Karl Maj - Old Surehand 2

— O nebesa! — uzviknuo sam — Tačno kao i Old Wabble! Donji dio tijela mu je prignječen!

— Pogledajte samo ovamo! — reče Kolma Puschi, dok je pokazivala na stenoviti zid. — Šta vidite
ovdje? Šta se ovdje može pročitati, a uklesano mojom rukom!

Ugledali smo figure, među njima križ, a pod njim riječi: »Na ovom mjestu ubijen je Padre Diterico od
J. B., iz osvete, zbog njegova brata E. B.« Ispod toga smo ugledali uklesano sunce i slova E. B. Podišla
me je jeza. Zapitao sam Kolmu Puschija:

— Da li je to onaj grob u stijeni?

— Da. Potpisano je moje ime E. B. Emily je, naime, moje krsno ime. Ovaj čovjek leži tačno na
grobu moga brata, upravo ondje gdje me je nekada privezao i gdje sam u borbi s njime izgubila
vjenčanu burmu.

— Burmu? Je li ovo ta burma?

Skiniuo sam prsten s prsta i pružio joj ga. Pogledala ga je, pročitala slova s unutarnje strane i
razdragano uzviknula:

— E. B. 5. VIII 1842. To je, to je! Imam ponovo svoj prsten, svoj prsten! Kako ste došli do njega,
Mr. Shetterhande?

— Skinuo sam ga »generalu« kada snio mu u Hel-mers Homu, na rubu Llana Estacada, izbrojili
pedeset udaraca.

— Kakva slučajnost, — kakva slučajnost!

— A zašto ste vi došli ovamo gore — upitao sam Olda Surehanda.

— Tragam za svojom majkom, njezinim bratom i sestrom otkad mi je moj poočim Vallace
ispričao šta je zadesilo moju obitelj. Netko je ostavio kod Wala-cea pismo za mene, kojim sam
obaviješten da dvadeset i šestog septembra dođem na Devils-head i da o tome nikome ne smijem
govoriti.

— To je pismo sigurno potjecalo od ovog »generala« ovdje. Prepoznao vas je u Llanu i raspitivao
se o vama. Htio vas je uništiti. Domamio vas je ovamo vjerojatno zato da vas ubije.

— Ovaj »general« ovdje? Kakve on veze ima s tim slučajevima?

— Ovaj »general« je Dan Etters kojega tražite.

— Dan Etters ... ? Zar je mogude?

— Da. To vam smjesta mogu i dokazati. I u vas su dobre oči Zapadnjaka. Pogledajte u njegova
usta! Širom su otvorena, i ovdje ... !

Zavukao sam tom zdrobljenom čovjeku ruku u usta i izvukao protezu sa dva gornja zuba.

— Ovo su vještački zubi — nastavio sam .— Vidite

301

li sada šupljine u zubalu?
Sada su se svi stali čuditi. Nisam im dozvolio da dođu do riječi, ved nastavio:
— Govorio sam da je nagrada za vaš preobražaj ved blizu. Vi se zovete Leo Bender, a ovdje stoji
vaša majka.
Prizor koji je sada uslijedio ne da se opisati. Na mene su svi navalili, zapitkivali i gurali me ... ;
pobjegao sam i držao se daleko od njih dok nisam začuo otegnut, grozan urlik, koji me je opet otjerao
natrag. Dan Ettersu se svijest vratila i odjeknuo je krik koji je čovjeku do srži dopirao. S njime nismo
mogli da izmijenimo ni jedne riječi; nije čuo. Vikao je i urlao, kukao i stenjao. Bilo je neizdržljivo.
Morali smo se udaljiti. Pomodi mu nismo mogli jer je bilo sasvim nemogude da dignemo stijenu i da
čovjeka ispod nje izvučemo. Morao je da umre, i to na ovom mjestu gdje je i sam počinio ubistvo.
Kasnije, kada ga više nismo čuli, vratili smo se ponovo. Imao je čvrsto stisnute zube i zurio u nas
životinjski, ne, ved zvjerski.
— Dan Etterse, čujete li me? — upitao sam ga.
— Old Shatterhande! Proklet da si — odgovorio je.
— Imate li koju želju?
To što je rekao bilo je užasno, nečovječno!
Ulogorili smo se daleko od njega, a njegova vika ie dopirala do nas kao udaljeno hučanje vjetra. Tamo
smo ostatak podneva, čitavo veče i nod proveli u prepričavanju. Što i o čemu, to ved i sami možete
zamisliti.
A sada još samo završetak, dragi čitaoče! Znam da bi o svakom pojedincu želio da budeš opširnije
obaviješten. Uslučaju da to uradim, pretekao bih sama sebe i uskratio veselje da u jednoj od
slijededih knjiga još više o njima pričam. Što se Tokbele tiče, moram te umiriti. Njezino se ludilo
pretvorilo u tihu melanholiju, koja je ne sprečava da u srcu učestvuje u svemu što se njezine okoline
tiče. »Njezin duh opet živi u njoj«.
A Dick Hammerdull i Holbers? Ova su dva' draga momka... bilo da jesu, ili nisu, svejedno je, glavno je
samo ako još jesu!...

302