Dorothy Koomson - Kći moje najbolje prijateljice

Pompea

Dorothy Koomson
__________________

Kći moje najbolje prijateljice

____________________________________________

Naslov izvornika: My best friend's girl

-1-

Pompea

PROLOG

Da budem iskrena, toliko sam dugo bila umorna da se ne sjećam, ne točno, kada sam shvatila da
sa mnom nešto ozbiljno nije u redu. Ali, trpjela sam to. Rekla sam si da mi je potrebno više
odmora i da će proći. Međutim, nije.
Ma koliko spavala, uvijek sam bila umorna. Stvarno umorna, umorna do srži. Nisam shvatila sve
dok mi Tegan nije rekla da odem liječniku. Moja četverogodišnjakinja izrekla je ono s čime se ja
nisam mogla, nisam htjela, suočiti — jednostavnu činjenicu da mi nije dobro. Dodijalo joj je to
što sam preiscrpljena da se igram s njom, moja krvarenja iz nosa, to što sam zadihana nakon
najmanjeg napora. "Mama, odeš li liječnici ona će ti pomoći da ti bude bolje", rekla je jednog
dana iznebuha. Jednostavno rekla. I otišla sam.
Sjela sam u ordinaciju s liječnicom, ispričala joj što ne valja i izvadila mi je krv. Zatim me
poslala na dodatne testove. Testova s imenima i riječima koje sam čula u medicinskim
televizijskim serijama. Zatim je uslijedilo nabacivanje riječima koje na televiziji nikada nemaju
sretan svršetak. No one nisu mogle imati ništa sa mnom. Ne zbilja. Bile su to samo mogućnosti
koje treba eliminirati.
A onda, primila sam poziv. Glas je govorio da odmah moram posjetiti svoju liječnicu. Čak i
tada...
čak i kad mi je rekla... Kad je rekla da joj je žao pa počela pričati o liječenju i prognozi, nisam
vjerovala. Ne, to nije točno. Vjerovala sam. Ali nisam shvaćala. Ne zašto. Ne kako. Ne ja.
Trebalo mi je dobrih nekoliko dana da mi sjedne rečeno. Možda čak i tjedan. Svaka sekunda je
važna, govorili su, međutim ja i dalje nisam mogla shvatiti. Nisam izgledala tako bolesno. Malo
bijeda i malo sporija — da, ali ne stvarno i istinski bolesna. Stalno sam mislila da su pogriješili.
Takve stvari neprestano čuješ, pogrešne dijagnoze, ljudi osporavaju liječničke teorije, ljudi
otkriju da imaju mononukleozu umjesto...
Otprilike tjedan dana kasnije, na putu na posao, na stajalište prigradske željeznice stigla sam
rano, vrlo rano, kao inače. Vidite, stvorila sam pregršt nadomjestaka u životu — stvari koje su
mi olakšavale uobičajene aktivnosti — kako bih se prilagodila bolesti koja je napadala moje
tijelo: odlazila bih rano na stajalište kako ne bih morala trčati na vlak, nosila hranu na posao
kako u vrijeme ručka ne bih morala odlaziti u zalogajnicu, skratila radno vrijeme dadilji kako ne
bih došla u iskušenje da nakon posla odem na piće.
Kako bilo, tog sam dana na stajalištu sjela, a neka je žena došla i stala pored mene. Izvadila je
mobitel iz torbe i pozvala nekoga. Kad se osoba s druge strane javila, rekla je: "Bok, ovdje majka
Felicity Halliday. Zovem jer se Felicity ne osjeća dobro pa danas neće doći u školu." Slomila
sam se. Jednostavno sam briznula u plač Tek mi je tada sinulo, baš tada, da ja nikad neću imati
priliku obaviti takav poziv. Neću imati priliku činiti jednostavne majčinske stvari kao nazvati
kćerinu školu. Bilo je milijun stvari koje nikada više neću imati priliku činiti, a to je bila jedna od

-2-

Pompea

njih.
Svi su se ponašali tipično britanski i ignorirali me dok sam ridala, jecala i jaukala. Da, jaukala.
Stvarala sam stravičnu buku dok sam se slamala u milijun, milijardu komadića.
A zatim mi je prišao jedan čovjek, anđeo, sjeo do mene, obgrlio me jednom rukom i držao dok
sam plakala. Vlak je došao, vlak je otišao. Kao i sljedeći, i sljedeći. Ali taj je čovjek ostao sa
mnom. Ostao je sa mnom dok sam plakala i plakala. Posve sam smočila i zabalavila rame
njegova lijepog sakoa, ali činilo se da mu ne smeta. Čekao je i držao me zagrljenu sve dok nisam
prestala jaukati. Zatim me nježno upitao što nije u redu.
Kroz jecaje, jedino što sam mogla reći bilo je: "Moram reći svojoj maloj djevojčici da ću
umrijeti."

-3-

Pompea

"Mama?"

-4-

Pompea

PRVO POGLAVLJE

P oštar je poskočio kad sam naglo povukla svoja ulazna vrata i nestrpljivo ga
pozdravila.
Kad bismo se inače našli licem u lice, pozvonio bi na ulazna vrata moga stana na prvom
katu, a ja bih se dovukla navlačeći kućnu haljinu i istodobno pokušavajući otrti
sasušene krmelje s lica. Međutim, danas sam visjela pred prozorom čekajući ga. Još
sam uvijek bila u svojoj uobičajenoj odjeći za primanje pošte, snom oblikovane kose,
ali ovaj put oči mi nisu bile jedva otvoreni prorezi, umila sam se i osmijeh mi je krasio
lice.
"Poseban dan, je li?" rekao je neraspoloženo.
Očito mu se nije sviđala ova zamjena uloga. Htio je da budem ošamućena i
dezorijentirana kad mi uruči poštu. To je valjda bilo jedino što mu je pružalo osjećaj
moći u danu. Ma neeee, nije pošteno. Bio je drag, moj poštar. Većina je poštara draga,
zar ne? Zapravo, danas su svi na svijetu bili dragi.
"Rođendan mi je", široko sam se osmjehnula i pokazala niz svojih svježe opranih zuba.
"Sretan rođendan", prokomentirao je, mrk kao svećenik u vrijeme molitve i uručio mi
poštu za četiri stana u našem ulazu. Nestrpljivo sam uzela svežanj povezan smeđom
gumicom primjećujući da su gotovo sve koverte crvene, ljubičaste ili plave. Zapravo,
boje igraćih karata. "Opet dvadeset prvi, a?" rekao je poštarčić i dalje nevoljan da se
zarazi mojim dobrim raspoloženjem.
"A ne, trideset drugi i ponosim se time", odgovorila sam. "Svaki rođendan je zgoditak!
A osim toga, danas ću napokon obući haljinu sa zlatnim šljokicama, visoke potpetice i
napudrati dekolte zlatnim prahom."
Poštareve sitne smeđe oči munjevito su odmjerile predio mojih grudi. Premda je bio
vrhunac dugog, vrućeg, vlažnog ljeta, bila sam u pidžami i velikom kućnom ogrtaču od
frotira pa nije vidio ništa izazovno. Bio je sretan što je uopće uspio vidjeti komadić
kože na mom vratu. Iznenadilo ga je, čini se, to što su grudi koje sam spomenula bile
skroz pokrivene pa je smjesta odvojio pogled. Vjerojatno mu je palo na pamet da
prilikom dostavljanja pošte ne bi trebalo odmjeravati žene tim više što dama o kojoj je
riječ nije bila nimalo razgolićena da bi imao što vidjeti.
Počeo se povlačiti. "Ugodan dan, srećo", rekao je. "Ovaj, draga. Ovaj, bok." A zatim
požurio stazom kroz prednji vrt mnogo brže nego što bi se od čovjeka njegova obujma i

-5-

Pompea

godina očekivalo.
Odmicao je tako brzo da vjerojatno nije čuo kad sam zatvarajući vrata za njim
doviknula; "I vama!" Na pod hodnika hitnula sam pisma koja nisu bila za mene, ali su
se usudila danas stići na ovu adresu. Bezobzirno su sletjela povrh drugih, starijih
pisama koja su ležala poput siročića, čekajući i žudeći da budu spašena. Obično bih se
sažalila nad takvim pismima i poželjela da ih ljudi kojima su poslana udome, ali ona
danas nisu bila moja briga. Jedva da sam im udijelila trunku svog vremena dok sam se
vraćala natrag u stan penjući se dvije po dvije stepenice zaredom.
U spavaćoj sam sobi već prostrla slavljenički doručak: svježe kroasane s dimljenim
lososom, tri čokoladna bombona i čašu Möeta.
Danas je sve moralo biti savršeno. Sve. Tako sam isplanirala. Nakon što smažem svoj
posebni doručak, ostat ću u krevetu do podneva otvarajući rođendanske čestitke i
primajući prijateljske i rodbinske pozive pune dobrih želja. Zatim kod frizera imam
dogovoreno pranje, masku za dubinsko obnavljanje i sisanje. Odlučila sam se na
radikalnu promjenu. Zamijenit ću svoju uobičajenu bob frizuru dugom slojevitom
kosom s gustim šiškama. Potom ću se vratiti kući i odjenuti. Doista sam namjeravala
odjenuti haljinu sa zlatnim šljokicama koja je spektakularno isticala moju tamnu put,
ugurati stopala u zlatne cipele visokih potpetica i napudrati dekolte zlatnim prahom.
Nakon toga, nekoliko će djevojaka s posla doći k meni na piće i grickalice prije nego
odemo u grad gdje ćemo plesati čitavu noć.
Pažljivo sam se uvukla pod plahtu da ne prevrnem rasprostrti svečani doručak pa otpila
gutljaj šampanjca prije nego što sam nestrpljivo poput djeteta počela otvarati čestitke.
Hrpa koverti jarkih boja rasla je oko mene dok sam izvlačila čestitke i smiješila se na-
pisanim riječima.
Zato i nije bilo glupo od mene što je nisam spazila. Bila je poput svih drugih. Kradom
se uvukla među ostale izgledajući bezazleno i nevino. I, kao i druge, nisam je zapravo
pogledala, nisam pokušala odgonetnuti rukopis na koverti, zanemarila sam sliku na
prednjoj strani čestitke. Jednostavno sam je otvorila, nestrpljiva da primim poruku
ljubavi nažvrljanu u njoj. Srce mi je stalo. Prepoznala sam rukopis prije nego što sam
pročitala riječi. Riječi koje sam čitala dok mi je srce ubrzano tuklo.
Draga Kamryn, molim te, ne ignoriraj ovo.
Moram te vidjeti. Umirem. U bolnici sam
Sv. Jude u centru Londona.

Tvoja, Adele.

-6-

Pompea

P. S. Nedostaješ mi.
Zatvorila sam čestitku i zapazila da umjesto jedne od uobičajenih rođendanskih poruka
na njoj piše "Volim te".
Komad sjajnog kartona preletio je preko sobe kad sam ga bacila kao da mi je opekao
prste. Sletio je na pletenu košaru za rublje i ležao ondje piljeći u mene. Sprijeda bijel,
jednostavna dizajna, s dvjema izdajničkim riječima, podrugivao mi se. Izazivao me da
ga ignoriram. Izazivao me da se pretvaram kako riječi koje je sadržavao nisu ostale
urezane u mom umu kao što su bile zabilježene na samoj čestitci.
Otpila sam gutljaj šampanjca, ali imao je okus octa. Kroasan, pomno izrezan na kriške i
punjen dimljenim lososom, imao je okus piljevine. A čokoladni bomboni, pasta na
mom jeziku.
Čestitka je i dalje izazivajući me piljila u mene. Ignoriraj me ako možeš, rugala se. Hajde,
da te vidim.
Zbacila sam plahtu, izašla iz kreveta, otišla do čestitke i hladno je razderala napola.
Zatim sam te komade opet razderala napola. Odlučno sam otišla u kuhinju, nagazila
pedalu kante za smeće i bacila ostatke čestitke na trulo povrće, masne ostatke hrane i
bačene omote.
"Eto. Eto to mislim o tebi! A i tebi!" siknula sam na čestitku i njezina pošiljatelja.
Vratila sam se u krevet. Sad je bilo bolje. Mnogo bolje. Pijuckala sam šampanjac i jela.
I sve je opet bilo u redu. Savršeno, čak. Baš kao što bi i trebalo biti na moj rođendan.
Ništa ga nije moglo pokvariti. Bez obzira koliko se silno netko trudio. A trudio se,
bome! Dokaz je tomu poruka zamaskirana u rođendansku čestitku. Pametno. Prokleto
pametno. E pa, neće ti upaliti. Neću nasjesti na takve gluposti. Nastavit ću po planu.
Moj će trideset drugi rođendan biti posebniji od mojeg osamnaestog, dvadeset prvog i
tridesetog rođendana zajedno.
Jer kad navršim trideset dvije godine, obući ću zlatnu haljinu sa šljokicama, cipele s potpeticom
od petnaest centimetara i napudrati dekolte zlatnim prahom, baš kao što sam si nekoć davno
obećala.

Vrata su bila odškrinuta i nisu pružala otpor kad sam ih nježno gurnula. Nisam
pokucala. Nikad ne kucam na već otvorena vrata jer za mene ona znače: "Uđi, kucanje
nije potrebno."
Nasmiješila se s njezina mjesta među bijelim jastucima kad sam se pojavila pred njom.
"Znala sam da ćeš doći", prošaptala je.

-7-

Pompea

DRUGO POGLAVLJE

DoIce&Gabbana. Čak i sad, u satima koji su vjerojatno bili najmračniji sati njezina
života, Adele je nosila dizajnersku odjeću. Bijela D&G majica kratkih rukava virila je
ispod pokrivača. Uvijek je imala više stila nego pameti.
Nekoć bi ta pomisao, ma koliko nastrana bila, već izletjela iz mojih usta i bila bešćutno
izrečena jer je ona to znala cijeniti. Danas nije bilo tako. Stvari su se među nama
drastično promijenile. Kao prvo, nisam je vidjela dvije godine. Kao drugo, zadnji put
kad sam je vidjela prsti su joj bili zariveni u kosu kao da će iščupati svoje plave kovrče
iz korijena, maskara joj se slijevala niz lice, a iz nosa su joj kapali šmrklji. Govorila je,
spotičući se o riječi, kazujući stvari koje nisam željela čuti. Ja sam grabila svoju odjeću,
svoju torbu i treptanjem pokušavala otjerati suze s očiju pokušavajući se ne slomiti u
komadiće. Stvari se ne vraćaju u normalu nakon što se ljudi rastanu u takvim uvjetima.
Kao treće, bila je bolesna.
Nismo pričale dok je sestra petljala oko nje bilježeći stanje na aparatima, provjeravajući
cjevčice i namještajući jastuke kako bi bolesnica mogla uspravno sjediti. Sestra je imala
okruglo, prijateljsko lice s krupnim smeđim nasmijanim očima. Jako me podsjećala na
moju majku, osobito zbog načina na koji je svoju spletenu kosu zavezala u rep. Široko
mi se osmjehnula kao da me poznaje, rekla Adele da ne priča predugo i ostavila nas.
Još nismo progovorile. "Bok" se doimalo nedovoljnim da njime pozdravim osobu za
koju sam se zaklela da nikad više neću razgovarati s njom.
"Sestra me podsjeća na tvoju mamu", rekla je Adele kad je muk počeo nadglasavati čak
i brujanje aparata.
Kimnula sam glavom slažući se s njom, ali nisam se mogla natjerati da progovorim.
Jednostavno nisam. To nije bila Adele, Del kako sam je ja zvala, koju sam došla vidjeti.
To nije bila Adele zbog koje sam skupljala snagu da progovorim s njom nakon sveg tog
vremena.
Ne znam što sam očekivala. Nisam dobro razmislila o tome kad sam ušla u vlak kako
bih prešla tri stotine kilometara od Leedsa do Londona, ali nisam očekivala da će
izgledati ovako. Mogla sam zatvoriti oči i vidjeti je onakvu kakvu sam je očekivala
vidjeti. Ona gomila kovrčave medenoplave kose koja je uvijek bila uredno podšišana na
duljinu ramena, bit će ondje. I onaj nježni, zdravi sjaj njezine mliječnobijele kože. Sto

-8-

Pompea

bi bila najjasnija stvar u toj predodžbi? Njezine sivoplave oči boje visokopoliranog
čelika ili njezin osmijeh kojim je uvijek obasjavala sve oko sebe? Štogod se nalazilo iza
mojih kapaka, prava Del bit će ondje. Tako savršena i trodimenzionalna da ću je moći
zagrliti.
Otvorenih očiju, Del Brannon bila je drugačija. Promijenjena.
Koža ove Del koja je sjedila jastucima poduprta na krevetu bila je kolaž sivih, bijelih i
žutih mrlja. Lice joj je bilo ispijeno gubitkom kilograma, a upale oči, kojima su
upadljivo nedostajale obrve, opisane tamnim podočnjacima. Oko glave imala je
zavezan šal kraljevskoplave boje, vjerojatno da sakrije gubitak kose. Tijelo mi se
ohladilo. Njezine divne, divne kose više nije bilo. Otpala je zbog lijekova pomoću kojih
je trebala ozdraviti.
Nisam znala da će izgledati ovako. Krhka. Poput anemičnoga jesenjeg lista. Tako suha,
krhka i lomljiva da bi se jednim dodirom sasula u milijun komadića.
"Dobro te je vidjeti", rekla je slabim, hrapavim glasom koji
je vjerojatno bilo jednako bolno proizvesti koliko i čuti. "Drago mi je što si došla."
"Što ti je s glasom?" upitala sam.
"To je od terapije. Usta su mi suha, a jezik otekao kao kakva gvalja."
"Bože, sjećaš se da smo se tako osjećale nakon lude zabave kad bismo se napile večer
prije?" prokomentirala sam pa ošamarila samu sebe u mislima. Nisam mislila tako kako
je zvučalo. Pokušavala sam biti suosjećajna, ali nekako je krivo izašlo.
Deline suhe, ispucane usne razvukle su se u osmijeh. "Mogla sam misliti", rekla je.
"Nitko drugi mi se ne bi usudio reći takvo što. Od straha da se ne rasplačem, ne slomim
i ne umrem. Mogla sam misliti da ćeš baš ti prekršiti to nepisano pravilo."
"Nisam namjerno", odgovorila sam primjereno posramljena. "Takva sam."
"Ne bih ni željela da si drugačija", rekla je.
"Što ti je?" upitala sam. I to je zvučalo pogrešno. Grubo. Bezosjećajno. Istina, dio je
mene još uvijek bio ona žena koja je kupila svoje stvari i zaklinjala se da više nikad
neće dopustiti da je netko povrijedi, ali veći dio mene bio je slomljena srca. Navikla
sam probleme rješavati akcijom, a evo me sad ovdje, gledam nekoga tko osjeća bol
znajući da ne mogu učiniti ni jednu jedinu stvar da to promijenim. Zato sam zvučala
tako grubo. Bila sam bespomoćna, a s tim se nisam znala najbolje nositi. "Rekla si da...
Od čega boluješ?"
"Leukemije", odgovorila je.
"Mislila sam da od tog obolijevaju samo djeca", rekla sam prije nego što sam se uspjela

-9-

Pompea

zaustaviti.
"To sam i ja rekla!" izjavila je. "Kad mi je liječnica priopćila da imam leukemiju, rekla
sam baš to. Izgledala je kao da je progutala čašu hladne bljuvotine."
"Drago mi je znati da nisam jedina koja govori neumjesne stvari", glasno sam
promumljala.
"Da, čak i na samrti." Rekla je to tako bezbrižno i mirno. Imala sam potrebu pružiti
ruke, primiti je za ta njezina koščata
ramena i protresti. Snažno. Toliko snažno da je podsjetim što se zbiva. Kako je mogla
biti tako opuštena i ležerna pri takvoj pomisli?
Još sam se uvijek mučila shvatiti kako se netko mojih godina, netko tko vježba,
relativno se zdravo hrani, tko nikad nije pušio, tko pije jednako kao ja, jednog dana
probudi i otkrije da joj vrijeme ističe, da je korak bliže od mene spoznaji kada će pred
Boga. Hrvala sam se s tom mišlju otkad sam pročitala čestitku koju mi je poslala.
"U redu je, znaš, prihvatila sam to što mi se događa", umirivala me Del kao da mi čita
misli. "Trebalo mi je neko vrijeme, ali uspjela sam. Znam da će ti trebati neko vrijeme
da to prihvatiš."
"Pih, sekunda", rekla sam sarkastično.
"Ja nisam imala izbora, morala sam to brzo prihvatiti", nastavila je ne zanemarujući što,
već kako sam to rekla. "Morala sam napraviti planove. Ne samo za sebe. I koliko god
sam se željela pretvarati da se to ne događa, morala sam misliti na meni najvažniju
osobu koju treba zbrinuti."
Tegan. Govorila je o svojoj kćeri, Tegan. Kako se ona nosi s ovim? Ako je meni teško,
kako pametna petogodišnjakinja izlazi na kraj s tim?
"Pretpostavljam da si shvatila zašto sam te htjela vidjeti", rekla je nakon još jedne
podulje šutnje.
"Da bih se osjećala krivom zato što sam te ignorirala zadnje dvije godine?" odgovorila
sam.
"Osim toga", rekla je Del s vragolastim osmijehom na sivim usnama.
"Paaaa, ne."
"Kad odem..." Del je zastala i duboko udahnula, "želim da posvojiš Tegan."
"Što?"
"Želim... Ne, moram znati da ćeš posvojiti Tegan kad umrem."
Mogla sam osjetiti kako mi se čelo bora, a lice izobličava u izraz koji govori "Jesi li ti
luda?".

-10-

Pompea

Piljila je u mene kao da očekuje odgovor.
"Šališ se, zar ne?"
"Izgledam li kao da se šalim?" uzvratila je, ogorčena. "Da se šalim, šala bi imala poantu
i bila bi smiješna. Ne, Kamryn, ne šalim se. Želim da posvojiš moju kćer kada umrem."
"Dobro, Adele, ako si ozbiljna, ozbiljno ću ti odgovoriti. Ne. Nema šanse."
"Nisi čak ni razmislila."
"Nemam o čemu razmisliti. Oduvijek znaš da ne želim djecu. Rekla sam ti stotinu puta
da neću imati djece."
"Ni ne tražim da imaš svoju, samo uzmi ovo jedno moje." Del je duboko udahnula.
Činilo se da joj je to oduzelo svu snagu i dodalo još sivila u njezino lice. "Teži sam dio
odradila, jutarnje mučnine, debljanje, dvadeset i četiri sata porođaja... Ti se samo trebaš
brinuti za nju. Biti joj majka. Voljeti je."
"Samo" brinuti za nju. "Samo" biti majka. Kao da je to lako. A, osim toga... "Del,
nismo razgovarale dvije godine, a sada od mene tražiš da posvojim tvoje dijete? Zar ne
vidiš da tu nešto ne štima? I zašto mi je to teško prihvatiti?"
"Tegan nije >bilo koje dijete<", zarežala je trenutno pobjesnjevši. Od svih
neprimjerenih stvari koje sam izrekla otkad sam stigla, ta ju je razljutila, toliko
razljutila da su njezine sivoplave oči pulsirale prkosom koji se nastanio u njima. "Ona
je tvoje kumče. Nekoć si je voljela, odbijam vjerovati da se to promijenilo."
To nisam mogla opovrći. Voljela sam Tegan. Još je volim.
Pogledom sam okrznula sliku na njezinu ormariću. Običan stakleni okvir sa slikom
Tegan i Del u krupnom planu. Teganine ruke bile su omotane oko majčina vrata
stišćući njezino lice što bliže svome. Obje su se široko osmjehivale prema fotoaparatu.
Tegan je bila mini izdanje svoje majke po svemu osim nosu. Nos je naslijedila od oca.
"Kam, još te smatram svojom najboljom prijateljicom", govorila je Del. "Ti si jedina
osoba, jedina osoba na svijetu kojoj bih povjerila svoju kćer."
"Nekoć je bila kao tvoja. I zbilja mi je žao što ti to moram natovariti, ali ne znam koliko
mi je još vremena ostalo i nemam vre
mena za natezanje. Ako je ti ne uzmeš... što će biti s njom? Nema nikoga drugog.
Nema nikog..." Bjeloočnice su joj se zacrvenjele, a prsa počela nadimati. "Ne mogu
čak ni plakati", prošaptala je između dva nadimanja, "jer ne stvaram dovoljno suza."
Umjesto plača počela je kašljati, a krhko joj se tijelo svakim kašljem grčilo.
Spustila sam ruku na njezinu podlakticu. "Molim te, nemoj", rekla sam očajna da je
zaustavim. "Razmislit ću. Ali ništa ne obećavam, dobro?"

-11-

Pompea

Del je nastavila duboko disati sve dok se nije smirila. "Zbilja ćeš razmisliti?" rekla je
kad se dovoljno smirila da progovori.
"Da. Razmislit ću."
"To je sve što tražim, da razmisliš."
"Hoću. Ali samo razmisliti."
"Hvala ti", prošaptala je. "Hvala ti."
Zapale smo u šutnju. Trebala bih krenuti. Učinila je to, zatražila nezamislivo od mene,
što je drugo preostalo nego da odem, povučem se i razmislim kao što sam obećala?
"Kam", započne. Način na koji je izgovorila moje ime natjerao me da je pogledam i
odmah sam znala što će sljedeće kazati. Nisam to htjela slušati. Htjela sam da to pusti.
"Ono što se dogodilo..."
"Nemoj", prekinula sam je s prizvukom upozorenja u glasu.
"Nikad mi nisi dala priliku da ti objasnim", odgovorila je.
"Nemoj", opet sam je upozorila.
"Kam, slušaj me. Nisam..."
"REKLA SAM NEMOJ!" viknula sam tako nenadano i grubo da sam uplašila i samu
sebe. "Ne želim razmišljati o tome, ne želim slušati o tome, a najmanje želim
razgovarati o tome. To je završena priča. Pusti to."
Ta rana nije zacijeljela. Čačkala je po površinskoj krasti koja je prekrivala ranu toliko
duboku da bi je i najslabiji udarac mogao ponovno raskrvariti. Ali svejedno, nisam
smjela tako pustiti svoj bijes. Bila je bolesna. Nije se imala snage boriti.

"Pusti to", ponovila sam smirenijim glasom. "Molim te."
Del je učinila što sam je tražila i preusmjerila pogled na sliku na svom ormariću.
Napola se nasmiješila, ali mogla sam vidjeti da joj oči para tuga. Tegan je Adeli bila
sve. Sve. Pretpostavljam da to nikad nisam posve razumjela. Meni je Tegan bila važna,
ali doimalo se da je Adeli ona razlog za život. Sve što je činila, mislila i govorila bilo je
vezano uz Tegan. Nitko i ništa nije dolazilo prije njezina djeteta. Pomisao da je mora
ostaviti zacijelo joj je bila prestrašna. A kako objasniti djetetu da ga ostavljaš? Kako
reći svom djetetu da umireš?
"Gdje je ona?" upitala sam pokušavajući raspršiti napetost u sobi i krivnju u svojoj duši.
Nakratko je zatvorila oči, kao da je boli, prije nego što je slabim glasom zadala sljedeći
udarac. "S mojim ocem i njegovom ženom."
Srce mi je preskočilo udarac. Zar su stvari zbilja bile tako loše da je Tegan ostavila s

-12-

Pompea

njima? "I kako to funkcionira?" upitala sam diplomatski umjesto da zaurlam: "Pa
dobro, jesi li ti luda?"
"Grozno", odgovorila je Adele. Bjeloočnice su joj se ponovno zacrvenjele. Plakala bi
da može. "Ne daju mi da je vidim. Otkad sam ovdje, doveli su je samo jednom da me
vidi. Jednom u četiri tjedna. Predaleko je, kažu. Dovode je kad im odgovara. Čujemo se
telefonski, ali to nije isto."
"Tako mi nedostaje. A svaki put kad razgovaramo osjetim da je sve depresivnija.
Povučenija. Ne shvaća zašto ne može biti sa mnom sada kad je najviše trebam. Moj
otac i njegova žena ne žele je dovoditi ovamo i ona to zna. Kam, želim biti sa svojom
kćeri. Imam još tako malo vremena i želim ga provesti s njom." Pogledala me moleći
me i preklinjući svojim sivoplavim očima da riješim taj problem. "Samo je želim vidjeti
prije nego što... znaš..."
Ne, ne znam. Još uvijek ne shvaćam? Još nisam stigla na tu stranicu, Del, odgovorila sam u
sebi. "Zar nema nikoga drugog s kim bi mogla biti?" upitala sam naglas. Znala sam da
nema drugih rođaka, ali valjda ima drugih prijatelja? Bilo tko, samo ne njezin otac i
njezina maćeha.
"Ne. Kad sam shvatila da sam ozbiljno bolesna pisala sam ti da te pitam hoćeš li se
nakratko brinuti za Tegan, ali nisi odgovorila."
"Nisam ni otvorila pismo", iskreno sam odgovorila. Još ga imam, sigurna sam. Bačeno
na dno ladice s donjim rubljem poput svih drugih pisma koje mi je poslala. Bila sam
previše ogorčena da ih otvorim, a prevelika kukavica da ih bacim u kantu za smeće.
Ležala su u ladici, stareći, žuteći, neotvorena i većinom ignorirana.
"Pretpostavljala sam da nisi. Pitala sam nekoliko drugih ljudi, ali nisu mogli preuzeti
tako veliku odgovornost i tako nije preostao nitko drugi osim mog oca." Del ga je
uvijek tako zvala: "moj otac". Licem u lice, oslovljavala ga je s "oče". Nikad ga nije
zvala "stari" ili "tata". Između njih je uvijek postojala formalnost, čak i sad, činilo se.
"Kad smo se preselile k njima, Tegan je to vrlo teško prihvatila, ali nisam imala snage
boriti se s njim i njegovom ženom. Kad bih mogla promijeniti samo jednu stvar u svom
životu, nikad ne bih..."
"Žive li još uvijek na istom mjestu, u Guildfordu?" prekinula sam je. Nisam joj htjela
dopustiti da nas ponovno uvuče u taj razgovor.
Neznatno je odmahnula glavom. "Tu je tvrdoglavost Tegan naslijedila od tebe", rekla je
Del. "Ista je kao ti. Ne želi raditi niti pričati o čemu ne želi. Isprva sam mislila da je to
preuzela od mene, ali nije, očito je da je to preuzela od tebe. Da, još uvijek žive u

-13-

Pompea

Guildfordu."
"Dobro." Duboko sam udahnula. Ne mogu vjerovati da ovo radim. "A da je odem onamo
vidjeti?"
Delino se lice ozarilo. "Učinila bi to?"
"Ne kažem da ću je posvojiti, samo ću otići vidjeti je li dobro. U redu? Samo ću otići u
posjet."
"Hvala ti", nasmijala se Del. "Hvala ti, hvala ti, hvala ti."
"Hoće li me se uopće sjećati?" upitala sam.
"Naravno. Još si uvijek na njezinim crtežima. Priča o tebi. A za sve one anonimne
čestitke i darove koje si joj slala za rođendane i Božić, uvijek joj kažem da su od tebe.
Stalno pita kad ćeš se vratiti s odmora."
"Odmora?"
"Otišla si tako naglo da sam joj rekla da si otišla na dug odmor. Kako bi mislila da ćeš
se jednog dana vratiti. Ni ona ni ja ne bismo mogle živjeti bez nade da ćeš se vratiti",
rekla je. Kapci su joj se najednom spustili i ostali zatvoreni.
Kako je vrijeme prolazilo, želudac mi se okretao od zabrinutosti, a Adeline oči ostajale
su zatvorene. Aparati su i dalje ritmično bipkali pa sam znala da nije... Ali što ako sada
počne? Što ako je ovo bio početak...
Delini kapci polako su se počeli otvarati sve dok nisu postali dva tanka proreza. Njezina
je blijeda koža bila sivija nego kad sam došla. Umarala sam je. Trebala sam otići. Ali
nisam željela. Htjela sam ostati s njom. Biti s njom. U slučaju da... Htjela sam sjediti
ondje cijeli dan. Cijelu noć. Zauvijek.
"Bolje da odem", rekla sam govoreći samoj sebi da ne budem smiješna. Ovdje više
nisam mogla učiniti išta. Učinit ću više za nju donesem li joj vijesti o njezinu djetetu.
"Bolje da krenem mislim li vidjeti Tegan danas." Ustala sam i prebacila torbu preko
ramena.
"Reci joj da je volim." Delin glas bio je slab poput papirne maramice. "Reci joj da je
mama voli."
"Hoću", rekla sam. "Naravno da hoću."
Zastala sam na dovratku čekajući Delin odgovor. Nisam dočekala ništa. Okrenula sam
se prema njoj i prema sporom dizanju i spuštanju grudi shvatila da spava. Nekoliko

-14-

Pompea

trenutaka promatrala sam je kako spava zamišljajući da sam nekakav anđeo čuvar koji
bdije nad njom, koji je čuva. Ponovno sam prekorila samu sebe govoreći si da ne
budem smiješna, a onda izašla iz sobe. Izašla iz sobe, izašla iz bolnice pa ušla u najbliži
kafić.

-15-

Pompea

TREĆE POGLAVLJE

Adele i ja poznavale smo se gotovo pola života, četrnaest od trideset i dvije godine
koliko smo obje imale. Upoznale smo se na Sveučilištu u Leedsu na prvoj godini, kad
smo izabrane za rad u paru na zadatku iz engleskog jezika.
Namjerno sam glasno zastenjala kad sam čula da ću biti u paru s Adele
HamiltonMackenzie. S osamnaest sam godina bila ponosna predstavnica radničke
klase, a sad sam, eto, morala raditi u paru s nekim tko je očito bio iz dobrostojeće
obitelji, s dvostrukim prezimenom i svim ostalim dodacima. K tome je još pouzdano
pohađala jednu od onih privatnih internatskih gimnazija pa joj ne gine onaj naglasak
zbog kojeg ću je poželjeti odalamiti. Okrenula je svoju plavu glavu i po predavaonici
pogledom potražila Kamryn Matiku. Nasmiješila mi se i kimnula glavom, a ja sam
učinila isto prije nego što se ponovno okrenula naprijed. Bože, ogorčeno sam pomislila,
ova zacijelo misli da se cijeli svijet vrti oko nje. Sigurno će mi pokušati naređivati. To je to, ukleta
sam. A kletva uključuje i to da radim u paru s nekom glupačicom s naglaskom.
Na kraju sata pokupila sam knjige i olovke namjeravajući izvesti najbrži bijeg u
povijesti ženskog roda, ali kad sam se, potrpavši stvari u krpeni ruksak, uspravila
spremna zdimiti iz predavaonice.
našla sam se licem u lice s vitkom osamnaestogodišnjakinjom odjevenom poput
pedesetogodišnjakinje u plavu dolčevitu i plave hlače od flanela. Bila sam zatečena
brzinom kojom se pojavila preda mnom, gotovo kao da se stvorila iz zraka.
Široko mi se osmjehnula pokazujući ravne bijele zube i zabacila gomilu svilene plave
kose.
"Bok, ja sam Adele", rekla je svojim vedrim i živahnim punokrvnim glasom. Isuse, nije
samo otmjena, nego usto i samouvjerena. Može li moj život biti gori? pomislila sam. "Sto
kažeš da odemo na kavu i porazgovaramo o zadatku." Bila je to više maglovita
zapovijed, negoli pitanje.
"Mislim da bismo trebale poći svaka na svoju stranu, razmisliti o zadatku pa se naći za
nekoliko dana", procijedila sam kroz stisnute zube izložene u lažni osmijeh. Neće meni
nitko zapovijedati ni maglovito, ni bilo kako drugačije. Osim toga, koja bi
osamnaestogodišnjakinja pri zdravoj pameti radila na zadatku istoga dana kad ga
dobije? Ja sigurno ne.

-16-

Pompea

Kao odgovor, Adelin se siguran nastup počeo raspadati sve dok joj se ramena nisu
spustila, a oči neutješno uperile u parket. Nije bila toliko samopouzdana koliko je
izigravala, a ja nisam bila toliko drska i bezobrazna koliko sam se pretvarala. Mogu
započeti razgovor ostavljajući takav dojam, mogu se praviti hladnom i nepristupačnom,
ali uvijek prestanem kad me napadne savjest. Nisam bila prava kučka.
"Da budem iskrena, ne obožavam baš kavu", rekla sam pokušavajući zvučati
prijateljski. "Što kažeš da umjesto kave odemo na neku cugu u kantinu?"
"Ako si sigurna da želiš..." oprezno je odgovorila.
"Naravno", promumljala sam osjećajući se prikladno izmani puliranom.

"Uostalom, kakvo je to ime Kamryn?" besramno me upitala Adele.
"Izmišljeno", glasio je moj kratak odgovor. Zamijetila sam njezinu studentsku iskaznicu
ranije dok je prekapala po novčaniku tražeći sitniš pa sam bez sumnje znala da uživam
u piću i razgovoru s LucindomJayne Adele HamiltonMackenzie. Imajući to u vidu,
upitati na takav način o mojem imenu bilo je predrsko.
"Nije pogreška u pisanju? Tvoje ime je Kamryn. KAMRYN", odslovkala ga je. "Ne
CAMERON, kao muško ime Cameron?"
"Zapravo, jest. Zabavlja me kad se pretvaram da se piše drugačije. Super mi je kad me
ljudi ispituju o imenu. Vidiš kako si ti pametna, kao da si mlađa sestra Miss Marple!"
Adele je neznatno podigla lijevu obrvu i iskrivila sjajne usne u kiseo osmijeh. "Ti nisi
baš pretjerano prijazna osoba, zar ne?" primijetila je.
"Valjda nisam", složila sam se. Trebala su joj četiri pića da otkrije kako nisam otvoren
tip osobe. Smatram da previše ljudi prebrzo otvara svoja srca i podastire svoje živote
drugima. Zašto nekome davati moć nad sobom? Zašto im pružiti mogućnost da te
povrijede? Otvoriti se nekome je kao da tražiš emocionalne batine.
"Bar to znaš", rekla je i otpila pola rumkole profinjenim i otmjenim gutljajem. "Ali
sviđaš mi se unatoč tomu."
"Počašćena sam."
"Ne, ja sam". Stavila je dlan svoje tanahne ruke iznad srca. "Iskreno jesam."
Gledala me prijateljskim, otvorenim izrazom lica pa nisam imala izbora nego zagristi
ponuđeni mamac. "A zašto?" upitala sam.
"Divna si." Čak je i zvučala iskreno. "Nisam upoznala mnogo divnih ljudi u svom
životu pa kad upoznam nekoga takvog, osjećam se počašćenom. Čim sam te ugledala
na drugoj strani predavaonice, odmah sam osjetila da si divna. Praviš se žlica, ali ispod,

-17-

Pompea

i to ne duboko ispod, jednostavno si predivna."
"Nisi lezbijka ili nešto slično?" osorno sam upitala.
"Ne, nisam", nasmijala se. "Ali da jesam, definitivno bi me privlačila."
"Ne čudim se", slagala sam. Nisam bila privlačna čak ni niskim, debelim i ružnim
muškarcima. A i ne krivim ih. Nosila sam vrećastu odjeću da sakrijem debljinu, nikad
nisam šminkala svoju suhu, bubuljičavu kožu, a hrpa kovrča koja je glumila kosu
pripitomljavala sam pletući ih u duge pletenice do ramena. Nisam imala nikakvih
iluzija oko toga da sam divna, lijepa ili čak sposobna privući pravu vrstu muške pažnje.
Osobito kad povrh nedostatka dobra izgleda nisam imala ni ono nešto što privlači
muškarce ružnim djevojkama. Nisam bila šaljiva i srdačna i nisam se kanila služiti
seksom kako bih privukla pozornost. Ukratko, i Zla vještica Zapada vjerojatno je
vidjela više akcije u krevetu od mene.
"Kako sereš", nasmijala se Adele ("sereš" je iz njezinih usta zvučalo čudno i krivo). Iz
mojih, uzimajući u obzir moj londonski naglasak, psovka je, ako je ne bih naglasila,
zvučala poput bilo koje druge riječi. Iz Adelinih otmjenih usta zvučala je poput malene
pobune. Kao da je umjesto "sranje" trebala reći "fuj" ili "šećer". "Kako fuj!" zvučalo bi
smislenije, ne kao da se prejako trudi šokirati ljude oko sebe. "Uopće ne vjeruješ u to",
nastavila je. "Zato i jesi tako oštra prema drugima. Misliš da te ljudi ne vole i da im se
ne sviđaš pa odaješ dojam da te nije briga što drugi misle. Vidjela sam već takav tip
ljudi. Rekla bih da su te dječaci maltretirali u školi. Vjerojatno jer si drugačija od
drugih. I malo je vjerojatno da ćeš se promijeniti kako bi se uklopila."
Ustuknula sam pred njom. Kako je sve to znala? Kako? Zar sve što se dogodilo piše na mom
licu? Ruganja, poruke, telefonski pozivi, žvrljotine na zidovima, zar je sve to izloženo
na vidjelo svakoj princezici u prolazu? I što ću ako jest? Studij tristo kilometara udaljen
od mjesta gdje me svi poznaju bio je moj bijeg. Moj izlaz. Moja prilika da ostavim te
grozne godine iza sebe i nanovo se otkrijem. Zar je sve to bio gubitak vremena? Zar mi
je na čelu otisnuto " neprilagođena "?
Na silu sam se nasmiješila kako Adele ne bi znala koliko su njezine riječi bile blizu
istini. Sto bih trebala reći? Kako da joj vratim milo za drago?
Kao odgovor na moj osmijeh rekla je: "U školi sam imala prijateljicu poput tebe. Toliko
su je mučili da je sasvim izgubila vjeru u sebe i isključila sve prijatelje iz svog života
jer je mislila da im ne može vjerovati. Zapravo mi i nije bila prava prijateljica. Da
budem iskrena, nemam baš puno prijatelja."
"I nećeš budeš li nastavila govoriti takve stvari", prekinula sam je.

-18-

Pompea

"Samo sam rekla", pobunila se.
"Pa možda ne bi trebala >samo reći<, pogotovo kad ne znaš ništa o meni. Uostalom, što
tebe čini stručnjakom kad je očito da si imala savršen život i bogate roditelje koji su ti
mogli priuštiti najbolje privatne škole?" Ponašala sam se kao kučka i nije me bilo briga.
Htjela sam da se povuče. "Ha? Sto tebe čini stručnjakom za usrane živote?"
Podigla je svoje piče, sporo ga zavrtjela u čaši, a poluotopljene su se kocke leda
sudarile. Dugo me gledala, a zatim spustila pogled prema svom piću. "Moja je majka
umrla nedugo nakon mog rođenja od komplikacija pri porodu. Moj otac nikad nije želio
djecu, kako mi je govorio gotovo svakog dana mog života, i krivio me za njezinu smrt.
Nije htio imati nikakve veze sa mnom pa sam većinu vremena provodila s dadiljom, sve
dok se moj otac nije ponovno oženio. Njegova me žena nikad nije previše voljela i
nikad to nije krila." Adele me pogledala i nasmiješila se. "Nemam mnogo prijatelja jer
sam prenaporna. Previše se trudim, to mi je rekla zadnja najbolja prijateljica. Previše se
trudim, a to me čini prenapornom. Ali ne mogu si pomoći. Ne znam kako da ne budem
ono što jesam. Previše sam vremena provela s ljudima koji me ne vole pokušavajući ih
ne uznemiriti.
"Vidiš, ipak znam nešto o usranim životima. Moj možda i nije tako loš kao neki, ali
daleko je od savršenog."
Iznenada sam se osjećala kao slučajni masovni ubojica. "Oprosti", promrmljala sam.
"Nisam znala." Najgore je što mi nije pokušavala nabiti grižnju savjesti što sam je krivo
procijenila, samo je bila iskrena. Adele nije bila manipulatorica. Ja nisam bila prava
kučka, a Adele nije bila manipulatorica. Bila je izravna i otvorena u svemu što je radila.
"U redu je", rekla je uspravljajući se, zabacivši kosu i uputivši mi velik, širok osmijeh.
"Nisi to mogla znati."
"Čuj, Adele, namjeravamo li se družiti, morat ćeš prestati s tim", rekla sam.
"S čim?"
"S tim da si cijelo vrijeme tako prokleto dobra. To nije prirodno."
Adeline su se sivoplave oči ozarile. "Želiš se družiti sa mnom, biti moja prijateljica?"
Nehajno sam slegnula ramenima.
Zauzvrat mi se široko osmjehnula. To otmjeno stvorenje imena Adele, koje je govorilo
kao da joj je u svakom obrazu nagurano po pet šljiva, osmjehnulo mi se. Taj joj osmijeh
nije samo ozario lice, već i dodao živahnost njezinim očima i ružičasti sjaj njezinim
obrazima. Sjaj tog osmijeha prešao je s nje na mene i to je bilo to
- zaljubila sam se u nju. Duboko. Nisam si mogla pomoći. Ona će postati bitan dio mog

-19-

Pompea

svijeta. Pomoći će me oblikovati u osobu koja ću postati. Nisam znala kako to znam,
jednostavno sam znala. Iz nekog nepojmljivog razloga znala sam da će biti veoma dugo
u mom životu.
Postale smo gotovo nerazdvojne jer smo odrastale zajedno. Jednom kad se Adele
uklopila na faksu kao da je postigla svoj unutarnji sklad. Pronašla je samu sebe i znala
je tko je. Prestala se odijevati poput pedesetogodišnjakinje. Hlače od flanela nikad više
nisu vidjele njezino tijelo i često bi imala napade deranja, psovanja i bacanja stvari. A
onu bojažljivu Adele s kojom sam popila piće konačno je ubila kad je probušila pupak.
Ja sam u međuvremenu smršavjela, više se osmjehivala i ubila Kamryn s kojom je
Adele popila to prvo piće kad sam se odbila poševiti s prezgodnim frajerom zato jer je
nosio kratke hlače s uzorkom kašmira. Ali sve će to tek doći. U tom trenutku, Adele je
bila neizmjerno sretna što sam slijeganjem ramenima prihvatila mogućnost da se
družimo, a ja sam potajno bila presretna što netko misli da sam divna.
"Uostalom, ja sam te ionako već smatrala prijateljicom", rekla je Adele. "Svaki je
stranac prijatelj kojeg još nisi upoznao."
"Daj, začepi i donesi cugu."
Ustala sam od stola trijezna da treznijom nisam mogla biti. Namjeravala sam se napiti
do zaborava, rastjerati svu ovu stvarnost, povratak u London i Delinu bolest, ali umjesto
da za šankom naručim duplu džusvotku, piće koje naručujem kad trebam zaborav,
zatražila sam džusvotku bez votke.
Konobar za šankom nije bio zadivljen, premda sam pokušavala biti šaljiva, i samo me
pogledao prije nego što je posegnuo za čašom. Ne pokušavam biti šaljiva, željela sam reći.
Imam prijateljicu koja nikad više neće piti alkohol pa iz odanosti prema njoj sad više ni ja ne
mogu piti. Ali on to ne bi shvatio. Uostalom, zašto bi za to mario?
Tako je džusvotka bez votke ostala gotovo nepopijena dok sam sjedila prisjećajući se
svog prvog susreta s Del.
Nagrnula sam svoj crveni ogrtač. Morala sam u Guildford. Trebala sam krenuti onamo
još prije sat vremena. Ali odgađala sam neizbježno. Onog trena kad sjednem na vlak za
Surrey, bit ću još upletenija u ovo. To nije bila moja prvotna namjera. Namjeravala sam
doći ovamo, vidjeti koliko je bolesna i vratiti se vlakom u Leeds čim napustim bolnicu.
Ako ne stignem na zadnji vlak, pronaći ću jeftino prenoćište, prespavati i vratiti se
prvim vlakom. Neću se zadržavati, posjećivati prijatelje i rođake koje nisam vidjela
otkako sam otišla iz Londona prije dvije godine. A sad sam bila upletena u ovo preko
glave.

-20-

Pompea

Podigla sam putnu torbu na rame. Idemo, curo, bodrila sam samu sebe, Guildford ili
propast.

Adele je postala članom moje obitelji. Za Božić, Uskrs i ljetne praznike, ako bih išla
kući, ona bi išla sa mnom. Njezin otac i njegova žena nisu puno marili za to što nikad
nije dolazila kući. Zapravo, nisu ni hinili da ih je briga što se s njom događa. Ako bi ih
kad i nazvala, što bi me uvijek iznenadilo, začas bi se vratila s telefona. Uvijek
uplakana i na rubu mučnine, uvijek se pitajući što bi mogla učiniti, kako bi se mogla
promijeniti da je otac barem malo zavoli. Bila sam se već navikla na to da je ponovno
sastavljam i uvjeravam da je divna i draga, jer je meni stalo do nje i jer je gomila drugih
ljudi obožava. I da će možda, jednoga dana, njezin otac doći k pamcti. Nisam ni
sekunde vjerovala u svoje riječi, ali to je Adele željela čuti pa sam joj tako i govorila i
zvučalo je uvjerljivo.
Gospodin HamiltonMackenzie nikad se neće promijeniti, znala sam to. Znala sam to
čim sam čula koliko joj snažno zamjera. Kad smo se tek upoznale, Adele se često znala
opijati toliko da nije mogla stajati na nogama i pričati o tome koliko joj je život bio
grozan prije nego što je došla u Leeds. Pričala bi mi o tome kako joj je otac bio brz u
"kažnjavanju". O tome kako je bila u bolnici zbog slomljenih ruku, nogu, napukle
čeljusti sve posljedice "kažnjavanja". Jednom ju je udario tako jako da je izletjela kroz
prozor na prizemlju i komad stakla joj se zabio u leda za dlaku promašivši bubreg.
Morali su ga kirurški ukloniti. Drugi put ju je udario kopčom remena i izbio komad
lijevog bedra zbog čega je rijetko nosila suknje.
Nevjerojatno je, nezamislivo i deprimirajuće da baš nitko nije posumnjao u to što se
zbiva. Ili, ako i jest, da je okrenuo glavu na drugu stanu ne želeći se uplitati. Činilo se
da nitko ne primjećuje što se zbiva iza zatvorenih vrata rezidencije
HamiltonMackenzie. Prihvatili su da gospodin HamiltonMackenzie, ugledan i jasan pri-
mjer doličnosti bjelačke srednje klase, uvijek iznova očajava zbog kćerine nespretnosti,
muškobanjaste naravi zbog koje zaradi sve te ozljede i ludosti zbog koje ulazi u veze s
grubijanima.
Kao i meni, Del je studij bio izlaz. Očajnički je željela da je otac voli, a jedini način na
koji sam joj mogla pomoći bio je da se pretvaram da je on za to sposoban i da joj kažem
da će je jednoga dana voljeti. Kad bih joj to rekla, vjerovala mi ili ne, u njoj bi to držalo
budnom nadu, a čak sam i ja znala da nam je nada svima potrebna da bismo preživjeli.
Moja obitelj nije bila savršena, ali bunili bi se, i to vrlo glasno, ako ne bih došla kući

-21-

Pompea

svakih nekoliko mjeseci. Redovno su mi telefonirali da čuju novosti, a Del su prihvatili
pod svoje okrilje jer je bila moja prijateljica. Adele je pronašla novo mjesto koje je
mogla zvati domom s Matikama. To nije bio njezin pravi dom i to nije bila ljubav
njezina oca, ali svaki put kad bi nas mama prekorila što smo probudile cijelu kuću kad
bismo se vratile iz izlaska u tri ujutro, svaki put kad bi moj tata posegnuo u novčanik i
dao joj "cenera" da si nešto kupi i svaki put kad bi moja sestra zatražila od nje ljubavni
savjet, bio je skoro kao pravi dom. Osjećala je da pripada nečemu.
Očito nas je samo jedna stvar mogla razdvojiti - muškarac.

-22-

Pompea

ČETVRTO POGLAVLJE

Ovo je bilo nadrealno.
Biti u Londonu, gradu iz kojeg sam pobjegla prije više od dvije godine. Ne samom
Londonu, nego točno ovom dijelu Londona. U Waterloou.
Lutala sam po velikom terminalu željezničkog kolodvora u Waterloou, a svakim
korakom u mene su se zabijala sjećanja. Činilo se da nitko ne primjećuje koliko sam
izbezumljena, koliko sporo hodam očekujući da naletim na mlađe izdanje Adele ili sebe
same. Oko mene su užurbano prolazili putnici, a zvučnici nastavljali najavljivati
vlakove. Život je nesvjesno jurio naprijed, nesvjestan činjenice da je to mjesto gdje sam
se nekoć poslije posla sastajala s Adele, prije odlaska na piće kad smo obje bile samice.
Kad nije bila bolesna i mršava, sjena osobe kakva je nekoć bila i koja je sada ležala u
bolesničkom krevetu. Radila je odmah iza ugla, a ja sam dolazila podzemnom iz Ulice
Oxford, gdje sam ja radila, kako bismo zajedno putovale kući nakon nekoliko pića.
Waterloo je bio poseban zbog još jednog razloga. Tu sam upoznala njega, na jednoj
kućnoj zabavi malo dalje niz ulicu. Njega, čovjeka koji je stao između mene i Adele.
Međutim, to nije bio bilo koji muškarac. Bio je to Nate Turner, moj zaručnik.
Nate je ušetao u moj život jedne hladne travanjske noći i rekao da iz njega više ne želi
izići. Rekla sam mu neka taj upad iskuša na nekoj ženi koja bi ga mogla progutati.
"Uvjerit ću te", ozbiljno je izjavio.
"Bolji muškarci od tebe nisu uspjeli", odgovorila sam jednako ozbiljno.
Osamnaest mjeseci kasnije odlučili smo se vjenčati. A tri godine kasnije odredili smo
datum sljedeće godine. Nismo imali savršenu vezu, možda prije savršeno
razumijevanje. Podnosio je moje mušice, bio je primoran baviti se mojim problemima.
Moji "problemi" nisu odmah bili očiti. Do vremena kad sam upoznala Natea, izvana
sam izgledala kao da me ništa ne može uznemiriti, kao da mi godine i godine nazivanja
debelom i ružnom nisu učinile ništa drugo osim potakle na uspjeh. Nitko nije znao,
osim možda Adele, da iza moje odrasle fasade, samopouzdanja, super posla i
sposobnosti spavanja sa zgodnim muškarcima kuca srce preplašene djevojčice.
Vanjski je svijet, pa čak donekle i Adele, bio zavaran mojom vanjštinom, neprobojnom,
ulaštenom slikom koju sam marljivo održavala. Ljudi su zbilja vjerovali da sam hladna
i arogantna, samouvjerena i sposobna. Nate je vidio kroz to. Odmah je otkrio što me
plaši više od bilo čega drugoga. Moja najveća fobija? Strah od ljudi.

-23-

Pompea

Pojavio se prije zlostavljanja u školi. Nagađam da je potaknuo zlostavljanje oni koji su
me mučili vidjeli su da sa mnom nešto nije u redu, da se ne uklapam, da je svaki moj
razgovor obojen strahom da će se otkriti da nisam poput drugih. Iskoristili su taj strah.
Činilo se da nemam ono nešto što nas veže, što nas čini ljudima. Mučila sam se stvarati
veze i graditi odnose, čak i platonske. Odrasla sam u velikoj obitelji. Bila sam bliska sa
svojom braćom i sestrom, ali iz nekog razloga nikad nisam točno znala kako reagirati u
izvjesnim situacijama. Toliko sam se brinula da ću zabrljati, reći pogrešnu stvar ili
izazvati bijes, da mi je općenje postalo čista strava. I zato sam se doimala suzdržanom i
kritičnom, a kasnije bezobraznom kučkom. Nije da se nisam htjela povezati s drugima,
nego jednostavno nisam znala kako.
Tada sam upoznala Adele i otkrila da ipak mogu komunicirati. Počela sam vjerovati da
nisam oštećena. Pokidana. Mogla sam graditi odnose s drugima.
Viđala sam se s Nateom nekoliko tjedana kad mi je rekao da zna moju tajnu. Otišli smo
na jednu od njegovih poslovnih zabava i čim sam stupila unutra, znala sam da se ne
uklapam. Nisam bila odjevena otmjeno poput drugih žena, nisam zračila njihovim
ležernim stilom i nisam radila na radiju ili televiziji. Pokušala sam voditi uljudan
razgovor, ali znala sam da svakom riječju samo potvrđujem koliko sam drugačija i
koliko ne pripadam ondje. Kada je nakon tri sata mučenja Nate rekao: "Hoćemo li?"
prije nego što je uspio dovršiti rečenicu, već sam izašla kroz vrata i pozivala taksi.
Kasnije se omotao oko mene kao mačka sklupčana u vlasnikovu krilu i rekao: "Bojiš se
ljudi, zar ne? Zato si tako hladna. Vidio sam te večeras. Pokušavala si razgovarati i
povezati se s ljudima, ali u očima ti se vidio ogroman strah."
Ponekad mislim da ljudi mogu vidjeti da nešto nije u redu sa mnom, da u meni nema ničega. Iza
posla, odjeće i šminke nema ničeg što hi se moglo upoznati. Ponekad mislim da sam prazna
ljuštura i nije mi jasno zašto se sviđam ljudima. A kad sam među nepoznatima, podsjetim se na to
da sam manjkava. Nisam mu to rekla, naravno. Čak i da sam mogla nekako prevaliti te
riječi preko usta, zar bi jedan prolazni ljubavnik to htio čuti?
Na moju je šutnju dodao; "Ne trebaš se bojati. Uvijek ću paziti na tebe. Mislim da si
divna. Ti si mi sve, dušo." To me toliko uznemirilo da sam se odjenula i otišla kući.
Činilo se da Nateu nije važno što cijelo vrijeme nisam sto posto jaka, neovisna i
sposobna, što je s nekim tko ima potencijala da postane zahtjevan i ovisan. Prihvatio
me onakvu kakva jesam, volio me bila dobra ili zla. Nosio se sa svime što bih mu
priredila, i više od toga.
Ali to nije bilo jednostrano. I ja sam podnosila puno toga s njegove strane. Doimao se

-24-

Pompea

ležernim i beskrajno sigurnim u sebe, ali bio je hrpa neuroza koju sam prihvatila
jednom kad sam odlučila pokušati s njim. Imali smo ravnotežu, Nate i ja. Savršenu
simetriju Ijubavi, iskrenosti i povjerenja. S njim, kako sam priznala Adele otprilike šest
mjeseci kasnije, "vezanje" i "zauvijek" nisu bili samo pojmovi. Bili su stvarnost.

Subota navečer.
Bila je subota navečer prije dvije godine. Del i ja spremile smo Tegan u krevet
namjeravajući se pozabaviti planiranjem vjenčanja, uvidjevši da je moj "veliki dan"
udaljen samo dva mjeseca, ali zaskočile su nas četiri boce vina i pakiranje malenih
hrenovki. Del je ležala na sofi od skaja, raskopčanog rasporka na tamnozelenim vojnim
hlačama i u majici bez rukava naguranoj ispod donjeg ruba grudnjaka. Trbuh joj je bio
zbunjujuće ravan, osobito uzimajući u obzir da je prije tri godine rodila. Na njezinoj
mliječnobijeloj koži mogli su se vidjeti srebrnasti tragovi strija, ali inače se činilo kao
da se sve vratilo na svoje mjesto. Čak je ponovno počela nositi polugicu od bijeloga
zlata na probušenom pupku.
Ja sam bila na drugoj sofi. I ja sam otkopčala gornju dugmad na svojim trapericama i
skinula grudnjak, ali moj manje ravan trbuh i grudi namreškane strijama skrivala je
bijela majica kratkih rukava koju sam posudila od Del. Majicu sam morala posuditi jer
su moja majica i grudnjak bili potpuno mokri od Teganina kupanja.
Umjesto da organiziramo plan sjedenja, razgovarale smo o De linu ljubavnom životu.
Znala sam da će Nate poludjeti kad se vratim kući bez plana sjedenja (kad se ponudio
da ga on sastavi, sva sam se napuhnula i uvrijeđeno odgovorila: "Ne obaziri se na mene,
očito sam se zabunila kad sam mislila da je ovo i moje vjenčanje"), ali Delin ljubavni
život bio je važan. Nedavno je upoznala muškarca i započela ritual hodanja. Onaj ritual
koji je započeo tako da je željela potanko ispričati svaku pojedinost i prizvuk njihova
prvog razgovora, na što se nastavilo uzbuđenje drugog spoja. Zatim su na red došli dani
iščekivanja koji su vodili spoju s prvim seksom. A onda se nastavljalo uzbuđenje od
četvrtog do desetog spoja, praćeno samooptuživanjem ukoliko se onaj drugi ne bi javio.
Del je stigla do šestog spoja s ovim novim muškarcem, a zanimanje još nije počelo
kopnjeti.
"Ma, ima tu neku foru s kukovima... da poludiš!" otkrila je. "Izbezumi me svaki put."
Taj muškarac, premda ju je znao izbezumiti svaki put, nije znao da ima dijete. Stignu li
do petnaestog spoja, reći će mu, ali nije bilo vjerojatno da će stići tako daleko. Sviđao
joj se, ali nije bio "onaj pravi". Nije čak bio ni za vezu na dulje staze pa nije htjela

-25-

Pompea

uznemirivati Tegan i upoznati je s muškarcem koji će naposljetku otići. Del se veoma
zaštitnički postavljala prema Tegan. Život njezine kćeri morao je imati što je manje
moguće smetnji, a onaj tko bi se tome našao na putu, doslovce bi se igrao sa životom.
Prije bi ostala sama cijeli život, nego upoznala Tegan s nekim tko se neće zadržati dulje
vrijeme u njihovim životima. A zaključila je, čim nekome kaže da ima kćer, osjećat će
se obvezanim da je upozna.
"Nate ima tu neku foru s ustima", otkrila sam. "Krene polako lickajući unutarnji dio
bedara, a onda ima tu neku foru s ustima... To je..." nasmijala sam se i uzdahnula.
"Nevjerojatno." Rijetko kad sam dijelila intimne pojedinosti našeg seksualnog života,
čak i s Del, ali kako već dugo nisam popila dvije boce vina, u tom sam joj trenutku
mogla ispričati bilo što. "Trnci mi prolaze niz kralježnicu kad samo pričam o tome."
"Mmm, znam", potvrdila je Del. A zatim se smrznula. Smrz nula se iste sekunde kad su
te dvije riječi izašle iz njezinih usta.
Srce mi je stalo usred otkucaja, a dah zastao u grudima. Činilo se da vrijeme stoji.
Deline oči prešle su na moj dio sobe, dva plava čelična diska u koja je sada bio urezan
strah. Izdahnula sam, ali mišići mi se nisu opustili. Duboko sam udahnula. Ne, varam se,
rekla sam samoj sebi. Zacijelo se varam. Ali čula sam je. Čula sam kako je izgovorila to
"znam". Izgovorila ga je kao da je to učinila. Zbilja je znala. Učinila je to. S Nateom. Učinila je to
s Nateom. Njegov je jezik lizao unutrašnjost njezinih bedara. Njegove su usne...
Sjela sam, spustila noge na pod da povratim ravnotežu, a zatim ponovno izdahnula.
Dugo i otegnuto. Udahnula. Duboko i polako. "Kada?" upitala sam silom tiskajući riječ
iz usta.
Del nije odgovorila i načas sam pomislila da će poreći i pokušati se iščupati. Umjesto
toga, sklopila je oči na trenutak, teško progutala i onda me pogledala. "Davno",
prošaptala je očiju prikovanih za moje. "Davno. Jako davno."
Dah mi je ponovno zastao u grudima i udahnula sam pokušavajući ga pokrenuti, ali
tijelo mi je bilo nepokretno. Smrznuto. Ništa nije ulazilo, ništa nije izlazilo, previše je
boljelo. "Koliko dugo?" "Jednom. Samo taj jedan put."
Suze su me bole iza očiju, a čeljusni se mišići stegnuli. Nije mi se plakalo, ali vlaga u
mojim očima, bol u mojoj čeljusti govorili su da ću zaplakati iz sveg glasa.
Del je sjela, provukla svoje vitke prste kroz kosu i dlanovima protrljala vlažne oči.
"Samo taj jedan put", ponovila je.
Jednom. Samo taj jedan put. Te riječi nisu imale nikakvog značenja. Je li jednom bolje
od dvaput? Od pedeset puta? Obavili su to. Je li to bilo manje loše jer se dogodilo

-26-

Pompea

jedanput? Trepnula sam, ali vid mi je i dalje bio zamućen suzama.
Zašto? šutke sam je upitala.
Del je sjedila na sofi pogrbljena prema naprijed. U raskopčanim vojnim hlačama, lakata
naslonjenih na koljena, s rukama u kosi, piljila je u laminat na podu.
Zašto? ponovila sam u sebi.
Nastavila je piljiti u lažni drveni pod očito ne čuvši moja telepatska pitanja. Izgubljena
u vlastitim mislima i vlastitom svijetu. Svijetu u kojem je priznala. I dalje je piljila u
pod. A onda je podigavši oči pogledala Teganinu sliku iznad televizora i zatim ponovno
pogled vratila na pod.
Bio je to nagon, sitnica koja je sve odala. "Ne", teško sam izgovorila više sebi nego
njoj. Pokušavala sam se uvjeriti da sam smiješna, da mi je srce preskočilo nekoliko
otkucaja ni za što.
Delina glava munjevito se okrenula prema meni čuvši moj uzdah. Oči su mi letjele s
Del na fotografiju pa opet na Del. Pogledi su nam se sreli i lice joj je problijedjelo.
Odmahnula sam glavom pokušavajući odbaciti tu misao, pokušavajući izbaciti samu
pomisao na takvo što.
Oči su mi poletjele natrag na sliku. S nasmiješene fotografije, Teganin je nos sve
otkrivao. Tegan je bila Nateovo dijete.
Sve je sjelo na mjesto, kao zadnji dio slagalice. Dijelovi su sve vrijeme bili tu, naravno.
Samo ih ja nisam vidjela. Nisam vidjela cijelu sliku do trenutka kad se sve spojilo. Sad
sam znala zašto je Tegan izgledala tako poznato. Ne zato što je bila ista mama, što je i
bila gotovo po svemu, nego zato što je imala isti prćasti nos kao njezin otac, isti oblik
njegovih krupnih očiju i cinično iskrivljenu usnicu. Ta su mi obilježja cijelo vrijeme
bila pred očima, ali moj ih um nije povezao.
Pitala sam Del tko je otac kad je saznala da je trudna. Kroz suze mi je rekla da se
dogodilo slučajno, da on nije odavde i da je oženjen muškarac kojeg je upoznala preko
posla.
"Gad", siknula sam.
"Nije", odgovorila je. "Nije to planirao. Nisam ni ja, bilo je slučajno. Nitko nije kriv."
Svaki razgovor koji smo vodile o ocu njezina djeteta projurio mi je kroz glavu. Svaki
put kad je rekla da nije kadar voljeti nju, a kamoli dijete. Ponavljala je da je to
pogreška, doduše najbolja stvar koja joj se ikad dogodila, ali ipak pogreška. Svi ti sati i
sati izjavlji vanja da joj ne treba otac samo da joj zabrlja život. I da sam ja tu kao
zamjenski otac. Ja koja sam išla na trudnički tečaj, koja sam bila u rađaonici osupnuta

-27-

Pompea

onime što sam vidjela, koja sam pomagala koliko god sam mogla cijelo je vrijeme
ohrabrujući da kaže tatici jer je to moralno i ispravno, jer čak i ako ona ne želi da on
zna, on ima pravo znati. Morao je zaraditi naziv gada odbacujući nju i dijete. A često
sam govorila da bi i Tegan možda htjela znati. "A što ćeš njoj reći? Da nisi htjela da on
zna pa da zato nema tatu?"
Odgovorila je: "Brinut ću o tome kad za to dođe vrijeme."
Sad je došlo vrijeme.
Bila sam glupača bez premca. Nenadmašiva glupača koja joj je neprestano solila pamet
nagovarajući je da ljubavi mog života kaže da ju je napumpao.
Skočila sam sa sofe, no kad sam se našla na nogama umalo sam se presavila napola od
snažne boli u želucu. Još uvijek sam bila bez daha od šoka. Lice mi se zgrčilo kad me
cjelokupna situacija udarila punom snagom.
Nate je imao dijete. Napravio je dijete mojoj najboljoj prijateljici.
Počela sam skupljati svoje stvari: vlažni grudnjak koji sam skinula, remen koji sam
odbacila jer me kopča bola u trbuh, notese koje sam izvadila da joj pokažem plan
sjedenja, raspored stolova, bojice. Petljajući sam ih tražila naokolo, trpajući ih u torbu,
provlačeći ruku kroz svoju crnu kosu ne bih li je uredila. Spazila sam čarape bačene na
pod pored druge sofe, ali nisam namjeravala ni blizu nje pa sam u tenisice ugurala bosa
stopala.
Drhtavim sam rukama navukla vlažnu majicu bez rukava preko njezine bijele majice.
Zatim sam se sjetila da je njezina. Moje lažljive prijateljice koja me prevarila. Strgnula
sam majicu bez rukava, svukla njezinu majicu i bacila je na pod pa navukla svoju
vlažnu preko golih grudi.
"Kam, razgovarajmo", preklinjala me. "Molim te, Kam, razgovarajmo."
Bila je to malodušna molba, a ja nisam tip za razgovor kad sam izvan sebe. Više sam
tip "ignoriraj i nadaj se da će proći". Uostalom, o čemu se tu imalo razgovarati? O tome
koliko je moj zaručnik dobar u krevetu? Koju bi mu ocjenu dale od jedan do deset? Zna
li on da je Tegan njegova i namjerava li se još uvijek oženiti sa mnom? Učinio je
nezamislivu stvar, a za dva mjeseca namjerava reći "uzimam". Za osam tjedana OSAM
TJEDANA namjeravao je ustati pred svima koje znamo i izjaviti da me voli i da
ostavlja sve druge. Ali neće, zar ne? Nije prije pa zašto bi u budućnosti?
"On ne zna za Tegan", rekla je Del. Glas joj je bio snažan, čist i odlučan. Nije se
poigravala. Kad se radilo o Tegan, nije se zezala ni s čim. Pogotovo ne s ovim. "Ne
želim da zna", nastavila je. "Ne želim da joj poremeti život. Sto god učinila, nemoj

-28-

Pompea

uništiti Teganin život. Ona nije kriva."
Da sam je bar mogla nazvati imenima. Pljusnuti je, vući je za kosu. Najbolje što sam
mogla učiniti, bilo je izaći.
Izaći i nikada se više ne vratiti.

-29-

Pompea

PETO POGLAVLJE

Došla sam vidjeti Tigu", rekla sam ženi koja je otvorila vrata peterosobne samostojeće
kuće udaljene petnaest minuta vožnje taksijem od centra Guildforda.
Prazno me pogledala, a onda sam se sjetila da sam jedina osoba na svijetu koja Tegan
zove "Tiga". "Hoću reći, došla sam vidjeti Tegan."
U Murielinim očima zaiskrila je trunka prepoznavanja. Muriel je bila Delina pomajka.
Mršava, krhka žena koja je izgledala kao da bi je jedan udarac previše mogao
prepoloviti napola. Njezina kosa puna sijedih vlasi bila je uvijena velikim uvijačima i
toliko nalakirana da je bila na granici pucanja. Kad sam je prvi put upoznala, bila je
uniformirano odjevena. Na sebi je imala suknju od nekakvog tvida, džemper usklađen s
vestom na kopćanje i bisernu ogrlicu. Ni ovaj put nije razočarala. Čak i po ovoj vrućini,
usred ljeta, na sebi je imala zeleni džemper i vestu, smeđu suknju od tvida, a oko
naboranog vrata sjedili su mliječnobijeli biseri. Doimala se tako uglednom, normalnom,
čak poslušnom. Međutim, žilama te žene teklo je čisto zlo.
Del mi je pokazala za što je ta žena sposobna. Vidjela sam sre brnaste ožiljke na
Delinim bedrima na kojima je njezina pomajka gasila cigarete. Mali prst na lijevoj ruci
koji nije pravilno zarastao nakon što ga je ta žena izvukla iz zgloba. Ožiljak uz rub kose
na čelu gdje ju je Muriel pogodila čašom.
"Ja sam Kamryn. Teganina kuma", rekla sam jednoličnim glasom da sakrijem mržnju.
"Prijateljica LucindeJayne?" Del je odbacila to ime čim je došla na studij zamijenivši
ga svojim srednjim imenom, Adele. Kad smo diplomirale, promijenila je prezime u
Brannon, što je bilo majčino djevojačko prezime. Za ljude koje je upoznala poslije
studija bila je Adele Brannon. Napravile smo veliko slavlje kad je konačno službeno
promijenila ime. Njezin ju je otac i dalje zvao LucindaJayne, a ona ga ni u snu ne bi
ispravila.
U Murielinim se očima pojavilo još prepoznavanja, premda joj je dosad već trebalo biti
posve jasno tko sam jer sam bila jedina Delina prijateljica koju je upoznala tijekom
godina. Del baš i nije jurila natrag u okrilje svoje obitelji svakom prilikom koja bi joj se
ukazala, pa je sa sobom kući dovela samo jednu osobu mene.
"Da, sjećam se tko si." Po glasu joj se dalo zaključiti da je pila. S kim se danas družila?
Šerijem, vinom ili džin-tonikom? To su joj bili najbolji prijatelji, njezini stalni pratitelji,
još prije toliko godina kad smo se upoznale. Očito se ništa nije promijenilo.
"Onda, mogu li vidjeti Tegan?" upitala sam kad je postalo jasno da neće reći ništa

-30-

Pompea

drugo.
"Trenutno nije dostupna", odgovorila je.
"Vani je?" "Ne. Ne prima posjete."
"Petogodišnjakinja ne prima posjete?" uzvratila sam jednako uzrujana koliko i u
nevjerici. "Nekako je ne mogu zamisliti da govori: >Ako itko nazove, recite da sam
nedostupna<."
Muriel je zavrnula nosom kao da sam nešto smrdljivo i odvratno u što je zagazila.
"Mala gospođica je u kazni", rekla je prezirno, "premda se to tebe ne tiče."
"I te kako me se tiče." Svaka moja riječ bila je pomno odmjerena kako ne bih počela
galamiti. "Ja sam njezina kuma. Pozvana sam da pazim na nju ako se što dogodi
njezinoj majci."
"Morat ćeš svratiti drugi put jer je, kao što sam objasnila, kažnjena."
žena je krenula zatvoriti vrata, a sav onaj bijes, mržnja i ljutnja koji su kuhali u meni
provalili su kroz površinski sloj spokoja van na površinu. Nasrnula sam naprijed, svaki
mišić moga tijela napet dok sam, udarivši dlanom o njih, držala plava vrata otvorenima.
"Kažnjena za što?" rekla sam.
Neznatno se lecnuvši mojim prodiranjem naprijed, Muriel odvrati pogled.
"Kažnjena za što?" upitala sam osorna glasa.
Muriel nije rekla ništa.
"Voljela bih je vidjeti."
"Zabranjeno joj je ikoga vidjeti."
"Ne odlazim dok je ne vidim."
Stišala je glas. "Ne mogu te pustiti unutra. Ne znaš što će mi Ronald učiniti ako
dopustim da je vidiš."
"Očito ne znaš što ću ti učiniti ako mi ne dopustiš", rekla sam prijetećim i zastrašujućim
glasom koji je čak i mene uplašio. Bila sam sigurna da sam čula tu rečenicu u nekom
filmu, ali izletjela je iz mojih usta prije nego što sam se uspjela zaustaviti.
Murieline krvave oči otrovno su se stisnule, ali iz njih je i dalje zračio strah. Znala sam
za što je sposobna, ali samo kad su u pitanju bespomoćna djeca, no ona nije imala
pojma za što sam ja sposobna. Da budem iskrena, nisam niti ja. U svoje trideset dvije
godine, nikad nikoga u bijesu nisam udarila, ali to nije značilo da neću budem li morala.
Murielin pogled je postao još otrovniji, a izraz mog lica još tvrdokorniji. Doista nije
imala pojma koliko sam bijesna.
Proputovavši tristo kilometara u jednom danu, vidjevši prijateljicu na rubu smrti,

-31-

Pompea

vrativši se na ovo mjesto gdje je Del toliko propatila... Sve je to oblikovalo moje
raspoloženje.
Odstupivši i pustivši vrata, Murielino se tijelo opustilo. Okrenula se i uputila uz veliko
stubište mumljajući dovoljno glasno: "Kao da je uopće želimo ovdje."
Ispustila sam dubok, tih izdah olakšanja. Što da me zbilja natjerala da se sukobim s njom?
Najbolje da ne razmišljam o tome.
Kuća se nije mnogo promijenila otkad sam prije osam godina zadnji put bila ovdje. Del
i ja došle smo u kratak posjet po ostatak njezine odjeće i knjige koje je tu ostavila, što je
bio samo izgovor. Godinama je živjela bez tih stvari, zašto ih je baš sad tako očajnički
trebala? Nagađala sam da se Del vratila ne bi li se pomirila s ocem, ne bi li ga pokušala
pridobiti još jedan, zadnji put. Bio je iznimno pristojan jer je došla s gošćom, ali i
pretjerano hladan. Bila je to jedna od najhladnijih stvari koju sam ikad vidjela (čim sam
ostala sama, nazvala sam roditelje da nakratko pročavrljamo). Kad smo ušle natrag u
taksi, Del mi nije morala reći da se više nikad ne namjerava tamo vratiti. Znala sam to.
Učinila je sve što je mogla da se ponovno poveže sa svojom obitelji i sada ju je morala
ostaviti.
Kuća se nije promijenila od tog dana: podovi od zida do zida prekriveni istim
tepisonima krem boje, zidovi obojeni istom nježno ružičastom bojom magnolije, iste
depresivne slike seoskih motiva na zidovima. Jedino što je bilo drugačije bio je ugođaj.
Stagnirao je. Postao je oronuo, jalov, beživotan.
Muriel se zaustavila ispred bijelih drvenih vrata. U bravi je stajao ključ za kojim je
posegnula. Njezina ruka prekrivena staračkim pjegama zastala je na ključu prije nego
što ga je okrenula. Zaključali su Tegan? ZAKLJUČALI SU JE U SOBU? Pa dobro, gdje su
mislili da će dijete koje nije dovoljno visoko da dosegne kvaku otići ako izađe iz sobe?
Teganina soba bila je dvaput veća od moga dnevnog boravka. Zidovi su i tu bili boje
magnolije, ali tepison je bio kraljevskoplave boje. Dva su zida prekrivale bijele police,
a na svakoj su polici sjedile lutke, kocke, plišane igračke, medvjedići i knjige. Nijedna
od tih stvari nije izgledala kao da ju je netko pipnuo, a kamoli se njome igrao. To su bili
ukrasi, uspomene, savršene, zabranjene za diranje, uspomene na ono što se zvalo
djetinjstvo. Uredno pospremljen krevet stajao je uz veliki prozor koji je gledao na veliki
prostrani vrt.
Unatoč šarenim dječjim stvarima, soba je bila hladna i nije odavala osjećaj ugode. U
sredini sobe nalazio se crveni plastični stolić i žuti plastični stolac, a za stolom je sjedila
Tegan.

-32-

Pompea

Čak sam i iz daljine mogla vidjeti da ništa nije u redu. Sjedila je nepomično na svojem
stolcu, maleno tjelešce ukočeno od straha.
Blijedoplava kosa visjela joj je oko lica u prljavim, neopranim pramenovima, njezina
ružičasta majica bila je prljava i zgužvana, a oči su joj bile uperene u tanjur s hranom
koji je stajao pred njom.
Od šoka sam osjetila bol ispod solarnog pleksusa. Zadnji put kad sam vidjela Tegan,
gledala me svojim velikim ushićenim očima dok sam joj čitala priču. Bila je dijete koje
ništa nije činilo sjedeći, ležeći ili mirno stojeći. Sve je činila punim plućima. Uvijek je
željela trčati, igrati se, čitati, smijati se ili nekoga zagrliti.
"Tiga", šapnula sam. Krenula sam polako preko sobe prema njoj. "Tiga, to sam ja, teta
Kamryn, sjećaš li me se?" Sagnula sam se prema njoj i gledala je čekajući odgovor.
Prošlo je nekoliko sekundi prije no što je potvrdno kimnula glavom. Kimnula, ali
nastavila gledati naprijed očiju uprtih u tanjur. Tanjur je bio natrpan kuhanim
krumpirom posivjelim od starosti, suhim i smežuranim graškom i isušenim svinjskim
odreskom prekrivenim bijelim slojem plijesni. Vonj trule hrane zapahnuo mi je nosnice
i povukla sam se natrag osjećajući kako mi se diže želudac.
"Sjećaš se tete Kamryn?" rekla sam boreći se s osjećajem mučnine u grlu.
Tegan je ponovno kimnula glavom.
"Odlično. A je Ii ti mama rekla da možeš poći sa mnom i ostati kod mene malo?"
Kimnula je.
"I što misliš o tome?" Podigla je pa spustila ramena. Zatim je slabašan, promukli glasić
rekao: "Ne znam."
Polako sam posegnula da joj zataknem uvojak neoprane kose iza desnog uha kako bih
joj vidjela lice, ali prije nego što sam je uspjela dodirnuti, ustuknula je i skupila se od
straha, a ruke su joj poletjele u zrak kao da se želi zaštititi od napada.
I ja sam ustuknula, a srce mi je pojurilo od straha i grozote. Mislila je da bih je mogla
povrijediti. Ovo maleno, krhko stvorenje mislilo je da bih ga mogla povrijediti. Gledala
sam je i osjetila kako mi se otkucaji ubrzavaju. Zatim sam ugledala njezinu desnu ruku.
Tri crvene pruge pružale su se preko njezina natečenog dlana. Oko desnog zapešća
modrocmoljubičaste masnice koje su izgledale kao veliki otisci prstiju, kao da joj je
netko dlan držao otvorenim dok ga je šibao štapom.
Ti crveni tragovi na njezinoj mladoj koži bili su kap koja je prelila čašu. Pukla sam u
sebi. Ne tako da vičem, bjesnim ili prevrćem namještaj. Bila sam bijesna. Potpuno,
sasvim bijesna. Bijes se slijevao kroza me sve dok nisam postala mirna. Prigušio je sve

-33-

Pompea

druge osjećaje sve dok nisam osjećala ništa. Svaki drugi osjećaj s kojim se moj bijes
obično miješao ogorčenost, patnja, poniženje, bol, šok bili su izbrisani ovom vrstom
bijesa. Tekao je kroz mene obuzdavajući sve ostalo.
Iznenada sam znala što moram učiniti.
Digla sam se, a Tegan se opustila iz grča. Velikim koracima prešla sam preko sobe do
bijelog ormara i bijelog ladičara pored njega. Snažno sam izvukla gornju ladicu i
pogledala unutra. Bila je puna uredno složenih majica. Zgrabila sam punu šaku majica,
a zatim zalupila ladicu, otvorila drugu i zgrabila drugu hrpu odjeće. Izvukla sam treću
ladicu i izvukla potkošulje i gaćice koje su ondje stajale.
"Što to radiš?" viknula je Muriel.
Ignorirala sam je. Ruke su mi bile pune šarene odjeće. Otišla sam do svoje putne torbe,
potegnula zatvarač i natrpala stvari u nju.
"Ne možeš!" Muriel je vikala na mene dok sam otvarala vrata ormara.
"Očito mogu", rekla sam posežući za jaknama i cipelama, "jer upravo to činim."
"Zvat ću policiju", zaprijetila je.
Naglo sam okrenula glavu da je pogledam. "Samo izvoli. Voljela bih čuti zašto Tegan
nije okupana već danima, zašto sjedi ispred hrane u stanju raspadanja i odakle joj
tragovi na dlanu. Zapravo, čekaj, ja ću ih nazvati." Bacila sam Teganinu odjeću u
pravcu svoje putne torbe, posegnula u džep i izvukla mobilni telefon. "Koji je ono broj?
Aha, devet, devet, devet." Pritisnula sam tipke na mobitelu. "Hoćeš li ti stisnuti
>poziv< ili ja?"
"Vodi je, bit će nam drago da ode", ispljunula je Muriel prije nego se okrenula na
petama i izjurila iz sobe glasno zalupivši vratima.
Kad su se vrata iza nje zatvorila, pričekala sam sekundu da vidim hoće li ih zaključati
što bi značilo da ću morati nazvati policiju da nas izvuče odavde, ali nije, samo ih je
zatvorila. Okrenula sam se prema Tegan. Njezino suzama umrljano lice, njezin prćasti
nos i napućene usne bili su okrenuti prema meni. Njezine kraljevskoplave oči opisane
crvenilom gledale su me kao da sam poludjela.
Prišla sam joj i sagnula se. Nisam prišla preblizu jer sam se bojala da je opet ne
uplašim. "Imaš Ii omiljenu igračku?" upitala sam je.
Sumnjičavo je kimnula glavom.
"Dobro, uzmi nju i sve drugo što voliš i donesi meni."
Oči su joj se raširile od straha.
"Ti i ja odlazimo", objasnila sam joj. "Ideš s tetom Kamryn i bit ćeš sa mnom."

-34-

Pompea

Premda očigledno u iskušenju da ode odande, Tegan nije bila ničija budala i nastavila
me sumnjičavo gledati. Nismo imale vremena za to. Muriel je možda već telefonirala
svom suprugu. Možda se već nalazio na putu kući. Ovo je njegova kuća, njegovo tlo na
kojem ima prednost. A i nisam bila sigurna da neću postati nasilna.
"Hajde, Tiga, uzmi svoje stvari i idemo vidjeti tvoju mamu."
"Mamu?" Blijedo lice joj se ozarilo. "Mamu?"
"Da, mamu."
Stolac nije načinio ni zvuka kad ga je gurnula unatrag na gustom tepihu i ustala. Otišla
je do svoga kreveta, spustila se na pod i ispod njega izvukla šarenu torbu. Široko sam
joj se osmjehnula, a ona mi je uzvratila osmijehom. Ovo dijete i ja napokon smo bili na
istoj valnoj duljini.
Vrijeme je prolazilo, ne znam koliko, ali kada je prošlo, stajala sam na uglu ulice u
gradu koji nisam dobro poznavala, s djetetom u rukama i pola tuceta vreća pod nogama
uključujući moju torbu, njezinu torbu i četiri velike vreće s ručkama. Nisam imala
pojma kamo ću, kamo ćemo. Nisam znala telefonski broj taksi službe, nisam znala gdje
je najbliže autobusno stajalište.
"Znaš li što je danas?" upitala sam Tegan.
Pogledala me u oči kao da je ne bi moglo iznenaditi ništa što ću reći pa je niječno
odmahnula glavom.
"Danas je moj rođendan." I bio je. Premda se jutro činilo milijunima godina daleko, još
uvijek mi je bio rođendan.
Kimnula je glavom i uspjela složiti mali, zbunjeni osmijeh. "Sretan rođendan",
prošaptala je, a zatim spustila svoju umornu glavu na moje rame.
"Hvala", uzvratila sam.
To je bio ujedno i dan kad ću biti privedena zbog otmice.

-35-

Pompea

ŠESTO POGLAVLJE

Mutna svjetlost boje prljave vode u kojoj se netko dvaput okupao mukom se probijala
kroz otvore bež zavjesa pokušavajući osvijetliti moju hotelsku sobu.
Kava koju sam držala u rukama ohladila se u ledeni crni mulj, tijelo mi se ukočilo od
nekoliko sati sjedanja u istom položaju, a oči boljele dok sam piljila u svijet koji se vani
budio. Mogla sam čuti ptice kako se ugađaju za jutarnji pjev, autobuse kako buče niz
ulice, automobile kako jure, te tu i tamo policijsku sirenu. Prije nekoliko sati prestala
sam misliti kako te policijske sirene dolaze po mene, međutim misli su mi i dalje jurile
sto na sat kao i većinu noći...
Prije osam sati u sobu me pustio nosač koji je donio naše torbe, spustio ih na vratima,
gurnuo karticu u otvor da uključi struju u sobi, upalio samo bočnu rasvjetu kako ne bi
probudio usnulo dijete u mojim rukama, a zatim tiho zatvorio vrata za sobom. Prijavila
sam nas u hotel iz kojeg se do bolnice Sv. Jude moglo doći pješice. Soba je bila
oskudna i malena, ali imala je dupli krevet, ležaj za Tegan i televizor sve što smo
trebale.
Kad su se vrata iza nas zatvorila, otišla sam do ležaja. Tegan je bila poput nakovnja u
mojim rukama. Bicepsi, laktovi i podlaktice ukočili su mi se od boli jer sam je satima
držala. Onog trena kad smo ušle u taksi koji će nas dovesti u centar Londona, Tegan mi
se popela u krilo, omotala ruke koliko god su išle oko moga tijela, naslonila lice na
moje grudi i zaspala. Cijelu šezdesetominutnu vožnju do grada suzdržavala sam se da
ne dišem preduboko i da se ne premještam kako je ne bih probudila, premda je, moram
reći, prilično dobro glumila da je duboko uronjena u zemlju snova. Nije se uskomešala
dok sam se migoljila i izvijala izlazeći iz taksija, dok sam razgovarala s recepcionarom i
ispunjavala prijavu, ni dok smo se dizalom penjali do naše sobe. Bilo je vjerojatno da će
spavati cijelu noć.
Nježno sam je spustila na dječji krevet pa gotovo umrla od straha kad su joj se oči
najednom otvorile. Mom pulsu, koji je jurio kao da me zaskočila iza vrata, trebalo je
nekoliko trenutaka da uspori.
Ležeći na tom krevetiću prljave plave kose raširene oko nje, Tegan nije odvajala oči od
mene. Bila je prestravljena. Sasvim budna i prestravljena.
Dobro došla u klub, dušo, pomislila sam. I ja sam bila prestravljena. Tek sam postajala
svjesna posljedica. Učinila sam nešto veliko i glupo, i bila sam skamenjena od straha

-36-

Pompea

zbog toga.
"Što je?" oprezno sam upitala. Strah da bih mogla briznuti u plač prevagnuo je sve moje
ostale strahove. Nisam imala pojma što učiniti s rasplakanim djetetom, osim možda
viknuti "Prestani!". Sve te godine koje sam provela sa svojim nećakinjama, nećacima i
Tegan, kad bi "mali čovjek" postao cendrav, vratila bih ga natrag osobi koja je bila
odgovorna za njega sigurna u spoznaji da ga ništa što ja mogu učiniti ne može smiriti pa
nisam morala ni pokušavati. Drugim riječima, prebacila bih odgovornost natrag na
osobu koja je odlučila postati roditelj, koja je odlučila nositi se sa suzama, balama i
napadajima bijesa.
Preneraženi izraz Teganina lica nije nestao ni na mikrosekundu dok je zurila u mene.
"Želiš li spavati u velikom krevetu?" upitala sam pogađajući što bi je moglo mučiti,
osim činjenice što ju je iz kuće koju je zadnjih nekoliko mjeseci zvala domom otela
žena koju nije vidjela dvije godine.
Tegan je potvrdno kimnula glavom.
"U redu, ali idemo se prvo okupati, dobro?" Kimnula je glavom.
"I možda nešto pojesti?" Opet je kimnula glavom. "Dobro." To je bio plan. Dobar plan.
S tim se već dalo raditi. Okupaj je, nahrani je, stavi je na spavanje. Sređeno. Ustala
sam, a Tegan se na krevetu podigla u sjedeći položaj. Privukla je koljena prsima,
omotala ruke oko njih i gledala me kako preko sobe odlazim do stola s telefonom i
jelovnikom.
Podigla sam plastificirani jelovnik i pogledom potražila nešto što bi joj se moglo
sviđati. Bilo je jasno da neće razgovarati sa mnom pa nije bilo svrhe da ju pitam.
Hamburger i prženi krumpirići činili su se najlakšim izborom.
Nije se ni pomakla dok sam, stvarajući ugođaj doma, upalila televizor, prebacivala
kanale ne bih li pronašla nešto prihvatljivo i upalila još nekoliko svjetala. Pregledala
sam vrećice, pronašla njezinu plavu kariranu pidžamu, čiste gaćice i bijelu potkošulju.
Položila sam ih na veliki krevet i otišla u kupaonicu.
Kupaonica je bila funkcionalna, s vjerojatno najmanjom ručicom tuša na svijetu koja je
visjela nad kadom, ali bila je čista i bez plijesni što je bilo pravo čudo uzimajući u obzir
da nije imala prozor nego samo ventilator u kutu. Povukla sam bijelu zavjesu za
tuširanje ustranu pa sjela na rub kade da je začepim i pustim vodu. Kad je kada bila
napola puna, poškropila sam vodu pjenušavom kupkom i uzburkala vodu pokušavajući
stvoriti pjenu. Nije bilo dojmljivo koliko bih voljela, ali nije bilo ni depresivno kao
bijela hotelska kada napunjena samo običnom vodom.

-37-

Pompea

Vratila sam se Tegan i kleknula ispred nje. "Hoćemo li te svući?" nježno sam upitala.
Oklijevala je, vjerojatno nesigurna bi li trebala. Potom, mireći se, odmota svoje tijelo,
sklizne s kreveta i stane pred mene, mirna i pasivna. Svukla sam joj jaknu, a zatim
nježno povukla prljavu ružičastu majicu preko glave. Morala sam samu sebe zaustaviti
da ne ustuknem od groze. Bila je mršava kao slamčica. Tjednima nije pristojno
hranjena. Ruke su joj bile poput krhkih prutića koji su visjeli s mršavih joj ramena,
rebra pod kožom upadljivo izbočena, a trbuh ulegnut.
Ne samo njezino tijelo. Njezina koža... Suze su mi navrle na oči, a čeljust zadrhtala.
Njezina koža, njezina divna koža bila je prekrivena mrljama i išarana prljavštinom,
modricama i tragovima udaraca. Svaka modrica izgledala je kao posljedica pljuske,
udarca ili grubog stiska. Svaki trag dug i ravan kao načinjen remenom.
Duša me je boljela a srce snažno bubnjalo u ušima. Kako su to mogli činiti? Kako itko
može to činiti? Nisam znala da se takve stvari događaju. Hoću reći, znala sam da
postoje i znala sam da je to strašno. Ali nisu bile stvarne jer ih nikad nisam vidjela. Kao
kad čuješ da je sunce užareno. Znaš da je užareno, naravno da jest, sunce je užarena
plinovita kugla, pa ipak, ne znam i ne vjerujem koliko sve dok ne gurnem ruku u njega.
Isto je bilo i s ovime. Sve sam čula od Del, vidjela sam njezine ožiljke, ali nisam mogla
znati, nisam mogla vjerovati sve do ovog trenutka. Krupne suze navrle su mi na oči.

Prestani, zapovjedila sam si. Nemoj da pomisli kako ti se gadi, nije ona kriva.
Treptanjem sam otjerala suze i duboko udahnula kroz nos. Neću se raspasti pred njom.
Ne bi bilo pravedno.
Svukla sam je do kraja boreći se sa svakim novim naletom suza koje su mi navirale na
oči sa svakim odjevnim predmetom koji sam ga skinula s nje. Cijela je bila prekrivena
prljavštinom, modricama i tragovima udaraca. Kad sam joj skinula zadnji komad
odjeće, omotala sam je velikim bijelim ručnikom i odvela u kupaonicu. Zaustavila sam
se, spustila na koljena i zagrlila je. "Sve će biti u redu, dušo", rekla sam joj. "Ja ću se
brinuti za tebe, dobro? Ja ću se brinuti za tebe." Morala sam joj jasno reći da će biti
dobro, da se to više neće ponoviti, da je sada sigurna. Nije reagirala dok sam zagrljajem
pokušala otjerati njezinu bol. Način na koji je mirno i nijemo stajala u mom zagrljaju
natjerao me da privučem njezino sićušno tjelešce još bliže k sebi.
Dok sam je kupala, u sjećanje mi je stalno dolazio prizor zadnjeg kupanja. Kad me
namočila do kože, pa sam morala posuditi
Delinu majicu. Samo me podsjetilo na to jer ovaj je put bilo toliko drugačije. Nije bilo

-38-

Pompea

bučnog pljuskanja, hihotanja zbog oblika koje su pravili mjehurići i pokušaja da mi
smoči odjeću. Sjedila je mirno i dopustila mi da joj operem njezinu kožu punu modrica.
Kamo sreće da mi je dala i najmanji znak da je sa mnom u sobi, no pogled joj je ostao
usmjeren u jednu točku na zidu obloženom pločicama, a njezino se tijelo nije opiralo
nijednom potezu rukavice za kupanje.
Plava joj se kosa kad sam je osušila spuštala u ravnim zlatnim valovima do ramena i
bila je prokleto slatka u toj plavoj kariranoj pidžami. Slatka, ali tiha. Obje nas je trgnulo
kucanje na vratima. Pogledale smo jedna drugu pa zatim vrata. Nakon nekoliko napetih
sekundi shvatila sam da nam vjerojatno donose hranu.
Ako sam i osjećala nekakvu naznaku gladi u želucu, nestala je kad sam vidjela
Teganino tijelo. Ali kad je konobar spustio poslužavnik na veliki stol, Teganine su se
oči ozarile kao da godinama nije vidjela pravu hranu.
Odnijela sam joj hamburger, krumpiriće i sok od crnog ribiza pa, s obzirom na to da je
prihvatila tanjur i tetrapak sa sokom, sjela nasuprot nje na veliki krevet. Nekoliko
sekundi nije se primicala hrani, a onda je nesigurno pružila ruku, uzela hamburger i
prinijela ga ustima. Prije nego što ga je zagrizla, pogledala me nijemo provjeravajući
smije li jesti.
Složila sam svoj najvedriji osmijeh i potvrdno kimnula glavom. Slobodno jedi, nijemo
sam odgovorila. Odgrizla je komadić hamburgera i gledala me dok je žvakala. Još me
jednom pogledala prije nego je odgrizla drugi zalogaj. Složila sam ohrabrujući osmijeh
na licu i držala ga ondje cijelo vrijeme dok je jela. "Ne moraš sve pojesti", više puta
sam ponovila. "Ako ne želiš pojesti do kraja, ne moraš."
Ali željela je. Pojela je sve sa tanjura i iskapila sok do zadnje kapi, a zatim se naslonila
gledajući me svojim velikim uplašenim očima. Nesigurna što sljedeće učiniti, Tegan se
ravnala prema meni bio je to slučaj gdje jedan posve izgubljeni čovjek vodi drugog
posve izgubljenog čovjeka. Ni ja nisam znala što sljedeće učiniti.
Budući da sam ja bila odrasla osoba, morala sam se pretvarati da znam što radim.
"Jesi li umorna?" upitala sam.
Kimnula je glavom. Dobro, držala se plana: kupanje, večera, krevet.
"Dobro, lezi."
Kutovi usana spustili su joj se nadolje, a čeljust zadrhtala dok su joj se oči punile
suzama. Ne, ne, nemoj plakati! Sve mogu podnijeti osim plača. Na licu joj se jasno vidio
umor. Crte lica su joj se objesile od iscrpljenosti, a pokreti bili spori kao u neispavana
čovjeka. Pa zašto onda nije htjela leći i spavati?

-39-

Pompea

" Što je, Tiga?" upitala sam.
"Bit će me strah samu", prošaptala je, a zatim se šćućurila kao da očekuje da ću
pobjesnjeti zbog toga.
"Hoćeš li da legnem s tobom?" nježno sam upitala.
Opustila se iz grča, ali svejedno oprezno potvrdno kimnula glavom. Njezino
iznenađenje što nisam počela vikati bilo je gotovo opipljivo.
"Dobro, ti lezi, a ja ću izuti cipele."
Tegan se ugnijezdila ispod pokrivača, provjerila ležim li okrenuta licem prema njoj,
sklopila oči i zaspala. Samo tako. Samo se isključila. Poput svjetla. Čekala sam dok se
nisam uvjerila da duboko spava prije nego što sam se nečujno iskrala iz kreveta i sjela u
naslonjač gledajući kroz prozor.

Gnijezdila sam se u naslonjaču, izvijala leđa pokušavajući ih opustiti slijepo gledajući u
prozor.
Kako sam se našla u ovome? Posvojenje je bila ozbiljna stvar.
Napustila sam Adelinu bolničku postelju odlučna da ću samo razmisliti o tome. Ali
nisam razmislila. Nije se činilo kao nešto o čemu moram razmisliti odmah pa sam to
spremila negdje u glavi za neki drugi put. Samo, taj "drugi put" stigao je mnogo brže
nego što sam mislila. Prije manje od dvadeset četiri sata moja najvažnija odluka bila je
koji će mi grudnjak najviše isticati dekolte u zlatnoj
šljokičastoj haljini. Moja zlatna šljokičasta haljina. To je sada bilo samo daleko
sjećanje. Jesam li to doista bila ja? Jesam li to doista bila ja koja sam planirala posipati
dekolte zlatnim prahom? Jer ako jesam, kako je onda moguće da ta ista osoba sada sjedi
u hotelskom naslonjaču i razmišlja o posvojenju djeteta?
Ja i dijete.
Kamryn i dijete.
To se nikada nije trebalo dogoditi.
Djeca mi nikada nisu bila u planu. Nisu bila na popisu stvari koje želim učiniti.
Ljubaznošću moja dva brata i sestre, u mojem je životu bila hrpa djece, ukupno njih
osam. I premda sam ih sve do jednog voljela svim srcem, to nije bilo dovoljno da me
potakne na roditeljstvo. Ono što je pojačavalo moj užitak s djecom bio je vremenski
čimbenik, spoznaja da sam s njima određeno vrijeme. Sve iznad dvadeset četiri sata
meni je bilo previše.
Treba biti spreman odreći se svega zbog djece. Svega. Vremena, prostora, Ijubavi. Ja

-40-

Pompea

nisam bila toliko nesebična i nisam se htjela pretvarati da želim djecu samo zato da bih
se doimala "normalnom".
Kad sam bila mlada, većina ljudi mislila je da nedostatak mog zanimanja za djecu
počiva u tome što nisam upoznala pravog muškarca. Pravi će muškarac, teoretizirali su,
kao nekim čudom u meni probuditi želju za rađanjem. Kad smo Nare i ja počeli
razgovarati o braku, svi su mislili, uključujući i Del, da ću promijeniti mišljenje. Ta vrla
stvar po imenu "majčinski instinkt" najednom će proraditi
i počet ću gugutati djeci u kolicima, gubiti razum pred slatkom odjećicom na dječjim
odjelima i planirati koja će soba u stanu postati dječja. Jer je Nate, moj budući suprug,
trebao biti nadahnuće zbog kojeg ću poželjeti da moja jajašca budu oplođena.
Ljudi su me neprestano ispitivali kad ćemo imati djece, a ja bih uzvraćala; "Hmm,
nikad." Reakcija je uvijek bila ili iznenađenje, ili sućut, a zatim neka verzija pitanja
"Jesi li sigurna da se želiš udati za Natea kad ne želi imati djece?" Zapitala sam se
doživljava li me itko kao osobu, a ne samo stroj za proizvodnju djece. Obično bih ih
obavijestila: "Nate i ja ne želimo imati djece. To je jedna od
temeljnih stvari oko kojih se slažemo. Nećemo glasati za konzervativce, nećemo
kupovati albume Oasisa i nećemo imati djece."
Nećemo imati djece.
Spustila sam šalicu s kavom na pod do naslonjača i podigla se. Oprezno, kako ne bih
pomaknula madrac, uvukla sam se u krevet. Legla sam licem prema Tegan
proučavajući obrise njezina lica, vidjevši u njima Natea. Preko lica mi se razvukao
osmijeh sjetivši se koliko sam to puta činila Nateu svih tih godina kad smo bili zajedno:
ležala budna usred noći gledajući ga kako spava, odolijevajući porivu da mu prijeđem
prstom preko nosa, poljubim mu vjeđe ili šapnem u uho "volim te". S Nateom mi je bilo
gotovo nemoguće sakriti privrženost koju sam osjećala prema njemu, pogotovo kad je
spavao i kad je bilo malo vjerojatno da će vidjeti koliko sam slaba na njega.

Otkazivanje vjenčanja od svih je ljudi najviše pogodilo moje roditelje.
Nisu mogli vjerovati da je dva mjeseca prije njihova velikog dana sve otkazano. Nisam
se zavaravala po tom pitanju, to je doista bio njihov veliki dan. Čekali su ga većinu svog
života. Mislila sam da će se baciti Nateu pod noge i klanjati mu se kao idolu kad im je
rekao da ćemo se vjenčati. Napokon netko spreman da preuzme problematičnu
najstariju kćer iz njihovih u svoje ruke. Jedino što sam ja trebala učiniti bilo je ne
pokvariti ništa prije nego što kažem "uzimam" i bit će slobodni. Više neću biti njihova

-41-

Pompea

odgovornost.
Stoga je telefonski poziv koji sam obavila iz hotelske sobe u Leedsu dva dana nakon što
sam saznala što se dogodilo između Natea i Del, poziv koji je glasio: "Nate i ja smo
prekinuli, vjenčanje je otkazano i selim u Leeds", bio dobro primljen. Dobro primljen
utoliko što nisu mogli ispružiti ruke kroz slušalicu i zadaviti me.
Po njihovu mišljenju, otkazivanje vjenčanja bilo je tipično za mene. Nikad ništa nisam
mogla dobro učiniti. Nisam mogla učiniti tu jednu normalnu stvar za njih. Uvijek sam
se bezvezno odijevala, nikad nisam bila lijepa, nikad nisam imala dečke, nikad se nisam
uklapala, a sad je, jedna jedina stvar koja je trebala dokazati da sam normalna, otkazana.
Moja braća i sestra, jedan stariji i dvoje mlađih, svi su uspjeli. Vjenčali su se, smirili i
razmnožili pa zašto onda ne mogu i ja tako? Sto sa mnom nije u redu?
Javili su svim svojim prijateljima. Rođaci iz inozemstva trebali su doletjeti u London.
Odradili su svoj dio priprema. Mama je tražila savršenu vjenčanicu i, eto ga sad, sve je
to bilo uzalud. Sav taj trud bio je nizašto. Premda to nikad zapravo nisu rekli, znala sam
da misle: Što si učinila, Kamryn?
Moja braća i sestra, kao i moji prijatelji, imali su više razumijevanja. Većina je rekla
ako mislim da to nije to, onda bolje da se ne vjenčamo, ali znala sam da svi žele čuti
pravi razlog našeg prekida. Je li me varao? Jesam li ja njega? Je li me udario? Jesam li
se uspa ničila? Je li u zadnjem trenutku otkrio nešto grozno o meni? Svi su mi pružali
podršku, ali znala sam da nikad neću moći biti iskrena prema njima. Nikad neću moći
reći drugom ljudskom biću: "Moj je zaručnik napravio dijete mojoj najboljoj
prijateljici."
To su učinili. Adele i Nate. Nisam bila samo povrijeđena time što su spavali zajedno,
bila sam ponižena, osramoćena i, u konačnici, izolirana. Kad ne možeš biti iskren
prema ljudima, ne možeš biti niti opušten s njima u društvu da ti slučajno nešto ne
izleti. Nisam mogla ostati u Londonu medu prijateljima i sastavnim dijelovima tog
života čak i da sam htjela. Bilo bi preteško iz dana u dan skrivati što se dogodilo.

Tegan se promeškoljila, a ja sam zadržala dah u slučaju da se probudi. Desetak
različitih izraza preletjele je preko njezina lica dok se borila u snu, a zatim je ponovno
čvrsto zaspala.
Del je znala kakvu ogromnu stvar traži od mene kad je zatražila da posvojim Tegan.
Znala je da Tegan više nikad neću moći isto gledati. Slala sam joj božićne i
rođendanske darove, razglednice kad bih odlazila u inozemstvo, kupovala joj

-42-

Pompea

poklončiće i poštom slala u London, ali sve iz daljine. Ni u jednom trenutku nisam je
morala gledati dok sam održavala tu našu vezu. Da sam je morala gledati, to bi me
podsjećalo na ono što su mi dva najdraža čovjeka u mom životu učinila. I podsjetilo bi
me na to koliko sam patila tog dana
kad je sve izašlo na vidjelo. Koliko sam patila svaki dan nakon toga. Nježno sam
maknula zalutali pramen kose s Teganina lica.
Mogu li ja to? Mogli li posvojiti dijete čovjeka za kojeg sam se zamalo udala? U snu
mu je toliko sličila. I budna je podsjećala na njega. Mogla bi izrasti u ljepoticu, mogla
bi svakim danom postajati sve više nalik svome tati. Hoću li to moći podnijeti? Svaki
dan, dan za danom, do kraja svoga života gledati minijaturnog Natea koji će me
podsjećati na to da su moja najbolja prijateljica i moj zaručnik vodili Ijubav.
Ali sve je to bilo mlaćenje prazne slame, zar ne? Sad više nije bilo povratka. Uzela sam
Tegan od njezina djeda u Guildfordu. Morala sam, više ni sekunde nije mogla ostati
ondje, ali ipak sam je uzela. To znači da zamolbi da je posvojim nisam rekla samo "da",
već sam to iz sveg glasa uzviknula.

-43-

Pompea

SEDMO POGLAVLJE

Dok smo bile mlađe, Kamryn i ja smo se često upuštale u seks bez Ijubavi ili bez ikakvih osjećaja.
Naravno, to nije bilo u redu, budući da se žene ne bi trebale tako ponašati i sve to, ali imale smo
svoje razloge.
Moj razlog: umor. Ja, Adele Brannon, bila sam umorna. Umorna od upoznavanja još jednog
novog muškarca, nadanja da je on "Onaj pravi", čekanja da medu nama procvjeta Ijubav, a
potom otkrivanja da nije "Onaj pravi" i da će nas Ijubav zaobići u širokom luku. Zato sam se
odlučila za mnogo privlačniji smjer potjere za požudom na putu prema Ijubavi. Budem li čekala
da pronađem Ijubav kako bih se poševila, pa, nikad se neću poševiti. Kako sam ipak vjerovala u
Ijubav, čekajući da uđe u moj život, usredotočila sam se na ševu s najzgodnijim muškarcima u
Londonu, čisto da mi prođe vrijeme.
Kamryn, s druge strane, nije vjerovala u Ijubav. Muškarci su je zeznuli na sve moguće načine i
odlučila im je vratiti milo za drago. To se dogodi nakon što vas godinama nazivaju ružnom i
debelom. Nije spominjala svoju prošlost. Z,nala je reći: "Bilo pa prošlo, nema se tu 0 čemu
pričati", ali ponekad bih je uhvatila nespremnu i onda bi mi otkrila koliko su duboke ožiljke
ostavile uvrjede koje su joj znali izgovoriti svakodnevno u školi, da bi u završnom razredu bila
doslovce podvrgnuta zlostavljanju. Kod kuće je primala nijeme telefonske pozive i poruke. Kad
sam je upoznala, bila je zgodna cura, ali što je bila starija, postajala je sve zgodnijom. Poprimila
je odrasle crte lica i od zgodne postala upadljivo lijepom. Imala je krupne tamne oči, duge
trepavice i nevjerojatan osmijeh. Nažalost, sama to nikad nije vidjela, nikad nije povjerovala u to.
Sjećam se da je više nego jednom priznala kako bez obzira koliko smršavila i bez obzira koliko je
puta nazvali lijepom, svaki put kad se pogleda u zrcalo, vidi debelu i ružnu osobu. "Nekoliko
sekundi vidim ono što zapravo je, a onda to nestane i preda mnom se pojavi to neko groteskno
čudovište." To me toliko šokiralo da sam briznula u plač pa me pokušala uvjeriti da pretjeruje, ali
znala sam da nije tako. To su joj učinile godine i vrijeđanja i to je bilo ono što me rasplakalo.
Nije učinila ništa čime bi to zaslužila, ali svejedno, to joj je mišljenje bilo duboko urezano u
svijest. Nije me čudilo što je bila oprezna s ljudima i što nije znala kome vjerovati. 1 što, bez
obzira koliko joj puta to rekli, nikad neće povjeravati da je lijepa.
Najgore od svega bilo je to da što je bolje izgledala, to je više privlačila muškarce za koje se
činilo da žele samo jedno osjećati se pravim muškarcima tako da omalovažavaju predivnu ženu.
Oni dobri, koji su prevarili i mene, ti su boljeli najviše. Isprva bi bili divni i lijepo bi postupali
prema njoj, a kasnije bi joj potkopavali samopouzdanje, vrijeđali njezin izgled i pokušali ugasiti

-44-

Pompea

njezinu životnu iskru. Nakon što se šest mjeseci viđala s još jednim takvim gadom koji joj je
predložio da ode na dijetu kako bi iz broja trideset i osam stala u haljinu broj trideset i četiri koju
je želio da odjene za njegovu uredsku zabavu, Kamryn se promijenila. Bio je to zadnji muškarac
zbog kojega će se osjećati jadno, zadnji muškarac kojemu će dopustiti da se ponaša prema njoj
kao da bi trebala biti zahvalna samo ako pogleda u njezinu pravcu. Poslije njega, Kam svoju
nježnu stranu nije pokazala više nijednom muškarcu. Nije mi to morala reći da znam kako to
vuče korijene još iz njezinih školskih dana. Sva ta pogrdna imena kojima su je nazivali tijekom
škole i završnog razreda: Anicamuškobanjica, jebena ružnjakinja, Mike Tyson, ostavila su
onakvu vrstu ožiljaka koji nikada u potpunosti ne zacijele. A svi ti muškarci s kojima je izlazila
tijekom i nakon studija kao da su
potvrđivali kako su učenici u osnovnjaku imali pravo. Natjerali su je da vjeruje kako s njom nešto
nije u redu i kako će je Ijubav zaobići. Jedini lijek bio je da muškarce koristi za seks i da
nijednome od njih više nikad ne dopusti da joj se dovoljno približi i povrijedi.
Prije otprilike osam godina, sve se promijenilo. Bile smo vani i obilazile klubove i, kao i obično,
jednostavno smo se isticale. Ona svojim oblinama, tamnom puti i stanjenom slojevito ošišanom
kosom, ja svojom vitkom figurom, blijedom puti i gomilom guste plave kose. Na sebi sam imala
sjajne crne hlače, korzet od trapera i traper cipele s visokim potpeticama, dok je Kam imala crni
baršunasti sako, ta mnoplave traperice i bijelu majicu bez rukava. Natjerala sam je da s mojim
crnim antilop cipelama s visokim potpeticama upotpuni izgled.
Ovaj je klub bio nov, no činilo se da je pun tipičnih odvratnih muškaraca. Ja sam morala piti da
nadoknadim nedostatak talenta, dok je Kam svakog muškarca koji joj je prišao otpravila svojim
otrovnim jezikom i zlobnim izrazom lica. Jedan, vjerojatno najzgodniji u cijelom klubu, ipak joj se
dovoljno približio da je pokuša poljubiti, ali u zadnjem trenutku okrenula mu je leđa i otišla.
Nakon toga smo otišle.
Bila sam pijanija od nje pa sam na povratku u naš stan u sjevernom Londonu u taksiju spustila
glavu na njezino bedro i zaspala, dok je ona ostala budna čekajući da se dovezemo kući.
"Učinit ću to s Nateom", rekla je Kam.
"Mislila sam da si se već poševila s njim", odgovorila sam ne otvarajući oči.
"Jesam", rekla je. "Mislila sam izaći ću s njim. Na spoj. Pravi."
"To je razlog zašto nisi zažvalila onog tipa?" upitala sam zainteresirano, ali nedovoljno da
otvorim oči.
"Pa da", promumljala je. "Mislim... da mi se sviđa."
Oči su mi se munjevito otvorile i u trenu sam se uspravila u sjedeći položaj, ali okrenula je glavu
prema prozoru prije nego što sam joj stigla pogledati u oči. Upoznala je Natea na zabavi prije

-45-

Pompea

nekoliko mjeseci i iz nekog mu razloga dala svoj pravi telefonski broj Vozala ga je od prvog
dana. On bi je nazvao, a ona bi odbijala pozive javljajući mu se tek danima kasnije. Ako bi se i
javila, bila je veoma nonšalantna i neodređena oko toga kad će se sljedeći put vidjeti. Naj
šokantnije, čak i za nju, povalila ga je odmah nakon prvog službenog spoja poslijepodnevne kave
u sjevernom Londonu jer je bila uvjerena da će ga se tako riješiti. Ali Nate nije bio takav. Nate je
izdržao. Probio je njezinu obranu, a ja nisam shvatila koliko uspješno sve do tog trenutka.
"Što?" rekla sam.
"Mislim da mi se sviđa", ponovila je usredotočeno gledajući kroz prozor.
Prokletstvo! Tih pet riječi bilo je isto kao da je rekla: "Mislim da se zaljubljujem u njega." Kad
je otvrdnula srce, Kamryn se odrekla svih neodređenosti u vezi osjećaja koje je gajila prema
muškarcima. Znala je s kojima želi spavati, s kojima želi samo prijateljstvo, s kojima bi izašla na
spoj, ali nikad otišla u krevet.. Njezino priznanje da se koleba po pitanju nekog muškarca, značilo
je da je on poseban.
"Zbilja?" upitala sam.
Potvrdno je kimnula glavom, ali nije me htjela pogledati.
"Probudi me kad stignemo kući", rekla sam. Bilo joj je neugodno i bila je ranjiva. Razotkrila je
dio sebe koji godinama nije pokazala. Priznala je da nije sigurna glede muškaraca. Kam je
sklopila oči, na slonila glavu na prozor i ubrzo utonula u san.
Gledala sam je kako spava dok je taksi vozio mračnim londonskim ulicama. Ja sam i dalje vrtjela
film u glavi. Kam je zaljubljena. Vau! Iznenada sam osjetila nalet mučnine. Što ako je gad?
Što ako izgubi zanimanje nakon što zadobije njezinu potpunu pažnju? To se već
događalo, što ako se opet dogodi? Kam se nikad neće oporaviti. Morala sam nešto učiniti.
Bila sam strašno pijana, stravično umorna i pomalo potresena. Očito savršeno vrijeme za
donošenje odluke da zaštitim Kamino srce. I to tako da prišapnem taksistu da se uputi na drugu
adresu...

Nakon tri kucanja i tri zvonjenja, otvorila su se vrata kuće u Tuffnell Parku s prilaznim stubištem
od osam stuba koje su vodile do njih. Dovezla sam Kam ovamo nekoliko puta pa sam znala da je
to prava kuća. Zamolila sam taksista da pričeka minutu dok odem po nešto.
"Adele?" rekao je Nate kad je otvorio vrata. Bio je u trapericama i majici, i premda su bila tri
sata ujutro, nije izgledao kao da je spavao. Nate je bio zgodan. Ne toliko seksi kao muškarac u
klubu s kojim je Kam plesala, ali imao je nešto. Izražajne crte lica, seksi razbarušenu smeđecmu
kosu i krupne tamnoplave oči. "Je li Kamryn dobro? Što se dogodilo?"
" U taksiju je. Morala sam doći ovamo. Kažem ti", pikala sam ga prstom u prsa, "ako mi

-46-

Pompea

povrijediš prijateljicu, ubit ću te. Lijepo postupaj s njom ili ću te ubiti. Bez zezanja." Ubola sam
ga još jedanput prstom u prsa da podebljam dojam. "Namrtvo, ubit ću te namrtvo."
Nije rekao ništa, ali čak sam i ja u svom pijanom stanju mogla vidjeti da mi ne vjeruje.
"Ozbiljna sam", uvjeravala sam ga kad mi je peta lijeve cipele skliznula sa stepenice... Padala
sam najduži djelić sekunde u svom životu, a zatim su se Nateove snažne ruke našle na mojim
podlakticama i vukao me unutra. Noge su mi bile kao gumene pa me praktički morao donijeti do
vrata dnevne sobe. Zgrabio je novčanik sa strane. "Čekaj ovdje", zapovjedio je i nestao vani.
Vratio se nekoliko minuta kasnije praćen krajnje Ijutitom Kamryn. Napredovala sam od stajanja
na vratima dnevne sobe do ležanja nasred poda. Noge su me prestale držati otprilike negdje u
isto vrijeme kad je Nate izišao van.
Kamryn je ljutito koračala preko sobe, bacila se u jedan od naslonjača i sjedila piljeći u mene.
"Drago mi je vidjeti vas obje", prijazno je rekao Nate. Čak je i zvučao kao da to misli. Očito je
bio muškarac mirne ćudi. Ja sigurno ne bi bila ljubazna da netko u sitne sate svrati na moja vrata
i počne mi prijetiti.
"Duguješ Nathanielu za taksi", Kamryn je rekla čvrsto prekriženih ruku preko grudi.
"Morala sam doći i reći Natu da lijepo postupa s tobom", objasnila sam joj, "ili ću ga ubiti."
"Primio sam poruku", smirivao me Nate. "Hvala ti. Dobro je znati da će te netko ubiti uvrijediš li
njega ili njegove."
"Trebao si vidjeti koliko je muškaraca pokušalo zbariti našu seksi Kamryn večeras", rekla sam
Nateu. "Svi su je muškarci u klubu pokušavali osvojiti. Ti joj nisi jedina mogućnost, samo da
znaš. Jedan zbilja zgodan tip stavio joj je ruku na guzu."
Nateov je pogled otvrdnuo, a oči su mu netremice gledale Kamryn dok mu je ljubomora mutila
crte lica. Nije bio baš toliko mirne ćudi.
"Ne, ne, ništa nije učinila", rekla sam brzo. "Pokušao ju je poljubiti, ali ona je rekla, >Neeee,
imam dečka<."
"Del..." zaprijetila je Kam.
Nate se okrenuo prema meni. "To je rekla?"
"Ooo, da. Rekla je: >Imam novog dečka, zove se Nate, jako je seksi i stvarno ga volim<."
Pokazala sam prstom na njega. "Voli te, voli te."
"Del! Začepi!" bijesno je rekla Kam.
"Voli te, voli te."
Kam je skočila sa stolca, zakoračila naprijed, zateturala nenavikla na potpetice i pala ravno na
nos.
"Gle, Nate, pada na tebe!" vrisnula sam od smijeha.

-47-

Pompea

Nate se tiho nasmijao. Kam je na rukama i koljenima odlučno puzala prema meni.
"Misli da si divan", viknula sam prije nego što me dohvatila. "Rekla je da si zabavan i seksi i da
imaš najveći..." Kamiryn mi je dlan prekrio usta, ali nastavila sam govoriti, "Tenis. Du imuš
nujvući tenis koji je vidjula!"
"ZAČEPI!" Kam je vrisnula, popela se na mene i počela me škakljati zabadajući mi Ijutito prst u
rebra ne bi li me ušutkala. Vriskala sam za milost pokušavajući je skinuti sa sebe. Nekoliko
sekundi kasnije Nate nam je prišao i odvukao je s mene.
"Dosta!" izjavio je držeći moju Ijutitu najbolju prijateljicu. "Kam, znam da Adele sve to izmišlja.
Prihvatio sam činjenicu da ti je zabranjeno reći bilo što lijepo o meni. Adele, hvala što
pokušavaš, ali dobro znam što Kam osjeća prema meni i zato me ne pokušavaj utješiti. Osim
toga, ne želiš naljutiti osobu s kojom dijeliš stan. Ne zbog mene."
Stisnula sam usne, načinila preko njih pokret kao da ih zatvaram patentnim zatvaračem i stavila
dlanove preko njih. Kam se prestala otimati u Nateovim rukama i piljila je u njega. Mislim da ju
je to što je rekao uzdrmalo. Zbunila ju je činjenica što zna da nikad neće reći ništa lijepo o njemu
premda joj se sviđa. Osmjehnuo joj se s puno ljubavi, ali Kam je zauzvrat odvratila pogled.
"Hajde, mislim da je vrijeme za krevet", rekao je.
"Ne!" zacvilila sam. "Ne možemo utroje!"
"Ne, srećo, ti ćeš spavati u krevetu jednog od mojih cimera jer su otputovali. Dođi."
Uzeli su me svaki pod jednu ruku, podigli, a zatim mi pomogli da se popnem uza stube jer su mi
noge još uvijek bile gumene. Odlo žili su me na dupli krevet u sobi koja je vonjala na dečke, ali
bila je veoma uredna. Okrenula sam se, zbacila cipele sa stopala i ugnijezdila se pod meki
poplun.
"Jesi li dobro, Del?" upitao je Nate.
"Aha, dobro sam. Samo ću malo odspavati. Na ovom finom krevetu. Neću povraćati, ne brini."
"Dobro. Ako ti što treba. Kam i ja bit ćemo u mojoj sobi, vrata pored", rekao je Nate.
"Zapravo, mislim da ću ja ostati ovdje", izjavila je Kam, a svaka joj je riječ bila hladna kao led.
Svatko bi pomislio da je predložio da je ošiša na ćelavo, a ne da prespava s muškarcem u kojeg
se zaljubljuje.
Nate, koji je očigledno sve to već čuo, rekao je: " Nema problema. Kao što sam rekao, moja
vrata su do vaših budete li išta trebale. Vidimo se ujutro."
Kam je sjela pokraj mene nakon što je zatvorio vrata, a zatim legla okrenuvši mi leđa.
"Prestani biti takva kučka", promrmljala sam.
"Začepi i spavaj."
"Samo ako budeš dobra prema Nateu. On je divan. Voli te."

-48-

Pompea

"Što ti znaš o tome?"
"Voli te. Voli. Više ne moraš biti kučka prema njemu."
Zaspala sam prije nego što mi je odgovorila i sljedeće čega se sjećam jest da me netko razotkrio
i drmusao me. "Hajde, glupačo, jutro je, odlazimo", Kamryn je rekla drmusajući me snažno.
"Ne, hoću spavati", odgovorila sam pokušavajući je otpiliti.
"Baš me briga. Odlazimo." Izvukla me iz kreveta. Polako sam sjela, a svakim pokretom glavu mi
je probadala stravična bol Htjela sam vode i još spavati, ali Kam je željela otići pa smo morale
otići. Koliko je situacija grozna, shvatila sam tek kad sam ugledala svoje cipele. Preko noći su se
iz seksi modnog predmeta na koji sam potrošila mjesečnu plaću preobrazile u sprave za mučenje
od trapera.
"Da", rekla je Kam pokazujući na cipele na svojim nogama, "ujutro je pakao hodati u njima."
Klatile smo se ulicama koje su se razdanjivale, stisnute u tanke sakoe izgledale smo kao dvije
kurve koje su radile čitavu noć. Svaki mi je korak bio agonija, a često sam nosila cipele s visokom
potpeticom. Stoga je Kamryn, koja je uvijek bila u tenisicama, nedvojbeno prolazila kroz pakao.
Pogledala sam je sa strane očekujući da ću vidjeti na njezinu licu bol i bijes, ali nije bila ljuta.
Zapravo, slabi samodopadan smiješak poigravao joj je na usnama. To je moglo značiti samo
jedno.
"Jesi li ga dobro sredila?" upitala sam.
"O da", rekla je samozadovoljno frknuvši nosom. "Neće normalno hodati cijeli tjedan."
Otkako sam u bolnici, imam mnogo vremena za repriziranje dijelova svog života. S te sam noći
često skidala prašinu i ponovno je vrtjela. Pogotovo onaj dio kad kaže: "Mislim da mi se sviđa."
Meni je prvoj rekla da ga voli. Njemu je to rekla tek mjesecima kasnije. Bila sam počašćena što je
meni prvoj rekla da je zaljubljena. To je pokazivalo koliko me cijenila.
Još se mrzim što sam im uništila vezu.

-49-

Pompea

OSMO POGLAVLJE

Nasamarena.
Namagarčena. Nasanjkana. Nasamarena. Kako god to nazvali, to mi se dogodilo.
Nisam to shvatila, nije mi ni palo na pamet da je to moguće, do jutra kad smo se Tegan i
ja pojavile u bolnici.
Otvorila sam vrata Deline bolničke sobe. Tegan je utrčala i uspentrala se na krevet, a
Del mi se nasmiješila na način koji je govorio da zna kako moj odgovor glasi "da".
Prihvatit ću njezino dijete.
Međutim, po svemu sudeći, Del je oduvijek znala da će odgovor biti potvrdan jer je
drznica već dala prirediti pravne dokumente za posvojenje imenujući me zakonskom
starateljicom. Pribavila je i potrebne obrasce kako bih što prije mogla pokrenuti
postupak Teganina posvojenja. Ti su papiri ležali skriveni u drvenoj ladici pokraj
njezina kreveta čekajući na mene da ih potpišem. Dok joj je Tegan brbljala i ljubila joj
lice, Del mi je pokazala prema papirima. Kad sam otvorila ladicu, otkrila sam da je u
nju obzirno stavila i kemijsku olovku.
"Možeš ih i sada potpisati", rekla je osmjehujući se.
"Pa da, mogu", odgovorila sam. Nisam rekla ništa o tome što sam zatekla u Guildfordu.
Niti o tome što namjeravam poduzeti. Kad malo promislim, nisam rekla čak ni "bok".
Ovlaš sam pročitala papire znajući da me Adele ne može zeznuti više nego što je to već
učinila, a zatim se oduprla porivu da kod Xova na različitim stranicama umjesto
Kamryn Matika potpišem "najveći svjetski magarac".
Čak i sad, sjedeći u hodniku i stišćući plastičnu čašu iz kavo mata, malo sam kipjela.
Ali samo malo. Dobro, ne baš tako malo. Bila sam uplašena. Zbunjena. Ljuta. Bila sam
dovedena pred gotov čin i osjećala sam... Što sam osjećala? Većinu noći provela sam
galopirajući, trčeći, hodajući, šepajući i pužući kroz cijeli niz osjećaja i na koncu
završila s "prihvaćanjem" koje je uvelike bilo nalik "mirenju sa sudbinom". Bila sam
progonjena sve dok se nisam našla stjerana u zamku, dok nisam postala taokinjom
cijele te situacije: nisam mogla vratiti Tegan u Guildford, nisam je mogla ostaviti da
odrasta u domu, drugog izbora nisam imala. Nije bilo izlaza.
Prema tome, bez obzira s kakvim se proturječnim osjećajima u sebi borila, morala sam
to učiniti. Ipak je to bila moja mala Tiga. Držala sam je u naručju nekoliko minuta

-50-