujem, a i svaki ratnik mora to da vjeruje.
— Jesi li ved kada vidio tu pušku?
— Nisam.
— Tada okreni glavu ulijevo!

246

Oldu Surehandu nismo dali neka posebna uputstva, a nismo se ni dogovorili šta da čini i govori.
Njegovo i naše držanje zavisilo je od toka događaja. Posljednje njegove riječi, upudene poglavici,
poslužile su Winnetou i meni kao ugovoreni znak te smo se uspravili. Dok sam svoju brzometku
uperio u Tusahga Saritscha, Winnetou je smjelo prišao kao da se nalazi među najboljim prijateljima.
Uperio mu je u lice svoju srebrom okovanu pušku i rekao:

— Sigurno znaš kakva je ova puška. Kako se ona zove?

Sada se još jednom pokazalo kakav je utisak izazvala divna pojava i ponosan, samosvjestan nastup
Apača. Sve su oči bile uperene u njega. Nitko se nije usudio da se uhvati oružja. Koliko su Utasi bili
iznenađeni, možda, tačnije rečeno, prestravljeni u vezi s našim iznenadnim dolaskom vidjelo se po
tome što su zaboravili kako da postupe. Cak je i njihov poglavica zaboravio da skoči na noge. Pogleda
prikovana za pušku, odgovorio je gotovo mucajudi:

— To... to... uff... to je Winnetouova srebrom

okovana puška!

— Da, ja sam Winnetou, poglavica Apača. A ovdje stoji moj bijeli brat Old Shatterhand sa svojom
čarobnom puškom, a iza njegovih leđa možeš vidjeti još i više poglavica crvenih plemena i hrabre
ratnike bljedolikih, i sve je njihovo oružje upereno u vas. Reci svojim ratnicima da se ne miču, jer tko
se usudi da to uradi, dobit de odmah metak u glavu!

Prava je milina bila promatrati djelovanje tih riječi. Nijedan Indijanac nije izveo ni najmanji pokret.
Stajali su kao kipovi. Njihov me je poglavica promatrao očima punim straha te moledivim glasom
odgovorio Apaču :

— Vidim da si ti Winnetou, a vjerujem da je onaj bljedoliki tamo Old Shatterhand. Ne želim da
svoju čarobnu pušku uperi u mene. Reci mu da je spusti dolje!

Tada mu odgovori Winnetou:

— Čini mi se da poglavica Capote-Utaha ne želi da uvidi u kakvom se položaju nalazi. Kakvi su to
kaiševi koje vidim da leže kraj nogu moga brata Surehanda?

— To su oni kojima sam do jutros bio sputan — odgovori Old Surehand.

— Podigni ih i njima veži ruke i noge Tusahgi Saritschu!

Poglavica je htio da skoči na noge.

— Stani! Miruj! — upozori ga Winnetou. — Samo još jedan takav pokret i pogodit de te metak!
Čujte, svi vi iz plemena Utaha: od toga što su vam sada redi,nedu odustati ni za jotu. Vi ste naši
zarobljenici. Odložitesvoje oružje i nemojte se protiviti da vas vežemo.

Sutra ujutro vratit demo vam oružje i slobodu i modi dete da pođete kuda god želite. Tko se s time ne
slaže neka digne ruku. Ali onome koji je podigne smjesta demo prosvirati metak kroz glavu!

Jasno, nije bilo ni jedne ruke koja bi se digla uvis.

247

— Vi ste našeg prijatelja i brata Surehanda sputana vukli sa sobom svuda okolo. Prepustili ste
mu da bira smrt ili borbu sa medvjedima. To se mora okajati.

Određujem vam blago, neznatno otkajanje. Za uzvrat dete jednu nod biti naši zarobljenici. Sutra
ujutro dete opet svi biti slobodni. Tko to prihvati, pametan je. Onaj koji odbije našu dobrotu platit de
životom. Winnetou je govorio. Howgh!

Ni jedna jedina riječ protivljenja se nije čula, te sam rekao:

— I ja, Old Shatterhand, dajem svoju riječ ratnicima Capote-Utaha: sutra ujutro de svi opet biti
slobodni ako dozvole da ih sada vežemo. Prvi de biti vezan poglavica. Diče Hammerdulle i Pitte
Holbersu, vas dvojica se razumijeteu taj posao! I ja sam sada govorio. Howgh!

Ima nešto posebno u tome kakvo je gotovo neizbježno djelovanje izazvao naš staložen, siguran
nastup, pun samosvijesti, i to kod ljudi kao što su bili Utasi. U tome su imali udjela i glas koji se o
nama širio i strah pred mojom tobože čarobnom puškom. Naša vanjština, naročito Apačeva, i način
kako se vladao i govorio, i sada su postigli ono što je namjeravao: poglavica se nije opirao kada su ga
vezivali. Njegovim ratnicima nije ostalo ništa drugo ved da slijede njegov primjer. Svoju sam
brzometku spustio dolje tek onda kada je i posljednji bio vezan. Boljele su me ruke.

Odmah nakon toga Old Surehand je ponovo dobio svoje stvari. Nije mu ništa nedostajalo, i to ga je
činilo pomirljivim. Objasnio nam je:

— Zapravo su ovi Indijanci zavrijedili spomen. Nije nikako ugodno da vas netko danima vuče sobom, i
to kao zarobljenika. To što sam ustrijelio dvojicu njihovih ljudi, ne smiju mi uzeti za zlo jer sam se
morao boriti za svoj život. I nakon svega toga s njima još nemam sasvim raščišdene račune, čak bih
imao da dobijem od njih nešto. Bududi da su oni uzrok što sam vas ovdje susreo, voljan sam da
otpišem svoj račun i da pristanem da sutra odu svojim putem. Medvjeđe kože nede dobiti!

— Samo bi još to trebalo! — suglasi se Dick Ham-merdull. — Kome je potrebno medvjeđe krzno, taj
neka razgovara osobno s momkom kome je priroda poklonila krzno. Zar nije tako, Pitte Holbersu,
stari ra-kune?

— Hm! — gunđao je dugonja — a u kakvoj si ti koži zapravo, dragi Diče?

— Svakako ne u tvojoj. Nemoj samo opet početi da mi dosađuješ! Od prošle nodi mnogo mi je
stalo do svog dobrog glasa i časti jer me je Mr. Shatterhand osobno zakrpio i ne dopuštam da me
zavitlavaš. Ali, Messieurs, tko de te teške kožice da tegli tako daleko, gore u brda? Bilo bi to neugodno
kinjenje!

— Moja de se brada odredi kožica i zadržat de samo trofeje — odgovorio je Winnetou. — To je
sasvim dovoljno.

Mislio je na zube, pandže i medvjeđe uši koje lovac obično nosi oko vrata ili na šeširu kao znak
pobjede. Moram ovdje spomenuti da smo pomodu tomahavki i noževa izvadili životinjama zube. Sada
je samo bilo pitanje tko de dobiti ove trofeje. Old Surehanđ je oborio četvrtog medvjeda. Taj je bio
njegov. Onda je došla na red medvjedica. Njezino krzno i zubi su bili meni dosuđeni. Sto se tiče
starog, snažnog »oca Jevrema« Winnetou je nastojao dokazati kako je on bio oboren drugim, znači

248

mojim ubodom noža. Došlo je do prepirke između njega i mene, iz koje sam izišao kao pobjednik.
Utvrđeno je da je tog grizzlyja on ubio. Pomirio se s riječima:
— Old Shatterhand i Winnetou nisu dvije osobe, ved samo jedna. Prema tome je svejedno tko de
dobiti trofeje.
— A sada dolazi 'beba'! — reče Dick Hammerdull. — Tko ima da dobije njezine počasne
znakove?
— Apanatschka — odgovorio sam.
— šta? Zašto on?
— Zato što je on probo mladog medvjeda.
— O, tako! A zašto je uspio da ga probode, Mr. Shatterhande?
— Naravno zato što je imao nož u rukama.
— Promašili ste! Zato što sam ja zgrabio, bebu! Da je nisam tako čvrsto stegnuo, ne bi je nitko
mogao probosti.
— Mislim da baš nije bilo sasvim tako!
— A kako onda?
— Niste vi nju stegnuli, ved ona vas!
— Bilo da je ona mene ili ja nju, svejedno je. Bili smo se čvrsto uhvatili, a nisam je pustio dok je
Apanatchka nije probo. Ako je u srcu tog slavnog poglavice Komanča i tračak ljudske pravice, morat
de priznati da sam ja bezuvjetno taj koji...
Tada je Apanatschka, smiješedi se rekao:
— Moj brat Hammerdull nosi i sada na svom tijelu
tragove 'bebe' i zbog toga neka zadrži krzno!
— Zaista, najbolji prijatelju i brate Apanatschka?
— Da. Bududi da je ta 'beba' moga brata Hammerdulla tako čvrsto držala, Apanatschka se odriče
ogrtača u koji je majka obukla 'bebu'.
— Mi smo ga s nje ponovo svukli, i sada pripada meni! Da li si shvatio i razumio, Pitte Holbersu,
stari rakune?
— Yes! — kimnuo je dugonja.
— A što je to s tobom?
— Ništa! Ne dozvoljavam da mi se bilo šta poklanja!

249

— Da ne smatraš da mi je krzno poklonjeno?

— Yes, i ništa drugo!

— Oho! Pošteno sam ga zavrijedio. Na mojoj je koži kupoprodajni ugovor jasno ispisan!

— I to tako dobro da ga nisam uspio ni da sperem!

— Hodeš li opet da me ljutiš! No ništa za to; jesam i ostat du tvoj najbolji i najvjerniji prijatelj.
Podijelit demo!

— Šta! 'Bebu'?

— Ne, ved samo uspomene na to drago dijete. Reci, stari Pitte, hodeš li napola?

Holbers se blaženo nasmijao te reče:

— Zar to zbilja misliš, najdraži Diče!

— A zašto ne? Sjedaš li se što je rekao Winnetou maloprije?

—- E pa šta?

— Old Shatterhand i Winnetou nisu dvije osobe, ved jedna. Znači da je potpuno svejedno tko de
dobiti trofeje. Tako je i s nama dvojicom: Dick Hammerdull

i Pitt Holbers su jedno tijelo i jedna duša; naime, tijelo si ti, a duša ja. Dodijelit demo dakle tijelu jednu
polovicu, a duši drugu od tih lijepih 'bebi' stvarčica! Slažeš li se?

Pružio mu je ruku. Holbers je prihvati i odgovori:

— Yes, slažem se! Ipak si valjan momak, stari Diče!

— A i ti isto tako! Tijelo i duša moraju da drže jedno s drugim. Dakle, nemoj me dalje ljutiti, i
ostat du ti do smrti vjeran!

Čovjek stvarno nije znao da li da se nasmije toj dvojici neobičnih momaka ili da se osjeda dirnutim.
Pozamašna duša u izduženom, suhonjavom tijelu, bila je dražesna slika nerazdvojive, ali i veoma
često nesložene jedinstvenosti.

Naš dogovor oko podjele nagrada vođen je među nama tako da Utasi o tome ništa ne čuju. Neka i
dalje budu uvjereni i neka svima pričaju da je Old Surehand tokom jednog dana oborio četiri sura
medvjeda. Otkad smo ih sputali bili su šutljivi. Niti su među sobom razgovarali, niti se njihov
poglavica sjetio da nam uputi bilo koju riječ. To nam je uostalom bilo sasvim drago jer smo tokom
minule nodi malo spavali i mir nam je bio potreban. Radi jednostavnijeg osvjetljenja logora bila je
zapaljena samo jedna jedina velika vatra na kojoj smo pripremali svoju večeru. Ona se sastojala od
medvjeđe pečenke. Dok smo jeli, odredili smo stražu. Zahtijevao sam da ja budem prvi jer sam ved
bio premoren. Rana me je danas boljela više nego jučer, a o tome nisam nikome ništa govorio. Zbog
toga sam želio pokušati ne bi li kasnije zapao u dugi san.

250