Karl Maj - Old Surehand 2

Drukčije i nije moglo da bude. Mr. Bell, učinili ste veliku grešku. Niste krivi jer niste znali da je taj
čovjek razbojnik. Da li je samo o meni govorio?

Da.

A ništa o ovom mladom, crvenom ratniku, kojega zovemo Apanatschka?

Ni jednu riječ!

Well! Sada bih rado pogledao prostoriju u kojoj se zadržavao sa ženom.

Kauboj je upalio fenjer i odveo me kroz dvorište u veoma nisku zgradu koja se sastojala samo od
četiri zida i ravnog krova, znači samo jedna prostorija. Nisam računao da de u velikoj opasnosti koja
mu je prijetila biti toliko neoprezan pa da za sobom ostavi nešto što bi za nas moglo biti važno. Po
svom običaju nisam htio ništa da propustim što u takvim slučajevima nalaže oprez i razumnost. I
zbilja nisam ništa našao. Ipak sam obavio svoju dužnost te se zadovoljan vratio u sobu u kojoj su opet
svi bili na okupu i vodili razgovor o nastalom događaju.

Ako sam rekao 'zadovoljan', zato sam imao dobar razlog. I danas sam ovdje upravo, kao i na
Fennerovoj farmi, nekim čudom izmaknuo smrti. Unutarnji glas koji me j e upozoravao pri našem
dolasku bio je svakako znak nekog predosjedaja. Nisam ga poslušao, a ipak me je spasio jer mi je u
onom trenu usmjerio pogled prema prozoru. Podudarnost između ovog današnjeg dogođaja i onog
na Fennerovoj farmi bila je neobična. Nedostajao je još samo prepad na naše konje, a možda i na nas
osobno. Tada bi obje večeri bile potpuno iste!

Dakle, neki unutarnji glas me je na Harbourovoj farmi spasio od smrti kao što je to bilo i na
Fennerovoj. Sjedio sam sada opet na istoj onoj stolici na kojoj me je vračev metak imao da pogodi.
Duhovi se još nisu bili smirili i minuli događaj se prepričavao s iskonskom živahnošdu. Najvede učešde
u toj neočekivanoj pojavi Tibo-take i Tibo-wete morao je, naravno, imati Apanatschka koji je
obadvoje smatrao za svoje roditelje i unatoč mom pobijanju još ih je i sada sigurno smatrao za
roditelje. Osim Winnetoua i mene svi svi mu nešto govorili, a on je samo nijemo klimao glavom. Meni
i poglavici Apača je to bilo shvatljivo. Šta im je on imao da odgovori i kaže? Mi svi nismo dobro mislili
o tim Tiboovima. Apanatschka nije mogao da se brani, a nije imao potrebnih dokaza da ih se odrekne.
Nije mu ništa drugo ostajalo nego da šuti.

Ostali su navodili bezbroj pretpostavki u vezi s dolaskom vrača i njegove žene ovamo u Kansas.
Izmijenjali su svoja mišljenja o svrsi i cilju njihova dolaska. Winnetou i ja veselili smo se gledajudi i
slušajudi ih kako naprežu svoju oštroumnost i međusobno se prepiru, i kako jedan drugog žele da
navedu na krivi put na kojem se i sami nalaze. Nismo smatrali za potrebno da ih upoznamo sa svim
onim što smo sami znali. Konačno su se morali zadovoljiti našim čvrstim obedanjem da demo sutra
slijediti vrača i da demo uskoro biti o svemu obaviješteni što nam još danas nije bilo jasno.

Kako smo rano htjeli krenuti dalje, pripremili su nam u sobi naše ležaje. UTibo-taku ipak nisam imao
mnogo povjerenja. Bilo je ipak mogude da se još ove nodi odluči na povratak i da učini nešto što bi za
nas moglo biti štetno. Zbog toga sam i sada htio osigurati stražu, i to isto onako kako smo činili kada
smo nodu logorovali i u slobodnoj prirodi. Harbour se tome protivio i rekao:

101

— Ne, Sire, to ne dozvoljavam. Vi ste ovdje na proputovanju i ne znate sa čime se još možete suočiti.
Moglo bi se desiti da još mnogo nodi mirno ne spavate. Dakle, pošteno se ispavajte danas kod mene!
Imam ja kauboja i stajskih momaka koji de rado preuzeti stražu, uvelike počašdeni što im se pružila
prilika da vas vide.

— Zahvaljujemo na vašoj ponudi, Mr. Harboure —

odgovorio sam. — Spremni smo da je prihvatimo s pretpostavkom da ti ljudi smotreno izvrše zadatak.

— Pa to se samo po sebi razumije. Ovdje stanujemo i živimo u nekoj vrsti poludivljine i naviknuti
smo na oprez. Uostalom, ovdje se radi o jednom jedinom čovjeku, koji je uz to još i kradomice
pobjegao od straha pred vama. Njegovu ženu uopde ne moramo uzimati u obzir. U slučaju da taj
čovjek bude toliko drzak pa se ponovo vrati, moji bi ga ljudi tako udesili da nijedan štavljač ne bi više
našao posla na njegovoj koži. Možete mirne duše podi na spavanje.

To smo i uradili. No, prije toga sam još jednom otišao do 'korrala' da vidim šta je s konjima.

Farmer je svakako imao pravo. Ovdje se radilo samo o vraču kojega je ved i samo prisustvo njegove
žene ometalo da poduzme nešto protiv nas. Mene je ipak obuzeo neki nemir i nije mi dao da zaspim.
Neprestano mi se nametala sličnost današnjeg daha s onim na Fennerovoj farmi i stalno se u meni
budila misao: a sada još jedino nedostaje, prepad!

To je bio i razlog što sam kasno zaspao. Imao sam težak san čijeg se sadržaja danas više ne sjedam.
Jedino se sjedam da me je bio obuzeo strah i da sam bio sretan kad sam se nakon kratkog vremena
opet probudio. Ustao sam i pošao tiho napolje pazedi da ne probudim spavače. Zvijezde su sjale.
Čovjek je mogao prilično daleko da vidi. Ponovo sam otišao do 'korrala' u kojem su dva momka držala
stražu.

Da li je sve u redu? — upitao sam dok sam za sobom zatvarao rešetkasta vrata.

Da — odgovoriše mi.

— Hm! Moj i Winnetouov vranac obično leže nodu. Sada stoje. To mi se ne sviđa.

Oni su upravo sada ustali, svakako zato što ste došli.

Zbog toga sigurno nisu. Da vidimo!

Prišao sam našim konjima. Njihove glave bile su okrenute prema zgradi. Iz njihovih očiju izbijao je
nemir. Kada su me ugledali, zafrkali su. To su činili zbog brižljive dresure. Bili su naučeni da se u
odsustvu svojih gospodara drže nečujno, čak i onda kada osjete opasnost koja se približava. Međutim
kada su njihovi gospodari bili kraj njih, frktanjem su im ukazivali na nju. Osjetili su opasnost, ustali, ali
su se držali mirno jer nisam bio kraj njih. Sada, kada sam tu bio, upozorili su me. Vratio sam se
stražarima i rekao:

102

Nešto je u zraku. Što, to još ne znam. Budite oprezni! Ublizini kude se nalaze ljudi. Pokazat de se jesu
li prijatelji ili neprijatelji. Ne vide se. Bit de da su se sakrili. Prijateljima jasno nije potrebno da se
skrivaju. Oni su ili iza onog grmlja ili su ved stigli bliže i leže u visokoj travi.

Do vraga! Da nisu možda skitnice zbog kojih je Bell bio odjahao do North - Forka pokraj rijeke
Salomon?

Vidjet demo. Bolje je da mi prvi zasviramo nego da čekamo neprijatelja da on to učini. Gle, tamo,
upravo nasuprot ulaznim vratima sada se nešto diglo iz trave. Ja se dakle ne mogu vratiti u sobu, ali
du svoje drugove probuditi. Jesu li vam puške pri ruci?

Da, tamo su prislonjene.

— Uzmite ih da zaštitite ulaz. Međutim, nemojte

pucati prije no što vam kažem!

Prinio sam obje šake ustima, savio ih i tri puta ispustio krik ratnog orla, i to tako glasno da se morao
čuti daleko i na pola engleske milje. Samo nekoliko sekundi iza toga odjeknuo je isti krik jedanput u
sobi. To je bio Winnetouov odgovor, kome je moj način upozorenja bio veoma dobro poznat. Samo
nekoliko trenutaka kasnije ugledao sam kako mnoge tamne prilike iskaču iz trave. Zrak je zadrhtao od
urlika u kojem sam prepoznao bojni zov Cheyennes-Indijanaca.

Šta li oni traže ovdje? Zašto su s područja izvora rijeke Republican došli ovako daleko dolje? Htjeli su
izvršiti prepad na farmu, znači da su iskopali ratnu sjekiru kao i Osage. Mi se nismo imali čega bojati
jer među nama nije vladao samo mir ved smo se bili čak i sprijateljili. Potrebno je samo da se
prisjetimo što je Matto Schahko pod »stablom sa kopljem« pričao starom Wabbleu o Winnetouu.
Ovaj je stao na čelo Chevennesa i s njima osvojio logor Osaga. Oni su mu dugovali zahvalnost. Ja
doduše nisam bio prisutan, ali ni jedan Indijanac ne može biti Winnetouov prijatelj, a Old
Shatterhandov neprijatelj. Dakle, bio sam se odmah smirio kada sam po ratnom urliku prepoznao da
su napadači Chevennesi.

Bilo je čudno što nisu prije izvršili prepad na konje, što je inače običaj kod Indijanaca. Izgleda da je
napad za sada bio usmjeren samo na kudu, iz čega se moglo zaključiti da je posrijedi neki naročiti
uzrok. Nije bilo potrebno da se brinem za obranu 'korrala' jer se ni jedan jedini Crvenokožac nije
približavao. Vidio sam da su se svi okupili pred kudom. Sigurno su namjeravali da se potajice došuljaju
do vrata kako bi kroz njih provalili i upali u zgradu. Moj orlovski krik ih je u tome spriječio j er sam
njime probudio stanovnike. Prepad je bio osujeden.

Bio sam radoznao što de se sada dogoditi. Ukudu nisu mogli udi, a bili su toliko neoprezni da se
zadrže pred njom. Zar ni jedan od njih nije pomislio da bi netko od onih koji se unutra nalaze mogao
pucati kroz prozor? Stajali su pred pročeljem kude u polukrugu obuhvativši oba ugla i još uvijek vičudi
i urlajudi. Poslije toga nastao je duboki tajac. Poznajudi moga Winnetoua, bio sam uvjeren da de sada
progovoriti. I zaista, to se i obistinilo. Otvorio je vrata, neustrašivo istupio naprijed i doviknuo svojim
sonornim glasom:

— Odjeknuo je ratni krik Chevennesa. Ovdje stoji Winnetou, poglavica Apača, koji je lulu prijateljstva

103

i mira popušio s njima. Kako se zove vođa ratnika koje pred sobom vidim?

Iz sredine polukruga odgovorio je glas:

Ovdje je Mahki Moteh (Željezni Nož) vođa Chevennesa.

Winnetouu su svi istaknuti ratnici Cheyennesa poznati, ali među njima se ne nalazi ni jedan po imenu
Mahki Moteh. Otkada je taj koji se tako naziva poglavica Chevennesa?

To on kaže samo onda kada je raspoložen za to!

Zar nije raspoložen? Zar se stidi svoga imena ili se ime stidi njega? Zašto su Chevennesi s ratnim
krikom navalili na ovu kudu? Šta traže ovdje?

Hodemo Matta Schahka, poglavicu Osaga.

Uff! Kako vi znate da se on ovdje nalazi?

Ne treba ni to da vam kažemo.

Uff, uff! Izgleda da Chevennesi znaju samo urlati, a ne i govoriti! Winnetou je naviknut da mu se
odgovori kada nekoga nešto upita. Ako mu ne odgovorite, vratit de se u kudu i mirno de čekati na ono
što de se iza toga dogoditi.

Mi demo izvršiti prepad na kudu jer zahtijevamo Matta Schahka, Osagu. Dajte nam ga, i mi demo
otidi!

Za Chevennese de biti bolje ako odmah odu i ne čekaju dok ga dobiju!

Nedemo otidi prije nego što ga dobijemo. Znamo da se u kudi nal azi Winnetou i Old Shatterhand.
Unutra je i neki mladi ratnik, po imenu Apanatschka. I on nam mora biti izručen.

Hodete li da ubijete Matta Schahka?

Da.

A i Apanatschku?

Ne. Njemu se nede ništa desiti. Među nama se nalazi netko koji s njime želi da govori. Nakon toga
može idi kamo god ga je volja.

On vam nede dodi, a nede ni Matto Schahko.

Winnetoua je obuzelo sljepilo. Zar ne vidi da ovdje stoji i više od osam puta deset ratnika? Šta mogu
svi unutra da poduzmu protiv nas ako izvršimo prepad? Ostaje im samo smrt. Poglavici Apača dajemo
sat vremena da se posavjetuje s Old Shatterhandom. Ako nam poslije tog vremena ne budu izručeni
Matto Schahko i Apanatschka, morat dete svi umrijeti. Howgh!

Prije nego što je Winnetou stigao da odgovori, dogodilo se nešto što ni on, a ni vođa Chevennesa nisu
mogli očekivati, a to je došlo s moje strane. Sam način neuspjelog prepada na farmu odavao je da s
neiskusnim ljudima imamo posla. Usmjeriti napad samo na prednju stranu kude, a da ne bude sasvim

104

opkoljena, i uz to se postrojiti u luku i izložiti se našim mecima, sve su to bile greške na koje se čovjek
mogao samo nasmijati. Ved samo to što ih je Apač jednostavno nazvao »Chevennesima«, a ne
»ratnicima Chevennesa«, pokazalo mi je da na njega tih osamdeset Indijanaca nije ostav ilo nikakav
dojam. I predobro sam poznavao svoga Winnetoua. Zar da se s ovim ljudima postupa kao sa starim,
iskusnim ratnicima? To mi nije bilo ni na kraj pameti. Nismo bili skloni da im pružimo priliku da se
pohvale kako smo s njima postupali kao sa sebi ravnima. Zato sam se i povukao kroz ulaz u 'korral', i
pazedi da me ne primijete, legao dolje te se vukao kroz travu sve do samog začelja polukruga, dok se
nisam našao iza onog mjesta na kojem je stajao »Željezni Nož«. Mogao sam to brzo izvesti, a i lako j er
su svi Crvenokošci gledali prema kudi i nisu obradali pažnju što se iza njihovih leđa događa. Kada je
Mahki Moteh izgovorio posljednju riječ, onaj zapovjednički »howgh!«, ustao sam, pojurio naprijed i
stigao do polukruga, probio red Indijanaca i stao do vođe još prije no što su uspjeli u svom
iznenađenju da me u tome spriječe. Winnetou, koji je stajao kraj vrata, nije još ni stigao da odbije
njihov smiješan ultimatum, što su u stvari zavrijedili, a ja sam glasno viknuo:

— Nije potrebno da čekate čitav sat i doznate što

smo zaključili. Neka Chevennesi to odmah doznaju.

Moja pojava u samom polukrugu, i to među njima, izazvala je veliko uzbuđenje. O tome se nisam
uopde brinuo, ved sam nastavio:

— Ovdje stoji Old Shatterhand, čije je ime vjerojatno svim Chevennesima poznato. Ako se među
njima nalazi netko koji se usuđuje da na mene digne ruku, neka mi pristupi!

Što sam namjeravao, to se i dogodilo: umjesto uzbuđenja nastao je potpuni tajac. Moj na izgled
smjeli, čak i odvažan nastup samo ih je iznenadio. Moj ih je izazov međutim zaprepastio. Bez
dvoumljenja sam iskoristio taj utisak, uhvatio vođu za ruku i rekao:

— Neka Mahki Moteh još ovog časa čuje šta smo odlučili. Neka pođe sa mnom!

Čvrsto ga držedi za ruku pošao sam prema kudi. To se više nije moglo nazvati hrabrošdu, ved drskošdu.
No to je djelovalo: bio se toliko zbunio i nije se uopde sjetio da mi se odupre. Poslušno, kao neko
dijete, pošao je sa mnom do Winnetoua, koji je još uvijek stajao na vratima i uhvatio Chevennesa za
drugu ruku. Napola smo ga vukli, a napola gurali, sve dok nismo unutra stigli i za sobom zaključali
vrata.

— Brzo svjetla, brzo, Mr. Harboure! — viknuo sam u mračnu prostoriju. Zasvijetlila je šibica. Netko je
zapalio svjetiljku i mogli smo sada da vidimo lice »Željeznog Noža«. On na nas u tom trenutku nije
ostavljao dojam umnog čovjeka.

To se sve tako brzo odigralo, i Chevennesi su tek sada uvidjeli koliko su pogriješili što su to dozvolili.
Duli smo ih kako viču i dozivaju, međutim na to nismo obradali nikakvu pažnju, jer dokle god se njihov
vođa među nama bude nalazio, nisu smjeli ni pomisliti na to da poduzmu bilo kakav neprijateljski čin
protivu nas. Gurnuo sam ga prema jednoj stolici i naredio mu:

— Neka Mahki Moteh sjedne između nas. Mi smo prijatelji Chevennesa i veselimo se što ga kao gosta
vidimo ovdje među nama.

105

A i to ga je toliko iznenadilo da je bez premišljanja sjeo. On koji je sa osamdesetoricom došao da izvrši
prepad na farmu našao se deset minuta nakon prvog ratnog pokliča u samom njenom srcu, ali ne kao
pobjednik, ved u našoj vlasti, i morao je dozvoliti da ga u ironiji nazivamo svojim gostom. Svojom
drskošdu spriječio sam svako prolijevanje krvi, a ozbiljnost situacije preobrazio u smiješno i naglim
obrtom je sada jači adut bio u našim rukama, a u Chevennesa samo prazne karte.

Kako sam se veselio tihom priznanju Winnetoua. Nije ga izgovorio riječima, ved sam ga čitao na
njegovu licu, u njegovu toplom pogledu koji je bio upravio na mene. Taj pogled je širio toplinu i oko
mog srca. Pružio sam mu ruku i rekao:

— čitam u duši svoga brata i želim mu samo to

redi da mi je on bio učitelj, a ja njegov đak!

Stegnuo mi je ruku i šutio. Nisu bile potrebne nikakve riječi jer sam ga ionako razumio. Kakav je to bio
čovjek, a naročito onda kada se uporedi sa Chevennesom koji je tu sje dio sasvim zbunjen i nije se
usuđivao da podigne oči! Matto Schahko je sjeo nasuprot njemu, mrko je gledao u njega i upitao:

— Da li me vođa Chevennesa poznaje? Ja sam

Matto Schahko, poglavica Wasaija, čije si izručenje

tražio. Šta demo s njime uraditi?

Upitani je na tu skrivenu prijetnju odgovorio:

Old Shatterhand me je nazvao gostom!

To je on učinio, ali ne ja! Ti si me osudio na smrt. Dakle, imam prava da sada zahtijevam tvoj život.

Old Shatterhand de me zaštititi!

Te riječi su bile upravljene izravno meni, i ja sam strogim glasom odgovorio:

To de sve zavisiti od tvoga držanja! Ako mi dadeš obavještenja, koja budem zahtijevao od tebe i ako
budu odgovarala istini, ostat deš pod mojom zaštitom, u protivnom ne. Danas ste susreli bijelog
čovjeka sa jednom crvenom squaw?

Da.

Taj vam je čovjek saopdio da se ovdje nalazimo i da je Matto Schahko s nama?

Tako je.

On je za tu uslugu od vas zahtijevao izručenje Apanatschke, ovoga koji do tebe sjedi. Šta je mislio da
uradi s poglavicom Naiinija?

To ne znam jer ga nisam pitao i jer smo prema tom stranom ratniku potpuno ravnodušni.

Gdje se nalazi taj bijeli čovjek? Napolju, s mojim ratnicima.

106

Ali njegova squaw sigurno nije s njime?

Nije. Ona je tamo gdje smo i konje ostavili. Prije no što sam nastavio, preuzeo je riječ Winnetou:

često sam bio kod Chevennesa, ali Mahki Moteha nisam nikada vidio. Kako to?

Mi smo pripadnici plemena Sibi-Cheyennesa, a kod njih poglavica Apača još nije nikada bio.

Sada znam što sam želio. Neka moj brat Shatterhand govori dalje!

Poslušao sam ga i upravio Chevennesu slijedede pitanje:

— Vidim da ste se latili ratnih tomahawki. Protiv koga ste usmjerili svoj pohod?

Oklijevao je s odgovorom. No kada sam izveo pokret pun prijetnje, priznao je:

Protiv Osaga.

Aha, pogađam! Čuli ste da su Osage napustile svoj logor kako bi krenuli na bljedolike. Vi ste htjeli da
iskoristite tu priliku i da izvršite prepad na napušteni logor?

Da.

Budite sretni što ste ovdje na nas naišli! Osage su se vratile. Oni su ponovo kod kude i sigurno bi vam
uzeli skalpove jer vas je samo osamdesetorica. Susret s nama je za vas velika sreda. On vas je spasio, a
i živote mnogima od vas. Šta namjeravate sada da uradite?

Povest demo Matta Schahka sa sobom. Apanatschku možete zadržati.

Nemoj da ti se smijemo! Ti si moj zarobljenik. To ti je vrlo dobro poznato. Da ne misliš možda da se
bojimo tvojih osamdeset ljudi? Sibi-Cheyennesi su poznati kao ljudi koji se u borbu ne razumiju.

Uff! — uzviknuo je bijesno. — Tko je izgovorio tu laž?

—Nije to nikakva laž. To ste danas dokazali. Vaš prepad bio je tako nespretno izveden da bi vas čovjek
mogao smatrati malim dječacima. A osim toga stajao sam u vašoj sredini a da se nije našao' ni jedan
jedini koji bi se usudio da me dotakne. A nakon toga si dozvolio da te povedeni za ruku kao neko
poslušno dijetei pošao si sa mnom u kudu. Ako to budemo razglasili, po svim visovima i po svim
savanama zaorit de se smijeh, dok de se druga plemena Cheyennesa odredi vas jer vas se moraju
stidjeti. Biraj. Želiš li borbu, ustrijelit demo te odmah čim budemo začuli prvi pucanj napolju. Vaši nam
meci ne mogu ništa naškoditi jer nas štite zidovi. Pogledaj samo naša oružja. Svakako ti je poznato...

— Pshaw! — prekinuo me je Winnetou, ustao sa

sjedala i pristupio »Željeznom Nožu«. — Zašto odugovlačiti s riječima! Sa Cheyennesima demo brzo
biti gotovi!

Brzim pokretom strgnuo je Mahki Motehu vredicu sa kumirima koja mu je visila na prsima.
Cheyennes je viknuo očajnički i skočio kako bi mu ponovo oduzeo kumire. Gurnuo sam ga natrag na
stolicu, čvrsto ga držao i rekao:

107

Sjedi! Budeš li poslušan, vratit demo ti kumire, inače ne!

Da, samo ako bude poslušan, — potvrdi Winnetou. — Želim da se Cheyennesi u miru vrate. Ako to
učine, nede im se ništa desiti i nitko nede saznati da su se ovdje vladali kao mala djeca. Ako Mahki
Moteh ne prihvati, ovog časa du njegove kumire baciti u vatru da izgore. Tada de naše puške početi
da govore. Howgh!

Čovjek koji zna šta kumiri znače za svakog Crve-nokošca, a pogotovo za poglavicu, i kakva je sramota
bez njih ostati, nede se mnogo čuditi što se Cheyennes;pokorio zahtjevu Apača, iako tek nakon duljeg
opiranja.

I ja imam da postavim jedan uvjet — izjavio je Treskow.

Koji? — upitao sam.

Cheyehnesi nam moraju izručiti Tibo-taku i Ti-bo-wete!

Taj zahtjev bi bio najveda greška koju bismo mogli da učinimo. Uostalom, uvjeren sam da se vrač više
ne nalazi tamo napolju. Onog časa kada sam bio zgrabio poglavicu, odmah je znao koliko je sati i brzo
je otprašio. To mi je samo drago. Zašto, to dete ved doznati.

Predaleko bi nas odvelo da vam ovdje opišem sklapanje mira sa Chevennesima. Dovoljno je znati da
su na kraju bili sretni što se njihov promašeni prepad na farmu ipak završio bez prolijevanja krvi.
Odjahali su sredinom prijeppdneva. Jedan sat nakon toga krenuli smo i mi. Matto Schahko je ponovo
dobio svoje oružje i išao s nama kao slobodan čovjek. Bio je užasno bijesan što nam je vrač ponovo
umakao. Dick Hammerdull, taj čovjek uvijek vedre naravi, tješio ga je međutim:

Neka ga poglavica Osaga samo pusti da bježi. Mi demo ga ved uhvatiti, jer onaj koji je osuđen da bude
obješen, taj de i biti obješen. To je istinita poslovica.

Njega ne treba objesiti, on mora da umre desetorostrukom smrdu! — gunđao je Osaga.

Umrijeti jednostruko, dvostruko, ili šestorostruko, svejedno je. On de ipak biti obješen. Za takv og
momka nema ljepše smrti nego što je konopac. Zar nije tako, Pitte Holbersu, stari rakune?

Yes, dragi Diče — odgovori dugonja. — Ti si uvijek u pravu!

TAJANSTVENI ČOVJEK

Dan poslije našeg odlaska sa Harbourove farme zadesila nas je nesreda: Treskowljev konj se srušio i
zbacio jahača. Brzo se digao, pojurio dalje i vukao Treskowa jer mu je jedna noga zapela za uzengije.
Mi smo mu doduše brzo pritekli u pomod kako bismo zadržali životinju, no ipak prekasno da ga
spasimo od udarca kopita, koja ga sredom nisu pogodila u glavu, ved u rame. Djelovanje udarca nije
se samo pokazalo na pogođenom mjestu ved i na cijeloj lijevoj strani tijela, što se doduše ritjeko

108

događa, ali se ponekad i to dešava. Ranjeni je bio kao uzet. Jedva je mogao pokrenuti nogu i
nemogude je bilo da ga ponovo popnemo na konja. Dalje nismo mogli jahati.

Sredom se u blizini nalazila neka voda, i mi smo ga tamo odnijeli. Sada smo bili prisiljeni da se ondje
ulogorimo, dokle, to je bilo neizvjesno.

Winnetou ga je pregledao. Ni lopatica, a ni druga koja kost nije bila ozlijeđena. Pogođeno mjesto je
bilo jako natečeno i pomođrilo. Samo smo mogli da mu stavimo hladne obloge i da ga masiramo.
Pokazalo se da ga je to jako boljelo, pogotovo zato što Treskovr nije bio otporan. On nije pripadao
onoj klasi ljudi sa Zapada kpji su prošli školu divljine i koji nijemo podnose bolove.

Kod svakog bi dodira ili pokreta zacvilio. Mi se na to nismo obazirali i uspjeli smo da se osl obodi
uzetosti. Ved je slijededeg dana uspio da miče i rukom i nogom. Nakon dva dana prilično je spala
oteklina, a bolovi su se toliko smanjili da smo mogli da jašemo dalje.

Zbog ovog nezgodnog slučaja izgubili smo puna tri dana, koje vrijeme nismo nikako mogli da
nadoknadimo. Morali smo se odredi namjere da stignemo Olda Surehanda još prije njegovog dolaska
gore u park. Ova me je situacija uznemirila. Da je barem znao da i 'general' namjerava da ide gore, i
to još u isto vrijeme i u isti park, tada bi se mogao da pričuva od njega. No on to nije znao. Ni u starog
Wabblea nisam imao povjerenja. Jasno, nisam znao kamo de stari kralj kauboja sa svojim pratiocima, i
u vezi s time imao sam samo neke neodređene slutnje. Nakon svega što se bilo dogodilo morao sam
pretpostaviti da nas slijedi kako bi nam se osvetio. Što smo mu zadržali konje, nije moglo da izmijeni
njegovu namjeru, ved samo da produži njeno ostvarenje. Ali ni to više nije moglo dodi u obzir jer mu
je naše trodnevno gubljenje vremena dalo prilike da nadoknadi prednost koju smo mi imali pred
njim. Isto tako morao sam sada da mislim i na Tibo-taku. Cilj njegova puta bio nam je zapravo
nepoznat, jer je bila očita laž da je htio podi za Fort Wallace. Pretpostavio sam, isto tako i Winnetou,
da je 'general' obavijestio bijelog vrača, ali kako, to nam je bilo za sada još nepoznato, da dođe na
Kolorado i da se tamo na određenom mjestu sastane s njime. Jednog jedinog čovjeka nismo se morali
bojati, a pogotovo onoga koga je prisustvo žene sprečavalo da se krede slobodno. Zlom čovjeku je
često ono što obično nazivamo sredom, ako ne prividno, tada barem prolazno, povoljnije nego
dobrom, te smo smatrali za korisno da i s tom osobom računamo.

Tokom svog daljnjeg jahanja bili smo veoma oprezni. Prešli smo granicu i prevalili dobar dio puta gore
u Kolorado a da nas nije ništa uznemirilo i da nismo otkrili bilo kakav trag spomenutih osoba.

Sada smo se nalazili u blizini Rush-Creeka. Winnetou je znao da tu postoji jedan stari, davno
napušteni kamp. Računali smo da demo do njega stidi pred večer. Prema Apačevu opisu na tom se
mjestu nalazio izvor koji nikada ne bi presahnuo. Bio je okružen stjenovitim bedemom. Iako to nije
bio pravi zid, ipak je pružao dovoljno zaštite. Bio je podignut tako da su ljudi slagali kamen na kame n,
kao što je to u mnogim krajevima uobičajeno. Iako nije bio visok, ovakav bedem je uvijek prikladan
zaklon za Zapadnjaka u slučaju kakvog prepada.

Kratko iza podneva otkrili smo trag od jedno dvadeset jahača koji je dolazio sa sjeveroistoka i, po
svemu sudedi, vodio također za Rush - Creek. Po tragovima smo utvrdili da su konji bili potkovani. Ta
okolnost, kao i loš, često prekidan red kojega su se ti ljudi držali, ukazivali su da su to bijelci, čak i da
trag nije vodio ravno prema našem smjeru, mi bismo ga slijedili. Na Divljem zapadu čovjek uvijek

109

mora da zna kakvi se ljudi pred njim nalaze. Bilo nam je jasno da su namjeravali da pođu gore u brda,
pogotovo zato što se u to vrijeme upravo govorilo o značajnim nalazištima zlata i srebra koji su u
Mountainsu bili otkriveni. Vjerojatno su pred nama bili tragovi skupine takvih pustolova koji se na
osnovu tih glasina brzo združe, a isto tako brzo i raziđu. To su obično drski i nesavjesni momci koji od
života sve očekuju, ali ako od njega ništa ne dobiju, za to mnogo ne mare.

Trag je bio barem pet sati star. Imali smo dosta razloga da pretpostavimo kako se s tim ljudima danas
više nedemo susresti. Slijedili smo ih bez ikakve zabrinutosti sve do onog mjesta gdje su se bili
zadržali. Nekoliko praznih kutija konzervi koje su pobacali i iz neopreza ostavili da leže, odali su da su
se ovdje zadržali da ručaju. Tu je ležala i jedna prazna boca. Sjahali smo sa konja kako bismo dobro
pretražili mjesto. Međutim nismo ništa našli što bi nas navelo da budemo oprezniji. Dick Hammerdull
je podigao bocu, digao ju je prema svjetlu, ustanovio da se u njoj nalazi još jedan gutljaj, prinio je
ustima, ali ju je brzo odbacio. Ispljunuo je i, iskrivivši lice, viknuo:

Pfuj! Voda, ustajala, stara mlaka voda! Mislio sam da du naidi na gutljaj dobrog brendija! Nisu to
nikakvi džentlmeni! Onaj koji nosi uza se bocu, i to samo bocu s vodom, taj ne može da zahtijeva da
ga poštujem, jer je to sasvim običan čovjek! Zar nije tako, Pitte Holbersu, stari rakune?

Hm! — gunđao je dugonja. — Dragi Diče, žalim te iz dubine duše ako si očekivao da de se u boci rakija
nalaziti. Da ne misliš možda da de ti netko ovdje na Zapadu staviti pod nos punu flašu brendija?

Bila puna ili prazna, na jedno se svodi, glavno je da je nešto u njoj. Ali voda, to je upravo sramotno!

I najmudriji čovjek zna katkad počiniti neku glupost, a možda upravo onda kada mu sve ukazuje na to
da bude pametan. Tako je bilo i s nama! To što toj boci nismo obratili nikakvu pažnju, bila je
neoprostiva nesmotrenost. Prazne limenke nisu ni onako ništa značile. Trebalo je međutim da boca
probudi u nama pažnju. Da je u boci bilo rakije, oni bi je bili ispili i odbacili. Ali u njoj je bila voda,
voda! Nju nisu ponijeli zbog brendija, ved je služila za vodu i koristili su je kao čuturicu koja se puni i
stavlja u bisage kako bi se utažila žeđ tamo gdje nema vode. Na Divljem zapadu boca je rijetkost,
barem je tada bila. Nju ne treba odbacivati, ved čuvati, a i ova ovdje nije bila odbačena, ved
zaboravljena. Bude li vlasnik primijetio da ju je izgubio, vratit de se da je uzme i morat de nas otkriti.
To je bilo ono na što je trebalo da mislimo, a što ipak nismo učinili.

Ti su ljudi na ovom mjestu logorovali više od tri sata. U produžetku ovi tragovi nisu bili stariji od dva
sata. Išli smo po njima možda pola sata preko travom obrasle savane i odatle na obje strane
horizonta ugledali guštaru. Iza ove s desne strane se pružala šumovita uzvišica. Bila je to podgorina
doline Big San-dyja preko čije smo rječice danas ujutro prešli. Winnetou je pokazao rukom na onu
uzvisinu i rekao:

— Morat demo prodi kraj onog brda ako mislimo

do kampa. Neka moja brada pođu za mnom!

Zaokrenuo je nadesno.

— A ovaj trag ovdje? — upitao sam. — Zar se

nedemo njega držati?

110

— Danas ne. Sutra demo ga ponovo ugledati.

Njegov proračun je bio sasvim tačan. Brzo bismo se ponovo vratili na njega da nismo učinili
neoprostivi propust sa bocom. Ovako smo ga, ne slutedi ništa, slijedili. Ni sam nije slutio kako de po
nas biti zlokoban taj kamp.

Stalno jašudi kroz kraj obrastao grmijem, prošli smo nakon jednog sata pokraj spomenutog brda iza
kojeg su se dizale uzvišice za uzvišicama i stršile kao podignute kulise. Slij edili smo Apača, zašli ravno
među njih i predveče stigli u dolinu koja je bila široka i blago se uzdizala. U njezinoj se sredini nalazio
ribnjak čija se površina bljeskala. Unjegovom odljevu igrale su se mnogobroj ne male srebrnaste
ribice. Krošnjasta stabla rasla su ponegdje pojedinačno, a ponegdje u skupinama svuda unaokolo. Iza
jezera ugledali smo nagomilano kamenje koje je izdaleka djelovalo kao ruševina nekada naseljenog
mjesta.

— To je kamp na koji sam mislio, — objasnio je

Winnetou. — Tu smo sigurni od svakog prepada ako postavimo stražu na ulazu u dolinu.

Imao je pravo. Teško je bilo pronadi bolje mjesto, povoljnije i sigurnije za logorovanje od ovoga
kampa. Jahali smo jedan iza drugog gotovo nečujno jer je tlo kraj ribnjaka bilo mekano. Nalazedi se na
čelu, odjednom je Winnetou zaustavio svoga konja, podigao prst kao znak da šutimo i stao
osluškivati.

To smo i mi učinili. S one strane kamenja začuli su se glasovi koje je moglo, na razdaljini na kojoj smo
mi bili, čuti samo oštro uho. Apač je sjahao i dao mi znak da to isto i ja učinim. Svoje konje smo
ostavili drugovima i tiho se došuljali do kamenja. Što smo se više približavali, to su se glasovi jasnije
čuli. Bio je to visoki bariton nekog muškarca i jedan veoma duboki ženski alt koji su na indijanskom
jeziku sporim glasom pjevali tužaljku. Nije to bila indijanska pjesma, a ni melodija po našim
shvatanjima. Bilo je to nešto između jednoga i drugoga. Imali smo utisak kao da je Crvenokožac
prihvatio način pjevanja bljedolikih i kao da ga je prenio na jezik Indijanaca s njihovim načinom
izražavanja. Mogao bih se kladiti da je prisutni pjevač sam izmislio pjesmu kao i melodiju. To je bilo
neko pjevanje koje se pjevaču nesvjesno izvilo iz same njegove duše pa zatim zamrlo isto tako
tajanstveno kao što se i rodilo.

Privlačili smo se sve bliže i bliže dok nismo stigli do uzanog otvora u kamenom opkopu kroz koji smo
mogli da gledamo.

Uff, uff! — reče Winnetou gotovo glasno od iznenađenja.

Uff, uff! — rekao sam i ja istovremeno kada i on, iznenađen kao i on.

Bedem koji je bio sazidan od kamenja okružavala su krošnjasta stabla i nekoliko grmova. Bio je u
promjeru možda nekih četrdeset metara. Tlo je bilo obraslo visokom sočnom travom. Uz sami rub
bedema, u neposrednojblizini otvora kraj kojeg smo ležali, sjedio je — Winnetou, poglavica Apača!

Da, na malo vedoj udaljenosti mogao bi čovjek Indijanca koji je unutra sjedio smatrati za Winnetoua.

111

Glava mu je bila nepokrivena. Svoju dugu tamnu kosu skupio je na tjemenu, a odavle mu se spuštala
niz leđa sve do zemlje jer je sjedio. Nosio je kožnati lovački kaput i hlače, a na nogama mokasine. Oko
kukova je omotao šareno debe, a u njemu samo zataknut nož. Pored njega ležala je dvocijevka. Oko
vrata visili su mu na uzicama i kaiševima razni potrebni predmeti, no među njima nije bio nijedan koji
bi se mogao smatrati za kumira.

Zar to nije bilo gotovo isto kao i u Winnetoua? Indijanac koji je sjedio bio je naravno stariji od Apača,
ali se i sada moglo vidjeti da je nekada bio lijep čovjek. Crte njegova lica bile su ozbiljne i stroge. U
njima je bilo nečega što mi se učinilo ženstveno blagim. Sve u svemu, u prvom času sam bio
iznenađen zbog sličnosti s Winnetouom. Kada se to iznenađenje stišalo, obuzeo me je neki osjedaj
koji ne mogu opisati. Suočio sam se s nečim zagonetnim, nejasnom slikom koje se koprena nije mogla
vidjeti.

Crvenokožac je još uvijek poluglasno pjevao. Kako li se slaže taj topao glas iz kojega izbija duboka bol
s odvažnim, energičnim crtama njegova lica? Kako li su se mogle uskladiti punačke mu usne s kojih se
čitala strogost i neumoljivost sa divnim, blagim sjajem njegovih očiju, očiju za koje bih gotovo tvrdio
da su zaista i stvarno bile crne, dok crnih očiju zapravo i nema? Crvenokožac nije bio onakav kakav je
izgledao, a nije ni izgledao onakav kakav je bio. Da ga nisam ved jednom vidio? Ili nikad ili stotinu
puta! Bio mi je zagonetan, ali zašto i povodom čega to nisam mogao da kažem.

Podigavši ruku, Winnetou mi šapnu:

— Kolma Puschi!

I njegove se oči raširiše kako bi stranog Indijanca obuhvatile jednim pogledom. Takav pogled sam
rijetko viđao u Apačevim očima.

Kolma Puschi! Znači da sam tačno naslutio: pred nama je bila zagonetna, zaista zagonetna ličnost.
Gore u visokim parkovima postojao je jedan Indijanac koga nitko pobliže nije poznavao, koji nije
pripadao ni jednom plemenu, i koji je s ponosom odbijao svaku vezu s ljudima. Lovio je čas ovdje čas
ondje. Gdje god bi ga ugledali, nestao bi isto tako brzo kao što je i došao. Nikada se nije pokazao
neprijateljski raspoložen ni prema crvenom, ni prema bijelom čovjeku. Međutim se nitko nije mogao
pohvaliti da mu je makar i jedan dan bio saputnik. Neki su ga vidjeli na konju, neki kako ide pješice, ali
je uvijek ostavljao dojam čovjeka koji zna da rukuje oružjem i s kojim se nije moglo šaliti. Usvakom
slučaju on je i kod Indijanaca i kod bijelaca slovio kao neutralac, i nepovrediv. Ako bi se prema njemu
bilo tko neprijateljski ponio, to bi značilo izazvati bijes i osvetu velikog Manitoua. Ipak je bilo takvih
Indijanaca koji su tvrdili da taj Crvenokožac više i nije čovjek, ved duh nekog slavnog poglavice kojega
je Manitou poslao natrag iz vječitih lovišta da izvidi kako žive nje gova crvena djeca. Nije bilo čovjeka
koji bi mogao da dozna njegovo ime. A kako svaki predmet i svako, lice mora da ima svoje ime,
nazvali su ga zbog njegovih kao nod crnih, tamnih očiju Kolma Puschi ili Tokvi Puy (prvo je na jeziku
Mokija, a drugo na jeziku Utaha, što znači crnooki). Isto se tako nije znalo tko mu je to ime dao, tko
ga je prvi put izgovorio i prenio na druge.

Pred nama se, dakle, nalazio taj tajanstveni Indijanac. Winnetou ga nije poznavao, a nije ga
do sada nikad vidio, ali je odmah utvrdio da je to Kolma Puschi. Nije mi bilo ni na kraj pameti da

112

posumnjam u istinitost te tvrdnje, jer svaki onaj koji ga je vidio, a prije toga sam samo jednom čuo za
Kolmu Puschija, morao je ved kod prvog pogleda redi da je to on i nitko drugi.

Nismo imali razloga da ga duže osluškujemo. Bududi da nismo željeli da naši drugovi čekaju duže na
nas, ustali smo i pri tome namjerno izveli šum. Munjevitom brzinom posegnuo je za puškom,
usmjerio njezinu cijev prema nama, oslobodio oroz i viknuo:— Uff! Dva muškarca! Tko ste?

Kratko je rekao, a zvučalo je zapovjednički. Winnetou je ved bio otvorio usta da mu odgovori. Tada
smo na strancu opazili iznenadnu promjenu. Jednom rukom je uhvatio cijev puške, dok je kundak
spustio dolje na zemlju. Drugu ruku je ispružio u znak dobrodošlice i uzviknuo:

Intschu-tschuna! Intschu-tschuna, poglavica Apa... ali ne! To nije Intschu-tschuna! To bi mogao da
bude samo Winnetou, njegov sin, njegov sin još vedi i slavniji no što je i on bio!

Poznavao si Intschu-tschuna, moga oca? — upitao je Winnetou dok smo prolazili kroz prosjek i ušli u
kružni prostor.

Učinilo nam se kao da tajanstveni razmišlja hode li to zanijekati ili priznati. Kako ono prvo nije bilo
više mogude, odgovorio je:

— Da, poznavao sam ga. Vidio sam ga jedanput, ili dvaput, a ti si njegovo oličenje.

Njegov glas je bio blag, međutim se u njemu ipak osjedao snažan i odlučan prizvuk. Bio je gotovo još i
više zvučan i oštriji od Apačeva, a imao je visok, moglo bi se redi, skoro ženski glas.

Da, ja sam Winnetou. Prepoznao si me. A tebe zovu Kolma Puschi?

Zar me Winnetou poznaje?

Ne. Još te nikada nisam vidio. Pogodio sam. Dozvoljava li Kolma Puschi, o kojem smo uvijek samo
dobro slušali, da sjednemo do njega?

Imenovani je sada svoj pogled upravio na mene. Pošto je preko me ne prošao njegov oštar ispitivački
pogled, odgovorio je:

A i ja sam samo dobro slušao o Winnetouu. Poznato mi je da je s njime često jedan bljedoliki koji još
nikada nije počinio zlo djelo i kojega zovu Old Shatterhand. Da li je to taj bijelac?

On je — klimne Winnetou.

— Tada sjednite i dobro došli kod Kolme Puschija!

Pružio nam je svoju ruku koja mi se učinila neobično malenom. Winnetou ga je obavijestio:

S nama se nalaze saputnici koji kraj vode čekaju. Dozvoljavate li da i oni ovamo uđu?

Veliki Manitou je stvorio zemlju za sve dobre ljude. Ovdje ima dovoljno mjesta za sve koji vas prate.

Pošao sam da dovedem saputnike. Bedem je sa druge strane imao širi ulaz od prosjeka kroz
koji smo mi ušli. Kada smo na povratku prošli kroz ulaz i stigli u krug, Winnetou i Kolma Puschi sjedili

113

su jedan pored drugog pod stablom. Kolma Puschi nas je s iščekivanjem gledao. Njegov je pogled
prešao preko onih koji su mu se približavali s uobičajenim interesiranjem koje se pokazuje prema
nepoznatima u čijem društvu mora da provede kratko vrijeme. Apanatschka je posljednji ušao i kada
ga je ugledao, prikovao mu se pogled za njega. Kao da ga je nevidljiva sila pokrenula, naglim je
pokretom skočio na noge. Ne skidajudi ni za trenutak pogled s njega, pošao je nekol iko koraka prema
Apanatschki te se zaustavio. Svaki njegov pokret pratio je s neopisivom napetošdu, žurno je krenuo
dalje prema njemu i skoro zamuckujudi upitao ga:

— Tko — tko si? Reci reci mi!

Upitani je odgovorio ravnodušnom prijaznošdu:

Ja sam Apanatschka, poglavica Pohonim — Komanča.

A šta — šta tražiš ovdje u Koloradu?

Pošao sam na sjever da posjetim svetekamenolome. Putem sam susreo Winnetoua i Olda
Shatterhanda koji su željeli da pođu u brda. Tada sam promijenio svoj put i s njima proslijedio.

— Uff, uff! Poglavica Komanča! Nije mogude? Nije mogude!

Još uvijek je ispitivački buljio u Apanatschu te ga je ovaj upitao:

Ti me poznaješ? Zar si me ved jednom vidio?

Mora, mora da sam te ved jednom vidio, možda je to bilo u snu, u snu moje mladosti koja je ved
davno minula.

Nastojao je da svlada uzbuđenje. Pružio mu je ruku i nastavio:

— Dobro mi došao i ti! Današnji mi je dan kao rijetko koji!

Vratio se Winnetouu kraj kojega sam u međuvremenu sjeo. Sjeo je na svoje prijašnje mjesto još
uvijek promatrajudi Apanatschku, kao da se još i danas nalazi u »snovima svoje mladosti«. Ovakvo
držanje je vrlo rijetko kod Indijanaca i ne može prodi nezapaženo. To je iznenadilo Winnetoua isto
tako kao i mene. Mi to ipak nismo ničim odavali, iako je taj prizor za nas oboji cu bio veoma uzbudljiv.

Konje su odveli do pojilišta i nakon toga ih dobro snabdjeli zelenim lišdem. Dvojica su sakupljala suho
granje za vatru koju smo upalili čim se mrak spustio, U isto vrijeme otišao je Pitt Holbers do ulaza
kako bi prvi preuzeo stražu. Njega je trebalo da smijeni Treskow, a poslije njega smjene su se
mijenjale po uobičajenom redu.

Ubrzo smo svi sjedili u ovedem krugu u kojem je gorjela vatra. Bili smo snabdjeveni hranom, i to smo
rekli Kolml Puschiju jer smo mislili da on nema hrane.

Moja brada su prema meni ljubazna — rekao je. — Ja im mogu dati toliko mesa pa da svi siti budu.

A gdje ti je? — upitao sam.

Kod moga konja.

114

Zašto ga nisi ovamo doveo?

Zato što nisam namjeravao da ovdje ostanem, ved da odjašem dalje. Nalazi se na sigurnijem mjestu
nego što je ovo ovdje.

Zar ti ovaj kamp ne smatraš za siguran?

— Za jednog čovjeka ne. Bududi da vas je mnogo i da možete stražu postaviti, nemate
čega da se bojite.

Ovaj bi razgovor rado produžio. On je međutim bio toliko skučen da sam od toga odustao. Jasno,
pitao je kamo namjeravamo. Kada je doznao da je naš cilj park San Louisa, bio je još šutljiviji no prije.
To nas nije moglo ni iznenaditi, a ni uvrijediti. Na Divljem zapadu je čovjek čak i prema dobrim
znancima oprezniji no na drugom mjestu. Jedino je Dick Hammerdull bio nezadovoljan što je taj strani
Indijanac tako šutljiv. Htio je više da dozna te ga upitao na svoj prisan način:

— Moj crveni brat je čuo da smo došli ovamo iz Kansasa. Smijemo li doznati otkuda je on došao?

Kolma Puschi dolazi odasvuda. On je kao vjetar koji odasvud puše — glasio je neodređeni odgovor.

A kamo de odavde?

Svuda kamo ga bude nosio njegov konj.

, — Well! Bilo kuda bilo, svejedno je. Čovjek međutim mora da zna kamo mu mora idi konj! Zar nije
tako?

Dovoljno je da to zna Kolma Puschi.

O! Znači da ja to ne moram znati? To nije samo iskreno ved i grubo! Mi sliš li i ti tako, Pitte Holbersu...
stari...

Primijetio je da Holbersa nema i progutao je posljednju riječ svoga pitanja. Sada se Kolma Puschi
obratio isključivo njemu i rekao ozbiljnim glasom:

Bljedoliki kojega zovu Hammerdull naziva me grubim. Zar je maloprije bilo lijepo i pristojno što želite
da govorim, a ja volim da šutim? Debelom čovjeku izgleda da nije dobro poznat Zapad. Čovjek koji
prešuti svoj cilj, toga ne može da pretekne opasnost i da ga tamo iznenadi. Neka to Hammerdull
zapamti!

Hvala! — nasmijao se ukoreni. — Šteta, Mr. Kolma Puschi, što niste postali učitelj! Imate sva svojstva
za to! Uostalom, to sa moje strane nije bilo namjerno. Vi mi se neobično sviđate i veselio bih se ako bi
vaš put bio istovjetan s našim. Zbog toga sam vas i pitao.

— Znam da moj debeli bijeli brat nije ništa loše mislio, inače mu ne bih uopde odgovorio. Vidjet
demo da li de moj put biti isti. Howgh!

115

Time je razgovor bio završen. Kako smo slijededeg jutra morali vrlo rano krenuti, ubrzo smo pošli
spavati. To je bilo tada kada je Pitt Holbers ponovo došao u logor, a Treskow ga smijenio.

Koliko sam dugo spavao, to ne znam. Probudio me je urlik mnogobrojnih glasova. Kada sam otvorio
oči, U jednom trenutku sam ugledao nekog čovjeka koji je stajao pokraj mene i zamahnuo kundakom.
Prije no što sam uspio da izvedem pokret, pogodio me je udarac i sa mnom je bilo svršeno — sredom
ne zauvijek.

Dragi čitaoče, da li si tako osjetljiva priroda i možeš li osjetiti kako je čovjeku kada se budi iz duboke
ošamudenosti, a pri tome mu sine prijazno saznanje da je šupljoglavac jer je bio toliko neoprezan da
se na njega svali udarac kundaka? Namjerno sam rekao »šupljoglavac«. Poslije takvog udarca ljudska
glava ne može da bude gluplja! Najprije se ona uopde ne osjeda. Čovjek živi samo on im dijelom do
vrata i tek ga postepeno i određeno zujanje i šum dovode do saznanja da mu glava nije potpuno
odrubljena, ved da mu je pogođen samo najviši dio tijela. On ne shvada odmah da je glava taj dio
tijela. Shvada tek onda, a i to još privremeno, nejasno, kada umjesto šuma nastaje pritisak i bol kao
od svrdla, a ima osjedaj da mu je glava ukliještena u muljači i da je buši pola ako ne i čitav vadičep. U
slijededem stadiju se svakim udarcem bila, a koji mozak snabdijeva krvlju, javlja osjedaj kao da mu se
glava nalazi pod muljačom ili na nakovnju, a naizmjence po mozgu preturaju lavlje šape. Uviđam da je
nedostojno da pametan čovjek opisuje stanje nakon takvog udarca. Hodu samo toliko da kažem: da je
glup, glup do krajnosti!

Tako je bilo sa mnom. Pošto sam proživio sve gore opisane stepene, pred očima su mi se izredale sve
mogude boje, a u ušima bučali udarci valova o stotinu morskih obala. Niti sam šta vidio niti čuo.
Dogodilo se ono što je u takvim slučajevima najbolje i najpametnije: ponovo sam se onesvijestio.

Kada sam se i po drugi put osvijestio, na svoje veselje sam osjetio da sam ponovo zadobio svoje
tjelesne i duševne sposobnosti. Jedino još nisam uspio da razlikujem sasvim tačno da li mi je između i
iz ramena izrasla glava ili kundak. Odmah sam iskoristio svoje sposobnosti i zatim otvorio oči. To što
sam ugledao nije bilo utješno. Gorjela je velika jasna vatra i preda mnom je sjedio Old Wabble i
gledao me očima punim mržnje.

Aha, konačno, konačno! — uzviknuo je. — Jeste li se ispavali, Mr. Shatterhande? Sanjali ste o meni,
zar ne? Uvjeren sam da sam vam se u snu pojavio kao anđeo i rado sam spreman da tu ulogu i dalje
igram; it' s clear! Samo kakvog dete anđela u meni upoznati? Kao anđela osvete ili anđela spasioca!

Pshaw! — odgovorio sam. — Vi niste stvoreni ni za jednoga od njih.

Bio sam veoma bijesan što sam tom čovjeku morao da odgovorim. Ponosna šutnja bila bi međutim
potpuno pogrešna. Pogledao sam svuda unaokolo. Svi smo bili uhvadeni, čak i Treskow koji je držao
stražu. Vjerojatno nije bio dovoljno oprezan i dao se iznenaditi. Svi smo bili sputani. Lijevo do mene
ležao je Winnetou, a desno debeli Hammerdull. Osim Old Wabblea nisam poznavao ni jednog od onih
dvadeset bata koji su oko nas sjedili. To su bili ljudi čije smo tragove danas ugledali. Kako su došli
ovamo u kamp? Oni su se nalazili ispred nas i pošli nalijevo, dok smo mi skrenuli desno! Tada sam se
sjetio boce za vodu i sada mi je najednom bilo jasno kakvu smo grešku učinili.

Stari kralj kauboja sjeo je ravno ispred mene. Iz svake bore i nabora njegovog vjetrom šibanog lica
izbijao je zluradi osmijeh. Njegova dugačka, sijeda kosa, koja mu je u odvojenim pramenovima poput

116

zmija padala sa glave, davala mu je izgled staračke muške furije ili meduze iz čijih se krakova, sličnih
hobotnici, ne može izvudi. Vatra bi često čas usplamtjela, čas tinjala, pa je ta izmjenična rasvjeta
davala njegovu liku nešto pustolovno fantastično, a njegovo klimavo krakato tijelo izgledalo je tako
neobično da bih lako mogao pomisliti kako se preda mnom odigrava prizor iz bajke, samo da nisam, i
još te kako, bio svjestan da se ovdje radi o goloj i nepoetskoj stvarnosti.

Moj odgovor učinio mu se onakav kakav je i bio, naime, posprdan. Bijesno se okomio na mene:

Ne budite toliko drski, jer du vam inače pritegnuti spone tako čvrsto da de vam iz kože šikljati krv!
Nisam raspoložen da me ismijavate i vrijeđate. Nisam Indijanac! Shvadate li što sam time htio da
kažem?

Da, da uopde ne spadate u bida koja se nazivaju ljudima!

A onda u što?

Spustite se u carstvo životinja toliko duboko koliko god možete i ondje izaberite najružnije stvorenje
kojega se svi klone, i tada dete imati ono što predstavljate!

Začuo se njegov promukli smijeh pa je rekao:

— Taj momak je zbilja toliko budalast da me nije shvatio! Rekao sam vam da razmislite o tome
kako ja nisam Indijanac. Crvenokošci vuku svoje zarobljenike dugo sa sobom, svuda naokolo, kako bi
ih dopremili na svoje pašnjake. Oni ih dobro hrane kako bi ojačali i izdržali mnoga mučenja. Ovakav
postupak mogao bi da pruži zarobljeniku mogudnost da čeka na pogodan čas i da kidne, što sam lično
iskusio u vašem društvu. A onaj koji nema nade da umakne i brzo i bezbolno želi umrijeti, primjenjuje
zato iskušano sredstvo, i to da Indijance u čije je ruke pao vrijeđa toliko da se ovi u svom bijesu
zaborave i u času ga ubiju. Ako vjerujeteda dete modi birati između jednog ili drugog, tada se varate.
Kod mene nedete nadi prilike za bijeg. Nije mi ni na kraj pameti da vas dugo vučem sa sobom.
Međutim, vi me isto tako nedete uspjeti natjerati da vam u brzini saspem metak ili zabodem nož i da
se odrečem užitka da vas gledam kako dete lijepo i polagano napustiti ovaj život i podi u tu vašu
slavnu vječnost. Sjedate li se još što ste mi u Llanu Estacadu, dok smo po nodi jahali, svega i svačega
naklapali o vječnom životu?

Nisam mu odgovorio, i on je nastavio:

— Po vašim nazorima mora da je tamo prijeko tako divno da mi vas je, kao vašem najboljem
prijatelju, a to sam u svakom slučaju, zaista od srca žao što vas gledam kako se ovdje na zemlji
mučite. Otvorit du vam vrata vašeg raja i uz nekoliko sitnih neugodnosti, koje du vam pri tome
prirediti, pobrinut se da vam blagodati s one strane budu što savršenije.

— Nemam ništa protiv — primijetio sam ravnodušnim glasom.

U to sam uvjeren! Zbog toga se i nadam da dete mi za ljubav koju vam time ukazujem učiniti jednu
uslugu. Ja bih, naime, veoma rado doznao kako je tamo prijeko. Bio bih vam ve oma zahvalan ako
biste se nakon vašeg blaženog odlaska jednom pokazali kao duh ili sablast i o tome me izvijes tili, a sa
moje strane možete biti sasvim sigurni da ste srdačno dobro¬došli. Hodete li to učiniti, Mr.
Shatterhande?

117

Rado! Učinit du još i više od toga što tražite. Pojavit du vam se još prije svoje smrti, i to na takav način
da dete pred sobom ugledati ne jednu, ved tisudu sablasti!

Well, u tome smo se, znači složili — smijao se. — Vi ste naravno, takav momak koji nikada ne gubi
hrabrost. Međutim, ako još uvijek gajite neku nadu, tada ne poznajete dobro Freda Cuttersa, kojega
zovu Old Wabble. Odlučio sam da s vama okončam svoje račune, a crta koju du ispod nje povudi bit de
crta kroz vaš život, jer, dragi moj, vi ste jučer popodne promašili kao još nikada do sada. Zar nije tako?

Pshaw, jednu bocu i ništa drugo!

Tačno! Da, boca je za vas postala zlokobna! Mnogi su ved do sada izgubili živote zbog boce, naime,
zbog njezina sadržaja. Ali da netko zbog prazne boce bude otpremljen u vječita lovišta, toga još
nikada nije bilo! Zar je niste pomirisali?

Tada je umjesto mene odgovorio Dick Hammerdull:

Nismo se toga sjetili. Zar vi stvarno mislite da, demo nešto staviti pod svoje nosove što je prije toga
bilo u vašim rukama?

Veoma lijepo rečeno, debeljko. Međutim, volja za šalom de vam prisjesti. Smatrali ste da je ta čutura
odbačena boca u kojoj je bila rakija. To je zapravo bila moja boca za vodu koju sam zaboravio. A ako
znate šta znači kap vode tamo gdje je nema, nedete se začuditi ako vam kažem da sam odmah dao
nalog da se stane. Kada sam primijetio da je nemam, vratio sam se. Ima takvih krajeva u kojima život
ovisi o nekoliko kapi vode. Stigavši do ruba prerije, na kojoj smo se u podne bili ulogorili, ugledao sam
vas, ali vas nisam odmah prepoznao. Vi ste međutim krenuli dalje i zato stigli bliže meni. Naravno, na
svoje sam veselje tada utvrdio da se preda mnom nalaze oni džentlmeni koje sam tražio. Odjurio sam
smjesta natrag i doveo svoje ljude. Slijedili smo vas sve do ove doline gdje je vaš stražar bio toliko
susretljiv i dozvolio nam da izvršimo prepad. Ušuljali smo se ovamo pješice i opkolili vas. Spavali ste
snom pravednika, a sanjali o tako izvrsnim stvarima te mi je zaista žao što sam vas probudio. Nudim
vam za vaše daljnje putovanje naše društvo. Mr. Shatterhand, na žalost, nede modi u tome
sudjelovati jer je naumio da otputuje. Čim se bude razdanilo, on de u ovoj lijepojdolini podi nebeskim
ljestvama i bit de spriječen da na našoj strani ...

Ne brbljajte tako dugo i tako nekorisne stvari! — upao mu je netko u riječ koji je stajao prislonjen na
deblo stabla, prekrštenih ruku. — Što se ima dogoditi, neka bude bez mnogo trošenja riječi. Ništa nas
se ne tiče kakve vi račune imate s Oldom Shatterhandom. Za nas je glavna stvar ono obedanje koje
ste nam dali.

To du i održati! — odgovori Old Wabble.

Tada nastojte da se o tome razgovara!. Želimo da znamo na čemu smo.

To ved znate!

Ne. Dok ne govorite sa Winnetouom, za nas je sve ostalo bezvrijedno. Vi ste nas dolje iz Kansasa
odvukli kad smo bili u najboljem poslu. Bududi da smo sada uhvatili te momke, prije svega želimo da
znamo hode li nam se ispuniti obedanja koja ste nam dali. Obratite se Winnetouu i ne brbljajte toliko
dugo s Oldom Shatterhandom! Mi trebamo Apača!

118

Samo polako, Mr. Redy, polako! Imamo dovoljno vremena pa dete i to dočekati.

Dakle, Redy se zvao onaj čovjek koji je stajao kraj stabla! Kako je govorio o Kansasu i o tamošnjim
dobrim poslovima, naslutio sam da ljudi koji su izvršili prepad pripadaju grupi skitnica koje smo tamo
dolje uspjeli da obiđemo. Izgleda da je Redy bio vođa ove grupe pa ga je Old Wabble nagovorio da
jaše s njime kako bi nas gonili. Pod kojim uvjetima i pretpostavkama, to se još nije moglo znati.

Naš položaj je bio težak. Tih mangupa u čijim smo rukama bili čovjek se morao više bojati negoli i
najgore indijanske horde. A ja sam među svima imao najgore izglede. Mene je ovdje čekala smrt i bio
sam uvjeren da de Old Wabble ostvariti svoju prijetnju ako mi se ne bude ukazala neka povoljna
prilika. Moj život je ovoga puta visio o jednoj niti.

Redy je prišao Apaču i rekao mu:

— Mr. Winnetou, stvar je, naime, u tome što s vama imamo neki posao da obavimo. Nadam se
da se nedete nedkati da prihvatite!

Winnetou je kao i ja uvidio da ne bi bilo zgodno šutjeti. Bilo je potrebno da sazn amo namjere tih ljudi,
znači treba s njima govoriti. Zbog toga je Apač odgovorio:

Kakav posao misli bljedoliki?

Želim biti kratak i iskren. Old Wabble želi da se osveti Oldu Shatterhandu, a nije se usudio da to
izvede sam. Došao je do nas i pozvao nas je da mu pomognemo. Bili smo spremni da to prihvatimo
samo pod uvjetom da za naš udio dobijemo dobru nagradu. Obedao nam je zlata, mnogo zlata.
Nadam se da ste me razumjeli?

Uff!

znači vaš pristanak. Ovdje u Koloradu su otkrivena mnoga značajna nalazišta. Namjeravali smo da se

poslije obavljenog posla u Kansasu uputimo gore i da kopamo. Ta je stvar međutim veoma nesigurna.
Onaj koji ništa ne nađe zapravo ništa i ne dobiva i povlači se opuštenog nosa. Tada nas je Old Wabble
naveo na dragocjenu misao: vi, Mr. Winnetou, sigurno znate za mnoga mjesta gdje se može nadi
zlata?

Winnetou polako odgovori:

Ima crvenih ljudi koji znaju za mjesta gdje ima zlata u izobilju.

Vi dete nam takvo mjesto pokazati!

Crveni ljudi nisu skloni da takva mjesta odaju.

A ako ih na to prisile?

Tada de radije umrijeti.

Pshaw! Ne umire se tako lako!

119

Winnetou se nikada nije bojao smrti!

Vjerujem vam, sudedi po svemu što sam o vama slušao. Samo se u ovom slučaju ne radi samo o vama
ved i o svim vašim pratiocima. Ol Shatterhand mora umrijeti. To se ne da izmijeniti jer smo to obedali
Oldu Wabbleu. Sebe i ostale međutim možete spasiti ako nam odate dobro nalazište.

Winnetou je sklopio vjeđe kao znak da želi razmisliti. Nastupila je stanka. On je znao za nalazišta, da.
čak i najgora prijetnja ne bi ga natjerala da i jedno oda. Morao je skitnice da zavarava i da se
spremnim pokaže. Morao je o dvjema stvarima da vodi računa: prvo, da me spasi od smrti, što je bio
čvrsto odlučio; drugo, da dobije vremena kako bi stvorio povoljnu situaciju da se oslobodimo.

No, kada du dobiti odgovor? — pitao je Redy, jer mu se stanka predugom učinila.

Bljedoliki nede dodi do zlata, — reče Winnetou otvorivši opet oči.

Zašto? Znači, nedeš da nam odaš nalazište?

Ne. Winnetou zna ne samo za jedno nalazište nego i za jedno bogato nalazište čistog zlata, takozvanu
»bonanzu«. Da može on bi vam rekao to mjesto.

Kako? Znaš za »bonanzu«, a ne možeš da nam je pokažeš? To ne mogu da vjerujem!

Winnetou ne mari za zlato. U Koloradu mu je poznato samo jedno nalazište, a to je ta »bonanza«.
Ona je neizmjerno bogata. Ja vas međutim onamo ne mogu odvesti jer mi položaj nije tačno poznat.

Ali devils! Neizmjerno bogata »bonanza« a da ti položaj nije tačno poznat! To je samo kod Indijanaca
mogude. Zar mi barem ne možeš redi u kom se kraju nalazi?

To, dakako, znam. Nalazi se kraj rječice Squirrel. Jednom smo se brat Shatterhand i ja bili rastali da
istražujemo dva različita traga. Nakon nekoliko dana sretno smo se sastali na dogovorenom mjestu.
Tada mi je Old Shatterhand saopdio da se ne moramo bojati traga koji je on ispitivao. Pri povratku je
zakasnio jer je uz put morao da prikri je jednu »bonanzu«. Sa sobom je ponio samo nekoliko uzoraka.

Uzorke! Kako velike — kako velike? — pitao je Redy, dok su svi pažljivo slušali.

Bilo je i takvih kao veliki krompir. Neki su bili još i vedi.

Sto mu gromova! Ondje se na hrpi nalaze milijuni, mnogi milijuni! I njih ste ostavili da tamo leže?!

A zašto bi trebalo da zlato ponesemo sa sobom?

Zašto? Zašto ga je trebalo ponijeti sa sobom? Čujte, ljudi, ova dvojica su otkrila ogromnu »bonanzu«,
a ovaj me čovjek pita zašto bi ponijeli zlato!

Kao odgovor začulo se sveopde mrmljanje i čuđenje. Čovjek može da zamisli kakvom su pažnjom ovi
ljudi pratili Apačeve riječi. Nije im ni palo na um da posumnjaju u istini tost njegovih podataka. Ja sam
sa svoje strane bio uvjeren da ni ovoga puta nije lagao. Vjerojatno je postojala jedna takva bogata
»bonanza«, no ona se svakako nije nalazila kraj rječice Squirrel, ved na nekom sasvim drugom mjestu.

120

Zašto se bijeli čovjek toliko čudi? — pitao je Apač. — Svuda naokolo imade nalazišta odakle Win-
netou i Old Shatterhand mogu uzeti zlata. Ako im je potrebno, odlaze do onog nalazišta koje im je
tada najbliže. I sada smo htjeli da pođemo gore do rječice Squirrel i da napunimo neko liko torbi.

O! Htjeli ste otidi da uzmete nešto! To smo i mislili da ste iz tog ili sličnog razloga naumili da

odete gore u brda! Ali — nešto se ne slaže. Rekao si da ne znaš gdje leži ta »bonanza«!

— Tako je. Old Shatterhand, moj brat, zapamtio

je to mjesto.

Najzad je rekao ono što je namjeravao i što me je trebalo da spasi od smrti. Ako su htjeli da se
dokopaju »bonanze«, koje sam položaj jedino ja tačno znao, morali su mi život poštedjeli. Bio je
naravno toliko razborit da te riječi samo onoliko naglasi koliko je trebalo da njegova namjera ne bude
pogođena. Odmah se pokazalo da je postigao željeni cilj jer je Redy brzo rekao:

To je sve isto! Nema nikakve razlike u tome da li je to mjesto poznato Winnetouu ili Odlu
Shatterhandu jer su obojica naši zarobljenici. Ako nas Winnetou ne može onamo odvesti, Old
Shatterhand de biti naš vodič!

To ste rekli, Mr. Redy, a da me niste ni upitali? — reče Old Wabble. — Mislim da Old Shatterhand
mora još danas, i to u ovoj dolini, da umre!

Zar tako? Ne mora, ved je morao. Sada de ostati na životu i odvesti nas do »bonanze«.

To ne dozvoljavam!

Čini mi se da ste izgubili pamet, stari Wabble! Hodete li da se odreknete »bonanze«? AH devils! Vi ste
zbilja poludjeli!

Ni u kom slučaju! Ja sam vas skupio kako bismo uhvatili Olda Shatterhanda. Za uzvrat sam savjetovao
da prisilite Winnetoua da vam pokaže jedno nalazište. »Bonanza« bi u tom slučaju pripadala jedino
vama, i ja ne bih u tome imao udjela. I unatoč tome što nemam udjela ne želim ispustiti Olda
Shatterhanda pošto smo ga tako sretno ugrabili. Ako ga još danas ne ubijem, pobjedi de mi, kidnut de!

Tada se Redy glasno nasmijao i uzviknuo:

— Kidnuti, nama kidnuti! Jeste li čuli, ljudi, da nam umakne ili kidne čovjek koji je naš
zarobljenik!

Svi su se u jedan glas počeli smijati. Međutim, Old Wabble je bijesno viknuo:

— Koliko li ste samo glupi vi koji ste mene nazvali glupim! Ako uobražavate da dete tog momka

modi čvrsto držati, tada vas jedino mogu žaliti!

Ovaj može samim pesnicama da raskine i željezne lance, a ako mu silom ništa ne uspije, tada se
oslanja na lukavstvo, u čemu je najvedi majstor.

121

Željeznih lanaca nemamo, a oni nam nisu ni potrebni. Kožnato remenje je mnogo bolje, mnogo bolje!
A lukavstvo! Htio bih da vidim onoga koji de lukavstvom uspjeti da se izvuče dvadesetorici takvih ljudi
kao što smo mi! A da i pokuša ma kakav prepredeni način, četrdeset očiju stražare nad njim. Što
jedno ne vidi, vidi ono drugo. I najlukavija namjera da bilo što pokuša bila bi sa naše strane otkrivena.

Zbilja je smiješno što poneki ljudi sebi zamišljaju! Zar niste čuli koliko su ga puta Indijanci uhvatili i
koliko im je puta umaknuo?

Mi nismo Indijanci!

Bijelci su isto tako prolazili! Kažem vam, ova bitanga je u stanju da učini sve što ostalim ljudima
nikada ne bi uspjelo! Njega treba ustrijeliti odmah čim ga uhvate. Ako se to ne uradi, nestat de ga kao
i vode iz ruku! To mi je poznato jer sam dugo s njime jahao!

Vi iz muhe slona pravite. Ponavljam vam još jednom: htio bih da vidim onoga koji de mi pobjedi ako
ga želim čvrsto držati! Ostajemo pri tome: on de nas odvesti do »bonanze«!

A ja to ne dozvoljavam!

Stajali su jedan prema drugom kao da su se spremali na borbu, Old Wabble, taj izrugivač, lažov,
klevetnik, i Redy, taj siloviti vođa skitnica koji se bez ikakvih obzira dade unajmiti da me uhvati i preda
ubici. Bio je to trenutak pun napetosti, toliko napet te sam i zaboravio da je ono oko čega su se
svađali zapravo moj život. Međutim nije došlo do obračuna. Redy je starom Wabbleu položio ruku na
rame i prijetedim glasom rekao:

Zar zbilja vjerujete da du vas pitati hodete li dozvoliti?

Nadam se! Možda namjeravate da me prevarite zbog Olda Shatterhanda. Želite li možda da prekršite
zadanu riječ?

Ne. Mi držimo zadanu riječ. Obedali smo vam da demo uhvatiti Olda Shatterhanda i izručiti ga vama.
Uhvatili smo ga. Možete biti sigurni da demo vam ga i izručiti, samo ne danas!

Neka vas vrag nosi s tim vašim obedanjem! Vi ga ipak nedete modi održati!

Održat demo ga. A u slučaju da nas želite spriječiti da ga sa sobom povedemo, tada se ogledajte oko
sebe! Nas je dvadesetorica!

Da, naravno, u to se i uzdate! — viknu kauboj ozlojeđeno. — Bit de najpametnije da ne pitam mnogo,
ved da mu metak sjurim u glavu. S time bi svaka svađa bila okončana!

Da se niste usudili to uraditi! Ubijeteli Olda Shatterhanda ili ga samo i malo ranite, tada možete biti
sigurni da dete u istom času dobiti metak od mene.

Vi se usuđujete da prijetite?

Usuđujem? S time ne stavljam ništa na kocku! Pošli smo s vama i želimo da ostanemo u dobrom
drugarstvu. Međutim, ovdje se radi o jednoj »bonanzi« koja je vjerojatno vrijedna i nekoliko milijuna.
Ni vraga nedu pitati za vaš život ako nam mislite uskratiti tu gomilu zlata! Dakle, znajte: Old

122

Shatterhand de s nama jahati, pa ako ga ranite samo toliko da mu se na koži pokaže i naj manja
ogrebotina, potrčat dete nebeskim ljestvama kojima ste htjeli da njega otpremite!

Prijetite mi smrdu! Zar je to ono drugarstvo o kojem govorite?

Da, zaista! Da nije možda drugarski sa vaše strane kada nam želite uskratiti »bonanzu«?

Dobro, morat du se pokoriti, ali s jednim uvjetom. Kada budemo pronašli »bonanzu«, želim da imam
također udjela; it's clear!

Well! Slažem se! Vidite da smo prema vama blagonakloni!

To je na svom mjestu, jer ako dobijetetakve grumene zlata, treba meni da zahvalite i nikome
drugom. Uostalom, što se Shatterhanda tiče, nedu se u vas pouzdati, ved u sebe samoga.

Obrativši se meni, nastavio je podrugljivim glasom-

— Znam jedno izvrsno sredstvo da vas spriječim

u bijegu.

Pokazao je brzometku i pušku na medvjede te nadodao:

Bez ovih pušaka nam sigurno nedete kidnuti! Poznajem vas, a znam da ih se ni u kom slučaju nedete
odredi. Jednom sam ih ved imao, samo, na žalost, kratko vrijeme. Sada su one zauvijek moje!
Nemojte samo misliti da je smrt daleko od vas! — Da niste možda s nebom u tako dobrim odnosima
pa de vam u slučaju potrebe poslati glasnika da vas ponizno pozove da učestvujete u blaženstvu?

Nemojte huliti! Još nisam sazreo za smrt jer imam još štošta da učinim.

O! I vi smatrate da de dragi bog čekati dok to obavite? To je neki veoma uslužan bog. To moram redi!
Zar nije tako?

Nije dobio nikakav odgovor. Tada me je nogom gurnuo.

— Hodete li govoriti kada vas pitam! Za vas je velika i nezaslužena čast kada s vama govori Old

Wabble! Kada ste me iz Kihpeta-kiha otjerali bez konja i puške, sigurno niste mislili da du vas

tako brzo uhvatiti? Otišao sam Osagama. Ondje sam dobio drugog konja i drugu pušku. Međutim, ti
momci nisu nimalo poduzetni. Onaj Numbeh-grondeh, koji je preuzeo komandu, nije bio raspoložen
da vas slijedi.

On je čak obustavio i svako neprijateljstvo prema bljedolikima, što je veoma smiješno, i krenuo je kudi
sa svojim ratnicima. Zbog toga sam i odjahao do skitnica i obavezao sam im se, naravno na vaš račun,
kao što ste ved i čuli. Sada sam ponovo došao do svog konja i svoje puške, a uz to i do vaših konja i
pušaka. Vi u mojim očima više ništa ne vrijedite, jedino još da vas čovjek ritne nogom.

Najprije je mene, a zatim i Winnetoua iz sve snage udario nogom. Bio ju je ved podigao kako bi i
Hammerdulla udario, ah ju je međutim ponovo spustio. Prema debeljku je bio ravnodušniji nego

123

prema nama. Kada se Old Wabble okrenuo od njega, rekao je Hammerdull na svoj smiješan način,
kojega se čak ni u najgoroj prilici nije odrekao:

To je bila vaša sreda, poštovani Mr. Wabble!

Sta? — upitao je starac.

To što ste povukli nogu.

Zašto?

Upravo zato što mi je taj dio tijela najosjetljiviji.

Onda da pokušamo!

Ritnuo ga je surovo. Debeljko je i unatoč veoma pozamašnom obujmu bio hitar i okretan momčid.
Njemu su kao i nama bile sputane noge, a ruke vezane iza leđa. U tom času savio je koljena i privukao
noge tijelu, a rukama iza leđa odupro se o zemlju i odskočio kao opruga uvis, te je Olda Wabblea
udario glavom ravno u želudac. Udarac je bio tako snažan da je Hammerdull ponovo pao na svo je
mjesto, a stari kauboj poleđuške ravno u vatru. On je doduše brzo skočio na noge, no taj trenutak bio
je dovoljan da ostane bez polovice svoje duge bijele kose i da mu oprlji gornji dio odjede. Zaorio je
sveopdi smijeh. Bijesan zbog toga, Old Wabble nije iskalio svoj bijes na Hammerdullu, ved na
skitnicama koji su mu se izrugivali. Dok ih je gromoglasno korio, debeljko se obratio Pittu Holbersu:

Zar nisam to sjajno izveo? Zar te to ne veseli, stari Pitte?

Hm, ako smatraš da je to bilo dobro izvedeno, tada si u pravu! — odgovorio mu je njegov prijatelj,
dugonja, na svoj suhoparan dobro poznat način.

Taj čovjek je mislio da de me modi ritnuti a da se ne branim! Šta kažeš na to?

I ja bih ga bacio u vatru, isto onako kao i ti!

Bilo u vatru ili ne bilo, svejedno je. Uletio je ipak!

Old Wabble je sada prišao kako bi se osvetio debeljku. Redy ga je u tome spriječio jer je rekao:

Ostavite ljude na miru pa vam se to više nede dogoditi! Old Shatterhand je vaš. Ostali su naši i ne
želim da se s njima bez potrebe loše postupa.

Vi ste nekako iznenada postali veoma čovjekoljubiv! — gunđao je starac.

Nazovite to kako god vas je volja! Ovi ljudi moraju da jašu s nama i ne želim da sa sobom vučem
ranjene i izgruvane osobe. Imamo mi važnijeg posla nego da se s njima ovdje prepiremo. Mi još ne
znamo gdje se nalaze njihovi konji. Potražite ih!

Konje smo bili izveli iz opkopa u slobodan prostor i ondje ih privezali. Brzo su ih pronašli. Skitnice su
ved jele još dok sam se nalazio u nesvijesti i sada su željeli da do jutra spavaj u. Redy je odredio
dvojicu da stražare, i tada su svi polegli. Old Wabbleu je pala na um veoma neugodna misao, i to da

124

se ugura između mene i Winnetoua i da svoju ruku priveže za moju posebnim kaišem. Ova starčeva
velika opreznost nije bila pogodna da u meni probudi misao na bijeg.

A ipak sam mislio na bijeg, i još te kako!

Teško da postoji situacija koja je toliko loša i koja čovjeka tako čvrsto obuzima a da se iz nje ne bi
mogao izvudi bilo vlastitom snagom ili, ako to nije mogude, uz tuđu pomod. Tako ni sada nisam uopde
očajavao. Nije li me ved mimoišla trenutačna smrt koju mi je bio namijenio Old Wabble! Do rječice
Squirrel imali smo još dugi put. Zašto nam se do njega ne bi mogla ukazati prilika za bijeg? Uostalom,
ja nisam mislio na bududnost, ved na sadašnji svoj položaj. Gajio sam nadu i mislio na jednog
Indijanca, a to je bio Kolma Puschi.

Ako bi me netko upitao zašto to ime nije bilo više spomenuto od onog trenutka kada smo legli da
spavamo, tada du vam odgovoriti: Kolma Puschi više nije bio ovdje. Kada sam se bio osvijestio,
najprije mi je palo na pamet da se ogledam i odmah sam primijetio da je taj tajanstveni Indijanac
nestao.

Gdje se nalazio?

U prvom momentu umalo što nisam podlegao zlokobnoj slutnji: možda je u dogovoru sa skitnicama?
To sam nepovjerenje morao smjesta da odbacim. Dobar glas, koji je pratio Kolmu Puschija, nije
dopuštao da ga povezujem s takvim ljudima..

Onda se nametnulo i jedno drugo pitanje: da nije možda čuo dolazak skitnica i brže bolje odmaglio?A
ni u to nisam mogao da povjerujem. Ne, njegov nestanak dogodio se iz sasvim drugog razloga.

Dick Hammerdull ga je bio upitao da li je voljan s, nama da jaše. Odgovorio je da bi o tome htio
najprije da razmisli. Njegov konj nije bio ovdje, ved se nalazio negdje na drugom mjestu. Kada smo bili
zaspali, otišao je potajice ili da dovede konja, ili da se više uopde ne vrati. U tom slučaju je otišao a da
se s nama nije oprostio i da bi izbjegao svim nametljivim pitanjima i raspitivanjima. Utom kratkom
vremenu koliko smo bili zajedno vidjelo se da su mu takva raspitivanja bila neugodna.

U sludaju da je otišao a da se više ne vrati, nismo imali šta da od njega očekujemo. Međutim, ako je
otišao samo da dovede konja, a to je moglo biti baš prije prepada, pa je pri svom povratku - zbog
galame koju su skitnice digle odmah morao pomisliti da se je nešto dogodilo, onda ga je to
opomenulo da bude oprezan. Tada se vjerojatno došuljao, primijetio promjenu i prokljuvio sve što se
odigralo i o čemu se govorilo. Ako je on zaista takav čovjek za kakvog sam ga zbog njegova glasa
smatrao, morao je bezuvjetno odlučiti da nam pomogne, u to sam to više vjerovao što se nije samo
mnogo poveselio susretu sa Winnetouom nego je pokazao živo, iako tajanstveno interesiranje za
Apanatschku. Osobe prema kojima se gaje tako živi osjedaji, ne ostavljaju se u takvom položaju kakav
je naš bio...

Ako su te moje misli bile tačne, Kolma Puschi se morao sada nalaziti negdje u blizini i mogao sam od
njega očekivati neki znak čim skitnice budu zaspale. I sami možete misliti u kakvom sam napetom
stanju sada bio.

Radost me je obuzela jer me ta očekivanja nisu iznevjerila. Oba stražara su sjedila s jedne i druge
strane vatre koju su potpirivali. Onaj s druge strane je kasnije prilegao. Bit de da je bio umoran. Drugi

125

mi je bio okrenut leđima i zastirao je pogled ostalima jer su se naša tri mjesta nalazila u ravnoj crti. To
je bila ona povoljna okolnost zbog koje sam se nadao da de se Indijanac njome koristiti. Dolinom je
pirkao vjetar, grmlje i stabla počela su da šušte. U tom se šuštanju ne bi razaznao šum koji bi čovjek
možda prouzrokovao svojim potajnim puzanjem.

S vremena na vrijeme podigao bih glavu i pogledao naokolo u spavače. Ved nakon pola sata bio sam
se uvjerio da osim stražara, Winnetoua i mene nitko više nije budan.

Upravo onda kada sam pomislio: sada bi bio pravi čas da dođe, ako uopde može i misli dodi, desno iza
sebe primijetio sam tihi, lagani pokret. Nečija se glava dogurala do moje. Bio je to onaj koga sam
očekivao.

Neka se Old Shatterhand ni u kom slučaju ne pokrene! — došapnuo mi je. — Da li je moj bijeli brat
mislio na mene?

Da — odgovorio sam isto tako tiho.

Kolma Puschi je zapravo htio da ode do Winnetoua, ali tamo ne bi bio zaklonjen. Zbog toga sam i
dopuzao do Olda Shatterhanda jer se ovdje nalazimo iza leđa stražara. Neka mi moj bijeli brat kaže
što želi. Spreman sam da ga slušam.

Hodeš li nas osloboditi?

Da, odmah čim to Old Shatterhand odluči. On bolje zna kada to i gdje treba.

Još ne ovdje. Potrebno je da i naše saputnike odmah oslobodimo spona. Pitanje je samo da li je moj
crveni brat voljan da nas slijedi?

Rado. Tako dugo i daleko dok ne budete slobodni.

Jesi li možda čuo o čemu se razgovor vodio?

Da. Kolma Puschi je ležao iza kamenja i sve je čuo. Bijelci se žele dokopati 'bonanze' kraj rječice
Squirrel.

Poznaje li moj crveni brat rječicu Squirrel?

Taj mi je kraj, kao i mnogi drugi daleki krajevi, poznat.

Postoji li na putu do te rječice kakvo mjesto zgodno da budemo oslobođeni večeras? Potrebno je da
to bude negdje gdje ima mnogo stabala i grmlja, a ne kao ovdje gdje bismo teško uspjeli da dođemo
do stražara, jer je dovoljan samo jedan njihov pogled da nas nadziru.

— Kolmi Puschiju je poznato takvo mjesto i dodi dete do njega upravo u zgodno vrijeme i nede biti
neobično ako tamo zastanete. Samo hode li vas bijeli ljudi slijediti tamo?

Sigurno. Izgleda da im je ovaj kraj nepoznat, a ako ih moramo odvesti do rječice Squirrel, prisiljeni su
da nas bezuvjetno slijede.

126

Tada neka Old Shatterhand jaše odavde ravno prema zapadu na jugozapad i kada bude stigao do
rječice Rush, neka prijeđe preko nje. Onda neka sa druge strane obale produži uz rijeku sve do onog
mjesta gdje se sjeverni i južni potok ove rječice ulijevaju. Odavle neka obiđe zadnji zavijutak južnog
pritoka, a odatle opet tačno prema zapadu-sjeverozapadu preko blago uzdignute prerije na kojoj je
učestalo grmlje. Zatim produžiteprema stjenovitoj spilji koja se još izdaleka vidi, a na njenom
podnožju izvire nekoliko potoka. Na toj stijeni i oko izvora imade mnogo stabala. Na izvoru koji je
najbliži sjeveru morate se ulogoriti.

Dobro. Pronadi du ja taj izvor.

Kolma Puschi de također stidi tamo. Šta ima da mi još kaže Old Shatterhand?

Sada ništa, jer ne znam kako de se razvijati pojedine stvari večeras u našem logoru. Nadam se da deš
modi da se probiješ do nas, ali tada se obrati jedino Winnetouu ili meni, jer nitko drugi nije dovoljno
sposoban da djelotvorno iskoristi pomod koju nam pružaš.

Mogu li sada otidi?

Da. Zahvaljujem se svom crvenom bratu Kolmi Puschiju i spreman sam, čim budemo slobodni, da mu
u svakoj nevolji priteknem u pomod, čak i onda ako moram metnuti svoj život na kocku.

Veliki Manitou na divan način usmjerava korake svoje djece. Zato je mogude da i Kolmi Puschiju
jednom ustreba Old Shatterhandova i Winnetouova pomod. Vaš sam prijatelj, a vi budite moja brada!

Kao što je došao bešumno, tako se i povukao. Sa strane Olda Wabblea začulo se Apačevo poluglasno
nakašljavanje. To je bilo meni namijenjeno, a značilo je da je pratio Kolma Puschijev posjet. Njemu to
nije moglo, naravno, da izmakne, jer su mu čula bila neuporedivo oštra.

Sada smo obojica bili mirniji jer smo znali da sadašnja situacija nede dugo trajati. Mogli smo se mirno
prepustiti snu. Prije toga mnogo sam razmišljao o Kolmi Puschiju. Govorio je gotovo tečnim
engleskim jezikom. Služio se izrazima kao zapad-jugozapad i zapad-sjeverozapad. To do sada nisam
primijetio još ni kod jednog Indijanca. Gdje je stekao poznavanje tog jezika a da se nije nikada družio
ni s kim, a živio usamljenim, odvojenim životom? Da on ipak nije ranije bio u tješnjoj vezi sa
bijelcima? Ako je to tačno, onda su ga sigurno loša iskustva odbila od njih te se odvojio i živio
usamljenim životom kojim i sada živi.

Probudivši se ujutro, vidio sam da su skitnice upravo počele između sebe dijeliti plijen koji su od nas
prisvojili. Sve što su nam oduzeli smatrali su za svoje. Old Wabble je prisvojio moje stvari. Redy je
uzeo Winnetouovu srebrom okovanu pušku. On nije bio svjestan da de ga kasnije na svakom mjestu
gdje god je bilo tko ugleda u njegovim rukama odati kao pljačkaša i ubicu, a u najmanju ruku kao
lopova. Čak je odredio da Apačev ždrijebac Ilteschi pripadne njemu, te je Oldu Wablleu dao dobar
savjet:

— Onog drugog vranca na kojemu je jahao Old Shatterhand dobit dete vi, Mr. Cutteru. Po tome i
sami možete vidjeti da sam vam naklonjen.

Old Wabble je međutim odmahnuo glavom i odgovorio:

127

— Hvala lijepa. Ne treba mi!

Znao je on vrlo dobro zašto. Moga Hatatitlu ved je upoznao.

— Zašto ga nedete? — upita začuđeno Redy. —

Bolji ste poznavalac konja od mene i vjerojatno znate da se ni jedna druga životinja ne da uporediti s
ova dva vranca.

— To, naravno, znam, samo du radije uzeti ovoga ovdje.

Pri tome je pokazao na Matto Schahkova konja. Redy je sada namijenio drugome moga konja. Isto
tako je bilo i s ostalim našim konjima koji su svi bili bolji od konja skitnica, izuzevši Dick
Hammerdullovu staru kobilu koju nitko nije htio uzeti.

Ved sam se u sebi veselio prizoru koji de nastati nakon podjele konja. Naši dobri ždrijepci nisu trpjeli
stranog čovjeka na sedlu.

Našu zalihu hrane su također oduzeli. Svi su otpočeli da jedu. Dali su i nama, ali, prirodno, samo
veoma oskudan doručak. Sada su napojili konje, a iza toga je trebalo da ih zajašemo i krenemo.
Privezali su nas za rage, i to s rukama naprijed kako bismo mogli držati uzde. Sada su izveli
zaplijenjene konje.

Konji Osaga nisu pravili velike teškode onima koji su imali da ih jašu. Gore je međutim bilo s
Apanatschkinim tamnim riđanom. Tek što ga je jahač uzjahao, smjesta se dao u bijeg i dugo je tre balo
dok se nisu vratili čovjek i konj. Sada je Redy uzjahao Winnetouova Iltschija. Ovaj je to mirno podnio
kao da je najpobožniji vojnički ili cirkuski konj. Skitnica je upravo htio da se dobro namjesti u sedlu,
kada je u dalekom luku odletio kroz zrak. U neposrednoj blizini začuo se glasan uzvik: moj se Hatatitla
istodobno oslobodio svog momka.

Obojica srušenih s konja uz psovku ustadoše i na svoje čuđenje ugledaše oba vranca kako mirno
stoje, kao da se nije ništa dogodilo. Oni su ih ponovo uz jahali, ali su istodobno bili i po drugi put
zbačeni. Bio je izveden i tredi pokušaj, no s istim neuspjehom. Old Wabble ih je potajice promatrao i
smijuckao se. Sada se glasno nasmijao i doviknuo vođi:

Sada, Mr. Redy, znate zašto sam odbio tog crnog đavola? Ti su vranci tako izdresirani" da se ni
najbolji jahač svijeta na njima ne može ni jedan časak zadržati.

A zašto mi to tek sada kažete?!

Zato što sam želio da i vi jednom imate to zadovoljstvo pa da sklopite poznanstvo sa zemljom. Da li
ste zadovoljni?

Neka vas vrag nosi! Zar ti konji zbilja nikoga ne trpe? Šta bi se tu dalo učiniti?

Ako ne želite uz put da imate mnoge neprilike, tada na njih za sada smjestite njihove ranije vlasnike!
Kasnije bismo mogli pokušati da te jogunce pripitomimo.

128

Taj savjet je bio prihvaden. Dobili smo svoje konje, a i Apanatschka svoga, i tada smo krenuli. Kada
smo krenuli prema ulazu u dolinu, prišao mi je Redy i rekao:

Mislim da vam nede pasti na pamet da svoj položaj pogoršavate suprotstavljajudi se! Poznajete li
pravi put?

Da.

Kamo nas vođi put?

— Do jednog potoka s one strane rječice Rush.

Smatrao je za sasvim prirodno da im ja budem vodič, jer sam prema Apačevim riječima bio zapamtio
položaj 'bonanze'. To mi je bilo drago. Sada me je zanimalo da li su skitnice bile upoznate s ovim
krajem te sam se raspitivao:

Vama je svakako poznat predio koji vodi gore do rječice Squirrel?

Nije.

. — Možda taj predio pozna netko od vaših ljudi? Bio je toliko glup pa je odgovorio:

Ne pozna nitko.

Tada neka vam pokaže put Winnetou.

On ne zna tačno mjesto na kojem zlato leži.

A vi mislite da du vam ga zaista pokazati? Vi ste mi neki čudan čovjek!

Zašto?

Sta ja imam od toga ako vam pomognem da do zlata dođete? Ništa, uopde ništa! Meni je suđeno da
umrem. Bilo da se dokopate 'bonanze' ili ne, meni se radi o životu. Mislite li vi da se naročito veselim
tome da vas sve pretvorim u milijunaše, i to zato što ste na nas izvršili prepad i opljačkali nas i što
imam da budem ubijen?

Hm! — brundao je ne govoredi ništa.

Čini mi se da tu stvar s tog stanovišta još uopde niste razmotril i,

Dakako da nisam. Vi, međutim, morate imati obzira prema svojim drugovima. Ako 'bonanza' ne bude
naša, oni de svi morati da umru!

Kakve to veze ima sa mnom kada ja ved moram da umrem? Tko ima obzira prema meni? Sto imam ja
od toga ako ostali ostanu na živcitu, a ja budem mrtav?

Do vraga! Valjda nedete biti toliko surovi prema njima?

Ja? Surov? Vi ste šaljivčina! Priča čovjek o surovosti, a ni sam nije bolji jer de ubijati u slučaju da ne
dođe do zlata!

129

Neko vrijeme je gledao preda se i tada reče:
Well, hajde da budemo iskreni! Zar vam je zbilja sinulo da nam zatajite mjesto nalazišta? To bi
bezuvjetno izazvalo smrt vaših drugova, a osim toga bilo bi i po vas štetno.
Kako za mene?
Zato što uopde nije još sigurno da du vas izručiti starom Wabbleu.
O! — rekao sam otegnutim glasom kao da sam začuđen.
Da — kimnuo je. — On slučajno jaše ispred nas i ne čuje o čemu razgovaramo. Budete li nam pokazali
'bonanzu', i ako je ona onako bogata kako je prikazuje Winnetou, mogao bih da pustim na slobodu ne
samo vaše drugove ved i vas.
Zbilja? Hodete li mi to obedati?
Na žalost, to ne mogu čvrsto obedati.
Tada mi sve vaše riječi nisu ni od kakve koristi. Hodu da znam na čemu sam!
Ipak de vam biti od koristi! Sve ovisi o bogatstvu 'bonanze'. Budemo li s time zadovoljni,tad a dete i vi
biti sa mnom.
A šta de redi na to Old Wabble? —- To vas se ništa ne tiče. Njega samo meni prepustite! Ako mu
padne na pamet da pravi neke nelagodnosti, tada du ga jednostavno k vragu poslati.
To nije na svom mjestu. On mora da ima udjela u 'bonanzi'!
Gluposti! Zar niste primijetili da sam ga htio obmanuti? Nisam toliko glup da održim riječ!
Ipak je bio glup. Ako bi prekršio danu riječ starom Wabbleu, kako sam mogao pretpostaviti da de
održati meni dato obedanje! Qn sigurno nije mislio da me pusti na slobodu kada se dočepa
'bonanze'. Da, još i više: u slučaju da izvede nasilan čin, tomu nede biti nitko svjedok, zbog toga i život
mojih pratilaca više nije bio siguran. On je sada jedino htio da osigura moju uslužnost. Bude li se
dokopao nalazišta, bit de mu lako da prekrši riječ i izvrši dalji zločin. Najviše Sam se ljutio zbog toga
što se taj drski zaštitnik usudio da mi govori tako povjerljivo.
No, jeste li razmislili? — upitao me je nakon nekog vremena. — Sta dete uraditi?
Najprije da vidim hodete li održati riječ.
Znači da dete mi pokazati nalazište? ,
Da.
Well! Pametnije i ne biste mogli učiniti. Uostalom, u slučaju da prekršim riječ, poslije smrti bit de vam
svejedno da li smo se dočepali zlata ili je ono ostalo u zemlji.

130

Zaista je ovaj razgovor završio na divan i zadovoljavajudi način! Da, meni je svakako moralo biti sve
svejedno! Sredom, imao sam pri tome veliko zadovoljstvo što kraj rječice Squirrel uopde nije bilo
nikakvog nalazišta, pa prema tome nedu biti ja prevaren, ved on.

Nije prošlo mnogo vremena od trenutka kada se udaljio od mene, a meni se ukazala prilika da budem
svjedok gotovo isto tako napetog razgovora. Iza mene su, naime, jahali Dick Hammerdull i Pitt
Holbers u društvu jednog skitnice. Nisu bili odviše strogi što se redosli jeda i stražarenja ticalo. Bili
smo, dakako, sputani i po mišljenju skitnica nesposobni da bježimo. Zbog toga smo i smjeli da jašemo
kako smo htjeli. Razgovarali su sa svojim pratiocem; znači, Dick Hammerdull je razgovarao s njima, a
Pitt Holbers bi suho odgovarao kada je bio upitan. Dok je Redy jahao kraj mene, nisam obradao
nikakvu pažnju na to što se iza mojih leđa govorilo. Sada sam čuo debeljka kako govori:

Vi, dakle, stvarno vjerujete da smo čvrsto u vašim rukama?

Da — odgovorio je skitnica.

Besmislica! Mi smo s vama pošli samo da se malo prošetamo. To je sve.

Sputani ste!

— Na naše zadovoljstvo!

.— Hvala na zadovoljstvu! A uz to i opljačkani!

— Da, opljačkani! To je žalosno! — smijao se debeljko.

On i Pitt su, naime, prije našeg odlaska na Zapad ušili svoj novac. Zbog toga se sada i smijao.

Ako vam se to čini toliko smiješnim,to je dobro samo za vaše raspoloženje — rekao je skitnica ljutito.
— Ja bih na vašem mjestu bio mnogo ozbiljniji!

Ozbiljan? Kakav bismo razlog imali da spustimo glave? Mi se danas tako dobro osjedamo kao uvijek i
svagda.

Skitnica je opsovao i viknuo:

To nije ništa drugo ved usiljena šala! Sigurno nasludujete kakva vas sudbina čeka!

To mi nije poznato! Kakva je to slavna sudbina?

Bit dete 'zbrisani'.

Pshaw! Ništa za to. Baš ništa, jer ako nas zbrišete, sami demo ponovo 'svanuti'!

Ludo, upravo ludo!

Ludo! Čujte ako je netko od nas trojice lud, tada ste to vi. Ja sam doduše podeblji momak, a ipak du se
provudi i kroz najmanju vašu petlju. A Pitta Holbersa, toga dugonju, nitko ne može zadržati. Ved i sam
njegov nos može da nadvisi vaše rešetke i mreže. A o Winnetouu i Oldu Shatterhandu uopde i da ne
govorimo. Najsvečanije vam izjavljujem, i to toliko svečano koliko od mene možete da tražite:

131

otprhnut demo vam prije no što i sami mislite. Tada dete ostati s razjapljenim ustima. A može da se
desi i to da ne otprhnemo, ved da učinimo nešto pametnije, mnogo pametnije: okrenut demo ražanj i
zarobit demo vas. Tada de vam se gubice ponovo zatvoriti. Bila bi sramota da s vama ostanemo duže
od jednog dana, jer to moje nježno tijelo ne bi preživjelo. Pobjedi demo! Zar nije tako, Pitte Holbersu,
stari rakune?

Hm! — brundao je dugonja. — Ako misliš da demo to učiniti, tada si u pravu, dragi Diče. Pobjedi
demo!

Nama da pobjegnete, nama da umaknete? — smijao se posprdno skitnica. — Kažem vam da vas

tako čvrsto i sigurno držimo u rukama kao što se slučajno zovem Holbers!

O, također Holbers? Lijepo ime! Zar ne? Da se ne zovete i Pitt?

Ne. Moje ime je Hosea. Da li vas to možda zanima?

Hosea? Uff! Naravno da nas zanima!

Viknuli ste 'uff! Da vas moje ime nije možda ozlijedilo?

Umjesto da mu odgovori, Dick se obrati Holbersu:

Jesi li čuo, Pitte Holbersu, stari rakune, da taj čovjek nosi lijepo, pobožno i biblijsko ime Hosea?

Ako misliš da sam čuo, onda je tačno — odgovorio je upitani.

Kakav je to zagonetan razgovor? — upita skitnica. — Da nema možda neku vezu sa mnom, s mojim
imenom?

Kako se čini, da. Recite nam ima li u vašoj familiji još nekih sličnih biblijskih imena?

Postoji još jedno: Joel.

Uff, opet jedan od onih proroka! Čini mi se da je vaš otac bio veoma pobožan čovjek koji se držao
biblije!

To mi nije poznato. Bio je to veoma pametan momak koji se nije dao zavaravati od popova, a ja sam
se potpuno umetnuo na njega.

Tada je vjerojatno vaša majka bila pobožna žena?

Na žalost jeste.

Zašto na žalost?

Zato što je sa svojim molitvama i jadikovkama toliko zagorčala ocu život da je bio prisiljen da ga
zaslađuje brendijem. Pametnom čovjeku je nemogude da izdrži kraj takve bogomoljke. On ju je
ostavljao kod kude i odlazio u gostionicu. To je najbolje što je mogao da učini!

O! On se sigurno tako dugo zaslađivao dok mu to nije postalo preslatko?

132

— Da. Dojadilo mu je, i kada je jednog lijepog dana primijetio da ima prekobrojan konopac i da
nije ni za što drugo upotrebljiv, objesio ga o jedan čavao,načinio omču i zavukao u nju glavu, i to,
dakako, samo dotle dok ga nisu presjekli.

Zaigrale su mi ruke koje su na žalost bile sputane kada sam tog momka iza svojih leđa čuo kako na
tako ciničan način govori o smrti svoga Oca samoubice. Hammerdull se, naravno, čuvao da pokaže
svoj gnjev i da odgovori kako bi se i najgori Indijanac stidio da o svom mrtvom ocu ovako govori.
Pratio je i dalje zagonetnu svrhu tog razgovora i smijudi nastavio:

Well! htio bih ponovo razgovarati o vašoj majci i želio bih doznati da nije možda osim pobožnosti
imala još i kakvih drugih osobina koje su vam još ostale u pamdenju.

Drugih osobina? Ne shvadam vas. Sta ste time mislili?

Pa tako nešto u vezi s odgojem. Pobožni ljudi su obično strogi.

O tako! — smijao se skitnica koji ni pojma nije imao na šta je Hammerdull mislio. — Na žalost, tačno
je to što ste rekli. Da se na mojim leđima nalaze još uvijek sve one modrice koje bi vam to mogle i
dokazati, od bola se ne bih mogao držati na konju.

O tako, njezin je način odgoja dakle bio veoma upečatljiv?

Da, znao je da prodre i kroz kožu.

I kod Joela vašeg brata?

Da.

Da li je on još živ?

Naravno. Taj uopde i ne misli da bude mrtav!

A gdje se on sada nalazi sa svim tim uspomenama na leđima, a vjerojatno i na svim ostalim dijelovima
tijela?

Ovdje među nama. Pogledajte samo naprijed! To je onaj koji jaše kraj Redyja.

Good lack! Znači da su oba proroka ovdje? Hosea i Joel, obojica? Sta kažeš ti na to, Pitte Holbersu,
stari rakune?

Ništa — odgovori dugonja još krade nego što je to obično činio.

Kakve zapravo vi veze imate sa mnom i sa mojim bratom? — raspitivao se skitnica, kojemu se ovaj
razgovor na kraju ipak učinio sumnjivim.

To dete vjerojatno uskoro doznati. Recite mi samo najprije što je vaš otac bio?

Sve mogude što može biti čovjek koji se zbog svoje žene mora toliko mučiti.

To vjerojatno znači: sve i ništa. Mislio sam da vas pitam što je bilo onoga dana kada je otkrio da ima
jedno uže napretek.

133

Kratko vrijeme prije toga osnovao je ured za sklapanje brakova.
čudnovato! Sigurno ga je osnovao zato da se i drugi muče kao i on? To je bilo vrlo lijepo od njega, što
se sveopdeg dobra tiče!
Da, namjera je bila dobra, no uspjeh loš. Najzad je okrenuo leđa životu koji mu nije omogudio ni da se
prehrani.
Krasan momak! Baš se ponio džentlmenski! Da je sada ovdje, njegova bi leđa uskoro bila isto tako
puna uspomena kao i vaša! Kukavički napustiti ženu i djecu! Pi h, do đavola!
Ne brbljajte tako glupo! Kada je otišao, svima nam je bilo bolje.
Tačno! Kada muž više ne može da propije novac koji je žena zaradila, tada udovica i siročad žive bolje!
Čujte, kako ste došli na tu misao? Moja majka je zapravo zarađivala.
Da. Radila je kao konj!
Odakle vi to znate?
Zar ne da je živjela i stanovala u malom Smith-villeu, Tennessee, kada se njezin muž, a vaš dragi otac,
sam objesio?
Tako je! No recite mi odakle vi sve to...
I ona je nakon toga sa svojom djecom otišla na Istok — prekinuo ga je Dick Hammerdull nimalo
zbunjen.
— I to se slaže! A sada mi najzad recite...
— Samo pričekajte! Ona je toliko radila i toliko
mnogo zarađivala da je uzela k sebi i odgajala jednog malog, slabokrvnog nedaka, kojemu se njezin
strog način odgoja činio i odviše bolnim te je jednog lijepog ljetnog dana nestao. Je li to tačno ili nije?
— Tako je. Samo mi je neshvatljivo odakle vi sve to znate!
Imali ste i jednu sestru? Gdje je ona?
Ona je umrla.
— Tako ste vi i vaš velečasni prorok Joel postali jedini nasljednici svoje majke?
Nasljednici? Do vraga! Svega je bilo nekoliko stotina dolara i ništa više. Sto smo s njima i mogli da
uradimo drugo nego da ih propijemo!
Well. Izgleda da ste isti kao i vaš otac! Kažem vam; čuvajte se konopca koji se i za njega pokazao
opasan! Sta misliš ti, Pitte Holbersu, stari rakune? Da li su ga zavrijedili?
Hm — progunđao je Pitt zlovoljno, — učinit du što ti želiš, dragi Diče.

134

Well, tada ga nede dobiti! Slažeš li se s time?
Yes. Nisu ga zavrijedili.
Da li su ga zavrijedili ili nisu, svejedno je. Bila bi zapravo bruka da ga dobiju!
Kakve vi to tajne imate? O kome vi zapravo govorite? — raspitivao se skitnica.
O Hosei i Joelu — odgovorio je Hammerdull.
Znači, o meni i o mome bratu? Da li smo mi ta dvojica koji nešto ne treba da dobiju?
— Da.
Šta? Koji bi vas vrag samo razumio!
Pshaw! Naše imanje! Skupili smo mnogo i mnogo tisuda dolara, kako bi ih vama i vašem odličnom
Joelu poklonili. A sada smo, međutim, došli do zaključka da od svega toga nedete dobiti ništa, baš
ništa, niti jednog jedinog centa.
Nisam se okrenuo, ali sam u sebi zamislio iznenađeno lice skitnice. Prošlo je prilično vremena prije
nego što sam čuo da ga pita:
Vaše ... imanje smo imali... smo imali... dobiti? Hodete da se sa mnom šegačite!
Nije mi ni na kraj pameti!
Vjerojatno je pokušao da sa lica dvojice nešto odgoneta, jer je ponovo prošlo dosta vremena prij e no
što sam ga čuo kako začuđenim glasom govori:
— Stvarno ne znam na čemu sam s vama dvojicom!
Napravili ste tako ozbiljna lica, a vjerujem da posrijedi
nije ništa drugo nego glupa šala!
— Sad du vam sve objasniti. Vi ste nam rekli vaše
prezime!
— Da, Holbers.
A kako se zove moj prijatelj?
Isto tako.
A njegovo ime?
Pitt, kao što sam čuo. Pitt Holbers. To je tačno ... ah, ah!
Zastao je. Čuo sam kako je poluglasno protisnuo kroz zube. Tada je brzo nastavio:

135

— Pitt, Pitt, Pitt... tako se zvao i onaj dječak,

onaj nedak kojega je majka uzela k sebi i... grom i

pakao! Zar je to mogude? Da nije ovaj dugonja ovdje možda onaj mali Pitt?

— On je! Najzad ste se uhvatili za pravu kvaku!

Stajalo vas dosta muka i napora prije no što ste se toga sjetili! Vi ne smijete umišljati da ste naročito

mudri!

Skitnica se pretvarao kao da nije primijetio uvredu, pa je uzviknuo:

— Šta? Zbilja? Vi ste onaj glupi Pitt koji je umjesto nas dobrovoljno primao majčine batine? To
mu je najzad dozlogrdilo pa je pobjegao?

Pitt je vjerojatno samo kimnuo glavom jer ga nisam čuo da je ijednu riječ rekao.

To je ipak nevjerojatno! — nastavio je njegov bratučed. — A sada sam se ponovo susreo sa vama, i to
kao s našim zarobljenikom!

A koga mislite ubiti! — nadoda Hammerdull.

Ubiti? Hm! O tome sada nedemo govoriti. Radije mi sada pričajte, Pitte, kamo ste tada pobjegli i čime
ste se zanimali odonda do danas! Radoznao sam!

Pitt se nekoliko puta nakašlia te poče govoriti samo ne onako suhoparno kako je obično govorio:

— Dakle, toliko ste se srozali! Pretvorili ste se u ljude koji su svoju čast i dobar glas odbacili da se

čak i ne stide što su se skitnicama priključili! Na žalost, moram priznati da sam sin brata vašeg oca. No

slobodan sam da u svoju obranu kažem i to da ne moram ja odgovarati zbog našeg srodstva. Osobito
sam zadovoljan što vam mogu redi da sam i protiv svoje volje vaš rođak.

Oho! — upade bijesno skitnica. — Vi se, izgleda stidite zbog mene? Izgleda da se niste stidjeli onda
kada ste dozvolili da vas mi othranimo?

Vi? To je isključivo bila samo vaša majka. A to što mi je davala morao sam pošteno i da zaslužim. Dok
ste vi pravili kojekakve manguparije, morao sam toliko da radim da mi je koža pucala. A osim toga
dobijao sam batine umjesto vas, i to kao poslasticu. Nisam vam dakle ni u čemu obavezan. Ipak sam
bio spreman da vas jako razveselim. Tražili smo vas kako bismo vam poklonili svoju ušteđevinu, jer
smo ljudi sa Zapada kojima novac nije potreban. Vi biste se njome obogatili. A sada kada smo vas
susreli, i to kao skitnice, kao bijedne propalice, neka me bog sačuva od toga da vam predam u ruke
taj silan novac kojim demo modi bolje i časnije ljude usrediti. Od našeg djetinjstva mi smo se sada
ovdje prvi put vidjeli i ponovo raskinuli svaku vezu. Želim od sveg srca da vas nikada više ne
susretnem i da zbog toga ne osjetim ljutnju i bol!

136

Pitt Holbers, koji je inače bio toliko škrt na riječima, održao je ovaj govor tako tečno da sam se čak i
začudio. Cak ni držanje najotmjenijeg džentlmena nije moglo biti bolje od njegova. Dick Hammerdull
mu je odao priznanje te mu je žurno uzvratio' ne dozvoljavajudi da nastane stanka:

— Tako treba, dragi Pitte, tako treba! Govorio si

mu upravo iz dubine moje duše. Njime možemo usrediti bolje ljude.

Skitnica bi svakako drukčije odgovorio da je to bio neki stranac. Sada kada je znao da mu je Pitt
rođak, umjesto bijesa radije je pokazao sprdnju, te je, smijudi se, podrugljivo rekao!

Ne zavidimo tim dobrim, boljim ljudima koji imaju da prime vaš novac. To nekoliko dolara što ste
silom sakupili, nisu nam potrebni. Imat demo mi i milijune čim pronađemo 'bonanzu'!

Samo ako je budete pronašli! — Smijuckao se Hammerdull. — Vidim ved sada Olda Shatterhanda
kako vam s uperenim kažiprstom u zemlju govori: evo, ovdje leži grumen nad grumenima, jedan vedi
od drugoga. Budite samo toliko dobri i povadite ih iz zemlje! Nama jadnim zarobljenicima ne
možete vedu uslugu ni učiniti! Zatim nas sve odreda poubijajte kako vas ne bismo odali. Spakujte
milijune, vratite se na Istok, odnesite ih u banku, i živite od kamata divno i veselo kao bogat čovjek iz
evanđelja, i neka vam se za vaše kljunove svaki dan peku kolači sa šljivama. Tako sam to zamišljao, a
tako de i biti. Misliš li i ti tako, Pitte Holbersu, stari rakune?

Da, a naročito ono sa kolačima — odgovori Pitt na svoj suhoparan način.

Ne bulaznite! — obrecnu se Hosea na oba prijatelja. — Iz vas govori samo jarostan bijes i zavist! I te
kako biste rado prisvojili 'bonanzu' samo za sebe!

O, prepuštamo vam je od sveg srca! Ved se sada veselim kakve dete oči imati kada stignemo onamo.
U cijeloj toj stvari samo me nešto zabrinjava.

Sta?

Da dete od silne srede zaboraviti da za zlatom pružite ruku.

O, ako je samo to, onda nemojte razbijati glavu. A sada du otidi do mog brata da mu kažem kako sam
pronašao Pitta, bratučeda Pitta, onog koji je nekada kidnuo!

Potjerao je svoga konja naprijed. Projahao je mimo mene prema čelu kolone gdje se nalazio Joel, taj
brat bitanga.

Da li bi ti ikada mogao da to zamisliš? — čuo sam iza svojih leđa kako pita Hammerdull.

Ne! — odgovori Pitt kratko.

Lijepo srodstvo!

Silno se ponosim njima!

Ljut sam zbog toga!

137

O ne! Ja se ne ljutim jer su mi potpuno ravnodušni.
O, nisam na to mislio, ved na naš novac. A kome demo ga sada pokloniti? Ne volim da budem bogat.
Ne volim da sjedim na vredi sa novcem i da žrtvujem lijep zdrav san od straha da mi ga netko ne
ukrade.
Da, a sada demo opet razbijati glave!
Opet iznova da počnemo mozgati tko de preuzeti naš novac! To je glupo, veoma glupo!
Tada sam okrenuo glavu i rekao:
— Nemojte bez potrebe brigu voditi!
Smjesta su mi prišli jedan s desne a drugi s lijeve strane, pa me debeljko upita:
Bez potrebe brigu voditi? Znate li možda nekoga koga bismo mogli podariti?
Mogao bih vam stotinjak predložiti. Ali na to nisam mislio. Zar je novac kod vas?
Na žalost nije. On je kod 'generala'. To i sami znate, Mr. Shatterhande.
Za sada se nemojte mučiti! Tko zna da li demo ga uhvatiti!
O, tu ste vi i Winnetou! To je isto tako kao da ga ved imamo! Da li ste čuli o čemu smo govorili i da
smo otkrili Pittove bratučede?
Da. Bili ste veoma neoprezni.
Zašto? Zar je trebalo da prešutimo tko je Pitt Holbers?
Ne. Ved ste se ponašali tako kao da ste svjesni da demo brzo biti slobodni. To bi moglo lako da pobudi
sumnju koja bi nam mnogo smetala, a možda i sve upropastila.
Hm! Istina je. Da nije možda trebalo tim momcima napraviti uslugu na taj način da svoj nos zbog
žalosti čak do sedla objesim. Pa vi ste i sami veoma samosvjesno govorili Kedyju i Oldu Wabbleu!
Ali ne tako upadljivo kao vi tome Hosei Holbersu, koji na sredu nije toliko lukav pa da bude
nepovjerljiv. Vaša ironija u vezi s velikim grumenima zlata bila je i te kako opasna po nas. Skitnice
moraju do zadnjeg časa biti uvjereni da poznajem 'bonanzu'.
Da, samo kada de taj zadnji čas nadodi?
Možda još danas.
Hura! Zar je istina? Na koji način?
To za sada još ne mogu tačno znati. Indijanac, Kolma Puschi, dodi de i osloboditi me.
Zar on? Tko bi to mislio!

138

Obedao mi je. Zavisit de o okolnostima kako du se držati kada budem slobodan. Vi nedete smjeti da
zaspite, ved se morate pretvarati kao da spavate. Prenesite to na sve naše drugove! Ne želim s njima
govoriti jer bi to moglo da pobudi sumnju.

Oni nisu znali da je Kolma Puschi potajice bio kod mene pa su me upital i kako ja znam da de dodi.
Međutim, ja sam ih upozorio da ponovo jašu iza mojih leđa i da mirno čekaju na ono što de se
odigrati. Bilo je pametnije da me skitnice što manje vide u razgovoru sa svojim drugovima.

Oba brata Holbersa zaustavili su svoje konje kada su stigli do Dicka i Pitta. Tada je Hosea pokazao na
njega i rekao:

— To je taj nekada batinani branučed i koji se sada drži tako ponosno.

Joel je s potcjenjivanjem pogledao u Pitta i odgovorio:

Bit de on još sretan ako mu dozvolimo da s nama govori! Znači da nam je htio pokloniti novac?

Da, čak i čitavo blago!

Gle! Taj i blago! Kakva prepredena budala! Htio nas je namamiti. Mi demo se, naravno, čuvati da ne
upadnemo u takvu djetinjariju! Dođi!

Opet su odjahali naprijed. Dick Hammerdull se našali:

Dakle, mi smo prepredene budale, Pitte Holbersu, stari rakune! To su dvije osobine i možemo ih
podijeliti. Ako ti je pravo, za sebe du zadržati da budem prepredenjak, a ti deš ostalo dobiti.

Slažem se! Tako mora i da bude među prijateljima! Utakvim se slučajevima kapital pozajmljuje
međusobno!

Sto mu gromova. Nisi loše odgovorio! Hvala ti!

Molim! To sam rado učinio!

IZMIJENJENE ULOGE

Sada su me pozvali naprijed da budem kao vodič na čelu kolone, jer sam do sada samo katkad glasno
upozoravao kojeg se pravca imaju držati. Jahali smo prilično brzo te stigli u blizinu gdje se ulijevaju
oba potoka Ruoh. Kraj je bio bogat vodom i zato je prerija bila ispresijecana vedim i manjim grupama
grmlja i stabala. Sada je bilo prijeko potrebno da ja budem na čelu. Da tu priliku ne iskoristim za bijeg,
Old Wabble i Redy su me stisnuli u sredinu. Pred nama se sada opet nalazila jedna usamljena grupa
stabala, te je Old Wabble ispružio ruku i viknuo:

Ali devils! Tko to dolazi? Ljudi, čuvajte se! Pritjerajte zarobljenike jer nam se približava jedan koji de
sve poduzeti da ih oslobodi!

Tko je to? — upitao je Redy.

Dobar prijatelj Winnetoua i Olda Shatterhanda. Zove se Old Surehand. Barem mislim da je on.

139

Iza šumice se ukazao jahač koji je punim galopom jurio prema nama. Bio je od nas još daleko. Lice mu
nismo mogli prepoznati, ali smo ugledali njegovu dugačku kosu koja je iza njegovih leđa vijorila poput
vela. Po tome je, doduše, bio veoma sličan Oldu Surehandu, ali sam smjesta utvrdio da mu tijelo nije
bilo tako punačko i snažno razvijeno. To nije bio Old Surehand, ved Kolma Puschi, koji nam je dolazio
u susret. Želio je da nas upozori kako se nalazi na određenom mjestu.

Najprije se pretvarao kao da nas ne vidi. Tada je ustuknuo, zaustavio svoga konja i promatrao nas.
Zatim je krenuo kao da nas želi zaobidi, međutim opet je natrag okrenuo i čekao da se približimo.
Stigavši tako blizu da smo mu lice mogli prepoznati, Old Wabble je rekao s olakšanjem:
To nije Old Surehand, ved jedan Indijanac. To je dobro! Kojoj hordi može da pripad a?
Glup susret! — rekao je Redy.
Zašto? Kudikamo je bolje nego da je bijelac. Nije baš zgodno da nam se mota ovdje oko našeg puta;
It's clear! Bit de potrebno da prema njemu budemo malo oštriji kako se ne bi sjetio da nas možda
uhađa.
Sada smo stigli do njega i zaustavili se. Ponosnim spuštanjem ruke pozdravio nas je i upitao:
— Da nisu možda moja brada vidjela nekog crvenog
ratnika koji nosi sedlo i traži svoga konja koji mu je
ove nodi pobjegao?
Redy i Old Wabble su se grohotom nasmijali; prvi je odgovori o:
Jednog crvenog ratnika koji nosi sedlo! Lijepog li ratnika!
Zašto se smije moj bijeli brat? — upitao je ozbiljno i iznenađeno Indijanac kojega skitnice nisu
poznavale. — Kada nekome pobjegne konj, tada ga mora tražiti!
To je svakako istina! Ali taj koji dopušta da mu konj pobjegne i sa sedlom trči za njim, ne može nikako
biti slavan ratnik. Je li to neki tvoj drug?
Da.
Imate li još kakvih drugova?
Ne. Dok smo nodu spavali, životinja se otrgla i ujutro je više nismo vidjeli. Krenuli smo u potragu za
njom. A sada ne mogu da pronađem ni konja, ni njega.
Ni konja, a ni njega! Zanimljiva stvar! Čini mi se da ste obojica krasni momci. Prema vama čovjek
zbilja treba da ima poštovanja. Zapravo, kojemu plemenu pripadate?
Ni jednome.

140

- Dakle, izopdenici! Ološ! No bit du prema vama čovječan i milostiv pa du vam pomodi. Da, vidjeli smo
ga.

Gdje?

Dvije milje iza nas. Treba samo da po našim tragovima jašeš. Pitao nas je za tebe.

Kakvim se riječima poslužio ratnik?

Vrlo lijepim i časnim riječima kojima možeš da se ponosiš. Pitao je da nismo možda naišli na
smrdljivog crvenog psa kojega tjera gamad kroz preriju.

Moj bijeli brat je pogrešno razumio ratnika.

O? Stvarno? A kako je trebalo da ga razumijem?

Da nisu možda bljedoliki vidjeli onog psa koji kroz preriju tjera smrdljivu gamad? Sigurno su to bile
riječi, a pas de pronadi gamad.

Pritegnuo je konja i uspravio se — blagi stisak bedara... i konj je poletio u velikom luku kroz zrak i
ponio ga vitkim galopom dalje duž našeg traga, kao što mu je bilo i rečeno. Svi su gledali za njim, dok
se on ni jedan jedini put nije osvrnuo. Redy je gunđao:

Prokleto, crveno derište! Na što je samo mislio? Jeste li shvatili njegovo izvrtanje mojih riječi, Mr.
Cutteru?

Nisam — odgovorio je stari Wabble. — Pravo indijanski! Htio je samo da nešto kaže, a pri tome nije
ništa mislio.

Well! Neka samo produži dvije milje pa neka dalje traži. Crveni 'ratnik' sa sedlom na leđima! To je
bijedna banda koja se sve više srozava!

Nakon te kratke međuigre nastavili smo put. Ove skitnice nisu bili Zapadnj aci, ali je bilo nepojmljivo
da je te riječi Crvenokošca i Old Wabble smatrao za beznačajne! Da sam na njegovom mjestu, one bi
kod mene pobudile takvo nepovjerenje da bih sigurno odjahao za tim Indijancem i uhodio ga. Onaj
koji takve odgovore ne prima kao upozorenje ili kao mig, taj nije dorastao opasnostima Divljeg
zapada.

Nismo još bili daleko odmakli kada smo opet imali jedan susret, i to vrlo važan i na koji, barem danas,
nitko nije bio spreman.

Jahali smo duž uzane linije grmlja koja se vukla preko savane kao neka vijugava traka. Kada smo stigli
na njezin kraj, ugledali smo dva jahača koji su sa svojim tovarnim konjem dolazili sa desne strane i
morali izbiti pred nas. Bududi da su i oni nas ugledali, nije bilo razlopa da se skrivamo ni mi ni oni.
Produžili smo dalje i primijetili da je jedan od jahača posegnuo za puškom, kao što se to uvijek
događa kada se radi o susretu sa strancima.

Kad smo stigli ispred njih na nekih tri stotine koraka, zaustavili su se, očigledno s namjerom da nas
propuste ne želedi da s nama imaju posla. Old Wabble je međutim rekao:

141

— Ovi ne žele da se sastanu s nama, prema tome mi demo odjahati ravno do njih!
To se i dogodilo. Tek što smo prevalili komad puta,, iza sebe sam začuo nekoliko glasnih uzvika.
Uff, uff! — odjeknuo je glas Matta Schahka.
Uff! — viknuo je samo jedanput Apanatschka, ali vrlo izrazito. Njegovo je iznenađenje bilo veliko.
Sada sam se malo oštrije zagledao u došljake i — bio sam isto toliko iznenađen kao i ova dvojica.
Jahač s puškom u ruci bio je, naime, bijeli vrač Naiini Komanča, naš Tibo-taka o kome smo toliko
raspravljali. A onaj drugi nije mogao da bude nitko drugi ved njegova crvena sqaw, tajanstvena Tibo-
wete. Tovarnog konja su imali i na Harbourovoj farmi.
Kada je vrač primijetio da smo krenuli prema njemu i da ne mislimo ravno produžiti, uznemirio se, ali
samo za trenutak. Tada je potjerao konja prema nama i mašudi rukom kroz zrak viknuo:
Old Wabble, Old Wabble! Dobro došao! Bududi da ste to vi, onda nemam čega da se bojim, Mr.
Cutter!
Tko je taj čovo? — upitao je stari kauboj. — Ja ga ne poznajem.
Ni ja — odgovorio je Redy.
Vidjet demo kada budemo blizu njega!
Po njegovom neobično mršavom i dugačkom stasu mogao je svatko još izdaleka da prepozna Olda
Wabblea, a još i više po njegovoj bijeloj kosi koja mu je padala niz leđa, od koje mu je juče polovicu
vatra progutala. Kada smo bliže stigli, prepoznao je vrač i nas. Iz početka nije znao da li da bježi ili da
ostane..
Međutim, kada je vidio da smo sputani, naprosto je uzviknuo od veselja:

Old Shatterhand, Winnetou, Matto Schahko i...
i... i ... — ipak nije htio da spomene svog tobožnjeg sina... — i njihovi momci, svi vezani! To je divota,
Mr. Cutteru! Kako se to moglo desiti? — Kako ste u tome uspjeli?
Stigli smo sada do njega i Old Wabble ga upita:
Zapravo, tko ste vi, Sire? Vi me poznajete? Doduše, imam osjedaj kao da vas poznajem, samo se ne
mogu prisjetiti.
Sjetite se samo Llana Estacada!
Gdje i kako i kada?
Kada smo bili Apačevi zarobljenici.
— Mi! Na koga se to odnosi?

142

— Mi Komanči.

—- Šta? Tako? Vi se ubrajate u Komanče?!

— Jednom da, a sada više ne.

A sada ste upravo rekli da se nemate čega bojati?

Tačno! Nije mogude da ste prijatelj mojih neprijatelja, jer ste onda vi ukrali Old Shatterhandovu
pušku, a bili ste i 'generalov' prijatelj. A na Harbourovoj farmi doznao sam od Bella, kauboja, da ste
po svoj prilici opet imali neugodan sukob sa Winnetouom i Oldom Shatterhandom. Zbog toga se i
veselim toliko što sam vas tako neočekivano susreo.

Well! To bi sve bilo u redu...

Sjetite se samo! — upao mu je u govor bivši Komanč. — Ja sam tada, naravno, bio Indijanac, ali
premazan crvenom bojom i zato je ...Ali devils! Premazan crvenom bojom? Sada se sjedam! Vi ste
sigurno nekadanji vrač Komanča?

To svakako.

Zar je mogude?! Vrač koji je nekada bio bljedoliki, kao što sada primjedujem! Neobično, veoma
neobično! To mi morate ispričati! Mi demo se dakle ovdje zaustaviti, jer je ovo pustolovina kakva se
rijetko doživi !

Hvala, Mr. Cutteru, mnogo vam hvala! Ja se ne smijem zadržavati. Moram produžiti, ali se nadam da
demo se ponovo vidjeti. Moram vam redi da je današnji dan najsretniji u mom životu jer primjedujem
da su u vaše ruke dospjeli oni ljudi koji bi smjesta zaslužili smrt da to o meni ovisi. Držite ih čvrsto —
držite ih čvrsto!

Tokom ovog razgovora pogledao sam drugog jahača. Bila je to sqaw, i to bez koprene, dok joj je na
Harbourovoj farmi lice bilo skriveno. Nosila je doduše mušku odjedu, ali je ipak to bila ona. Bio je to
onaj isti visoki, pledati stas kao onda u Kaam-kulanu. Bilo je to ono isto sasvim tamno, navorano i
strahovito upalo, skoro kavkaski oblikovano lice, a bile su iste one oči koje su titrale beznadnim,
ukočenim a ipak divljim sjajem; gledajudi u njih, morao sam istog časa da se sjetim ludnice. Sjedila je
na konju čvrsto i sigurno kao muškarar; i kao izvježbana jahačica. Pritjerala ga je do nas. Oko vrača
smo nesvjesno stvorili polukrug. Kod zadnjih njegovih riječi stigla je do jednog kraja polukruga. Ondje
se zaustavila a da nije progovorila i ukočenim pogledom zuri la u prazno. Pogledao sam Apanatschku.
Sjedio je kao kip na konju potpuno nepokretan. Činilo se kao da za njega nitko ne postoji osim nje
koju je do sada smatrao kao svoju majku. Ipak nije učinio ni najmanji pokušaj da joj se približi.

Vrač je sa primjetnom nelagodnošdu pratio dolazak svoje žene. Ipak ga je umirivala njezina potpuna
ravnodušnost. On se ponovo obratio Oldu Wabbleu:

Moram, kao što sam ved rekao, da pođem dalje. Ali čim se budemo ponovo susreli, doznat dete zašto
sam se toliko veselio što ste te momke uhvatili. Sto de sa njima biti?

To demo još vidjeti — odgovorio je starac. — I odviše vas malo poznajem a da bih mogao dati
odgovor.

143

Well! Ja sam ved i s time zadovoljan jer vjerujem da nedete mnogo odugovlačiti s njihovom
sudbinom. Oni su zaslužili smrt, jedino smrt. To vam velim. Vedi grijeh ne biste mogli počiniti nego da
ih na životu ostavite. To što ih ovdje vidim sputane vrijedi koliko i deset godina moga života. Kakva
naslada za moje oči! Dozvoljavate li da ih malo pobliže pogledam, Mr. Cuteru?

— Zašto ne? Gledajte u njih koliko god želite!

Vrač je pritjerao konja do Osage, nasmija se u lice

i reče:

— To je taj Matto Schahko koji je toliko godina uzalud nastojao da nas otkrije! Jadni crve! Ti da
hvataš takve ljude kao što smo nas dvojica bili, a što smo i danas! Tvoj bijedni sitni mozak ne seže
tako daleko! Zar ono nije bio krasan podvig, nije li tako?

Vjerojatno još nikada nije nikome uspjelo da kupi tako mnogo kožica a uz to još i tako jeftino!

Poglavica nije odgovorio. Njegovi mišidi na ruci su se napeli, li ce mu je pomodrilo, a oči su mu se
mračno i prijetedi prikovale za neprijatelja.

— Da me ne misliš zadaviti? — smijao se ovaj. —

Davi samo, i sam se zadavi!

Sada se obratio Treskowu:

To je vjerojatno onaj famozni policajac, za koga mi je kauboj rekao da u sobi sjedi? Blesavi momak! Za
kim ti zapravo njuškaš? To je smiješan i uzaludan posao! Samo još nekoliko tjedana i rok je prošao.
Zbog toga smo ponovo i došli. Zar to nisi primijetio?

Čekajte da prođu te nedjelje! — odgovorio je Treskow. — Prerano ste se pojavili, Monsieur Thibaut.

Sto mo gromova! Vama je moje ime poznato? Zar je policija odjednom postala sveznajuda? Čestitam,
Sire!

Dojahao je do Apanatschke i kratko mu dobacio «tsari» (pseto) te se zaustavio kod Winnetoua.

— A ovo je poglavica Apača, najslavniji među svima poglavicama! — rekao je podrugljivo. —
Čovjek ne može ni da zamisli šta sve može da postane takav psedi klipan. Mi se poznajemo; zar nije
tako? Nadam se da si ovog puta stvarno na putu do vječnih lovišta.

U slučaju da ne bude tako, čuvaj se susreta sa mnom!

Inače du ti prostrijeliti mozak!

Winnetou nije podigao oči, dok su njegove crte ostale nepokretne. Međutim, vrač je iskoristio ovu
priliku do kraja jer je svog konja sada pritjerao do mene. Kao bijelac nisam morao da pokažem stoičku
neosjetljivost koja je Winnetouu bila svojstvena. I sam moj ponos me je svakako mogao navesti na to
da se ne obazirem na nekadašnjeg čarobnjaka. Ali razboritost mi je nametala drukčije držanje. Morao

144

sam da pokušam kako bih ga naveo na neoprezne izjave. Zbog toga sam mu okrenuo lice kada je k
meni prilazio i rekao mu šaljivim glasom:

Sada je vjerojatno došao red na mene? Evo me ovdje sputana. Sada i mate priliku da date oduška
svome srcu. Dakle, počnite!

Đavole! — zasiktao je bijesno na mene. — Ovaj čovo i ne čeka da ga ja prvi oslovim! Takva drskost je
neuporediva! Da, imam sa vama jedan razgovor, bitango, a to du, naravno, temeljito izvesti. Upravo
sjedite kako treba!

Well! Spreman sam. No prije no što otpočnete, htio bih, zbog vas osobno, da vam dam dobar savjet.

— I to još? A kakav? Recite!

— Ne budite toliko neoprezni kada sa mnom razgovarate! Svakako vam je još otprije poznato da
imam hirova!

Da, imate ih. Ali de vam uskoro biti izbijeni. Vi vjerojatno ne volite tako prisne razgovore?

O, jako ih volim, ali ne sa tako blesavim momcima koji znaju samo da tupoglavo leleču.

Zar meni tako govoriš, bijedna huljo? Mislite li da vas moj metak nede nikada pogoditi zbog toga što
vas je jednom mimoišao?

Svoju je pušku uperio u mene i otkačio oroz. U trenu se kraj njega stvorio Redy, odgurnuo oružje i
upozorio ga:

— Sklonite pušku, Sire, inače se moram umiješati!

Onaj koji bude ranio Olđa Shatterhanda dobit de me¬

tak od mene!

— Od vas? O! A tko ste vi?

Zovem se Redy i vođa sam ove skupine.

Vi? Mislio sam da je to Old Wabble?

Ja sam. To je dovoljno!

Tada mi oprostite, Sire! Nisam to znao. Ali zar da čovjek mirno prijeđe preko toga kad ga netko na
ovakav način vrijeđa?

Mislim, da! Mr. Cutter vam je bez moje dozvole odobrio da s ovim ljudima razgovarate kako hodete, i
to sam do sada trpio. Ako su oni na vašu uljudnost odgovorili istom mjerom, tome ste sami krivi. Ne
dozvoljavam da ih se dotaknete ili čak ranite!

Ali dalje mogu razgovarati s ovim čovjekom?

Nemam ništa protiv.

145

Nemam ni ja — dodao sam. — Razgovor s jednim indijanskim lakrdijašem je uvijek veseo. Taj stari
pajac me neobično razveseljava!

Podigao je ruku i stegao pesnicu, no ponovo ju je opustio i rekao ponosnim glasom:

Pshaw! Da me više niste ljutili! Samo da niste zarobljenik i da smo se susreli na preriji! Htio bih da
vam za onu nekadašnju posjetu u Kaam - kulanu dam nagradu koja bi nadmašila sva vaša očekivanja!

Da. Čini mi se da je ta posjeta nadmašila sve vas, a i vašu duhovnu mod! Da li biste vi mogli tako nešto
da izvedete? Ne mislim da vas možda uvrijedim, cijenjeni moj, ali kome nešto nije suđeno, nije mu
suđeno, a mislim da vam nedostaje nečega što vam; se. nalazi pod šeširom!

Grom i pakao! — zaškrgutao je. — Šta, da ja to moram trpjeti! Samo da mogu i smijem kao što želim

Da, da. Uvijek vam nešto nedostaje! Cak i Wa-wa Derricka niste mogli da smaknete. Morali su vam, u
tome pomodi!

Oči mu se raskolačiše. Ukočenim pogledom me je gledao. Izgleda kao da me je htio svega prozreti. Ali
kada sam i unatoč tome zadržao svoj nedužan smiješak, viknuo je:

— Šta vam je onaj prokleti momak, onaj mladi

Bender onda nabajao?

Aha! Bender! Ovo ime počinje sa B. Odmah sam se sjetio slova J. B. i E. B. gore na grobu ubijenog
Padre Diterika. A na koga se odnosilo ime Bender? To ga nisam smio upitati tako otvoreno. Mo rao
sam to izvesti na drugi način. Upitao sam ga tako brzo da nije imao vremena da oprezno razmisli:

Onda? A kada?

Jednom u Llano Estacadu, kada je bio kod vas i kada se sa svojim rođenim bra ...

Uplašio se i zastao. U najkradem djelidu sekunde, što ju je ljudski mozak sposoban da osjeti ili

mjeri, sinula mi je strelovita misao, i ja sam njegovu« prekinutu rečenicu s istom brzinom nastavio:

... sa svojim rođenim bratom borio? Pshawi Ono što mi je tada bio rekao, znao sam ved odavno, a
znao sam to i mnogo bolje od njega! Imao sam prilike još mnogo prije da tragam za Padre Diterikom!

Di —¦ te ri ?! — otegnuo je uplašeno..

Da. Ako to ime nerado izgovarate, možemo da kažemo i I-kwehtsi' pa, kao što su ga u njegovoj
domovini Moquija zvali.

U prvom trenutku je ostao bez riječi. Međutim, na licu mu se vidjelo da u njemu sve kuha. Gutao je i
gutao kao netko kome je velik zalogaj zastao u grlu.. Tada je glasno i promuklo viknuo i zaurlao:

— Pseto, vi ste me sada opet nadmudrili, kao što ste nas nekada sve nadmudrili! Treba vas,
zaista vas treba učiniti neškodljivim! Evo vam za uzvrat!

Ponovo je trgnuo pušku uvis. Oroz je škljocnuo,. i...

146

Redy je ponovo pritjerao svoga konja. Ipak bi stigao prekasno da me spasi od metka tog razbjesnjelog
čovjeka da nisam sam sebi pomogao. Nagnuo sam se naprijed kako bih svojim sputanim rukama
uspio da; uhvatim uzde. Stegao sam slabine konju i viknuo:

— Tschah, Hatatitla, tschah!

Taj dovik, koji je mome vrancu bio veoma poznat,, morao je da me izbavi iz teškog položaja u kojem
sam se nalazio, jer sam kao jahač bio sputan. Zdrijebac se zgrbio kao mačka te je jednim skokom
projurio kraj' Thibauta tako da su se konji očešali. Moja noga je jednim udarcem snažno pogodila
njegovu, a svojim, sputanim rukama, ispustivši za trenutak uzde, udario' sam ga pesnicama u bedra
da je upravo u času kada je ispalio hitac, izletio iz sedla, što zbrisan što zbačen,. na drugu stranu i u
dalekom luku pao na zemlju.

Osim Winnetoua i lude žene nikoga u tom času nije bilo među prisutnima koji nije izustio glas pun
straha, iznenađenja, priznanja. Moj je divni vranac izveo samo ovaj jedi ni skok. Nije pošao ni korak
dalje, i stajao je tako nepokretno kao da je od čelika.. Okrenuo sam se prema vraču. Podigao se i uzeo
svoju; pušku koja mu je bila ispala iz ruku. Njegove su oči sijevale od bijesa. Redy mu je oduzeo pušku
i bijesno rekao:

— Zadržat du vašu pušku dok ne krenete, Sire, inače dete učiniti još neko zlo. Rekao sam vam da
ne trpim nikakvo neprijateljstvo prema Oldu Shatterhandu, barem ne nasilje!

— Pustite ga. Samo ga pustite! — rekao sam. — Ako se još jednom usudi da me napadne, dobit de još
i više! Ja sam ga, uostalom, upozorio da se čuva. Taj čovjek je potpuno i neizlječivo blesav!

Dašdudi i tresudi se od bijesa rekao je:

Hodete li ga ubiti, Mr. Redy? Hodete li ga ubiti?

Da — kimnuo je upitani. — Njegov je život prepušten Wabbleu.

Hvala bogu! Inače bih ga ubio čim biste mi vratili pušku, čak i u slučaju da me zbog toga tada
ustrijelite. Ne znate vi kakva je to bitanga, đavo nad đavolimaiUpoređenju s njime, čak je i Winnetou
anđeo. Dakle, ubijte ga; ustrijelitega svakako.

Što se toga tiče, možete biti sigurni da de vaša želja biti ispunjena! — uvjeravao ga je Old Wabble.

— On ili ja! Od nas dvojice samo jedan ima mjesta

na zemlji. Kako sam to ja, on mora nestati. Zaklinjem

se svim mogudim zakletvama!

— Budite s njime samo brzi i kratki, inače de vam još pobjedi!

Squaw, koja je do sada bila sasvim mirna, nije obratila pažnju ni na hitac. Dojahala je do grma,
odlomila nekoliko grančica, svila ih u vijenac i stavila ga na glavu. Zatim se vratila, pritjerala svoga
konja do prvog skitnice koji joj je bio najbliži i rekla pokazujudi na svoju glavu:

— Vidiš, to je moj Mvrtle — wreath! Ovaj Myrtle

147

— wreath mi je Wawa Derrick stavio na glavu!
U tom času je nekadanji Komanč zaboravio na mene i požurio do nje od straha da ne bi svojim
riječima izdala jednu od njegovih tajni. Zaprijetivši joj pesnicom, viknuo je na nju:
— Šuti, ludo, sa tim tvojim besmislicama! — Obrativši se skitnicama, izjavio je: — Ta žena je, naime,
umobolna i govori takve stvari da bi nam svima mogla zavrtjeti pamet.
Postigao je kod njih željeni cilj, ali je bio prisiljen da svoju pažnju u tom času prenese na drugog,
naime na Apanatschku. Ovaj je sve do sada bio zadržao svoju staloženost i nepokretnost kao da je
kip, a što je ved i ranije bilo rečeno. Kada je začuo squaw, odjahao je do nje i upitao je:
— Poznaje li me danas Pia (moja majka)? Jesu li
njezine oči otvorene za sina?
Žalosno se smiješedi gledala je u njega i odmahnula glavom. I unatoč tome Tibo-taka je odmah napao
Apanatschku i obrecnuo se na njega:
šta imaš da govoriš sa njome? Šuti!
Ona je moja majka — odgovorio je mirno Apanatschka.
Sada više nije! Ona je iz plemena Naiinija, a ti si ga morao napustiti. Vas dvoje nemate više ništa
zajedničko!
Ja sam poglavica Komanča i ne dozvoljavam da mi zapovijeda bijelac koji je mene i nju prevario. Ja du
govoriti s njome!
A ja sam njezin muž, i to ti zabranjujem!
Spriječi ako možeš!
Tibo-taka nije smio dirnuti u Apanatschku iako je ovaj bio sputan. Obratio se Oldu "VVabbleu:
— Pomozite mi, Mr. Cutter! Vi ste čovjek u koga imam povjerenja. Zbog ovoga, moga prijašnjeg
posinka, moja je žena poludjela. Kad god ga ugleda, s njome je sve gore. Neka je ostavi na miru.
Dakle, pomozite mi, Sire!
Old Wabble je i te kako bio ljubomoran što se je Redy predstavio kao vođa. Sada mu se ponovo
pružila prilika da se pokaže kako i on može nešto redi. Iskoristivši tu priliku, zapovjedničkim je glasom
ukorio Apanatschku:
— Ti Crvenokošče, gledaj da je se okaniš! Čuo si da te se ona ništa ne tiče. Dakle, idi; makni se!
Apanatschki nije bilo po volji što se s njime takvim glasom govori. Prezrivim pogledom odmjerio je
starog kauboja i upitao ga:

148

— Tko to meni govori, vrhovnom poglavici Komanča, iz plemena Pohonim? Da li je to žaba koja
krekede ili gavran koji kriješti? Ne vidim nikoga koji bi me mogao spriječiti da govorim sa squaw koja
je bila moja majka!

Ugurao se na konju između Apanatschke i žene. Komanč je ustuknuo nekoliko koraka i upravio svoga
konja na drugu stranu. Starac ga je i onamo slijedio.

Apanatschka je odjahao dalje, Old Wabble također. Tako su napravili dva kruga oko žene i to tako da
je ona ostala u središtu koje je Cutter stalno pokrivao ne dopuštajudi Komanču da priđe. Pri tome su
se obojica stalno držala na oku.

— Manite se toga, Cutteru! — doviknu mu Redy.

— Prepustite ocu i sinu da to međusobno riješe! Vas se to uopde ništa ne tiče!

— Tražena je moja pomod! — odgovorio je starac.

— Jednog Crvenokošca, koji je još uz to i sputan, modi du držati na uzdi!

— Sputan? Pshaw! Pomislite samo na Olda Shatterhanda i na stranca! Ovaj Crvenokožac je
sasvim drukčiji momak no što ste vi.

Neka pokuša!

Well! Kako god želite! Mene se to više ništa ne tiče!

Sada su sve oči bile uperene u oba protivnika koji su se još uvi jek kretali kružnom crtom, Old Wabble
po unutarnjoj, a Apanatschka po vanjskoj. Žena je stajala u sredini, potpuno odsutna duhom. Tibo -
taka je stajao u blizini i sigurno s najvedom napetošdu čekao na ishod tog neobičnog prizora. Nakon
nekog vremena Apanatschka je upitao:

Hode li me Old Wabble konačno pustiti do squaw

Ne! — izjavio je starac.

Onda du ga na to prisiliti!

Samo pokušaj!

A pri tome nedu uopde štedjeti starog ubicu Indijanaca!

A ni ja tebe!

Uff! Tada zadrži squaw za sebe!

Okrenuo je svoga konja i držao se kao da namjerava napustiti svoj krug. To je bila samo obmana.
Namjera mu je bila, iako samo za jedan časak, da starčevu pažnju oslabi. Odluka se približavala, Old
Wabble se stvarno dao obmanuti. On se okrenuo onamo gdje je Redy stajao i uzviknuo
samodopadljivim glasom:

149

No, tko je bio u pravu? Mene, Fređa Cuttera da jedan Crvenokožac izbaci iz sedla! To je nemogude;
it's clear!

Pazite, pazite! Dolazi! — začuo se upozoravajudi glas nekoliko skitnica.

Starac se samo okrenuo, ali ne i njegov konj. Ugledao je Apanatschku kako snažnim skokovima jaše
prema njemu te je od straha glasno uzviknuo; bilo je ved prekasno da se ukloni. To kao i sve ostalo
nakon toga odigralo se samo u nekoliko trenutaka, a u očima prisutnih ogledala se napetost. Skok koji
smo maloprije ja i moj Hatatitla izveli prema vraču bio je samo hitar i spretan skok, kako se to na
Zapadu kaže. Apanatschka je naumio da izvede sasvim drukčiji i mnogo smjeliji: viknuvši prodornim
bojnim krikom Komanča, pojurio je prema starcu i preletio preko njegovog konja kao da se na njemu
ne nalazi jahač. Stavio je na kocku svoj život zato što su mu ruke bile svezane, a noge sputane za
konja, a i zato što se morao da sudari sa Oldom Wabbleom. No on je sretno stigao na drugu stranu.
Umalo što mu se konj nije prevrnuo kada je ponovo dotaknuo tlo — jahač se brzo bacio natrag i pri
tome trgnuo konja gore. Jurio je još kratko te se zaustavio. Udahnuo sam duboko, duboko, jer sam
zbog njega mnogo strahovao.

A Old Wabble? Taj je užasnom snagom bio izbačen iz sedla. Njegov je konj pri tome također bio
oboren. Valjao se nekoliko puta amo-tamo te se neozlijeđen ponovo uspravio na noge. Starac je
međutim ležao onesviješden na zemlji. Nastupilo je uzbuđenje i komešanje. Mi smo sada imali prilike
da pobjegnemo i sigurno bismo sretno i umakli, no bez naših stvari; zbog toga smo i ostali.

Redy je klečao kraj starca i pokušao da mu pomogne. On nije bio mrtav i uskoro se probudio iz
nesvijesti. Ali kada je htio da stane na noge poduprvši se rukama, nije uspio. Morali su ga uspraviti.
Nije bio siguran na nogama jer se tresao, drhtao i poklecivao te smo utvrdili da je mogao da pokrene
samo jednu ruku. Druga mu je visila niz tijelo. Bila je prelomljena.

Jesam li vas upozorio? — obrecnuo se na njega Redy, što zapravo nije moglo izmi jeniti ni popraviti
ono što se dogodilo. — Eto vam posljedica! Šta vam vrijedi vaša kraljevska titula kauboja, kada vaše
staro devedesetogodišnje tijelo ima protivnika kao što je Apanatschka!

Zbrišite ga, tog prokletog momka, koji me je svojim pretvaranjem iznenadio! — izustio je bijesno
starac.

Zašto da ga odmah ubijemo?

Ja to zapovijedam! Čujteme, ja to zapovijedam! No, hode li to skoro biti?!

Ali nije bilo ni jednog koji bi ga poslušao. Još jedno vrijeme je vikao i grmio iz svega glasa, dok se Redy
nije izderao na njega:

— Umirite se ved jednom, inače demo vas ostaviti i odjahati dalje! Radije se pobrinite za svoju
ruku! Moramo vidjeti šta se tu može pomodi!

Old Wabble je i sam uvidio da je to najpametnije i dozvolio je da mu svuku stari kaput, što nije prošlo
bez velikih bolova. Sada su Redy i još neke druge skitnice opipavale njegovu ruku, pri čemu je starac
čas zaurlao, a čas zastenjao od boli. Nitko se nije razumio u vidanje. Tada se Redy obratio na nas:

150