Karl Maj - Old Surehand 2

Što se straže tiče, bila je organizirana na takav način kako se na Divljem zapadu još nikada nije
određivala: zarobljenici su morali da učestvuju u njoj. Sada smo imali okruglo šezdeset konja koje
smo morali tokom nodi da držimo na okupu. To su mogli da preuzmu Utasi. Svakog sata smo po
dvojicu odriješili i ponovo sputali. Za nas u tome nije bilo nikakve opasnosti. Oružja nisu imali, a kako
su znali da de ujutro opet biti na slobodi, to nismo od njih očekivali nikakvu neugodnost.
Kada su ostali drugovi legli na počinak, Old Surehand je sjeo do mene i rekao:
— Dozvolite da učestvujem u vašoj smjeni! Spavao sam čitavu nod i budan sam kao riba u rijeci.
Radost zbog našeg susreta me drži budnim. Mi smo doduše ved danas prije podne o koječemu
razgovarali, ali sasvim je drukčije kada je čovjek s vama nasamo. Vi ste bili kod Wallacea u Jefferson -
Citvju. Da li je još netko bio s vama kad ste bili kod njega?
— Nije. Sam sam bio — odgovorio sam.
— Da li ste mu bili gost?
— Trebalo je, ali sam odbio. .— Zašto?
— Jer bismo o vama vjerojatno više razgovarali no
što je to zapravo bilo potrebno. Nisam htio da od njega
doznajem više, ved samo vaš sadašnji cilj i put kojim
ste pošli.
— I vi ste jedino o tome razgovarali?
— Da.
— Zahvaljujem vam, Sire!
— Molim! Zar ste mogli pomisliti da du postavljati takva pitanja koja čovjek može da postavlja
samo u slučaju vaše smrti?
— Ne, nikako! Ali Wallace je prema vama mogao razotkriti svoje srce. Iskusio sam to na samome
sebi.
— Uvjeravam vas da nije bilo ni jedne riječi koja bi, makar izdaleka, nagovještavala neku tajnu!
— Vjerujem vam, Mr. Shatterhande. Vjerujete mi, kada bih smio da govorim, vi biste bili prvi
kojemu bih se povjerio. Postoje međutim okolnosti koje me prisiljavaju da šutim.
— Znam da imate povjerenja u mene; ali bih unatoč tome dozvolio sebi jedno pitanje.
— Recite ga!
— Zar vi stvarno i bezuvjetno morate šutjeti?

251

— Za sada mi je zabranjeno da govorim, ali vjerojatno, mogu nastupiti takve okolnosti koje de mi
dozvoliti.

— Hm! Osjedam se skoro obaveznim da vam nešto primijetim: doživio sam ved takve slučajeve u
kojima je iznuđena šutnja, pogotovo šutnja na časnu riječ, bila grijeh, zločin. Nadam se da vaša
uzdržljivost ne spada u ove slučajeve?

— Ne; čist sam i slobodan od svake krivice.

— Da li je vaš sadašnji put u vezi s tom tajnom?

— Sva su moja putovanja u vezi s njome.

— Nasludujem: vi tražite nešto, vi tražite nekoga; želite da rasvijetlite nešto što je još obavljeno
mrakom. Sjetite se samo koliko sam mnogo krstario Sjedinjenim Državama i Divljim zapadom! Zar ne
bi bilo mogude da sam upravo ja doznao nešto važno za vas i da bih vam ja mogao dati uputu kada
biste samo nešto nagovijestili?

— Ne, to se ne da ni zamisliti, Mr. Shatterhande. Ono što mi tište srce, toliko je daleko od vas i
ne bi vas nikada moglo dirnuti.

— Da me nikada ne dirne? Well! A kada bi ipak bilo obrnuto i kad bih ja u to dirnuo?!

— To nije slučaj. Vjerujte mi, to nije slučaj!

— A ipak bih vam tako rado pomogao da se oslobodite tereta koji vas tišti!

Tada se brzo povukao od mene i rekao skoro reskim glasom:

— Teret? Mr. Shatterhande, nikakav me teret ne tišti! Molim vas ne pokušavajte da prodrete u
moju nutrinu! Ionako vam nede uspjeti da me navedete da govorim!

— O, kakve riječi, dragi prijatelju! Nije mi uopde ni na kraj pameti da iz vas nešto izmamim,
čujte, da izmamim, nešto što želitei morate da zadržite za sebe! Govorio sam iz čistog saosjedanja, i
to od srca, a ne iz radoznalosti. Uvjeravam vas, a mislim da mi to možete vjerovati.

— Vjerujem. Sada sam se ipak umorio i želim ledi. Želim vam laku nod, Mr. Shatterhande!

— Laku nod!

Potražio je ugodno mjesto i ondje legao. Zar se on odjednom osjedao toliko umornim? Bio je
neraspolo-žen. Kako je baš on koji me je ipak morao dobro po¬znavati mogao moje iskreno
saosjedanje smatrati za nametljivo i odbaciti dobronamjernu spremnost da mu pomognem! Kao
muškarac bio sam u stanju da se uvrijedim, ali ono ljudsko u mojoj prirodi i moja stara, dobra narav
savladali su gorčinu koja je u meni rasla. Sretnim se čovjekom ne može nazvati onaj koj i u sebi nosi
tajne i zbog njih pati. Svaki nesretnikima pravo da ga poštedimo i da mu oprostimo. Prijateljevo oštro
odbijanje bilo je oprošteno.

Kada je moje stražarenje bilo pri kraju, pobrinuo sam se da izvršim smjenu dvojice Utaha na straži.
Tada sam probudio Apanatschku koji je poslije mene bio na redu. Bio sam umoran, no unatoč tome

252

sam još dugo razmišljao o otkrivanju tajne koja mi je bila zabranjena. Još i u prvom snu mislio sam na
kameniti grob u visokom gorju i čuo naricaljku žene koja dozivlje svoga Wawa Dericka. O tom sam
grobu sanjao kako se oko njega kredu prilike koje se bore, a kad sam se ujutro probudio, više se
nisam mogao sjetiti ni jedne od njih ...

OLD WABBLEOVA SMRT

Sada smo se nalazili visoko gore u samim Rocky-Mountains i jahali duž istočne strane Pah-savahre-
pa-yavha (Planina zelene vode). Prostrani krajolik u kojem smo se kretali poput patuljaka bio je
veličanstven i sav nas je opčinio. Gorostasni brdski masivi i goleti isticali su se ovdje bogatstvom boja.
Bili su to do neba visoki i na milje dugački granitni zidovi sa divno uobličenim bastionima koji su se
čovjeku činili nesavladivi. Kad god bi se okrenuli i pogledali natrag prema istoku, ugledali bismo
duboko, duboko pod nogama prostranu preriju sličnu beskonačno treperavom jezeru. Svuda oko nas
žuborili su potoci i pjenušali se kao rastopljeno srebro. Gospođa Flora, sva u zelenom, prefinjeno
iznijansiranom baršunu i okrunjena zlatom, gordo se dizala do uzvišenih međa i vrhova planine. Ovdje
su se nizale gigantske stjenovite terase, jedna iznad druge, obrasle ogromnim balzam — jelama.
Vladalo je vjerovanje da se tim terasama po nodi spuštaju brdski duhovi sa »krznom oko bedara i
vilama u šakama«. Na nekom drugom mjestu iznikao je čitav niz ogromnih stubova iz podnožja
osamljenog vladajudeg brdskog titana, iza čijih su šumskih kulisa sanjarile divne tajne gorja. Kroz
sivkasto--plave sumaglice iza jasno ocrtanih tamnih rubova prividno najviših vrhova probijale su se
srebrnaste i zlataste titrave tačkice, sjajne crte i trake kao da potječu od dijamanata. Možda su to
pozdravi iz svijeta bajki i čarobne onostrane zemlje, nedokučive smrtniku,ili se pak sunčevi zraci
odbijaju od dalekih, visokih brdskih vrhova sa kojima se planinski gorostas oko nas ne može da mjeri?

Prolazedi kroz svu tu ljepotu i krasotu, jahali smo naviše. Naš današnji cilj bio je Pahsavahre. To je ono
osamljeno jezero svijetlozelene boje, a o kojem bajke Indijanaca pričaju čudesne stvari. Ondje smo
namjeravali da prenodimo kako bismo se slijededeg jutra spustili u park San Louisa gdje sam se nadao
da de biti rasvijetljene mnoge tajne.

Ujutro nakon doživljaja u Dolini medvjeda, držedi svoju riječ, pustili smo na slobodu pedeset i tri
Indijanca iz plemena Capote-Utaha. Kako je Old Surehand sada bio među nama, nismo imali više
razloga da se naročito žurimo. Zbog toga i nismo prvi napustili taj park, ved čekali da oni najprije odu,
jer je uvijek zgodnije da se neprijateljski raspoloženi ljudi nalaze ispred, a ne iza leđa.

Njihovo raspoloženje prema nama bilo je neprijateljsko iako se nisu mogli potužiti na naše
postupanje. Nikome nije dirnuta ni dlaka na glavi, a niti smo koga vrijeđali riječima. I unatoč tome
rekao je poglavica, dok smo ga ujutro oslobađali spona:

— Old Surehand je govorio sinod da s nama zapravo nije izravnao račune. On se izjasnio
naopako jer mi još nismo s njime gotovi. Ubio je dvojicu ratnika.

— Za uzvrat vam je donio četiri kože — odvratio je Winnetou.

— Mi ih nismo primili!

— Možete ih uzeti!

253

— Sada kada ste im odrezali uši i pandže? Ne! Da smo ih i dobili, njemu bi ionako bio poklonjen
jedino život, a ne i sloboda. Mi ga moramo uhvatiti!

— Ako vam padne šaka, hodete li ga ubiti?

— Da, jer nismo primili kožice kojima bi iskupio svoj život. Među nama je opet krv. Zahtijevat
demo njegovu.

— Uff! Old Shatterhand i Winnetou su oduvijek bili prijatelji crvenih ljudi. Mi ni vama nismo
ništa učinili iako ste naši zarobljenici. Htjeli smo s vama da popušimo lulu mira prije no što se danas
rastanemo.

— Ne želim da vidim vaš kalumet!

— Onda ne samo u Oldu Surehandu gledate svog neprijatelja nego u svima nama?

— Da. Između nas i vas vladat de vječito neprijateljstvo!

— Neka bude po volji Tusahga Saritscha, poglavice Capote-Utaha. Winnetou, poglavica Apača,
ne boji se neprijatelja i nema običaj da silom iznudi nečije prijateljstvo. Neka se Utasi udalje!

— Da, neka odu ti glupani! — reče Hammerdull. — Uostalom, hvala im na njihovom
prijateljstvu, jer bi poslije toga odmah došlo i do bratimljenja sa njihove strane. Ja sam, međutim,
uvijek iskusio da se iza ponuđenog prijateljstva i bratstva obično krije neka želja. To je oduvijek bila
neoboriva istina. Zar nije tako, Pitte Holbersu, stari rakune?

— Nije — odgovori dugonja.

— Šta? Ti se sa mnom ne slažeš? Možda znaš nekoga koji nije tako postupio?

— Da. To sam ja!

— Da, tačno; istina je! Ali ti si među njima jedini, zaista jedini, jer su svi ostali to činili!

Debeljuškasta stara šaljivčina je zaista imala pravo. Ta sam iskustva ved i sam bio stekao, jasno samo
među »bljedolikima«. Koliko li se puta ved događalo da mi je netko na riječima htio biti prijatelj, no,
ubrzo iza toga znala je uslijediti uvijek ona jednostrana i omiljena pojava koju je Hammerdull tako
dobro uočio kada je govorio da se iza bratstva obično krije neka želja. Indijanac za tu stvar nije
sposoban, dok prosječnom »bljedolikom« lako pada. Kao pisac svojih djela o tome bih mogao
napisati ne samo jednu ved tisudu riječi. Howgh!

Utasi su dakle otišli. Zapravo je bila grdna šteta što smo ta lijepa medvjeđa krzna morali ostaviti da
propadnu jer ih nismo mogli tegliti. A da ih opet priredimo i zakopamo kako bismo ih kasnije ponijeli
sa sobom, bio bi uzaludan posao, jer za sada još nismo znali kojim demo se putem vratiti. Tko zna
koliko je vec krzna i koliko koža propalo na Divljem zapadu na takav način!

Utahe nismo odmah u stopu slijedili jer bi to bilo pogrešno, ved smo utvrdili da su veoma žurno pošli,
tačno onim smjerom kojega se i mi moramo pridržavati. To za nas nije bio dobar predznak.

254

— Da ne misli možda Old Shatterhand da su naumili da nam se osvete? — upita me
Apanatschka.

— Mislim da je tako — odgovorih.

— Ali u tom slučaju ne bi smjeli da idu pred nama, ved bi morali da nas slijede.

— Oni de to ubrzo i uraditi. Kladim se da de se koristiti prvom prilikom kada im tragovi budu
nevidljivi.

Imao sam pravo. Slijedede nodi nadošlo je nevrijeme i potrajalo je do jutra. Kada smo iza toga počeli
da tragamo za njihovim stopama, ustanovili smo da ih je kiša sprala.

Tokom slijededa dva dana Old Surehand bio je neobično šutljiv, a naročito se klonio mene, ali nika ko
na neljubazan način. Znao sam da ga nije mučio neki probuđeni osjedaj protiv mene, ved sam
nasludivao da se u sebi bori da li da bude prema meni iskren ili da i dalje zadrži tajnu. Ja uopde nisam
ništa pridonio da okončam tu njegovu duševnu borbu bilo u jednom ili drugom pravcu. Bio je i sam
dovoljno jak da sa sobom raščisti. Konačno sam ustanovio da je moja šutnja djelovala. On je ipak
smatrao da je dužan da mi nešto kaže u vezi s našim posljednjim razgovorom. Jašudi neko vrijeme
pored mene, rekao je:

— Da vas nisam možda tokom našeg razgovora u parku nečim uvrijedio, Mr. Shatterhande?

— Niste, Mr. Surehande — odgovorih.

— Smatram da sam bio i odviše osoran!

— Niste. Umoran čovjek obično nije raspoložen za velike razgovore.

— Tako je. Odjednom me je bio svladao umor. Samo, molim vas, sjedate li se još našeg
razgovora tamo u Llano Estacađu?

— Da.

— Prije toga ste se s Oldom Wabbleom prepirali oko pitanja vjere?

— Sjedam se.

— Jeste li još i danas istog mišljenja kao one nodi?

— Apsolutno! Vi ste mi tada govorili da ste zbog nesretnih događaja izgubili svaku vjeru. Čini mi
se da čeznete za tim da okončate tu nesredu?

— Tačno! Kao prijatelj, vi se u mislima mučite kako da mi vratite mir koji sam izgubio!

— Šta bi vam mogle da koriste moje misli? Istinsko se prijateljstvo svjedoči djelom i budete li me
ikada u tom pogledu zatrebali, nije potrebno da me prije toga molite.

Naš razgovor je bio prekinut jer smo stigli do neke vode koja se bila ispriječila pred nama. Nije bila
duboka, ali bistra, te joj se i samo dno vidjelo. Primijetili smo otiske konjskih kopita, jedino se nije

255

dalo utvrditi koliko je konja bilo. Usvakom slučaju više nego četiri ili pet. Isto tako se nije moglo
ustanoviti ni vrijeme kada su otisci nastali jer je voda protjecala blagim padom, i za to kratko vrijeme
ih nije mogla da uništi. Od nastanka tih tragova mogli su da prođu i sati ili dani, ali i tjedni. Međutim,
oni su nas ipak uznemirili: od sada smo na svom putu obradali vedu pažnju na tragove nego do sada.

Ved smo iza sebe ostavili i kanjon i tjesnace, ali otkrili nismo ništa. Zašli smo u krupnogoricu koja je
bila veoma pogodna da se po njoj tragovi razmile i sigurno bi trebalo nekoliko dana da otkrijemo bilo
kakav trag.

Stigli smo sada do vrha Pah-savahre-payavha. Bio je obrastao krupnogoricom koja se nadvila nad
nama kao svod i kroz čije se guste grane jedva probijao tračak sunca. To je bila prašuma sjevera koja
je mogla da uspijeva na ovoj visini.

Satima i satima jahali smo stalno naviše pod ovim natkrovljem. Pod njim je počeo da se hvata mrak,
jer je iza planine ved sunce zašlo i morali smo potjerati konje kako bismo još prije nodi stigli do jezera
zvanog »Zelena vola«.

Najzad smo stigli gore. Sunce je ved bilo zašlo za planinu, ali je ipak bilo dovoljno vidljivo da pogledom
obuhvatimo jezero dokle nam je oko dosezalo, Rekao sam, dokle nam je oko dosezalo, jer se
suprotna obala nije mogla da vidi. Jezero je bilo i odviše veliko. Ved je počeo da se hvata mrak pa
nismo mogli uočiti njegovu svijetlozelenu boju po kojoj je i dobilo ime, jer na jeziku Utaha Pah znači
»voda«, a »savahre« svijetlozeleno. Dokle god nam je pogled dopirao, bilo je svuda okruženo šumom.
Mi smo se nalazili na njegovom istočnom kraju. Južna mu je obala zaokretala u luku bez ijedne uvale,
dok je na njegovoj sjevernoj strani bio isturen širok poluotok obrastao gustom šumom. Da stignemo
do tog poluotoka, trebalo je još četvrt sata jahanja. Međutim nismo imali razloga da se ondje
ulogorimo te smo ostali gdje smo se i našli.

Hammerdull i Holbers su još dok je bilo vidljivo pošli brže-bolje da nakupe suvaraka. Kada su sakupili
dovoljno za čitavu nod, htjeli su da upale vatru. Apač im je to zabranio:

— Nemojte još sada! Vatra bi se odrazila daleko nad jezerom, a danas smo vidjeli tragove konjskih
kopita. Pokraj jezera bi lako mogli biti takvi ljudi koji za nas ne smiju da znaju. Počekat demo dok ne
padne mrak. Tada de se vidjeti hodemo li modi da zapalimo vatru i da tu ostanemo.

Pustili smo konje na slobodu, a mi polegosmo. Brzo se spustio mrak i smjesta se pokazalo kako
Winnetouov oprez nije bio bezrazložan jer je na obali poluotoka, koja je bila nasuprot nama,
zaplamsala vatra. Znači, ondje je bilo ljudi! Samo nekoliko časaka iza toga ugledali smo na istoj, strani
jezera drugu vatru, samo daleko, daleko niže, a moglo ju je da primijeti samo dobro izvježbano oko
jer smo je mi vidjeli kao malu tačku- Ljudi na poluotoku nisu mogli da primijete drugu vatru, isto kao
što ni oni drugi nisu mogli da njih primijete. Jedino smo mi vidjeli obje.

To nas je danas i prisililo da jedemo hladno meso. Mogli smo se doduše zavudi opet u šumu, pa
zapaliti vatru, ali tamo nije bilo hrane za konje. Kako nas je jedan od glavnih elemenata za sada
obmanuo, pokušali smo u naknadu da se bacimo drugom u zagrljaj, naime u vodu. Poslije ovog
kupanja morali smo doznati tko su ti ljudi koji su se ulogorili kraj obiju obala. Sasvim je razumljivo da
je za taj pothvat bio izabran Winnetou, a mene je uzeo kao pratioca tek onda kad sam ga uvjerio da
mi rana uopde ne smeta. Inače bi poveo Olda Surehanda.

256

Svoje smo puške predali drugovima i krenuli na put koji po nodi nije baš bio ugodan. Najprije smo
morali da zađemo u šumu, i to toliko duboko dokle je sezala šumarica. Potom smo ispruženih ruku
pipali pred sobom, obišli obalni zavoj i produžili sjevernom stranom jeze ra. Gotovo bih rekao da vlak
pilidar brže vozi nego što smo mi ovdje napredovali, jer je svakako bio prošao čitav sat dok nismo
stigli do poluotoka. Zaokrenuli smo ulijevo i pošli ravno prema njemu. Ubrzo smo osjetili miris dima i
kratko vrijeme nakon toga i vatru ugledasmo.

Legli srno i produžili puzedi po tlu. Poluotok je imao usjeklinu, mali zaljev na čijoj je unutarnjoj strani
gorjela vatra. Budemo li se probili malo više prema vanjskoj strani ruba uvale, nadi demo se ispred a
ne iza vatre i onih koji oko nje logoruju. Pokušali smo da to izvedemo, i odlično nam je uspjelo. Bilo je
ondje šaša u izobilju koji nam nije samo pružao zaklon ved i mekano, naravno, močvarno odmorište.

Oni koje smo tražili bili su sasvim blizu naših očiju. A koga smo ugledali? Ol da Wabblea sa skitnicama!

Njihovo prisustvo na tom mjestu nije bilo nikakvo čudo, ali smo se ipak osjedali iznenađeni. Zar se
među njima nalazi netko kojemu je put ovamo bio poznat? Naš boravak u kovačnici i Dolini medvjeda
pružio je tim ljudima prednost od nekoliko dana. Izgledalo je da su se sasvim dobro osjedali, sudedi
barem po njihovoj živosti. Svi su nam odreda bili poznati, sjedili su oko vatre i nijedan nije manjkao.
Jedan je od njih međutim ipak stajao uspravno, naslonjen na drvo — stari Wabble.

Ruku je nosio u zavoju načinjenom od komada krzna. Sama njegova vanjština mogla je čovjeka da
prestraši. Njegovo izduženo, mršavo tijelo bilo se još više utanjilo, a lice, koje je ved i prije bilo skoro
bez mesa, bilo je toliko upalo da je potpuno sličilo prednjojstrani mrtvačke glave. Njegova inače tako
njegovana bijela griva, a sada, naravno, prepolovljena, naprosto mu se lijepila, kako se obično kaže,
od prljavštine. Bio je sam kostur, a njegovo sasvim raskidano odijelo visilo je na njemu kao skupljene
prnje na metli. Uhrani sigurno nije oskudijevao. Prijelom na ruci bio je uzrok promjenama na njemu.
Bio je sav oslabio i jedva se držao uspravno. Čak i glas mu više nije bio onaj prijašnji. Zvučao je prazno
kao da prolazi kroz dimnjak, a podrhtavao je kao da ga trese groznica.

Govorio je upravo tada kada smo se bili smjestili u našem skrovištu. Bili smo dosta blizu da sve
čujemo, ali smo ipak morali jako paziti kako bismo ga razumjeli.

— Sjedaš li se još, ti ugursuze, na što si mi se bio zakleo na Helmers Homeu? — čuli smo ga kako
pita.

Primijetili smo da mu je pogled duboko upalih, bezizražajnih očiju bio usmjeren prema mjestu na
kojem smo ugledali na zemlji nešto dugačko, slično zavijenom paketu. Zar je ono čovjek? A ako jest,
tko je to mogao biti? Na Helmers Homeu? Da nije to možda nešto u vezi s našim doživljajem na onom
mjestu? Odgovora nije dobio, te je nastavio:

— Tvoju sam prijetnju zapamtio od riječi do riječi. Glasila je: »Čuvaj me se, pseto! Čim te budem
susreo, platit deš mi ove udarce životom. Zavjetujem se svim zakletvama kojima se čovjek može
zakleti!«

Nadam se da ove riječi nisi zaboravio!

O, te su se riječi mogle ticati jedino »generala«! Znači da je bio uhvaden, ovdje uhvaden, i uhvaden od
Olda Wabblea! Bit de krenuo sam ovamo jer siledžije nisu mogle da pođu s njime. Pao je u ruke

257

starom »kralju kauboja«. To je bilo veoma važno za nas. Winnetou mi je to isto dao na znanje
trostrukim tihim »ufi, uff, uff!«

— Nisam ih zaboravio! — odgovorio je tada bijesno »general«. — Tukao si me!

— Da, dao sam ti pedeset dobrih, poštenih udaraca! I danas ne žalim jer si me izdao Oldu
Shatterhandu i Winnetouu i rekao im da sam i ja učestvovao u krađi pušaka. Dakle, ti se želiš osvetiti,
momče, i skratiti mi život? — Da, da, to du i uraditi!

— Samo ne tako brzo kao što misliš! Najprije sam ja na redu! Bududi da si bio toliko iskren i
rekao šta me čeka, želim da te uslužim istom iskrenošdu, jer se ljubav mora iskazati istom mjerom; it's
clear! Ja du se malo poigrati tvojim životom. Čuješ li, tvojim životom!

— Pokušaj samo!

— Pshaw! Šta ima tu da se pokuša?

— Nisam sam!

— Time me ne možeš zavaravati!

— Imam uza se pomagače, mnoge pomagače, koji bi se tebi osvetili.

— A koga?

— To je moja stvar!

— O, znači tvoja, a ne i moja? No, onda se uopde ne moram na to obazirati ! Uostalom, rekao si
to jedino zbog toga ne bi li me zastrašio, a sebe spasio. Old Wabble, »the king of the cowboys«, nije
čovjek koji bi dozvolio da ga satjeraš u rog! Znamo mi veoma dobro što je sa tvojim pomagačima i
koliko ih je.

— Ne znaš ti ništa, baš ništa!

— Oho! Da, da nije ovdje među nama Shellev! Njemu ste u Topeki bili sve rekli i htjeli ste da ga
povedete sa sobom, ali ste ga ostavili na cjedilu pošto ste mu u igri sve oduzeli! Imaš sa sobom
šestoricu momaka. Zar da se njih bojimo? Oni su vjerojatno gore kraj Foam-Cascadea, a ti si krenuo
sam da kopaš kako bi ih prevario. Ne, nama nedeš modi da zamažeš oči. Sam si, i nitko ti nede modi da
pomogne!

— Varaš se, stari nitkove! Čuvaj se! Sve što mi budeš učinio, morat deš da platiš desetorostruko!

— Nazivaš me nitkovom, ti, najveda bitango kontinenta! — izustio je bijesno starac. — Dobro,
sada deš odmah doživjeti mali uvod prije no što ujutro započnemo posao s tobom. Za tvoju riječ
'nitkov' podsjetit du te na nešto sa Helmers Homea. Bit deš batinan. Dobit deš pedeset udaraca
upravo onako kao onda, jedino de ovi biti jači, jer sam se onda, na žalost, samo pretvarao da pošteno
zamahujem. Jeste li, boys, svi suglasni da ih dobije, i to smjesta?

— Da, batine, pedeset udaraca, ali dobro začinjenih! — viknuo je prvi onaj po imenu Shelley. —
Zašto me je tako očerupao u Topeki!

258

I ostali su se razdragano pridružili, a jedan je među njima i odved glasno viknuo:

— To de nam biti vježba za Winnetoua i Olda Shatterhanda, kao i za njihove ljude koji moraju da
dobiju deset puta onoliko udaraca koliko su nam...

ah tako! Ovaj momak to ne mora da zna!... ti što Bu nam u »bonanzi« ostavili onu prokletu cedulju
umjesto zlata. Sada demo i mi da siječemo svirale, lijepe svirale,kao što ih je Hammerdull rezao onda
kraj potoka!

Preskočit du scenu koja je sada uslijedila. »General« je prijetio i psovao; skitnice su se smijaie, a Old
Wabble je ubacio gadnu psovku u galamu. Kada su prvi udarci pali, munuo me je Winnetou te smo
otpuzali natrag. Napustili smo poluotok i zašli ponovo u šumu. Trebalo je da se došuljamo do druge
vatre tamo dolje. Prije toga me je Apač ipak upitao:

— Šta predlaže moj brat u vezi s bljedolikim koji je sam sebe nazvao »generalom«?

— Moramo ga se dočepati!

Iza toga pošli smo dalje, od stabla do stabla. Put koji smo imali da prevalimo bio je dvaput duži od
prethodnog. Nije još prošlo ni četvrt sata kada ispred nas začusmo šum, kao da je netko zapeo za
suhu granu i odvalio je. Nije to bio šum kakav obično nastaje kada netko lomi otpadnu granu. Kidanje
grane sa samog drveta izaziva šum koji struji kroz drvo do samog vrha. Brzo smo se uhvatili za ruke i
šmugnuli daleko u stranu. Tamo smo legli priljubivši uho uz zemlju. Dolazili su neki ljudi, više njih,
mnogi, i to sporim i tihim koracima, a prošli su tako blizu nas da smo im čuli šum. Dolazili su iz onog
smjera kojim smo i sami htjeli da pođemo.

— Uff! — reče Winnetou kada su prošli. — Da nisu možda ovi ljudi sjedili uz vatru tamo niže?

— Po hodu bi se reklo da su Indijanci!

— Da, to su Crvenokošci. Otkuda samo dolaze i kuda namjeravaju? Nisu li možda napustili jednu
vatru pa odlaze drugoj? Da nisu možda došli s nekog drugog mjesta? Ili misle otidi na onu stranu
jezera na kojoj smo se ulogorili?

— Treba da to doznamo, Winnetou!

— Moramo to čak brzo doznati jer de se naši drugovi inače nadi u opasnosti. Ta de opasnost
smjesta minuti čim Old Shatterhand stigne do njih.

— Znači da se moram vratiti u naš logor?

— Da, i to brzo, koliko god je samo mogude, i nemoj se zadržavati kod skitnica.

— A ti?

— Produžit du dolje do druge" vatre.

—U tom de se slučaju Indijanci nalaziti između tebe i nas, što je veoma smjelo i lako bi moglo loše
svršiti.

259

— Pshaw! Winnetou nede nastradati onda kada mu je opasnost poznata! Neka samo moja brada
ne zaspe dok se ne vratim.

Šmugnuo je, a ja sam pošao natrag.

Put je za mene sada bio mnogo opasniji nego prije i zbog toga jer su se preda mnom nalazili Indijanci.
Pretpostavljao sam da je poluotok bio cilj. Ipak sam zašao dublje u šumu kako se sa njima ne bih
slučajno susreo. O ljepotama ovog kraja, kojima sam se uz put divio, nedu ovdje da pišem. Nikada u
svom životu nisam bio »naletio«na tako nešto kao sada. Stabla kraj jezera rekla bi svoje da znaju
govoriti. Cijela moja prednja strana bila je puna smole, a lice i ruke izudarani i izgrebeni. Stigavši u
određeno vrijeme u naš logor, svi su se stali raspitivati za Winnetoua. Ispričao sam što smo vidjeli i
čuli i postavio liniju straže od obale jezera ravno u samu šumu. Bilo je to jedino i najbolje što smo u
takvim okolnostima mogli da učinimo.

Svi smo sjedili s puškom u ruci. Prošlo je četvrt sata. U to je s poluotoka odjednom doprlo do nas
strahovito urlikanje. Indijanci koji su prošli mimo nas izvršili su prepad na skitnice. Sve se događalo
bez ijednog hica. Znači da su bijelci bez otpora bili savladani.

Iza toga je opet zavladala duboka tišina.

Bio je to samo časak nodnog života divlje prašume, samo jedan jedini! Pa ipak, kakve su sve promjene
morale nastupiti i koliko su stajale i koliko de još i dalje stajati! To je taj krvavi Zapad!

Bit de opet minuo čitav sat i na poluotoku se ugasila vatra. Ona druga, nešto naniže, gorjela je i dalje.
Nakon druga dva sata začuo sam jasne korake. To je mogao da bude samo Winnetou, jer da je netko
drugi, taj bi se šuljao. Da, bio je to on, isto onako izudaran i izgreben kao i ja, što smo slijededeg jutra
ustanovili. Taj uvijek smotren čovjek umirivao nas je za sada:

— Neka moja brada samo ostanu na miru zajedno.

Nemaju se čega bojati. Do jutra se nede pojaviti ni jedan neprijatelj!

Ja sam prema tome povukao liniju straže. Kada smo se opet svi iskupili i posjedali, zapitao sam Apača:

— Da li je moj brat bio dolje kod posljednje vatre?

— Da.

— Jesu li ondje logorovali Indijanci koje smo sreli?

— Da.

— Jesi li uspio da doznaš kojem plemenu pripadaju?

— Doznao sam. Ostavili su dvojicu za sobom da čuvaju konje. Old Shatterhand de se čuditi?

— Valjda nisu Capote-Utasi?

— Jesu, sa svojim poglavicom Tusahga Saritschem!

260

— Naravno, to me iznenađuje! Bit de se susreli sa »generalom« koji je bio toliko vješt da i h
pridobije. Nasludujem da im je ovaj kraj još otprije tačno poznat, i zato im je uspjelo da nas preteknu.

— Tako je. Moj brat je pogodio. Obojica stražara koje sam prisluškivao o tome su govorili, i ja
sam ih čuo. »General« je otišao prema poluotoku i nije se više vratio. Tada su krenuli da ga traže.

— Šta je tamo htio?

— O tome nije govorio. Povesti nije htio nikoga. Mora da je posrijedi bila tajna. Zbog toga su
postali nepovjerljivi i iza prvog mraka krenuli za njim. Kada su ovdje vidjeli da su ga skitni ce zarobile,
napali su ih i oslobodili ga.

— Da li je moj brat Winnetou još jednom bio tamo?

— Da, samo Utasi su bili ugasili vatru.

— Zbog čega?

— To Winnetou ne zna.

— I ti nisi uspio ništa da vidiš?

— Niti sam vidio niti čuo.

— Hm! Šta demo sada? »Generala« moramo bezuvjetno uhvatiti!

— Nedemo ga modi uhvatiti jer nema vatre.

— Na žalost, u pravu si. Morat demo da čekamo ili dok ne upale opet koju ili do svanuda. Drugo
nam ne ostaje. Da nemaš možda neku drugu, bolju ideju?

— Old Shatterhandove ideje su uvijek dobre.

— Onda možemo spavati, jedino demo prije toga odrediti dvostruku stražu!

— Winnetou se slaže. Ovo mjesto je opasno i moramo biti vrlo oprezni. Nedemo spavati ovdje
kraj jezera, ved malo dalje, u šumi. Oni koji posljednji budu na straži, moraju još prije no što se
razdani dopremiti konje ovamo kako nas Capote-Utasi ne bi pri prvom svjetlu dana ugledali.

Povukli smo se dakle od vode i zašli u šumu. Konje smo ostavili da i dalje pasu. Od stražara jedan je
morao ostati kod konja, a drugi kod nas. Prva je smjena opet meni dopala. Trajala je sat i pol. Prošla
je bez uznemiravanja, pa sam legao pošto smo probudili slijededu smjenu.

Kada sam ujutro ustao, ved je pred dva sata svanuo dan. Htio sam da se ljutim što su me pustili tako
dugo da spavam, ali Winnetou me je umirivao slijededim riječima:

— Moj brat nije ništa propustio. Zadnju stražu sam držao ja i čim se bilo razdanilo, pošao sam u
izvidnicu. Ne možemo da izvršimo prepad na Utahe i

da im oduzmemo njihove zarobljenike. Morat demo doznati kamo misle odjahati, pa onda pojuriti
naprijed da nam budu iza leđa kako bismo mogli odabrati pogodno mjesto za napad. Moj brat

261

Shatterhand zna i sam da je polovica pobjede osigurana onome koji unaprijed izabere mjesto borbe.
Tu prednost moramo svakako izboriti.

Ono što je rekao bilo je potpuno tačno. Ostali smo tu gdje smo i spavali. Polijegali smo i čekali na
odlazak Indijanaca. Winnetou je otišao s namjerom da ih uhodi. To je sada po danu bio isto toliko
težak kao i opasan zadatak. Konji, naravno, više nisu bili kraj obale jezera, ved kod nas u šumi.

Čekali smo sat za satom. Poluotok je bio i odviše udaljen a da bismo uspjeli vidjeti što se ondje
odigrava. Jedino je svjetlost vatre mogla jučer doprijeti do nas. Winnetou je nekoliko puta dolazio da
nas umiri, što se njegove osobe ticalo. Nije imao ništa drugo da nam javi nego da se Indijanci još nisu
udaljili. Iza toga nam je javljao da je čuo jasne udarce sjekirom. Izgleda da su Indijanci svojim
tomahavkama oborili stablo, samo što nismo mogli objasniti zbog čega. I najzad, kada je ved i podne
bilo prošlo, došao je da najavi da su Crvenokošci krenuli dalje. Vidio ih je kako su odjahali jer je na
udaljenosti od nekih stotinu koraka stajao iza stabla.

— Sigurno su dopremili svoje konje koji su se nalazili kraj one druge vatre? — upitao sam.

— Tako je — kimnuo je. — Vidio sam kako su ih dotjerali.

— Jesi li uspio da ih sve vidiš kada su odjahali?

— Nisam. Između mene i njih je bilo odviše stabala.

— A zarobljenici su, naravno, bili među njima?

— Bio sam daleko od njih i nisam uspio da razlikujem crvene od bijelih,a bliže poluotoku nisam
se usuđivao dovudi.

— Kojim su pravcem odjahali?

— Prema sjerevozapadu. To je put kojim demo i mi podi.

— Hm! Moramo otidi do poluotoka. Hodemo li smjesta odjahati ili je potrebno da najprije
izvidimo jesmo li tamo sigurni?

— Sigurni smo. "VVinnetou je najprije otišao tamo da izvidi jesu li se Utasi stvarno udaljili.

Bududi da smo se u Apača mogli pouzdati, uzjahali smo i krenuli prema poluotoku. Stigavši u njegovu
blizinu, tragali smo najprije za tragovima Utaha. Da, otišli su. Nismo se morali bojati da bi nas netko
mogao iznenaditi. Bez ikakve zabrinutosti krenuli smo sada prema onom mjestu gdje su se skitnice i
Old Wabble bili ulogorili, a kasnije i Indijanci. Tu smo sišli s konja.

Trava i mahovina bili su daleko naokolo izgaženi kao što biva kad netko napušta logorište. Nismo
imali nikakva razloga da pretpostavimo kako bismo ovdje mogli nešto otkriti, ali smo ipak, po starom
svom običaju, bacili pogled svuda naokolo. Crvenokošci se nisu zadovoljili samo tim logorištem.
Njihovi su tragovi vodili na razne strane. Razdvojili smo se kako bismo mogli pratiti te različite
tragove. Ved nakon kratkog vremena čuli smo Olda Surehanda kako zove:

— Dođite ovamo; dođite ovamo; dođite svi! Evo ih ovdje leže! Brzo, brzo!

262

Požurio sam pravcem iz kojega je dopirao njegov glas. Kakav me je samo prizor dočekao! Tu pod
stablima ležale su skitnice, svi odreda, bez iznimke! Njihovim od krvi crvenim glavama nedostajala je
koža. Bili su skalpirani. Čak su ih i poredali po veličini i položili jednog kraj drugog. Kada smo bolje
pogledali, ustanovili smo da su ih prije toga proboli nožem.

Hvatala nas je jeza! Pripadali su onoj vrsti ljudi čiji je moral bio na vrlo niskom stupnju i koji ne bi
ustuknuli ni pred kakvim zločinom. Ali, gledati ljude, a uz to još i unakažene na takav način, bilo je
grozno!

Da bi uspjeli svladati ovako brzo i sigurno dvadesetoricu ljudi svaki je Crvenokožac ved unaprijed
morao da zna na kojeg de se bijelca baciti. Pedeset Indijanaca na dvadeset bijelaca. Mrtvi su se bili
ukočili. Znači da ih nisu tek jutros proboli, nego još sinod. A zašto su Indijanci ostali i dalje ovdje?
Zašto su čak dali dovesti i svoje konje ovamo! Mora da je bilo nešto posrijedi što su odgodili do danas
ujutro i što je potrajalo do podneva. Sta li je to moglo biti? Sjetio sam se Olda Wabblea. Njegova lesa
nije bilo. Vjerojatno ga je »general« poveo sa sobom da mu se na poseban način osveti.

Dok smo u prvim trenucima nijemo zastali kraj leševa, nakon toga mogli su se čuti sve brojniji uzvici.
Da su se Crvenokošci u tom času našli ispred naših pušaka, vjerujem da bi svi bili postrijeljani!
Pokazalo se i ovdje kako i najvede zlo može u čovjeku ipak izazvati smiješak. HammerduUje upro
prstom u jedan od leševa i rekao Holbersu:

— Pitte, to je Hosea koji nas je htio smaknuti!

— Yes! A ovo je Joel koji se nije dao prevariti u vezi s našim novcem! — odgovori dugonja, dok je
pokazivao na drugog mrtvaca.

— Oni su ipak tvoji bratučedi. Zar ne, stari rakune?"

— Da, jesu.

— Hodeš li ih ostaviti da leže ovdje?

— Ne bih to učinio ved i zbog same njihove majke, iako su znali više puta da mi prirede vrlo
teške trenutke.

— To je čestito s tvoje strane, stari Pitte! Šta dakle predlažeš?

— Da ih sahranimo. Misliš li to i ti, dragi Diče?

— Sahranili ih ili ne, svejedno je. Čim budemo imali vremena, uredit demo im malo groblje i
smjestiti ih da im bude što ugodnije, ved prema tome kako prilike dozvoljavaju. To je dužnost
kršdanina, a osim toga to su tvoji rođaci. Slažeš li se, stari rakune?

— Hm! Ako misliš da to činiš za ljubav meni i mojim rođacima, tada si, dragi Diče, valjan momak!

Pružili su jedan drugome ruku, a moram priznati da ništa drugo ne bi uspjelo da ublaži prizor te jezive
scene kao taj osobiti način dvojice dobričina. Vremena nismo imali na pretek. Morali smo goniti
Utahe i ugrabiti »generala« koji je sigurno bio kriv zbog smrti dvadesetorice skitnica. Ali, ako želimo
da sahranimo bradu, tada ni ostale nismo smjeli ostaviti da i dalje leže ovdje. Zbog toga sam se udaljio

263

da potražim pogodno mjesto. Pri tome sam naišao na širok trag i slijedio ga. Vodio je do smreke koja
je stajala odvojeno od stabala oko nje i kada sam je ...

Ovdje mi se i pero protivi da nastavim! Ono što sam ugledao bilo je toliko užasno da sam glasno
viknuo. Zbog toga su smjesta dojurili, a prizor koji mi se pružio nije ih manje zgrozio od mene.

Smreka je bila jačine djeteta od osam godina. U njoj su napravili procijep u visini čovječjeg ramena.
To su bili oni udarci tomahavkom koje je Winnetou čuo. Pomodu drvenih klinova proširili su procijep
jer su za taj posao tomahavke bile preslabe. Zabijajudi sve vede i jače klinove, a bilo ih je nekoliko, sve
jedan do drugog, proširio se procijep toliko da je bio širi od promjera čovječjeg trupa. Utaj su
procijep tada ugurali sputanog starog Wabblea. Nakon toga su jače klinove ponovo izbili. Ležali su
dolje na tlu. I tako je taj nesretni starac ostao u procijepu u vodoravnom položaju grozno ukliještenim
donjim dijelom trupa. S jedne su mu strane stršile noge, a s druge gornji dio tijela. Da su mu
prignječili prsa, ona bi se spljoštila, a i umro bi. To što su mu zavukli donji dio trupa bila je đavolska
računica. Još je živio. Njegova zdrava ruka i noge micali su se. I unatoč neopisivim bolima koje je
morao podnositi, nije mogao da viče jer su mu zabili čep u usta, a posebno ih još i zavezali. Oči su mu
bile sklopljene. Iz nosa mu je tekla krv gustim, tamnim kapima. Čulo se njegovo oštro, piskavo
disanje, i kapljice krvi su šištale. Tu nije bilo vremena ni za riječi negodovanja, a niti za samilost Tu je
bez ikakva razmišljanja bila potrebna, brza, brza pomod.

— Zabijte jače klinove! — naredio sam. — I to, i gore i dolje! Dajte brzo: samo brzo! Potrebno nam je
više klinova od ovih koji ovdje leže. Uzmite noževe i tomahavke!

Dok sam im to doviknuo, ved sam i sam uvukao klin u procijep i udarcima željezom okovanog kundaka
svoje puške za medvjede zabijao ga dalje. Sada su se naši drugovi pokazali na djelu! Jedino su
Winnetou i Matto Schahko imali tomahavke, a to je bilo dosta. U samoj blizini stajalo je nekoliko
suhih stabala. Iverje je letjelo na sve strane; novi, jači klinovi su u tili čas bili gotovi. Moja puška za
medvjede i Hammerdullova stara, koje je kundak bio dobro obložen željeznim obručem, poslužili su
nam umjesto bata. Ukratko, nisu prošle ni dvije minute a otvor je bio toliko proširen da smo Olda
Wabblea mogli izvudi napolje. Položili smo ga na zemlju i oslobodili ga čepa, što smo zapravo morali
ved prije učiniti, ali zbog uzbuđenja bili smo na to potpuno zaboravili.

Za sada je ležao potpuno nepomično. Iz usta je izbacio čitavu bujicu usirene krvi, a iza toga slijedio je
svjetli, tanak mlaz krvi. Grudni mu se koš počeo širiti i začuli smo kako duboko, duboko udiše. Nakon
toga otvorile su mu se oči. Bile su veome zakrvavljene. A onda je uslijedilo nešto što u svom životu
nedu modi zaboraviti, naime, urlik, ali kakav urlik! Čuo sam ved lavove i tigrove kako urliču. Poznat mi
je i glas slona, sličan trubi, čuo sam jezovit, smrtni krik konja, koji se ne da opisati. No, ni jedan od ovih
se ne da uporediti sa strašnim, u beskraj otegnutim urlikom koji je izbijao iz usta Olda Wabblea, a koji
je u sebi krio bol čitavog jednog svijeta i kojega se jeka vradala nemilosrdno s druge obale jezera i iz
dubine šuma. Hvatala nas je jeza!

Onda je opet zavladala tišina za neko vrijeme. S najoprečnijim osjedajima u srcu stajali smo oko njega.
Samilost je ipak nadjačala. Počeo je sada stenjati, glasno, sve glasnije; poslije je uslijedio opet
iznenadan urlik kao od čitavog čopora divljih životinja. Začepio sam rukama uši. Opet ono tiho

264

stenjanje i zapomaganje, pa opet iznenadni urlik koji nas je naprosto odbacio unazad. To njegovo
cviljenje i stenjanje, prekidano glasnim vriskom, produžavalo se sve više i više. Nije mu bilo kraja.
Imali smo dojam da ne vidi i ne čuje, a da ne umije ni govoriti. Što smo mogli da uradimo? Holbers je
ostao uz njega da mu dade vode. Mi ostali pošli smo da napravimo grobnicu za skitnice. Taj nesretnik
nije izustio ni jednu riječ. Bili smo užasnuti.

Na zapadnoj smo obali poluotoka pronašli ono što smo tražili, naime, čitavu gomilu kamenja koju je
voda izbacila. Bilo ga je u tolikoj mjeri da je bilo dovoljno za veliku grobnicu. Nedostajalo nam je
oruđe za kopanje rake ovakvih razmjera. Počeli smo da prenosimo kamenje prema središtu
poluotoka. Ondje je bilo neko prirodno udubljenje, duboko skoro jedan metar. Ondje smo
namjeravali da načinimo grob.

Taj je posao iziskivao mnogo vremena, a za vrijeme rada stalno smo slušali urlikanje kralja kauboja,
dok se nije nakon možda jednog sata umirio. Kasnije mi je prišao Holbers i kazao da je stari progledao
i da je počeo govoriti. Pošao sam k njemu

Ležao je opružen, disao je tiho i neravnomjerno i buljio u mene. Crvenilo u očima mu se smanjilo.

— Old ... Shat... ter,.. hand — reče šaputavim glasom. Tada je prignuo malo svoj gornji dio tijela-
i prosiktao: — Pseto prokleto, bježi, bježi, bježi odavde!

— Mr. Cutteru, došao vam je kraj! — odgovorio sam — vama više nitko ne može pomodi. Za
kratko vrijeme, možda ved za jedan Sat, vi dete izdahnuti. Budite spremni na ono što vas čeka!

— Pastirčidu! Tornjaj se odavde! Želim da umrem sam! Skloni mi se s očiju!

— Sjetite se što sam vam govorio na Fennerovojfarmi! Zaželio sam da vam dođe čas kada dete
cviljeti za jednom jedinom minutom života i da vam duša od straha vapi je pred pravdom. A kada se
vaše tijelo bude zgrčilo pod pesnicom smrti da cvilite za oproštajem svojih grijeha!

— Gubite se, kažem vam, gubite se! — vikao je bijesno. — Dajte mi nož, nož, kažem vam, kako
bih još prije svoje smrti probo ovog momka!

Old Surehand nam je bio prišao. Cuo je sve te rekao:

— Ovoga baš nedete modi obratiti ni u njegovom posljednjem času.

Pogledao sam ga. Stvarno je ozbiljno mislio što je rekao.

Old Wabble sada više nije bio pri svijesti. Zapao je u prijašnje stanje i opet su se, kao maloprije,
izmjenjivali cviljenje i životinjski urlik. Udaljio sam se. Kada se iza pola sata opet smirio, ponovo sam
pošao k njemu. Prepoznao me je i prosiktao:

— Sjeti se kad sam ono u Llano Estacadu tražio činjenice, i opet činjenice, i po tredi put
činjenice!

Daj mi činjenicu o tom tvom bogu, ti nebeska ovco!

265

Zar da tom čovjeku koji se sada još i izruguje odgovorim na prijašnji način? Ne. Njegovoj duši više nije
bilo spasenja. Old Surehand je primijetio kamo sam pošao i ponovo je krenuo za mnom. Bili smo sami
kraj starca. Ovaj me je podrugljivo pogledao, ali iz njegovih od bola iskrivljenih usta nije se čulo ni
slovca. Da se možda ipak nije bojao da mi se i dalje izruguje? To bi mogao da bude dobar znak. Da ne
bih kod njega poremetio to stanje, okrenuo sam se i udaljio vodedi sobom i Olda Surehanda.

Nakon izvjesnog vremena toliko smo u poslu napredovali da smo leševe položili u udubinu. Prekrili
smo ih najprije granjem, a onda pokrili kamenjem. Uto mi je sinula misao, ne, nije bila misao, ved
nadahnude. Osjetio sam da je tako: zatražio sam da se stari Wabble dovede do groba. To mu je
uzrokovalo velike bolove. Vikao je bez prestanka i upitao zašto ga ne pustimo da i dalje leži.

— Poželjno je da vidite gdje demo smjestiti vaše skalpirane drugove — odgovorio sam. —
Ostavit demo mjesto i za vas, jer prije no što sunce zađe, ležat dete i vi ovdje pod ovim kamenjem.
Imate jedino još vremena da se pokajete i ništa drugo, a zatim da umrete!

Očekivao sam da de se bijesno izderati na mene, međutim bio je miran, potpuno miran. Pratio nas je
kako polažemo skitnice jednog za drugim u udubljenje i prekrivamo ih granama i grančicama. Vidio je
kako smo naslagali odozgo kamenje i da smo ostavili otvor za njegovo tijelo. Očima je pratio svaki n aš
pokret. Još uvijek nije progovorio. Unjegovom se pogledu međutim zapažao strah koji je sve više
rastao. To sam dakako primijetio. Konačno smo bili gotovi sa grobom, osim s njime... posljednjim
lešom. Udaljili smo se pretvarajudi se kao da nas on ne zanima. Obuzela me silna napetost.

Tada se zrakom prolomio vrisak, isto onakav kakav i prije. Ponovo sam otišao k njemu. Bolovi su ga
opet spopali, no ostao je pri svijesti. Previjao se kao crv. Mlatarao je i lupao oko sebe, no iz njegovih
usta više se nije čula ni kletva ni proklinjanje. Tada je opet ležao mirno, cvilio je doduše i stenjao, ali
je bio potpuno nepomičan. Škrgutao je zubima, a na čelu i licu izbijale su mu krupne kapi. Stalno sam
ih otirao, ali su nanovo izbijale. Utome je prošlo dosta vremena. Tada ga čuh kako mi poluglasno
govori:

— Mr. Shatterhande!

Sagnuo sam se k njemu. Počeo mi je govoriti polako sa čestim prekidima:

— Moji su grijesi brojniji od zvijezda na nebu. Recite mi kada du umrijeti!

— Vaš smrtni čas ved otkucava. Vaš grob je ved otvoren!

— Ved otvoren, ved otvoren. Dajte mi još jedan dan, dva dana, čitav tjedan!

Eto časa koji sam mu proricao na Fennerovoj farmi: preklinjao je za časak milosti!

— Ja međutim osjedam — nastavio je plačljivim glasom, — da mi je uskradeno vrijeme, časak,
kao i milost i sažaljenje! Smrt je svoju ruku ved pružila prema mome srcu, a svi đavoli pakla rade u
mom tijelu. Imali ste pravo kada ste govorili kako samrtni čas traje mnogo duže od života! Poživio
sam zamalo stotinu godina i prohujale su, prohujale kao vjetar. Ali ovaj čas, ovaj čas je duži od čitavog
mog života. Traje ved čitavu vječnost! Kako mi je hladno, hladno, uh.. . Kako je sve mračno, mračno,
uuuuh...! Taj je ponor dubok ... dubok... bez dna... u pomod, u pomod! Sklapa se nada mnom ... nad a
mnom ... milost.. milost...

266

mi...!

Oči mu se sklopiše. Zov u pomod je iz početka izustio reskim, a onda umirudim glasom. Sada je
zatvorio usta, tijelo mu se više nije micalo, a ni dlačica na trepavicama nije mu se pomakla.

— O bože moj! — uzdisao je Old Surehand. — Ved sam vidio čovjeka kako u borbi pada, ali
stvarno umiranje kao što je ovo ipak još nikada nisam vidio!

Old Wabbleovo dozivanje u pomod privuklo je i drugove. Stajali su naokolo. Zavukao sam starcu ruku
pod odijelo i položio mu je na srce. Jedva sam osjetio njegovo tiho kucanje u laganim razmacima.

— Dolje sa šeširima, Messieurs! — zamolio sam ih.

Sekunde su se otegle u minute, a minute u četvrtine sata. Tanahna grančica kvrcnula je pod nogama
malene ptice. Utoj dubokoj, nijemojtišini odjeknulo je kao da se lomi neko jako stablo, a laki udarac
krila ptice djelovao je kao šum orla.

Uto je Old Wabble otvorio oči i upravio ih na mene. Pogled mu je sada bio bistar i blag, a glas,
iako tih, ipak razgovijetan kada je rekao:

— Spavao sam dugim, dugim snom i vidio očevu kudu i u njoj moju majku, koju nikada ovdje
nisam vidio. Sanjao sam da sam bio ljut, veoma ljut i ožalostio je. Molio sam je da mi oprosti. Tada me
je privukla k sebi i poljubila me. Olda "Wabblea još nitko nije u životu poljubio, ved jedino sada u času
njegove smrti.

Uzeo sam njegovu ruku. Oči su mu opet bile sklopljene. Prislonio sam uho na njegova usta i čuo ga još
kako mi govori dok je izdisao:

— Ostajte zbogom!

Smiješak mu se zadržao na licu. Bio je tako blag, kao da ponovo sanja o svojoj majci. Ali to više nije
bio san, ved gruba stvarnost — bio je mrtav!

Kako je čovjek čudno bide! Kakve smo samo osjedaje gajili prije kratkog vremena prema tom
pokojniku! Stajao sam duboko ganut pred njegovim lešom, kao da mi je umro dragi prijatel j! Nisam
bio jedini koji je to osjedao. Dick Hammerdull je prišao, uhvatio mrtvaca za ruku, lako mu stisnuo ruku
i rekao:

— Zbogom, stari Wabble! Pitte Holbersu, pruži mu i ti ruku!

Holbersu nije bilo potrebno da ga netko upozori na to jer je ved bio spreman. Rekao je, ali ne na svoj
suhoparan način, ved duboko ganut:

— Sretan ti put, stari kralju! Tvome je carstvu došao kraj. Da si bio pametan, mogao si jahati s
nama umjesto sa skitnicama. Šteta je, grdna šteta za tako valjanog dečka kakav si ranije bio! Dođi,
dragi Diče! Hajde da ga položimo u posljednji ležaj!

— Ne, ne još! — odgovorio sam.

— Zar ne moramo dalje krenuti? — pitao je Hammerdull.

267

— Dan de potrajati još samo dva sata. Ne isplati se da krenemo pa da moramo tražiti drugo
logorište. Ostat demo ovdje.

— Ali Utasi i »general«!?

— Pustite neka idu! Nede nam umadi, pogotovo ne sada jer demo im se osvetiti zbog bolova koje
je mrtvac

prepatio. Prije mi se učinilo kao da nemamo vremena, ali sada imamo i previše!

— Slažem se sa svojim bratom Shatterhandom — izjavio je Winnetou. — Olda Wabblea nedemo
sahraniti dok je još topao!

Bilo je, znači, odlučeno da ostanemo danas na poluotoku. Ali jedan se nije dao nagovoriti, naime Old
Surehand. Mahnuvši mi, pozvao me je u stranu i rekao:

— Ja ne mogu ostati ovdje, Mr. Shatterhande. Odjahat du dalje, i to tajno, kako se nitko ne bi
sjetio da me zadrži. Nekome to ipak moram redi, i budite to vi. Nemojte me odati dok se ne udaljim!

— Zar je prijeko potrebno da se udaljite? — raspitivao sam se. — Zar zbilja ne možete ostati
ovdje?

— Moram da odem.

— sam?

— Potpuno sam!

— Hm! Vi ste valjan Zapadnjak i ne želim da vam govorim o opasnostima na koje možete naidi.
Zar mi nedete barem redi kakav je to pothvat koji vas sprečava da ostanete s nama, Mr. Surehande?

— Ne mogu.

— A ne smijem ni da doznam kamo namjeravate?

— Ne.

— Hm! Nemam namjeru da vam predbacujem, ali vaše držanje graniči ipak pomalo s
nepovjerljivošdu.

Odmah je postao neraspoložen i odgovorio:

— Da u vas imam povjerenja, mora da vam je isto tako dobro poznato kao i meni, Sire. Ved sam
vam rekao da se radi o tajni o kojoj ne smijem i ne želim govoriti.

— Čak ni meni?

— Ne! — rekao je kratko a odbojno.

— Well! Svatko ima pravo da svoje stvari zadrži za sebe. Ja sam, međutim, jahao za vama od
Jefferson-Cityja, pa čak ovamo, s uvjerenjem da među nama vlada dobro drugarstvo. Time nije

268

rečeno da ja imam kakvih namjera koje bi vam mogle nanijeti štetu ako sami nešto poduzmete, ili
opet uspjeti ako prema meni budete otvoreniji. Zar ste vi toliko sigurni u svoju stvar d a možete tvrditi
kako vam nismo potrebni?
Zar bih dojahao ovamo sam da sam vjerovao da mi je potrebna pomod?
— Tačno je! Ali zar vam stvarno nije bila ničija pomod potrebna?
— Naravno, vi mislite na moje zarobljeništvo kod Utaha! Ja bih se ved snašao i oslobodio se!
Sada sam ja prihvatio suzdržljivton:
— Uvjeren sam u to. Smatrajmo tu stvar kao likvidiranu! Sretan vam put. Nedu vas zadržavati!
Htio sam se okrenuti. Tada me je uhvatio za ruku i zamolio:
— Nemojte se ljutiti, Sire! Moje riječi su zvučile kao nezahvalnost. Ali vi svakako znate da nisam
nezahvalan.
— Znam!
— A... a... želim vam redi barem jedno: šutio sam zbog toga jer sam vjerovao da dete mi okrenuti
leđa kada čujete tko sam.
— Gluposti! Nije važno tko ste! Old Surehand je valjan momak!
— Ali... ali... sin jednog ... robijaša!
— Pshaw!
— Što? Zar vas to nije zaprepastilo?
— Nije!
— Razmislite samo, Sire ... robijaš!
— Znam da je u tamnicama i robijašnicama bilo ved i dobrih ljudi!
— Ali, moj je otac čak i umro u robijašnici!
— Dosta žalosno! Ali to se ništa ne tiče našeg prijateljstva!
— Zaista ne?
— I moja majka je bila robijašica!
— To je zaista užasno!
— A i moj stric!
— Jadnice, vi jadnice!

269

— Oboje su kidnuli i pobjegli!
— To mi je drago!
— Ali, Sire, vi uopde ne pitate zbog čega su bili kažnjeni!
— Kakve koristi od toga kada bih doznao?
— Zbog krivotvorenja novca!
— To je loše! Krivotvorenje se kažnjava teškom kaznom.
— No ...? Vi još uvijek govorite sa mnom?
— A zašto ne bih?
— Sa sinom i nedakom krivotvoritelja novca, robijaša?
— Čujte, šta me se tiču novci i zatvori Sjedinjenih Država? čak i da prihvatim da su vaši rođaci
učinili taj zločin i da su kaznu stvarno zaslužili, šta ste vi tome krivi?
— Vi se, znači, ne odričete mene?
— Ne vrijeđajte me, Old Surehande! Čovjek sam, kršdanin, a ne barbarin! Tko zavrijedi kaznu
neka je i ispašta. Kada ona prođe, čovjek vrijedi u mojim očima kao i prije. Ja uopde mislim da barem
pedeset procenata kažnjenika nisu zločinci, ved ili bolesni ljudi ili žrtve nesretnih okolnosti.
— Da, vi u odnosu na sve mislite kao čovjek. To mi je poznato. A mogu vas uvjeriti da su moji
roditelji i moj stric bili nevini. Oni nisu učinili nikakvo zlo.
— Tim je veda nesreda koja ih je zadesila. Ne mogu da shvatim kako ste mogli i da pomislite da
bi vam vratio milo za drago, pa čak da su i bili krivi! Hodete li još i dalje biti toliko zatvoreni prema
meni?
— Moram.
— Well! Tada mi barem recite kada demo se opet susresti!
— Od danas za četiri dana.
— Gdje?
— U Pui-mauvhu (šuma srca), koji leži skoro u samom središtu parka San Louisa. Winnetou ga
svakako poznaje. Ima oblik srca i odatle ime šume. Ja du sigurno biti tamo.
— Ako vas nešto ne bude spriječilo!
— A šta bi me spriječilo?

270

— Čujte, Mr. Surehande, vi još uvijek računate s istim brojkama s kojima ste računali kada ste
krenuli iz Jefferson-Citvja na put. U međuvremenu se mnogo štošta odigralo, a i okolnosti su se
izmijenile. »General« je ovdje, i...
— Pshaw! — upao mi je u riječ. — Njega se ne bojim! Šta me se on tiče?
— Možda više no što mislite!
— Uopde ništa, sasvim i baš ništa, Sire!
— No ja se ne želim prepirati s vama! Osim toga tu su i Utasi.
—Svejedno mi je!
— A i vrač Komanča je ovdje?
— Taj mi je sasvim ravnodušan. Uostalom, nije ni sigurno da je ovdje. Jeste li ga vidjeli?
— Nisam.
— Po onome što su vaši drugovi pričali, priključio se skitnicama. Zapravo mora da je ipak bio
ovdje na poluotoku. Vjerojatno se odvojio od njih.
— Vjerojatno, a to je bilo i pametno s njegove strane!
— Ako je zaista bio pametan, tada se držao pozadi.
— U vezi s time drukčije mislim. Kada čovjek sa svojom ženom jaše gore u ovu divljinu, mora da
postoje veoma važni razlozi.
— Svakako.
— Ti razlozi sigurno još postoje. Svakako nije okrenuo natrag. Skitnice nisu morale da znaju što
traži ovdje gore. Zbog toga se i odvojio od njih. Bit de da je tako.
— A zbog čega je iz početka jahao s njima?
— Zbog osvete i neprijateljstva prema nama, a i zbog toga da pod njihovom zaštitom stigne u
brda. No čim je stigao u brda, šmugnuo je. Sigurno je ovdje.
— Može biti; zbog njega se ne brinem! Dakle, vi sada znate na čemu ste: od danas za četiri dana
čekat du vas u Pui-mauvhu. Umeđuvremenu se možete zabavljati lovom na Utahe i kaznite ih za
masovno ubistvo koje su ovdje učinili! Nadam se da od vaših nede nitko pratiti moj trag!
— Možete biti mirni!
— Hodete li mi to i obedati?
— Dajem svoju riječ!
— Tada smo gotovi. Ostajte zdravo!

271

— Još ne! Zar nedete ponijeti malo našeg mesa?
— Ne; potrebno je i vama, a bilo bi primjetljivo ako bi se sada snabdio zalihom hrane.
— Učinit demo to potajno!
— Hvala! Nadi du uz put dosta divljači. Dakle još jednom: ostajte zdravo!
— Ostajte zdravo, Mr. Surehande! Želim da se ponovo sretno vidimo!
Rastali smo se i udesio sam tako da je neprimjetno mogao da uzjaše svoga konja i da se udalji. Kasnije
je nastupilo sveopde čuđenje kada su primijetili da ga nema, a od mene doznali da je otišao bez
pozdrava. Svi su željeli da doznaju razlog njegovom potajnom odlasku, ali ja nisam ništa rekao. Jedino
Winnetou nije postavljao nikakvo pitanje. Kasnije je ipak, kada je ved pao mrak i on sjedio uz mene,
smatrao za potrebno da mi stavi primjedbu:
— Čini mi se da demo morati opet osloboditi Olda Surehanda!«
— To mislim i ja — kimnuo sam. — Ili demo mu leš ugledati!
— I to je mogude!
— Zar moj brat nije pokušao da ga zadrži?
— Bilo je bezuspješno.-
— Mogao si mu redi da više znaš no što misli.
— Učinio bih to, ali on je svoju tajnu želio da zadrži za sebe.
— Onda je dobro što si šutio. Povjerenje se ne smije iznuditi.
— Ubrzo de i sam uvidjeti koliko bi bolje bilo da je bio otvoren.
— Da. Kako de se čuditi kada bude doznao da je oštroumlje moga brata Shatterhanda za to
kratko vrijeme više napredovalo nego on za mnogo godina! Da li je zbog njegova odlaska potrebno da
izmijenimo plan koji bismo imali da je s nama ostao?
— Nije potrebno.
— Hodemo li sada goniti Utahe?
— Da.
— Njihovi se tragovi sutra ujutro nede modi više vidjeti ni razabrati.
— To nam ne smeta. »General«, koji ih predvodi, namjerava otidi gore do Casadea. Mi, dakle,
znamo kamo jašu.
— A oni znaju da ih slijedimo. Oni de nam dakle postaviti stupicu kako bi nam se osvetili zbog
toga što im je Old Surehand umakao.

272

— Zbog toga i pretpostavljam da de im ponovo pasti šaka.

— Požurit demo se. Tokom nodi nede modi brzo da jašu. Mi, međutim, možemo brzo
napredovati. O tome je trebalo da vodi računa. Pa čak i da mu se ništa ne ispriječi na putu, nede
mnogo ranije stidi do Cascadea od nas. Trebalo je da ostane!

Kada se Old Wabbleov leš ohladio, položili smo ga u grob, pa i njega prekrili granjem i kamenjem.
Tada smo napravili drveni križ i pričvrstili ga na grob. I tako leži taj stari kralj kauboja koji je čitav svoj
život proveo u ravnicama Zapada, sahranjen na vrhu planine, i to sahranjen od onih koje je gonio da
im donese osvetu i smrt koja ga je samog zadesila.

Ulogorili smo se oko vatrom obasjanog groba, zaspali snom, ali ne tako dugim kao on.

NA »VRAŽJOJ GLAVI«

Čim je počelo da se razdanjiva, krenuli smo slijededeg jutra dalje. Tragovi Utaha bili su još uvijek
vidljivi po mekanom tlu šume; ali kada smo stigli na tvrđi put, nestali su. To nas nije omelo. Za njima
nismo uopde tragali. Držali smo se svog smera jašudi brzinom koju nam je teren dozvoljavao i odbacili
smo od sebe svaku drugu brigu.

Spuštali smo se od jezera sa zelenom vodom dolje prema parku San Louisa. Prije podneva stigli smo
do njega. U svoj svojoj prostranosti i ljepoti ležao je pred našim očima širok mnogo, mnogo milja i isto
toliko dug. Ljepši se krajolik od ovoga parka nije mogao zamisliti za lovca. Svuda unaokolo zatvarale
su ga brdske grdosije visoke do neba. Sume, prerije, stijene i razne vode bile su po njemu tako
raspoređene kao da su ga ljubitelji lova uredili na umjetan način, žrtvujudi svakako mnogo milijuna, i
to kao boravište i prigodno lovište svih životinja Divljeg zapada koje se tamo mogu loviti.

Prijašnjih je godina bilo ovdje na hiljade bizona. Sada su bili protjerani. Meci tragača za zlatom otjerali
su ih. Još nedavno bio je park San Louisa glavna meta tih pustolova. Napustili su ga i skrenuli prema
brdima Cores Rangea, o kojima se govorilo kako su u njima otkrivena neiscrpna nalazišta zlata. To
smo međutim doznali tek kasnije. Sada smo još uvijek mislili, kao što je mislio i Toby Spencer, da su
ovdje, to jest kraj Foam-Cascadea, pronađena značajna nalazišta. Ali park ipak nisu potpuno napustili
kopači. Najbolji među njima su otišli. Međutim,oni koji su sačinjavali ološ bili su prisiljeni da ostanu
jer su im nedostajala sredstva za tako daleki put. Ti su se ljudi sada motali po parku kako bi, slični
skupljačima prnja po gradovima, isprekopali napuštene rudnike i nalazišta pazedi da im ne izmakne ni
jedna prilika pa da žanju ondje gdje nisu posijali.

Pui-mauvh, »Šuma srca«, bilo je ugovoreno mjesto sastanka s Oldom Surehandom. Winnetou je znao
za njegov položaj. Nama nije bilo ni na kraj pameti da ga potražimo. Naš cilj je za sada bio Foam-
Cascade, kamo je i on sigurno odjahao.

Cijelo smo dopodne prolazili krajem sličnim lijepim pejzažima u Evropi, i čovjek je mogao da pomisli
da je jedan od njih prebačen čak ovamo. Bilo je podne kada smo se približavali šumici u kojoj smo
namjeravali da damo konjima sat odmora. Kroz nju je protjecao bistar potok odakle smo mislili da
uzmemo pide potrebno za ručak.

Do same šumice još nismo bili ni stigli kada ugledasmo trag koji je dolazio sa strane, a vodio u istom
pravcu. Nije bio raniji od jednog sata, a ukrazivao je prisustvo nekih dvanaest do petnaest konja.

273

Jasno, zaustavili smo se. Winnetou je sjahao s konja i najprije sam krenuo dalje da iz vidi s kakvim
demo se sojem ljudi susresti. Vratio se veoma brzo. U šumici sigurno nisu bili neki istaknuti Zapadnjaci
jer bi uhađanje takvih ljudi iziskivalo više vremena. Na licu mu se vidio otmjeno-vragoljast izraz, koji
se kod njega samo rijetko zapažao i uvijek obedavao šaljivu dogodovštinu.
— Ti ljudi sigurno nisu opasni? — reče Treskow pošto je uočio Apačev smiješak.
— Čak i veoma opasni! — odgovori ovaj, uozbiIjivši se brzo.
— Indijanci?
— Ne.
— Znači bijelci. Koliko?
— Trinaest.
— Dobro naoružani?
— Da. Jedino crveni nije.
— O! Među njima je i jedan crveni?
— Da, jedan uhvadeni. Zbog toga ih je Winnetou i označio kao opasne.
— O! Gdje su se ulogorili? Da li je daleko odavde?
— S druge strane ruba šumice.
— Šta bi mogli da budu? Lovci?
— Ti bljedoliki nisu lovci, ni Zapadnjaci, ved tragači za zlatom. Ali zbog čega Treskow ne pita ono
što je najvažnije?
— Što je najvažnije? A šta bi moglo da bude?
— Indijanac.
— Aha, taj! Tačno! Da li se može prepoznati kojem uplemenu pripada?
— Ne pripada ni jednom plemenu.
— Tako! Da li ga Winnetou možda poznaje?
— Poznajem ga. A i moja ga brada poznaju jer je naš dobar prijatelj.
— Jedan Indijanac? Naš dobar prijatelj? To nedu pogoditi!
— Neka Treskow pita Dicka Hammerdulla, na kojem primjedujem da je pogodio!
I ne sačekavši pitanje, debeljko je odgovorio svesrdno:

274

— Indijanac koji ne pripada ni jednom plemenu, a koji je ovdje u parku San Louisa i čiji smo
prijatelji, to je, Mr .Treskowe, lako odgonetati. To može da bude jedino Kolma Puschi.

— Sto mu gromova! Naš tajanstveni spasilac! I toga su bijelci uhvatili? Mi demo ga naravno
osloboditi!

— Ali ne odmah — upade Winnetou. — Držat demo se kao da ga Uopde ne poznajemo. To vedi
de strah nastati nakon toga.

Ja sam doduše očekivao da demo Kolma Puschija sresti ovdje u parku, ali ne još sada, i ne kao
zarobljenika. Odlučio sam da mi to posluži kao poticaj da ono što sam do sada pogađao i sračunavao
više ne zadržim za sebe. Na konjima smo objahali šumicu dok nismo ponovo izbili kraj potoka uz koji
su bijelci sa svojim zarobljenikom logorovali.

Ugledavši nas kako dolazimo, skočili su svi na noge i latili se svojih pušaka. Bile su to same propalice
od kojih se moglo sve očekivati, samo ne ništa dobro.

— Good day, Messieurs! — pozdravio sam, dok smo se zaustavili. — Izgleda da se ovdje dobro
logoruje. I mi smo imali namjeru da se tu odmorimo za kratko vrijeme.

— Tko ste? — upita jedan od njih.

— Mi smo ljudi sa Zapada.

— Ali Indijanci! To je sumnjivo. Imamo mi jednog takvog momka koji nas je pokrao. Vjerojatno
je neki Utah. Pripadaju li i vaši Crvenokošci tom plemenu?

— Ne. Jedan je od njih Apač, jedan Komanč, a jedan Osaga.

— Well; tada nema opasnosti. Ta plemena žive daleko odavde pa sam uvjeren da nedete ništa
poduzeti u vezi s ovim crvenim mangupom.

Htjeli smo da priredimo šalu. Ali promatrajudi pažljivije tog zarobljenika, odbacio sam smjesta tu
misao. Da, bio je to Kolma Puschi, i bila bi najveda bezobzirnost sa naše strane da ga smjesta ne
oslobodimo, jer je bio sputan na takav način da je morao podnositi velike bolove. Samo jedan moj
pogled upuden Winnetouu bio je dovoljan da ga upozorim na moju namjeru. Svi smo sjahali i privezali
konje za kolčide. Dok smo to činili, odložili su bijelci svoje puške i ponovo sjeli. Prišao sam im sasvim
blizu s brzometkom u ruci i upitao ih:

— Jeste li sigurni džentlemeni da vas je ovaj čovjek pokrao?

— Naravno! Uhvatili smo ga u krađi — odgovorio je onaj koji je prije govorio.

— Well, pa demo vam se predstaviti. Zavem se Old Shatterhand. Ovdje stoji Winnetou, poglavica
Apa-ča, i...

— Winnetou?! — uzviknu čovjek. — Sto mu gromova! Znači da imamo visoku posjetu! Vi ste
nam dobro došli, veoma dobro došli! Sjednite, Messieurs! Sjednite i recite da li je to brzometka koju
držite u ruci, Mr. Shatterhande? A ona na leđima puška za medvjede?

275

— Izgleda da ste ved slušali o mojim puškama. Hodu da vam kažem, Sire, da mi se prilično
sviđate; samo mi se jedno ne sviđa!

— Sta?

— To što ste ovog Indijanca, vezali.

— A zašto vam se to ne bi sviđalo? On vas se ništa ne tiče!

— Čak i mnogo jer je to naš dobar prijatelj. Nemojte da pravite nikakve gluposti, Sire! Želim da s
vama na miru razgovaram. Oslobodite zarobljenika veza! Tko digne pušku, bit de smjesta ustrijeljen!

Rekavši to, sve naše puške uperismo u tragače zlata. To nisu očekivali! Bilo je dobro što su nas
poznavali, barem po imenu, jer je to bio razlog zašto uopde nisu ni pomislili da nam pruže otpor.
Predvodnik me je samo upitao:

— Mislite li to ozbiljno, Mr. Shatterhande?

— Da; ne šalim se.

— Tada smo se mi šalili, pa demo sada s time prestati!

Prišao je Kolma Puschiju i odvezao ga. Ovaj je ustao, protegnuo se, uzeo jednu od pušaka koje su
ležale na zemlji, izvukao bijelcu nož iza pojasa, prišao nam i rekao:

— Zahvaljujem se svome bratu Shatterhandu! Ovo je moja puška, a ovo moj nož. Osim toga
ništa mi drugo nisu oduzeli. Pokrao ih, naravno, nisam!

— U to sam uvjeren! šta misli moj brat Kolma Puschi, što da s njima učinimo? Ispunit demo
njegovu želju!

— Pustite ih neka bježe!

— Zaista?

— Da. U njihovim sam rukama tek jedan sat. Nisu uopde vrijedni kazne. Nedu da moja brada s
njima imaju posla!

— Ovu želju baš ne mogu sasvim ispuniti. Morat du da im uputim još nekoliko riječi prije no što
dalje odjašemo, jer se s njima nedemo zadržavati. Hodu da doznam zbog čega su uhvatili i sputali
Indijanca, jer im on ni u kom slučaju nije mogao da nanese neko zlo.

— To mogu i ja da kažem svome bratu Shatterhandu!

— Ne! Hodu to lično od njih da čujem!

U to je onaj koji je govorio zavukao ruku u kosu, pročešao se u neprilici i rekao:

— Nadam se da nas ne smatrate za kukavne babe zato što se nismo branili, Sire! Nije to
kukavičluk, ved poštovanje prema ljudima kao što ste vi. Redi du vam sve pošteno: nalazimo se ovdje
kao tragači zlata i napravili smo bijedni posao. Ovaj se Indijanac stalno zadržavao ovdje u parku, a o

276

njemu pričaju da zna za dobra nalazišta, samo ih nikome ne odaje. Uhvatili smo ga da ga prisilimo da
bi nam odao dobro mjesto. Poslije toga smo ga htjeli opet pustiti na slobodu. Tako je to, i mislim da
nam to nedete uzeti za zlo. Nikako nismo mogli znati da je vaš prijatelj!

— Dobro je! — odgovorio sam mu i obratio se tadu Kolma Puschiju: — Da li je istina što je
govorio?

— Da — odvrati ovaj. — Molim vas, nemojte im ništa učiniti.

— Well! Onda demo imati obzira. Međutim, ja se nadam da ni ubudude nedemo imati razloga da
promijenimo svoj stav prema vama. Tko želi da nađe nalazište, taj neka traži. To je najbolji savjet koji
vam mogu dati, džentlmeni! Molim vas da odavde ne krenete prije no što prođu dva sata, jer de inače
naše puške progovoriti!

Dok sam to govorio, Kolma Puschi je uzjahao svoga konja koji se dotle nalazio među konjima tragača
za zlatom. Odjahali smo a da tim ljudima nismo uputili nijedan pogled. Bili su to ljudi na najnižem
stupnju.

Odjahali smo u galopu i nastojali da što dalje odmaknemo od njih. Onda smo se zaustavili na jednom
mjestu koje je, slično onoj šumici, bilo pogodno za odmor.

Zanimao me je Kolma Puschijev konj jer dolje kraj Rush-Creeka nismo imali prilike da ga duže
promatramo. Bio je to mustang izvrsne građe, brz a izdržljiv, što smo za to kratko vrijeme primijetili.

Dok smo jeli, uzdržavali smo se od svakoga razgovora. Prisustvo tajanstvenog Crvenokošca bilo je
tome uzrok. Kada sam bio pojeo svoj komad mesa, a nož ponovo zataknuo za pojas, bio je i on gotov.
Ustao je, prišao svome konju, uskočio u sedlo i rekao:

— Moja su mi brada učinila veliku uslugu; zahvaljujem im! Veselit du se kada ih ponovo ugledam.

— Zar moj brat ved želi da ode? — upitao sam. — Tako brzo?

— Da — odgovorio je. — Kolma Puschi je kao i vjetar: mora da ode onamo gdje je potre bno!

— Zašto Kolma Puschi zazire od nas?

— Kolma Puschi ne zazire ni od koga. Međutim, njegov zadatak mu nalaže da bude sam.

Bilo je za mene pravo veselje pogledati u Winnetouovo lice. Slutio je što sam naumio i u sebi se
veselio utisku što de ga moje držanje izazvati.

— Mome crvenom bratu ne treba više da se dugo bavi tim zadatkom — odgovorio sam. — Bit de
uskoro riješen.

— Old Shatterhand se služi meni nejasnim riječima. Udaljit du se i želim da pozdravim svoju
bradu!

Ved je podigao ruku da potjera svoga konja kada sam mu bliže pristupio:

277

— Well, redi du vam samo još ovu riječ: ako moj brat Kolma Puschi mora da ode, tada molim
svoju sestru Kolma Puschi da još ostane kod nas!
Obje riječi: brat i sestra oštro sam naglasio. Moji su me drugovi začuđeno pogledali. Međutim je
Kolma Puschi brzo sjahao s konja, pojurio k meni i rekao, gotovo van sebe:
— Šta je rekao Old Shatterhand? Koje sam to riječi od njega čuo?
— Rekao sam da Kolma Puschi nije moj brat, ved moja sestra — odgovorio sam.
— Da me možda ne smatraš za ženu?
— Da.
— Varaš se, varaš se!
— Ne varam se. Old Shatterhand uvijek zna što govori!
Tada je viknula, ispruživši obje ruke prema meni, kao da se brani:
— Ne, ne! Ovog puta Old Shatterhand ipak ne zna šta govori! Kako bi mogla biti žena ovakav
ratnik kao što je Kolma Puschi!
— Tahua, lijepa sestro I — kwehtsi'pa, umjela je ved u svojoj mladosti da dobro jaše i dobro
puca!
Tada je ustuknula nekoliko koraka i širom razrogačenih očiju zurila u mene. Nastavio sam:

— A sada de Kolma Puschi sigurno i dalje ostati s
nama?
— Šta ... šta ... šta znaš ... ti o Tahui, a šta ...
sta ... možeš da znaš o I-kwehtsi'pa?!
— O obadvjema znam mnogo, veoma mnogo. Da li moja sestra Kolma Puschi ima dovoljno
snage u srcu da to čuje?
— Govori, o govori! — odgovorila je, dok je moledivo sklopila ruke i pristupila mi sasvim blizu.
— Znam, da se I-kwehtsi'pa zvao i Wawa Der-
rick.

278

— Uff, uff! — uzviknula je.
— Da li je moja sestra ved ikada čula za ime Tibo-taka i Tibo-wete? Da li joj je poznata priča o
Myrtle-wreathu?
— Uff, uff, uff! govori dalje, dalje! Na svaki način govori dalje!
— Imam pozdrave za tebe od dvije male bebe koje su se prije mnogo godina zvale: Leo Bender i
Fred Bender.
Tada su joj klonule ruke. Htio joj se oteti krik iz grudi, ali joj je zamro. Polako, polako se spustila na
zemlju, zavukla obje ruke u travu, zagnjurila u nju lice i počela plakati, tiho, ali ipak bolno.
Možete i sami misliti sa kakvim su čuđenjem moji prijatelji sve to slušali i sa kakvim su izrazima očiju
gledali u onu koja plače, a za koju sam možda ipak mislio da ima previše snage i da dosta vlada
sobom. Tada je ustao Apanatschka, pristupio mi i upitao:
— Moj je brat Shatterhand govorio o Tibo — taki, Tibo — weti i o Wawa Dericku. To su riječi i
imena koja su mi poznata. Zašto zbog njih plače Kolma Puschi?
— Ona plače od radosti, a ne od boli.
— Zar Kolma Puschi nije muškarac, ratnik?
— Ona je žena.
— Uff, uff!
— Da, ona je žena. Neka moj brat Apanatschka sada skupi svu snagu i neka bude jak. Tibo -taka
mu nije bio otac i Tibo-wete nije njegova majka. Moj brat je imao drugog oca i drugu majku ...
— Da li je to Leo ... da li je to Leo Bender...?!
— Nije Leo ved Fred Bender, mlađi brat — odgovorio sam.
Tada se okrenula prema njemu, pala na koljena, obgrlila objema rukama njegova koljena i ridala:
— Moj sin, moj sin! To je Fred, moj sin! Tada mi Apanatschka nije rekao, ved viknuo:
— Zar je ona... ona zaista moja majka?
— Da, jest — odgovorih.
Tada ju je uhvatio, podigao, pogledao je u lice i rekao:
— Kolma Puschi nije muškarac, ved žena! Kolma
Puschi je moja majka, moja majka! Zbog toga, zbog
toga sam te odmah zavolio kada sam te ugledao!

279

Oboje su se opet spustili na koljena, čvrsto ju je obgrlio, a svoju glavu priljubio uz njezin obraz.
Winnetou je ustao i udaljio se. Dao sam i ostalima znak. Slijedili su me. Uklonili smo se kako bismo
ovo dvoje ostavili nasamo. Nije trebalo da ih netko smeta. Nije dugo potrajalo ia Apanatschka mi je
prišao i rekao naglo, jako moledivim glasom:

— Neka moj brat Shatterhand dođe k nama! Mi još ništa ne znamo, uopde ništa, a imamo toliko
mnogo

da pitamo! »

Odveo me je do Kolme Puschi koja je sjedila na zemlji i puna iščekivanja gledala prema meni.
Apanatschka je sjeo do nje, obgrlio je rukama i pozvao me:

— Neka moj brat sjede do nas i neka nam kaže kako je doznao da je Kolma Puschi moja majka!
Ja sam uvijek držao da je to Tibo-wete.

— Tibo-wete je tvoja tetka, sestra tvoje majke! Umladosti su je zvali Tokbela.

— Tačno je — reče majka. — Mr. Shatterhande, razmislite da li je sve tačno što smo od vas
doznali! Mogla bih da poludim kao i moja sestra ako ste se prevarili, ako sada povjerujem da sam
našla svog sina, a on to ipak nije! Razmislite; molim vas, razmislite!

Njezin način govora i izražavanja bio je isti kao i u bijele lady. Zato nisam htio da je oslovim na
indijanski način, to jest — Kolma Puschi — ili — moja sestra — i odgovorih:

— Molim vas, recite mi da li ste vi Mrs. Bender!

— Ja sam Tahua Bender — odgovorila je.

— Tada se ne varam; Apanatschka je vaš mlađi sin.

— Dakle, stvarno, Mr. Shatterhande? Dajte mi dokaze, molim dokaze!

— Tražite dokaze? Zar vam to vaše srce ne govori!

— Govori, da, govori! Ono mi je govorilo čim sam ga prvi put ugledala kada je ujahao kroz ulaz
kampa. Moje me srce uvjerava da mi je sin, a ipak drhti od straha da možda nije. Moj razum
zahtijeva dokaze!

— Da, a što vi podrazumijevatepod dokazima, Mrs. Bender? Da vam donesem izvod iz matice
rođenih? To ne mogu!

— To nisam ni mislila; mora da postoje neki drugi dokazi!

— Postoje neki, samo što mi ovog časa nisu pri ruci. Da li biste prepoznali svoju sestru?

— Sigurno, sasvim sigurno!

— A svog šurjaka?

— Nemam šurjaka.

280

— Zar Tokbela nije bila udata?
— Nije. Vjenčanje je bilo prekinuto.
— Uz pomod vašeg brata, Padre Diterika?
— Da.
— Kako se zvao mladoženja?
— Thibaut.
— Vaš je brat pucao na njega?
— Da; ranio ga je u ruku.
— Tada je isključena svaka zabuna. Sto je bio taj Thibaut?
— Kockar.
—- Da li je Tokbela znala za to?
— Nije.
— Tražili ste od mene dokaze. Njih vam mogu dati tek onda kada upoznam ovdašnje prilike i
događaje. Moram vam, naime, iskreno redi da je sve što znam zasnovano jedino na pretpostavkama.
Zbog toga ne smijete strahovati. Apanatschka je vaš sin Fred, a mislim da dete veoma brzo ugledati i
njegova brata Lea.
— Leo? Nebesa! Zar je i on još na životu?
— Da. Čak i boravi ovdje u parku San Louisa. Dugo je tragao za vama, ali je do sada sve bilo
uzaludno.
— Vi ste svakako od njega doznali ono što znate?
— Na žalost nisam. Od njega nisam čuo ni riječi, uopde ništa, jedino to da mu je otac umro u
zatvoru i da su mu majka i stric također bili na tom žalosnom mjestu.
— On je u to upuden? To vam je on rekao? Otkuda zna za to? Tada mu je bilo samo nekoliko
godina! Od koga je doznao?
— To mi nije saopdio. Ali recitemi da li je stric koji je također bio u zatvoru vaš brat I -
kwehtsi'pa?
— Da.
— Strašno! Zar on, propovjednik, pa kockar?
— Na žalost! Postojali su dokazi koje nije mogao da pobije.

281

— Kako je bilo samo mogude da osude tri nevine osobe? Prije bi bilo mogude da je jedan jedini
optužen.
— Moj je šurjak to tako fino smislio i udesio da nam je svaka obrana bila nemoguda.
— Da li je to bio brat vašega muža?
— Ne rođeni, ved polubrat.
— Hm! Znači, ne pravi polubrat?
— Ne. Potjecao je od prvog muža moje svekrve.
— Kako se zvao?
— Zapravo Etters, Daniel Etters, ali su ga kasnije po očuhu zvali i Bender, i to John Bender, jer se
i prvenac koji je umro zvao John.
— Od ta dva imena vjerojatno ste se više služili imenom John Bender negoli imenom Dan ili
Daniel Etters?
— Da. Drugim imenom se nismo uopde služili.
— Ah! Zbog toga na križu stoji J. B., a ne zapravo ono pravo D. E.!
— Na koji križ mislite?
— Na onaj koji se nalazi na grobu vašeg brata.
— Šta? Vi ste ved jednom bili gore kod groba?
— Nisam.
— Otkuda znate za taj križ?
— Pričao mi je o njemu jedan znanac. Vidio ga je i pročitao.
— Tko je to bio?
— Ime mu je Harbour.
— Harbour? Da, toga smo poznavali! Znači on je bio gore?
-- Vi to mene pitate, Mrs. Bender? Vi ste ga vidjeli!
— Ja? Tko to tvrdi?
— Ja tvrdim. Vi ste ga s onom polovinom pečene ovce spasili da ne umre od gladi!
— To vi samo nasludujete, Sire! — smiješila se. — Znači, on vam je pričao o tom grobu?

282

— Da. Tom njegovom pričanju imam i da zahvalim što mi je uspjelo da činjenice jednu za
drugom odgonetam.

— Da li je Winnetou pomogao u odgonetki?

— Jest, na svoj tihi, nijemi način. Njegov je otac bio vjeran prijateljvašeg brata koji je iznenada
nestao.

— Nestao da, sa mnom i Tokbelom.

— Smijem li da doznam razlog tog iznenadnog nestanka?

— Da. Moj brat Derrick — indijansko mu je ime bilo I-kwehtsi'pa; kao kršdanin prozvan je
Ditrico, ili na engleskom Derrick — bio je čuveni propovjednik iako nije studirao. Želio je da to
naknadno učini, pa je radi toga pošao na Istok. Prije toga sam vidjela Bendera, a i on mene. Voljeli
smo se. No prije no što sam mogla da mu postanem žena, morala sam da usvojim znanje i način
ponašanja bljedolikih. Moj brat je bio ponosan. Nije želio da netko primijeti kako još mora da uči. Bilo
je više crvenih ratnika koji bi me rado oženili, pošli za mnom i sigurno ubili Bendera. To su dva ra zloga
zbog kojih smo pošli od kude a da ne kažemo zašto. Moj brat je posjedivao jedan koledž, a ja i Tokbela
bile smo smještene u pansionu. Bender je češde boravio kod nas, a jednog je dana poveo i svoga
brata. Kad me je ugledao, svim silama je nastojao da me preotme Benderu. Nije mu uspjelo, a
njegova ljubav prema meni pretvorila se u mržnju. Bender je bio bogat, Etters siromah. On je bio
namješten u trgovini kod Bendera. Sve prostorije trgovine su mu bile poznate, kao i sav namještaj
koji je bio u tim prostorijama. Kad smo se vjenčali, Tokbela je stanovala kod nas. Ettes je doveo k
nama nekog mladida koji se zvao Thibaut. Nakon izvjesnog vremena primijetila sam da se Thibaut i
Tokbela vole. Bender je doznao loše stvari o Thibautu i zabranio mu da ponovo d olazi. To nam je
Etters zamjerio, ali je stalno dovodio svoga prijatelja. Zbog toga je morao da istupi iz trgovine i nije
nas smio više posjedivati. Obojica su odlučili da se osvete.

— Nasludujem! Thibaut je bio krivotvoritelj!

— Ispravno ste naslutili, Mr. Shatterhande. Jednoga dana došla je kod nas policija. Ublagajni je
pronašla umjesto ispravnog novca gotovo samo krivotvoreni. Ukaputu moga brata bio je također
ušiven krivotvoreni novac, a u mojoj sobi su otkrili ploče. Svi troje smo bili uhapšeni. Predočili su nam
neke spise. Bili su krivotvoreni, i to potpuno po rukopisu moga muža i moga brata. Ti su spisi
dokazivali njihovu, a i moju krivnju. Bili smo osuđeni i zatvoreni.

— A Benderova trgovina?

— Njome je dalje upravljao Etters. Bender to nije mogao da spriječi. Tokbela, moja sestra, otišla
je sa moja dva dečaka u isti onaj pansion u kojem sam kao djevojka boravila.

— Strašno! Vi, Indijanka, koja je navikla na slobodu, u zatvoru!

— Uff! Odrezali su mi kosu. Morala sam na sebe da navučem haljinu zločinaca i strpali su me u
malu, uzanu deliju. Bila sam veoma nesretna te dan i nod mislila o slobodi i osveti!

283

— A Thibaut se za to vrijeme ponovo trudio oko vaše sestre Tokbele?

— Tako je. Obedala mu je da de mu postati žena ako nas oslobodi. Potplatio je ključara zatvora
koji je pobjegao s mojim bratom.

— A zašto ne s Benderom ili s vama?

— Zbog zlata. Moj je brat znao za nekoliko nalazišta. Odatle je bio donio zlata i na dan našeg
vjenčanja poklonio Benderu. To je znao i Etters. Zbog toga su i oslobodili samo moga brata kako bi od
njega ili pomodu njega došli do zlata. Bježedi sa ključarom poveo je Tokbelu i moje dječake. Odveo ih
je za Denver gdje ih je ostavio pod zaštitom zatvorskog činovnika, dok je sam otišao u brda da opet
donese zlata. Ovo mu je bilo potrebno kako bi nagradio činovnika, a Bendera i mene oslobodio,
činovnik je pomodu zlata koje je primio osnovao mjenjačnicu. Tokbela i dječaci su kod njega stanovali.
Bio je zavolio djecu. Moj je brat međutim napustio Denver kako bi i Bendera i mene oslo bodio. To mu
je samo napola uspjelo. Bila sam oslobođena, dok se Bender od jada zbog izgubljene srede i oduzete
časti razbolio i umro u zatvoru. Derrick me je odveo u Denver. Onamo su stigli u međuvremenu
Thibaut i Etters, koji je bio ved bankrotirao. Pomodu laži doveli su Tokbelu do toga da postane
Thibautova žena. Stigli smo tamo na dan vjenčanja i naišli na mladoženju i mladu spremne da jedan
drugome pruže ruku. Derrick je nevjesti strgnuo s glave vijenac od mirte, a Etters i Thibaut bacili su se
na moga brata. Došlo je do borbe u kojoj je Derrick pucao Thibautu u ruku.

— To valjda nije bilo u crkvi?

— Nije, ved u Tokbelinu stanu, kod nekadašnjeg zatvorskog činovnika, sadašnjeg bankara.

— Molim vas, sinula mi je jedna misao. Da se taj bankar nije možda zvao Wallace?

— Nije. Kako ste došli na to ime?

— O tome kasnije. Pričajte dalje!

— Tokbela se grizla zbog našeg zatočenja. Zbog toga se i razboljela i oslabila. Strah zbog
prekinutog vjenčanja i borbe skrhao ju je. Buncala je u groznici, a njezin je duh iz groznice prešao u
ludilo. Stala je da bjesni. Umirila bi se tek onda kada se kraj nje nalazio moj mlađi dječak, Fred, kojega
je mnogo voljela. Moj brat ju je otpremio psihijatru, a s njome i dječaka, bez kojega ne bi pošla.
Derrick, ja i Leo stanovali smo kod bankara. Etters i Thibaut su nestali; tako smo barem mislili. Zlato je
bilo potrošeno, a Derrick je opet morao da ode u brda. Zamolila sam ga da me sa sobom povede, što
je i učinio, jer sam u jahanju i strijeljanju bila isto tako spretna kao i crveni ratnik. Stigli smo do Devis-
heada, gdje su na nas izvršili prepad. Etters i Thibaut nisu bili nestali. Skrivali su se kako bi nas uhodili,
te su nas slijedili. Etters, kojega smo još uvijek zvali John Bender, ubio je iz puške Derricka, a mene su
ustrašenu, razoružali i vezali. Ubice su svakako vjerovale da smo bili u nalazištu i da imamo uza se
zlata. Kako ga nisu pronašli, bili su toliko ozlojeđeni te odlučili da me ne ubiju odmah, ved da me
puste da polako umrem od žeđi. Zakopali su mog brata tik same stijene, a mene položili na njegov
grob. Pri vezali su me ondje tako čvrsto da se nisam mogla ni maknuti. Tri dana i četiri nodi ležala sam
tako i bila blizu smrti kada su stigli Indijanci iz plemena Capote Utaha i oslobodili me.

— O! Neobično! Dalje!

284

— Ti su me Utasi nahranili i napojili i poveli me tada sa sobom. Mladi ratnik među njima, nazvan
Tusahga Saritsch, htio je da mu budem squaw, i zbog toga me nije pustio da odem od njega. Stigavši
na pašnjake Utaha, odbila sam da mu budem squaw. Htio me je prisiliti. Međutim, meni se ponovo
vratila snaga, borila sam se s njim i pobijedila ga. Sada me se rado odrekao, a ni jedan drugi me nije
htio jer nije želio squaw koje pobijeđuje ratnike.

— Kakvi su sada vaši odnosi sa. Capote Utasima?

— Moji su prijatelji. Tusahga Saritsch još me i danas voli, iako me se onda odrekao. Od njega
mogu da tražim što god želim. Slobodu mi tada, naravno, nisu odmah vratili; tek nakon dvije godine
bila sam slobodna. Ja sam, naravno, odmah požurila za Denver. Moja su djeca bila nestala. Etters i
Thibaut bili su kod psihijatra i pod prijetnjom zahtijevali Tokbelu. Krenula je s njima, ali je sada opet
stala da bjesni kada su ,je htjeli razdvojiti od Freda. Bili su znači, prisiljeni da povedu sobom i dječaka.
Bankar je također nestao, i to sa Leom, mojim sinom. Raspitivala sam se i doznala od šerifa da su
nekoliko dana iza njegovog nestanka stigli stražari da ga uhapse zbog oslobođenja jednog
zatvorenika.

— Po tome bi se dalo naslutiti da su ga Etters i Thibaut tajno optužili, ali da ga je bl agovremeno
netko upozorio. Dao se u bijeg i za sobom brižljivo uništio svaki trag.

— To je uradio a ja sam mnogo godina tragala uzaludno za njim kao i za Tokbelom.

Tada vam mogu vašeg mira radi redi da je uzeo drugo ime i da je dječaka brižljivo odgojio. On, ili sada
njegov sin, stanuju u Jefferson-Cityjy.

— Zaista? Vi to znate, Sire?

— Da; bio sam kod njega. Ali, pričajte sada dalje!

— Brzo sam gotova. Tragala sam za svojom djecom, no uzalud. Projanala sam sve savane, kroz
sve doline. Tragala sam po gradovima i kod Crvenokožaca; nisam ih našla. Kao žena to ne bih mogla
da učinim. Preobukla sam se u muškarca i zbog toga i do danas ostala kao muškarac. Kada je ved sve,
sve bilo uzaludno, vratila sam se, gotovo sva očajna, na Devils-head. Zločinac se uvijek vrada na
mjesto zločina. Znala sam to, i zato mi je nebo tog parka postalo krovom. Ubica još nije stigao, ali de
stidi, hode! Uvjerena sam u to! Tada teško njemu! Ne vjerujem da je umro. Vratit de se on ovamo.
Tada de mi se pružiti prilika da se s njime obračunam i da ga kaznim!

— Hodete li ga modi prepoznati ako dođe?

— Da.

— Ali od onog vremena su prošle tolike godine, Mrs. Bender!

— Poznajem ga; poznajem ga! A da se i ne znam kako promijenio, prepoznala bih ga po
njegovim zubima!

— Po objema šupljinama u gornjem redu zuba?

— Uff! Vi za to znate? Zar ga i poznajete?

285

— Ne poznajem ga. Ili, ako dobro nasludujem, ipak ga poznajem! O tim šupljinama mi je govorio
vaš sin Leo.

— Leo? Zar ste zbilja s njim govorili?

— Da.

— Tada mi recite gdje se nalazi?

— Ovdje u parku San Louisa. Vidjet dete ga, ako ne danas, a ono sutra ili prekosutra. I ako se ne
varam, ubica de vam upravo sada pasti šaka. Na putu k poprištu svoga čina. Thibaut dolazi sa
Tokbelom, a Etters je ispred njih. Uostalom, mogu vam redi kojim su putem u ono vrijeme krenula ta
dva momka iz Denvera sa Tokbelom i Leom.

— Doznali ste? Od koga?

— Od Winnetou i Matta Schaka.

— Recite mi, Mr. Shatterhande; recite mi!

— Stigli su do Osaga i nisu ih samo prevarili za zaradu od lova jedne čitave godine ved i ub ili
nekoliko njihovih ratnika. Tada su se odvojili, i Thibaut je sa vašom sestrom i dječakom pošao
Komančima iz plemena Nainija. Ondje je morao da se skriva jer su njegova zlodjela došla na vidjelo.
Putem ga je prona-šao Winnetouov otac na rubu Llana Estacada i spasio smrti od žeđi.

— Htjela bih da to podbrobnije čujem! Neka mi to ona dvojica ispričaju!

Skočila je na noge i htjela da ode.

— čekajte, Mrs. Bender! — molio sam je. — To vam oni mogu i uz put ispričati. Nedemo da
gubimo vrijeme jer moramo dalje, gore prema Devils-headu. Da niste možda još i sada raspoloženi da
se s nama rastanete i sami krenete?

— Ne, ne! Ostat du s vama.

— Tada du pozvati drugove. Krenut demo.

Nije dugo potrajalo i opet smo bili na putu. Kolma Puschi je put još bolje poznavala nego Winnetou.
Jahala je na čelu s njime, Apanatschkom i Osagom. Između te četvorice razvio se razgovor kojemu
nije trebalo da prisustvujem. Jahao sam iza njih. Iza mene su jahala obadvojica drugova sa
Treskowom. Hammerdull je od silnog čuđenja bio sav očaran, jer se pokazalo da je tajanstveni
Indijanac žena. Čuo sam kako iza mojih leđa govori:

— Zar je netko ved doživio da je muškarac zapravo žena? Iz tog Kolma Puschija, čijoj smo se
hrabrosti i prepredenosti toliko divili, iščahurila se squaw, kojoj se čovjek mora još i više diviti no prije
kada je važila kao Indijanac — muškarac! Što veliš ti na to, Pitte Holbersu, stari rakune?

— Ništa! — odgovori dugonja.

286

— To je zapravo i najbolje. Ništa, uopde ništa! Tko bi znao šta se na to ima redi? Od sada du sve
smatrati za mogude. Nedu se uopde prestrašiti ako se sada moj stari Pitt Holbers pretvori u squaw!
— Nede mi to biti ni na kraj pameti, stari Diče!
— Bilo ili ne bilo, svejedno je. što bi poduzeo ako bi odjednom došao do saznanja da se u tebi
krije preobučena žena?
— Odmah bih se udao za tebe!
— Hej! A da me prije toga i ne pitaš?
— Da, bez pitanja!
— Tada bih se odmah poslije vjenčanja i rastavio s tobom!
— A ja te opet ne bih pustio!
— To bismo vidjeli! Misliš li da bih poveo brako¬razvodnu parnicu bez pravih uzroka za razvod?
— Pravih uzroka nema!
— Ima, i te kako!
— Reci mi samo jedan jedini!
— Evo ti odmah jedan: nedovoljna ishranjenost; to bi mogao biti prvi!
— Da ti nisi možda nedovoljno ishranjen?
— Ja ne, ali ti da! Naveo bih da svoju ženu ne mogu dovoljno hraniti, a u slučaju da mi to ne
povjeruju, pokazao bih te njima. Tko te pogleda, pa unatoč svemu tome još uvijek povjeruje da za
tebe imam dovoljno hrane, neka se slika, i tu sliku svoga sna okači o zid!
— Što mi nedostaje u punodi, nadoknađujem u dužini!
— Što de mi žena koja je toliko dugačka da joj, kad zaželim, ne mogu glavu oprati? Svakako znaš
što sam time mislio?
— Yes!
— Takav je postupak ponekad veoma potreban tebi, stari rakune. Katkada si tako bandoglav da
čovjek naprosto ne zna kud bi s tobom.
— Sjeti se samo bebe sure medvjedice! Guša vam se ovaj debeljko s grazzlvjem kao da su
upravo napu¬stili školu! Još se i danas na tvojoj koži vidi kakvu si onda slavnu ulogu odigrao!
— Bilo da sam je ja odigrao ili medvjed, sasvim je svejedno, važno je da je uopde bila odigrana!
Naprosto ne shvadam kako si od našeg braka došao na ovu ulogu! Govori radije o nečem drugom, na
primjer o tome što demo uraditi sa generalom kada nam padne šaka?

287

— Platit demo mu istom mjerom. I njega demo ukliještiti u stablo. Po mom mišljenju, on je to
pošteno zavrijedio.

— Naravno, u tome se s tobom slažem.S najvedim veseljem du pomodi da se procijepi deblo u
kojem de kudikamo bolje propjevati no što je Old Wabble, taj bijedni đavo, pjevao u svome!

Osjedaj za pravdu dvojice prijatelja nalagao je ono što je zahtijevao i zakon pustinje kod beduina: oko
za oko, zub za zub, krv za krv. Osim Hammerdulla i Holbersa među nama nije bilo ni jednog koji nije
imao da izravna neke račune s tim takozvanim generalom. Ja ni najmanje nisam sumnjao da je on
dugo traženi Dan Etters. Mene nije moglo nimalo da zbunjuje to što se kod njega nisu mogle
primijetiti spomenutešupljine u zubalu, jer ima i vještačkih zuba. Ved su ih i Egipdani imali, čudio sam
se da se nitko toga nije sjetio, čak ni sam Old Surehand.

Kasnije su me pozvali Kolmi Puschiju. Mogu vam redi da je za vrijeme našeg jahanja bilo toliko toga
rečeno i izgovoreno; pala su mnoga pitanja i odgovori kao rijetko kada. U tome je prošlo popodne i
spustilo se veče. Odlučili smo da se još ne zaustavimo, jer je mjesec bio izišao i htjeli smo da se
koristimo mjesečinom barem još pola sata. To nam je dozvoljavalo da produžimo dalje.

Sunce je ved odavno bilo zašlo kada smo skrenuli u jednu od dolina koje su se blago dizale i parku San
Louisa davala ono svojstveno talasasto tlo. Tada smo ugledali trag koji je dolazio sa strane, a išao
istim smjerom. Pregledom smo ustanovili da potječe od tri konja i da nije raniji od jednog sata.
Smjesta sam se sjetio vrača sa squaw i tovarnim konjem. Winnetou je isto mislio. To sam zaključio iz
njegova pogleda koji mi je dobacio.

Potjerali smo brže konje i šutke dalje jahali. Winnetou se nagnuo daleko naprijed iz svog sedla kako
mu ne bi izmakli tragovi. Ved nakon deset minuta sasvim su nestali. Mjesečeva svjetlost je doduše
postala jača, ali je ipak bila preslaba da nam omogudi raspoznavanje tragova. Winnetou i ja smo
sjahali. Predali smo svoje konje da ih drugi vode i pošli naprijed saginjudi se s vremena na vrijeme
duboko dolje da vidimo postoje li još otisci. Utome je prošlo vrijeme i mjesec je bio pri zalasku.
Možda bi bilo bolje da se ovdje ulogorimo, a sutra ujutro ponovo krenemo za tragovima?

Dok smo o tome raspravljali, osjetili smo miris paljevine koji nam je laki vjetar donio. Vatra od koje je
dopirao miris mora da je tek sada bila zapaljena, jer bismo miris ved prije osjetili. Zamolili smo
drugove da pričekaju i pošli smo tiho dalje. Nedaleko odavde, s desne strane udoline, nalazila se
jedna uvala prekrivena krošnjama stabala u kojoj smo ugledali vatru. Legli smo na zemlju i otpuzali
bliže jer smo ugledali tri konja i dvije osobe koje su sjedile uz vatru. Stigavši do njih dosta blizu,
prepoznali smo ih. Winnetou mi je šapnuo:

— Uff! Vrač i njegova squaw! Hodemo li ga uhvatiti?

— Kako god moj brat želi.

— Ako ga zgrabimo, morat demo ga povesti sa sobom. Ako ga pustimo da ode, tada nam može
ipak umaknuti. Prema tome, ipak je bolje da ga uhvatimo.

Približili smo se bliže vatri, koliko nam je to bilo mogude, a da ne budemo primijedeni. Squaw je jela, a
čovjek se lijeno ispružio na travi.

288

— Sada! — reče tiho Winnetou.
Ustali smo, pojurili i bacili se na njega. Viknuo je, pa sam ga dva puta udario pesnicom po glavi. Tada
se umirio. Svezali smo ga njegovim vlastitim lasom. Poslije toga je Winnetou otišao da dov ede
drugove, jer je ovo mjesto bilo zgodno da tu odmah i prenodimo. Stigli su i sjahali s konja. Squaw na
nas nije obradala pažnju., Čak nije ni rekla ništa kada smo joj muža uhvatili. Apanatschka je primio
svoju majku za ruku, odveo je do vatre, pokazao joj squaw i rekao:
— To je Tibo-wete-EIlen!
Ellen je bilo, naime, Tokbelino krsno ime. Kolma Puschi je dugo i nijemo gledala u squaw te reče,
duboko uzdahnuvši:
— Zar je to moja mila, moja draga Tokbela?
— Ona je, :— potvrdio sam.

— Bože moj, bože moj, što je ostalo od najljepše
kderi našeg naroda! Kako mora da sam se i ja promi¬
jenila!
Da, obadvije su bile veoma lijepe; ali starost, život u divljini i ludilo tako su unakazili »nebo« — naime
Tokbela znači »nebo« — da je njezinoj sestri bilo potrebno dosta vremena dok ju je prepoznala.
Kobna Puschi je htjela da klekne kraj nje, da s njome malo porazgovara, ali joj je Winnetou rekao:
— Moja sestra još nije pogledala muškarca. Neka se za sada još skriva jer de mu se odmah vratiti
svijest. Nije potrebno da odmah opazi tko se ovdje nalazi. Iza stabala je skrovište. Otiđite tamo!
Ove su se riječi odnosile i na ostale. Držali su se mojih uputa i sakrili se. Kada se Thibaut probudi,
ugledat de samo Winnetoua i mene.
Nismo morali dugo čekati i ved se počeo micati te otvori oči. Prepoznavši nas, viknuo je:
— Apač! I Old Shatterhand! Uff, uff, uff! Što hodete od mene? Sto sam vam učinio pa da me
vežete?
— Prestanite s vašim »uff«, — odgovorio sam, — i nemojte se stalno ponašati kao Indijanac!
Varalica Thibaut je završio s ulogom Indijanca!
— Proklet da si! Varalica?
— Da, varalica, krivotvoritelj, lopov, bitanga, pljačkaš, falsifikator, ubica, i tome slično. I sami ste
čuli čitav taj niz riječi od milja koje vam izvrsno pristaju.
— Platit dete te pogrdne riječi!

289

— Pshaw! Sami ste htjeli da znate zašto smo vas ponovo vezali. Rado du vam redi: ne treba da
odviše rano stignete na ugovoreni sastanak.
— Sastanak? Lupetate! A gdje bi imao da bude?
— Kod Devils — heada.
— Kada?
— Dvadeset i šestog septembra.
— Doduše, vi uvijek rado volite da govorite u zagonetkama, kao što sam ved iskusio, ali danas mi
je potpuno nemogude da odgonetam na što mislite!
— Neka ne bude dvadeset i šestog septembra, ved dan svetog Ciprijana. To dete vjerojatno znati
odgonetnuti.
— Ciprijan? Što me se taj svetac tiče?
— Treba da se na njegov imendan pojavite kod
Devils — heada.
— Tko je to rekao?
— Dan Etters!
— Sto mu gromova! — planuo je. — Nikakav Dan Etters mi nije poznat!
— Tada on vas poznaje!
— Niti to!
— Ne? Ali vam on piše pisma!
— Pisma? Nemam pojma!
— Pisma na koži, a slova obojena cinoberom. Zar nije istina?
— Vrag vas odnio! — Ne znam ja ni za kakvo pismo!
— Ono se nalazi u vašim bisagama.
— Špijun! Sada mi se čak i čini da ste mi pretražili stvari?
— Onda kada mi je to odgovaralo! Po mom proračunu trebalo je da stignete do Devils-heada
dan prije imendana svetog Ciprijana. Zbog toga smo vas sada i malčice svezali kako biste se malo
odmorili. Što biste imali prije vremena tamo i da radite. Jesam li u pravu?
— Želio bih da zajedno s tim vašim Ciprijanom odete u do đavola!

290

— To vam svakako vjerujem, samo mi, na žalost, nije mogude da vam želju ispunim jer sam
potreban na drugom mjestu. Recite tko je zapravo Wawa Der-rick o kojemu ponekad govori vaša
squaw? To i te kako želim da doznam!
— Upitajte nju samu.
— Nije potrebno! Wawa je riječ na jeziku Moquija; nasludujem da je ona Indijanka iz plemena
Moquija i da misli na svoga brata.
— Nemam ništa protiv!
— Ali ja, naprotiv, mislim da ste vi protiv tog brata nešto imali.
— Mislite što god hodete!
— Protiv njega i protiv porodice Bender!
— Do vraga! — uplašeno viknu.
— Molim vas nemojte se uzrujavati! Što vi otprilike znate o toj obitelji? Traži se neki Fred
Bender.
Tako se uplašio da nije mogao odgovoriti.
— Toga Fred Bendera ste vi tobože odveli Osagama koji s vama imaju još neki račun da prečiste.
— Neki račun? — Ja ni za što ne znam!
— Vi ste sa slavnim »generalom« kod njih trgovali krznom i kožom. Da u tome niste uspjeli,
stajalo bi vas to glave.
— Ja nikakvog »generala« ne poznajem!
— Tom ste prilikom, kako kažu, ubili s njime nekoliko Osaga.
— Imate bujnu maštu, Mr. Shatterhande!
— O ne! Kao što znate, Matto Schahko se nalazi sa mnom. Čak vas je i on ugledao, jedino nije
ništa rekao kako nam ne bi pokvario veselje.
— Vi se samo veselite, a mene ostavite na miru! S vama nemam nikakva posla!
— Molim, molim! Ako se budemo veselili, i vi tome treba da prisustvujete, jer treba da
preuzmete glavnu ulogu! A sada vam prije svega želim pokazati nekoga.
— Koga?
— Jednog Indijanca. Zanima me da li ga poznajete. Pogledajte ga!
Dao sam znak Kolmi Puschiju. Došla je i stala pred njega.
— Pogledajte ga dobro! — obratio sam se Thibautu.

291

— Poznajete li ga?
Njihovi pogledi su se naprosto sukobili. UThibautu se budila slutnja. Primijetio sam to na njemu, ali
nije ništa rekao.
— Možda dete me prepoznati kada čujete da govorim, — reče Kolma Puschi.
— Do svih đavola ovoga svijeta! — uzviknuo je. — Tko — tko je to?
— Zar se ne sjedaš?
— Ne — ne — — ne!
— Sjeti se Devils-heada! Ondje si se rastao od mene, ubico!
— Uff, uff! Zar opet uskrsavaju mrtvi? Nije mogude!
— Da, mrtvi uskrsavaju! Ja nisam muškarac, ved žena.
— To ne može biti! To ne može, niti smije biti! Tahua, Tahua Bender !
Sklopio je oči i mirno ležao.
— Jeste li ga i vi prepoznali? — tiho sam upitao Kolmu Puschija. ,
— Smjesta! — kimnula je.
— Hodete li i dalje s njime razgovarati?
— Ne; sada ne.
— A sa svojom sestrom?
— Da.
Uhvatio sam vrača ispod ruke, digao ga uvis i postavio ga pred stablo licem okrenutim prema deblu.
Privezali smo ga a da nije ništa rekao. Bilo mu je dosta. Pojava osobe za koju je vjerovao da je mrtva
prožela mu je kosti i srž.
Ona je sjela kraj svoje sestre, a bio sam veoma radoznao kako de se sada vladati umobolna. Da li de je
prepoznati?
— Tokbela, draga Tokbela! — reče Kolma Puschi,
dok je sestru primala za ruku. — Poznaješ li me? Da
li me prepoznaješ?
Squaw nije odgovarala.
— Tokbela, ja sam tvoja sestra, tvoja sestra Tahua!

292

— Tahua! — prošaputala je umobolna, ali sasvim bezizražajno.

— Pogledaj me! Pogledaj me! Moraš ipak da me prepoznaš!

Ona međutim nije uopde podigla oči.

— Recite joj ime svog mlađeg sina! — došapnuo

sam Kolmi Puschiju.

Tada je umobolna pogledala u nju i dugo, dugo

joj gledala u lice, na žalost bez razumijevanja, ali

ipak je ponovila ime:

— Fred Bender Fred Bender!

— Poznaješ li Ettersa, Daniela Ettersa?

Stresla se i odgovorila:

— Etters Etters — zao čovjek — veoma zao čovjek!

— On je ubio našeg Wawa Derricka! Čuješ li? Wawa Derricka?

— Wawa Derrick! Gdje je moj Myrtle-wreath, moj Myrtle-wreath«.

— Nema ga, nestao je; ali tu sam ja, tvoja sestra

Tahua Bender.

Sada sam ipak primijetio malo više života u očima squaw. Upitala je:

— Tahua Bender? Tahua Bender? To — to je moja sestra.

— Da, tvoja sestra! Pogledaj me! Pogledaj me da li me poznaješ!

— Tahua — — Tahua Tokbela, Tokbela,

to sam ja, ja, ja!

— Da, to si ti! Poznaješ li moje sinove Freda Bendera i Lea Bendera?

— Fred Bender — — Leo Bender — Fred je

moj, moj je, moj!

— Da, on je tvoj. Ti ga voliš.

— Volim mnogo volim! — klimnula je i prijazno se nasmiješila. — Fred je moj boy. Fred u

293

mom naručju na mom srcu!

— Rado si mu pjevala uspavanku.

— Uspavanku da, da, uspavanku !

— Tada je došao Wawa Derrick i odveo tebe i njega i Lea u Denver. čuješ li me? Wawa Derrick
vas je odveo u Denver!

Ovo je ime probudilo u njoj uspomene, ali ne ugodne. Žalosno je odmahnula glavom, stavila ruku na
nju i rekla:

— Denver Denvertamo je bio moj

Myrtle-wreath — u Denveru.

— Sjeti se; sjeti! Daj, pogledaj me; daj, pogledaj

me!

Rukama je uhvatila njezinu glavu i okrenula je tako da je umobolna morala da pogleda u nju, pa je
nadodala:

— Pogledaj me i reci moje ime! Reci mi sada, tko sam!

— Tko sam ja ! Ja sam Tokbela, Tibo —

wete — Elen!

— Tko si ti ?

— Tko si ti — ti ? — Sada je pogledala u

sestru i u njezinu pogledu se primijetilo da je došla k sebi i da joj se vrada volja. Tada je odgovorila:

— Ti si: — ti si muškarac muškarac.

— Bože moj, ona me ne poznaje, ne poznaje me! — kukala je Tahua.

— I odviše zahtijevate od nje, — rekao sam. — Morat demo pričekati na trenutak kada de joj
svijest biti bistrija. Tada imamo više nade da de se prisjetiti. Sada je međutim svako nastojanje
uzaludno.

— Jadna Tokbela, jadna, jadna sestra!

Privukla je na svoje grudi glavu squaw i pomilovala ju je po navoranim, upalim obrazima. Ovo je
milovanje za tu nesretnicu bila takva rijetkost, pa je ponovo zatvorila oči; njeno je lice poprimilo izraz
očekivanja. To, međutim, nije dugo potrajalo. Brzo je nestalo te pažljivosti i na njeno mjesto je
nastupila praznina bez duše koja se obično vidjela na njenom licu.

Tada se Apanatschka nagnuo prema svojoj majci i upitao:

294

— Da li je Tokbela bila lijepa kada je bila mlada?

— Veoma lijepa, veoma!

— A da li je uvijek bila duhom prisutna?

— Da.

— I bila je sretna?

— Sretna kao cvijet u preriji kada mu sunce ljubi rosu na licu. Bila je ljubimica plemena.

— A tko joj je oteo sredu, njezinu dušu?

— Thibaut, koji je privezan za stablo.

— To nije istina! — viknuo je on, jer je čuo svaku riječ koja je bila izgovorena. — Nisam je ja
doveo do ludila, ved je to bio vaš brat, kada je prekinuo naše vjenčanje. To morate njemu predbaciti,
a ne meni!

Sada je ustao Matto Schahko, stao ispred njega i rekao:

— Pseto, zar se još usuđuješ da poričeš! Ne znam kakvi su osjedaji kod bljedolikih i kako se oni
vole. Da tu squaw nisi nikada susreo, ona ne bi izgubila dušu i ostala bi sretna, kao što je i nekada
bila. Dirnule su me njezine oči i osjedam bol kada gledam njezino lice. Ona nije u stanju da te optuži i
da zahtijeva da položiš račune. Ja du to učiniti umjesto nje. Priznaješ li da si nas prevario onda kada
smo te prihvatili kao gosta?

— Ne!

— Jesi li učestvovao u ubijanju naših ratnika?

— Nisam!

— Uff! Odmah deš čuti što du ti odgovoriti na to tvoj e poricanj e!

Osaga nam je prišao i upitao:

— Zašto žele moja brada do povedu ovog čovjeka gore do Devils-heada? Da li im je tamo gore
potreban?

— Nije, — odgovorio je Winnetou.

— Tada čujte što de vam redi Matto Schahko! Jahao sam s vama ovamo kako bih se osvetio za
ono što nam je nekada bilo učinjeno. Uhvatili smo Tibo-taku, a zgrabit demo i »generala«. Ja sam do
sada stalno šutio. Sada znam da »general« nede biti moj jer je osveta drugih veda od one Wasaija. Za
uzvrat želim da imam ovoga Tibo — taku. Da, želim i moram ga imati, danas, i to odmah! Nedu ga
ubiti kao što se kolje pseto. Vidio sam kako postupate i da čak onome koji je zavrijedio smrt dajete
mogudnost da se bori za svoj život. On je moj; kažem vam; ali on de se morati braniti! posavjetujtese
o tome! Ako ga meni prepustite, neka se tada sa mnom bori. Ako se s time ne slažete i mislite da ga

295

branite, ubit du ga a da vas i ne pitam. Dajem vam četvrt sata vremena. Činite što vas je volja;
međutim, ja du održati riječ! Ako se s njime ne moram boriti, ustrijelit du ga! Ja sam govorio. Howgh!

Pošao je malo u stranu i sjeo. Njegov zahtjev bio je za nas potpuno neočekivan. Morali smo ga
smatrati za veoma ozbiljan jer smo bili čvrsto uvjereni da de se pridržavati svake svoje riječi. Slučaj je
bio vrlo jednostavan: ako ne dozvolimo borbu, Thibaut de se za četvrt sata pretvoriti u leš. A ako je
dozvolimo, mogao bi se braniti i spasiti život. Naš je dogovor dakle bio kratak i potrajao je jedva pet
minuta: neka se bore. Thibaut se, naravno, protivio tome. Ali kada je uvidio da Osaga ozbiljno misli da
ga ustrijeli, pokorio se. Što se oružja tiče, Matto Schahko je bio ponosan da svom protivniku prepusti
izbor. Ovaj je izabrao metak. Na Winnetouovu zapovijest svaki de ispaliti samo tri hica, više ne. Hici se
moraju ispaliti u isto vrijeme, i to na razdaljini od pedeset koraka.

Taj sam razmak označio u dolini. Tada smo na svakom kraju te linije zapalili vatru kako bi cilj bio
vidljiv. Thibautu smo odriješili ruke. Noge smo mu vezali remenom tako da je mogao čvrsto stajati i
lagano hodati, ali ne i bježati. Zatim smo mu predali pušku i tri metka i odveli ga na njegovo mjesto.
Mi smo, naravno, svi bili na poprištu, jedino je squaw ostala i dalje da sjedi kraj logorske vatre.

Na Winnetouv znak ispaljena su oba hica, gotovo kao jedan. Nije nitko pogodio. Thibaut se posprdno
nasmijao.

— Nemoj se smijati! — upozorio sam ga. — Vi ne poznajete Osagu! Da li imate neku želju u
slučaju smrti? Imate li kakav nalog koji bismo mogli da izvršimo?

— U slučaju da budem ustrijeljen, neka vas sve đavo odnese!

— Mislite na squaw!

— Na nju vi mislite; mene se ona više ništa ne tiče!

— Well! Sada jedno pitanje: »general« je Dan Etters?

— Pitajte njega, a ne mene!

Primio je opet pušku. Winnetou je dao znak i hici su zapraštali. Thibaut se zaljuljao, rukom se uhvatio
za grudi i pao. Winnetou se sagnuo k njemu i pregledao mu ranu.

— Tačno u srce, kao da je pogođen s udaljenosti

od dva koraka; mrtav je, — rekao je.

Sporim korakom prišao je Osaga, pogledao u njega a da nije ni riječi rekao, uputio se logorskoj vatri i
sjeo. I opet smo imali da pravimo grob, posao kojega su se smjesta prihvatili Hammerdull i Holbers.
Squaw nije slutila da je sada postala udovica. Gubitak koji ju je zadesio bio je za nju u svakom slučaju
dobitak.

Tokom slijedede nodi nije se ništa dogodilo što bi bilo vrijedno spomenuti i mogu da prijeđem p reko
toga. Ujutro smo krenuli isto tako rano kao i jučer. Apanatschka je jahao kraj svoje majke i mnogo su
razgovarali. Ipak bih rekao, ukoliko to izraz dozvoljava, da je to bio više nijemi razgovor. Bio je

296

potišten. Nije mu bilo svejedno što je Tibo-taka morao da umre takvom smrdu, kojega je smatrao za
svoga oca. Ta njegova potištenost služila mu je na čast!

Po svim našim slutnjama sada smo se nalazili na početku kraja, i što smo dalje napredovali,bilo je
naše jahanje tim opasnije. Mogli smo pretpostavljati da nam je »general« postavio mnogo zamki kraj
kojih smo morali prodi. Mnoga su mjesta bila pogodna za skrivanje, odakle je bilo tko mogao da na
nas puca, ali se to nije dogodilo. Možda nije mislio da demo danas dodi, ili je spremao podvalu protiv
nas kad stignemo gore na Foam - Cascade ili kod Devis - heada.

Da budem kratak, želim samo primijetiti da smo predveče stigli u blizinu Foam - Cascadea. Zamislite
čuvenu brzicu u dolini u Švicarskoj, samo što stijene ovdje nisu bile tako visoke, a potok ko ji se rušio i
u kojem se voda pretvarala u prašinu bio je tri puta jači, pa dete imati sliku Foam - Cascadea i parku
San Louisa. Stijene visoko gore bile su ovjenčane šumom, a i tlo duboko dolje bilo je gotovo sasvim
prekriveno stijenama i šumom. Bila je to kaotična zbrka gromada stijena i gotovo neprobojnog
natkrovlja krošnji. Čim smo stigli pod taj krov, svuda oko nas je zavladao sumrak.

— Koji put vodi odavde do Devis - heada? — upitao sam Kolmu Puschija. — Tamo moramo da
potražimo Utahe.

— Odavde ulijevo, pa kroz šumu, i onda strmim stijenama naviše, — odgovorila je. — Zadaju li vam
Utasi kakvu brigu?

— Ne; ali ipak moramo da znamo gdje se oni nalaze.

— Još danas pripadam njima i s njima du govoriti. Dok se nalazim s vama, nemate se čega bojati.

— Kao što je rečeno, mi se njih ne bojimo, ali ipak se ne bih rado oslonio na vaše posredovanje.

— Zašto?

— Oni se nama žele osvetiti, a uz to su i »generalu« obedali pomod protiv nas. To su dvije sile
koje su protiv nas, a vi nam možete pružiti samo jednu, i to svoj upliv. Unajboljem slučaju došlo bi do
dugih pregovora za kojih bi nam »general« možda i umaknuo. Ne, ne; radije demo se osloniti na same
sebe.

— Onda dođite! Poznajem šumu i svaku stijenu, i vodit du vas. Jahala je na čelu, a mi smo je
slijedili u indijanskom maržu dobrih pola sata, sve dok nije pao mrak, a onda smo morali sjahati i
voditi konje. Dak je izvan šume sumrak tek pao, ovdje je u dubokoj šumi ved odavno bila nod. Tako
smo išli sve dalje i dalje. Vrijeme nam se činilo beskonačnim. Tada smo ispred sebe začuli njištanje
konja i zaustavili se.

Čiji je to konj? To smo morali da doznamo. Drugovi su se morali zaustaviti dok smo mi, naime
Winnetou i ja, kao i obično, pošli dalje. Ved nakon kratkog vremea bilo je pred nama vidljivije. Šuma
je prestajala i samo na nekoliko koraka od nje ugledali smo stjenovit zid i u njemu uzani puteljak koji
se veoma strmo penjao. To je svakako bio put za Devils-head. Na prostoru između njega i šume bili su
nama veoma poznati Capote Utasi kao stražari pred stjenovitom stazom. Znali su da demo ovamo
stidi ako namjeravamo podi za Devils-head. Zbog toga su se ovdje i ulogorili da nas uhvate.

297

Kratkovidnih li ljudi! Mogli su znati da im nedemo izravno uletjeti u ruke, ved najprije sakupiti
obavijesti!

»General« nije bio s njima, ali smo ugledali nekoga koji nije pripadao njima, naime, našeg Olda
Surehanda! Dakle, ipak su ga uhvatili! Zašto nas je napustio umjesto da dočeka samo ovu kratku nod!
Ovoga sam časa bio bijesan na njega.

— Eno ga gdje stoji uz stablo, vezan i zarobljen kao i prije! — rekao sam — Neka me moj brat
pričeka!

— Kamo namjerava Old Shatterhand? — upitao je.

— Hodu da dovedem drugove.

— Da ga oslobodimo.

— Da. Ako poglavica Apača nede da učestvuje, skočit du sam usred crvenih momaka. Ta se stvar
mora okončati. Sit sam vječitih uhodarenja!

— Odvest demo konje nekamo i sakriti ih, pa demo dodi. Ti za sada ostani ovdje!

Požurio sam natrag jer se nije smjelo gubiti vrijeme. Što smo željeli da uradimo, moralo se izvesti dok
je još vidljivo.

Brzo smo pronašli skrovište za svoje konje, jer se cijela okolica sastojala od samih zaklona. Ondje smo
ostavili Treskovra na straži te pošli do Winnetoua koji se sav bio predao svojim taktičkim
zamislima. Ostale smo razmjestili u velikom polukrugu oko crvenih. Pošto su primili upute, mogli smo
početi s taktičkom zamisli. Više nisam imao strpljenja. Bijes u meni tjerao me da učinim nešto, a
Winnetou, ta dobričina, bio je toliko obziran da me nije htio još više naljutiti svojim
suprotstavljanjem.

Poglavica je sjedio sasvim blizu zarobljenika. Crvenokožac je šutio; nitko nije govorio. Odjednom smo
se obojica našla među njima. Winnetou je začas presjekao spone na Oldu Surehandu, a ja sam
poglavicu zgrabio jednom rukom za vrat, a drugom udario u glavu da se skljokao. Indijanci su skočili
na noge, latili se oružja i digli viku uz ratne poklike. Uperio sam cijev svoje brzometke u poglavičinu
glavu i nadviknuo ih:

— Smjesta se umirite, inače du pucati Tusahgi Saritschu u glavu!

Šutjeli su.

— Ne mičite se! — nastavio sam. — Ako makar i jedan jedini uperi pušku u nas, to de izazvati
poglavičinu

smrt. Njemu i vama se nede ništa dogoditi ako ostanete mirni. Vi ste opkoljeni i mogli bismo vas
pobiti; a zašto to ipak ne želimo, kazat de vam odmah Kolma Puschi!

298

Imenovana je istupila ispod stabla. Ugledavši je,Utasi su zauzeli mirnije držanje. Govorila im je onako
kako je to prilikama odgovaralo. Na naše veselje uspjela je u tome toliko da su nam Crvenkošci za
sada izručili svoje oružje. Njezin upliv je stvarno bio vedi no što sam mislio. Poglavicu smo svezali.

Naravno da smo se najprije raspitivali o »generalu«. Bio je odjahao za Davils-head i namjeravao sutra
do podne da se ponovo vrati. Ipak sam smjesta poslao Osagu komad puta gore da ondje stražari i da
se pobrine kako nas Douglas — Etters ne bi iznenadio. Ovaj je morao da se vrati kroz tjesnac, jer
drugoga puta nije bilo, kao što je to rekla Kolma Puschi.

Možete i sami zamisliti kakve su poglavičine oči bile kada se opet osvijestio i ugledao Olda Surehanda
slobodna, a sebe sputana! Pobrinuo sam se da ga pridobijemo za našu stvar. Kolma Puschi je sjedila
kraj njega i sve mu razjasnila. Ispričala mu je kakva joj je zla »general« nanio. Bio sam prisiljen da je
uvjeravam kako on nije nitko drugi ved Dan Etters. Rekla mu je i to kako je njegov sadašnji savjetnik u
ono vrijeme ubio njezinog brata i kako ju je privezao za njegov grob. Time ga je pridobila dobrim
dijelom za sebe i za nas. Kada mu je međutim po našem nalogu saopdila da smo zapravo došli da se
osvetimo Utasi-ma zbog jezive smrti Olda Wabblea i skitnica i da demo odustati od osvete ako
napuste ,generala' i prijeđu nama, tada je izjavio, i to glasno, da smo ga svi čuli:

— Ako nam to obedate, dalje ga nedemo štititi. Međutim, obedali smo da demo biti brada, a u znak
toga s njime sam popušio kalumet. Zbog toga nam je zabranjeno da mu budemo neprijatelji. Mi smo
u stanju da učinimo samo ovo što du vam redi: smjesta demo otidi odavde i povudi se sve do samog
parka izvan šume. Tada bismo ujutro odjahali dalje. Vi ste prema tome sada gospodari ovoga puta
kojim mora da dođe i modi dete ga uhvatiti i činiti s njime šta vas je volja. Tusahga Saritch je govorio.
Howgh!

Ni Winnetou, a ni ja, nismo imali puno povjerenja u njega, ali je za njega jamčila Kolma Puschi, pa
nismo mnogo premišljali, ved prihvatili prijedlog. Nije prošlo niti pola sata a ved su odlazili, vodedi sa
sobom konje. S buktinjama u rukama zašli su u tmicu šume. Kolma Puschi ih je otpratila i kada se
vratila, javila nam je da su Utasi zbilja otišli i da ne smjeraju nikakvu podvalu protiv nas. Ugasili smo
sada vatru i legli da spavamo. Tjesnac je čitavu nod bio pod našom stražom. Izgleda da Old Surehand
nije bio voljan da nam ispriča, dok ga ne upitamo, kako je opet dospio u ruke Utaha. Mi ga nismo
htjeli vrijeđati postavljajudi mu pitanja, pa je stvar zaspala.

Čekali smo skoro čitavo dopodne a da general' nije došao. Tada se u nama počela buditi sumnja da su
nas Utasi prevarili. Bilo je mogude da on uopde nije odjahao do Devils — heada. Drugog izbora nismo
imali: morali smo da odemo onamo.

Za jahača je taj put bio izvanredno težak. Harbour je imao pravo kada ga je tako opisao. Stalno je
vodio kroz tijesne klance ili duž provalija, dok nas je Kolma Puschi vodila. Naši su konji morah izdržati
najvedi napor. Jahali smo i više od dva sata kada nam je Kolma Puschi rekla da de potrajati samo još
dobrih pola sata. Tek što je to rekla, začuli smo ispred sebe nečiji zov. Ugledali smo jahača koji je izbio
iz zavoja i dolazio nam u susret. Bao je to »general«. Njegovuzvik bio je namijenjen naše m vođi i na
njemu se zaustavio pogled pun užasa. Tada je ugledao mene koji sam jahao iza njezinih leđa.

— Grom i pako, Old Shatterhand! — uzviknuo je.

Okrenuo je svoga konja, a toliko je upravo bilo mjesta, i nestao.

299

— Za njim! hitro, brzo! Koliko god konji mogu! —

doviknuo sam Kolmi Puschiju. — Ako nam sada umakne, nikad ga više nedemo ugledati!

Podbola je svoga konja i započeo je tako vratolomni lov da me još i sada jeza hvata kada pomislim na
to. Bili smo mu za petama, ali je on bjesomučno gonio svoga konja. Čas smo ga vidjeli, a čas nismo,
ved prema tome da li je put išao pravo ili je skretao. Winnetou je bio iza mojih leđa. Ta jurnjava nije
trajala ni četvrt sata i tjesnac je izbio na široki poprečni klanac. .General' je zaokrenuo nadesno.
Kolma Puschi bila mu je za petama, ali se okrenula prema meni i do viknula mi:

— Nekoliko ljudi neka ode lijevo, njemu u susret! Ja sam pošao tim pravcem, a Winnetouu sam
kazao:

— A ti opet desno! Nas smo dvojica dovoljni!

Kao što se iz Kolma Puschijeva držanja dalo zaključiti, oba su se puta kasnije opet sastajala, i zato je
bjegunac morao da dospije između nas. Jahao sam brzo, koliko god mi je to put dozvoljavao, opet
među stijenama koje su se sve više i više dizale, te uzeo svoju brzometku u ruke kako bih na sve bio
spreman.

Sada sam stigao do mjesta gdje je s lijeve strane zjapila duboka provalija, a sa moje desne strane se
gotovo uspravno dizala duboka, urezana, prirodna usjeklina. Tada sam začuo galop konja koji mi je
išao u susret. Jahač je bio ,general'. Ugledao je provaliju sa strane, mene s puškom i izustio groznu
psovku. Gotovo u samom galopu bacio se s konja i skočio u usjeklinu. Mogao sam ga ubiti, ali sam ga
htio živog imati. Zatim su odmah stigli i Winnetou i Koima Puschi, koji su poput mene zaustavili kon je.

— Otišao je gore! — viknuo sam. — Pođite za mnom, pođite za mnom!

— To ie Devil-head — odgovorila je Kalma Puschi. — Osim ovoga drugoga puta ovdje nema. On
je naš!

Počeli' smo se pentrati, što bi služilo na čast svakom lovcu na divokoze. ,General' nije bio daleko
odmaknuo. Puška mu je smetala; odbacio ju je. O ramenu sam nosio samo svoju brzometku jer sam
pušku za medvjede ostavio dolje. Ovako smo se probijali gore sve dalje i dalje. Usjeklina je postala
tješnjom i prestala ondje gdje je uzani kameniti zid vodio u stranu. ,General' se po njemu verao dalje.
Išao sam za njim. Puteljak je bivao sve strmoglaviji. Zid je na jednom mjestu bio prekinut, a da se
prijeđe preko njega trebalo je skočiti u dužini čovječjeg tijela. Bjegunac se u svom strahu odvažio i
dočepao se druge strane. Ali kamen na koji je stao nije bio vezan za stjenoviti zid pa se odvalio i
zajedno s ,generalom' uz buku srušio dolje u dubinu. Vratio sam se.

— Okrenite, survao se! — doviknuo sam obadvojici,

Užurbano smo se vratili dolje putem kojim smo se bili i uzverali. Stigavši dolje, skočili smo na konje i
odjurili natrag. Ved nakon kratkog vremena ugledali smo i svoje drugove. Stajali su kraj gomile
srušenih i razbijenih stijena. Onaj kamen je odvalio još i druge, mnogo vede, a isto tako i labavo
usađene. Pod najvedom od tih gromada, koja je sigurno težila nekih četrdeset centi, ležao je
»general«. Njegov gornji dio tijela, i to od rebara naviše, bio je slobodan. Donja polovica ležala je pod
stijenom i sigurno pretvorena u kašu. Ništa nije osjetio; izgubio je svijest.

300