Karl Maj - Old Surehand 2

Da. Mi demo ostati ovdje i čekat demo. Vratit deš se sutra, još prije zalaska sunca.

— Howgh! Ostajte mi zdravo, brado moja.

Prebacio se preko sedla i odjahao. Znao je da nije trebalo da mi još nešto kaže, a pogotovo da mi ne
mora dati nikakva uputstva kako se imamo držati. No drukčije je bilo sa moja tri druga. Tek što nam je
bio okrenuo leđa, stali su me ispitivati o uzroku i cilju njegova nodnog putovanja. Tiho sam im rekao
što je bilo potrebno. Zarobljenici nisu smjeli doznati da de vlasnici ugroženih farmi biti upozoreni.
Nakon toga smo nešto pojeli. Tada sam rasporedio stražu, i to tako da bih mogao sve do ponodi
spavati. Vrijeme između ponodi i jutra bilo je uvijek kritično vrijeme, što se tiče prerijskog živ ota. Želio
sam da tada budem budan jer sam u sebe imao više pouzdanja nego u svoje drugove.

Pošto sam trojici drugova preporučio naročitu budnost u vezi sa zarobljenicima i vatrom, legao sam i
začas zaspao. Ništa me nije zabrinjavalo zbog čega ne bih mogao spavati. Spavao sam sve dotle dok
me nije došao da probudi Dick Hammerdull koji je bio u tredoj smjeni. Ustanovio sam da je sve u
redu. Dok je moj prethodnik odlazio na počinak, ja sam napustio udubljenje i izišao izvan grmlja kako
bih mogao koračati goredolje. Pri tome sam razmišljao što da uradim sa onom dvojicom .O njihove
živote se nisam htio ogriješiti, iako smo po zakonu savane imali na to puno pravo. Mogli smo ih ubiti i
učiniti da budu neškodljivi ne samo nama ved i drugima. Zar je pokušaj ubistva sa njihove strane
mogao ostati bez kazne? Ako nije, koju onda kaznu da za njih izaberemo? Sinula mi je misao da ih sa
sobom povedemo tako daleko na Kolorado dok u međuvremenu ne mine pogodno vrijeme za prepad
na farme. Ali su iskrsle vrlo značajne sumnje. Prisustvo dvojice sputanih ljudi mnogo bi nas zadržavalo
i u mnogim situacijama bi nam bilo na teretu. Najbolje je da tu misao za sada ostavim i da sačekam
Winnetoua i čujem njegovo mišljenje.

Mjesto na kojem se sada Osage nalaze dobro sam poznavao. Sa Winnetouom sam ondje ved češde
bio. Krda bivola držala su se uvijek istog puta bilo da s jeseni idu prema jugu ili u proljede opet prema
sjeveru. Ti putovi su mjestimično bili duboko izgaženi i bili su vidljivi tokom čitave godine. Kraj jednog
od tih bivolskih putova ležao je Wara-tu što znači »kišna voda«. To mjesto sličilo je ovome gdje se
sada nalazimo, jedino što je ondje bilo daleko više grmlja i razne trave. Ležalo je mnogo dublje, u
njemu se sakupljala kišnica i nije presušivalo potpuno ni za najvede žege. Winnetou nas je namjerno
odveo do onog mjesta gdje smo i logorovali. To mjesto ležalo je tačno u pravcu koji je vodio od
šumice gdje smo uhvatili zarobljenike, pa do Wara-tua. Čini mi se da je naumio pri svom povratku
osmotriti malo »Kišnu vodu«, iako samo izdaleka.

Nod je minula i osvanulo jutro. Ipak nisam probudio drugove, ved sam ih pustio da i dalje spavaju.
Nismo imali šta da poduzimamo. Snage koje nam je san davao mogle su nam kasnije biti veoma
potrebne. Kada su se probudili, pojeli smo po komadid mesa za doručak. Zarobljenici nisu ništa dobili.
Kura gladi od nekoliko dana nije mogla takvim ljudima ništa naškoditi. Tada sam ponovo legao da
spavam, i tako nam je prošlo i popodne u naizmjeničnom spavanju i stražarenju sve do pred večer
kada se je Winnetou vratio, što sam jučer i pretpostavljao. Bio je nekih dvadeset sati na putu. Nije ni
časka spavao, a ipak je tako svježe i vedro izgledao kao da se je odmarao isto toliko koliko i mi.
Ni tamnosmeđi konj kojega je jahao nije bio zamoren. Primijetio sam kako je zadovoljno i ponosno na
njega gledao njegov dotadašnji vlasnik, poglavica Osaga. Naumio sam da njegov ponos pretvorim u
bijes. Po zakonima savane onome u čije je ruke zarobljenik pao pripada ne samo on ved i sve ono što
ima uza se. Bili su nam potrebni dobri konji. Winnetouov i moj vranac bili su odlični. Dick

51

Hammerdullova kobila doduše je bila u osnovi gadna, ali snažna i izdržljiva. On se ne bi dao nagovoriti
da se od nje odvoji. Treskowljev konj je bio najbolji od svih koje smo imali, ali se ved u ovom kratkom
razdoblju pokazao kao neupotrebljiv. Isti slučaj bio je i sa Pitt Holbersovim kljusetom. Mi do sada
doduše nismo mogli da se na bilo što pri tužimo. Ali, ako bi kasnije iskrsnuo kakav slučaj u kojem bi
postizavanje nekog važnog cilja ili čak i naš spas ovisio o brzini naših konja — a to bi se jedva dalo
izbjedi — ta su dva konja za nas predstavljala dvije prepreke koje su nas mogle upropastiti. Matto
Schahko svoga tamnosmeđeg nede više nikada dobiti.

Winnetou je skočio s konja, kimnuo nam u znak pozdrava te sjeo do mene. Izmijenili smo poglede i
ne izgovorivši ni jednu riječ, znali smo na čemu smo: svoje upozorenje je sretno dostavio
Fennerovoj farmi, a ovdje kod nas se nije ništa dogodilo što bi bilo vrijedno spomena. To smo
saopdili jedan drugome izmi-jenivši poglede: riječi su dakle bile nepotrebne. Treskow, Hammerdull i
Holbers su međutim s iščekivanjem u njega gledali. Bili su razočarani jer ništa nije govorio, ali se nisu
usudili da mu pitanjima dosađuju. Ako je smatrao za suvišno da progovori ijednu riječ o svome
tek završenom putovanju, ipak sam ga dovoljno poznavao i bio sam uvjeren da de progovoriti čim se
bude o nečem drugom povela riječ. Bilo je potrebno da doznamo sve o Osagama koji su logorovali
kod »Kišne vode«. Koliko ih je bilo? Možda bi ih trebalo na neki način upozoriti zbog Fennera da su
bljedoliki obaviješteni o namjeravanom prepadu. Ali to mjesto se nije nalazilo u pravcu našeg puta za
Kolorado. Osim toga, ako namjeravamo da Osage uhodimo, zarobljenike nismo mogli povesti u
blizinu Crvenih jer smo morali računati i s tim da bi nam ih mogli ponovo preoteti. Ta je misao i
Winnetoua isto tako zaokupila kao i mene, te sam bio uvjeren da de se brzo izjasniti. Nisam se bio
prevario. Nije sjedio niti pet minuta kraj mene pa upita:

Moj brat Sharlih se dobro odmorio. Da li je spreman da smjesta od jaše do Wara-tua?

Da — odgovorio sam.

Zarobljenike demo povesti sa sobom do same granice Kolorada, no morat demo doznati što je sa
ratnicima Osaga iza naših leđa. Moj brat de se potruditi da to dozna.

Da li de moj brat Winnetou s ostalima odjahati odavde u pravom smjeru?

Da. Čim se gladni Osagin konj dovoljno napase.

Zar ne bi Winnetou radije čekao do sutra ujutro? On nije cijelu nod spavao, a ne znamo da li de nam
biti mirna slijededa nod.

Poglavica Apača je navikao da spava samo onda kada za to ima vremena. Moj brat Shatterhand ima
isto tako čelično tijelo, pa prema tome i sam zna da nisam umoran.

Dobro, kako god hodeš! Gdje demo se sastati?

Mome bratu Scharlihu poznata je ona velika rupa koju Dakote nazivaju Wako-kan, a crvenokošci Kih-
pe-ta-kihš

Da. Kako moraš zaobilaziti, a potrebno ti je i vremena da osmatraš Osage, mi demo onamo stidi prije
nego ti i Hammerdull.

52

Hammerdull? Zar de on sa mnom? Da li moj brat smatra da mi je potrebna njegova pratnja?

Da, samo ne zbog Osaga. Moglo bi se desiti da de Oldu Shatterhandu zatrebati pomod ako ni zbog
čega drugog a ono zbog toga da mu konja pričuva, jer ga nede modi povesti sa sobom tako daleko
koliko de se morati probijati. Imam li pravo, brate moj Scharlihu?

Da, iako znam da to činiš više iz ljubavi prema meni negoli zbog zabrinutosti.

Vidio je da sam ga prozreo i kimnuo je smješkajudi se. Tada obratio zarobljenom poglavici Osaga s
kojim do ovoga časa nije bio progovorio ni jedne riječi:

Neka mi sada Matto Schahko odgovori na ovo

pitanje: htjeli ste da izvršite prepad na četiri farme bljedolikih?

Osaga mu nije odgovorio, pa je Winnetou ponovio pitanje. Kako ni sada nije dobio odgovor, rekao je:

— Poglavica Osaga se toliko boji poglavice Apača da mu je riječ zastala u grlu.

Ove riječi su djelovale, jer ga je Matto Schahko počeo bijesno napadati:

— Ja, vrhovni poglavica Vasaija koji sam ovom svojom rukom ubio sedam sivih medvjeda. To i
moje ime kazuje svima onima koji žele da to čuju. Kako bih se ja onda mogao bojati jednog kojota
koji pripada narodu Pimoa?

Riječ Pimo je ovdje bila spomenuta kao pogrda u vezi s Winnetouom. On je ipak ostao miran i
nastavio:

Zar Matto Schahko nede priznati da je namjeravao napasti farme?

Ne. Ne priznajem. Nije istina.

— Mi međutim znamo da je to tako jer smo ležali iza vaših leđa još prije no što si stigao sa
prerijskom,.. kokoškom, a onda smo svaku riječ mogli čuti. Tvoje" koplje je ostalo na grani. Ono de
ljudima koji kasnije budu stizali ovamo kazivati koliko je glup čovjek koji se naziva poglavicom.
Winnetou nije još nikada čuo da čovjek koji se želi skrivati označava svoje skrovište znakom koji
svakom kazuje: ovdje se netko skriva. Nije ni potrebno da priznaš naumljeni prepad na farme jer se
on ionako nede ostvariti. Sinod sam bio odjahao i bljedolike upozorio. Oni bi te psede Osage bičevima
pobili ako se ipak pokažu. Ja sam im govorio i o tome da je Old Wabble tvoj špijun. Ako se još jednom
pokaže na farmama, ne čeka ga metak, ved konop oko vrata, kao što to jednom špijunu i dolikuje.

Osaga nije odgovorio, ali smo ipak primijetili koliko je bio bijesan što im je Winnetou odao planove.
Stari kralj kauboja je naprotiv doviknuo:

— Ja da sam špijun? To je najveda laž koja je ikad postojala! Ako me je Winnetou prikazao
špijunom, tada je bitanga!

Napadnuti nije odgovorio. Ta me drskost toliko izazvala da nisam mogao prijedi preko nje ne kaga.
Ovaj mangup je zavrijedio batina. Međutim sam Holbersu izdao drugi nalog:

53

— Pitte, stegnite mu spone oko zglobova tako čvrsto da mora zapomagati, i nemojte ih popustiti
dok ne stane moliti za milost!

Pitt Holbers me je htio poslušati, no plemeniti Winnetou je zabranio to ovim riječima:

To nedete učiniti! Ovaj me čovjek ne može uvrijediti. Njegovi su dani ionako odbrojani. On je mnogo
bliže jami koja de ga progutati no što misli, a umirudeg nitko ne smije mučiti!

Ah! — nasmija se stari podrugljivo. — Sada je čak i crveni počeo propovijedati! Da se sada jama preda
mnom otvori, ja se ne bih bojao, ved smijao. Život ne znači ništa. Smrt isto ne znači ništa. A vaš
zagrobni život je najveda prevara koju su izmislili popovi za djecu i stare žene. Ved sam vam jednom
rekao, a vje¬rujem da dete se prisjetiti mojih riječi: Ušetao sam u život šepajudi a da me za dozvolu
nitko nije pitao. Neka me vrag nosi ako budem ikoga molio za dozvolu kad išetam! Za to mi nije
potrebna ni vjera, ni bog!

Da, ove je riječi, potpuno iste riječi, ved jednom rekao. Tačno sam ih se sjedao. Kao što sam se nekada
grozio kada sam to čuo, tako me i sada uhvatila groza kao da me je netko komadom leda preko leđa
prevukao. Zar da to klevetanje ostane nekažnjeno? Ne, i opet ne! Okrenuo sam se od njih i pristupio
Dicku Hammerdullu da mu tiho saopdim, kako zarobljenici ne bi mogli čuti, naime, da de podi sa
mnom do Wera-tua. To ga veoma razveselilo jer je moj poziv smatrao kao znak povjerenja. Snabdjeli
smo se mesom za čitav dan i uzjahali svoje konje

NEOČEKIVANI SUSRET

Kada smo napustili mjesto svog logor išta, sunce je ved bilo zapalo za horizont. Nakon pola sata
trebalo je da padne mrak. To nam nije moglo da smeta. Zapadnjak je naviknut na to da ne pravi
razlike između dana i nodi. Ako je dovoljno vješt, same mu zvijezde na nebu služe kao putok az, a one
ne mogu da prevare i on nede pogriješiti. Kako li su divna ta bezbrojna svjetla koja predstavljaju tijela
i među kojima je naša zemlja samo sidušan prah! Ona nas vode sigurno besputnim krajevima i služe
kao nepogrešivi vodiči kroz ovozemaljske nodi!

Sunce je zašlo. Nestalo je večernjeg rumenila. Zadnji traci sumraka nestali su kao umirude nade na
horizontu. Sredom postoji i istok koji nam nosi novo svjetlo i nade! Nastupio je prvi duboki večernji
mrak koji je još i crnji od same nodi jer na nebu nema ni jedne zvijezde. Čovjek iz grada bi u tom času
morao sjahati s konja i čekati na zvijezde ako ne želi da skrši svoju šiju. Međutim, mi smo u galopu
letjeli preko prerije koja ovdje više nije bila »valovita«, ved ravna kao stol. Naše izvježbane oči bi le su
oštre, a još oštrije u naših konja. U jednom je trenutku moj vranac potrčao u luku a da nisam znao
zašto. Pustio sam ga da ide po svojoj volji jer sam znao da to ne čini bez razloga. Vjerojatno smo u
trku projurili kraj nastambe prerijskih pasa. Ove životinje često žive zajedno po nekoliko stotina i tlo
potkopavaju toliko da ih jahač, ukoliko ne želi da polomi svoje i svoga konja noge, mora zaobidi.
Potkove su tupo odzvanjale. Trave nije bilo. Mi smo se sada ved nalazili u zapadnom dijelu države
Kansas koji je za razliku od istočnog dijela mnogo više ogoljen, suh i manje plodan.

Nije bilo ni jednog stabla a ni drugog kojeg predmeta koji bi mogao poslužiti kao znak. U slučaju da je
nešto i postojalo, po ovom mraku to sigurno ne bismo opazili. Utakvim situacijama se čovjek mora
osloniti na ono čulo koje je urođeno samo onima koji vole divljinu, a koje još ni jedan naučenjak nije
uspio da protumači. Riječ »osjedaj za mjesto« ne objašnjava dovoljno. Međutim, riječ »smisao za

54

orijentaciju« je možda bolja. Da li je to nagon? Možda ono tajanstveno, duševno čulo koje vodi ptice
selice najkradim putem iz Švedske u Egipat? Ne znam. Ali kad god sam se oslanjao na to skriveno i
neshvatljivo oko, uvijek me je vodilo tačno k cilju.

Dick HammerdulI me je nekoliko puta upitao da li mi je poznat pravi put. Nisam mu ništa drugo znao
odgovoriti, jedino to da u ovom nenastanjenom kraju uopde nema putova. Prema tome nisam bio ni
na pravom a ni na krivom putu. Tada je na svoj smiješan način počeo jadikovati:

—Nemojte toliko juriti, Mr. Shatterhande! Jašimo sporije! Osjedam se kao da smo projezdili kroz
pcva-Ijeni dimnjak dugačak nekoliko milja. Moj vrat ipak nešto vrijedi. Kad bi se moj konj srušio, a i ja
s njime, slomio bih ga, a drugoga nemam. Zar nam je toliko hitno, Sire?

Svakako. Morat demo stidi do Wara-tua još mno¬go prije svanuda. To se mjesto nalazi na prilično
širokoj i otvorenoj ravnici, a po danu bi Osage naš dolazak primijetile.

Primijetili nas ili ne, svejedno je. Međutim, ipak se moramo požuriti, jer ukoliko b i nas opazili, naš
daleki put bi bio uzaludan. Pitte Holbersu, stari rakune, misliš li ...

Glasno sam se nasmijao. Zastao je usred postavljenog pitanja i stao se sa mnom smijati. To je bio
njegov uobičajeni način kada je od starog Pitta tražio savjet. Nesvjesno je to i sada učinio, pitajudi na
žalost odsutnoga.

Kasnije se pojavila jedna zvijezda, pa još jedna. Njima se pridružilo sve više i više, dok se nad nama
nije ukazalo najljepše zvjezdano nebo i tako napustili Dick Hammerđullov »miljama dugačak
dimnjak«. Sada smo mogli jahati sigurnije. Bilo je dobro što je tlo postalo navorano, a ne talasaste.
Bilo je mnogo ugiba koji su se nepravilno protezali. Držedi se stalno ravnog smjera, čas smo išli duž
njih, a čas ih presijecali. To je bilo naporno za naše životinje. Međutim, one su se odmarale čitav
jedan dan. Na mom Hatatitliju se nije ništa primjedivalo, a Hammerdullova kobila je tako istrajno
trčala pokraj njega kao sjena moga ždrijepca. Katkada smo pustili da životinje uspore, a kada smo
stigli do vode, pustili smo ih da se napoje. Ali prosječno smo tako brzo jahali da bi konji Treskowa i
Holbersa svakako zaostali iza nas.

U tome je i ponod prošla i zvijezde nestale. Nije to bilo zato što je došlo vrijeme da se gase, ved zbog
toga što su oblaci nebo zastrli i, postavši sve gušdi, potpuno ga prekrili. Spremalo se nevrijeme.

Samo nam je još to trebalo — ljutio se HammerdulI. — Oko nas sa opet sve smračilo, i crnje je nego
što je to prije bilo. Predlažem da se ovdje zaustavimo i sjednemo!

Zašto?

Zar ime Wara-tu u prijevodu ne znači »Kišna voda«?

Svakako.

— Dobro! Zašto onda da jašemo dalje? Ako sjednemo ovdje usred stare prerije i čekamo izvjesno
vrijeme, imat demo onoliko kišnice koliko samo želimo.

Nemojte praviti glupe šale! Samo vi grdite što se mijenja vrijeme, meni je ono dobro došlo.

55

I sada neka to shvati tko umije!

Zar ne uviđate da de nam pri ovom mraku biti mnogo lakše da se približimo Osagama nego da je i
dalje ostala zvjezdana svjetlost?

Hm, da. Na to nisam mislio. Upravu ste, pretpostavivši da dete i unatoč ovom mraku modi da
pronađete Wara-tu.

Samo još dobrih pola sata i mi demo tamo biti!

Ved? To mora da je ipak dalje! Matto Schahko je htio uveče da.odjaše kako bi mogao dopremiti svoje
ratnike tek slijededeg dana u podne.

A ipak je tako. Mjesto na kome smo logorovali bliže je za čitav sat ovom mjestu nego od »stabla s
kopljem«. Osaga ne bi mogao odmah nakon svog dolaska na Wara-tu da natrag krene. On bi morao
tamo da proboravi barem pola sata. A osim toga ne bi mogao da pri svom povratku tako brzo
napreduje kao pri odlasku jer bi imao posla s lošijim konjima svojih ljudi. Sve je to bio uzeo u obzir
dok je Oldu Wabbleu kazivao koliko de dugo izostati. Dodajte k tome još i to da smo nas dvojica brzo
jahali, bolje rečeno jurili, pa se nedete začuditi ako vam kažem da imamo još svega dvije milje do cilja.

Well — samo ako ga pri ovom egipatskom pomračenju sunca, mjeseca i zvijezda pronađemo i ne
projurimo mimo njega!

Ne brinite, dragi Diče! Ja se ovdje dobro snalazim.

Snalazili se vi ili ne, svejedno je, važno je da ga pronađete!

Govorio sam mu s velikom sigurnošdu. Uskoro de se pokazati da li sam imao previše povjerenja u
sebe. Tu na putu treba da se nalazi široka izdužena udolina koju demo morati da presiječemo. Ako na
nju ne naiđemo, zalutali smo. Ved sam se pokolebao kada se tlo počelo spuštati, i to prilično brzo.
Sjahali smo s konja i vodili smo ih silazedi u dolinu. Stigavši dolje, ponovo smo uzjahali, i presjekli
korito te nastavili nagibom do ruba. Sad sam mogao veselo da kažem:

Jahali smo tako ispravno i tačno kao da smo imali najjasnije sunce. Sada demo još pet minuta u
galopu preko ravne, neprekidne ravnice, i naši de se nosovi zabiti ravno u Wara-tu.

Molim vas, Sire, poslužite se svojim! Moj nos ima sasvim drugu svrhu. Uostalom, ja se neob ično
veselim što pri nestašici fenjera nismo dospjeli do samog sje¬vernog pola. Ima li i grmlja kod Wara-
tua?

Mnogo, čak i nekoliko stabala.

Hodemo li se sasvim približiti?

Da na ovo pitanje odgovorim, potrebno je najprije da odem u izviđanje. Da nije takav mrak, ostavio

bih vas s konjima tamo iza nas u onom koritu i tada bih se morao sam prišuljati, što bi mi bilo vrlo
naporno.

56

Sada i sami vidite kako nam je nevrijeme dobro došlo,jer je čitavo nebo prekrilo i ubrzo de i grunuti.
Izgleda kao da se samo zbog nas nakupilo. Jašimo sporije!

Sada je potrebno da budemo veoma oprezni!

Zauzdali smo svoje konje. Tek što smo jednu minutu produžili, munja je pred nama nebo proparala.
Tada smo ugledali pred sobom neko izduženo grmlje i od njega bili udaljeni nekih pet s totina koraka.

Stigli smo na cilj — rekao sam i sišao sa sedla. Konji mogu priledi. Vi dete kraj njih ostati, i evo vam
moje puške.

Hodemo li imati neki ugovoreni znak, ili dete me i bez toga nadi, Sire? — raspitivao se Hammerdull.

— Ako sam Wara-tu pronašao, nadi du i vas. Dovoljno ste debeli!

— Sada vi pravite neslane šale, Mr. Shatterhande.

Taj lijepi Wara-tu se sada pred vama nalazi. Zabijte sada vaš nos!

Dao sam znak rukom svome konju da legne. Poslušao je, a isto tako i Hammerdullova kobila. Tada
sam oprezno krenuo u pravcu grmlja.

Zamislite jedno udubljenje zdjelastog oblika u prečniku od nekih pedeset metara koje je prilično
ispunjeno vodom. Bilo je okruženo dijelom gustim, a dijelom rijetkim šipražjem. Između vode i grmlja
na¬lazio se poširi goli pojas zemlje na kojem su se obično valjali divlji bivoli i za sobom ostavljali
otiske slične školjkama. Te su se životinje nagonski valjale po mekom tlu kako bi prekrile svoje tijelo
muljastom korom koja ih je zaštidivala od kojekakvih insekata. To je bio Wara-tu koji je sada trebalo
unaokolo izvidjeti.

Da sve oko njega izvidim? Ne; to nije trebalo.

S lakodom sam se dočepao prvog džbuna i — istovremeno namirisao i čuo konje sa svoje lijeve
strane. Šdudurio sam se i okrenuo u tom smjeru, jer je u takvim slučajevima uvijek korisno da čovjek
istraži što se zbiva s neprijateljskim konjima. Svima su bile sputane prednje noge osim jednome koji je
bio privezan za dva kolca zabijena u zemlju. Iza grmlja gorjelo je nekoliko vatri kojih se odsjev
probijao kroz otvor u grmlju i osvjetljavao ovog konja. To mi je bilo dovoljno da ga pogledam. Bio je
to plemenit, veoma taman riđan čija je divna griva bila vezana u čvorove koji su se prema kraju
smanjivali. To sam vidio kod Naiini-Komanča. Kako su Osage došle do ovog načina ukrašavanja grive?
No to je bilo sada sporedno. Mnogo važnija je bila okolnost da se kraj konja nije nalazio ni jedan
jedini stražar. Bit de da se ovi Indijanci osjedaju veoma sigurni! Da bih izbjegao svjetlosti vatre,
povukao sam se nekoliko koraka nazad, legao na zemlju i zavukao se u grmlje.

Četiri velike vatre jasno su osvjetljavale pojas oko vode gdje se nekih dvije stotine Osaga bilo
ulogorilo. S velikom napetošdu su pratili šest ratnika koji su upravo počeli da izvode bivolski ples. Dok
mi je oko kružilo unaokolo, pogled mi se zaustavi na jednom od rijetkih stabala na kojem je bio
naslonjen Indi¬janac, a lice mu nije bilo namazano bojama. Bio je privezan, znači bio je z arobljenik.
Lice mu je bilo potpuno osvijetljeno. Kada sam ga ugledao, prestrašio sam se, ali samo zbog radosti.
To lice mi je bilo dobro poznato. Bilo je to lice jednog mog dobrog znanca. A sada sam mogao da

57

objasnim i prisustvo konja kojega je griva bila spletena na stran način. Riđan je pripadao zarobljeniku.
Takav visok, snažan, masivan stas i ovako markantnu, no ipak gipku građu tijela, s tim isklesanim
licem Kavkasca, u čijim se crtama ogledao ponos i staloženost, mogla je da ima samo jedna osoba
koju ved dugo nisam vidio, a na koju sam često mislio, naime Apanatschka, mladi, plemeniti poglavica
Naiini-Komanča!

Šta ga je dovelo ovamo u Kansas? Kako je pao u ruke Osaga? Osage i Komanči! Bilo mi je poznato
kakvo je neumoljivo neprijateljstvo vladalo među ova dva plemena. Izgubljen je ako ga ne uspijem
spasiti! Da ga spasim? Pih, dječja igračka! Na njega sada nitko nije obradao pažnju jer su sve oči bile
usredsređene na plesače. Iza stabla, za koji je bio privezan, bila su dva džbuna. To je bilo dovoljno da
me zaštiti kada se budem približavao njemu iza leđa! Kako su mi ove misli brzo sinule, tako sam ih
brzo i ostvario. Izvukao sam se opet iz grmlja, ustao i odjurio do Hammerdulla.

Brzo konje! — naredio sam mu. — Uzjašite svoju kobilu! Dođite!

Šta se događa? — upitao je. — Zar moramo otidi?

Kod Osaga se nalazi jedan zarobljenik kojega poznajem i moram ga osloboditi.

Tko je to, Mr. Shatterhande?

O tome kasnije. Dođite, dođite!

Na moj znak skočio je vranac na noge. Uhvatio sam ga za uzde i sa sobom poveo. I unatoč svojoj
gojaznosti Hammerdull je brzo uzjahao i slijedio me. Nisam ga odveo onamo gdje sam maloprije bio,
ved pravo prema vanjskoj strani grmlja koje se nalazilo iza Apanatschkinih leđa.

— Ovdje me čekajte! Dovest du još jednog konja.

Rekavši to, odjurio sam ponovo dalje. Morao sam se požuriti jer se oslobođenje zarobljenika moralo
izvršiti još prije svršetka bivolskog plesa koji je privukao svu pažnju Osaga. Odjurio sam na drugu
stranu do riđana, oslobodio ga kolčida i htio ga sa sobom povesti. On se opirao, stao kao ukopan i
glasno frktao. To je moglo da bude opasno po mene i moj plan. Na sredu, znao sam šta treba učiniti
da bi me poslušao.

— Minam, kobi, minam, minam (dođi ždrijepče, dođi,dođi) — ulagivao sam mu se i pomilovao
po vratu koji je bio gladak kao riba.

Čuvši ove njemu poznate riječi, prestao je sa svakim otporom i pošao sa mnom. Upravo kada sam s
njime stigao do Hammerdulla, prva je munja proparala nebo, i začuo se prvi udarac groma. A sada
brzo, jer bi zbog nevremena ples mogao ranije završiti !

Pridržite i ovog konja kojega de uzjahati oslobođeni zarobljenik — naložio sam debeljku. — Čim se
vratim, odmah dete mi dati moje puške!

Well! Samo vi njega dovedite i nemojte i sami zaglaviti! — odgovorio je.

I opet je zasvijetlila munja i ponovo je odjeknuo grom. Hitro sam se zavukao u grmlje, no ipak tiho;

58

bacivši se na zemlju, puzio sam sve više naprijed. Ples je još uvijek trajao, a Osage su
ga pratile glasnim i kreštavim riječima »Pe-teh, Pe-teh, Pe-teh!« (bivole,bivole, bivole), pri čemu su u
taktu rukama pljeskali. Zbog toga nisu mogli da čuju šuštanje gra¬nja. Ja sam se dakle brzo probio
naprijed i stigao iza leđa zarobljenika. Nisam primijetio da ga bilo tko nadzire. I on je vjerojatno
promatrao ples. Kako bih njegovu pažnju privukao, dodirnuo sam ga za goljenicu. Lako se trgnuo, ali
samo začas.

— Karbune! — (pazi) rekao sam dovoljno glasno kako bi me mogao samo on čuti unatoč
pjevanju.

Sagnuo je glavu — primijetio sam samo meni uočljiv znak glavom da je osjetio moju ruku i razumio
moju riječ. Sa tri remena bio je vezan za stablo. Jednim su bili njegovi nožni zglobovi privezani za
deblo, a drugim vrat, također za deblo, dok su mu tredim bile vezane ruke iza stabla. Kao što sam se
sada nalazio iza Apanatschke, upravo sam se tako našao jednom i iza Winnetoua i njegovog oca
Intschu-tschune kad sam ih oslobodio stabla za koje su ih Kiowe bile privezale. Bio sam uvjeren da de
se i Apanatschka znati pametno vladati kao što su znali onda i Apači, te sam izvukao nož. Dva reza
bila su dovoljna da ga oslobode donjih veza, a onda i spona oko ruku. No da dosegnem remenje oko
vrata bilo je potrebno da ustanem. To je bilo opasno jer su me mogli primijetiti ako bi u tom času
samo jedan jedini Osaga pogledao u zarobljenika. Tada mi je slučajnost pritekla u pomod. Zbog odviše
živahnih pokreta jedan se od plesača suviše približio vodi. Mekano obalno tlo popustilo je pod
njegovom nogom i pao je u kaljugu. Zaorio se sveopdi smijeh i svi su pogledi bili usmjereni na čovjeka
koji je predstavljao bivola i sa kojega je sada curila voda. Tim sam se slučajem koristio. Hitro uvis —
jedan rez — i tada opet hitro dolje! Nitko me nije vidio.

— Minam! temek imaar hiik! — (Dođi, odšuljaj se!Daj mi ruku). Rekao sam to istim glasom kao i
maloprije i otpuzao nekoliko koraka natrag.

Držedi ga oštro na oku, primijetio sam da je časkom ostao na mjestu. Tada se brzo sagnuo i šljisnuo k
meni u grmlje. Sada mi je bilo svejedno što de se dalje dogoditi. Nisu nas smjeli uhvatiti! Primio sam
ga za ruku i povukao za sobom još uvijek u šdudurenom i zgurenom položaju. Tada je munja osvijetlila
cijeli grm. Odjeknuo je strahoviti udarac groma i od¬jednom je zapljuštala kiša s neba kao vodopad.
Ples je sada bio prekinut. Sada su morali da primijete bijeg Komanča. Uspravio sam se, povukao i
njega i odjurio s njime kroz grmlje do Hammerdulla. Iza svojih leđa začusmo viku, urlik i zov stotinu
glasova. Debeljko mi je dodao moje puške i ja sam ih objesio o ramena. Apanatschka je ugledao
svoga konja i smjesta uskočio u sedlo bez ikakva čuđenja. Utren oka, uskočio sam i ja, zatim
odjahasmo. Nismo odviše žurili jer to nije bilo potrebno: od glasnog pljuska kiše topot naših konja
nije se mogao čuti.

Nismo se vratili onim smjerom kojim smo došli, ved krenusmo onamo gdje sam se morao sastati sa
Winnetouom, naime za Kih-pe-ta-kih, a dotle je trebalo dobra četiri sata jahanja. Ako sam dobro
izračunao odstojanje, a uzevši u' obzir da Winnetou vjerojatno nije imao neki važan razlog pa da
prerano napusti naše jučerašnje logorište, učinilo mi se sigurnim da demo prije nejga stidi do »Stare
žene«. On je pretpostavljao da demo utrošiti dosta vremena uhodedi Osage. Ovdje smo međutim
izvršili takav podvig kojega sam se uspjehu neobično radovao jer sam još tamo dolje u Llanu bio
zavolio Apanatschku.

59

On me nije mogao jasno vidjeti, pa prema tome nije ni mogao znati tko je njegov oslobodilac. Dok
smo Hammerdull i ja jahali ispred njega, kiša je lila u takvim mlazevima da je mogao uočiti samo
obrise naših prilika. Morao se držati naše blizine da nas ne izgubi. U sebi sam se veselio što sam ga
ostavio u neizvjesnosti, što se mene tiče. Izvio sam se iz sedla, okrenuo prema Hammerdullu i rekao
mu prigušenim glasom:

Ako vas stranac upita, nemojte mu redi tko sam!

A tko je taj stranac?

Jedan od poglavica Komanča. Samo mu nemojte pokazati da vam je to poznato, jer bi inače naslutio
da ga poznajemo. A smije li da sazna da k Winnetouu jašemo?

Ne. O Apaču ne smijete ništa govoriti.

Well! Znači da se o svemu mora šutjeti! Osage su sigurno brzo zajahali svoje konje i unatoč kiši razišli
po cijeloj okolici Wara-tua. Bilo je čudno što ni jedan nije dospio u našu blizinu iako smo jahali
prilično sporo. Sa neba se bio sručio pravi prolom oblaka i mogli smo vrlo lako da zalutamo i pođemo
krivim smjerom. Mrak je bio tako gust da smo ga mogli rukama hvatati, kako se to obično kaže.
Učestale i blještave munje ometale su orijentaciju. Duboka tama i blještava svjetlost smjenjivale su
se. To je bilo naporno za oči koje nisu mogle da uhvate pravu sliku predmeta. A kao juha gusta kiša
potrajala je više od dva sata. To je onemogudivalo svaki razgovor. Morali smo se ograničiti samo na
najpotrebnije riječi. Sada se, naravno, nisam morao bojati da de me Apanatschka prepoznati prije no
što sam to naumio, pogotovo zato što sam sada nosio drukčije odijelo od onoga kada smo se
upoznali. Spustio sam široki obod šešira i vjerojatno djelovao kao kakva nakarada.

Kiša je konačno, konačno prestala. Oblaci se međutim nisu razilazili, i bilo je mračno kao i prije.
Potjerao sam svoga konja kako bih izbjegao razgovor prije vremena, i zato se Apanatschka obratio
Dicku Hammerdullu. Razgovarali su. Nisam imao namjeru da pratim njihov razgovor, a ipak su do
mojih ušiju doprle neke riječi debeljka koje su me zainteresirale. Zbog toga sam i zauzdao svoga
vranca i oslušnuo što se iza mene govori nastojedi da to ne odam svojim držanjem. Apanatschka se
služio mješovitim dijalektom koji je uobičajen između bijelaca i Crvenokožaca, a složen je od
engleskih, španjolskih i indijanskih riječi. Svaki ga dobar Zapadnjak razumije i zna se služiti njime.
Izgleda da se je upravo raspitivao tko sam jer sam čuo debeljka kako mu odgovara:

On je player (glumac), i ništa više.

Šta znači plaver?

— Čovjek koji ide naokolo i izvodi plesove medvjeda i bivola, kao što si maloprije imao prilike da

vidiš kod Osaga.

Uff! Ti bljedoliki su ipak čudni ljudi. Crveni muškarci su preponosni da bi za druge igrali.
Hodeš li mi redi njegovo ime?

Zove se Kattapattamattafattagattalattarattascha.

60

Uff, uff, uff! Bit de potrebno da to ime često slušam dok ga ne uspijem izgovoriti. Zašto taj dobri
bljedoliki koji me spasio ne govori sa mnom?

Zato što ne može da čuje ono što mu govorimo. On je gluh.

Od srca mi je žao što ne može da čuje riječ zahvalnosti, koju bi mu Apanatschka rado iskazao. Ima li
ženu, ima li djece?

Ima dvanaest žena. Svaki plaver mora da ima dvanaest žena i dva puta dvanaest sinova i kderi koji su
također svi gluhi i ništa ne čuju.

Uff, uff! Tada se on sa svojim ženama i djecom može samo znakovima da sporazumijeva?

Da.

Tada mora da ima deset puta deset, pa i još više znakova! Tko bi to sve zapamtio. Mora da je neki
veoma hrabar čovjek kad se onako gluh usudio zaci u divljinu, jer su opasnosti,kojih ovdje ima,
dvostruko vede za čovjeka koji se mora oslanjati samo na svoj vid.

Bilo da je Dick Hammerdull smjerao neku smišljenu šalu, rekavši da sam gluh, ili mu je ta tvrdnja bez
ikakva određenog razloga izletjela iz usta, »to je svejedno«, kao što je običavao redi, sada je iskrsnuo
takav događaj koji je razotkrio njegov mangupluk. I unatoč jasnom odjeku hoda naših konja, učinilo
mi se kao da pred sobom čujem topot konja. Smjesta sam se zaustavio i naredio debeljku i
Apanatschki tihim glasom da i oni stanu. Da, nisam se prevario: približavao se neki jahač, samo ne
ravno prema nama. Sada je iskrslo pitanje da li da ga pustimo da prođe ili ne. Bio sam sklon da iz
određenih razloga pretpostavim kako je to jedan od Osaga. Ako se nisam prevario u tome, mogao bi
poslužiti kao glasnik između nas i svojih ratnika. Ovi su u međuvremenu vjerojatno doznali da smo im
uhvatili poglavicu. Bio sam odlučio da ga zarobim.

Ostanite ovdje i pridržite konja i puške rekoh. Tada sam odjurio ulijevo, onamo odakle
je dopirao topot i gdje sam morao naidi na onoga koji je dolazio. Dolazio je. Šdudurio sam se i
propustio ga toliko koliko mi je bilo potrebno da se zaletim. Pojurio sam, skočio na konja odstraga.
Dok je prolazio mimo mene, primijetio sam da je to neki Indijanac. Kada me je osjetio iza svojih leđa,
tako se iznenadio da nije učinio ni najmanji pokret obrane. Stegao sam mu tako čvrsto gušu da su mu
uzde ispale, a ruke je opustio. Na žalost njegov konj je bio manje strpljiv od njega. Osjetio je
najednom udvostručeni teret, propeo se i počeo da se joguni i rita sa sve četiri noge. Što se mene
tiče, to nije bila sitnica. Sjedio sam iza sedla. Morao sam čvrsto da držim jahača i da se dočepam uzda.
Po danu bi to bilo mnogo lakše. Međutim, po ovom mraku nisam mogao da vidim uzde i bio sam
prisiljen da budem oprezan kako ne bih pao s konja. Tada se kraj mene pojavila neka prilika koja je
pružila ruku prema njuški Indijančeva konja. Oslobodio sam svoju desnu ruku, izvukao iz opasača
revolver i upitao:

Tko je? Treba li da pucam?

Ja sam Apanatschka — odgovori upitani. — Neka

Old Shatterhand zbaci Osagu!

61

-Po topotu kopita mogao je da čuje u kakvom se položaju nalazim. Skočio je sa svoga konja, uzde
moga predao Hammerdullu i pojurio mi u pomod. Uspjelo mu je da ščepa za uzde Indijančeva konja i
da zaustavi životinju. Zarobljenik je pao, a ja sam skočio za njim da ga ponovo zgrabi m. Pretpostavljao
sam da me svojom nepomičnošdu želi samo obmanuti. Međutim, ni sada nije pružao nikakav otpor.
Možda i nije bio onesviješden, ved je zbog pretrpljenog straha izgubio snagu.

Zar me je Apanatschka prepoznao? — upitao sam Komanča.

Kada si mi rekao da pridržim tvoga konja, učinilo mi se da sam u njemu prepoznao Hatatitlu
odgovorio je. — Osim toga primijetio sam da tvoj drug nije primio od tebe jednu ved dvije puške. Iako
sam tada još sumnjao, ipak sam naposljetku doznao tko si kad sam ugledao kako si skočio iza leđa
crvenog ratnika. Takav skok, a uz to još i nodu, usuđuju se da izvedu samo Winnetou ili Old
Shatterhand, iako ovaj bijeli lovac na žalost više ne može da čuje! Šta demo uraditi s ovim
zarobljenikom koji je vjerojatno jedan od Osaga?

— Nasludujem da je izviđač koga demo morati da
sa sobom povedemo.

Dozvali smo Hammerdulla. Indijancu se vratila pokretljivost. Uzalud je pokušavao da pruži otpor. Pri-
vezali smo ga za njegova konja te nastavili prekinuto putovanje.

Nemojte nikako misliti da se između mene i Apanatschke razvio neki živ razgovor, kao što je to običaj
kod bijelaca kad se nađu u takvim prilikama. Kada se dva prijatelja tako dugo ne vide, a neočekivano
se susretnu, i to pod okolnostima kakve su bile ove današnje, dovoljno je da im srca progovore. Sada
se to dogodilo, samo što su izbjegnutesuvišne riječi. Kada smo ponovo krenuli, pritjerao je Naiini-
Komanč svoga konja do moga, ispružio ruku i uhvatio moju rekavši glasom iz kojeg je izbijala duboka
radost.

Apanatschka se zahvaljuje velikom dobrom Manitouu koji mu je dozvolio da se ponovo vidi s najbo-
ljim ratnikom bijelaca. Old Shatterhand me je spasio od sigurne smrti!

Od kada sam se sa svojim mladim prijateljem, hrabrim poglavicom Naiinija, morao rastati, duša mi je
uvijek za njim čeznula — odgovorio sam. — Veliki duh voli svoju djecu i ispunjava njihove želje upravo
onda kada se tome najmanje nadaju!

Više nismo ništa govorili, no ipak smo jahali jedan uz drugog. Ubrzo je sivilo jutra zamijenilo nod i
uvjerio sam se da nisam pogriješio pravi smjer. To mi je bilo drago jer sam želio da prije Winnetoua
stignem na cilj.

Kih-pe-ta-kih se nalazi u zapadnom dijelu Kansasa i njegovo tlo pripada formaciji krede. Tu se, kao i u
jugozapadnom dijelu, u novije vrijeme vadi mnogo soli. Nalazili su sol na nekim mjestima u vedim ko-
ličinama, a ispire je kiša ili izvorna voda, pa se na tom mjestu stvaraju podzemne šupljine, kojih se
kora stropoštava jer nema čvrstog oslonca. Obično su strane

tih jama duboke i okomite, a rubovi veoma oštri. Tamo gdje su zidovi nepropusni, čitavo udubljenje
se s vremenom napuni vodom stvarajudi jezero. Međutim, ako su propusni, sva voda odlazi u zemlju i
vlaga se zadržava jedino tamo gdje je dno na vedoj dubini. Na tim mjestima, gdje više gdje manje, ima
razvijenog rastinja. Ako se u početku ovdje razvio biljni svijet potreban soli, nakon njezinog nestanka

62

u istoj se mjeri razvilo bilje koje je ne voli. Tamo gdje se jedno od tih ugnuda nalazi u potpuno ravnom
kraju, još izdaleka se pruža neobičan,prizor, jer se vide samo krošnje stabala koja su negdje duboko
uhvatila korijen.

Jedno od tih mjesta bio je i Kih-pe-ta-kih, naziv na jeziku Crvenokožaca, a koji znači »Stara žena«. To
mjesto, na kojem je bujao biljni svijet, oštro je odudaralo od neplodnog zemljišta. Njegovi obrisi imali
su oblik indijanske žene koja čuči.

Sunce je upravo odskočilo na horizontu iza naših leđa kada smo pred sobom ugledali tu zelenu
»ženu«. Stigli smo do mjesta koje se nalazi na lijevom boku figure, dok je Winnetou imao stidi sa
desne strane. Opreza radi zaustavili smo se, i ja sam jedanput obi šao oko cijele figure. Nigdje se nije
vidio trag ljudskog bida. Odveli smo tada svoje konje u udolinu. Spuštali smo se onom stranom koja je
bila manje strma. Ondje smo skinuli s konja zarobljenika i privezali ga za jedno deblo. Crvenokožac je
stvarno bio jedan od Osaga. Bio je obojen ratnim oznakama. Ni na jedno naše pitanje nije davao
odgovor.

Sada sam imao vremena da sa Apanatsckom pričam o događajima koji su se desili od našeg rastanka
pa do ponovnog viđenja. Međutim, radije sam počekao da on prvi počne o tome govoriti. Čovjeku
takvog karaktera nisam smio da pokažem kako sam radoznao. Moj debeljko Hammerdull pokazao je
vedu radoznalost. Čim je sjeo, ved mu se obratio pitanjem:

— Čuo sam da je moj crveni brat poglavica Ko-manča. Kako se moglo dogoditi da je dospio u zarob-
ljeništvo Osaga?

Dok mu je licem prešao laki smiješak, rukom je pokazao na svoje uši. Da li je došlo do borbe između
tebe i njih? —
raspitivao se dalje nametljivi debeljko.

Apanatschka mu istim gestom odgovori. Tada se Hammerdull obratio meni:

— Čini se da mi ne želi odgovoriti. Upitajte ga vi,Mr. Shatterhande!

— I to bi bilo uzaludno — odgovorio sam mu. —
Sami vidite da ne čuje.

Tada je debeljku sinulo. Široko je razvukao usta, veselo se nasmijao i rekao:

— Well! Znači da i on ima dvanaest žena i dva puta
dvadeset sinova i kderi kao i vi?

— Vjerojatno!

Morat du da pripazim da i ja ne oglušim jer nijedan od trojice više ne bi mogao da čuje! I ovako je ved
pretiho. Ima li kakvog posla, Sire, kako bih utukao vrijeme?

Ima. Popnite se gore i izviditeda li dolazi Winnetou! Volio bih da to doznam prije no što stigne.

Znali ili ne znali, svejedno je. No, ja du vam to redi.

63

Otišao je. Kada se udaljio, Apanatschka je smatrao da treba nešto redi kako ne bih stvorio o njemu
nepovoljan sud. Prezrivo je pogledao zarobljenika i rekao:

Sinovi Osaga nisu nikakvi ratnici. Boje se oružja hrabrih muškaraca, a napadaju samo one koji su bez
oružja.

Zar je moj brat bio bez oružja? — upitao sam.

Da. Imao sam uza se samo nož jer mi je nošenje svakog drugog oružja bilo zabranjeno.

O! Moj brat se zaputio da donese svetu Narak-ecksu (crvenu zemlju)?

— Tako je. Savjet staraca odredio je Apanatschku da ode na sjever u svete kamenolome. Mom
bratu Shatterhandu je poznato da, otkada postoje crveni ljudi, nijednom ratniku nije dozvoljeno da
nosi sa sobom drugo oružje osim noža, ako ga njegovo pleme šalje u Narak-ecksu. Njemu nije
potrebna ni strijela ni luk,ni puška ni tomahavk. On smije da se hrani samo biljnom hranom, a
zabranjeno mu je da jede meso. Nije potrebno da se brani od neprijatelja. Ovo stoga što je
zabranjeno da se neprijateljski postupa prema čovjeku koji odlazi u svete kamenolome. Apanatschka
još nikada nije čuo za slučaj da je netko pogazio ovaj zakon koji važi kod svih plemena. Psede Osage
navukli su na sebe sramotu jer su me napali, zarobili i vezali iako sam uza se imao samo nož, a
wampum mog kalumeta morao je da im posluži kao dokaz da sam na putu za velikim kumirom.

I ti si im pokazao wampum?

Da. Oduzeli su mi ga i bacili u vatru koja ga je progutala!

Nevjerojatno! Tako što se još nije nikada desilo! Da si im bio i najogorčeniji neprijatelj, morali su se
prema tebi ponašati kao prema gostu!

Uff! Htjeli su čak i da me ubiju!

Da li si se branio kad su te hvatali?

Zar sam smio to? Da sam se branio, poteklo bi mnogo njihove krvi. Iz poštovanja prema mome
wampumu i prastarim zakonima, koje još nikada nitko nije smio da pogazi, pošao sam poslušno sa
njima u logor kao neko dijete. Od sada može svaki pošteni ratnik da pljune u lice Osaga kad na njih
naiđe...

Prekinuo ga je Dick Hammerdull jer je došao da nam javi kako je ugledao Winnetoua. Želio sam da
iznenadim Apača, pa sam zamolio Apanatsehku da ostane ovdje kraj zarobljenika. Ja sam međutim
pošao sa Dickom Hammerdullom na drugu stranu Kih--pe-ta-kiha, gdje smo morali da ugledamo
petoricu najavljenih. Očekivao sam da du ugledati Winnetoua, Treskowa, Holbersa, Olda Wabblea i
Matta Schahka. Na moje veliko iznenađenje opazio sam da se među njima nalazi još jedan Indijanac.
Kada su bliže stigli, primijetio sam da je i ovaj na konju vezan. Winnetou je, znači, uhvatio još jednog
zarobljenika. Ratne boje na njegovom licu kazivale su da je također Osaga.

Istupio sam tako daleko ispred grmlja da me je mogao prepoznati. Nije bilo potrebno da izviđa.
Krenuo je ravno prema meni. Stigavši do nas upitao je:

64

Zar se mome bratu nešto loše dogodilo pa je stigao ovamo prije mene?

Ne. Stigao sam ranije jer smo sve brže i bolje izveli no što sam mogao pretpostaviti.

Neka nas onda odvede svojim konjima! Imam da mu saopdim nešto vrlo važno.

Matto Schahko je čuo ove riječi. Uhvatio sam njegov pobjedonosni pogled koji je bio meni upuden.
Zbog toga sam rekao:

— Konji se nalaze na drugoj strani. Mi demo logorovati upravo ovdje, u udubljenju.

Oštroumni Winnetou je odmah naslutio da se ovdje radi o nekoj tajni. Dobacio mi je kratak pogled i
na usnama mu je zaigrao zadovoljan smiješak. Poglavica Osaga primijetio je drskim glasom:

— Old Shatterhand de doznati što se dogodilo. Morat de me brzo pustiti na slobodu.

Nisam mu odgovorio. Spuštao sam se prema udubljenju. Ostali su me slijedili, dok su Hammerdull i
Holbers vodili konje dvojice Indijanaca. Spuštajudi se dolje, čuo sam kako je debeljko svom prisnom
prijatelju dugonji govorio:

Znači da se kod vas nešto značajno dogodilo, Pitte Holbersu, stari rakune?

Ako misliš da je važno, tada si pogodio - glasio je odgovor.

Pogodio ili ne, svejedno je. Usvakom slučaju ne može biti toliko važno kao ono što je ...

Prestanite da brbljate! — prekinuo sam ga. — Prije no što vi počnete da govorite o nečemu, ima tu i
drugih koji imaju prednost pred vama!

I sam je osjetio da je zamalo učinio grešku te je nadlanicom prešao preko usta. Stigavši do dna
udubine, odvezali smo zarobljenike, položili ih na zemlju i sjeli kraj njih. Winnetou mi je dobacio
tajanstven i značajan pogled jer nikako nije mogao da nasluti čime ga želim iznenaditi. Tada sam ga
upitao:

Neka moj brat sada saopdi ono što smatra da je važno!

Zar da govorim otvoreno?

Time je mislio kazati može li govoriti bez obzira na ono što se još nije smjelo saznati.

— Da — kimnuo sam. — Nadajmo se da se nije nešto neugodno dogodilo?

Što sam očekivao, to se i ostvarilo: Old Wabble je brzo i podrugljivim glasom upao:

Dogodilo se, i te kako neugodno po vas! Ako mislite da nas još uvijek čvrsto i sigurno držite u
rukama, tada se varate! Neka vam samo Winnetou ispriča kako stoje stvari.

Savladavši svoj ponos, Apač je odgovorio prezrivim glasom:

Jezik starog kauboja je otrovan. Ne želim ga spriječiti da nas njime poprska.Da, to je otrov koji de vas
sve uništiti ako nas smjesta ne budete pustili na slobodu, it's clear!

65

Beskorisne riječi kako bi nas zastrašio! — smijao sam se.

Smijte se samo! Smijeh de vam odmah prisjesti kada čujete što se odigralo za vrijeme vašeg
veličanstvenog izbivanja. — Pokazao je na zarobljenog Crvenokošca i nastavio: — Ratnicima Osaga se
učinio predugim povratak njihovog poglavice. Zato su i poslali ovog čovjeka k njemu da sazna za
razlog njegove duge odsutnosti. Došao je u šumicu u kojoj ste nas bili napali. Nas nije bilo više ondje.
Slijedio je međutim naše tragove i otkrio naše jučerašnje mjesto logorovanja. Zar još uvijek ništa ne
— primjedujete?

Primjedujem jedino da .je tada bio uhvaden.

Lijepo! No nešto vam ipak nije poznato, naime, da nije bio sam. S njime je bio još jedan Osaga koji je
bio od njega mudriji i oprezniji. Taj je umakao i odjurio natrag da dovede nekoliko stotina gonilaca, a
koji su vam ved sada za petama. Savjetujem vam da nas smjesta pustite na slobodu. To je najbolje što
možete učiniti, jer stigne li to mnoštvo Osaga, a mi se još uvijek budemo nalazili u vašim rukama,
nede nikoga poštedjeti i sve de vas zbrisati kao što oluja ugasi slabu vatru šibica!

Pretpostavimo li da je sve tačno onako kao što kažete, vi se unatoč tome nalazite u našoj vlasti, a
vaše Osage još nisu ovdje. Što nas sprečava da i vas zbrišemo kao što vjetar gasi šibice?

Vi to nedete učiniti jer ste odviše dobar kršdanin i pun ljubavi, a sigurno mislite da bi našu smrt Osage
krvavo osvetile.

Tako? Hm. Sada du vama i Mattu Schahku da priredim jedno malo iznenađenje.

Prišapnuo sam na uho nekoliko riječi Dicku Hammerdullu. Smiješedi se kimnuo je, ustao i udaljio se.
Svi su napeto iščekivali koga de dovesti debeljko, čak i "Winnetou, iako to nije odavao ni jednim
znakom. Vratio se nakon kratkog vremena vodedi našeg zarobljenog Osagu za ruku.

Uff! — uzviknuo je Matto Schahko prestrašeno.

AH devils! — viknu Old "VVabble. — Pa to je... Smatrao je za pametnije da ne dovrši rečenicu.

Dao sam znak rukom Hammerdullu da odvede Crvenokošca jer bi ovaj lako mogao jednom riječju da
oda Apanatschkino prisustvo. Upitao sam starog kauboja:

To je.onaj Crvenokožac koji je imao da dovede stotinjak Osaga. Mislite li još uvijek da de oni dodi?

Neka vas đavo nosi! — siktao je na mene.

Uff! — upade Matto Schahko. — Old Wabble je potpuno zaboravio na Naiinija!

Nisam! — odvrati ovaj te nadoda obrativši se meni: — Imam ja još jednu kartu koju vi ne možete
jačom presjedi, iako sebe smatrate za pametna i mudra čovjeka.

Tu bih kartu rado upoznao!

66

Pomodi du vam u tome! Vi se sigurno još sjedate, i to s velikim zadovoljstvom, Lana, gdje ste imali čast
da ...

Da me opljačkate — upao sam mu u riječ.

I to je tačno, međutim ja sam htio da kažem sasvim nešto drugo — smijao se. — Ondje je bio neki
mladi poglavica Naiinija. Kako li se samo zvaše?

Apanatschka — odgovorio sam, pretvarajudi se kao da ništa ne slutim.

Yes, Apanatschka! Vi ste ga onda veoma zavoljeli, zar nije tako?

Da.

Govorio je nadmenim glasom jer se osjedao sigurnim u svoju stvar. Prihvatio sam taj njegov ton, jer
sam došao do zaključka da se sve više približava trenutak kada de Apanatschka odigrati ulogu koju
sam mu namijenio. Pošto je odveo Osagu, Hammerdull se nije više vradao. Na njegovom sam. mjestu
u grmlju ugledao poglavicu Naiinija. Vjerojatno je naslutio da pripremam neko iznenađenje u vezi s
njime. Bio se došuljao da sačeka trenutak kada ga pozovem. Jedan oštar pogled Winnetouov odao mi
je da su ga oštre Apačeve oči također primijetile.

Dakle, zaista? — rugao se Old Wabble. — Time ste vjerojatno htjeli kazati da ga i danas smatrate, kao
i prije, za svoga prijatelja i brata?

Sigurno! Ja ga ne bih napustio ni u kakvoj opasnosti, pa čak ni onda kad bi moj život bio u pitanju.

Dobro! Sada vam slučajno mogu saopditi da se on nalazi u najvedoj opasnosti u kojoj je ikad bio:
zarobljenik je Osaga.

To vam ne vjerujem.

Old Wabble me nestrpljivo pogleda. No kada sam mu brzo i ravnodušno odgovorio, stade me
uvjeravati:

Vjerojatno mislite da vam priče pričam? Pitajte samo ovog Osagu ovdje kojega je sinod Winnetou
zarobio. Predao nam je poruku koja nas je isto toliko razveselila koliko de vama biti neugodna.

Znači da je hvatanje Apanatschke vaš glavni adut? Vjerojatno mislite da demo ga zamijeniti s vama?

Gle, kako ste mudri kada vam netko zahode nos u pravo mjesto! U svakom slučaju ste pogodili.

Veoma mi je žao što postoji mjesto u koje du sada morati da zabodem vaš nos.

A u kakvo mjesto?

U grmlje, desno od vas. Budite tako dobri i okrenite tamo svoj nos!

Okrenuo je glavu na označenu stranu. Apanatschka je čuo svaku našu riječ i razumio je. Rukama je
razgrnuo granje i prišao nam.

67

— No? — upitao sam. — U koga je najjača karta?
Nitko nije odgovorio. Uto se začuo glas onoga koji

je govorio obično samo onda kada ga je pitao nešto njegov prisni prijatelj Dick Hammerdull. Bio je to,
naime, glas dugonje, Pitta Holbersa:

— Heigh — day, kakvo veselje! Propala je svaka zamjena i svaki otkup. Old Wabble je izgubio
igru!

Svi smo čuli kako je onaj čije je ime bilo spomenuto zubima zaškrgutao. Užasno je opsovao i bijesno
mi doviknuo:

— Pseto! Proklet da si tisudu puta! Urotili ste se s paklom i svim njegovim vragovima! Mora da
ste prodali svoje životei duše, inače vam ne bi sve išlo po vašoj želji! Pljujem na vas! Mrzim vas
takvom mržnjom kakvu još živ čovjek nije osjedao! Vas, čujete li me, vas, prokleti čovječe, vas!

— A ja vas sažaljevam iz dna svoga srca — mirno sam odgovorio. — Upoznao sam ved mnoge, mnoge
ljude vrijedne žaljenja. No, između svih ljudi vas treba najviše žaliti! To je moj odgovor na vaše kletve.
Vi ste bijedan ljudski stvor i svačije oko mora da osjeti bol kad vas mora gledati. Gubite se!

Prišao sam mu, prerezao njegove spone i okrenuo mu leđa. Prevario sam se misledi da de sada brz o
skočiti i pobjedi, čuo sam da se lagano i polako podigao. Tada sam na svom ramenu osjetio njegovu
ruku. Rekao mi je glasom punim poruge:

— Dakle, bole vas oči kada me morate gledati? Zbog toga me puštate na slobodu? Nemojte samo
uobražavati da ste u svom moralu viši od mene! Ako stvarno živi bog u kojega tako čvrsto vjerujete,
u njegovim sam očima isto tako velik kao i vi jer bi inače bio on gori momak od onoga za kakva me vi
držite! Stvorio je i mene i vas i poslao na svijet. Ako sam ja drukčiji od vas, tada to nije moja krivica,
ved njegova. Vi se sa svojom srdžbom morate njemu obratiti, a ne meni. Ako stvarno postoji život i
posljednji sud, čemu se samo smijem, onda bih ja nad njime morao da lomim štap, a ne obrnuto, jer
me je on na-dario svim mojim takozvanim greškama i grijesima. Sada dete naposljetku vjerojatno
uvidjeti kako su djetinjastei smiješne gluposti vaša pobožnost i bogobojažIjivost. Naravno, vi
smatrate da činite dobro djelo. Ustvari, vas na to goni saznanje da nijedan čovjek nije ni dobar ni loš,
jer bi tome bio kriv bog, taj koji je izmislio pragrijeh. Ostajte mi zdravo, vi čovječe ljubavi i samilosti!
Ja sam danas i unatoč vašoj budalaštini ponovo zadovoljan s vama. Nemojte zbog toga misliti, ako se
ubudude još jednom sretnemo, da du drukčije progovoriti osim metkom! Ovdje na savani za obojicu
nema mjesta. Jedan mora otidi. Bududi da vas ljudska krv toliko straši i plaši, to du vam, kad se
ponovo sretnemo, pustiti krv. Isto to važi i za sve ostale. Messieurs, ostajte zdravo do skorog
viđenja. Ubrzo dete nešto čuti o meni!

Zarobljenicima smo naravno oduzeli oružje. Old Wabbleova puška visila je o sedlu njegova konja, a
njegov je nož Hammerdul zataknuo za svoj pojas. Stari je kauboj prišao debeljku i ispružio ruku da
dohvati svoj nož. Ovaj se izvio i upitao:

Šta tražite ovdje? Nemate šta da tražite u mom pojasu!

Hodu svoj nož! — izjavi prkosno Old Wabble. — A da možda nemam posla s lopovima?

68

Zavežite gubicu, inače du vam u lice skočiti, stari lupežu! Zakoni prerije su vam poznati i znate kome
pripada zarobijenikovo oružje!

Ja sada više nisam zarobljenik, ved slobodan!

Bio slobodan ili ne, to me se ništa ne tiče. Ako vam je Old Shatterhand ponovo vratio slobodu,time
još nije rečeno da vam se mora vratiti i vaše oružje.

Zadržite ga i budite prokleti, debeli tikvane! Ja du od Osaga dobiti drugi nož!

Prišao je svome konju, skinuo sa sedla pušku, objesio je preko ramena i htjede uzjahati. Tada se Win-
netou podiže, uperi u njega ruku i zapovjedi:

— Stani! Vrati pušku natrag!

Bilo je nešto tako neodoljivo u držanju i na licu Apačevu da je Old Wabble poslušao unatoč svome pri-
jašnjem držanju. Pušku je ponovo objesio o sedlo. Tada se obratio meni i prigovorio mi:

Što to treba da znači? Konj i puška su moji!

Nisu — odgovorio je Winnetou. — Kada ti je moj brat Shatterhand ponovo vratio slobodu, želio je da
ti pokaže koliko si odvratan, što mora da osjeda svaki drugi čovjek prema tebi. Mi se s njime svi
slažemo jer nam se gadi da te dodirnemo rukom, nožem ili metkom. Mi ne mislimo da ti se
osvedujemo, ved te prepuštamo pravdi velikog Manitoua. Dobio bi i konja i oružje, ali si nam
zaprijetio da deš nam pustiti krv, i zato ti ništa drugo ne dajemo osim slobode. Smje sta deš odavde
otidi. Ako primijetimo nakon deset minuta da si još ovdje u blizini, tada te čeka konopac oko vrata i
visit deš na grani. Govorio sam. Howghl A sada smjesta odlazi!

Old Wabble se glasno nasmijao, naklonio se duboko i odgovorio:

— Govorio si kao kralj, šteta je samo što to u mojim ušima odjekuje kao psedi lavež! Odlazim.
Međutim, mi demo se ponovo vidjeti!

Okreuno se. Krenuo je gore ugnutom stranom i nestao. Kada sam opreza radi nakon kratkog vremena
krenuo za njim, ugledao sam ga kako se klati idudi polagano ravnicom. Toga sam čovjeka ranije
cijenio ne samo zbog njegove duboke starosti nego sam ga smatrao i za valjana Zapadnjaka, kako su
još tada o njemu mislili. Međutim, sada se moje mišljenje sasvim izmijenilo. Da smo ga smatrali i za
boljeg čovjeka, on bi, kao čovjek sa Zapada, za nas ipak bio nekoristan. To što sam ga i ovoga puta
pustio nekažnjeno, nije možda bilo zato što sam o tome razmišljao, nego su me trenutačno čuvstvo i
osjedaj gađenja sputavali da mu kažem Još bilo kakvu riječ. Winnetou se složio sa mojim postupkom.
Znao sam da se Holbers i Hammerdull nisu složili, ali se nisu usudili da mi nešto predbace. Međutim,
Treskow se osjedao povrijeđen u svojim pravničkim i policijskim osjedajima, i to zbog moje ponovne
blagosti. Kada sam se opet vratio dolje k njima, rekao mi je:

Nemojte mi zamjeriti, Mr. Shatterhande, što vas moram ukoriti! Nedu govoriti sa stanovišta
kršdanskog, premda niste kao kršdanin pravilno postupili. Kršdanstvo također uči da svako zlo djelo
čeka pravedna kazna. Zamisliteda ste kriminalist, predstavnik pravosuđa! Šta bi takav čovjek kazao

69

kada bi doznao da toj propalici i tom skroz pokvarenom i nepopravljivom Fredu Cutteru stalno i
stalno pružate mogudnost da pobjegne? Taj čovjek je u svom životu ved više od stotinu puta smrt
zaslužio. Ako ni zbog čega drugog a ono je zaslužio kao »ubojica Indijanaca«. Vi govorite da nas se to
ništa ne tiče. Ipak je dokazano da nam je stalno ugrožavao živote, a i sada nam je smrdu zaprijetio.
Šta bi na to rekao pravnik videdi da ga stalno oslobađate kazne? Ne mogu da.shvatim vaš postupak.

Da li sam ja pravnik, Mr. Treskowe? — odgovorio sam.

—- Ne vjerujem.

Dakle! I unatoč svemu ne namjeravam da mu uskratim zasluženu kaznu, samo ne želim da mu bu dem
sudac ni krvnik. Čvrsto sam uvjeren da nad njegovom glavom lebdi bijela palica koju de prelomiti
sasvim druga, snažnija i uzvišenija ruka. U srcu i duši vladaju zakoni koji su nepogrešivi, nemilosrdniji i
modniji od svih vaših pisanih paragrafa.

Može biti! Što se toga tiče, ja nisam toliko osjedajan. Jedino vas moram upozoriti na posljedice koje
mogu da nastupe zbog vašeg pokoravanja tim tajanstvenim, a meni neshvatljivim unutarnjim
zakonima!

Kakve posljedice? Recite mi jedan sličan slučaj!

Vi ste Olda Wabblea pomilovali. Sta demo učiniti sa poglavicom Osaga koji je njegov sukrivac? Hodete
li i njega nekažnjenog pustiti na slobodu?

Ako to zavisi od mene, hodu.

Onda neka vrag nosi sve vaše takozvane zakone savane koje ne primjenjujete, iako se hvalite da su
jako strogi!

Na prvom sam mjestu čovjek, a tek na petom, šestom mjestu Zapadnjak. Bijelci su prevarili Osage.
Oni su se svojim prepadom željeli samo obeštetiti. Sa svog su stanovišta potpuno u pravu. Zar da ka-
znimo Matta Schahka zbog pripremljenog napada koji nije bio izveden?

Vama je poznato da je i pokušaj zločina kažnjiv!

Hm, pravnik koji se drži slova zakona!

Zato sam ovlašden, i to mi je dužnost. Molim vas da i vi zauzmete isto stanovište!

Dobro, učinit du! Ako pretpostavimo da je ved i sam pokušaj zločina kažnjiv, da li je namjera po glavice
Osaga da izvrši prepad na farme kao i da nas ubije ved u stadiju pokušaja?

Odugovlačio je s odgovorom te progunđa:
i — Namjera namjera pokušaj možda takozvani namjeravam pokušaj

hm, pa čak ni to! Ostavite se tog cjepidlačenja, Mr. Shatterhande!

O, vaše stanovište je pokolebano! Reciteglasno i jasno: da li je i sama namjera kažnjiva?

S moralnog stanovišta da, ali sudski ne.

70

Well! Da li tada Matta Schahka treba kazniti?

Okretao se sad na jednu sad na drugu stranu te ljutito uzviknuo:

Vi ste najgori advokat s kojim bi sudac mogao imati posla! Ne želim o toj stvari više da raspravljam!

Samo polako, polako Mr. Treskowe! Stroži sam no što i mislite. Iako ne možemo kazniti samu
namjeru, predlažem da se poduzmu mjere opreza.

O tome se ved da govoriti! Šta predlažete?

Sada još ništa. Nisam ja jedini koji tu ima da odlučuje.

Sasvim pravilno! — brzo doda Dick Hammerdull. — Neku de nagradu taj Crvenokožac morati da
dobije; misliš li i ti tako, Pitte Holberse, stari rakune?

Hm, ako misliš da je zaslužio pošteni šamar, tada si u pravu, dragi Diče — odgovorio je dugonja.

Dajte da se sada posavjetujemo šta demo s njime uraditi! — predložio je Treskow, napravivši strog
izraz lica, a zatim sjeo.

Matto Schahko pratio je naš razgovor s napetim izrazom lica. Nije mu izmakla ni jedna riječ, a ni način
kojim sam se zauzimao za njega. Njegov do sada mračan pogled promijenio se i moglo bi se redi da
me je gledao prijateljski. Bilo je jasno da ga je prožimao osjedaj zahvalnosti prema meni. To mi je bilo
svejedno jer nisu lični osjedaji bili razlog da se zbog njega ne složim sa Treskowim. Dok nas je on
onako strogim glasom pozvao na savjetovanje, poglavica je prekinuo šutnju i obratio se meni:

Da li de Old Shatterhand i mene saslušati kad bljedoliki završe savjetovanje?

Govori! — pozvao sam ga.

Slušao sam govor koji nisam mogao razumjeti jer mi je nepoznat. To jasnije sam razabrao da je Old
Shatterhand govorio meni u prilog, dok je onaj drugi bljedoliki bio protiv. A kako je Winnetou, po -
glavica Apača, za cijelo vrijeme prepirke šutio, pretpostavljam da se slaže sa svojim prijateljem i
bratom. Obojica su doduše neprijatelji Wasaija, ali svakom crvenom i bijelom čovjeku je poznato
koliko su ta dva slavna ratnika pravedna u svojim mislima i činima. I danas ih pozivam da budu
pravedni!

Pogledao me je i zastao u govoru. Vidjelo se da očekuje moj odgovor. Objasnio sam mu:

Poglavica Osaga se nije prevario u nama. Njega ne čeka nikakva nepravda. Prije svega želim da ga
upoznam da nismo neprijatelji Osaga. Naša je želja da sa svim crvenim i bijelim ljudima ži vimo u miru.
No ako nam se netko na putu ispriječi, pa čak želi da se ogrijedi o naše živote, zar da se tada ne
branimo? I kada to činimo i pobijedimo ga, zar taj čovjek ima prava da tvrdi da smo mu neprijatelji?

Old Shatterhand je vjerojatno mislio na mene kada je spomenuo toga čovjeka. A tko s pravom može
redi da je bio napadnut? Matto Schahko, poglavica Wasaija, htio bi upitati zašto bljedoliki imaju suce i
sudove?

Kratko rečeno, da se izrekne i izvrši pravda.

71

Da li se izriče i primjenjuje pravda?

Da.

Da li Old Shatterhand vjeruje u to što govori?

Da. Suci su također ljudi koji se mogu i prevariti, i zbog toga...

Uff, uff! — upao mi je brzo u riječ — zato ti suci stalno griješe kada treba da se primjenjuje pravda na
Crvenokošce! Old Shatterhand i Winnetou su ved tisudu puta sjedili kraj logorskih vatri i deset tisuda
puta slušali optužbe Crvenokožaca protiv bijelaca. Ne želim da ponovim ni jednu od tih optužbi niti
novu da pridodam. Ja sam poglavica svoga plemena i slobodan sam da govorim o tome šta je narod
Wasaija pretrpio, a sada ponovo iskusio. Koliko li smo puta od bljedolikih ved bili prevareni a da
nismo našli ni jednog suca koji bi se sažalio za našu pravicu! Nema tomu niti mjesec dana a nama je
nanijeta ponovo velika nepravda. Kada smo tražili pravicu, bili smo ismijani. Šta radi bijelac kada mu
sudac odbije pomod? On se obrada višem sudu. A kada ga i ovaj ostavi na cjedilu, tada sve uzima u
vlastite ruke i linčuje svog protivnika, ili osniva udruženja koja se zovu odbori koji mimo zakona i
potajno rješavaju stvari kada se javno i zakonitim putem ne može dodi do pravde. Zašto ne bi i crveni
čovjek smm da čini isto ono što i

bijelac? Vi to nazivate linčom, a mi osvetom. Vi kažete: odbori, mi kažemo: savjet staraca. To je jedno
te isto. I kada ste na taj način došli do rješenja, nazivate to iznuđenom pravdom. A kada mi sami sebe
pomognemo, nazivateto krađom i pljačkom. Prava istina glasi ovako: bijelac je častan čovjek jer
stalno obmanjuje i potkrada" Crvenokošca. Crvenokožac je lopov, razbojnik, kojemu bijelac stalno
kožu dere. I vi stalno govorite o nekoj vjeri, pobožnosti, ljubavi i dobroti!-Nedavno smo opet bili
prevareni. Uskratili su nam meso, prah i mnogo štošta drugo. Kada smo se obratili agentu za pomod,
naišli smo na prezrivo nasmiješena lica i u nas uperene puške. I onda smo meso, prah i olovo uzeli
tamo gdje ga je bilo, jer nam je potrebno, inače ne bismo mogli živjeti. Bili smo progonjeni, i ubijeni
su mnogi naši ratnici. Sada smo po-šli da osvetimo smrt naših ratnika. Tko je kriv tomu? Tko je
prevareni, a tko varalica? Tko je opljačkan, a tko je pljačkaš? Tko je napadnut, a tko je nepri jatelj?
Neka mi na ova pitanja Old Shatterhand dade pravi odgovor!

Uputio mi je pogled pun iščekivanja. Što je trebalo, a što sam mu mogao odgovoriti, naime,
odgovoriti kao častan čovjek? Winnetou me je spasio od te neugodne situacije. On je sve do sada
šutio i tada reče:

— Winnetou je vrhovni poglavica svih plemena Apača. Nema toga poglavice kome je dobrobit njego-
vih ljudi bliža srcu nego meni sreda moga naroda. To što je sada Matto Schahko govorio nije za me
ništa novo. Ved sam mnogo puta prigovorio bljedolikima —-no bez ikakvog uspjeha. Zar mora svaka
riba koja živi u vodi da se održava time što jede druge kada ved među njima žive ribe grablj ivice? Zar
mora svaka životinja koja živi u šumi ili šumarku, ili u brlogu tvora, postati i sama smrdljiva životinja?
Zašto poglavica Osaga ne pravi razlike? On zahtijeva pravdu, a lično nepravedno postupa. On stvara
neprijateljstvo tamo gdje za to ne postoji nikakav povod i gdje nitko nije kriv za ono što se nanijelo
njemu i njegovima! Da li nam može redi samo jedan jedini slučaj u kojem smo Old Shatterhand i ja bili
nečiji protivnici a da prije toga nismo bili napadnuti? Naprotiv, zar nije ved toliko puta i sam doživio, a
i čuo, da i svoje najgore neprijatelje znamo poštedjeti u velikoj mjeri i u mnogim prilikama kad god to

72

možemo? A ako to do danas nije znao, maloprije mu se pružila prilika da to vidi i čuje. Moj prijatelj i
brat Shatterhand govorio je njemu u prilog, iako mu je Matto Schahko namjeravao oduzeti život! To
što nam želi da saopdi poglavica Osaga, ved nam je odavno i dobro poznato, i nije potrebno trošiti
riječi. Međutim, čini mi se da još ne zna ono što mu ja imam redi i da to još nikada nije čuo, naime, da
se nikada ne smije dijeliti nepravda kada čovjek teži za pravdom! On nam je namijenio stup mučenja,
a zna da bismo mu sada mogli uzeti skalp, a i život. Neka jedno i drugo zadrži. Cak demo ga pustiti i na
slobodu, iako to ne namjeravamo danas. Njegovo neprijateljstvo demo uzvratiti blagošdu, a žeđ za
krvlju poštedom. A ako i tada još bude tvrdio da smo neprijatelji Osaga, nije zavrijedio da mu ikada
spomene ime bilo crveni ili bijeli ratnik. Matto Schahko je maločas održao poduži govor, a ja sam se
za njim poveo iako nisu bile potrebne ni njegove ni moje riječi. No, sada sam govorio. Howgh!

Kada je završio, nastupila je duga, nijema tišina. To nije bila posljedica samo njegove duševne snage
nego još i više njegove pojave i načina govora i izražavanja. Vjerojatno sam bio jedini koji je bio
svjestan da nije govorio samo Osagi. Njegove su riječi bile upudene i drugima, a naročito Treskowu.
Matto Schahko je ležao, a crte na licu bile su mu nepomične. Na njemu se nije moglo primijetiti da li
su riječi Apačeve uopde djelovale na njega. Treskow je zbunjeno gledao u stranu oborivši pogled.
Napokon ga je podigao i rekao:

— Vi i "VVinnetou ste neobični ljudi, Mr. Shatterhande. Htio ne htio, čovjek naposljetku mora da misli
onako kao što i vi mislite. Ako namjeravate da pustite na slobodu poglavicu Osaga sa njegova dva
momka, kao što ste i Olda Wabblea pustili, tada se nedu ni ja protiviti. Jedino se bojim da de sa cijelim
svojim plemenom krenuti za nama, pa ako ga sreda posluži, može nas i zarobiti.

To demo vidjeti! Ako sam vas dobro razumio, vi smatrate da je savjetovanje nepotrebno? — upitao
sam ga.

Nije potrebno. Postupitekako vas je volja!

Well. Bit du kratak! Dakle, čujte šta sam zaključio u dogovoru sa Winnetouom. Matto Shahko de s
nama jahati sve dotle dok ne budemo sigurni da ga možemo pustiti na slobodu. Doduše, bit de
sputan, no s njime demo postupati s najvedim obzirom što ga svaki valjan Zapadnjak duguje poglavici
jednog hrabrog naroda. Njegova dva ratnika su slobodna. Neka se oni vrate u Wara-tu i ispričaju
Osagama što se zbilo. Neka svojima saopde da su bljedoliki upozoreni. Ako bi unatoč tome pokušali
da izvrše prepad na farme, ustrijelit demo poglavicu. Odriješite im remenje!

Taj zahtjev je bio upuden Hammerdullu i Holbersu koji su ga spremno izvršili. Kada su Osage osjetile
da su ponovo slobodni, skočiše i hitro se uputiše svojim konjima. Utome sam ih isto tako brzo
spriječio:

— Stanite! Vi za Wara-tu nedete krenuti na konjima, ved dete podi pješice. Vaše konje i puške
ponijet demo sa sobom. Da li dete ih ponovo dobiti, zavisi od držanja Matta Schahka. Dakle, krenite i
objavite vašoj bradi da je Old Shatterhand jučer oslobodio
Apanatschku, poglavicu Naiinija!

Na njima se primjedivalo da im je teško ovu zapovijest izvršiti. Upitno pogledaše svoga poglavicu. On
im je naredio:

73

— Učinite ono što vam je rekao Old Shatterhand!
Ako se ratnici Wasaija budu dvoumili što da poduzmu,tada neka upitaju Numbehgrondeha (Duga
Ruka) koji de me zastupati. On de donijeti pravu odluku!

Dok je izdavao ove upute, pažljivo sam mu pratio izraz lica. Bilo je nedokučivo. Ni jedna crta lica nije
odavala da li de to prenošenje vlasti za nas kasnije značiti borbu ili mir. Dvojica oslobođenih penjali su
se uz padinu i nestali u smjeru kojim je maloprije krenuo i Old Wabble. Slijedili su njegove tragove i
moglo se predvidjeti da de ga uskoro sustidi.

Njihove sam konje zadržao iz više razloga. Da su na njima krenuli, stigli bi mnogo brže do Wara-tua
nego pješice te bi mogli otpočeti gonjenjem nekoliko

sati ranije. Ovako smo dobili na vremenu. Nadalje, oni su kao glasnici imali dobre konje, brze i
izdržljive. Takve životinje su nam sada upravo dobro došle, a i oružje nam je moglo biti od koristi.
Apanatschka, koji je, kao što je ved spomenuto, imao samo nož, dobio je Matto Schahkovu pušku. On
se za sada odrekao svog prvobitnog plana da odjaše do svetog kame noloma. Odlučio je da nas otprati
gore do Kolorada. Ovdje se više nismo smjeli duže zadržati jer smo sa sigurnošdu mogli očekivati da
de Osage, čuvši da im je poglavica zarobljen, smjesta krenuti za Kih — pe — ta — kih i odatle nas
goniti kako bi ga oslobodili. Matta Schahka smo vezali za konja, ali s toliko obzira koliko su nam to
prilike dozvoljavale. Pitt Hollbers i Treskow su uzjahali konje dvojice Osaga. Ostali su nam poslužili za
nošenje tereta. Tako smo napustili »Staru ženu« kraj koje nam je bilo suđeno da prove demo samo
kratko vrijeme.

NA HARBOUROVOJ FARMI

Slijededi dio našeg puta odveo nas je daleko od rijeke Republican jer je ona sada skretala prema
sjeveru u pravcu Nebraske. Držali smo se zapada kako bismo stigli do rijeke Salamon. Pri tome smo
zapali između dvije nevolje, od kojih se jedna nalazila pred nama, a druga iza naših leđa. Ona ispred
nas bila je 'generalova' četa, pa smo računali da demo uskoro na njihove tragove naidi. Onu iza nas
predstavljale su Osage kojih je dolazak bio više nego siguran. No ni jedna od te dvije nevolje nije bila
takva da bi nas mogla uznemiriti. A da je postojala mogudnost trede nevolje koja nam je bila mnogo
bliža, nismo mogli ni slutiti, iako smo joj u susret išli.

Da smo namjeravali zavarati Osage, mogli smo skrenuti za neko vrijeme prema jugu. S jedne strane ti
nam Indijanci nisu zadavali nikakav strah, a s druge strane naš bi se sastanak s Old Surehandom zbog
tog obilaženja odužio više nego što smo to smjeli učiniti. Radi toga smo se i držali sjevernog pravca
sve do slijededeg dana u podne, kada nas je jedan susret na¬gnao da ipak skrenemo prema jugu
unatoč našoj prvobitnoj namjeri.

Naišli smo naime na tri jahača od kojih smo doznali da se po cijelom kraju razmiljela vrlo velika banda
skitnica. Ovi su ljudi bili pali u ruke nekima od te bande i bili potpuno opljačkani. Jedan od njih mi je
pokazao i ranu od metka na gornjem dijelu slabina, a koja baš nije bila tako bezopasna. Svaki

74

onaj koji je slušao o tim skitnicama ili ih čak i upoznao, shvatit de da nismo bili raspoloženi da se
susretnemo s njima jer ih se svaki valjan Zapadnjak čuva kao da su gamad i smatra za sramotu da
svoju snagu mjeri s njihovom. Kao što se ni najizvježbaniji i najokretniji mačevalac ne može mjeriti sa
stajskim vilama surovog konjušara, isto se tako svaki pošten čovjek prerije čuva dodira onih koje je
društvo otjeralo zauvijek, ali ne zbog straha, ved više zbog gnušanja i niskosti njihova ponašanja.

Tako je bilo i s nama. Nismo mnogo razmišljali, ved smo skrenuli u pravcu juga i pred samu večer
prešli ved i sjeverni pritok rijeke Salamon na čijoj smo se desnoj obali zaustavili i ulogorili da
prenodimo.

Na ovom je mjestu Apanatschka prekinuo svoju šutnju i ispričao mi što je doživio nakon našeg
rastanka u Llano Estacadu. Njegov put s Oldom Surehandom za Fort Terret bio je uzaludan, kao što je
ved i prije spomenuto, jer ondje nisu pronašli Dana Ettersa, kojega su traži li. Ondje se nije našao ni
jedan čovjek koji je to ime ikada čuo ili vidio čovjeka s tim imenom. Kada mi je Apanatschka to
ispričao, rekao sam mu:

Znači da se je moje ondašnje proročanstvo obistinilo. Ja u tog takozvanog 'generala' nisam imao
povjerenja. Meni se tada odmah učinilo kao da želi zavarati Old Surehanda s onim Ettersom. Imao je
neku određenu namjeru koju na žalost nisam uspio odgonetati. Učinilo mi se da su mu odnosi između
Olda Surehanda i Ettersa bolje poznati no što se to dalo na njemu primij etiti. Našeg sam prijatelja bio
tada upozorio na to. On mi međutim nije htio da povjeruje. Da li je on sa mojim crvenim bratom
Apanatschkom U povjerenju o tome što govorio?

Nije.

I nije se uopde izjasnio zašto mu se toliko žuri da pronađe tog Ettersa?

Nije.

A vas dvojica ste se tada rastali kod Rio Pecosa, i ti si se vratio kudi svom plemenu?

Da. Odjahao sam za Kaan — kulano.

A majka te je sigurno dočekala s velikim veseljem?

Odmah me je prepoznala i prihvatila me s puno ljubavi. Nakon toga ju je opet duh napustio —
odgovorio je brzo i sjetno.

Ne obazirudi se na njegovo raspoloženje, upitao sam ga:

Da li se sjedaš riječi koje sam čuo iz njezinih usta?

Poznate su mi. Ona ih stalno ponavlja.

A ti još i danas vjeruješ, kao i ranije, da se te riječi odnose na indijanske kumire?

75

Da.
Ja u njih nisam nikada vjerovao, a ni sada ne vjerujem. Unjenom duhu žive likovi osoba i događaji koji
se ne mogu razbistriti. Zar nisi nikada doživio trenutak kad su predodžbe njene svijesti bile jasnije?
Nikada. S njome nisam bio duže nasamo jer sam se nakon svog povratka kudi ubrzo morao od nje
rastati. Ratnici Naiinija, a naročito njihov poglavica Vupa - Umagi, nisu mi mogli oprostiti što me je
moj bijeli brat Old Shatterhand udostojio da s njime popušim lulu prijateljstva i vje rnosti. Oni su mi
zagorčali život u 'Dolini zečeva', i ja sam odande otišao.
Kamo?
Do plemena Komanča — Pohonim.
— Da li su odmah prihvatili moga brata?
Uff! Ja sam doduše bio najmlađi poglavica Naiinija, međutim nije bilo ratnika koji bi me mogao
savladati. Zato se ni jedan glas nije digao protiv mene kada su se ljudi Pohonima dogovarali da li de
me primiti. Sada sam vrhovni poglavica toga plemena.
Drago mi je što to čujem. Veselim se tome jer te volim. Zar ne bi mogao da oslobodiš majku od
Naiinija i da je sa sobom povedeš?
Htio sam to učiniti, ali čovjek, kojemu pripada kao žena, nije mi dozvolio.
—Zar vrač? Ti ga ne nazivaš svojim ocem, ved čovjekom kojemu ona pripada. Ved sam onda primijetio
da ga ne voliš.

— Nisam mu mogao pokloniti svoje srce. Sada ga
mrzim jer mi nije dao ženu koja me je rodila.
— Jesi li siguran da je ona tvoja majka?
Iznenađeno me je pogledao i rekao:
Zašto si mi postavio takvo pitanje? Uvjeren sam da moj brat Shatterhand nikada ne kaže nešto ako za
to nema razloga. O svemu što čini i govori ved je prije toga zrelo razmislio. Vjerojatno postoji neki

76

razlog zbog koga mi je postavio to neobično pitanje.

Nisam to učinio bez razloga. Međutim, to nije plod mog razmišljanja, ved me je na to naveo jedan glas
koji sam osjetio i prije u sebi, a još ga i danas osjedam. Da li de mi moj brat Apanatschka odgovoriti?
Kada Old Shatterhand pita, tada du odgovoriti, iako ne shvadam zašto. Žena o kojoj govorimo moja je
majka, Tako sam uvijek mislio i ja je volim.
— A da li je ona stvarno vračeva žena?
Ponovo se začudio i odgovorio:
I to mi je pitanje neshvatljivo.
Od kada pamtim, njih su uvijek smatrali za muža i ženu.
Jesi li uvjeren da je on tvoj otac?
Uvijek sam slušao da se tako govori.
Da li je i on o sebi tako govorio? Razmisli o tome!
Sagnuo je glavu, šutio neko vrijeme, a onda se naglo podigao i rekao:
XMl! Sada mi je prvi put palo na um da me nije nikada, nijednom zvao Itue.
Ali tvoja te je majka zvala Nertuah?
Nikada!
Izrazi »moj sin« kod vedine su indijanskih plemena različiti. To zavisi od toga tko se njima služi: da li
otac ili majka. U ovom slučaju otac se služi izrazom Itue, a majka Nertuah. Apanatschka je nastavio:
Oboje su mi stalno govorili samo Unoso (ti), a samo me je majka povremeno nazivala Nertuah, a i to
samo onda kada je drugima govorila o meni.
Čudnovato, veoma čudnovato! Sada bih želio da znam još samo to da li je on nju zvao I -vuete (moja
žena), a ona njega I-vouschingwa (moj muž).

Opet je razmišljao neko vrijeme i odgovorio:
Čini mi se da su se oni tako nazivali u vrijeme mog ranog djetinjstva. Odonda nisam više nikada čuo te
riječi.
Prema tome, oni su se od onog vremena služili imenima Tibo taka, i Tibo wete?
Da.
Držiš li ti te riječi za kumirske izraze?

77

Da. Otac stalno govori da imaju mod kumira. Sigurno su takve jer ni jednom crvenom ili bijelom
čovjeku nije poznato što riječ Tibo znači. Zna li to moj brat Shatterhand?

Ja to također nisam znao. Sjetio sam se doduše francuskih imena Thibaut i Thibault, no učinilo mi se
je ipak presmjelim da s njima uporedim riječ Tibo samo zato što je isto zvučala. Htio sam da "mu
prikladno odgovorim, ali nisam u tome uspio jer su me preduhitrile dvije osobe, i to u isto vrijeme i
istom brzinom. Prvom dijelu našeg razgovora te osobe nisu bile poklonile nikakvu pažnju, no začuvši
od mene imena Tibo-taka i Tibo-wete, poklonile su vedu pažnju našem razgovoru.

Sigurno se sjedate da sam još u Llano Estacadu obedao Apanatschki da nijednog čovjeka nedu
upoznati s ovim tajanstvenim riječima. Svoje obedanje sam tako vjerno čuvao da sam i pred
Winnetouom o tome šutio. Zbog toga sam i bio začuđen kada me je on prekinuo u govoru:

Tibo-taka i Tibo-wete? Te su mi riječi poznate!

Još nije stigao ni da završi kad je i poglavica Osaga uzviknuo:

Tibo-tako i Tibo-wete su mi poznati! Bili

su u logoru Wasaija i ukrali nam mnoge kožice i najbolje konje.

Apanatschka je ostao preneražen kao i ja. Najprije se obratio Winnetouu:

— Otkuda su poglavici Apača ove riječi poznate?

Da nije možda bio u logoru Naiinija a da ja za to

nisam znao?

Nisam. Međutim moj otac Intschu-tschuna susreo je čovjeka i ženu koji su se zvali Tibo-taka i Tibo--
vete. On je bio bljedoliki, a ona Indijanka.

Gdje ih je susreo? I gdje je to bilo?

Na rubu Estacada. Oni i njihovi konji gotovo su stradali skapavajudi od žeđi, dok j e žena nosila malog
dječaka zamotanog u marami. Moj otac, poglavica Apača, prihvatio ih je i odveo do obližnje vode da
ih nahrani i napoji kako bi se oporavili. Tada ih je htio da odvede do prve naseobine bljedolikih. Oni
su ga međutim zamolili da im radije kaže gdje bi mogli nadi Komanče. Jahao je s njima čitava dva dana
dok nije pronašao tragove Komanča. Bududi da su mu bili smrtni neprijatelji, morao je da se vrati.
Dao im je mesa i vodom napunio jednu tikvu. Dao im je tačne upute kako bi mogli pronadi K omanče.

Kada se to zbilo?

Prije mnogo godina, još dok sam bio dječak.

A šta je još doznao moj brat u vezi s te dvije osobe i s njihovim djetetom?

To da je žena bila izgubila svoju dušu. Njen govor je bio zbrkan i gdje god je bilo grmlja, ubrala bi
grančicu da je oplete oko glave. To je sve što mi je moj otac o tome susretu pričao.

78

Apač je rukom dao znak da je sve rekao i ponovo je utonuo u svoju prijašnju šutnju. Tada je Matto
Schahko žustro upao u riječ:

— A ja vam još i više mogu redi. O tim lopovima

znam više nego što može da zna Winnetou, poglavica

Apača!

Apanatschka je htio da nastavi. Dao sam mu znak da šuti. Sigurno je on bio taj dječak, a kako su muž i
žena, sigurno njegovi roditelji, od strane Osaga bili žigosani zbog krađe, želio sam da spriječim v eliku
uvredu te sam umjesto njega rekao:

Neka nam Matto Schahko, poglavica Osaga, ispriča sve o osobama na koje mislimo! Sigurno nedemo
čuti ništa dobro.

Old Shatterhand je u pravu. Tu nema ničega dobrog — kimnuo je. — Prije mnogo ljeta navratio je k
nama čovjek, po imenu Raller, i nosio uniformu oficira. Predstavio se kao izaslanik velikog bijelog oca

iz Washingtona. Uto vrijeme bio je izabran novi bijeli otac koji je tobože poslao ovog glasnika k nama
da nam saopdi da je naklonjen crvenim ljudima i da želi održati s njima mir, i da de se o njima bolje
brinuti nego prijašnji bijeli oci koji nisu bili ni dobri ni pošteni prema njima. To se ratnicima Wasaija
na svaki način sviđalo. Glasnika su primili kao brata i prijatelja i ponijeli se prema njemu s vedim
poštovanjem i pažnjom no što su bili navikli da to čine i prema svom vrhovnom i najstarijem
poglavici. S njima je sklopio ugovor. Obavezali su se da isporučuju kože i krzno, a u zamjenu im je
obedao lijepo oružje, praha, olova, noževe i tomahavke, gotova odijela, a i lijepe haljine i nakite za
njihove žene. Dao im je dva tjedna vremena da razmisle o tom ugovoru te je odjahao. Još prije isteka
roka vratio se i doveo sa sobom bijelog čovjeka, jednu vrlo lijepu, mladu, crvenu ženu i malenog
dječaka. Bijelac je nosio ruku u zavoju. Bio je ranjen od metka. Pregledali smo mu ranu i ustanovili da
krede nabolje. Mlada žena je bila njegova žena, a dječak njezin sin. Lijepo tijelo žene bilo je prazno
jer ju je duh napustio. Govorila je o Tibo-taki, o Tibo-wete i vila sebi grančice oko glave. S vremena na
vrijeme govorila je o nekom Wawa- Dericku. Nismo znali šta je time mislila, a i bijelac, čija je žena
bila, govorio je da joj ne razumije riječi. Prihvatili smo ih kao da su brat i sestra Wasaija. Raller je tada
ponovo otišao.

Matto Schahko je ovdje prekinuo pričanje. Iskoristivši to, zapitao sam ga:

— Kako su se ta dva bijelca odnosila jedan prema

drugome? Da li se po njihovu držanju moglo zaključiti

da su prijatelji ili samo obični znanci?

— Bili su prijatelji samo dotle dok su mislili da ih netko promatra. Međutim, kada su mislili da ih nitko
ne gleda, svađali su se.

Da li je muž te žene imao možda kakav znak raspoznavanja ili biljeg na svom tijelu?

Nije, ali je imao oficir koji se zvao Raller. Nedostajala su mu dva zuba.

79

Na kojem mjestu? — upitao sam brzo.
Na gornjem prednjem dijelu zub, desno i lijevo po jedan.
Ah! Etters! — uzviknuo sam.
Uff! To je bio Dan Etters! — začuo se i inače šutljivi Winnetou.
Etters? — upitao je poglavica Osaga. — Ne vjerujem da sam ikada čuo to ime. Zar se taj čovjek tako
zvao?
Sigurno, ali ne prvobitno. On je bio, a i sada je velik razbojnik, koji se ved poslužio mnogim lažnim
imenima. Kako je zvao onog drugog ranjenog bijelca? Sigurno se Raller služio nekim imenom dok je s
njime govorio i kad ga je dozivao.
Dok su se slagali, nazivao ga je Lo-teh. Međutim, kada su smatrali da su sami i kada su se svađali,
govorio mu je vrlo često i bijesno E-ka-mo-teh.
Da se možda ne varate? Da li je poglavica Osaga dobro zapamtio te riječi? Da se nisu možda izmijenile
u njegovu pamdenju tokom mnogih godina koje su prošle?

Uff! — uzviknuo je. — Imena ljudi koje Matto
Schahko mrzi, pamti tako dugo da mu ostaju u sjedanju čak do njegove smrti.
I nehotice sam oslonio laktove na koljena i položio glavu među ruke. Sinula mi je jedna misao, toliko
smjela ali bliska. Nedkao sam se da je izgovorim. Winnetou me je pogledao, na usnama mu je lebdio
laki smiješak te je rekao:
— Neka moja brada sada malo pogledaju u Olda
Shatterhanda! On uvijek ovako izgleda kada otkriva
neki važan trag.
Nisam bio svjestan da sam umno izgledao. Znao sam, međutim, da čovjek kada se povuče u sebe i
razmišlja, obično ima glupo lice. To je svakako i Dick Hammerdull primijetio jer je na Winnetouove
riječi dodao:
— Čini mi se da je baš protivno: Mr. Shatterhand
izgleda kao da nije pronašao važan trag, ved da ga je
sasvim izgubio. Misliš li i ti tako, Pitte Holbersu, stari
rakune?
— Hm! — zabrundao je dugonja, dok je na svoj
suhoparan način stao na moju stranu: — Ako smatraš

80

da je izgled tvog lica pametniji od njegovog, tada si prava pravcata žaba krastača, koja se smatra
živom božjom slikom!

Šuti! — obrecnu se na njega debeljko. — Šta ti znaš o bogovima i njihovim slikama? A mene da
upoređuješ sa žabom krastačom! To je uvreda veličanstva za koju bi trebalo da dobiješ barem deset
godina u Eastern penitentiarv (izolirani strogi zatvor u Fi-ladelfiji)!

Bolje i sam da šutiš! — odgovori mu Pitt Holbers. — Uvreda veličanstva nije potekla od mene, ved od
tebe, i to onda kad si lice Olda Shatterhanda zamijenio sa svojim. Ne izgleda on kao da je izgubio trag,
ved ti koji ga uopde ne bi nikada ni pronašao. Ti si mi doduše prijatelj, ali nedu dozvoliti da vrijeđaš
Mr. Shatterhanda a da ostaneš nekažnjen!

U znak nagrade uputio sam mu zahvalan pogled, iako riječi Dicka Hammerdulla nisam smatrao za
ozbiljne. Obrativši se Winnetou i Mattu Shachku, rekao sam:

— Vjerojatno se varam, ali sinula mi je jedna misao koju ne bih htio da odbacim prije nego je
sasvim

provjerim. Sada, naime, vjerujem da znam što znači

ona tajanstvena riječ Tibo. Zavisi jedino od toga da

li je poglavica Osaga ona dva imena koja je maloprije

spomenuo dobro zapamtio. Prvo bijaše Lo-teh. Vje¬

rojatno je posrijedi neobičan način izgovora Matta

Schahka, jer je prvi glas te riječi izgovorio napola

kao

i, a napola kao r. Vjerojatno je mislio na 'Lothaire', riječ koja na francuskom jeziku znači jedno

ime.

Da, da! — upao je Osaga. — Tako je, upravo tako zvučalo to ime kad ga je Raller izgovarao.

Dobro! Tada ono drugo ime E-ka-mo-teh vjerojatno treba da označuje francusku riječ »escamoteur«,
što znači »žongler«, »opsjenar« koji je vrlo spretan u tome da predmete na neshvatljiv način ukloni i
ponovo ih pokaže.

Uff, uff, uff! — uzviknu Matto Schahko. — Čini mi se da se Old Shatterhand nalazi na pravom, tragu!

Zbilja? — veselo ga upitah. — Da li je taj ranjeni bijelac možda počinio glupost da Osage zabavlja
takvim vještinama?

Da, to je uradio. Zabavljao nas je čarolijama: sad bi stvari nestajale, sad se opet pojavljivale, kako mu
se sviđalo. Smatrali smo ga za tako velikog čarob¬njaka kakvog nema među crvenim ljudima. Svi ljudi
i sve žene, svi dječaci i sve djevojčice čudili su mu se, gledali ga i često se zaprepastili.

81

Dobro! Podsjetit du poglavicu Apača na čovjeka o kome je također slušao priče. Znam da se u mom i
njegovom prisustvu pričalo o nekadanjem veoma slavnom, a iznenada nestalom »escamoteuru«, o
čijim se vještinama tvrdilo da nisu samo neuporedive ved upravo i nedostižne. Njega su zvali Mr.
Lothaire, the king of the conjurers, a toga se sigurno sjeda i Winnetou.

Uff! — suglasi se Apač. — O njemu smo čuli da se priča u Fortsu i kraj logorskih vatri.

A sjedali se još moj brat zašto je taj čovjek nestao?

Da. Krivotvorio je novac, vrlo mnogo novca, a kada su ga htjeli uhapsiti, ustrijelio je dva policajca, a
jednoga ranio.

'Nije posrijedi samo to! — upade Treskow. — Iako mi osobe nisu poznate, ali znam za taj slučaj. Bio je
često spominjan u činovničkim krugovima jer je veoma poučan za svakog policajca. Taj Lothaire je
tako spretno umaknuo progonima i počinio još mnoga ubistva. Njegov slučaj nam je poslužio kao
primjer za pouku. Ne sjedam se više iz koje je francuske kolonije porijeklom i u kojoj se više nije smio
da pojavljuje. Ako se ne varam, bio je kreol sa Martiniquea i poslje dnji put je bio viđen u Bents Portu,
gore u Arkansasu.

Tako je. To odgovara činjenicama i još de bolje odgovarati! — dodao sam. — Lothaire mu je bilo samo
ime. Često se dešava da takvim ljudima ime služi kao umjetnički nadimak. Recite mi, Mr. Treskowe,
možete li se prisjetiti njegova imena i prezimena?

Zvao se ,zvao se,

hm, kako li se samo

zvao? Bilo je to pravo francusko ime, a kada ah,

sada sam ga se sjetio! Zvao se Lothaire Thibaut i

sto mu gromova. Eto to je taj Tibo za kojim se tako dugo uzaludno tragalo, kako sam to maloprije
čuo!

Da, evo nam rješenja! Taka je muž, a wete je žena. Thibaut-taka i Thibaut-wete su gospodin i gospođa
Thibaut. Vračeva žena govorila je kad je spominjala svoje ime i prezime: Tibo-wete-elen. A šta znači
Elen? Nasludujem.

Da se time ne misli na žensko ime Ellen?

Mogude. Ako vračeva žena u svom ludilu nije sebe zamijenila s drugom osobom, ved je zaista Tibaut --
wete Ellen, tada je pokrštena Indijanka iz plemena Moquija.

Zašto iz plemena Moquija?

Zato što govori o svom Wawa, to je brat Derrick. Taka, Wete i Wawa su međutim riječi iz jezika
Moquija. Tibaut-taka bio je čuven opsjenar i nestao među Indijancima jer se među bijelcima više nije
smio nigdje da pokaže. Tom vještom »escamoteuru« nije bilo teško da postane vrač Crvenokož aca i
da stekne velik ugled.

82

Ali boja, boja kože Indijanca?

Pshaw! To je za takvog umjetnika prava sitnica. Ja sam sada gotovo uvjeren da Tibo-taka i Tibo--wete
nisu muž i žena. A ako su to zaista, onda bih mogao tvrditi da Apanatschka nije njihov sin, a p ogotovo
ne sin tog opsjenara koji se prema njemu nije nikad ponio kao prema sinu.

Komanč je sa najvedom pažnjom pratio naše zaključke. Samo se po sebi razumije da je za njega svaka
riječ bila od najvede važnosti. Na njegovom licu su se naizmjenično javljal i proturječni osjedaji. Manje
ga je dirnulo što mu vrač nije otac i što ga smatraju za razbojnika, a više što smo mu osporavali
majku. Vidio sam da mi je htio proturječiti, ali sam ga dobronamjerno upozorio da šuti i obratio se
ponovo Mattu Schahku:

— Poglavicu Osaga smo prekinuli u njegovu pričanju i molimo ga da ponovo nastavi. Bijelac, koji
se zvao Raller, nije se držao ugovora koji je s vama sklopio?

Nije. Bio je varalica kao i svi bljedoliki, izuzimajudi Olda Shatterhanda i samo još nekolicinu. Ratnici
Wasaija su međutim održali riječ. Otišli su do svojih spremišta u kojima su držali kože i krzna i donijeli
ih njemu u logor.

A gdje se to odigralo?

Kraj rijeke koju bijelci nazivaju Arkansas.

Ah! A kraj Arkansasa su Thibauta posljednji put vidjeli. Upadl jivo se slaže. Dali je bilo mnogo kožica?

Bilo je mnogo, vrlo mnogo paketa! Jedan veliki čamac bio je dupkom pun. Sagradili smo ga
bljedolikom od kolaca i krzna. Samo lisičjih krzna bilo je mnogo više od deset puta deset svježnjeva.
Svaki svežanj je vrijedio deset dolara ne računajudi u to i ostala krzna koja su zajedno još i više stajala.

Zar tako mnogo? On ih nije mogao daleko otpremiti, ved ih je ubrzo prodao. Kamo ih je htio
otpremiti?

U Fort Dođge.

O! To je bilo kraj Arkansasa gdje je stigao na veliku i vrlo prometnu Gimarron cestu. Tu je saobradaj
bio vrlo živ i tu je bilo uvijek trgovaca sa krznom koji su imali znatne svote i mogli su u svako doba da
plate takve iznose. No tu je bio i ovedi garnizon. Bila je velika drskost s njegove strane što se uopde
usudio da im se približi kada je učinio ovako veliku prevaru. S vaše strane je bilo veoma neoprezno
što ste mu tu robu povjerili. Vjerujem da ga niste pustili bez pratnje?

Old Shatterhand je pogodio. Bududi da je bio izaslanik velikog bijelog oca, smatrali smo da ne demo
biti neoprezni ako mu poklonimo svoje povjerenje. Morali smo mu vjerovati i imati povjerenja u
njega ved i zato što nas je lično zamolio da ga otpratimo do Fort Manna gdje je trebalo da primimo
protuvrijednost u robi.

Koliko ga je Osaga pratilo?

Šestorica. Ja sam lično među njima bio.

83

- Zar je u čamcu bilo mjesta za toliko osoba? Ne vjerujem!

Dvojicu je poveo u čamcu sa sobom da mu po¬mažu u veslanju. Ostala četvorica su morala da pođu
na konjima duž rijeke. Da bismo mogli pratiti njihov brzi čamac, bilo je potrebno da odaberemo
najbolje konje.

To je lukavo smišljeno. Ja sam naime uvjeren da je bacio oko i na te konje.

— Old Shatterhand je i ovoga puta tačno pogodio.

Bilo je to u ono vrijeme kada je vodostaj na rijeci bio vedi i njezino strujanje povoljno; zbog toga je i

čamac stigao dan prije u Fort nego mi na konjima.

Stigli smo kasno uveče i ušli u Fort pred samo zatvaranje kapije. Dvojicu smo ostavili napolju kraj
svojih konja. Tada se kapija zatvorila i nismo smjeli više izadi. Raller nam je dao da jedemo i uz to
toliko rakije koliko god smo htjeli. Pili smo dok nismo zaspali. Probudili smo se sutradan uveče.
Rallera više nije bilo. Onaj drugi bijelac sa svojom ženom i djetetom je bio nestao. Ni naših konja nije
više bilo, a s njima su nestala i oba ratnika koji su ih čuvali.

Kada smo se raspitivali, doznali smo da je Raller kožice još prije našeg dolaska prodao i da su mu
bile ispladene. Čim smo zaspali zbog djelovanja rakije, naredio je da se njemu i drugom bljedolikomsa
ženom i djetetom otvori kapija, i više ih nitko nije vidio.

Sada je ponovo pala nod te nismo mogli idi u potragu za njim. Bili smo veoma bijesni i zahtijevali smo
svoje

krzno koje se još nalazilo u čamcu kraj obale. Vojnici i ostali bljedoliki su nas ismijavali. Kada smo se
zbog toga još više razbjesnili, zatvorili su nas. Držali su nas tri dana bez jela i vode te nas onda pustili
na slobodu. Tragovi varalica se više nisu mogli vidjeti.

Mi smo unatoč tome tragali i pronašli u grmlju kraj rijeke leševe dvojice ratnika koji su čuvali konje.
Pro-

boli su ih izvan Forta nožem te ih odvukli onamo i sakrili.

Da li ste to ubistvo u Fortu prijavili?

Prijavili smo, ali nas nisu pustili unutra. Zaprijetili su nam da de nas ponovo zatvoriti ako se usudimo
da prekoračimo kapiju. Prinos od lova čitave jedne godine i cijelog jednog plemena bio je izgubljen.
To smo platili svojim konjima i dvojicom ratnika.

Umjesto da nam pruže zatraženu pomod, htjela je vlast bijelaca da nas uhvati. Raller, taj ubojica i
varalica, nije bio glasnik bijelog oca. Kako smo ostali bez konja i bili zatvoreni, nismo mogli da ga
gonimo i kaznimo. To je ta pravica bljedolikih koji govore o ljubavi, dobroti, miru i izmirenju, koji sebe
nazivaju kršdanima, a nas bezbožnicima! Sada zna Old Shatterhand sve što mu imam redi o Tibo-taki i
Tibo-wete. Kao bijelac morao sam se uzdržavati da dajem bilo kakav sud o tome što je ispričao, a
mogao sam mu dati samo neki opdeniti odgovor koji zapravo nije ništa kazivao:

84

Poglavica Osaga je upravo čuo da ja ni jednu rasu ne smatram za bolju od druge. Među svim
narodima i u svim zemljama postoje dobri i zli ljudi. Da li je Matto Schahko kasnije susreo onu
dvojicu?

Nisam. Odonda sam tek danas prvi put čuo imena Tibo-taka, i Tibo-wete. Za onim krezubim čovjekom
tragali smo neprestano na sve strane. Međutim, sva su naša raspitivanja i traženja bila uzaludna. U
međuvremenu prošlo je više od dvadeset ljeta i zima, pa smo prepostavljali da više nije u životu. Ako
ga smrt još nije ugrabila, zamolit du velikog Manitoua da nam ga preda u ruke, jer je Manitou dobar i
pravedan. Bljedoliki međutim to nisu, iako se smatraju za njegove ljubimce.

Nastala je duga stanka. Ni jedan od bijelaca nije imao što da kaže na optužbu Osage ili da je pobije.
Ako sam se ikada našao u neprilici, to je bilo onda kada sam bio prisiljen da šutke prelazim preko
prijekora upudenih bijelojrasi od pripadnika drugih na¬roda. Sve što bi se moglo redi u obranu ne bi
imalo uspjeha, barem u ovom času. U ovakvim de sluča¬jevima čovjek najbolje uraditi ako vlastitim
držanjem dokaže kako ovakve optužbe ne mogu da se odnose na njega samoga. Kad bi svaki čovjek
tako postupio, oni bi sigurno i ubrzo zašutjeli.

Apanatschku je od svih najviše dirnuo ovaj naš sada završeni razgovor. Vjerojatno je htio da postav i
mnogo pitanja i da dadne, mnogo odgovora. Dao sam mu mig i on je to pametno shvatio i šutio. Zbog
Matta Schahka nije bilo preporučljivo da se o njegovom

odnosu sa Tibo-takom još podrobnije raspravlja. Bio sam ionako veoma zadovoljan što se Osaga nije
sjetio da se raspituje o vezi između Tibo-take i vrača Komanča.

Što se Rallera, tog tobožnjeg izaslanika »velikog bijelog oca« tiče, budila se u meni slutnja koja mi se
još za sada činila dvojbenom. Čuvao sam se da o tome bilo što kažem, iako sam ved do sada iskusio da
sam tim naizgled neosnovanim slutnjama često pogodio pravu istinu.

Kada je Matto Schahko spomenuo da se Raller predstavio kao oficir, sjetio sam se 'generala'
Douglasa. Nije postojao neki određeni razlog da se ove dvije osobe dovedu u vezu. Obo jica su bili
razbojnici. Oni su na bespravan način prisvojili oficirski čin. To je bilo sve, ali još uvijek nedovoljno da
se pretpostavi kako je to jedna te ista osoba. U meni, u mojoj zamisli, ta su se dva lika sve više sli vala
i naposljetku više nisu bila dva, ved jedan jedini. Duševni život čovjeka obiluje tajanstvenim zakonima,
snagama i pojavama. Na njihova djelovanja često ne obradamo nikakvu pažnju. Ako je netko proveo
toliko vremena kraj knjiga i čeprkao po njima, ležao tolike nodi pod krovom prašume, ili pod vedrim
nebom u pustinji, u savani, i duboko ispitao svoj život, naučio je da sluša pobude i glas koji dolaze iz
dubine duše. On im rado ukazuje zasluženo povjerenje.

Što sam Olda Surehanda dovodio u neku vezu, i to u najtješnju vezu sa svim tim osobama, a i
okolnostima, bilo je samo po sebi razumljivo. Usvakom slučaju on je bio u središtu tajne i u njegovim
se rukama nalazio ključ a da sam za sada toga nije bio svjestan. Zbog toga sam i odlučio da svoju
slutnju zadržim za sebe, a da je tek nakon našeg susreta iskažem i riječima. Bili smo na putu kojim je i
on išao i morali smo ga vjerojatno uskoro sustidi.

Još dugo sam razmišljao o tome dok smo odlazili na počinak, a i kasnije sve dok nisam zaspao.
Slijededeg jutra, kada smo krenuli, one su se u meni učvrstile, i samo je još jedno pitanje trebalo
odgonetati: na koga su se odnosile riječi Wawa - Derrlck.

85

Kraj kroz koji smo sada prolazili bio je potpuno pust, bez ijednog stabla i grmlja. Nalazili smo se
između sjevernog i južnog pritoka Salamon gdje se prostirala prerija obrasla travom za bivole.
Popodne smo se približili južnom rukavu i ugledali jednog jedinog jahača koji je dolazio sa sjeverne
strane i na velikoj udaljenosti presijecao naš smjer. Smjesta smo se zaustavili i sjahali kako nas ne bi
mogao da ugleda. No on je nas međutim ved bio primijetio i usmjerio svoga konja prema nama. Zbog
toga smo opet uzjahali i krenuli mu u susret.

Kada smo se našli na takvoj udaljenosti da smo ga mogli jasno prepoznati, utvrdilo se da je to bio
bijelac. Trgnuo se i zaustavio vidjevši da se naša četa sastoji od ljudi dviju boja. To je moglo navesti
čovjeka da posumnja. S puškom 'na gotovs' gledao je u nas. Kada smo se našli na rastojanju od nekih
tridesetak konjskih dužina, podigao je pušku i pozvao nas da stanemo, inače de pucati. Ta je prijetnja
dobro došla našem debelom Hammerdullu. Usprkos prijetnji potjerao je svoju kobilu naprijed te se
nasmijao i dobacio strancu:

— Ne pravite glupe šale, Sire! Možda uobražavate da demo se uplašiti te vaše vrtne štrcaljke ?
Uklonite je i pokažite se dobrodudni kao što smo i mi!

Preko punačkog lica maloga preletio je ljubazan smiješak kojemu nije mogao odoljeti ni jahač, a ni
njegov konj, jer je i on veselo zarzao. Jahač je spustio svoju pušku i odgovorio:

Tu vam uslugu mogu učiniti. Uostalom, ja za sada, što se vas tiče, ništa ne uobražavam, ni dobro ni
loše, iako i sami morate uvidjeti da imam dovoljno razloga da u vas posumnjam.

Da posumnjate? A zašto?

Bijelci i Crvenokošci ne spadaju zajedno. A kada čovjek vidi da se te dvije boje odjednom slože, tada
obično mora da plati račun za tu predstavu.

Kakvo slaganje? Zar ne vidite da je jedan od Indijanaca zarobljen?

Utoliko gore što i onog drugog niste vezali kaiševima. Izgleda da je zarobljenik lijepak za koji ge čovjek
mora prilijepiti!

Da li dete ostati prilijepljeni ili ne, to nam je sasvim svejedno, ali odlijepiti se nedete. Želimo doznati
tko ste i kamo ste krenuli u šetnju sa svojim konjem po ovoj staroj preriji.

U šetnju? Hvala? Put koji sam prevalio nije bio ugodan. No prije nego vam bilo što saopdim, hodu da
znam tko ste!

O, tako! Spreman sam da vam pokorno budem na uzluzi! — Rukom je počeo da pokazuje na svakog
od nas, pa i na sebe, a zatim nastavio -

Ja sam car Brazilije, kao što ste to odmah primijetili na meni. Ovaj nesputani Indijanac jedan je od
sveta tri kralja s Istoka. Jedan je od njih, kao što vam je poznato, bio bijel, drugi crven, a tredi crn.
Ovaj ovdje de svakako biti drugi po redu. Čovjek s onom velikom i malom puškom — pri tome je

86

pokazao na mene — to je Bileam koji de vas sigurno vrlo brzo navesti da govorite. A bijelac do njega
— mislio je na Treskowa — to je začarani princ iz Maroka, a pored njega vidite njegovu dvorsku
budalu.

Kako je na riječi dvorska budala pokazao na Pitta Holbersa, ovaj mu je žustro upao u riječ:

Zatvori kljun, ti stara ptico sprdljivico! Ponašaš se kao da se nalaziš pred menažerijom pa pokazuješ
životinje strancu!

Bile životinje ili ne bile, to je svejedno. Misliš li možda, Pitte Holbersu, stari rakune, da sam mu morao
redi vaša imena? Ti tada ne poznaješ ni mene, a ni zakone Zapada. On je sam, mi smo čitava četa.
Prema tome on mora prvi da odgovori, a ne mi. A ako on to ne učini smjesta, stjerat du mu pušku u
tijelo ili du ga naprosto pregaziti konjem.

On je to naravno rekao samo u šali. Stranac je mogao to shvatiti kao šalu, ali nije morao. Bacio je
prezriv pogled na staru olinjalu Hammerdullovu kobilu, nasmijao se glasno i doviknuo:

— Dobro jutro! Zar da me ova koza paprenjača

pregazi! Ta bi se odmah sva prelomila. Pokušajte samo! Come on!

Debeljko je bio prilično samouvjeren, što se njegova konja tiče, i ništa ga nije moglo toliko razljutiti
koliko šala na račun njegove vanjštine. Tako je i sada bilo.

Njegova dobrog raspoloženja nestade, i tek što je stranac izrekao izazov, začuo se ljutit odgovor:

— Smjesta, smjesta! Go on!

Kobila je začula njoj poznatu riječ. Osjetila je stisak bedara i trzaj uzda i odmah je poslušala. Pojurila
je i naletjela na strančeva konja, što od nje ne bi očekivao nitko koji je nije poznavao. Konj se najprije
zateturao, a nakon drugog napada skljokao se na stražnje noge. Sve se to odigralo tako brzo i
neočekivano da jahač nije više imao vremena da pad izbjegne, pa je izgubio pod nogama uzengije i
izletio iz sedla. A sada je bio red na Dicku Hammerdullu da se smije! Razmahnuo je po zraku svojim
kratkim debelim rukama i uzviknuo:

— Dobar dan! Eno, pao je paprenjak! Samo da se

nije slomio! Zar to nije dobro izvela ta stara koza,

Pitte Holbersu, stari rakune?

Dugonja je odgovorio na svoj uobičajeni način:

Ako smatraš da je za to zavrijedila punu vredu zobi, tada si u pravu, dragi Diče.

Bilo zobi ili ne bilo, svejedno je. Ovdje na žalost ima da brsti samo travu!

Stranac je brzo ustao sa zemlje, podigao pušku koja mu je bila ispala iz ruke i ponovo zlovoljno s jeo u
sedlo. Da se ova gruba šala ne pretvori u zbilju, ja sam mu se sada obratio:

87

— Kao što vidite, čak se i najboljem kauboju može ponekad desiti da stranog konja potcjenjuje,
a svoga uzdiže. Čini mi se da ste se također i u jahačima prevarili. To što j e jedan Crvenokozac naš
zarobljenik nije razlog da nas smatrate za ljude kojima se ne smije vjerovati. Mi smo pošteni
Zapadnjaci.
Kako znamo da se tamo gore na sjeveru, otkuda ste vi došli, motaju skitnice, a kojih se želimo kloniti,
htjeli bismo ipak znati tko ste i šta ste.
Njegova oprema i odjeda kazivala mi je da je kauboj. Sada je bio spreman da mi odgovori:
Upravo zbog tih skitnica bio sam nepovjerljiv prema vama, a to moram i sada biti.
Hm, može biti! Nadam se da du odmah stedi vaše povjerenje ako vam spomenem ime Winnetou koje
vam možda nije nepoznato.
— Winnetou? Kome nije poznato to ime! "
— Da li znate kako je obično obučen i naoružan?
— Da.. Sav je u koži. Oko kukova nosi santillo debe, ima dugačku kosu i srebrom okovanu pušku
na...
Zastao je. Ispitivački je pogledao jedan časak Apača te rukom lupio po čelu i rekao:
— Gdje su samo bile moje oči! Pa to je on lično,
taj slavni poglavica Apača! Sada je sve u redu. Za vas ostale nije mi stalo tko ste. U društvu u kojem
se nalazi Winnetou vlada samo poštenje i nema manguparija. Sada znam da vam smijem redi sve što
želite znati. Ja sam naime zaposlen na Harbourovoj farmi i zovem se Bell.
Gdje je ta farma?
Od ovoga mjesta dvije milje južno.
— Mora da je nedavno osnovana. Ranije ondje nije
bilo ni jedne farme.
To je tačno. Harbour je osnovan tek pred dvije godine.
Mora da je hrabar čovjek koji je farmu osnovao jer se usudio nastaniti u ovoj osamljenosti.
I to je tačno. Mi se ne bojimo. S Indijancima smo do sada izlazili na kraj, no stvar sa skitnicama je
ozbiljnija. Kada smo doznali da se gore na North-- Forku mota takva rulja, odjahao sam da doznam
šta namjeravaju. Sada znam da se nemamo čega bojati jer su oko bacili na Nebrasku. Namjeravate li
još danas dalje, Messieurs?
Jahat demo još čitav sat dok ne nađemo dobro mjesto da se ulogorimo.

88

Zar ne biste radije svratili na našu farmu nego da ostanete pod vedrim nebom?

Ne poznajemo vlasnika.

Velim vam da je to džentlmen od glave do pete, a uz to još i veliki obožavalac Winnetoua, koga je ved
jednom bio vidio. Često je pričao o njemu i o Oldu Shatterhandu, koji su sa svoja dva divna vranca...

I opet je zastao i pogledao u moga konja, jer do sada na njega izgleda nije bio obratio pažnju, te je
brzim i radosnim glasom nastavio:

Ja ovdje govorim o Oldu Shatterhandu, a ispred mene je vranac koji je sličan Winnetouovu kao jaje
jajetu. U vas su dvije puške, Sire. Uostalom, da nije to puška protiv medvjeda i brzometka? Da niste
možda vi Old Shatterhand?

Pogodili ste!

Tada, Sire, tada mi morate ispuniti molbu i podi sa mnom do Harboura! Ni sami ne znate kakvo dete
veselje prirediti njemu kao i njegovim ljudima! Nodenje na farmi je svakako prijatnije nego na
otvo¬renoj preriji,i to još pod vedrim nebom. Za vaše konje de se nadi dobra hrana koja im je
vjerojatno i potrebna, a vi, vi dete biti bolje ugošdeni kod njega no što vam savana može pružiti.

Čovjek je molio tako svesrdno. Njegov poziv je bio iskren, a isto tako bio je u pravu. Našim konjima je
bila potrebna snažna zrnata hrana, a nama je farma pružala mogudnost da svoju zalihu koja nam je
ved bila na izmaku ponovo obnovimo. Winnetoua sam upitno pogledao kako bih doznao šta on misli.
Spustio je časkom vjeđe u znak odgovora, a zatim svoj pogled usmjerio na Osagu. Razumio sam taj
nijemi znak koji je ipak mnogo govorio te rekoh kauboju:

Vidite i sami da imamo zarobljenika. Nikako ne smije da nam umakne. Možemo li biti sigurni da se na
farmi nede ništa poduzeti da bude oslobođen?

To vam garantiram, Sire — odgovorio je, — on de kod nas biti isto tako siguran kao da je i u
podzemnoj tamnici nekog plemidkog zamka! Ako dođete, današnji de dan za Mr. Harboura biti
praznik.

Spremali smo se da napustimo mjesto na kojem smo se bili zaustavili. Matto Schahkove noge bile su
privezane za konja, a rukama je mogao konjem da upravlja jer su mu bile slobodne. Zadržao je konja i
nije htio da nas slijedi. Kada smo ga upitali zašto to čini, objasnio nam je:

Poglavica Wasaija želi nešto da kaže Oldu Shatterhandu i Winnetouu prije no što krenemo dalje.

Neka govori! — pozvao sam ga.

Znam da mi ne želite skratiti život i da dete me opet pustiti na slobodu čim se budemo dovoljno
udarljili, kako ne bih mogao da odjurim svojim ratnicima i da vas gonim. Predao sam Numbeh -
grondehu zapovjedništvo nad sinovima Wasaija jer nisam želio da vas slijede . On je bio protiv borbe i
prepada na bljedolike. Bududi da sam mu predao zapovjedništvo i poručio mu da postupa po
vlastitom uvjerenju, vjerojatno je pogodio moju volju da prekinemo svako neprijateljstvo. Da li de Old
Shatterhand i Winnetou vjerovati mojim riječima?

89

Mi ti ne poklanjamo ni povjerenje a ni nepovjerenje. Iskušat demo te. Neprijatelj se ne pretvara tako
brzo u prijatelja!

Sada čujte što du vam još redi! Ako biste mi sada i pokloniti slobodu, ja vas ipak ne bih napustio.

Uff! — odgovorio je Winnetou.

Neka se samo čudi poglavica Apača. Ipak je tako kao što sam govorio: ja bih zaista jahao s vama i
dalje. Sinod je bilo govora o tome da je Tibo-taka sada vrač kod Naiinija. Tada sam šutio kako bih o
tome još razmišljao. Danas sam donio odluku: jahat du s vama i onda kada budem slobodan jer želim
da zado-bijem prijateljstvo Apanatschke, poglavice Komanča.

A zašto to?

Kada mi postane prijatelj, pomodi de mi da se dočepam vrača Naiinija.

Tada je Apanatschka podigao ruku u znak zakletve i rekao:

— Nikada to nedu učiniti, nikada!

Ispružio sam ruku prema njemu i viknuo istim glasom:

Ti deš to učiniti!

Nikada! — tvrdio je. — Mrzim ga, ali je on ipak moj otac!

Nije.

Tada je njegova žena moja majka!

Tko zna? Ti si oteto dijete. Tibo-taka i Etters su otmičari; u to sam siguran. Vjerujem da je Tibo--wete
sukrivac u otmici. Spreman sam da s tobom i poglavicom Osaga odem do Naiinija i da raskrinkam
vrača tih Indijanaca. Sada radije o tome nemojmo više govoriti, ved produžimo dalje!

Kauboj je stao na čelo kao vođa grupe, a mi smo ga slijedili. Ved nakon pola sata utvrdili smo da se
približavamo rijeci jer se ukazao sočni biljni svijet. Ukazalo se najprije rijetko grmlje i stabla, a zatim
gušde, među kojim su pasla goveda, konji i ovce. Ugledali smo čak i vede površine zasijane kukuruzom
kao i druga polja. Tada se pred nama ukazala zgrada koja nam je imala za ovu nod da pruži
gostoprimstvo.

Kada sam je ugledao, obuzelo me je neko neodređeno uzbuđenje i osjetio sam da bi bilo bolje da
okrenem natrag. Položaj joj je bio sličan Fennerovoj farmi, samo što je ležala mnogo više prema
zapadu i kraj druge rijeke. Na Fennerovoj farmi mi je prijetila smrt, a ovdje sam osjetio nešto što me
upozoravalo da ne kročim u kudu. Krivicu sam svalio na isti položaj farme. Kada je čovjek na nekom
mjestu doživio nešto neugodno, pa čak i preživio opasnost, a onda se nađe na mjestu koje je po svom
položaju slično prijašnjem, tada je potpuno shvatljivo da se zbog tih neugodnih sjedanja budi u
čovjeku osjedaj koji ga upozorava da se vrati.

Na te svoje osjedaje nisam se smio obazirati, pa čak ni govoriti o njima, ako nisam htio da se izložim
opasnosti da budem ismijan ili barem da mi se čude i odmahuju glavom. Kauboj Bell bio je odmakao

90

naprijed da prijavi naš dolazak, i zato smo našli vlasnika farme spremna za doček. Njegovu obitelj su
sačinjavali on, njegova žena, tri sina i dvije kderi, sve same snažne, mišidave prilike na kojima se
vidjelo da se ne boje ni nekoliko Indijanaca, a svakako i nisu imail zbog čega da ih se boje. Na njima se
vidjelo da smo im stvarno bili dobro došli. Njihova radost je bila iskrena. Za naš dolazak je saznala i
posluga koja je stajala pred kudom i bila radoznala da upozna slavnog poglavicu Apača.

Farma je sličila više haciendi na jugu, samo što je više bila građena od drveta. Kraj rijeke Salomon
kamenje predstavlja rijetkost. Ograda oko kude je bila napravljena od širokih i jakih visokih dasaka.
Ograđivala je veliki prostor, a na njegovu sjevernom kraju stajala je stambena zgrada. Na južnoj strani
se nalazilo krovište koje je služilo kao zaklon za stoku. Na ostalim dvjema stranama bile su smještene
jednostavne gazdinske zgrade i boravišta za poslugu i obične goste. Izvan ograde bilo je nekoliko
'korrala' za konje, goveda i ovce. Jedan od njih je bio određen samo za jahade konje Harbourove i za
članove njegove obitelji. Uovom zadnje spomenutom 'korralu' bili su smješteni i naši konji. Po želji
Winnetouovoji mojoj njih su čuvala dva stajska momka. Nismo ih smjeli izložiti opasnosti da budu
ukradeni, što nam je jedva uspjelo da spriječimo na Fennerovojfarmi. Stambena zgrada se sastojala
od tri prostorije. Dnevna soba zapremala je gotovo polovicu kude, i to cijelu prednju stranu. Imala je
tri prozora na kojima su bila staklena okna. Namještaj je bio jednostavan i masivan, izrađen
vlastoručno. Svuda naokolo po zidovima visili su lovački trofeji i oružje. Stražnji dio kude
zapremala je kuhinja i spavaonica koju su mislili da nama ustupe. Mi to nismo prihvatili i izjavili smo
da demo kasnije priledi kraj otvorenih prozora u dnevnoj sobi.

Nakon srdačnog dočeka i kada su sluge pred našim očima smjestile konje u spomenuti 'korral',
sigurnosti radi smatrali smo za potrebno da se raspitamo da li se na farmi osim njezinih stanovnika
nalaze još i koji drugi ljudi. Vlasnik nam je odgovorio:

Prije pola sata stigao je liječnik sa nekom bolesnicom koju mora da otprati do Fort Wallacea.

Odakle dolaze? — raspitivao sam se.

Iz Kansas-Citiyja. Boluje od neke neizlječive boljke i želi da se vrati svojima. Njezina bolest je neka vrst
raka i toliko joj je unakazila lice da nosi gustu koprenu. Stigli su bez pratnje na dva konja i s jednim
tovarnim konjem.

Taj liječnik je ili veoma smion ili veoma neoprezan čovjek. Sažaljevam tu damu što je toliki put morala
da prevali u sedlu. Postoje i druge mogudnosti.

To sam i ja govorio liječniku, međutim mi je odgovorio potpuno umjesno da je bio prisiljen poduzeti
ovakvo samotno putovanje jer ga je na žalost na to nagnala odvratna bolest njegove pacijentkinje.

Tome se, dakako ne može ništa primijetiti. Kada namjeravaju otidi?

— Sutra ujutro. Oboje su bili veoma umorni, na brzinu su nešto pojeli te se povukli u pomodnu zgradu
na spavanje. Njihove konje smo smjestili straga u dvorištu.

91

Kako ispred kude nije bilo nikakvih sjedala, pošli smo u sobu gdje su nas brzo ponudili dobrim jelom.
Domadin sa ženom kao i djeca morali su sjesti sa nama. Za vrijeme jela se razvio razgovor koji čovjek
obično zove razgovorom kraj logorske vatre. Poglavica Osaga je sjedio s nama, i to između Winnetoua
i mene, privremeno kao slobodan čovjek jer smo ga oslobodili svih veza. Primio je to ponosno, kao
znak našeg povjerenja, i bio nam zahvalan. Bio sam uvjeren da se nedemo pokajati zbog tih mjera s
kojima se, naravno, Treskow nije slagao.

Kada je napolju počeo da se spušta mrak, upalili su veliku svjetiljku koja je osvjetljavala čitavu
prostranu prostoriju. I kao što se svuda pri sjaju svjetiljki bude topli osjedaji i razvezuju jezici i
otvaraju usta, tako je i naš razgovor bivao sve živahniji. Prepričavali su se događaji i doživljaji koje čak
ni najduhovitiji pisac ne bi uspio da izmisli, jer je sam život uvijek bio i ostat de kao pjesnik s
najbujnijom maštom. Naročito nas je razveseljavao Dick Hammerdull svojim drastičnim opisima. No
to ipak nije moglo da ispuni veliku prazninu, na što su farmer i njegovi uzalud čekali: željeli su da i
Winnetou ispriča nešto iz svog života bogatog doživljajima. No tom šutljivom Apaču nije bilo ni na
kraj pameti da na sebe preuzme ulogu pripovjedača samo zato da bi druge zabavljao. On je bio čovjek
djela. Doduše, on je bio neobično darovit pripovjedač, no crpao je iz tog bogatog izvora samo onda
kada ga je na to gonila potreba i kada se radilo o nečemu što drugi nije mogao da izvede. Utakvim se
slučajevima njegov slikoviti, snažan govor, mogao da uporedi sa modnom i brzom rijekom kojoj se ne
može ništa da suprotstavi i obiljem svoje vode puni nezasitne kanale i preobražava pustinju u plodan i
bogat kraj.

Harbourovo pripovijedanje bilo je također veoma zanimljivo. Prijašnjih godina proputovao je mnoge
od Sjedinjenih Američkih Država. Doživio je mnogo neobičnih stvari i nakon dugog iščekivanja
konačno uspio u nekoj špekulaciji koja je, po mom mišljenju, bila sasvim poštena. Nakon toga bio je
toliko razuman da se okanio pustolovnog života, pokušao da se nastani bilo gdje i naposljetku, prije
dvije godine, osnovao je ovdje stalan dom kraj rijeke Salomon.

Najviše mi se dopala njegova otvorenost i čvrsta vjera koja je uvijek živjela u njemu i nije ga
napuštala. Isto tako mi se dopalo kod njega i to što nije prihvatio mišljenje koje u vezi s crvenom
rasom vlada u ovim krajevima. Naveo je bezbroj primjera o Crvenokošcima, kojih su karakteri i nazori
mogli da posluže kao primjer svakom bijelcu. A kada je Treskow i unatoč tome tvrdio da su Ind ijanci
nesposobni za svaku civilizaciju, razbjesnio se i postavio mu pitanje koje je u svakom slučaju bilo
veoma ozbiljno:

— šta vi zapravo podrazumijevatepod civilizacijom? Ako vam je ona toliko poznata kao što se čini,
tada mi recite šta je ona dala Crvenokošcu! Navedite mi plodove kojima je taj tako civilizirani bijeli
kršdanin podario Indijanca! Pustitetu vašu civilizaciju koja se odražava samo pljačkom i kupa se u
tuđoj krvi! Mi ne želimo da se govori samo o crvenoj rasi, to nikako! Osvrnite se samo na sve
kontinente, ma kako se zvali! Vidjet dete da svuda vlada stalna pljačka, silovito otuđivanje država, i to
baš od strane onih koji su najviše civilizirani među civiliziranima. Namede se tuđa vlast, uništavaju se
nacije i milijunima i milijunima ljudi osporavaju se njihova iskonska prava. Ako ste valjan čovjek, a za
takvog se svakako i smatrate, tada ne smijete suditi po nazorima onih koji osvajaju, ved po
mišljenjima i osjedajima onih koji su pobijeđeni, potlačeni i podjarmljeni. I ako mi mislite odgo voriti
da je od postanka svijeta uvijek bilo osvajača i osnivača novih država, tada du vam odgovoriti da su to
bili Grci, Rimljani, Perzijanci, Mongoli, Huni, dakle pogani kojima nisu bile poznate riječi: 'ljubi

92

bližnjega svoga!' Vaše jedino oružje treba da je ljubav, a na vašoj zastavi morala bi biti samo jedna
riječ: izmirenje. Kao što je postojao čovjek koji je pronašao prvo ubilačko oružje, bit de također
jednom jedan koji de svojim pesnicama prelomiti posljednje.

Ali koliko vremena ima da prođe dok se to ne ostvari? Ponavljam vam još jednom: nemojte mi više
nikako govoriti o vašoj civilizaciji sve dotle dok se čelikom i željezom prolijeva ljudska krv kao i
prahom i olovom!

Valjani farmer zavalio se u svoju stolicu i zašutio. Nitko se nije usudio da išta protuslovi. Taj inače
toliko uzdržljivi Winnetou prvi je prekinuo tajac. Pružio je svoju ruku prema Harbourovoj, srdačno mu
je stisnuo i rekao:

Moj bijeli brat je govorio tačno one riječi koje se u mojoj duši mogu čitati. Njegov govor je bio govor
pravog poštenog čovjeka. Iz kojih je izvora crpao misli koje se na žalost mogu nadi samo kod malog
broja bljedolikih? Molim ga da mi to saopdi!

To vrelo nije izviralo iz srca bijelog, ved crvenog čovjeka koji je bio veliki propovjednik prijateljstva
među ljudima. Od svih bijelih učitelja i govornika koje sam slušao ne može se nijedan s njime
usporediti. Prvi put sam ga sreo s one strane Mogollon brda, kraj Rio Puercoa. Navajosi su me uhvatili
i odredili da me stave na muke. Tada se među njima pojavio on i održao tako snažan govor da su me
pustili na slobodu još prije no što je završio zadnju riječ. Bio je snažnog duha, a i tjelesno pravi Goli jat
koji se nije bojao ni samog sivog medvjeda.

Uff! To nije bio nitko drugi nego I - kwehtsi'pa!

Nije. Bit de da se poglavica Apača prevario. Navajosi su ga zvali Siks-sas.

To je jedno te isto ime. On je po porijeklu bio Moqui, a ta dva imena u oba jezika znače isto, naime
'Veliki prijatelj'. Bijelci u New-Mexiku i ljudi koji su govorili španjolskim jezikom zvali su ga Padre
Diterico.

To je tačno; to je tačno! Dakle Winnetou ga je također poznavao?

— Nije. Međutim Intschu-tschuna, moj otac, bio mu je prijatelj i često mi je o njemu pričao.
Njegova duša je pripadala velikom, dobrom Manitouu, njegovo srce podjarmljenim ljudima, a
njegova ruka svakom bijelom ili crvenom čovjeku koji je bio u opasnosti ili mu je bila potrebna
pomod. Iz njegovih očiju strujala je samo ljubav. Njegovim se riječima nije mogao nitko suprotstaviti,
a sve njegove misli bile su usmjerene samo na to da oko sebe širi sredu i dobrobit. Imao je dvije
neobično lijepe sestre i mnogi i mnogi ratnici izlagali su svoje živote da osvoje njihovu ljubav. No to je
bilo uzalud. Starija se zvala Tahua (Sunce), a mlađa Tokbela (Nebo). Najednom su obadvije nestale sa
svojim bratom a da nitko nije znao kamo i nitko ih više nikada nije vidio.

Nitko, zbilja? — upita farmer.

Nitko! — odgovori Winnetou. — Sa 'Nebom' i 'Suncem' nestale su sve nade crvenih ratnika, a sa I-
kwehtsi 'paom nestao je čovjek kakav se između dva mora više ne može nadi. On je mome ocu,
Intschu-tschuna, bio prijatelji brat i vjeran savjetnik. Ovaj ga je duboko skrivao u svom srcu i mnogo

93

bi bio dao, pa čak i izložio svoj život, da dozna kakva je nesreda zadesila to troje, jer tome ne može
biti ni¬kakav drugi uzrok osim nesrede što su nestali i nikada se više nisu pojavili.

Farmer je s velikom i neobičnom pažnjom pratio riječi Winnetoua. Sada je upitao:

Ako je prijašnji poglavica Apača bio spreman na tako veliku žrtvu, da li bi i sadašnji bio također
spreman?

Da, spreman sam da djelujem u ime i u duhu svoga oca čija je duša voljela 'Velikoga prijatelja'.

Divan je i sretan slučaj koji vas je danas k meni doveo. Ja vam, naime, mogu dati obavještenja.

Da bih mogao opisati ogromno djelovanje tih riječi, potrebno je samo redi da Winnetou, taj uzor
mirnog i discipliniranog čovjeka, nije samo ustao sa svoje stolice ved naprosto odskočio, kao da je
opruga izbacila, i bez daha uzviknuo:

Da mi date obavještenja? O I - Kwehtsik'au, o Padre Diteriku,za koga smo vjerovali da je izgubljen?
Zar je istina? Zar je mogude? Mora da je neka zabuna ili pak zabluda!

Nije nikakva zabluda. Mogu vam dati sigurno obavještenje, ali vas na žalost nede mnogo obradovati
kao što bih želio. On više nije na životu.

Uff! Zar je mrtav?

Ubili su ga. Inače mi nije ništa poznato o tome što se dogodilo u vremenu između njegovog nestanka i
smrti. Ja vam čak ne mogu redi ni kako je bio ubijen ni tko je ubica.

Te su riječi ostavile dubok dojam na Winnetoua. Njegovim je tijelom prošao snažan trzaj i dugačka,
bujna kosa, koja mu je inače padala preko ramena, uzvila se i prekrila mu lice kao koprena.

— Uff, uff! — začulo se iza koprene. — Ubili su

ga, ubili! Ubica nam je oduzeo dragocjeni život I -kvehtsi 'paa! Dokaži!

Apač je rukama ponovo prebacio svoju kosu. Iz njegovih očiju su sijevale munje, a usne su mu bile
rastvorene kao da želi svaku farmerovu riječ naprosto progutati.

— Vidio sam mu grob — rekao je ovaj. — Saslušajte me!

Winnetou se polako ponovo spustio na svoju stolicu te glasno i duboko uzdahnuo.

Harbour je otpio gutljaj iz svoje čajne šalice koja je pred njim stajala te je stao da se raspituje:

Da li je poglavica Apača kada bio gore u San-Louis parku i da li poznaje kraj koji se zove Foam--
Cascade?

Da.

Da li poznaje onaj po život opasan brdski puteljak koji odande vodi prema Devils - Headu?

Ne poznajem ni put ni Devils - Head, ali du ih svakako pronadi. Howgh!

94

Na tom sam mjestu stvorio odluku da se odreknem Divljeg zapada i divljeg života. Bio sam oženjen, a
imao sam ved i dvojicu najstarijih dječaka koji su onda naravno bili posve beznačajni maleni dječaci.
Mi smo dosta dobro živjeli, no koga je život Zapada jednom zgrabio, toga ne napušta tako lako, i to je
uslovilo da sam ženu i djecu ostavio — hvala bogu, bilo je to posljednji put. Priključio sam se
nekolicini ljudi koji su namjeravali podi gore za Kolorado da ondje kopaju zlato. Sretno smo stigli
onamo. No što smo se više udaljavali, to sam jače čeznuo za svojom ženom i djecom. Uvidio sam da
nije svejedno da li se čovjek po tim brdima penje kao samac ili kao oženjen i izlaže bezbrojnim
opasnostima. Upočetku nas je bilo četvorica. Tamo smo stigli samo trojica jer nas je jedan iz
malodušnosti napustio ved na samom podnožju šuma. Nedu da odugovlačim svojim pričanjem, bit du
kratak. Tražili smo s neoposivim naporom i odricanjem više od dva mjeseca a da nismo našli ni traga
zlatu. Tada se naš najbolji kopač survao s jedne litice i slomio vrat. Sada smo ostali samo dvojica i bili
smo uvjereni da demo uspjeti još manje no prije, to znači: ranije ništa, a sada vjerojatno baš ništa. To
se stvarno i obistinilo. Sreda nas nije poslužila u lovu i mnogo smo gladovali. Naša su se odijela
istrgala, a čizme nam spale s nogu. Svuda oko nas samo jad, što se ni u knjizi ne može bolje prikazati.
Ja sam malaksao, moj drug još i više, pa se naposljetku i razbolio. To je bilo vrlo loše po njega jer ga je
stajalo života. Kiša je padala nekoliko dana, a mi smo morali da pregazimo neki planinski potok koji je
opasno nabujao. Htio sam da pričekam dok se ne smiri. On je međutim vjerovao da demo ga sretno
prijedi i morao sam da ga zadovoljim. Voda ga je odnijela sa sobom. Nakon dugog traganja pronašao
sam ga udavljena i razmrskana duboko dolje na dnu. Sahranio sam ga, kao što smo sahranili i onog
drugog: tri stope duboko i pokrio ga hladnom zemljom i ispratio toplim osjedajima. Tada sam ostao
potpuno sam i nisam imao drugog izbora ved da onako napola golih nogu, punih rana i ozljeda,
ponovo krenem svome domu. Snage su me napuštale i samo sam se sporo kretao naprijed, a kada
sam nakon nekoliko dana stigao do Devils --Heada, bio sam potpuno iscrpen. Ondje još nikada nisam
bio, međutim sam znao da je to ono mjesto. Oblik litica je naime toliko sličan đavolskoj glavi kao da je
na tom mjestu sam sotona poslužio kao model nekome kiparu. Bacio sam se u vlažnu maho¬vinu i
najradije bih bio zaplakao. Vode je dakako bilo, ali nisam imao ništa da pojedem jer se obarač na
mojoj pušci bio prelomio. Nisam mogao da ulovim kakvu divljač i ved dva dana ni sam ni jedan zalogaj
stavio u usta. Svega me obuzela klonulost, sklopio sam oči da spavam, a možda da se više nikada ne
probudim.

Međutim, ja sam ih još jednom i protiv svoje volje otvorio. Umeđuvremenu sam se okrenuo na bok i
moj umoran pogled se zaustavio na nekom drugom mjestu litice. Ugledao sam neka slova koja su bila
urezana nožem ili nekim sličnim oružjem. To me je opet dovelo k svijesti. Učinilo mi se kao da mi se
najednom ponovo vrada snaga. Ustao sam, otišao onamo da pročitam slova. Sada sam utv rdio da to
nisu bila samo slova ved i neke figure. Za neke nisam znao što znače, no bile su to ljudske figure koje
su se nalazile iznad, desno i lijevo od križa uklesanog u stijenu. Ispod križa moglo se jasno pročitati:
Na ovom je mjestu j.B. ubio Padre Diterika iz osvete zbog svog brata E.B.“Ispod toga bilo je uklesano
sunce, a s njegove lijeve strane slovo E, a s desne B.

Kada ;je pripovjedač stigao do ovoga dijela Priče, prekinuo ga je winnetou:

Poznaje li moj brat Harbour možda nekog čovjeka čije ime počinje slovom J. B.?

Takvih ljudi ima vjerojatno na tisude, ne poznajem ni jednoga.

Gdje je bio taj grob? Nije valjda u tvrdoj stijeni!

95

Nije ved sasvim do nje. Humak je bio obrastao mahovinom i učinilo mi se da se netko brine « njemu.

Zar tamo gore u onoj samotinji? Uff! " —To još i nije toliko čudnovato. Neshvatljivije je bilo ono što
mi se tada dogodilo. Možete i sami zamisliti,Messieurs kako mi je bilo pri duši kada sam ondje tako
neočekivano naišao na grob ovog Čovjeka . Moja se slabost udvostručila, kriknuo sam i onesvijestio
se. Prošao je skoro čitav dan dok se nisam osvijestio, jer je upravo bilo prijepodne slijedečeg dana. Od
iznemoglosti i gladi jedva sam stajao na nogama. Odvukao sam se do obližnjeg izvora i pio. Tada sam
se zavukao u grmlje gdje sam na sredu pronašao nekoliko jestivih gljiva koje sam pojeo prijesne. Tada
sam ponovo zaspao. Kada sam se opet probudio, približavalo se veče . Pokraj mene ležala je polovica
ispečene brdske ovce. Tko ju je ostavio? To nije bilo neko beznačajno pitanje. Međutim, ja o tome
nisam mnogo razbijao glavu, ved se prihvatio jela i jeo,jeo i jeo dok nisam bio potpuno sit i ponovo
zaspao. Tek sam se slijededeg jutra probudio okrijepljen. Ostatak mesa još je ležao kraj mene. Sakrio
sam ga i krenuo u traganje za dobročiniteljem. Nisam naišao ni na kakav trag, a i svaki moj zov bio je
uzaludan. Tada sam se vratio grobu, izvukao meso iz skrovišta i okrenuo putem koji vodi dolje za
Foam - Cascade. Put je veoma opasan. Sretno sam ga prevalio. Slijededeg dana, kada mi je meso ved
bilo na izmaku, susreo sam lovca koji me je prihvatio. Kako sam sišao s parka i stigao kudi, to je sada
sporedna stvar. Ispričao sam vam ono što je glavno. Poglavica Apača de vjerovati mojoj tvrdnji da je
Padre Diterico bio ubijen.

Winnetou je duboko pognuo glavu i podbočio je jednom rukom, te mu nisam mogao da sagledam
lice. No, kada ju je podigao, na njegovu licu još uvijek sam vidio izraz sumnje. Upitno me je pogledao.
Na te njegove nijeme riječi odgovorio sam:

Ne sumnjam nimalo u to da je ubistvo zaista bilo izvršeno.

Onda moj brat Shatterhand vjeruje u onaj grob i u ona slova? — upitao je Apač.

Da. U onom grobu leži čovjek na koga misliš!

Znači da moj brat Shatterhand raspolaže sa još nekim vanrednim dokazima? Winnetou vidi u njemu
da misli i premišlja. Da li se to odnosi na grob u planini?

Da. Naš gostoljubivi Mr. Harbour mi je daleko više ispričao no što i sam sluti. Najzad sam pronašao
onog do sada uzalud traženog Wawa Derricka. To je I - kwehtsi'pa.

Uff!

Još i više deš se čuditi kada čuješ što du ti dalje redi. Tikbela, Padreova mlađa sestra, je Tibo-wete,
žena vrača Naiinija.

Uff!

A dalje ti mogu i to redi da Tahua, Padreova starija sestra, možda čak još živi.

Tvoje misli čuda stvaraju; one uskrsavaju mrtve!

Čuo si da je ispod nadgrobnih riječi bilo isklesano sunce. Starija se sestra zvala Tahua, to jest Sunce.
Ona je podigla grob i isklešala spomenik, znači da je još živjela kada je on bio ubijen.

96

— Uff! Ta misao je toliko jednostavna i ispravna te se i sam čudim što se nisam toga sjetio! A Tahua
— ona još živi — donijela je onu polovicu ispečene brdske ovce?

Da. Svaki darovatelj mesa koji nema veze sa grobom, ved sa ubistvom, vjerojatno bi se pokazao. Ovaj
se međutim nije pojavio, znači da je u nekakvom odnosu s ubijenim.

Moglo bi se pretpostaviti da je to bio i ubica jer se on nikako ne bi smio pokazati na mjestu zločina —
dodade Treskow. — Poznato je da mjesto zločina uvijek privlači ubicu.

Dozvoljavam. Međutim, darovatelj ili darovateljica mesa tim činom pokazuju da imaju samilosno srce
i da su milosrdni. Kako se te osobine slažu s onima koje se pripisuju ubici i koje su sasvim suprotne
prirode?

Znači da Old Shatterhand zbilja misli da je to bila Tahua? — javio se sada ponovo Winnetou. — Kakav
ju je razlog mogao nagnati na to da živi toliko vremena skrivena, pogotovo kada zna da u dalekoj
domovini ima mnogo prijatelja koji žale za njom?

To je možda tajna koju još ne mogu da odgonetam. To ne znači da postoji samo jedna. Upravo zato
što mjesto zločina stalno privlači ubicu, ona se drži tog mjesta da ga ondje dočeka! Možda se ona nije
vratila u domovinu još i zbog toga što joj to njezina obitelj nije dozvolila.

Obitelj? Smatra li moj brat da bi ona mogla biti udata?

Zašto ne? Ako je mlađa sestra žena jednog čovjeka, starija je to mogla biti ved i prije!

Da. Međutim postoje neke okolnosti koje se ne slažu sa vašim pretpostavkama, ma koliko bile
oštroumne — upade Treskow.

A koje su to?

Harbour je bio Padreov prijatelj. Poznavao je i njegovu sestru, a ona njega isto tako. Zar nije tako?

Da.

Kraj njegovog groba srušio se od gladi i nepoznata ruka mu je pružila meso. Da je to bila Tahua,
Padreova sestra, koja mu ga je dala, ona se pred njim, svojim prijateljem, ne bi skrivala, ved bi ga
naprotiv uzela pod svoju zaštitu i njegovala.

Ona se bojala da je Harbour ne prepozna, a željela je da tome izbjegne.

Ali jedna tako slabašna žena ne bi mogla tamo gore, u Rocky Mountainu, živjeti onako usamljenim
teškim i napuštenim životom!

Zar je sama gore? Zar baš u vezi s time ne postoji velika razlika između očvrsl e Indijanke i bijele žene?

To je tačno. Na svaki moj prigovor imate odgovor koji moram prihvatiti.

I unatoč tome manje se služim tvrdnjama, a više slutnjama. Naš cilj je do danas bio da stignemo do
Foam-Cascadea. Kada stignemo gore, posjetit demo grob, i tada de. se vjerojatno pokazati koja je od
mojih pretpostavki bila tačna, a koja netačna.

97

Da, posjetit demo grob — povlađivao mi je Winnetou. — Mi demo, a i moramo udi u trag ubistvu i
ubici, pa čak i nakon toliko vremena. Teško njemu kada ga budemo uhvatil i! Mom bratu
Shatterhandu nisam nikada protuslovio kada je bio blag u svojim postupcima. Ovdje, međutim, nedu
pokazati milosti!

Ove riječi su ponovo dokazivale kako je divan i neuporediv čovjek bio Winnetou. Bio je uvjeren da de
nakon više od dvadeset godina udi u trag ubici. Ja sam to od njega i očekivao, iako bi drugi preko toga
prešli smješkajudi se. Čak da se i sva traganja pokažu uzaludna, otvaranje groba bi moglo biti neki
putokaz. Sredom, mogao sam ved sada da poduprem njegove namjere te sam rekao:

čak sam i ja u tom slučaju spreman da se što strože postupa. Čvrsto sam uvjeren da nam posjet groba
nede biti uzaludan. Jedan od ubica je ved krenuo gore.

Uff! Tko je to?

Douglas, takozvani general.

Uff, uff! Zar je i taj čovjek sukrivac u tom ubistvu? Kako je Old Shatterhand došao na tu misao?

Vjerojatno dete se još sjedati da je 'general' ranije na Helmersovojfarmi izgubio prsten koji su meni
predali. Nataknuo sam ga na svoj prst i nosim ga još i danas. Sada sam ga skinuo i pružio ga Apaču s
ovim riječima:

— Ovaj prsten je mom bratu poznat još sa Helmers Homea. Neka malo pogleda slova na unutar¬

njoj strani.

Uzeo je prsten, razgledao ga i vidio na njemu E.B. 5. VIII. 1842. Tada ga je dao farmeru i rekao:

— Dobro bi bilo da naš brat Harbour ove znakove

uporedi s onima na stijeni groba pa da se uvjeri da

smo ved sada u tragu ubicama!

Oslovijeni je prihvatio taj poziv i uzviknuo:

— AH devils! To su ista ona slova E.B. koja sam

tamo na onoj stijeni čak i na dva mjesta pronašao!

A ime ubice počinjalo je također slovom B, koje je

doduše imalo još jedno...

Nisam čuo što je dalje govorio jer je moju pažnju privuklo nešto sasvim drugo. Farmer je sjedio
nasuprot meni, naime pred jednim prozorom. Kako sam u njega gledao, moj pogled je obuhvatio i
prozor. Ugledao sam glavu nekog čovjeka koji je napolju stajao i gledao unutra. Koža njegova lica bila
je svijetla kao u bijelca i lice mi se učinilo poznatim. Tog sam čovjeka sigurno ved jednom vidio, jedino
se nisam odmah sjetio gdje je to bilo. Upravo sam prisutne htio da upozorim na nepoznatog

98

prisluškivača, kada je Matto Schahko, koji je do mene sjedio, hitro podigao ruku i viknuo da je sve
odzvanjalo:

— Tibo-taka! Vani pred prozorom stoji Tibo-taka!

Svi kojima je to ime bilo poznato skočili su na

noge. Da, bio je to vrač Naiinija! Njegovo lice danas nije bilo bakrene boje, ved svijetlo kao u bijelca.
To je bio i razlog što ga odmah nisam prepoznao. Takav neprijateljpred prozorom, a mi ovdje u sobi, i
svi jasno osvijetljeni! Sjetio sam se hica starog Wabblea na Fennerovoj farmi i viknuo sam:

— Ugasite brzo svjetlo! Mogao bi da puca!

Još nisam do kraja ni izrekao ovo upozorenje i ved se prozorsko okno rasprskalo, a u otvoru se
pojavila jedna puška. Jednim skokom otrčao sam do obližnjeg ugla vanjskog zida u zaklon. Tada je v ed
i zapraskao hitac koji je vjerojatno bio meni namijenjen. Metak je prošao iznad moje stolice ravno u
zid kuhinje. Puška je bila brzo povučena. Odjurio sam do svjetiljke i ugasio je tako da je mrak
obuhvatio i vrata. Potrčao sam do njih, otvorio, izvukao iz opasača revolver i provirio napolje. Na
nebu se još nije pojavila ni jedna zvijezda. Napolju je vladao mrkli mrak i nije se nitko mogao vidjeti.
Nisam uspio ništa da čujem, jer su prisutni podigli neopisivu galamu, koju je Winnetou uzaludno
pokušavao da stiša. Prišao mi je, bacio brz pogled u tamnu nod te me pozvao:

— Ne smijemo ovdje ostati, pođimo dalje odavde!

Da je vrač bio pametan momak, ne bi napustio

svoje mjesto, ved mirno čekao da se pojavim na vratima pa da tada opali drugi hitac. Ovako je on ved
nakon prvog promašenog hica pobjegao. Kada smo se Winnetou i ja brzim trkom udaljili od kude i
galama nam više nije mogla da smeta, legli smo na zemlju, pribljubili uho uz tlo i oslušnuli. Jasno smo
razabrali brzi topot triju konja koji su se udaljivali od farme prema zapadu.

Tri konja? Znači da vrač nije bio sam na farmi? Kako je samo uspio da se sa dalekog juga probije čak
ovamo gore u Kansas, i to kroz područja neprijateljskih indijanskih plemena? Kakav li je uzrok i kakvu
li je svrhu mogao da ima taj daleki i težak put?

Bududi da sam bio naviknut da svaki događaj obuhvatim brzim a ipak temeljitim pogledom,kako bi
iza toga bez oklijevanja stvorio odluku, pa da na eventualne opasnosti budem ved unaprijed spreman,
sva sam ta kao i ostala pitanja brzo i još jednom razmotrio, a Winnetou je, čini mi se, to isto uradio. S
time je završio brzo kao i ja. Topot konjskih kopita još nije zamro, znači prošlo je samo nekoliko
časaka od početka do kraja našeg razmišljanja. Rekao je:

Tibo-taka se preobrazio u bljedolikog, u bijelog liječnika koji želi da odvede bolesnicu oboljelu od raka
gore za Fort Wallace. Šta veli na to moj brat Shatterhand?

Tačno si pogodio. Bolesna lady je Tibo-wete, njegova bar tjelesno zdrava žena, za koju govori da je
bolesna kako bi joj lice mogao velom da sakrije, i to zato da se ne vidi kako bijelac jaše sa crvenom
ženom. Oni naravno ne namjeravaju otidi za Fort Wal-lace, ved sa 'generalom' gore za Kolorado. Sa
ubicama demo se sastati gore kraj groba ubijenog. Dođi unutra da upitamo farmera!

99

Vratili smo se kudi. Svi koji su se nalazili u sobi bili su izašli napolje s oružjem u rukama.

Bio sam zadovoljan kada sam ustanovio da se Matto Schahko nalazi među našom grupom. Mogao je
iskoristiti priliku da pobjegne, Što to nije učinio, bio je siguran dokaz da je njegova namjera ozbiljna,
naime da dobrovoljno jaše s nama. Prišao sam mu i rekao:

Poglavica Osaga je od ovoga časa slobodan. Naša remenja nede se više dotadi njegovih udova, i sada
može da ode kamo god želi.

Ostat du s vama! — odgovorio je. — Trebalo je da me Apanatschka odvede do Tibo-take. Taj mi ni u
kom slučaju nede modi da umakne jer je osobno došao. Da li dete podi za njim?

Bezuvjetno! Zar si ga odmah prepoznao?

Da. Prepoznao bih ga i nakon tisudu ljeta. Šta li traži ovdje u Kansasu? Zašto se nodu prikrada ovoj
farmi?

— Nije se prikradao, ved kradomice otišao, i, razumije se, gromkim, no na sredu bezuspješnim hicem.
To du ti odmah i dokazati.

Da bih to učinio, obratio sam se farmeru koji se nalazio u mojoj blizini:

Da li je liječnik s onom bolesnom ženom još ovdje?

Nije — odgovorio je. — Kauboj Bell reče da je otišao.

Taj čovjek nije bio nikakav liječnik, ved vrač Naiinija, a ona žena je bila njegova squaw. Da li je netko
od vas govorio s onom ženom?

Nije. Ali ja sam čuo kada je govorila. Tražila je od onog tobožnjeg liječnika neki Myrtle - wreath. Tada
ju je brzo odveo iz sobice u sporednu zgradu.

Pa on je najprije namjeravao otidi. Kako je došao na tu misao da promijeni svoju odluku?

Tada je prišao kauboj i rekao:

U vezi s time mogu vam dati najpodrobnija obavještenja, Mr. Shatterhande. Stranac je ušao u
dvorište da pogleda svoje konje. Čuo je glasan smijeh u sobi u kojoj je Mr. Hammerdull upravo pričao
neku svoju veselu dogodovštinu, pa me je upitao tko su ti ljudi tamo unutra. Rekao s am mu, no
unatoč mraku primijetio sam da se uplašio. Zajedno smo pošli do pročelja kude, gdje je izdaleka
pogledao kroz prozor u sobu. Tada mi je u povjerenju saopdio, davši mi nekoliko dolara, da je ovdje
više nego suvišan. Rekao mi je da je prije kratkog vremena u Kansas-Citvju imao s vama neki proces u
vezi s nekim novcem koji je dobio, te da ste se vi zbog toga zakleli da dete se krvavo osvetiti. Zato i
misli da mu ovdje život nije siguran pa de se radije potajice udaljiti. Bijednik je bio veoma ustraše n.
Bilo mi ga je žao i pomogao sam mu da se neopazice udalji iz kude i dvorišta. Otvorio sam mu plot iza
kude i propustio njega i ženu s tovarnim konjem. Mora da je sva tri konja privezao na prikladnoj
udaljenosti i tada se ponovo došuljao natrag.

100